GOSP. KAJIN, NE LAJITE U VJETAR,

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist 29. mart 2008.
(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)
Uredništvu portala amac.hrvati-amac.com Komu Treba: premijer Ivo Sanader
Uredništvu «Barkuna»

GOSP. KAJIN, NE LAJITE U VJETAR,
ULJANIK JE VEĆ NAPOLA PRIVATIZIRAN !!

Uvod: Namjeravao sam još prošle godine napisati jedan veliki i studiozan publicistički članak o pravim
problemima u našoj brodogradnji, ali su me iz koncentracije stalno izbacivali razni mali kajini i radolovići,
te stalno neka nova otkrića zakulisnih radnji oko brodogradilišta «Uljanik», «Lenac» i «Kraljevica». Još k
tomu i svi ovi novi rehni i swobode, koji nas i brodogradnjom ucjenjuju... A evo se opet javio saborski
zastupnik IDS-a Damir Kajin. Pa da se, gospodo, najprije okrenemo njemu i njegovim sve brojnijim i sve
stupidnijim «kajinizmima»!

Prošlu srijedu, 26. ožujka 2008.g. našim državnim Saborom je opet paradirao Damir Kajin sa svojim već nadaleko poznatim poluinformacijama. A dan poslije, Kajin je to sve «ispalio» i na svojoj konferenciji za tisak, održanoj u samom hrvatskom državnom Saboru, naglasivši ponovo: «NEKA SANADER I POLANČEC ZA ULJANIK JAMČE VLASTITOM IMOVINOM!».
Ma che battuta! Povero Kajin, nekako uvijek zaboravi drugu polovicu istine, odnosno rečenice: I neka to isto učine i Gazde Uljanika - Karlo Radolović, Dragutin Pavletić, Marinko Brgić, Anton Brajković i ...Martina Floričić! Ciljam na one koji su – umjesto predsjednika Vlade Sanadera i ministra Polančeca - već napola privatizirali brodogradilište Uljanik! A evo kako su to oni (u)činili:
Spomenuta gospoda-drugovi su godinama (i u sjeni!) sustavno podkopavali brodogradilište Uljanik, nastojeći mu podmuklo umanjiti vrijednost, e da bi ga upropaštenog i oborenog na koljena, na kraju kupili u bescijenje! Sve ono šporko što se pripisivalo Tuđmanovoj koteriji, to su ovi ovdje radili isto u Uljaniku. Najprije su malo-po-malo odlivali kapital Uljanika u sestrinsko poduzeće Uljanik Plovidbu, a onda su ga perfidno privatizirali s tri kriminalne «dokapitalizacije».
No to je samo pola priče kako je odlivan kapital iz brodogradilišta «Uljanik»!

Prva «dokapitalizacija» je izvršena u jesen 2005.g., kada je kapital «Uljanik Plovidbe povećan s 49 milijuna kuna na 75 milijuna kuna, druga «dokapitalizacija» je izvršena u proljeće 2007.g., kada je kapital Plovidbe povećan na 108 milijuna kuna, a treća je «dokapitalizacija» izvršena u jesen iste 2007.g., kada je kapital Plovidbe povećan na 160 milijuna kuna. Namjera je jasna, a najbolje ju je izrekao direktor Uljanik Plovidbe Dragutin Pavletić, ujedno i najveći njen dioničar s kapitalom vrijednim 86.6 milijuna kuna, u Glasu Istre od 26. travnja 2006.g.: «Pavletić: Uljanik plovidba želi najmanje 51 posto Uljanika». Dakle, Dragutin Pavletić i njegov mentor Karlo Radolović sustavno rade već godinama na tome da postanu većinski vlasnici brodogradilišta Uljanik. Oni su stvorili akcijsku grupu od desetak ljudi, u kojoj su polovica maheri svojih «zanata», a svi skupa su samo u posljednjoj «dokapitalizaciji» zaradili 200 milijuna kuna. S druge strane, čitav Uljanik je procjenjen na samo 300 milijuna kuna! Dakle, kraj te priče se već nazire, ali .... još nije gotovo!

Inače, tehnika «dokapitalizacije» je dobro poznata starijoj hrvatskoj javnosti, još iz doba posljednjeg jugoslavenskog predsjednika Vlade inž. Ante Markovića. Najprije su bili «menadžerski krediti, potom prva udbo-komunistička privatizacija (primjerice. Novi list i Glas Istre), potom «sanacijske» pljačke na račun državnog proračuna, a onda su uslijedili razne polukriminalne i polulegalne «dokapitalizacije», na koje je naše «pravosuđe» zažmirilo na oba oka! Namjerno se zaboravilo na staru latinsku maksimu: «Non omne licitum est honestum!». Sve je odjednom zamirisalo na staru komunističku Udbomafiju! A upravo to se događalo u Uljaniku nakon «trećejanuarske restauracije». Na scenu je stupio podmukli plan, tipa «povika na vuka, dok lisica plijen odnosi!». Zato je trebalo slomiti grupu istinoljubivih novinara Glasa Istre, koji sve to nisu mogli i nisu htjeli mirno gledati. I to su nove i stare Gazde Pule već učinile.

Dakle, evo u najkraćem kako su tu formulu «Gazda» Radolović i njegovi direktori Brodogradilišta i Uljanik Plovidbe primjenili u bivšem SOUR-u Uljanik. Oni su počeli s «dokapitalizacijama Uljanik Plovidbe tako što su najprije u svom zatvorenom krugu («Ti meni-ja Tebi!») kupovali dionice Uljanik Plovidbe po svega 400 kuna, znajući unaprijed da će im tržišna vrijednos biti najmanje pet puta viša. A već u slijedećoj «dokapitalizaciji» su ostvarili deseterostruko veću tržišnu vrijednost svojih dionica. U trećoj «dokapitalizaciji» su opet kupovali dionice Uljanik Plovidbe po samo 400 kuna, iako im je vrijednost na burzi već bila deseterostruko veća, točnije, vrijedna 3.685 kuna, nakon čega je 16. listopada 2007.g. dostigla rekordnu vrijednost od 4.749 kuna (prema pisanju novinara Paula Gregorovića u Glasu Istre od 17. listopada 2007.g. u članku: «Uljanik plovidba ide u treću dokapitalizaciju».

Evo spiska deset najvećih dioničara, kako ga je sastavio novinar Glasa Istre Paulo Gregorović na dan 27. prosinca 2007.g.:

1. Dragutin Pavletić 86,58 (milijuna kuna)
2. Darko Šorc 84,62 (milijuna kuna)
3. Igor Budisavljević 72,58 (milijuna kuna)
4. Janez Zevnik 70,02 (milijuna kuna)
5. Karlo Radolović 63,07 (milijuna kuna)
6. Anton Brajković 62,51 (milijuna kuna)
7. Martina Floričić 57,02 (milijuna kuna)
8. Renato Fonović 35,56 (milijuna kuna)
9. Slobodan Buršić 34,43 (milijuna kuna)
10. Dario Marchi 33,21 (milijuna kuna)

Inače, široj pulskoj i istarskoj javnosti su potpuno nepoznati «igrači» Darko Šorc, Igor Budisavljević, Janez Zevnik i Dario Marchi. Jesu li to «paravani» za «Gazdu» Karla Radolovića i druge glavne direktore Uljanika, to bi samo Glavno državno odvjetništvo i njegov USKOK mogli znati, ali su vjerojatno i oni sami marionete velikih igrača iz sjene na Pantovščaku ili ispod Pantovščaka. Meni je osobno nepoznato je li Martina Floričić supruga ili kćerka bivšeg direktora propale «Istarske banke», zbog čije je propasti svojkevremeno IDS dizao paklenu dreku na pokojnog predsjednika Tuđmana, a kasnije se doznalo da je to bila golema «mućka» IDS-ovog predsjednika (odnosno «Poglavice») Ivana Jakovčića i njegovih «doglavnika».

Tko zna – zna, tko može – može, naročiti ako raspolaže povlaštenim informacija kao «Gazda» Radolović i njegova pulska «Udbomafija». A i štiti ih ista Udbomafija u Županijskog i Glavnom državnom odvjetništvu, kao što ih je štitila i Udbomafija u Županijskom sudu u Puli, na čijem je čelu bio jedan drugi Radolović, ne Karlo, nego Aldo, sada već uspješno «instaliran» u Ustavni sud R.H.!

Oni koji su to htjeli znati, mogli su to već davno saznati, a prije dva i tri mjeseca ja sam sve to objavio na AMAC- i na svom blogu SEMPER PARATUS CROATIAE. Onima koji to žele znati, put istine je već dobro trasiran.

Ovdje želim izraziti svoju bratsku podršku hrabrim vođama sindikata Istre i Kvarnera Brunu Buliću i (naročito) Rajku Kutlači, koji je prije godinu dana dao odlučnu izjavu za javnost: «Borit ćemo se za svoj Uljanik i na ulicama Pule!». Gosp. Rajko Kutlača je još 6.rujna 2006.g., u svom «reagiranju» na gušenje radničkih i sindikalnih prava u brodogradilištu Uljanik napisao: «Uprava Uljanika više se ne boji javno prijetiti svojim radnicima». Premijer Sanader bi najbolje učinio da već jednom nađe te članke i da ih pročita, a još bolje bi učinio da primi u svojim Banskim dvorima g.g. Bruna Bulića i Rajka Kutlaču, te konačno iz prve rukle sazna poraznu priču o Brodogradilištu Uljanik.
Nasuprot njima stoji glavni galamdžija u Hrvatskom drževnom Saboru Damir Kajin, koji uporno tvrdi da se Sindikat Istre i Kvarnera bavi politikom, a ne zaštitom radničkih prava radnika brodogradilišta Uljanik, tvrdeći da «Uprava Uljanika dobro vodi ovaj sustav» (Glas Istre, 14.rujna 2007.g.
Ona polovica istine koju saborski zastupnik IDS-a uporno prešućuje u svojim izjava u Hrvatskom državnom Saboru jest: Brodogradilište Uljanik je već privatizirano, to mi ovdje dobro znamo, pa ti je «uzalud trud trubaču» Damire Kajinu!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.
(hrvatski socijal-radikal)

NAŠI SUCI TRAŽE NOVE ENORMNE PRIVILEGIJE

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist Uskrs, 23./24. ožujak 2008.

(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)

MINISTRICI PRAVOSUĐA

Uredništvu Web portala amac.hrvati-amac.com gospođi Ani Lovrin

NAŠI SUCI TRAŽE NOVE ENORMNE PRIVILEGIJE,

dok naši liječnici masovno odlaze u inozemstvo,a umjesto njih

ćemo zapošljavati strane liječnike iz Moldavije i Ukrajine

Za ovaj Uskrs 2008.g. dobili smo dvije vrlo dobre i dvije loše vijesti iz našeg pravosuđa (od koje je jedna loša vijest stara već više od 70 dana, ali....): Dakle, ministrica pravosuđa gospođa Ana Lovrin je (konačno!!) najavila donošenje novog Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći pri našim sudovima, te još i novi Zakon o odvjetništvu!! Bravo!! Eppur si muove!

S druge strane, predsjednik Hrvatske odvjetničke komore Leo Andreis je odmah kao oparen skočio na noge i oštro napao ministricu Anu Lovrin, najavljujući svoju konferenciju za tisak. Rezultat smo pročitali u Večernjem listu od 22.III.08.: Andreis: ideja je ministrice pravosuđa - suluda!». Ukratko, odvjetnik Andreis je «izjavio kako bi nova odredba (da Sabor daje suglasnost na odvjetničku tarifu) bila ne samo neustavna, nego i protueuropska!». Ništa manje nego – protueuropska? Ma nije moguće?!

