Friday, July 30, 2010

Ma, tko je taj Levy – taj opskurni BHL ?


Dragovoljac.com/Ivica Šola/ Petak, 30 Srpanj 2010


Ivica Šola . Glas Slavonije


Matvejević se zove ustvari MATVEJEV


Ma, tko je taj Levy – taj opskurni BHL ?

(uz komentar Ante Rokova Jadrijevića)



Ukrajinac po ocu a Hrvat-Mostarac po materi, Židov po potrebi, a ustaša nikada; Židovom se, naime, predstavio na pariškoj Sorboni pa kad su ga Francuzi 'prokužili' morao je preko noći bježati, navrat-nanos!


VAN PROSTORA I VREMENA


Postoji li Predrag Matvejević (PM)?


Hrvatskoj se opet tresu gaće od Europe!


Nakon što je Le Monde objavio poziv francuskog filozofa Bernard-Henrija Levyja koji je u ime nekoliko poznatih europskih intelektualaca ustao protiv presude za klevetu Predragu Matvejeviću, koji bi danas, kažu, trebao zbog toga u zatvor, Hrvatskoj se potajice prijeti da takva neslobodna država nije za EU.


Matvejević je, podsjetimo, hrvatskog pisca Milu Pešordu (i društvo) optužio da je odgovoran za zločine u BiH kao kolaborant fašizma, zbog čega ga je Pešorda tužio i dobio sud.


Klasična kleveta i govor mržnje od strane Matvejevića. Iako je mogao uložiti žalbu, i presuda bi otišla u zastaru, jugoslavenski nacionalist Matvejević to je odbio učiniti rekavši da ne priznaje taj hrvatski sud ni presudu, pokazavši bahatost i aroganciju prema institucijama RH.


U Matvejevićevu slobodu govora tada su ustali svi, od Sanadera, HND-a, Reportera bez granica i Državnog odvjetništva RH koje je od Vrhovnog suda RH tražilo poništenje presude Matvejeviću.


Teško da bi se takvo jednoglasje postiglo da je isto Pešorda učinio Matvejeviću.


Iako, s druge strane, što je Pešordi uopće trebala ta besmislena tužba, kada se zna da je u Italiji na statusu žrtve Matvejević izgradio političku i medijsku karijeru (i završio na izbornoj listi talijanskih komunista), premda ga nitko nije dirao, kao i ine Šerbedžije, Furlanice..., a sav problem Matvejevića bio je taj što je izgubio svoju državu, Jugoslaviju, i postao disident bez stvarnih progonitelja.


Da, Hrvatskoj se tresu gaće, a naši će provincijalci, od kulturnih do političkih, jednoglasno stati uz apel Bernard-Henryja Levyja.


Intelektualna posvuduša



No, tko je taj Levy?


To je medijski šarlatan s primjesama ozbiljnog filozofa.


Francuski mediji zovu ga ironično BHL, u smislu intelektualne posvuduše koji je od svoje ideologije i filozofske pozadine napravio estradni fenomen, pa istovremeno naganja ljudska prava i manekenke, intelektualna inačica Beckhama.


Prije Matvejevića na isti način angažirao se protiv izručenja režisera Polanskog pravosuđu, koji je najprije nakrkao drogom, a onda nekoliku puta silovao trinaestogodišnju djevojčicu.


BHL je rekao da ne mogu Polanskog kriviti za grijehe iz mladosti, iako je Polanski tada imao četrdeset dvije godine!


Prije par mjeseci BHL je u cijelom intelektualnom svijetu postao predmet sprdnje jer je u zadnjoj svojoj knjizi kritiku Kanta gradio na citatima Jean-Baptiste Botula nepostojećeg filozofa!


BHL se ispričao studentima i čitateljima.


Taj je isti BHL, malo sada u prošlost, par sati prije pokolja u Sabri i Šatili izraelsku vojsku nazvao najdemokratskijom na svijetu.


Valjda zato što su mirno i demokratski gledali pokolj.


Taj isti BHL radio je za Le Monde reportažu iz Gorija, tijekom ruske agresije na Gruziju, premda tamo nikada nije bio.


Urednik Le Monda poslije se ispričao čitateljima.


Taj isti BHL radio je reportažu o ubojstvu američko-židovskog novinara Daniela Pearla u Pakistanu, za koju je poslije ustanovljeno da je hrpa fikcija s pokojim stvarnim kontaktom i činjenicom, kako je upozorio Edhi Abdul Sattar, čovjek koji je skupljao Pearlove posmrtne ostatke.



Taliban fikcije


U svim tim izmišljotinama Matvejevićevih europskih advokata došla je prije mjesec dana i ona kada je predsjednik talijanskih partizana Nazareno Re objavio da je krajem prošlog mjeseca Matvejević uhapšen u zračnoj luci Pleso.


