Alain de Benoist: KOMUNIZAM I NACIZAM

Alain de Benoist

KOMUNIZAM I NACIZAM

Uvodna napomena:

Benevolentnošću Nakladnika gosp. Zlatka Hasanbegovića iz Zagreba i urednika Prof. dr. Tomislava Sunića, počinjemo s objavljivanjem uvodnih dijelova knjige glasovitog i znamenitog francuskog intelektualca, publicista, esejista i filozofa Alaina de Benoista, 'glavnog predstavnika francuske „Nove desnice“, intelektualne struje koja je razvila opsežnu publicističku djelatnost.....bez kojih se ne može zamisliti duhovni život Pariza i Francuske' (iz predgovora znamenitog i velikog njemačkog profesora dr. Ernsta Nolte-a, kojega lijevičarski medijski huškači redovito etiketiraju kao glavnog revizionista povijesti nacizma i židovskog „Holokausta“ u Njemačkoj - u Europi i u svijetu. No, 'zub vremena' je već (o)davno nagrizao goleme komunističke laži, s kojima su nama kao djeci, omladini, i mladim ljudima ucijepili 'pranjem mozgova' ortdoksni komunistički i judeomasonerijski agitatori i progandisti, tijekom 45.-godišnje Staljinove i Titove epohe 'Velike laži'...

Knjiga Alaina de Benoista 'Komunizam i nacizam', osim opširnog predgovora Ernsta Nolte-a (na 9 stranica), sadrži 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.), što je ujedno i podnaslov te knjige malog fomata, na 156. stanica. Osim toga, ta knjiga sadrži i brojne fusnote/futnote, koje ovdje neće biti prenijete, nego samo date u naznakama...

Knjiga se može naručiti direktno kod Nakladnika gosp. Zlatka Hasanbegovića, najbolje putem njegovog e-maila: zlatko.hasanbegovic@pilar.hr

* * * * * * *

* * * * * * *

1. ogled

Pojava Crne knjige komunizma skupine povjesničara pod vodstvom Stephanea Courtoisa, u povodu 80. obljetnice Oktobarske revolucije, potaknula je u Francuskoj, a potom i u drugim zemljama, veliku raspravu. Djelo, čiji je predgovor trebao napisati Francois Furet, koji je preminuo nekoliko mjeseci prije izlaska knjige, nastoji putem obavijesti kojima se danas raspolaže (opaska A.R.J.: knjiga je na francuskom jeziku tiskana 1998.g., a hrvatsko izdanje je iz 2005.g.), dati precizan i dokumentiran broj ljudskih žrtava, žrtava komunizma.

Procjenjuje se da broj žrtava komunizma iznosi 100 milijuna mrtvih, što je četiri puta više od broja mrtvih koje isti autori pripisuju nacional-socijalizmu.

Ove brojke zapravo i ne predstavljaju veliko otkriće. Od Antuna Cilige i Andrea Gidea do Kravčenka, od Borisa Souvarina do Roberta Conquesta i Solženjicina, mnogi su se autori već zanimali za sovjetski sustav koncentracijskih logora (Gulaga), i to počevši od namjerno izazvane gladi, ako ona već nije bila izravno potaknuta od strane Kremlja. U Ukrajini je od 1921. do 1922. i od 1932. do 1933. godine bilo isprva pet, a potom šest milijuna mrtvih.

Povjesničari su istraživali i deportacije, i to u razdoblju od 1930. i 1953., tijekom kojih je u Sovjetskom Savezu bilo sedam milijuna ljudskih žrtava (kulaci, Nijemci s Volge, Čečeni, Ingušeti i drugi narodi Kavkaza), pa sve do studija milijuna mrtvih u Kineskoj kulturnoj revoluciji i drugdje. Prema ranijim istraživanjima cijena koju nudi Crna knjiga čini se prilično mala: Bilo je čak i puno većih procjena glede žrtava (fusnote: dok Stephane Courtois samo u SSSR-u broj žrtava procjenjuje na 20 milijuna, Zbigniew Brzezinski ih je.... procijenio na 50 milijuna. Robert Conquest... na 40 milijuna, ne računajući još i one poginule u Drugom svjetskom ratu.... Dimitri Panin tvrdi 60 milijuna žrtava, Aleksandar Solženjicin.... govori o 66 milijuna žrtava......).

Zanimljivost knjige je u tome što se oslanja na vjerodostojnu arhivsku građu, većinom iz Moskve, a koja je danas dostupna istraživačima. Zato brojke koje se u njoj navode uopće nisu prijeporne, pa je određeni broj promatrača zaključio da cijena komunizma predstavlja 'najkolosalniji slučaj političkog pokolja u povijesti' (fusnota Martina Malia, 'The Lesser Evil?', ... 1998.), ili da se istina odsad zasniva na 'onom što predstavlja najveći, najkrvaviji zločinački sustav u povijesti'. (fusnota Pierre Chaunu-a.... ). Jednako tako, rasprava se nije toliko vodila oko samih činjenica, koliko oko njihova tumačenja.

Gdje god bili, primjećuje Stephane Courtois, svi su komunistički režimi 'masovni zločin pretvarali u pravi sustav vlasti'. Stoga bi iz toga bilo logično zaključiti da komunizam nije ubijao protivno svojim načelima, već u skladu s njima – drugim riječima, da komunistički sustav nije bio samo taj koji je činio zločine, nego sustav čija je sama bit bila zločinačka.

'Odsad više nitko, piše Tony Judt, neće moći dovesti u pitanje zločinačku narav komunizma' (fusnota: Tony Judt, International Herald Tribune, 23. prosinca 1997.). Tome se pridružuje činjenica da je komunizam ubijao mnogo više nego nacizam, da je ubijao mnogo dulje te da je počeo ubijati prije njega. 'Metode koje je stvorio Lenjin, a usustavio Staljin i njemu slični, piše Courtois 'ne samo da podsjećaju na nacističke metode, nego su njima često i prethodile'. Samo ta činjenica, dodaje on, potiče na 'usporedna promišljanja o sličnosti režima koji je od 1945. smatran najzločinačkijim režimom stoljeća i komunističkog sustava, koji je do 1991. sačuvao svoju međunarodnu legitimnost, koji je u nekim državama i danas na snazi i ima svoje pristaše po cijelom svijetu'.