E, a ja tvrdim da odvjetnik Leo Andreis, predsjednik HOK-a, priča gluposti, kao što je to isto radio njegov prethodnik na toj visokoj funkciji odvjetnik Ranko Pelicarić, obojica računajući na neznanje nas običnih ljudi, nas laika, kao i na lažnu svetost čitavog sudskog sistema (što je pravi uvod u ovu temu). Novinarka Večernjeg lista Silvana Perica u svom malenom dodatku gore navedenom članku daje slijedeći podatak: «Odvjetničke usluge u Hrvatskoj su oko 58 posto skuplje nego u Njemačkoj, a HOK monopolski odlučuje o cijenama odvjetničkih tarifa». Ako mi uz to upozorimo na ogromnu razliku u platežnim moćima Nijemaca i Hrvata, onda je ta usporedba još katastrofalnija za nas obične Hrvate.

Ukratko, HOK gubi mopnopol na donošenje naših (iznimno loših!!) pravosudnih zakona, i to je ono što odvjetnika Andreisa u suštini peče: taj gubitak monopola HOK-a. A ne radi se samo o monopolu na potpuno samostalno i nezavisno određivanje cijena svojih odvjetničkih usluga, nego i na monopol na donošenje naših najlošijih pravosudnih zakona (a u korist HOK-ovih fiškala, o čemu sam mnogo pisao, ali mi je to u Vjesniku drastično cenzuri-rano i objavljivano samo deset posto teksta. Stoga sada dio toga objavljujem necenzurirano na svom blogu SEMPER PARATUS CROATIAE.

Danas se samo nadamo da će ministrica pravosuđa gospođa Ana Lovrin i njen šef Vlade Ivo Sanader ovaj put ići do kraja, te se neće dati smesti kojekakvim fiškalskim trikovima odvjetnika Lea Andreisa i njegove bulumente fiškala iz HOK-a, posebno onih koji su svoje Udbomafijaške diplome ekspresno stekli u Doboju, Čačku, Banja Luki ili Prištini. Sapienti sat!.

S treće strane, pred ministricom Anom Lovrin i njenim šefom Vlade Ivom Sanaderom se nalazi još jedan veliki problem: Đuro Sessa, predsjednik Udruge hrvatskih sudaca (UHS), inače bivši katastrofalni predsjednik Općinskog suda u Zagrebu (koji je na kraju zbog svoje nadaleko poznate nesposobnosti promoviran u suca Županijskog suda u Zagrebu!), traži novo i enormno povećanje mirovina sudaca i to na način da sudačke mirovine za 40 godina staža iznose čak 85 posto prosječne plaće, a najmanje 60 posto, ovisno o radnom stažu. Citiram članak novinarke Vjesnika Biljane Bašić od 10. siječnja 2008.g.: «Suci traže jednake mirovine kao saborski zastupnici». On, Đuro Sessa «kaže da suci u pravima moraju biti izjednačeni s ostalim dužnosnicima, ponajprije sa saborskim zastupnicima, te podsjeća da suci ne smiju obavljati nijedan drugi posao kojim bi dodatno zarađivali, pa tako ni odlaskom u mirovinu ne smiju honorarčiti». Ukratko, Đuro Sessa traži nove enormne privilegije za suce!

Gosp. Sessa ili novinarka Biljana Bašić – u tom prilično zbrkanom članku navode i ovaj podatak: «Zadnji podaci iz 2005.godine govore da je tada u mirovinu otišao 21 sudac, pa izdaci za povišenje ne bi predstavljali velik trošak za proračun». Kakav veličanstven zaključak Đure Sesse ili zbrkane novinarke Bašić!? A evo još glupljeg zaključka njih dvoje: «To više što je prosječna dobna granica sudaca relativno niska (oko 40 godina), pa proračun dugi niz godina ne bi trpio zbog visokih mirovina».

Budući da i ja osobno imam velika i mučna iskustva s ovim današnjim hrvatskim «krivosuđem», a još gora i mučnija iskustva s onim zloglasnim komunističkim «krivosuđem» iz vremena Titove i post-titovske diktature, hajde da malo i ja špekuliram: je li cijela ta sudačka jadikovka ustvari samo zbog ostarjelih sudaca iz komunističkog razdoblja Titove «diktature proletarijata», u kome su svi kazneni suci bili suradnici ili agenti UDBE, a i jedan dio građanskih sudaca bio to isto? Radi li se, dakle, o njihovim «zasluženim penzijama», druže Đuro Sessa?!

Meni nimalo nije čudno da je predsjednik republike Stipe Mesić podržao tu Sessinu inicijativu, odnosno Prijedlog novog zakona o mirovinama sudaca, koji su oni napisali još u ljeto 2007.g. Tko će kome, ako ne svoj svome!

Tako bi «umjesto dosadašnjih oko 3.000 kuna, mirovina suca općinskog suda ubuduće iznosila oko 7.000 kuna, mirovina županijskog suca blizu 10.000 kuna, a umirovljeni sudac Vrhovnog suda dobivao bi oko 13.000 kuna» - piše novinarka Biljana Bašić. A i obiteljska mirovina udovice suca bi iznosila 70 posto mirovine umrlog suca. Još k tomu, suci traže i da mirovine budu vezane za visinu posljednje plaće ili uz prosjek u posljednjoj godini rada.

Dakle, nikad kraja u nizu sudačkih privilegija! Gosp. Đuro Sessa, predsjednik Udruge hrvatskih sudaca tvrdi: «To je praksa u nizu zemalja – od Velike Britanije, Njemačke, Francuske, Švedske, Norveške do Slovenije, Češke, Litve i Rumunjske». Na prvi pogled, to bi mogao biti moćan argument, kada ne bismo posumnjali da se radi o Sessinoj poluinformaciji! Naime, teško je povjerovati da je to cijela informacija glede sudstva u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Švedskoj, a još je manje vjerojatna usporedba s Rumunijom! Ono što sigurno znam, jest da to ni slučajno ne važi za Švicarsku, s kojom su nam se mnogi naši novopečeni političari 1990./1991.g. uporno obećavali! Govorili su da će Hrvatska za pet ili deset godina postati nova Švicarska! Da, da, ali bez jasnih, čistih i strogih švicarskih zakona!!?? Uključujući i švicarski penzijski zakon i sistem! Nego smo valjda to trebali postati s ovim još negiljotiniranim balkanskim zakonima iz doba bivše komunističke Jugoslavije?!

U Švicarskoj je to upravo obrnuto!! O tome sam pisao još krajem 2004.g., ali mi to tadašnji glavni urednik Vjesnika Kr. Fijačko nije smio objaviti, jer se tadašnjim vlastodršcima to nije sviđalo. Naime, u Švicarskoj njihova Vlada liječnicima isplaćuje mirovine od svega 3.500 SFr. (iako su godišnje zarađivali i preko 100.000 SFr.), a običnim čistačicama (koje bi morale imati mirovinu od svega 1.200 SFr.) švicarska Vlada doplaćuje mirovinu do iznosa od (minimalnih!) 2.500 SFr.. Zaključak: omjer mirovina u Švicarskoj je skoro minimalan, jer je njihov mirovinski sustav postavljen strogo socijalno i u njemu nema nikakvih privilegija, pa čak ni za umirovljenog bivšeg predsjednika Švicarske federacije, a kamo li za njihove parlamentarne zastupnike! I tu bi bila zgodna usporedba s našim predsjednikom «Gedžom s Pantovščaka», kojemu je premijer Sanader odredio buduću mirovinu od čak 35.000 kuna, plus još i Ured s dva tajnika, vozačem, službenim automobilom i još i još toga! Što bi na to rekao vrli Đuro Sessa?!

Ove nesnosne hrvatske «privilegirane mirovine», koje također za svoje suce traži Đuro Sessa su – recimo to jasno i glasno – recidiv jedne poremećene komunističke svijesti iz doba velikih diktatora, počam od Staljina, preko diktatora Tita, pa onda diktatora Mao Zedonga, te Čaušeskog, Todora Živkova, Antonjina Novotnog, Gustava Husaka (i Bilaka), Janoša Kadara, Fidela Castra, Mengistua i drugih «drugova». Samo u našoj novoj Hrvatskoj imamo takvih preko 170.000 «zaslužnih drugova» i njihovih «zaslužnih mirovina», koje se zovu i «privilegirane mirovine»!! Eto na što se svela čitava njihova «socijalistička Revolucija»! Upravo bi te zaostale privilegije trebalo prve «gilotinirati»!!

A sada da vidimo kako je to s našim požrtvovanim i samozatajnim liječnicima, koji nam, za razliku od mnogih udbaških sudaca (koji su sada pred penzijom), danomice spašavaju naše zdravlje, a nerijetko i naše živote i to u daleko težim i oskudnijim radnim uvjetima od naših sudaca. A danas u Hrvatskoj zbog niskih plaća i loših uvjeta rada nedostaje oko pet tisuća liječnika..., a od toga preko 900 liječnika-specijalista u našim bolnicama. Hrvatska se nalazi pred hitnim uvozom liječnika s Istoka, i to ne iz Srbije ili Bosne, jer njihovi liječnici već odlaze u Sloveniju i dalje, dalje... Dakle, moramo se okrenuti Moldaviji i Ukrajini...

Ovdje se sada pozivam na članak «Dr. Derossi: Zapošljavat ćemo liječnike iz Moldavije», objavljen u Glasu Istre 20. studenoga 2007.g., dakle prije više od 70 dana.

Dr. Marino Derossiji je danas ugledni predsjednik pulske podružnice Hrvatske liječničke komore (HLS). Evo najvažnijih misli dr. Marina Derossija o problemu velikog manjka broja liječnika u našem zdravstvu, a posebice u našim bolnicama: «... problem je i s pedijatrima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a sve veći je problem je i u drugim djelatnostima, pogotovo nakon odlaska liječnika-specijalista u privatnike (i male privatne klinike, op.a.)....Čujem da je ove godine samo dvoje srednješkolaca upisalo medicinski fakultet, a u Rijeci u prvom roku upisa nisu ni popunili sva mjesta....studij koji se prije svega teško upisuje, pa studira šest godina 'po Bolonji', što nije nimalo lako, a ako se sve to i završi u roku, moraju stažirati, pa položiti državni ispit, pa ih čeka specijalizacija koja može trajati još četiri godine, pa ako petu moraju odraditi u Zagrebu, za to neće dobivati poseban dodatak, već moraju živjeti od plaće specijalizanta koja je 4.500 kuna. Dakle, kada završe sve to, imat će više od 35 godina, i bit će opet u poziciji u kojoj su svi relativno nezadovoljni. Zbog toga mladi odlaze na ekonomiju (i pravo, op.a.) i to je to.

Čim nam odu tri, četiri čovjeka u privatnu praksu, a radi se o liječnicima sa specijalizaci-jama, tada je to za jednu ustanovu problem. Razlozi odlaska su u globalu, pitanja položaja, plaće i drugim pravima liječnika. Zbog svega toga, srednješkolci ne žele izgubiti cijelu mladost na studiju medicine....». Dr. Derossi je potvrdio da je prosječna dob liječnika-specijalista 54 godine... itd.

I u Sloveniji vlada manjak liječnika, pa naši liječnici već odlaze na rad u Sloveniju, Austriju, Italiju i Njemačku, a bogme i «preko velike bare»... «Stoga se kod nas rješenje nalazi u produžavanju radnog vijeka liječnika do 70 godina, pa i preko toga, jer su liječničke mirovine male, a kreću se oko (svega!) 3.000 kuna. Stoga Hrvatska liječnička komora (HLK) počinje s redovnim relicenciranjem liječnika...iako, po svemu sudeći, ni produženje radnog vijeka liječnika neće bitno popraviti porazno stanje na tržištu rada liječnika, gdje nedostaje čak četiri tisuće liječnika svih profila». Sve to su napisale u svom izvrsnom članku novinarke Glasa Istre Sandra Zrinić-Terlević i Ljerka Bratonja Martinović, 20. studenog 2007.g.

Čitavu tu priču podupire i izjava direktora HZZO-a Većeslava Bergmana: »... I dok je na fakultetima u Srbiji i BiH 13,5 tisuća medicinara, u Hrvatskoj ih na svim medicinskim fakultetima ima tek 3,5 tisuća, To je nedovoljno da bi se popravio kronični manjak doktora ... to je nedovoljno da bi se pokrio biološki odljev iz struke».