Na koncu, i sam ovaj apel u režiji BHL-a je izmišljotina, jer Matvejeviću ne prijeti zatvor, uvjetnu kaznu odslužio je još 2007. godine!


Kada čovjek sve to gleda, ozbiljno se pita postoji li uopće i Predrag Matvejević, ili je i on kao obična literarna (samo)fikcija, uslijed koje je BHL s užitkom, po tko zna koji put, otišao u PM, kao vrsni taliban fikcije.


Piše: Ivica Šola



Comments (1)



30-07-2010 18:34


Bravo gosp. Ivica Šola !!


Hvala Bogu, konačno se pomalja istina o čudnoj svojti klimavih europskih intelektualaca, tipa Predraga Matvejevića i njegovih posvudašnjih pomagača - da ovdje spomenem samo rečenog Bernarda-Henryja Levy-ja.

Izvrsan tekst g. Ivice Šole, uz to i iznimno koristan – upravo u sadašnjem trenutku !

Čestitam i g. Šoli i uredništvu našeg Dragovoljca-com!

A.R.J.


Report


anterokovjadrijevic


Thursday, July 29, 2010

Mogu li istina i pravda biti “skandalozne”, u ovom Matvejevićevom slučaju ??

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing. Brtonigla 29. july/srpanj 2010.


Uredništvu Web portala AMAC- Hrvati (www.amac.hrvati-amac.com)

Uredništvu Dragovoljac.com


Mogu li istina i pravda biti “skandalozne”,

u ovom Matvejevićevom slučaju ??


Ugledni francuski filozof i pisac Bernard-Henri Levy nije u pravu kada jednostrano brani “našeg” balkanskog pisca i univerzitetskog profesora u talijanskom i francuskom egzilu – Predraga Matvejevića!


Naime, gosp. Bernard-Henri Levy je u subotu 24. july/srpnja ove 2010.g. , ispred desetak uglednih evropskih intelektualaca (među kojima su i Umberto Eco, Claudio Magris, Peter Sloterdijk, Salman Rushdie i dr.), pozvao hrvatske vlasti da ne upućuju na izdržavanje zatvorske kazne profesora rimskog univerziteta “La Sapienza” i književnika Predraga Matvejevića zbog “verbalnog delikta” (ustvari zbog banalne privatne klevete!!). Gosp. Levy je to učinio putem svog članka u pariškom Le Mondeu i na američkom portalu liberalne orjentacije The Huffington Post.


U svom članku, francuski filozof gosp.Levy iznosi kronologiju tog Matvejevićevog “slučaja”: povod sudskom procesu i presudi bio je Matvejevićev članak u ‘YU-tarnjem listu’ od 10. nov./studenog 2001.g. pod naslovom “Naši talibani”, napisanom nakon njegovog posjeta Sarajevu. U njemu je zahtijevao “sud stroži od Haaškog tribunala” za Milu Pešordu, Ivana Aralicu, Momu Kapora i još neke pisce, optužujući Pešordu kao ‘odgovornog za zločine u BiH’,, ‘kvislinškog pisca’, ‘kolaboranta fašizma’ i ‘sarajevskog talibana’.


Nakon toga Matvejević je, po tužbi bosansko-hercegovačkog književnika Mile Pešorde, zbog klevete da je Pešorda “taliban”, na Općinskom sudu u Zagrebu bio osuđen na pet mjeseci zatvora i to uvjetno na dvije godine. Presuda je donesena tek 2. studenog 2005.g. (na tadašnju “aferu Matvejević” i ja sam osobno reagirao u hrvatskom tjedniku “Fokusu” od 18. studenog 2005.g., svojim člankom JE LI MATVEJEVIĆEVA KLEVETA UZVIŠENIJA I IZNAD JOVIĆEVE ISTINE ??, kojeg donosim u nastavku ovog teksta!).


U međuvremenu je istekao rok dvogodišnje uvjetne kazne Matvejeviću, što znači da je spomenuta presuda Općinskog suda u Zagrebu od 2. nov./studenog 2005.g. pala u zastaru. Stoga je tim čudnija sva ta “filozofska” dreka iz Pariza i Rima protiv nove Države Hrvatske!


Javno pitam: oživljava li francuski filozof Bernard-Henry Levy ZLODUH ovdje već skoro zaboravljenog židovskog “mešetara” (ili “Velikog Meštara”!!) Georgesa Sorosa? Kako drugačije protumačiti ovu novu revnost i ishitrenost Pariza i Rima?


Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla


P.S.: Više o tome pročitajte u nastavku, kada je ova priča bila svježija za pet godina.


A.R.J.


* * * * * *


Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, 8. studeni 2005.


Uredništvu Vjesnika

Uredništvu hrvatskog Fokusa


Vjesnik, “Kleveta ipak ne zaslužuje zatvor”/ 7.11.2005.