Upravo je autor tih dvaju pitanja potaknuo raspravu. Pomisao da bi se komunizam moglo smatrati apsolutno zločinačkim sustavom, i po svemu sudeći ugnjetačkim, i dalje nailazi na žestok otpor. To proizlazi iz moguće usporedbe komunizma i nacizma. Budući da je nastojao približiti ta dva pojma, Stephanea Courtoisa su žestoko napali autori koji su o njegovoj knjizi govorili kao 'intelektualnoj prijevari' i 'promidžbenom činu' (Gilles Perrault), 'poistovjećivanju' (Jean-Marie Colombiani), 'daru poklonjenom Nacionalnoj fronti u trenutku procesa Papon' (Lilly Marcou), 'groznoj proračunatosti velikog trgovca' (Daniel Bensaiid), 'ideološkom pamfletu' (Jean-Jacques Marie), 'prijevari' (Maurice Nadeau), 'nijekanju povijesti' (Alain Blum), pa čak i o 'negacionizmu' (Adam Rayski).

Pritom je znakovita činjenica da se Stephaneu Courtoisu zamjeralo što je napisao da je 'smrt od gladi djeteta ukrajinskog kulaka koji je namjerno natjeran u bijedu od strane staljinističkog režima, jednaka smrti od gladi židovskog djeteta u varšavskom getu, koga je na glad natjerao nacistički režim'.

Može se pomisliti kako zapravo i nije skandalozna ta rečenica, već sama činjenica da se o njoj može raspravljati.

Philippe Petit je išao dotle da je napisao da 'niti svi mrtvi nisu jednaki' (Philippe Petit, Marianne, 10. studenoga 1997.). Međutim, nije precizirao mjerila za prosudbu koja bi omogućila razlikovati žrtve prvog i drugog reda. Već sama činjenica da je danas još uvijek potrebno razjašnjavati što zločin čini zločinom, ili pokazati da su sve žrtve jednake, puno govori o duhu vremena.

(obrada teksta za ovaj blog, A.R.J., 19. sept./rujna 2010.)

Sjajan i poučan primjer Dugopolja

To all to whom it may concern!

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Istra, Hrvatska 6.-10. sept/rujna 2010.

Uredništvu 'Hrvatskog lista'

Uredništvu portala 'Dragovoljac.com'

Sjajan i poučan primjer Dugopolja

„DOSTA JE PODJELA, I MOJ OTAC, BORAC SA SUTJESKE,

BIO JE ZA OVU IDEJU!“

U nedavnom broju 'Hrvatskog lista' od 2. rujna 2010.g. (br.310.), pročitao sam izvrsan članak o našem Dugopolju kod Sinja, odnosno Klisa, pod naslovom 'Sve naše žrtve na jedno mjesto!' i podnaslovom 'Ne prihvaćamo diktate Ive Josipovića ili raznih komiteta koji bi određivali što smijemo, a što ne smijemo!'. A u prilogu tom tekstu, govori gosp. Stanko Balić, predsjednik Povjerenstva za izgradnju novog i zajedničkog spomenika svim žrtvama općine Dugopolje u XX. Stoljeću: „DOSTA JE PODJELA, I MOJ OTAC, BORAC SA SUTJESKE, BIO JE ZA OVU IDEJU!“.

O čemu se radi?

U općini Dugopolje je HDZ na vlasti od samog početka nove hrvatske države, a načelnik općine je gosp. Zlatko Ževrnja. Općina se snažno razvija, raste, prosperitet je vidljiv na sve strane. A Općinsko vijeće i Poglavarstvo Općine donijeli su nedavno zajedničku odluku o podizanju zajedničkog spomenika svim žrtvama u XX. stoljeću u općini Dugopolje

Dakle, u našem Dugopolju su sve političke stranke, koje participiraju u lokalnoj vlasti, konsenzusom odlučile da se, umjesto stare i narodu nametnute spomen-ploče palim partizanima, podigne novi i zajednički spomenik SVIM ŽRTVAMA općine Dugopolje, kako partizanima, tako i dosad prešućenim civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, podobnima i nepodobnima (ovi posljednji kao žrtve 'crvenog komunističkog terora' poslije tzv. NOB-e!), te ustašama i domobranima, a konačno i najnovijim žrvama ovog našeg Domovinskog rata.

Konsenzus oko te odluke je 'popustio' kada je lokalni SDP počeo reterirati (uzmicati, oklijevati), očito po naputku njegove središnjice u Zagrebu. No, konsenzus je ostao, iako tek nešto malo uvjetovan.... Znači, bivša velika partizanska spom-ploča će biti uklonjena sa starog školskog igrališta i premještena u novi memorijalni centar svih žrtava općine Dugopolje (spomenici, spomen ploče, spomen knjige, spomen-Zbornik, itd.). A na novom spomeniku se žrtve neće odvajati po svom ideološkom ili političkom oprijedjeljenju (bilo je i onih protiv, ali je na kraju prevladao konsenzus!), nego će biti poredane po abecednom redu.

U Spomen-Zborniku će, naprotiv, sve žrtve biti odvojene po kategorijama: partizani, ustaše, civilne žrtve, te poginuli u Domovinskom ratu (njih trojica).

Ukratko, sjajan primjer projektirane, a dosad neuspjele nacionalne 'Pomirbe', kako ju je bio zamislio pokojni Prvi Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.

Uostalom, samo smo tako i mogli pobijediti u našem svetom Domovinskom ratu!