Citirao bih ovdje jedan još stariji članak na istu temu, članak novinara Tihomira Ponoša iz Novog lista: «Hrvatska će uvoziti arhitekte i liječnike», od 20. rujna 2007.g., ali bih onda morao zahvatiti i općenitu temu problema imigracije u Hrvatsku ... (što je posebna i jedna od slijedećih tema). Stoga ću radije ovdje malo citirati svoj stari članak od 24.I.2003., iz doba vrlo nesposobnog Račanovog ministra zdravstva dr. Vlahušića, od kojeg je i potekao najveći dio ovih problema, članak «Zbog čega liječnici imaju dvostruko manju plaću od sudaca».

«Dakle, osnovna je režimska laž da su plaće sucima nedavno još jednom enormno povećane samo zbog toga da oni ne bi podlegli iskušenju primanja mita od kojekakvih kriminalnih skupina ili lobija; njima su plaće opet enormno povećane upravo zato da se ni slučajno ne bi drznuli da sude protiv kriminalaca bliskih samom vrhu Mesićeve, Račanove i Tomčićeve vlasti! Drugim riječima, njih je režim podmitio da ne sude protiv njihovih kriminalnih i drugih režimskih miljenika! Vlast je visokim plaćama naprosto kupila njihovu totalnu i nekritičku lojalnost. I tako smo opet dobili jednu vješto blokiranu i lažnu tzv. «pravnu državu»! ... A sve je to nastavak one Titove politike: «Podmiti, pa vladaj!» ...

«Stoga se sada ne treba nimalo čuditi ovom štrajku liječnika (početkom 2003.g.!, op.a.), koji traže povišicu plaća od čak 45 posto! Privremeno su – da bi pokazali svoje razumijevanje za stanje u društvu i svoju dobru volju – spustili svoj zahtjev na povećanje plaća od 'samo' 26 posto, ali im je Račanova Vlada na kraju ili pri kraju štrajka ponudila povišicu od samo deset posto». Pa ni to nije ispunjeno!

Ukratko, Račanova Vlada je samo privremeno gurnula problem niskih plaća liječnika pod svoj crveni tepih, nakon čega je sasvim opravdano dobila nepovjerenje hrvatskog naroda na izborima krajem te 2003.g.

No, još gore je isti problem pokušao riješiti i Sanaderov ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang. Naime, liječnički je sindikat, na čelu s dr. Ivicom Babićem istovjetni štrajk ponovio ubrzo nakon povratka HDZ-a na vlast, 2004.g. Nakon dužeg natezanja, dr. Hebrang je uspio nekakao uvjeriti dr. Ivicu Babića da liječnici odustanu od štrajka ... pa je počeo nagli egzodus naših vrsnih liječnika u inozemstvo! A što jednom dr. Andrija Hebrang zabrlja, to više ni pet tisuća liječnika ne može popraviti! (Uostalom, nedavno je slično zabrljao sa našim ZERP-om!).. No, o tome sam već nedavno pisao i dao svoj sud na uvid javnosti.

Za kraj: sve privilegije u našoj novoj Državi treba početi smanjivati, do njihovog potpunog ukidanja. Ugledajmo se na Švicarsku, usvajajmo njene stroge zakone i njenu strogu uljudbu, jer je to jedini pravi put da i naša nova Hrvatska u dogledno vrijeme postane što sličnija Švicarskoj. A uz naše vedro nebo i sunčani Jadran mogli bi postati i nešto više.

Semper Paratus Croatiae

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

KOSOVO JE TREBALO POSTATI NEOVISNO JOŠ KRAJEM 1944.g!!

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Istra, Hrvatska 20. III.2008.

(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)

Uredništvu Web portala amac.hrvati-amac.com

KOSOVO JE TREBALO POSTATI NEOVISNO JOŠ KRAJEM 1944.g!!

Pridružujem se svima koji podržavaju jučerašnje hrvatsko priznanje neovisnosti i državnosti Kosova! Štoviše, ja žalim što naš predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader to nije učinio barem tri tjedna ranije! Time bi hrabro izazvao Srbiju (koja nam opet nešto stalno prijeti, kao da i dalje ima svoj imperijalni suverenitet nad našom Hrvatskom), da pokaže svoje pravo agresorsko i imperijalističko lice cijelom ostatku svijeta, koji u to pod stalnom i lažnom propagandom Londona još nije vjerovao! Time bi bio učinio ogromnu uslugu odvjetnicima našeg generala Ante Gotovine, kojemu je prije dva tjedna počelo suđenje u Haaškom sudu. Tako bi postupio svaki državnik pravog formata – velikog državničkog formata! A to Sanader nažalost nije – nije ni blizu toga.

No, dobro je da je Sanader to učinio i sada. A još je bolje da je lukavi (ali i mudri!!) Sanader na vrijeme anticipirao, odnosno predvidio kako će postupiti najpoznatije srpske marionete u Hrvatskoj – Pupovac, Stanimirović, Gajica, Džakula i slični, te je preventivno i tajno sklopio dogovor s Glavaševim HDSSB-om da mu se oni nađu u pomoći, ako njegovi koalicijski „saveznici“ na čelu s dr. Miloradom Pupovcem poslušaju svoje prave Gazde iz Beograda (a to je beogradska „STAVKA“!!), te mu okrenu leđa u slučaju našeg priznanja Kosova! I to se i dogodilo!

Isto je tako lukavi (ali i mudri!!) Sanader anticipirao i ponašanje „Zvečarke“, koja mu je trebala pomoći u slučaju da Friščićev HSS ne popusti oko ZERP-a, zbog čega bi pala njegova HDZ-ovska Vlada. Već tada je lukavi „Sanader pomogao Glavašu da mu pomogne“, te je podmukla „Zvečarka“ izvisila i morala progutati svoj vlastiti otrov!

A, evo opet nedoraslog Zorana Milanovića, sa svojom naknadnom pameću: on na isti dan hrvatskog priznanja neovisnosti Kosova „mudruje“ kako on „očekuje Sanaderovu ostavku“, tvrdeći da je ostavka podpredsjednika Vlade, Srbina dr. Slobodana Uzelca pokazala da je ova Vlada počela raditi neozbiljno. Štoviše, Zoran Milanović bizantinski koštunjičasto predlaže da „gospodin Sanader slijedećeg tjedna podnese ostavku, a da je ostatak Vlade ne prihvati“.

Što reći na tu novu imbecilnost Zorana Milanovića? Da se Hrvatska posluži istim prljavim vlaškim trikom Vojislava Koštunice, te da i Sanader organizira slično „događanje naroda“, i iza toga sakrije svoje kukavičko lice?? To nipošto, čak ni za jednog Sanadera!

Nažalost, Zoran Milanović nam uporno otkriva svoj potpuni nedostatak hrvatskog nacionalnog ponosa“ (što je posljedica njegovog osmomjesečnog slizanog odnosa s njihovom SDP-ovskom „Zvečarkom“, koja ga je ovih dana demonstrativno napustila! Eh, da je to jedina „crvena vještica“ i „zvečarka“ iz njegovog najužeg kruga!?).

Meni je najčudnije kako se Zoran Milanović još nije sjetio časnog staroste dr. Zdravka Tomca, koji je prvi (i jedan od vrlo rijetkih bivših komunista) pokušao probuditi i stvarno reformirati hrvatske (još uvijek nereformirane!) komuniste i prestrojiti ih na patriotski kolosijek! Nažalost, Račan ga nije u tomu mogao slijediti zbog svoje četvrte žene, koja je bila srpskog roda. (od sličnog su sindroma patili i Stipe Šuvar, dr. Branko Horvat, Miroslav Krleža i Miljenko Smoje), a čini se da od istog sindroma pati i Zoran Milanović?! Upravo zato sam ja ovdje, već prije četiri mjeseca, pokušao upozoriti Zorana Milanovića da se budući SDP može vratiti na vlast u novoj Hrvatskoj samo ako postane stvarno neovisna hrvatska stranka, i nikako drugčije! Vrijeme je nažalost pokazalo da Milanović nema taj patriotski potencijal ili su mu ga zatrovale spomenute „crvene vještice“ i „Zvečarke“.

Vrijeme je da Milanovićevi komunisti nešto više nauče o relativno novijoj povijesti Kosova. Za početak im besplatno dajem ovu malenu povijesnu poduku: početkom 1944.g. Tito je albanskom partizanskom vođi Enveru Hodži obećao NEZAVISNOST KOSOVA (!!), e da bi mu se naši Šiptari pridružili kao ratni saveznici u njegovom „NOB-u“. I oni su mu se pridružili. Ali se to srpskim novopečenim generalima (od koji su mnogi prije toga bili u četnicima!!) nije svidilo, a posebno ne Titovom doglavniku Aleksandru Rankoviću, već tada Glavnom komandantu OZNE! Nakon „oslobođenja“ Kosova sredinom 1944.g. Ranković je proglasio „opštu mobilizaciju“ na Kosovu, kako bi naše Šiptare poslao na Srijemski front od Batine Skele do ušća Bosuta u Savu (nota bene: tamo se topovima iz partizanske pozadine novopečenim partizanima pucalo u leđa!!). A Šaban Poluža iz Drenice, koji je bio komandant jednog šiptarskog bataljuna, koji je bio krenuo na put prema Srijemskom frontu, naglo se osvijestio i posumnjao u Rankovićevu zamku, te se naglo okrenuo nazad, te sa nekoliko stotina svojih naoružanih ljudi zauzeo i zaposjeo Podujevo (!! Pozor! To će biti slijedeć krizno žarište!). Početkom 1945.g., točnije krajem siječnja 1945.g. Poluža se prebacio u svoj rodni Drenički kraj, gdje je podigao tzv. „Drenički ustanak“. General Aleksandar Ranković, Glavni komandant OZNE poslao je jedan korpus OZNE pod komandom svog generala Save Drljevića, koji je nakon krvavih borbi ugušio pobunu Šabana Poluže (jednako kao i pobunu Adema Foce i kapetana Memeta Gradice u Kosovskoj Mitrovici i rudniku Stari Trg), te su nakon toga izvršili genocidni masakr nad više od 50.000 naši Šiptara!

To je grozno odjeknulo na čitavom teritoriju Kosova (i Metohije, kako to Srbi uporno nameću), zbog čega je Tito hitno reagirao novim obećanjem našim Šiptarima:

„Šiptarski narod će u novoj Jugoslaviji dobiti sve ono što narod čini narodom.“.

(Sinan Hasani: „Kosovo: istine i zablude“, CIP Zagreb, 1986., str. 126.-129.).

Nažalost, Titova riječ nije bila posljednja (zbog čega je Tito već krajem zime 1947.g. premjestio svoje glavno obitavalište na Brijune!! Naime, udbaši su pokušali više od deset atentata na Tita!). Rezultat je bio da su Šiptari i Albanci Kosova odjednom i preko „duge mračne noći“, umjesto „naroda“ postali „narodnost“ i vraćeni u okvir predratne kraljevske Velike Srbije!

Dakle, Kosovo je trebalo postati neovisni još početkom 1944.g., a najkasnije u ljeto 1945.g.

Toliko zbog povijesnog pamćenja i povijesnog poštenja!!

Semper Paratus Croatiae

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

TKO TO TAMO UBIJA – NAŠ VJESNIK ?

Ante Rokov Jadrijević, dipl.ing., publicist 17.III.2008.

(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com) Uredništvu AMAC-Hrvati.com

EVO PRIMJERA KAKO IZDAVATI NOVI DNEVNI LIST

Nedavno je, na otvoreno pismo gosp. Horstu Pirkeru, predsjedniku uprave Styria d.d., (koja je vlasnik našeg Večernjeg lista), a koje mu je uputilo Uredništvo našeg AMAC-a (amac.hrvati-amac.com), bio objavljen komentar jednog stalnog čitatelja AMAC-a. Taj je vrli gospodin dao iznimno koristan Prijedlog Uredništvu AMAC-a, da ono organizira mješovitu skupinu različitih domoljubnih i državotvornih novinara, katoličkih publicista i pisaca, te počne izdavati svoj dnevni list. Ideja i prijedlog su došli u najbolji čas, ali je treba malo doraditi, ne po kvaliteti, nego po mjeri budućih kupaca tog novog dnevnog lista. Naime, kupci imaju sve manje novca i sve manje vremena za čitanje jednog mora dnevnih listova, od kojih su 90 posto u udbaškim rukama, te nam serviraju različite udbaške podvale, insinuacije, manipulacije, špekulacije, a iznad svega – dezinformacije!

