Alain de Benoist
KOMUNIZAM I NACIZAM
Uvodna napomena:
Benevolentnošću Nakladnika gosp. Zlatka Hasanbegovića iz Zagreba i urednika Prof. dr. Tomislava Sunića, počinjemo s objavljivanjem uvodnih dijelova knjige glasovitog i znamenitog francuskog intelektualca, publicista, esejista i filozofa Alaina de Benoista, 'glavnog predstavnika francuske „Nove desnice“, intelektualne struje koja je razvila opsežnu publicističku djelatnost.....bez kojih se ne može zamisliti duhovni život Pariza i Francuske' (iz predgovora znamenitog i velikog njemačkog profesora dr. Ernsta Nolte-a, kojega lijevičarski medijski huškači redovito etiketiraju kao glavnog revizionista povijesti nacizma i židovskog „Holokausta“ u Njemačkoj - u Europi i u svijetu. No, 'zub vremena' je već (o)davno nagrizao goleme komunističke laži, s kojima su nama kao djeci, omladini, i mladim ljudima ucijepili 'pranjem mozgova' ortdoksni komunistički i judeomasonerijski agitatori i progandisti, tijekom 45.-godišnje Staljinove i Titove epohe 'Velike laži'...
Knjiga Alaina de Benoista 'Komunizam i nacizam', osim opširnog predgovora Ernsta Nolte-a (na 9 stranica), sadrži 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.), što je ujedno i podnaslov te knjige malog fomata, na 156. stanica. Osim toga, ta knjiga sadrži i brojne fusnote/futnote, koje ovdje neće biti prenijete, nego samo date u naznakama...
Knjiga se može naručiti direktno kod Nakladnika gosp. Zlatka Hasanbegovića, najbolje putem njegovog e-maila: zlatko.hasanbegovic@pilar.hr
* * * * * * *
* * * * * * *
1. ogled
Pojava Crne knjige komunizma skupine povjesničara pod vodstvom Stephanea Courtoisa, u povodu 80. obljetnice Oktobarske revolucije, potaknula je u Francuskoj, a potom i u drugim zemljama, veliku raspravu. Djelo, čiji je predgovor trebao napisati Francois Furet, koji je preminuo nekoliko mjeseci prije izlaska knjige, nastoji putem obavijesti kojima se danas raspolaže (opaska A.R.J.: knjiga je na francuskom jeziku tiskana 1998.g., a hrvatsko izdanje je iz 2005.g.), dati precizan i dokumentiran broj ljudskih žrtava, žrtava komunizma.
Procjenjuje se da broj žrtava komunizma iznosi 100 milijuna mrtvih, što je četiri puta više od broja mrtvih koje isti autori pripisuju nacional-socijalizmu.
Ove brojke zapravo i ne predstavljaju veliko otkriće. Od Antuna Cilige i Andrea Gidea do Kravčenka, od Borisa Souvarina do Roberta Conquesta i Solženjicina, mnogi su se autori već zanimali za sovjetski sustav koncentracijskih logora (Gulaga), i to počevši od namjerno izazvane gladi, ako ona već nije bila izravno potaknuta od strane Kremlja. U Ukrajini je od 1921. do 1922. i od 1932. do 1933. godine bilo isprva pet, a potom šest milijuna mrtvih.
Povjesničari su istraživali i deportacije, i to u razdoblju od 1930. i 1953., tijekom kojih je u Sovjetskom Savezu bilo sedam milijuna ljudskih žrtava (kulaci, Nijemci s Volge, Čečeni, Ingušeti i drugi narodi Kavkaza), pa sve do studija milijuna mrtvih u Kineskoj kulturnoj revoluciji i drugdje. Prema ranijim istraživanjima cijena koju nudi Crna knjiga čini se prilično mala: Bilo je čak i puno većih procjena glede žrtava (fusnote: dok Stephane Courtois samo u SSSR-u broj žrtava procjenjuje na 20 milijuna, Zbigniew Brzezinski ih je.... procijenio na 50 milijuna. Robert Conquest... na 40 milijuna, ne računajući još i one poginule u Drugom svjetskom ratu.... Dimitri Panin tvrdi 60 milijuna žrtava, Aleksandar Solženjicin.... govori o 66 milijuna žrtava......).