I još nešto: potvrdilo se staro pravilo da smo pametniji danas nego jučer. A to jučer je, nažalost, bilo nastupilo 3. siječnja 2.000.g.sa opskurnim Ivicom Račanom i Stipom Mesićem!

******

Da, ali..... sada se u sve umiješao ovaj naš novi predsjednik dr. Ivo YU-sipović! On je Općinskom vijeću Općine Dugopolje poslao svoje pismo – neku vrstu memoranduma – u kojem je izrazio svoje neslaganje i opomenu da takvo što ne treba raditi.....

Međutim je YU-sipović naletio na najtvrđi dalmatinski orah! Predsjednik općine g. Zlatko Ževrnja i g. Stanko Balić, predsjednik Povjerenstva za uređenje novih spomen-obilježja općine Dugopolje su mu odbrusili da oni neće slušati ničiji diktat sa strane, ovim riječima: „Ne prihvaćamo diktate Ive Josipovića ili raznih komiteta koji bi određivali što smijemo, a što ne smijemo uraditi! Nitko sa strane, nikakva organizacija, samo mi Dugopoljci imamo pravo odlučivati hoće li naši poginuli biti na zajedničkoj spomen-ploči ili neće!“.

Potpuno ispravno! Naime, da ne bi bilo nikakve zabune i novih prljavih manipulacija u udbaškim medijima, otac g. Stanka Balića je bio partizan, borac sa Neretve i Sutjeske, odlikovan partizanskim odlikovanjima u tijeku II. Svjetskog rata, koji je doživio uspostavu nove hrvatske države (danas je pokojni) „i upravo je on bio za ovakvu našu ideju. Dosta nam je umjetnih podjela između hrvatskog naroda u samom mjestu, a da ne govorimo u samoj državi“.

Sve se više razvidi zbog čega je među oporbenim kandidatima za predsjednika Republike, umjesto dr. Vesne Pusić izabran dr. Ivo Josipović: tzv. 'međunarodna zajednica', čiji je glavni ideološki centar u Londonu, konačno je bila shvatila koliku joj je štetu napravio naš/njen bivši Ciganin-Predsjednik Stipe Mesić, ali i koliku bi joj štetu mogla napraviti naša/njena 'Zvečarka', te se London priklonio 'agnostiku' (dakle, ne 'ateistu'!!) dr. Ivi YU-sipoviću: umjesto stalnih potresa i 'potresuljaka', London se odlučio za novi recept – 'tiha voda brijeg roni' – dakle za dr. YU-sipovića. Drugim riječima, ne zmijski rod Angjelinovića, nego za 'antifašistički' rod 'crvenih fašista' partizanskog roda Ante Josipovića. A upravo je to ono što naš novi predsjednik dr. Ivo YU-sipović grčevito pokušava spasiti ovih osam mjeseci, otkada se popeo u Predsjedničke dvore na Pantovščaku. Spasiti svoga oca Antu i ostale staljinističke ratne zločince, pogotovu one na njegovom Pantovščaku!

Nažalost, prije četiri dana je novi predsjednik republike dr. Ivo YU-sipović – ovaj put javno - upozorio Poglavarstvo općine Dugopolje i ponovio svoje neslaganje s gradnjom novog spomenika i novih spomen-obilježja općine Dugopolje. Pritom je novi predsjednik republike izjavio i ovu mega-glupost: 'Ne mogu se izjednačavati oni koji su se borili na strani demokracije i oni koji su se borili na strani fašizma“.

E, pa ovo je previše! Da su se staljinistički partizani borili na strani demokracije? I da su oni bili „antifašisti“?

Dokle će u našoj novoj Hrvatskoj staljinistički atavizam naših starih komunista (primjerice Ante Josipovića, Budimira Lončara, Josipa Manolića, Josipa Boljkovca, Stipe Mesića..... i njihovih sinova (a da njihove kćerke – Čulinovićke, Antičevićke, Teršeličke, Mesićke, itd. i ne spominjem!) iznova pokušavati stvarati masovne histerije i potpirivati stare podjele u našem narodu?

Ma, gdje su se to Staljinovi i Titovi komunisti iskazali 'na strani demokracije' ?? Zar kada su u Pragu 1948.g. bacili kroz prozor trećeg kata ministra vanjskih poslova Vlade antifašističke koalicije Jana Masaryka?? Ili kad su u Poljskoj na sličan način osvajali vlast (što je zorno prikazao pokojni poljski Nobelovac Czeslaw Milosz u svojim knjigama 'The captive mind' / 'Zarobljeni um', te 'Osvajanje vlasti')?? Ili kako su to radili Titovi razbojnici 1946.g., kada u likvidirali brojne svoje protivnike iz 'Narodne vlade' antifašističkog Narodnog Fronta, od koji su neki završili i na Golom Otoku (pročitati barem „Muzej živih ljudi' dr. Dragoslava Jovanovića, bivšeg predsjednika Srpske zemljoradničke stranke). Je li to predsjedniče YU-sipoviću bilo 'na strani demokracije' ?! Je li to bio i sporazum Molotov-Ribentrop 1939.g. desetak dana prije zajedničkog napada SSSR-e i Hitlerove Njemačke na Poljsku, odnosno početka Drugog svjetskog rata? Dosta nam je tih Vaših bezbrojnih i imbecilnih diletantizama!!

******

Primjer našeg Dugopolja je vrlo poučan za svu Hrvatsku (osim moje Istre!): zar konačno tvrijeme da se vrate i oni brojni spomenici koje su Titovi staljinisti hametice rušili po svim našim hrvatskim mjestima čim su se dočepali vlasti 1944., 1945. i 1946.g.? Ili još bolje: zar nije baš sada nastupio zadnji čas da se SVIM ŽRTVAMA XX. Stoljeća podignemo zajedničke spomenike i tako učvrstimo nacionalnu Pomirbu, koju nam je u amanet ostavio naš pokojni Predsjednik dr. Franjo Tuđman?! Primjer našeg Dugopolja je u tome vrlo poučan za svu Hrvatsku i njima možemo samo zahvaliti na mudrosti i hrabrosti da to prvi učine!