Mi se ne moramo truditi iznova otkrivati toplu vodu, jer oko nas ima mnogo primjera kakve novine ne želimo. Primjer Večernjeg lista nam dovoljno govori (premda ja Večernji list uopće ne svrstavam u udbaške «novine»). Za početak, ovdje ću iznijeti jedno moje staro iskustvo, a čitatelji neka se konstruktivno uključe u raspravu o ovom korisnom projektu.

Naime, prije tjedan dana je jedan drugi sjajni publicist na AMAC-u (gosp. A.K.) opisao kako je sve to radio Matija Babić, osnivač i prvo glavni urednik jeftinog i žutog dnevnog lista «24 sata», koji se masovno kupuje ovdje u našoj Istri. Držim da nam upravo takve «novine» ne trebaju! S druge strane imamo primjer najnesretnijeg našeg dnevnog lista «Vjesnika» koji je prije tri godine naglo posrnuo i sve dublje zapadao u glib režimskog novinarstva. Upravo na tom primjeru Vjesnikovog nesretnog zaglibljivanja, nekoć vrlo solidnog dnevnog lista za hrvatske inteligente (klonim se riječi «intelektualac», jer su se «intelektualci» i komunistička «inteligencija» odavno profanirali – do stupnja nove političke vulgarnosti i najobičnije intelektualne prostitucije!), želim ponovo dati u javnost (od Sanadera zabranjeni) moj stari tekst od prije više od godinu i pol dana: Tko to tamo ubija – naš Vjesnik? Držim, naime, da taj tekst nije ništa izgubio na svojoj aktualnosti. Sam Ivo Sanader je često govorio da «narod koji zaboravlja svoju prošlost – mora je ponoviti». Dakle, nešto kao: Repetitium est mater studiorum! (ponavljanje je majka znanja).

Drugim riječima: pametni ljudi se na tuđim greškama uče. Vjesnik je mogao koštati svega 3 do 4 kune, ali je umjesto toga izabrao sramotno posrtanje, a premijer Sanader mu uporno pokriva godišnje gubitke od (najmanje!) 60 milijuna kuna. Dakle, Sanader skupo plaća svoje «prostitutke» i to iz našeg poreznog džepa. A tiraž je Vjesniku pao ispod 5.000 prodatih primjeraka dnevno. Skoro svi bolji novinari su ga napustili, a ostao je samo pošteni, sjajni i uspravni Marko Barišić. I možda još netko čijeg se imena više ne mogu sjetiti.

Evo dakle te priče iz 2005./2006.g..

* * *

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist, Brtonigla 29. lipnja 2006.

Uredništvu Vjesnika Komu Treba: Premijer Ivo Sanader

TKO TO TAMO UBIJA – NAŠ VJESNIK ?

(Cenzura je upropastila Vjesnik!)

Negdje sam ovih dana čuo da je Vjesnik tik pred stečajem (ali nažalost bez preustroja!), odnosno da se u našem Vjesniku odvija velika i teška drama dezintegracije tog lista i te novinske kuće. To je razlog što sam, nakon dužeg vremena, danas ponovo kupio jedan broj Vjesnika, kojemu sam godinama bio redoviti čitatelj. Dakle,Vjesnik još uvijek izlazi! To je u moru loših vjesti ipak jedna dobra vijest! Znači da još nije sve propalo. Znači da se još nešto može učiniti za spas Vjesnika. Ali sada sve ovisi o njegovim novinarima, koji bi morali dići svoju glavu i pojačati svoj glas (ne mislim tu i na urednike!).

Držim da treba smjesta postupiti po onom mom prošlogodišnjem prijedlogu, te razdvojiti “crno-bijeli” Vjesnik od njegovog kolor-žutog “Obiteljskog glasa” (koji uopće nije, “obiteljski”, nego stalna izložba svježeg i mladog ženskog mesa!). To je bio veliki promašaj bivše glavne urednice Vjesnika Andreje Latinović već u početku, na što sam prvi upozorio i zbog toga završio na njenoj “crnoj listi”. Zauzvrat, ja sam već godinu dana prestao kupovati njen Vjesnik! Dakle, taj žuti “Obiteljski glas” treba ili ugasiti, ili ga izdavati posebno, kao što “Večernji list” posebno izdaje svoja “24 sata” i prodaje ga za svega tri kune! Međutim, to nije jedini balast Vjesnika. Treba odbaciti i prilog Sport ponedjeljkom (dovoljni su nam lucidni tjedni komentari novinara Marina Šareca i Renca Posinkovića). Treba odbaciti i prilog Kultura utorkom (jer se danas svaka idiotarija proglašava “kulturom”), te potpuno preinačiti i prepoloviti članke u subotnjem prilogu 7 dana. Vjesnikov brod tone i treba odbaciti svaki balast s njega!

U tom slučaju bi cijenu Vjesnika trebalo spustiti na svega 4 (četiri) kune (!!). I na svega 32 stranice! A u Vjesnik treba vratiti one najbolje rubrike, i to uvećane na staru mjeru. Primjerice, pisma čitatelja i stajališta koja je u međuvremenu reducirana za 40 posto, a onda još dodatno umanjena za potpuno nepotrebne “izjave” nekakvih keruma, lučina i sličnih moš’ mislit interesantnih i važnih faca, te još i za neduhovite karikarture neduhovitih karikaturista. Sve je to odbilo nas vjerne čitatelje Vjesnika i okrenulo nas drugim dnevnim listovima. Dakle, takve podvale nisu uspjele. A oni koji su takve šašave (imbecilne!) zamisli provodili u djelo, sada bi morali prvi otići iz Vjesnika!

Također, u Vjesniku treba smanjiti veličinu naslova i veličine fotografija. To je ženski pristup. Skup i plitak kao i skoro sve žensko. Vjesnik smo kupovali zbog njegovog superiornog duha, korisnih znanja i suštinske informativnosti, a ne zbog njegove (atraktivne?) vanjštine. Nas zanima tekst, a ne slika (koja nam malo govori, ali zauzima puno prostora). Nadalje, u Vjesniku treba prepoloviti broj stranica i prepoloviti prostor za “kulturu”, pogotovo onu koja nam nudi pomodarske trendove, ono što je tobože trenutno in, što je bezvrijedno, pogotovu u našim kazalištima i na filmu, a donosi samo antikulturu i dekadenciju. I pridonosi daljnjoj degeneraciji našeg naroda.

Ukratko, Vjesnik mora zadržati svoju nacionalnu misiju, odnosno poslanje! I kao takav mora opstati i ostati! A da bi opstao i ostao (kao glas i glasnik hrvatske elite političkog duha) Vjesnik mora biti daleko kritičniji nego dosad, mora biti daleko i mnogo nezavisniji, a manje režimski i režimlijski list. A to je nedvojbeno postao nakon smrti dr. Franje Tuđmana. I zbog tog svog velikog koraka unazad sada broji svoje posljednje dane!

A da je Vjesnik još uvijek nezamjenljiv, dokazuje baš ovaj današnji broj od 29. lipnja 2006.g.! Citirat ću i ukratko prokomentirati samo neke članke. Izvrstan je intervju novinara Vjesnika Marijana Lipovca s univ. profesoricom dr. Mirjanom Kasapović, povodom njoj dodijeljene Godišnje nagrade za znanost, a u povodu izlaska njene knjige “Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država”. Čista desetka! Bravo gospođo Kasapović, bravo gosp. Marijane Lipovac, bravo Vjesnik! Jedino fali informacija tko je izdao tu knjigu i kako ju možemo naručiti. Pročitao sam mnogo knjiga o Bosni i Hercegovini (primjerice od Dominika Mandića, Ive Pilara, Nade Kljajić, Ive Andrića, Meše Selimovića, Maka Dizdara, Zuke Džumhura, Noela Malcolma, Ivana Lovrenovića, Krunoslava Draganovića, itd.), ali takve sjajne zaključke nigdje nisam našao (osim možda u “Travničkoj kronici” Ive Andrića). Eto prilike da Vjesnik obnovi svoj legendarni “podlistak” i da nam barem djelomično, u svega nekoliko nastavaka prenese ključne ulomke te njene knjige.

U istom broju Vjesnika pročitao sam i priopćenje Ureda predsjednika Mesića o (netočnim?) medijskim napisima, odnosno izvješćima o susretu Mesić – Tadić u Zagrebu (i Kninu). Naime, u tom priopćenju se tvrdi da je sarajevski “Dnevni avaz” navodno “zlonamjerno i potpuno neutemeljeno interpretirao” da je srbijanski predsjednik Boris Tadić ponudio hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću ‘Nagodbu o podjeli Bosne’, ocjenjujući da je stanje ‘veoma komplicirano’, te stoga valja BiH preurediti kao ‘federaciju s tri jedinice’ ”.

Osobno ne vidim što je tu tako loše? BiH od tri republike? Zašto ne?! “Republika Srpska” ionako već deset godina postoji, pa je teško očekivati da ona takvom i ne ostane! S druge strane BiH Muslimani (“Bošnjaci” ili “Turci”?) imaju svoj “entitet”. A to je nešto kao njihov “Begovat”, njihov “Vilajet”, njihov “Sandžak” ili nešto tomu slično. Samo su Hrvati ostali bez ičeg svojega. A zašto onda ne i “Hrvatska Republika Herceg - Bosna”?! Kamo sreće da je maršal Tito to isto napravio 1945.g.!!

Da, ali bi se u tom slučaju Mesić našao do brade u vlastitom “blatu”! I zato se on od toga tako nervozno brani. Brani jedan nemogući status-quo u BiH. Znači, vraća mu se bumerang iz groba dr. Franje Tuđmana. I stoga sada Mesić svake noći sanja dr. Franju Tuđmana kao svoju nesnosnu noćnu moru!

Koliko sam ja osobno razumio, predsjednik Boris Tadić nije predložio nikakvu novu podjelu BiH koja već nije učinjena od strane gosp. Richarda Holbrooke-a u Daytonu, u jesen 1995.g.! Naprotiv, predsjednik Srbije Boris Tadić je samo predložio jedan mali, ali značajan i razuman ispravak i poboljšanje tog ishitrenog Daytonskog Rješenja. Dakle, BiH bi se samo malko preuredila, a ne dodatno podijelila! Znači, BiH bi se samo malko dogradila, jer je ovako paralizirana. Umrtvljena je. Ne funkcionira. Kao da je praktički klinički mrtva. I stoga je još uvijek pod međunarodnim protektoratom. A to nije dobro rješenje. Osim možda za Mesića, koji sada više ne može nazad iz svoje stare kože.

Drugo je rješenje da se Richard Holbrooke vrati na mjesto svog velikog promašaja (po njemu je 3=2!) i da popravi ako se još nešto tu može popraviti. Preporučujem mu da prije toga pročita onu već naprijed pohvaljenu knjigu prof. dr. Mirjane Kasapović! Srećom, to je umjesto njega već pokušao popraviti Boris Tadić, koji je predložio trenutno najbolje rješenje. Osim toga, Tadićeva Srbija je u samo mjesec dana učinila dva divovska koraka naprijed: Prvo, progutala je tešku knedlu i priznala državnu nezavisnost Crne Gore. Drugo, izabrala je za potpredsjednicu svoje Vlade jednu Hrvaticu, uz to rođenu Zagrepčanku, Ivanu Dulić-Marković! Treba samo znati čitati znakove vremena, a to ovih dana sjajno čini naš premijer Ivo Sanader! Lijepo je to prije dva mjeseca rekla sjajna Vesna Pešić: “Srbija je okupirala samu sebe”. Sada se Srbija polako ali sigurno oslobađa svoje lažne i mitomanske prošlosti, što znači da se stari, kulturni i tradicionalni Beograd (u kojem sam živio, radio i studirao 12 godina) konačno oslobađa zatucanog šumadijskog sela i njegovog hajdučkog naslijeđa i militarizma kojekavih Mihajlovića, Isakovića, Ćosića, itd., kao i njima potpuno sličnih i zatucanih sandžačkih Bećkovića, Bulatovića i Đuretića, itd. A na to je, na svoj način, vrlo dobro ukazao u tom broju Vjesnika njegov najbolji novinar Marko Barišić!