JE LI MATVEJEVIĆEVA KLEVETA UZVIŠENIJA

I IZNAD JOVIĆEVE ISTINE ??


U kukavički parafiranom (L. Ž.), ali ne i potpisanom “udarnom” članku u režimskom Vjesniku, pod naslovom “Kleveta ipak ne zaslužuje zatvor”, uredništvo Vjesnika manipulira istinom, odnosno poluistinama, što je čak istaknuto već i u nadnaslovu: “Reakcije: Javnost iznenađena presudom protiv Predraga Matvejevića”. Nije rečeno koja javnost. Naime, ima raznih javnosti! Primjerice “crvena javnost” ili nasuprot njoj “crna javnost”. A tek vladajuća “udbaška javnost”! K tomu Matvejević putem svoje klevete književnika Mile Pešorde, kao “talibana” uvodi valjda i nov pojam “talibanske javnosti”!


Sasvim primjereno “Jutarnjem listu”!


Dakle, i dakako, tu je još i “Soroševa javnost”, čijim perjanicama Čika-Soroš uredno osigurava brojne domaće i inozemne nagrade, čak i zlatne povelje (navest ću ovdje samo primjer nagrade Viktoru Ivančiću iz splitskog “Orjun Ferala”i primjer Miljenka Jergovića). Tko plaća svoje novinare, publiciste, filmske režisere, pisce ili književnike (skupni naziv: Fukare), taj još plaća i osigurava im i sjajne književne nagrade. Takve je “fukarske” nagrade obilato dobivao i Predrag Matvejević i to iz istih ili “srodnih” izvora! Uostalom, čak su se i Nobelove nagrade za spomenuta područja odavno profanirale. Mora da je i tu Čika-Soroš i njegovo “bratstvo” umiješalo svoje prljave prste! Svjež primjer je najnovija Nobelova nagrada notornom i opskurnom engleskom književniku Haroldu Pinteru!


Dakle, ja ovdje i sada reagiram na (komunističku) “Reakciju”! Prije šezdeset godina su se komunisti najbrutalnije, masovno i krvavo obračunavali s buržuaskom “Reakcijom”, što streljanjima, što sekvestracijama, što otimačinama njihove bogate imovine, što slanjem u svoje komunističke kazamate diljem cijele Jugoslavije. Danas je jedan od najogavnijh takvih post-komunističkih reakcionara upravo profesor Predrag Matvejević, koji cijelom hrvatskom narodu već 15 godina dijeli packe na sve strane, a najviše po Rimu i Parizu, upravo pred onima koji su se temeljito obrukali svojom pristranošću i svojim neoimperijalizmom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom prljave srpske agresije. O čemu je Matvejević kukavički i uporno šutio!


Uostalom, zar Talijani nisu uvijek tražili takve saveznike na istočnoj strani našeg dijela Jadrana?! A služiti takvima znači biti njihov kvisling, odnosno nacionalni izdajica. I to bez obzira što Matvejević nema svoje čvrste i jasne nacionalnosti ni u jednoj od te dvije države, ni u BiH, ni u Hrvatskoj. Ustvari, Matvejević je reakcionar neostvarenog sna o Velikoj Srbiji kao ruskom planu o produžetku “Velike Rusije” !


Zgodna je sada i ovdje usporedba nedavnog slučaja Josipa Jovića i ovog sadašnjeg slučaja Predraga Matvejevića. Gosp. Josip Jović je morao ići u zatvor, a potom i pred Haaški ICTY sud i to zbog napisane novinarske istine, a Matvejević je osuđen tek uvjetno zbog svoje publicističke klevete (dakle: laži!) - i to tek uvjetno!


Tu je još jedna velika razlika: Josip Jović je branio svoju Domovinu iz plemenitih, uzvišenih i patriotskih poriva, a Matvejević je to isto učinio iz niskih pobuda jagme za “Judinim škudama” i pljujući na svog BiH zemljaka Milu Pešordu, samo zato što se on otvoreno deklarirao kao Hrvat, a ne kao kakav “Bošnjak” ili “Jugosloven”!


I pazi sad! Režimski “crveni orkestar” je odmah zasvirao svoj karakteristični staljinist-ički fortissimo. Navodim primjer iz “Vjesnika”: “Je li zatvorska kazna zbog klevete zaustavljanje “govora mržnje” u medijima, ili je to ipak zaustavljanje ulaska Hrvatske u Europsku uniju zbog ograničavanja slobode govora”.