Da budem do kraja jasan i konkretan: drugim riječima, treba vratiti i spomen-ploču dr. Mili Budaku (koju je bio u Svetom Roku podigao jedan naš iseljenik iz Kanade, a koju je dao nasilno ukloniti bivši premijer-hohštapler Ivo Sanader!). No, ovaj put ne na dvorišnom zidu crkve, nego na nekom drugom mjestu, koje odredi Poglavarstvo Općine Sveti Rok.

Naime, evo što je tim povodom bio izjavio monsignor naš i biskup Senjsko-ličke biskupije dr. Mile Begović (zbog činjenice da je u planiranju gradnje spomenika sudjelovao i bivši svetoročki župnik fra Ivan Savić): ' Znam da je Mile Budak napisao djela neosporne umjetničke vrijednosti. Znam također da je na političkom polju napravio više poteza koji su daleko od crkvenog učenja. Zato, ako mu netko pod takvim političkim vidom želi podizati spomenik, neka mu ga podiže što dalje od crkve, na osobnu moralnu i građansku odgovornost. Neka u to ne uvlači Crkvu!"

Znači, treba postupati promišljeno, a ne ishitreno, pa bi sve moglo doći na svoje mjesto.

Toliko za nov i bolji početak na obnovi hrvatske nacionalne Pomirbe, koju nam je u naslijeđe ostavo naš Prvi i Jedini Predsjednik dr. Franjo Tuđman!

No, to nimalo ne isključuje nama nasušno potrebnu lustraciju bivših Udbaša i KOS-ovaca i kaznenu odgovornost starih staljinističkih partizanskih ratnih zločinaca. Prije svega onih na YU-sipovićevom Pantovščaku!!

Ante Rokov Jadrijević, publicist

(hrvatski socijal-radikal)

ANTIFAŠISTIČKI VUK DLAKU MIJENJA, ALI ĆUD NIKADA

www.Dragovoljac.com 10 Rujan 2010

Diana Majhen

ANTIFAŠISTIČKI VUK DLAKU MIJENJA, ALI ĆUD NIKADA

Proslava povodom godišnjice Antiterorističke jedinice Lučko podigla je na noge kako one i do sada glasne, tako i uspavane i prikrivene antihrvatske glasove. Razlog je naravno taj, što se na proslavi klicalo zatvorenim hrvatskim generalima. Kakav nesupjeh, kakva sramota! Godine ispiranja mozga i krivotvorenja dogadjaja iz Domovinskog rata izgleda nisu polučila rezultate. Narod još uvijek pamti tko je branio Hrvatsku, a tko ju je napadao. Nije ni čudo da su se uzbunili svi antihrvatski duhovi. Čak ni prisustvo najvećeg „pravednika“ u ovoj državi, predsjednika Josipovića, nije proslavu uspjelo skrenuti u željenom pravcu. Pa tako, umjesto da se i tamo iskazuje poštovanje crvenim petokrakama i kapama partizankama, te slave četnički pokolji nad Hrvatima, narod je odlučio to poštovanje iskazati onima koji su stvarali ovu državu. Čitam baš na T-portalu kolumnu Vuka Perišića u kojoj povlači paralelu izmedju Domovinskog rata i antifašizma. Prema njegovim riječima, hrvatske postrojbe u Domovinskom ratu pjevale su ustaške pjesme i ratovale pod fašističkim obilježjima, povremeno pljačkajući nacionalna bogatstva, silujući, ubijajući i mučeći. U redu, čovjek se ogradio na način da je upotrijebio riječi „neke“ i „ povremeno“, no to ne umanjuje bit samog članka. Citiram dijelove spomenutog članka: „Da je taj rat bio antifašistički, ne bi ga neke hrvatske postrojbe vodile pod fašističkim oznakama niti bi se povremeno u hrvatskim postrojbama pjevale ustaške pjesme.“….. „Da je bio antifašistički, taj rat ne bi bio iskorišten kao zgodna prilika za pljačku nacionalnog bogatstva, niti bi se branitelji koji su iskreno i naivno povjerovali da se bore za demokraciju, slobodu i pravo na život, danas osjećali prevareno.“………“ Antifašisti ne ratuju sa sadomazohističkim zadovoljstvom nego razdirani strašnim moralnim paradoksom da su primorani ubijati u ime obrane života. U antifašističkom ratu se nacionalna ravnopravnost čuva i slavi kao najveća vrijednost jer se antifašistički ratovi i vode zato da se nitko nikada i ni pod kojim uvjetima ne bi osjetio građaninom drugog reda, a ponajmanje kao stvor kojeg se može nekažnjeno vrijeđati, pljačkati, silovati i mučiti…“. * * * * * * Dakle, Domovinski rat nije bio antifašistički, pa samim tim, valjda je bio zločinački. A kako kaže Perišić, da je bio antifašistički, odavno bi svi zločinci bili osudjeni. Zamislite mentalitet čovjeka koji je u stanju napisati ovako nešto, nakon svih onih jama koje se iskopavaju godinama, a u kojima su kosti onih koje su pobili 'antifašisti', ne u borbama, nego onako, iz zabave i da bi osigurali sebi nesmetanu budućnost. Ti su 'antifašistički' heroji ubijali malu djecu, žene, bespomoćne starce i razoružanu vojsku koja se predala. I nikada niti jedan jedini antifašist za to nije odgovarao. Pa slijedom toga, bilo bi dobro da gospodin Perišić shvati kako je najveći uspjeh i najviši moral hrvatska vojska u Domovinskom ratu pokazala baš time, što se nije povela za crvenim 'antifašistima'. Jer da jeste, on sigurno danas ne bi pisao kolumne. Niti bi nas danas bilo tko uvjeravao kako je Domovinski rat zločinački pothvat, a hrvatski heroji da su navodno zločinci kojima je mjesto po zatvorima. Da smo se poveli za antifašistima, imali bi barem pola stoljeća mira, u kojem se nitko ne bi usudio izgovoriti niti riječ protiv hrvatske vojske i Domovinskog rata, u kojem bi hrvatski branitelji, njihova djeca i praunučad imala sve moguće privilegije, a svatko tko bi na bilo koji način iskazao nezadovoljstvo nastalom situacijom, bio bi zatvoren ili ubijen. I nitko se ne bi usudio ni riječ progovoriti o bilo kakvim ratnim zločinima, a kamoli postavljati pitanja, o optužnicama i sudjenjima da ne govorimo. Vuk Perišić postavlja u svojoj kolumni slijedeće pitanje: Do kada će se ovdje klicati ratnim zločincima? A pitanje koje si doista trebamo postaviti je slijedeće: Do kada će ovdje u najčitanijim hrvatskim medijima kolumne pisati ljudi poput Vuka Jeremića, pardon, Perišića ? Kako bilo, Vuk je cijelu priču izgleda dobro shvatio, ali se nije usudio napisati ono što možda zaista i misli. Zadnji rat je odista bio 'antifašistički', a antifašisti su bili Milošević, Kadijević, Adžić, Mladić, Šljivančanin i ostala kompanija s crvenim petokrakama. Ti dični antifašisti, sljedbenici onih dičnih 'antifašista' iz 1945. su kao i tada pucali i ubijali one koji su nosili ustaška obilježja i pjevali ustaške pjesme. Kao i tada u Teznom i Hudoj Jami, ti 'antifašistični' pravednici su i nedavno vodili humane ratne operacije na Ovčari i u Srebrenici, na isti način, istim humanim antifašističkim metodama, dakle „razdirani strašnim moralnim paradoksom dok su bili primorani ubijati u ime obrane života.“ No, ovoga puta u Hrvatskoj još nisu zaslužili penzije. Za sada. Diana Majhen ******