Komentirao bih još samo izvješće za 2005.g. guvernera HNB dr. Željka Rohatinskog, prenese-no pod naslovom “Iako raste, inflacija je pod kontrolom”. Dobro je što je dr. Rohatinski konačno priznao da se Hrvatska nalazi u dužničkom ropstvu, ali je “zaboravio” priznati da nas je u to dužničko ropstvo njegovom MMF-u uvalio upravo on osobno, skupa s Ivicom Račanom i bivšim ministrom Matom Crkvencom. I to nimalo slučajno!! Dakle, po njemu je “inflacija pod kontrolom”? Koja inflacija? Je li on možda mislio i na stalnu inflaciju cijena? Ili na stalnu inflaciju (rashoda) državnog proračuna? A kako to da se Amerikancima isplatila velika inflacija američkog dolara?

No, nije kriv samo dr. Rohatinski i njegov zamjenik dr. Boris Vujčić. Nisu samo oni agenti MMF-a! Ne zaboravimo ni bivšeg ministra financija Borislava Škegru i bivšeg guvernera dr. Marka Škreba, koji su uporno održavali i ojačavali ionako prejaku kunu. Ne izostavimo s tog spiska ni novog ministra Ivana Šukera (zbog njegovih neumornih statističkih manipulacija)! Citiram riječi dr. Željka Rohatinskog: “Vanjski dug države u ovom trenutku iznosi oko 27 milijardi eura (nota bene: eura!!, op.a.), a njegov udio u BDP-u povećan je sa 62 na 85 posto u BDP-u”. Nadalje, guverner HNB je upozorio i na iznos plaćenih kamata na vanjski dug, koji je gotovo dosegao razinu mogućeg prera-stanja BDP-a!! Dakle, ubiše nas sve one milijarde kuna kamata MMF-u i Svjetskoj banki! Znači da je Hrvatska do nosa potonula u dužničko ropstvo. Čudno je da nitko tu ni ne pomišlja da izvrši – argentinski carski rez! Ili to, ili –harakiri! Tko će zatrubiti na uzbunu? Zar moram baš ja?!

A.R.J.

P.S. (danas, 17. III. 2008.g.): Nakon ovog neobjavljenog članka, Sanader je smijenio glavnu urednicu Vjesnika gđu Andreu Latinović, a na njeno mjesto postavio g. Darka Đuretka, bivšeg malokalibarskog novinara Večernjeg lista, te mu dodijelio plaću odd 25.000 kuna! A s njim su u prvi plan uskočili novi režimski novinari Jurica Koerbler i bivši Manolićev novinar Bruno Lopandić. Plači voljena zemljo Hrvatska!

Ne, ne plači voljena zemljo, nego ustani i bori se! Pero je uvijek bilo najjače oružje. Stoga se za početak latimo svojih bojnih pera i očerupajmo Sanaderovo lažno perje – njegove i Mesićeve lažne «demokracije». A za to nam treba naš novi dnevni list – najbolje u režiji našeg AMAC-a i uz pomoć svih nas AMAC-Hrvata. Dakle, na posao se dajmo!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)

NIKAD KRAJA SLOVENAČKIM ASPIRACIJAMA

Ispravljeni i poboljšani tekst!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist 6. ožujka/marta 2008.
(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)
Komu Treba: Mr. Vincent Degert
Ambasador EU, Zgb.

NIKAD KRAJA SLOVENAČKIM ASPIRACIJAMA
NA TUĐE TERITORIJE

Posudio sam ovaj naslov od Prof dr. Zvonimira Bartolića iz Čakovca, koji sam našao u Vjesniku od 13. lipnja 2001.g., koji je «s velikim iznenađenjem pročitao u Vjesniku od 24. svibnja 2001.g. da je Hrvatska dala Sloveniji na raspolaganje 750 četvornih kilometara svoga mora južno od Poreča i da će Hrvatska prepustiti Sloveniji dva prekomurska sela, Hotize i Murišće ..... hrvatska diplomacija, i sam politički vrh, stalno nešto nekome otpuštaju, sad na Prevlaki, sad u Neumu, pa onda u Kostajnici, Vukovaru, Baranji, na Muri, Dragonji, u Dragonjskom zaljevu .... Godine 1994. Hrvatska je crkveno izgubila Raskrižje, iako je u njemu gotovo stopostotno živjelo hrvatsko stanovništvo. Nedavno smo u knjizi (Tudi mi smo umrli za domovino) pročitali memorandum o starom i znamenitom hrvatskom trgovištu i svetištu Štrigovi. Aspiracijama naših susjeda na hrvatski teritorij nikad kraja. Svi se pitamo nalazimo li se pred nekim novim Raskrižjem ili nečim gorim?» - tako je završio svoje «pismo čitatelja» dr. Zvonimir Bartolić iz Čakovca (s kojim sam u to vrijeme telefonski komunicirao).
Dakako, mogao sam ovdje s jednakom vrijednošću citirati i gosp. Stjepana Bučara iz Zaboka, odnosno njegovo «pismo čitatelja» u Vjesniku od 30. ožujka 2004.g. pod naslovom «Slovenci nisu ni za dogovor, niti za arbitražu», u kojem on piše ovako: «Slovenci su tobože prihvaćali arbitražu u Piranskom Zaljevu (Savudrijskoj vali) sve dotle dok to Hrvatska nije poluslužbeno predložila. Sada ni to ne prihvaćaju, što znači da su apriori protiv bilo kakvog dogovora ili sporazuma, osim za onaj kakvog su si sami zacrtali ... Današnja Vlada još ništa konkretno ne poduzima, osim nekorisnih razgovora i pregovora za koje unaprijed zna da od njih neće biti nikakve koristi. Nerazumljivo je običnom čovjeku i glasaču da premijer i ministar vanjskih poslova putuju po svijetu uporno tražeći sugovornike koje ništa ne košta da im obećavaju kako podržavaju naš put u Europu, a teritorijalni problem sa Slovenijom prepuštaju proteku vremena, možda i zaboravu, vjerojatno nekome dokazujući našu poznatu, pogubnu kooperativnost ...».

Tako su to radili premijer Račan i njegov ministar vanjskih poslova Tonino Picula (naš najgori m.v.p. u posljednjih 18 godina!), a tako to već pet godina radi i naš samovoljni premijer Sanader. Svi ga gaze, a on uporno blebeće o nekakvom prijateljstvu s Janšom i Berlusconijem – koji bi ga najrađe zadavili od milja, da mogu!

Dakako, mogao sam ovdje s jednakom vrijednošću citirati i moja «pisma čitatelja», objavljena u Vjesniku 2001.g. ili 1997.g., primjerice «Slovenci bi s nama mijenjali 'naše za naše'», od 29. svibnja 2001.g. ili «Granicu sa Slovenijom vratiti na Dragonju!» od 1. rujna 2001.g., ali s tim neću zamarati čitatelje portala AMAC-Hrvati (a to ću uskoro objaviti na svom blogu «Semper Paratus Cratiae», na kojemu je već objavljen moj veliki članak o ne/sporazumu ministara Mate Granića i Borisa Frleca iz 1997.g.). Danas ovdje samo želim povući paralelu nevjerovatne sličnosti (beskorisnih i promašenih) politika Ive Sanadera i Ivice Račana, čime se potvrđuje moja prognoza iz 2002.g. «I poslije Račana, Račan!».

Slovenci, odnosno njihovi političari su nam ovih dana ponovo izmislili još jedan u beskrajnom nizu izmišljenih graničnih problema, ovog puta u našem malom pograničnom zaseoku Kaneda, s lijeve strane kanala Sv. Odorika, koji su Slovenci na prijevaru (iz 1952.g.) proglasili kao svoju državnu granicu. Tu prijevaru su izveli Edvard Kardelj i pukovnik Miloš Stamatović, inače blizak suradnik ministra Borisa Kidriča. Stamatović je na položaju lokalnog komandanta Vojne uprave jugoslavenske armije (VUJA) 1950 g. zamjenio našeg potpukovnika Mirka Lenca, bivšeg političkog komesara 13. Primorsko-Goranske divizije JA. Pukovnik Stamatović je komandu VUJE premjestio iz Opatije u Kopar). Inače, prije toga je punih osam godina prava granica bila na mostu kroz Sečovlje, dva kilometra na sjever, kako je još 1944.g. bila dogovorena sa SNOS-om (Slovenskim narodno-osvobodilnom svetu), a poslije bila potvrđene na III. Zasjedanju AVNOJ-a.
Tada je, 1952.g. Hrvatskoj oteto oko 100 hektara njenog teritorija i njenih solana u Sečovljanskom polju, itd. (Tu cijelu priču čitatelji AMAC-a mogu pročitati na mojem blogu, jer je za AMAC to bio prestar tekst iz 1997.g.: «Kako su se Granić i Frlec dogovorili da se ni o čemu ne mogu dogovoriti!»).
Sada ni to Slovencima (opet) nije dovoljno! Sada pokušavaju svoju granicu pomaknuti još više na jug (to čitatelji AMAC-a mogu vidjeti na Google Earth-u!).A suprotno Bledskom sporazumu iz 2006.g. i Brijunskom sporazuma iz 2005.g. u sve to se osobno umiješao i slovenački premijer Janez Janša, koji hrvatsku stranu optužuje za svoju vlastitu slovenačku jednostranost. Zaboravio je što je njegov sadašnji ministar vanjskih poslova Rupel sa svojim bukačima i huškačima radio u hrvatskim selima ispod našeg Kaštela, u Škudelinima, Bužinu, Mlinima i Škrilama 1993.g., a bilo je i njihovih izjava da je Slovenija pogriješila što nije 1993. iskoristila ratnu pometnju u Hrvatskoj i BiH te okupirala i ta sela, kao što je već 1991.g. okupirala hrvatsku Svetu Geru na vrhu Žumberka!

Dakle, problem je opet «zakuhao» opskurni Jožko Joras, kojemu je netko u bivšoj velikoj općini Buje (bivšem kotaru Buje) neoprezno dao dozvolu da sagradi svoju kuću tik uz odvodni kanal Sv. Odorika s naše lijeve strane. Taj se opskurni Jožko Joras ponaša suprotno pravilima hrvatske pravne države, samovoljno zatvarajući put hrvatskim poljoprivrednicima, koji tuda prolaze do svojih imanja u Kanedi, svojatajući to zemljište za sebe, a već osamnaest godina na svojoj kući demonstrativno drži natpis «Tudi tu je Slovenija!». Sada pak tvrdi da je Općina Buje protupravno prodala svoje zemljište s lijeve strane tog nesretnog kanala svojim građanima, tvrdeći da je to slovenački državni teritorij, na što su mu odmah u pomoć priskočili opskurni slovenački političari tipa Zmago(slavca) Jelinčića (za koga se dobro zna da je bio suradnik UDBE, a nedavno sam od jednog mog starog prijatelja Slovenca, inače čovjeka s dva doktorata – iz prava i iz politologije – čovjeka po svemu vjerodostojnog - čuo da je Jelinčić svojevremeno ubio jednog čovjeka, ali je to zataškano.... vjerovatno kao cijena suradnje u korist UDBE!).