Zanimljivost knjige je u tome što se oslanja na vjerodostojnu arhivsku građu, većinom iz Moskve, a koja je danas dostupna istraživačima. Zato brojke koje se u njoj navode uopće nisu prijeporne, pa je određeni broj promatrača zaključio da cijena komunizma predstavlja 'najkolosalniji slučaj političkog pokolja u povijesti' (fusnota Martina Malia, 'The Lesser Evil?', ... 1998.), ili da se istina odsad zasniva na 'onom što predstavlja najveći, najkrvaviji zločinački sustav u povijesti'. (fusnota Pierre Chaunu-a.... ). Jednako tako, rasprava se nije toliko vodila oko samih činjenica, koliko oko njihova tumačenja.
Gdje god bili, primjećuje Stephane Courtois, svi su komunistički režimi 'masovni zločin pretvarali u pravi sustav vlasti'. Stoga bi iz toga bilo logično zaključiti da komunizam nije ubijao protivno svojim načelima, već u skladu s njima – drugim riječima, da komunistički sustav nije bio samo taj koji je činio zločine, nego sustav čija je sama bit bila zločinačka.
'Odsad više nitko, piše Tony Judt, neće moći dovesti u pitanje zločinačku narav komunizma' (fusnota: Tony Judt, International Herald Tribune, 23. prosinca 1997.). Tome se pridružuje činjenica da je komunizam ubijao mnogo više nego nacizam, da je ubijao mnogo dulje te da je počeo ubijati prije njega. 'Metode koje je stvorio Lenjin, a usustavio Staljin i njemu slični, piše Courtois 'ne samo da podsjećaju na nacističke metode, nego su njima često i prethodile'. Samo ta činjenica, dodaje on, potiče na 'usporedna promišljanja o sličnosti režima koji je od 1945. smatran najzločinačkijim režimom stoljeća i komunističkog sustava, koji je do 1991. sačuvao svoju međunarodnu legitimnost, koji je u nekim državama i danas na snazi i ima svoje pristaše po cijelom svijetu'.
Upravo je autor tih dvaju pitanja potaknuo raspravu. Pomisao da bi se komunizam moglo smatrati apsolutno zločinačkim sustavom, i po svemu sudeći ugnjetačkim, i dalje nailazi na žestok otpor. To proizlazi iz moguće usporedbe komunizma i nacizma. Budući da je nastojao približiti ta dva pojma, Stephanea Courtoisa su žestoko napali autori koji su o njegovoj knjizi govorili kao 'intelektualnoj prijevari' i 'promidžbenom činu' (Gilles Perrault), 'poistovjećivanju' (Jean-Marie Colombiani), 'daru poklonjenom Nacionalnoj fronti u trenutku procesa Papon' (Lilly Marcou), 'groznoj proračunatosti velikog trgovca' (Daniel Bensaiid), 'ideološkom pamfletu' (Jean-Jacques Marie), 'prijevari' (Maurice Nadeau), 'nijekanju povijesti' (Alain Blum), pa čak i o 'negacionizmu' (Adam Rayski).
Pritom je znakovita činjenica da se Stephaneu Courtoisu zamjeralo što je napisao da je 'smrt od gladi djeteta ukrajinskog kulaka koji je namjerno natjeran u bijedu od strane staljinističkog režima, jednaka smrti od gladi židovskog djeteta u varšavskom getu, koga je na glad natjerao nacistički režim'.
Može se pomisliti kako zapravo i nije skandalozna ta rečenica, već sama činjenica da se o njoj može raspravljati.
Philippe Petit je išao dotle da je napisao da 'niti svi mrtvi nisu jednaki' (Philippe Petit, Marianne, 10. studenoga 1997.). Međutim, nije precizirao mjerila za prosudbu koja bi omogućila razlikovati žrtve prvog i drugog reda. Već sama činjenica da je danas još uvijek potrebno razjašnjavati što zločin čini zločinom, ili pokazati da su sve žrtve jednake, puno govori o duhu vremena.
(obrada teksta za ovaj blog, A.R.J., 19. sept./rujna 2010.)