Komentari

#1 Ante Rokov Jadrijevic 2010-09-10 21:02

Vuk Perišić (Yugo-T-portal), Vuk Đuričić (splitska prostitutka 'Slobodanka'), Vuk Jeremić, Vuk Drašković.....itd, ta silna Srbadija, silni junaci koji nemaju ni kap vučje krvi, kao mi 'Vukovi s Dinare'! Lešinari čak i kad se nazivaju 'Vukovima', nisu vukovi, nego samo lešinari.

A to je originalno bila izreka glavnog pobjednika Prvog svjetskog rata, francuskog predsjednika Goeorges-a Clemanceua-a, koji je 'junačke' Srbe rekao da su bili najobičniji ' lešinari rata'!! A to je svojim riječima potvrdio i čuveni francuski maršal Franchet D'Essperey, komandant Druge francuske armije na Solunskom frontu 1916-1918.g. Koji je rekao da je on oslobodio Srbiju, a ne Srbi!

Znači, ti njihovi srpski 'Vukovi' kao da su od papira?! Ustvari i jesu. Ali njihov crveno-crni Yugo-četnički fašizam je bio vrlo opipljiv, kao i onaj 'crveni fašizam' Ante Josipovića, bivšeg komandanta 11. dalmatinske brigade, koja je poklala naše fratre na Širokom Brigu 1944. A poslije onog rata je dvaput bio komandant Golog otoka, najvećeg i najgoreg mučilišta i gubilišta XX. stoljeća.

E, pa nećeš proći sluzavi Ivo YU-sipoviću!
E, pa nećete ovaj put proći, vi 'crveni fašisti', vi Staljinova kopiladi!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Semper Paratus Croatiae (com)

Otvoreno pismo članovima Hrvatske demokratske zajednice

HaKaVe.org (portal Hrvatskog kulturnog vijeća) Utorak, 07. rujna 2010.

Hrvoje Hitrec

Otvoreno pismo članovima Hrvatske demokratske zajednice

(slijedi komentar Ante Rokova Jadrijevića)

Poštovani,

Premda već godinama nisam član Hrvatske demokratske zajednice, sudbina jedine stranke kojoj sam pripadao i dalje mi je na srcu. Podsjećam zaboravne i one mlađe koji ne znaju, da sam bio jedan od utemeljitelja HDZ-a, da sam u dva navrata bio član predsjedništva stranke, štoviše u jednom mandatu i dopredsjednik – oba puta u vremenima izrazito teškim, u vrijeme rata i zatim početkom stoljeća u razdoblju kada je nakon izbornoga poraza trebalo podići stranku i osposobiti ju da pobijedi na idućim parlamentarnim izborima.

Nevolje su počele u doba povratka na vlast Hrvatske demokratske zajednice. Demokratsko ozračje u stranci postupno je zamijenjeno osobnom diktaturom dr. Ive Sanadera. Oni koji su se usprotivili takvom vođenju stranke, bili su eliminirani ili su se sami povukli.

Razorena je intelektualna jezgra HDZ-a na koju se oslanjao dr. Franjo Tuđman u vrijeme stvaranja pokreta koji je doveo do samostalne, nezavisne hrvatske države. Članovi HDZ-a na terenu, na čijoj je vitalnosti Hrvatska demokratska zajednica i uspjela

preživjeti dane progona te se opet vratiti na vlast, šutke su pristali na Sanaderovu diktaturu, a oni kojima je omogućio sinekure pretvorili su ga u nedodirljivo božanstvo.

Vrlo je sporo sazrijevala svijest da se Sanader posve udaljio od programskih izvora stranke, od političke samostalnosti i zastupanja hrvatskih interesa, što je na razini državne politike nanijelo štetu Republici Hrvatskoj. Vidljivih otpora unutar HDZ-a nije bilo ni onda kada su potezi stranačkog i državnog vodstva na razvidnim primjerima pokazali da se radi o izdaji hrvatskih interesa (gospodarski pojas u hrvatskome moru, izručenje hrvatskih generala na temelju optužnice kojom je obuhvaćeno hrvatsko političko i vojno vodstvo u Domovinskom ratu, ali i cijeli hrvatski narod, prihvaćanje u koaliciju srpske stranke čiji su mnogi istaknuti predstavnici bili na neprijateljskoj strani, otvaranje prostora zamislima o trećoj Jugoslaviji, itd.).