Sada se u sve to umiješao i slovenački premijer Janez Janša, jer mora parirati svojim opozicijskim protivnicima, a i nekim članovima svoje labave Vlade! Izbori su u Sloveniji blizu. Stoga je Janša zaprijetio našem traljavom i indolentnom premijeru Sanaderu da će zamrznuti Bledski sporazum o spriječavanju pograničnih incidenata, a Sanader se opet nešto isčuđava. Šteta što Sanader nije poslušao moj savjet da mi–s naše strane-smjesta zamrznemo svoje pregovore s EU, čim je Slovenija preuzela predsjedavanje Vijećem Europe i čim su Slovenci počeli zlouporabljati taj svoj visok položaj u EU.

A večeras nam je Olli Rehn, povjerenik EU za proširenje Unije postavio drski ultimatum: Ili ZERP ili EU! Ni manje ni više nego to i tako! Dakle, ultimativno: «take it or leave it!». Nevjerovatno. Tko se još u EU i u Un neće iživljavati nad našom Hrvatskom? Od onog bezveznjaka Van Der Broeka, preko Carla Bildta, pa «lorda» Davida Owena, te Stoltenberga, pa onog austriskog Wolfgangstera u BiH, do Hannesa Swobode i sad ovog bezveznjaka Olli-ja Rehna! A preskočio sam još mnoge, naročito Richarda Holbrooke-a, Madeleine Albright, Henryja Kissingera, lorda Carringtona, pa čak i Georgea Sorosa, itd. I svi su nam oni – kao – bili «prijatelji»!? Sačuvaj nas Bože takvih naših dušobrižnika i lažnih «prijatelja»!!

E moj «ničvrednežu», odnosno «niškoristi» Sanaderu!, dokle ćeš se povlačiti pred Slovencima? Do Mirne? Do Pule? Do Raše? Do Rječine? Do južnog predgrađa Karlovca? Do izlaska iz Samobora prema Zagrebu? Možda i do Bjelovara? Do granica Vukovog (Karadžićevog) «Načertanija», koje je on «uglavio» s Jernejom Kopitarom u Beču 1840.g.?
Sačuvaj nas Bože takvih prijatelja kao što su Janša, Rupel, Jelinčič i sličnih podobnika!

Ne dajte se gosp. Josipe Fričiću i gospođo Đurđa Adlešić, jer je ona prava Hrvatska uz Vas! Ustrajte na obrani našeg ZERP-a i po cijenu pada ove traljave Sanaderove Vlade, u kojoj je polovica ministara korumpirano, a polovica su pravi diletanti! Što će nama Hrvatima takva Vlada? Zar hrvatski narod nije zaslužio mnogo, mnogo bolje?! Riskirajte, pa idemo na nove izbore, hrvatski će Vam narod to obilato nagraditi!

A Vama gosp. Friščić jedna vrlo korisna informacija (jer sam ja bivši član HSS-a, kojega su iz Gradske organizacije Pula izbacila zloglasna brača dr.Zlatko i dr.Zdenko Tomčić): Znate li komu plaća porez gosp. Urban Cerar, vlasnik Casino-a «Molino» kod našeg sela Mlini na Dragonji? Gosp. Cerar plaća porez Općini Buje!! Od nje je prije više od 17 godina dobio sve potrebne dozvole za proširenje tog svog objekta i svog velikog parkirnog prostora (koji graniči s Jorasovom kućom!). A gospodin Urban Cerar građanski ispravno i korektno poštuje sve zakone i propise Republike Hrvatske! Tako gosp. Cerar radom služi i svojoj drugoj domovini, te je zaslužio naše državljanstvo i naše poštovanje. Ima kod nas na Bujštini mnogo takvih uljudnih Slovenaca, ali nažalost ima i nekoliko Jorasa.
Dakle, javno pitam našeg premijera Sanadera: Kojim pravom on, svojim stalnim popuštanjem i povlačenjem pred Slovencima i EU, žrtvuje Hrvatsku na oltar njegove licemjerne i trule EuropskeUnije?

Semper Paratus Croatiae!
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Kada će već jednom prestati ta pomama Ljubljane?

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist 1.-5. mart 2008.g.

(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)

Komu Treba: Mr. Vincent Degert,

ambasador UE, Zgb.

Kada će već jednom prestati ta pomama Ljubljane?

Nakon vapaja našeg premijera Sanadera da Hrvatskoj, u ovoj situaciji kolektivnog pritiska iz EU na Hrvatsku zbog proglašenja našeg ZERP-a, ne preostaje ništa drugo osim dileme: «ili ZERP ili EU?», javili su se neki naši stalni (i lažni!) dušobrižnici iz Ljubljane, prije svega Jelko Kacin, koji Sanaderu nude svoju licemjernu «pomoć» u vidu svojih savjeta. Evo kako to radi Jelko Kacin (koji je prije 15-tak godina naglo iskočio iz svog dotadašnjeg mraka na glavnu ljubljansku političku scenu): «Sanader je sada u teškomu stanju i njegova izjava govori da je stjeran u kut, pa mu treba pomoći jer je talac svoje koalicije. Ako ne može riješiti banalnu teškoću (ZERP, op.a.) mnogo teže će riješiti osjetljivija pregovaračka poglavlja»-izjavio je novinarima u Briselu slovenski zastupnik u europskom parlamentu Jelko Kacin, a to je nama prenio «Večernji list», kroz pera svog dopisnika Stojana.De Prata i svoje novinarke Deane Knežević, dne 27. 2.2008.g.

«Od ulaska Hrvatske u EU 2009.g , prema tome, nema ništa, pa će pasti potpora hrvatske javnosti članstvu u EU. No, nadam se da se hrvatska javnost nakon događaja u Beogradu probudila» - dodao je Kacin.

Dakle, umrijet ćemo od smijeha, ako «od ulaska Hrvatske u EU 2009.g neće biti ništa»!!

Jadni Kacin – znači - misli da se hrvatska javnost tek sada probudila, što je teška zabluda Ljubljane, jer se hrvatska javnost probudila još 1971.g., a potom i krajem 1989.g., čim se zaljuljala gnjila i trula Srboslavija (koja se do tada skrivala pod lažnim imenom Jugoslavija).

Otkad je ispuzao iz nekog svog tajnog bunkera ispod Starog Grada u srcu Ljubljane, Jelko Kacin se odmah vinuo do položaja slovenačkog ministra obrane, koji je dotad držao gosp. Janez Janša. Mi koji smo dotad dobro poznavali slovenačku političku scenu, našli smo se u čudu – odakle sad ovaj Kacin? Možda iz istog bunkera iz kojeg je ispuzao i Zmago(slavac) Jelinčić? Pretpostavka je logična, jer su se obojica smjesta silovito okomila na Hrvatsku, ćeš da je Hrvatska bezobrazna i drsko prisvaja slovenačka povijesna područja, primjerice cijelu Istru i «Reku» (do Riječine!), prisvaja slovenački Žumberak, prisvaja slovenačko Međimurje, pa čak i slovenački Karlovac, itd. Zar nije Kacin kao slovenački ministar obrane drsko odbijao da povuče slovenačke vojnike s hrvatske Svete Gere, i zar smo zaboravili kako je Janša zveckao oružjem 1993.g. pod našim Kaštelom i pred Savudrijom, hoteći povratiti «slavu Vojvodine Kranjske» (kako je navodno bilo po Valvazoru), ali ne samo slavu nego i «njeno» ozemlje. Evo ga opet u pomoć svom dičnom Jožku Jorasu u našim Mlinima, podno naše Plovanije i našeg Kaštela nad Dragonjom. Pogledajte njegovu novu granicu na Google Earth-u!!

Dobro se svega toga ponovo prisjetiti, kada naš premijer i njegovo novo klepetalo dr. Andrija Hebrang pokazuju kukavičluk i kolebljivost glede pune primjene našeg ZERP-a u našem dijelu Jadrana. Evo zornog dokaza: odmah nakon što je formirana nova Sanaderova koalicijska Vlada, dr. Andrija Hebrang je već 3. siječnja 2008.g. izjavio u srpskom Novom listu iz Rijeke i udbaškom Glasu Istre, u velikom članku «Hebrang protiv ZERP-a jer nam više šteti nego koristi», rekavši da «financijska šteta koju sada trpimo zbog neprimjene ZERP-a iznosi 300 milijuna eura godišnje, samo kad se radi o talijanskim ribarima. Međutim, u usporedbi s tim financijska šteta koju bi Hrvatska pretrpjela zbog usporavanja pristupanja EU-u nekoliko je puta veća».

Nevjerovatno je kako je dr. Hebrang toliko opčinjen (samo) financijskom stranom ZERP-a, dočim zaboravlja nacionalnu, socijalnu, natalitetnu, suverenističku i teritorijalnu komponentu ZERP-a! A čudno je i to novo odsustvo svakog nacionalnog dostojanstva kod dr. Hebranga. Očito je da je za njega Hrvatska glavni «troublemaker» na Jadranu! A zašto? Samo zato što brani ono što je njeno i to po starom i dobro znanom načelu: «Tuđe nećemo, svoje ne damo!». A to smo naslijedili iz starorimskog prava: «Tko se posluži svojim pravom, nikome ne čini nepravdu», ili na latinskom: «Qui iure suo utitor, nemini facit iniuriam»! Nažalost dr. Hebrang samo 20-tak dana kasnije, u srpskom Novom listu iz Rijeke od 25. siječnja 2008.g. skoro triumfalno objavljuje: «Hrvatska ne primjenjuje ZERP» (iako je stupio na snagu 1. siječnja 2008.g.!), te dodaje: «nijedan propis ne primjenjuje se s danom stupanja na snagu (??) nego tek nakon što se kaže da počinje njegova primjena, odnosno kada se donesu provedbeni akti (na «sveto nikada», zar ne?!, op.A.R.J.). Očekujem da će se ovih dana sa Slovenijom, Italijom i EU pronaći rješenje kada će se koji dio ZERP-a primjenjivati. Do dogovora se neće primjenjivati».

Dakle, po dr. Hebrangu (kao novom klepetalu dr.Sanadera!) «ZERP se ne primjenjuje». Znači, Sanader izvršava zapovijed Olli-ja Rehna od 31. prosinca 2007.g. «ZAUSTAVITE ZERP!» (Novi list od 31.12.2007.). Jer Olli Rehn zahtijeva velik i nepodnošljiv miraz od Hrvatske, kao uvjet za prijem u EU!

A mi Semper Paratusi za dom spremno odgovaramo «Zaustavite Olli-ja Rehna! I zalupimo mu naša vrata pred nosom! Konačno, zašto bi EU ponovo sjela za Sanaderov pregovarački stol, za koji je Sanader opet poziva, kada se «ZERP opet ne primjenjuje»?? Što bi EU još dobila? Sanader je ionako već unaprijed skinuo svoje gaće i postavio se četveronoške pred Olli-jem Rehnom! Naprotiv, zašto Sanader ne zatraži od Olli-ja Rehna da i Italija i Slovenija odustanu od svog «ZERP-a»?! Ili svo troje, ili nitko! Zašto se Sanader konačno ne osovi na svoje noge i zauzme dostojanstven, a i nešto borbeniji i nepopustljiviji stav?

Dakle, što reći na svu ovu gomilu gluposti, koju je dr. Hebrang kao novo Sanaderovo klepetalo morao odraditi umjesto svog Gazde Sanadera? Evo što: ono što dr. Hebrang i njegov Gazda Sanader «očekuju da će ovih dana (to jest pred više od mjesec dana! op.A.R.J.) sa Slovenijom, Italijom i EU pronaći rješenje kada će se koji dio ZERP-a primjenjivati», to njih dvojica očekuju već više od četiri godine! I cijelo to vrijeme nam Sanader neprestance baca prašinu u oči! A na početku je dr. Hebrang bio odlučno protiv odgađanja primjene našeg ZERP-a, a onda su počele ove njegove tragične mijene... Odjednom je Sanader postao nova svetinja dr. Hebrangu! Stoga se dr. Hebrang krotko pokorava Sanaderu i pristaje da Hrvatska (po)dijeli svoj suverenitet na svom dijelu Jadrana sa Slovenijom, Italijom i EU. A to je, dakako, izdaja, pa i veleizdaja! Za to se u kritičnim i prijelomnim trenucima opstanka naroda i nacije ide na vješala ili pod giljotinu! Stoga pozivam: probudite se, osvijestite se, trgnite se dr. Hebrang! Zar da Hrvatska umjesto gospodara svog dijela Jadrana postane podstanar Republike Italije na Jadranu?

Jasno je da nam dr.Hebrang iz godine u godinu sve više šteti, pa nije čudo da ga je pokojni Predsjednik dr. Franjo Tuđman onako brzo «škartirao» s mjesta ministra obrane R.H. Naime, po dr. Hebrangu nam je i Domovinski rat više štetio nego što nam je koristio. A slično je bilo i s dr. Sanaderom, kojeg je također Predsjednik Tuđman onako brzo «škartirao» iz hrvatskog MVP-a, jer se pokazao ispod razine dostojanstva svog visokog položaja, na koji je očito na čudan način bio zalutao ili je bio «lansiran» iz nekog tuđeg tabora. Predsjednik Tuđman je bio potpuno u pravu što nije trpio takve kukavelje i defetiste u svom VONS-u!

A propos Sanadera, valja reći da se je on obznanjivanjem lažne dileme (s početka ovog teksta) «Ili ZERP ili EU» ustvari skrivao iza leđa predsjednika republike Mesića, a što je i sam priznao! Evo te njegove izjave: «Ako nas se bude ucjenjivalo, onda se priklanjam stavu predsjednika Mesića da se na dnevnom redu mora naći pitanje «ili ZERP ili Europska unija» (V.L., 27.2.2008.). Dakako, Sanader je ustvari ciljao na novo odustajanje od ZERP-a! On se stalno ponaša i ponašao se kao noj koji uvijek zabija svoju glavu u pijesak čim ugleda opasnost, glupo misleći da će samo tako nestati opasnost.

Mene je osobno strah od novog Sanaderovog hohštapleraja, kojim je vladao Hrvatskom protekle četiri godine, kao i dr. Hebranga koji bi mogao ponovo poslužiti Sanaderu kao smokvin list.

Slično dr. Hebrangu drži se i zloglasna antihrvatica Vesna Pusić (njih dvoje su se u zadnjih 20-tak dana na vrlo čudan način jako približili u svojim stavovima, ali ostavimo to za slijedeći put!). Vesna Pusić je na istoj stranici N.L.-a sa Sanaderom kazala: «Ponos gdje ne treba», razloživši to ovako. «Trebali bismo se koncentrirati na to što je smisao ZERP-a, a ne na to da ZERP tretiramo kao pitanje nacionalnog identiteta i ponosa, jer u tom slučaju nema rješenja».

Stoga nas nije nimalo iznenadilo da je nakon desetak dana Vesna Pusić, umjesto Zorana Milanovića (!), izabrana za predsjednicu Odbora za praćenje približavanja EU-u! To nas ne smije iznenaditi, jer je očito da Sanader sprema odstupnicu u slučaju da njegov sadašnji koalicijski partner, principijelni i uspravni Hrvat aristokratskog kova Josip Friščić, predsjednik HSS-a, bude kategorično protiv novog odgađanja ZERP-a, što je sve izvjesnije čini. Naime, Sanader će u tom slučaju sklopiti novu koaliciju s Vesnom Pusić i njenom HNS (Hrvatskom Nenarodnom strankom), a Vesna Pusić će postati (za početak!) «samo» ministrica europskih integracija, dakle, ono što je ranije bio Neven Mimica iz SDP-a i Kolinda Grabar-Kitarović na početku svog ministriranja! Tako će se malo-po-malo Sanaderova Vlada pretvoriti u novu «Koaliciju narodnih izdajnika», kao što je bila ona Račanova, kad je u nju, umjesto uspravnog i ponosnog Dražena Budiše, ušao ljigavi Jozo Radoš sa svojim ljigavim «foteljašima» tipa Ive Škrabala, Godeka i ostalih. Gosp. Ivica Račan se pred kraj svog života vidljivo pokajao zbog te svoje greške (ne samo prema Draženu Budiši, nego i prema odbačenom dr. Zdravku Tomcu!), te je za svog nasljednika sasvim ispravno odredio gosp. Zorana Milanovića. Ali stara garda «foteljaša» iz SDP-a pritišće i pritišće... no i to ostavimo za slijedeći put!

I na kraju da spomenem i najnoviju mijenu «našeg» neprimjerenog i često promjenjivog predsjednika republike Stipe Mesića. Ovaj put je on za srpski Novi list od 1. ožujka ove 2008.g., na pitanje novinara «jesu li istinite informacije da će Hrvatska uskoro i službeno odustati od ribolovne komponenete ZERP-a, izjavio: «Radi se o tome da mi za dvije godine prihvaćamo standarde koji u ekologiji i ribolovu vrijede za zemlje Europske unije. Taj period treba prebroditi, a to možemo jedino tako da već sada anticipiramo ono što slijedi za dvije godine. Očekujem da se u tom smislu nađe rješenje».

Što reći na ovu najnoviju u beskrajnom nizu Mesićevih gluposti? Koliko je Mesić do sada sjajno «anticipirao» ono što nam je slijedilo za dvije godine, danas svi jasno vidimo, jer se Hrvatska pod njegovim predsjedavanjem non-stop vrtila u krug, kao mačka koja stalno lovi svoj vlastiti rep. Ali nimalo slučajno, jer Mesić vraća svoj izdajnički dug «pokajnika» pred Gazdama Haaškog suda, koji su ujedno i Gospodari svijeta! Drugim riječima, Mesić već pet godina klepeta o tome kako će Hrvatska za dvije godine ući u EU, moleći svog crnog Boga da se to nikad ne dogodi, jer je njegov stari «Papa» (odnosno «Hazjajin») umro 1953.g. u Moskvi, a evo se sada pomalja novi «Papa» na ruskom prijestolju, novi Mesićev «Spasioc»!

I da završim ovako: na Sanaderovo i Mesićevo «ili ZERP, ili EU?», mi Semper Paratusi za dom spremno odgovaramo: «Tuđe nećemo, svoje nedamo!». Ne damo svoj ZERP! Jer ZERP nam je važniji od EU! U svakom slučaju, i nasuprot dr. Hebrangu, koji nas zajedno s Vesnom Pusić zapravo vodi prema njihovom pravom cilju: ni ZERP, ni EU!

A možda bi bilo dobro poslušati i našeg dr. Davora Vidasa, direktora norveškog pomorskog instituta «Fridtjof Nansen»: I ZERP I EU! (pod uvjetom da EU odustane od nekih svojih prljavih ucjena prema Hrvatskoj).

Što se mene osobno tiče, ja sam za ono moje staro: «Granicu sa Slovenijom vratiti na Dragonju» («Vjesnik», 1.rujna 2001.g.).

Ante Rokov Jadrijević

G. MLADEN BAJIĆ i ZLOČIN U ŠIROKOJ KULI

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist, Brtonigla 16. V. 2006.


( I ovako se brani Hrvatska)
G. MLADEN BAJIĆ i ZLOČIN U ŠIROKOJ KULI


Uvodna napomena:
Prije 22 mjeseca je u hrvatskom FOKUSU objavljen jedan moj članak sa sličnim nazivom, točnije: «A što je sa zločinima u Širokoj Kuli, Glavni državni odvetniče gosp. Mladene Bajiću?», no ni nakon toga se nije ništa dogodilo, jer Mesićev i Šeksov Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić i dalje odbija podići optužnicu protiv velike grupe četnič-kih zločinaca koji su počinili stravični zločin u Širokoj Kuli 13. listopada 1991.g., ubivši 29 Hrvata i jednu srpsku obitelj od pet članova, koja je bila uz njih.
Očito je da Mladen Bajić, bivši predsjednik Sabora Vladimir Šeks i predsjednik republike Stipe Mesić imaju neke svoje selektivne (antihrvatske!) kriterije. E upravo zbog toga da se ne bi zaboravilo... ponovit ću ovdje taj moj publicistički članak ... da se ne bi zaboravilo!

I još nešto: prije dva tjedna je hrvatski pukovnik Ivan Madi je osuđen na dvadeset godina zatvora, a njegovih šest HOS-ovaca na ukupno još 32 godine zatvora, zbog ubojstva jedna četveročlane srpske obitelji kod Komletinaca 1991.g., kod koje je u akciji «čišćenja terena» nađeno četničko oružje.

Dodajmo tomu da je premijer Sanader 22. siječnja ove 2008.g. obećao svom koalicijskom savezniku Miloradu Pupovcu, vođi Srba u Hrvatskoj, da će za «četničke mirovine» izdvojiti u ovogodišnjem državnom proračunu još dodatnih milijardu kuna!

To je okvir za moj ponovni podsjetnik (od 26. svibnja 2006.g.) na zločin u Širokoj Kuli 1991.g.

Uvodne činjenice:
Nešto se konačno ipak pokrenulo u našem hrvatskom pravosuđu! Netko je neoprezno “tjerajući lisicu, istjerao vuka”! Tjerajući hrvatskog generala Branimira Glavaša, žestokog i goropadnog gorskog vuka, istjerao je na čistac i svjetlo dana podlu lisicu u liku Glavnog Zloduha HDZ-a i cijele Hrvatske Vladimira Šeksa, kao i njegovog Glavnog državnog odvjetnika g. Mladena Bajića. Tako je na čistac i na svijetlo dana istjeran i čitav državno-odvjetnički resor u našem Ministarstvu pravosuđa, a prije svih oni koji su se u njega vratili kao “stari kadar” (velikom većinom bivši suradnici Udbe); dakle oni koji su se u njemu ponovno ugnijezdili nakon Račanove i Mesićeve kripto-komunističe “Restauracije” od početka 3. siječnja 2000.-te godine! I koji su u njemu ostali i nakon povratka na vlast HDZ-a.

Duga lista nesankcioniranih zločina

Dakle, sredinom svibnja ove 2006.g. Državno odvjetništvo iz Vukovara je podiglo dvije odvojene optužnice protiv još 52 “osobe” za ratne zločine, počinjene tijekom 1991. i 1992. godine nad civilima, Hrvatima i ostalim nesrpskim stanovništvom, u Berku i Sotinu, na vukovarskom području. Tu je vijest potvrdio županijski državni odvjetnik Božidar Piljić u Vukovaru, a prenijela ju je HINA, te i većina dnevnih novina i televizija. Ovdje ćemo se sada referirati na članak u Glasu Istre i Novom listu iz Rijeke od 14. svibnja 2006.g.: “Optužene još 52 osobe za ratni zločin”, jer je netko taj isti članak HINE u “Vjesniku” sasvim nepotrebno skratio na jednu polovicu i tako prikratio nas čitatelje Vjesnika.
Dakako, navedene “osobe” su bili lokalni paravojni četnici, koji su djelovali “u sadejstvu” sa Šešeljevim, Draškovićevim, Jovićevim i Arkanovim četnicima, a svi skupa su kao ilegalna paravojska bili planski opskrbljeni oružjem, potpomognuti i zaštićeni tenkovima, topovima i ratnim avionima od strane tzv. JNA. Dakle, potpuno zločinačko “sadejstvo” tzv. JNA i paravojnih četnika!
Ti su ratni zločinci, nakon okupacije Berka od 2. rujna 1991.g. najprije noćima i bez razloga zastrašivali Hrvate i ostalo nesrpsko stanovništvo, prijeteći im, paleći i minirajući njihove kuće. Potom su ih počeli odvoditi i ubijati kao zatočenike. Ukratko, vršili su nad njima brutalno i temeljito “etničko čišćenje civilnog stanovništva”, sve do kraja 1992.g. Tako su postupali s ukupno 120 civila hrvatske nacionalnosti. Ubijene su 32 osobe, od kojih je 12 osoba još na popisu zatočenih i nestalih. Za te zločine u Berku je sada, nakon 15 godina, optuženo 35 “osoba”, od kojih je čak njih 32 navodno “nedostupno hrvatskom pravosuđu”, dva se brane sa slobode, a samo je jedan u pritvoru u Osijeku.
Za ratne zločine protiv civila počinjene u Sotinu od 10. listopada 1991.g. do travnja 1992.g. optuženo je 17 “osoba”, koje su zlostavljale, mučile, i ubijale civile hrvatske nacionalnosti, pljačkajući njihovu imovinu i odvodeći ih u nepoznatom smjeru. Nije naveden broj ubijenih, ali je na popisu zatočenih i nestalih još uvijek 35 Sotinjana. Osim toga, nakon pada Vukovara, Sotin su 27. prosinca 1991.g. morale napustiti sve hrvatske obitelji i ostaviti svu svoju imovinu, te prijeći na slobodni dio Hrvatske. Dakle, i u Sotinu je cilj bio potpuno isti: “etničko čišćenje civilnog stanovništva”.
Od 17 optuženih ratnih zločinaca, odnosno paravojnih četnika, samo su četiri u Hrvatskoj i brane se sa slobode, dok su ostali navodno “nedostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, te su za njima raspisane tjeralice”.
Božidar Piljić, županijski državni odvjetnik iz Vukovara, rekao je da je u tijeku istraga protiv 87 osoba osumnjičenih da su počinile ratni zločin. Međutim, “zbog nedostupnosti pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, prekinuta je istraga protiv 21 osobe i obustavljena protiv 227 osoba, i to u najvećem broju slučajeva na temelju Zakona o oprostu, a u manjem broju zbog toga što im nije dokazana krivnja”.