Nakon odlaska dr. Ive Sanadera u još nerazjašnjenim okolnostima, ali ne i vodstva stranke koje je uglavnom ostalo na istim pozicijama, Hrvatska demokratska zajednica i nadalje živi u ideološki neprozirnom prostoru, uz to nošena burama gospodarske krize, u opasnosti da poglavito zbog izgubljene nacionalne atribucije izgubi dobar dio simpatizera i bliske parlamentarne izbore. Da se to ne bi dogodilo, potrebno je iz temelja protresti stranku,

vratiti se izvorima nacionalne svijesti i povijesne svjesnosti, izvorima nezavisne hrvatske politike koja se nikome ne klanja i ne prima direktive iz tuđih središta moći, te zornim potezima pokazati hrvatskoj javnosti da se stranka iz doba zabluda i izdaja pretvara opet u politički organizam koji govori iz duše i srca hrvatskoga naroda.

U suprotstavljanju politici vodstva HDZ-a od 2003. godine nadalje, stvorena su središta otpora u različitim oblicima, bojkotirana od državne vlasti, ali uporna i čvrsta u svojim stajalištima, te postala u stvari jedinim nositeljem hrvatske nacionalne i kulturne svijesti u trenutcima posvemašnjega rastrojstva hrvatske politike. U njihovim su redovima i mnogi bivši članovi HDZ-a, koji su spremni – ukoliko u Hrvatskoj demokratskoj zajednici dođe od promjena sada potpuno pogrješnoga pravca – postati partnerima HDZ-a na idućim izborima za Hrvatski sabor.

Ovo nije prvo otvoreno pismo koje Vam upućujem, poštovani članovi Hrvatske demokratske zajednice. Prvo je napisano, uz još nekoliko supotpisnika, u doba prijetećega rasula HDZ-a 2000. godine i odigralo je svoju ulogu u tom razdoblju povijesti. Ne želim tvrditi da je sada stanje isto toliko dramatično, ali je razvidno da su na djelu klice izgledne propasti koje se hrane ideološkom neprepoznatljivošću i odustajanjem od samostalne hrvatske državne politike. U svakom slučaju, vrijeme je da podignete glavu i pokažete onu staru promišljenu čvrstinu na kojoj je sagrađena i obranjena suvremena hrvatska država.

Hrvoje Hitrec

******

Komentar Ante Rokova Jadrijevića 6. sept/rujan 2010.

Tekst gosp. Hrvoja Hitreca je po običaju vrlo dobar, iznimno korisan, ali opet nekako previše 'nježan', nagodbenjački, dakle uvjetan i previše mekan. Nema u njemu ni trunke pozitivnog radikalizma, onog pozitivnog radikalizma s kojim je dr. Franjo Tuđman sa svojim HDZ-om osvojio vlast u svibnju 1990.g.. I donio nam slobodu i demokraciju.

Očito je i ovaj tekst na tragu nedavnog intervjua dr. Miroslava Tuđmana u Novom listu, u kojem je on ponudio 'suradnju' premijerki i predsjednici HDZ-a gospođi Jadranki Kosor u nekakvom svom zamišljenom 'preobražaju HDZ-a' (a to nije naišlo na njen javni odziv!).

Ne, to nam ne treba! Jer je nemoguće! Jer je u današnjem HDZ-u na vlasti udbaška frakcija Zloduha Vladimira Šeksa, koja je od početka u dosluhu s Udbom (Josip Manolić), Udbo-masonerijom (Budimir Lončar) i Udbo-mafijom (Stipe Mesić) na Pantovščaku! Dakle, tu više nikakve pomirbe ne može biti! I ona jedna 'pomirba' pokojnog Predsjednika dr. Franje Tuđmana nam je bila previše!!

Klonim se predugačkih elaboracija gornjih svojih tvrdnji, pa odmah prelazim na glavnu stvar: ne moljakajmo Zloduha Vladimira Šeksa, koji je glavni 'Meštar svih hulja“ u HDZ-u. Moramo otvoreno i jasno tražiti da državotvorno jezgro HDZ-a zbaci Vladimira Šeksa i Jadranku Kosor, te ih smjesta isključi iz HDZ-a, a čelo stranke da preuzme netko iz tog jezgra – a ako takvog junaka, poštenjaka i pravednika među njima nema – onda neka smjesta vrate u HDZ dr. Miroslava Tuđmana i sve koje ovdje neizravno spominje gosp. Hrvoje Hitrec, te dr. Miroslavu Tuđmanu smjesta ponude položaj predsjednika HDZ-a!

Samo tako što bi moglo spasiti poljuljani i upropašteni HDZ od totalnog poraza na slijedećim parlamentarnim izborima kroz godinu dana! A to bi manje-više bio i kraj HDZ-a.

Zauzvrat, dr. Miroslav Tuđman bi morao položiti tajnu prisegu pred vijećem državotvornog jezgra HDZ-a da će izvršiti radikalno restrukturiranje cijelog HDZ-a, a tako i Vlade, kojoj po naravi mora smjesta postati premijer! Premijer posve restrukturirane Vlade R.H.!

Ostaje pitanje: a što će na to reći i učiniti dr. Milorad Pupovac i dr. Furio Radin, stubovi gnjile Sanaderove koalicije s kraja 2007.g. i s početka 2008.g.? Ništa neočekivano: njima dr. Miroslav Tuđman treba dati garanciju da do novih izbora prema njima neće biti nikakvih promjena, osim što do kraja ovog mandata neće više moći tražiti 'hljeba preko pogače'!! A oni će to itekako dobro razumjeti i poštivati do kraja mandata, jer im je i to bolje nego... kockanje a prijevremenim izborima!!