Prije svega, čudna je ta “nedostupnost” notornih ratnih zločinaca našem hrvatskom pravosuđu. Neki od njih su godinama radili ili još uvijek rade u našoj policiji ili u državnim službama. Mnogi od njih dolaze glasovati na izborima za lokalnu samoupravu, pa čak i vrše lokalnu vlast u kraju u kojem su vršili ratne zločine. To znači da ih netko sustavno štiti. Stoga se potrudimo dokučiti tko je ta moćna i svemoćna zločinačka organizacija koja štiti sve te notorne ratne zločince, koji nam slobodno šeću pred očima. Otvorimo konačno oči i pogledajmo grube činjenice.
Prije svega, vrlo je teško dokazati nečiju krivnju nakon 15 godina, a pogotovu kada je Nepoznat Netko više od 13 godina skrivao, krivotvorio ili uništavao ključne dokaze! Tko je to radio ili tko je to mogao raditi? To je mogao raditi samo netko tko je te dokumente, odnosno dokaze imao u svojim rukama od prvih dana ili ih imao na raspolaganju sve te godine. Dakle, riječ je o istražnim odjelima naših županijskih sudova i njihovih državnih odvjetništava. Tu je glavni ključ blokade, opstrukcije i paralize našeg (danas) već zloglasnog “pravosuđa”! Bez ikakve sumnje, državna odvjetništva, odnosno tužilaštva, su glavna rak-rana našeg hrvatskog pravosuđa! I to je glavni ključ te lažne “zagonetke” o našem namjerno neučinkovitom pravosuđu.
A nije nikakva tajna da se upravo iz te njihove “radionice” izlegao i taj već zloglasni “Zakon o oprostu”. Sjetimo se samo tko je tada bio glavni državni odvjetnik, odnosno tužitelj Republike Hrvat-ske! I tko je tada bio pravi Gospodar našeg tadašnjeg pravosuđa. On je bio taj koji je dao oprost samo jednoj strani, onoj agresorskoj, dočim oprost nije dao i drugoj strani koja se branila od agresije i zločina protiv mira. Sjetimo se samo brutalne istrage protiv Zapovjednika obrane Vukovara, pukovnika Mile Dedakovića – Jastreba i njegovog divljačkog višednevnog premlaćivanja! Sjetimo se suđenja ratnom junaku i tadašnjem generalu HOS-a i Vojske BiH Ante Prkačina, te suđenja g. Dobrosla-vu Paragi. Sjetimo se puštanja iz opkoljenog obruča na Plitvicama, na “Krvavi uskrs 1991.g. Milana Martića i njegovih četnika. Sjetimo se puštanja na slobodu zarobljenog Arkana i Gorana Hadžića, koji su uz to još dobili i pištolje i novac za put od tadašnjeg ministra unutarnjih poslova R.H. Josipa Boljkovca!
To je dosad nezabilježeni paradoks u povijesti civilizacije: da se štiti i amnestira zločince, a sudi se onima koji su se kao žrtve od njihovih zločina branili. Pa makar ako su ponekad i ponegdje žrtve i prekoračile striktna pravila samoobrane. Sjetimo se i sramotnog embarga na samoobranu. I posve nepojmljivog paradoksa da žrtva plaća ratnu (od)štetu svom agresoru, a ne agresor svojim žrtvama.

Inače, da ne zaboravimo: Sličan, iako daleko manji zločin nekih hrvatskih branitelja u prekorače-noj samoobrani u Paulinovom Dvoru je odlučno, brzo i efikasno procesuiran i izrečene su primjerene sudske kazne. Postoji li tu “neka tajna veza”?!
Konačno, sjetimo se nedavno ponovljenog suđenja za novodne zločine u slučaju “Lora”, s lažnim svjedocima iz Srbije, koji su bili specijalno instruirani i uvježbani za tu (ponovljenu) priliku. Pa i unatoč nedostatku materijalnih dokaza, donesena je nova i osuđujuća presuda! A evo se i po treći put ponavlja suđenje hrvatskom branitelju Mihajlu Hrastovu za navodni ratni zločin na Koranskom mostu, ispred Karlovca. I ponovit će se i to suđenje ako bude potrebno, sve dok konačno hrvatski branitelj ne bude osuđen. Bilo za to dokaza ili ih ne bilo!
Dakle, ključno je pitanje: tko nas to tuži, a tko nam to sudi? Nije li to onaj dobro poznati Udbaški kadijski sistem: “Kadija te tuži, Kadija ti sudi!”.
Umjesno je pitanje: a tko nam je danas Glavni “Kadija”? Evo tog odgovora.

A što je sa ratnim zločinima u Širokoj Kuli?

Prijeđimo sada na glavnu temu ovog publicističkog teksta. A što je s ratnim zločinom u Širokoj Kuli, Glavni državni odvjetniče, gosp. Mladene Bajiću? Vrijeme je da se i taj zločin razjasni do kraja, rasčisti do kraja, te i osudi po zakonu. Ali ne po Vašem zločinačkom “Zakonu o oprostu”, jer za ratni zločin nema i ne može biti oprosta, ni po jednom civilizacijskom zakonu u svijetu, pa tako ni u našoj novoj Državi Hrvatskoj!!
Da podsjetimo: u Širokoj Kuli kod Ličkog Osika i obližnjem Bukovcu, odnosno u dva njegova zaseoka Radići i Vučići su 13. listopada 1991.g. pobunjeni srpski paravojni četnici poubijali ili zaklali 41 civila.

U samoj Širokoj Kuli su ubili 29 Hrvata i Hrvatica, te i jednu srpsku porodicu od pet članova, koja je odbila prikloniti se krvavim četničkim orgijama klanja nad Hrvatima. Kćerku Radmilu Rakić su uhvatili i mjesec dana držali u zatvoru, svakodnevno je i višekratno silovali, te na kraju zaklali i bacili u jamu. A njenu braću Milorada i Dragana Rakića su također ubili i bacili u jamu. Isto je prošao i otac Mane i majka Luja Rakić. A poznati su i zločinci, lokalni četnici iz Novog Ličkog Osika i okolice: Čedo Budisavljević, Iso Potkonjak, Bogdan Obradović, Stevo Knežević, Danilo Marić, Branko Kovač, Nikola Uzelac, Dane i Mile Lovrić, te još više od 70 ostalih četnika.
U Bukovcu, zaseoku Vučići, četnici su ubili još i četiri člana hrvatske obitelji Hećimović: Mandicu Hećimović, staricu od 79 godina, te njezine sinove Ivana, Josu i Milu Hećimovića.
U zaseoku Radići, stotinjak metara dalje od Vučića, četnici su zaklali još i Mariju Pocrnić, staricu od 90 godina, njenog sina Milu i njegovu suprugu Anu.
A županijski državni odvjetnik u Gospiću, gosp.N.N. i njegov Veliki Šef u Zagrebu nisu se nimalo uznemirili kada je sudac Pavle “Pavo” Rukavina dana 16. siječnja 2001. (dakle u punom jeku Račanove i Mesićeve “Restauracije” staljinističkog totalitarizma, a posebno njihovog medijskog totalitarizma!!) oslobodio gore navedene počinitelje tih stavičnih zločina, na čelu s Čedom Budisavljevićem. A nije se oglasio ni sveprisutni prof. dr. Milorad Pupovac, novi vođa Srba u Hrvatskoj, premda je zaklana i cijela srpska obitelj Rakić u Širokoj Kuli, 13. listopada 1991.g. No, kada je isti sudac četiri godine kasnije, kad se HDZ vratio na vlast, oslobodio krivnje Hrvata, gosp. Josu Mraovića, za navodni pokušaj silovanja jedne američke košarkašice u Gospiću, cijela komunistička “štampa” u Hrvatskoj se podigla na stražnje noge i zacvilila sve do …. njihovog soroševskog neba! Preciznije rečeno, sve do Londona i New Yorka, odnosno do njihovih sotonerijskih saveznika “tamo daleko”.

Dakle, a što je s tim zločinima u Širokoj Kuli, Glavni državni odvjetniče, gosp. Mladene Bajiću?? Što čekate s tim? Skrivate li Vi osobno sve to ili Vam u tome pomaže i Glavni Zloduh Hrvatske Vladimir Šeks, koji se prije desetak dana onako bjesomučno okomio i na hrvatskog generala Branimira Glavaša? Kako to da dajete bjanko-oprost četničkim ratnim zločincima Čede Budisavljevića, Gorana Hadžića, Milana Martića i drugih, a podižete optužnicu i pripremate montirano suđenje hrvatskom generalu Branimiru Glavašu, dakako i to po krivotvorenim dokazima?

Na kraju, da ovdje povučemo jednu znakovitu paralelu. Referiram se na članak “Putin smijenio korumpirane generale i upravitelje” iz Glasa Istre i Novog lista od 13. svibnja 2006.g. Tu se vidi nevjerovatno velika sličnost između današnje Hrvatske i Rusije. Naime, “predsjednik Rusije Vladimir Putin jučer je napravio čistku među generalima Federalne službe sigurnosti (bivši KGB) kao i u državnom tužilaštvu i istražnim organima. .. Svi generali i drugi rukovoditelji su smijenjeni zbog zlouporabe službenog položaja. Otvorena je istraga o dvadesetak kaznenih djela”. Dalje se u tom tekstu navode imena smjenjenih genarala FSB-a (odnosno bivšeg KGB-a) Jevgenija Koljesnikova, A. Plotnjikova i Sergeja Fomenka, kao i imena prvog zamjenika državnog tužitelja Moskve M. Nikonova i zamjenika načelnika Glavne uprave za procesualnu djelatnost Tužilaštva D. Poliščuk.

Nešto slično je urađeno i u bivšoj Istočnoj Njemačkoj nakon pada komunizma, citiram dio sjajnog članka izvrsnog novinara “Večernjeg lista” gosp. Zvonimira Despota, pod naslovom: ”Đureković ubijen zbog Mike i Vanje Špiljka” od 7. travnja 2006.g. : “Svi kazneni suci su razriješeni, a građanski su dobili tri godine probnog roka”.
Mi dakle samo pitamo: a zašto nešto tako nije učinjeno i u Hrvatskoj? Mi odgovor na to pitanje znamo, ali ga ne želimo nikome nametati. Bilo bi bolje da na to pitanje odgovore gosp. Mladen Bajić, Glavni državni tužitelj R.H. i gosp. Vladimir Šeks, predsjednik Sabora R.H.
Da ponovimo to na drugi način: A što je sa zločinom u Širokoj Kuli, Glavni državni odvjetniče, gosp. Mladene Bajiću?

Semper Paratus Croatiae!
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.