Drugo rješenje (blaže) jest isključiti samo Vladimira Šeksa iz HDZ-a, a ne i Jadranku Kosor, koju međutim treba što prije uputiti za veleposlanicu u Ljubljanu ili pak za konzulicu u Klagenfurt ili Graz!

Treće rješenje (najblaže), koje ne bi bilo i moje, jest isključiti Vladimira Šeksa iz HDZ-a, a Jadranku Kosor vezati čeličnim lancima za svoj radni stol ili stolicu, tako da se više posveti ozbiljnjijem radu na čelu Vlade, a ne da stalno isprazno i uludo skita po Državi i po svijetu!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)

Tužiteljstvo: 'protupravno granatiranje'!?

dk., omiš 31 Kolovoz 2010

Tužiteljstvo: 'protupravno granatiranje'!?

Dok su domaći Srbi (fakultativno: četnici) na području takozvane Krajine ne samo protjerali 'komšije' Hrvate, a 'Krajinu' (č)etnički temeljito očistili - oni su i hrvatske bogomolje sravnili sa zemljom, smatrajući da se Hrvati nikad više neće vratiti! Simbol toga zločinačkog pothvata bilo je do temelja spaljeno selo Kijevo i crkva svetog Mihovila, koja je najprije raketirana iz zrakoplova, a nakon toga još i minirana….do temelja.

Od prelijepe crkve ostao je tek kamen na kamenu! (na slici)

Za razliku od domaćih Srba (četnika!), a nakon 'Oluje', hrvatski je vojnik s puškom u ruci čuvao pravoslavnu crkvu u Kninu, u blizini koje je stajala spaljena katolička crkva svetog Ante, koja je bila razorena u vrijeme kad u Kninu nije bilo nikakvih ratnih djelovanja!

Slušajući jučer notorne besmislice izrečene od haaških tužitelja čovjek bi mogao zaključiti kako u takozvanom Južnom sektoru(u 'Krajini') uopće nije ni bilo Srpske vojske Krajine (SVK); kao da su u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu itd. boravili tek nedužni srpski civili, žene, 'starčad, nejač i odojčad'!

Stvar je ipak nešto drugačija….

Pođimo redom: odmah nakon 'prvomajskog Bljeska', 2.svibnja 1995., protupravno ali i veoma selektivno raketiran je sam centar Zagreba u znak osvete pobunjenih Srba za vojni poraz u akciji 'Bljesak'. To je pred televizijskim kamerama otvoreno priznao upravo tadašnji njihov vođa Milan Martić. U napadu VBR-ima tipa 'Orkan' koji je ponovljen i sutradan, 3. svibnja 1995., poginulo je šestero ljudi, 39 je teško, a 136 lakše ranjeno.

Usporedimo:

Po haaškim tužiteljima, 'protupravnim' granatiranjem Knina stradao je jedan-jedini čovjek….ali, čak ni to nije dokazano!?

Idemo dalje:

Svi smo mogli dobro vidjeti, doduše na tv-Pale, provokativnu demonstraciju srpsko-krajinske oružane sile za Vidovdan, 28.lipnja 1995.g. na poligonu okupiranog Slunja, ali i čuti prijeteći govor JNA-generala Mile Mrkšića kako 'nijedna ustaška noga neće stupiti na tlo svete srpske zemlje-Krajine'! Vojnoj paradi bilo je nazočno oko 15.000 žestoko nabrijanih Krajišnika, među kojima je bio i zločinac Milan Martić, koji je istaknuo da je 'prikazan samo dio ratne tehnike koji osigurava opstanak srpskog naroda (u srpskoj Krajini, nap.a.) na ovim prostorima'.

U izvještaju TV-Pale dalje stajalo je i ovo: 'Oduševljenje nazočnih izazvali su tenkisti, artiljerci, najmoderniji raketni sustavi (VBR-Krajina), te bombarderi ratnoga zrakoplovstva, a posebna atrakcija bile su padobranske jedinice'. Nakon završetka vojne parade JNA-general Mile Mrkšić je izjavio da 'SVK' 'ima dovoljno stručnjaka te iskusne oficire koji imaju borbeno iskustvo u radu sa specijalnim jedinicama, a ovaj će korpus biti jedna od najjačih jedinica na prostoru bivše SFRJ'.

Nešto više od mjesec dana nakon te provokativne parade uslijedila je 'Oluja'…. A taj se strašni korpus od straha raspao i pobjegao glavom bez obzira!

Kakav je bio odnos snaga prije 'Oluje'?

Vojna sila pobunjenih hrvatskih Srba-Srpska vojska Krajine (SVK)-bila je organizirana u šest korpusa kopnene vojske i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom. Korpusi su se sastojali od nekoliko brigada i sredstava potpore, uglavnom divizijuna. Mirnodopska Srpska vojska Krajine imala je oko 14.000 ljudi. Pored vojske, bojni dio je imalo i 'Ministarstvo unutarnjih poslova Krajine' koje je imalo jednu specijalnu brigadu 'Krajinske milicije'.

Snaga 'SVK' u vrijeme Oluje: Mobilizirano je ukupno 40.000 vojnika u zapadnom (napadnutom) dijelu; još je oko 20.000 bilo u istočnom, 11. slavonsko-baranjskom korpusu, koji u 'Oluji' nije bojno djelovao. Oklopne snage SVK brojile su 200 tenkova, topništvo se sastojalo od 250 topova i neodređen broj minobacača.

Snaga HV-e: Za operaciju 'Oluja' Hrvatska je angažirala 150-200 tisuća vojnika, raspolagala je s 400 tenkova, 350 topova i neodređeni broj minobacača…

Usporedbe radi, Vukovar je branilo svega 3.000 ljudi, što pripadnika ZNG-a što dragovoljaca, a napadača je bilo barem deset puta više (ustvari preko 40.000 agresorskih vojnika!), dok o odnosu snaga u ratnoj tehnici ne treba ni govoriti….Grad-heroj Vukovar se hrabro branio i izdržao skoru puna tri mjeseca. Nakon toga je od strane četnika i JNA razoren do temelja!

Danas, na ovom, notorno političkom haaškom sudu, srpski kukavičluk i 'opštu bežaniju', tužiteljstvo pod svaku cijenu želi kompenzirati hrvatskim zločinačkim poduhvatom i, ne više prekomjernim nego, nekakvim izmišljenim pojmom 'protupravnog granatiranja u cilju zastrašivanja srpske nejači i starčadi'!

Ustvari, 'protupravno' granatiranje je bilo i suvišno, moglo se slobodno umjesto toga upriličiti jedan benigni, mirnodopski 'Mirnovečki vatromet' i hrabra Martić/Mrkšićeva vojska bi svejedno dala petama vjetra.

Čudnovato da nitko od obrambenih timova naših generala u Haagu nije tužitelju Tigeru postavio slijedeće pitanje:

Ako ste uveli novi pojam u ratovanju naziva 'protupravno granatiranje' onda zasigurno postoji i njemu dijametralno suprotan pojam 'punopravnog granatiranja'!?

Pa, nije valjda – punopravno - bilo bombardiranje Dresdena ili 'zastrašivanje' Japanaca s atomskim bombama na gradove Hiroshimu i Nagasaki, zaprašivanje Vijetnama smrtonosnim herbicidima ili, možda, neselektivno razaranje Bagdada, palestinske Gaze!?

U svojoj kukavičkoj 'bežaniji' pred 'ponosnom i slavnom Olujom' (Josipović) srpska vojska je ipak bila brža od civila:

Odvjetnik hrvatskog generala Ante Gotovine, gosp. Luka Mišetić je svojedobno u haaškoj sudnici pustio snimke o pregaženoj koloni civila kod Dvora na Uni (sektor sjever, ali je relevantno, jer su izbjeglice kretale i s juga, iz sektora Jug).
Bila je to kolona užasa!

Upitan što zna o koloni od 5 kilometara 'užasa' gdje su tenkovi pukovnika Koste Novakovića (rođeni Benkovčanin, danas 'penzionisani' Beograđanin) u povlačenju pregazili kolonu izbjeglica prema BiH, prof. Žarko Puhovski je na svjedočenju potvrdio da je od kolega iz Helsinškog odbora Republike Srpske 1996. dobio podatke da se radi 'o incidentu (ma, nemoj?) gdje su stradala 82 srpska civila'. Sjetio se on i nesretnog događaja kada je srpski zrakoplov gađao kolonu izbjeglih Srba, a za što su lažno bili optužili HRZ (Večernji list, 13. veljače 2009.g.).

Uostalom, evo jedan kraći izvod iz intervjua, kojeg je srpski general Kosta Novaković dao prije 2 godine za beogradski B-92:

«Pitanje: Toga, 4.kolovoza 1995. godine, u popodnevnim satima dok je napad trajao punom žestinom, donesena je naredba (!) o iseljavanju civila iz pet općina: Drniša (većinski hrvatski grad, okupiran i razoren 1991.g.), Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca, a za pravac povlačenja civila određeno je pogranično mjesto prema BIH, 'ustanički' gradić Srb. Dan kasnije se to pretvorilo u odlazak dalje, prema Banja Luci i Srbiji. Pretvorilo su u gotovo neprekinutu kolonu od Srba do Srbije. Kako je donijeta ta naredba?

Kosta Novaković: 'Morali smo iz časa u čas procjenjivati situaciju Ne zaboravite da je jedno od obilježja ratova devedesetih, a imali su od reda karakter surovih građanskih ratova, bilo veliko stradanje civila (da, da, više od dvjesto tisuća Hrvata ste 1991. protjerali iz 'vaše Krajine'!). Kada je bilo jasno da granatiranje neće splasnuti i da linije popuštaju, a da nema ama baš nikakvih izgleda da dobijemo pomoć sa strane, trebalo je nešto učiniti da se žrtve, naročito žrtve civila spriječe ili svedu na što manju mjeru»…..itd.

Eto, tako 'danas' govori srpski general Kosta Novaković, koji je kukavičjom 'bežanijom' sa svojim oklopnim jedinicama doslovno pregazio izbjegličku kolonu, usmrtivši 82 svojih sunarodnjaka, koje srpski izvori pripisuju 'hrvatskim zločinima'!

I za kraj:

U ožujku 2006. Milan Babić, kninski zubar, izvršio je suicid u zatvorskoj ćeliji Sheveningena, a prije toga je na suđenju javno izjavio:

«Stojim pred ovim sudom s osjećajem srama i žaljenja. Dopustio sam sebi da sudjelujem u najgoroj vrsti zločina protiv ljudi, i to samo zato što su Hrvati, a ne Srbi. Molim braću Hrvate da mi oproste».

Eto, upravo tako - tim riječima - bi se i haaški suci trebali ispričati nama, Hrvatima, jer su dopustili sebi da sudjeluju u najgoroj vrsti zločina prema našim herojima Domovin-skog rata……u sramotnoj tužbi za zločinački poduhvat!

«Sram i stid vas bilo!»

Očito je haaški sud uz pomoć hrvatske političke 'elite' dobio u šake krive ljude, da im sudi, jer spomenik zločinu već postoji, naočigled Međunarodne zajednice i svakako spada u nadležnost ICTY-a, a zove: Samozvana Republika Srpska!

Ali, ne treba se ničemu čuditi jer 'sami smo krivi':

Izdaju Hrvatske i njenog obrambenog, Domovinskog rata započeo je svima poznati 'transkriptolog' na početku svog prvog mandata, 2000.-te a dovršio 'junak sa splitske rive' po uputama bliskog mu političkog istomišljenika, sadržanih u riječima: locirati, identificirati, uhititi i transferirati u Haag, zar ne!?

dk., omiš