A zar i književnik Mile Pešorda nema pravo slobode govora? I otkud je onda Mile Pešorda mogao zbog toga biti nazvan “talibanom”? A ako se (citiram parafiranog L.Ž.. u Vjesniku) »riječi ne bi smjele stavljati iza »rešetaka«, jer to ostavlja lošu sliku o nama pred Europskom unijom«, zašto se to ipak dogodilo gosp. Josipu Joviću, sjajnom novinaru i piscu nekoliko knjiga, koje će kroz deset godina biti daleko cjenjenije od većine knjiga našeg Darmolatova - Predraga Matvejevića?! A one su to i sada.

Ante Rokov Jadrijević


Monday, July 26, 2010

Od 'antifašista' Đujića do 'antifašista' Josipovića - 70 godina klanja Hrvata i plesanja po njihovim grobovima

Dragovoljac.com/ Hrvatica/Diana Majhen/ Ponedjeljak, 26 Srpanj 2010

ŠTO VIŠE UBIJENIH HRVATA, TO VEĆI ANTIFAŠIZAM

Hrvatica

Od 'antifašista' Đujića do 'antifašista' Josipovića

- 70 godina klanja Hrvata i plesanja po njihovim grobovima

Nakon što smo postali jedina država u svijetu koja je dopustila da se sudi njenoj pobjedničkoj vojsci, sutra ćemo još po nečemu postati jedini i jedinstveni.

Naime, financirat ćemo i proslaviti obilježavanje datuma na koji su četnici poklali stotine Hrvata, uključujući bespomoćne starce i malu djecu.

I ne samo da će se to proslaviti i financirati, nego će se na proslavi pojaviti hrvatski politički vrh, kako bi svemu dali na vjerodostojnosti.

Prema najavama, u Srbu se očekuje i srpski predsjednik Tadić, što će onu gomilu u kojoj će se nalaziti Pusićka, Josipović, Mesić, Kajin, Milanović i njima srodne duše, u potpunosti zaokružiti.

Kao popratnu glazbu ovom veličanstvenom skupu ne bi bilo loše pustiti onu pjesmu o Josipu Brozu Titu Sve je isto samo tebe nema jer mi ne pada na pamet niti jedna koja bi više odgovarala prilici, izuzev možda one „Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate“.

Pokušaj da se ovaj četnički dernek u Srbu prikaže kao dan ustanka antifašističke borbe možda i nije toliko sulud čin kako se čini na prvi pogled. Pa nisu li četnici i partizani u samoj Srbiji izjednačeni, a obzirom kako Ivo i Boris obnavljaju bratstvo i jedinstvo, moguće da se već radi na tome da se izjednače i kod nas.

Ako možemo isplaćivati zaostale plaće i mirovine onima koji su za vrijeme Domovinskog rata bili s druge strane, dobar dio njih pod kokardama i s oružjem u ruci, zašto da ne? Još da podignemo neki spomenik npr Draži Mihajloviću, uz prijedlog Vladi da isti financira, a možda i redovne proslave godišnjice njegovog rodjenja.

Hoćemo li slaviti i Šljivančanina, Miloševića, Hadžića, Karadžića…..

Sve junak nad junacima, iza kojih su ostajale stotine i tisuće mrtvih Hrvata.

Pa ako se pogibija Hrvata ubijenih od četničke ruke slavi u Srbu, tko nam kaže da se uskoro neće slaviti i pogibije Hrvata pobijenih u Domovinskom ratu?

Kako Josipovićev frend Tadić ionako traži zabranu proslave Oluje, moguće na kraju odluče da se 5. kolovoz proglasi danom žalosti. I podigne neki spomenik „napaćenom srpskom življu“, tik uz neki „antifašistički“.

Spomenici tzv. „antifašistima“ financiraju se iz državnog budžeta (čitaj, financiramo ih svi mi, htjeli to ili ne), a spomenici našim braniteljima se uglavnom financiraju iz lokalnih zajednica i dobrovoljnim prilozima. Nije teško za predvidjeti čijim će spomenicima naša zemlja uskoro biti posuta, uz sve ove silne koji već postoje.

A obzirom da je za našu vladu očito petokraka i kokarda jedno te isto, što dokazuju proslavom u Srbu, ne bi nas trebali začuditi nikakvi eventualni budući spomenici četnicima.

Ako se usporedi tretman koji imaju hrvatski branitelji i onaj koji imaju abolirani četnici u Hrvatskoj, u biti ne postoji ama baš ništa što bi nas trebalo iznenaditi.

I ne čudi mene to što će se hrvatska Vlada sjatiti na dan proslave četničkog pokolja. Kod mnogih, vrijedi ono da krv nije voda, a kod mnogih ona – jednom komunist, uvijek komunist, jednom udbaški potomak, zauvijek UDBA u srcu.

Ono što me doista čudi, to smo svi mi. Koji mirno, već godinama i godinama, podnosimo jedno poniženje veće od drugog, jednu nepravdu za drugom, koji mirno podnosimo sva hapšenja i optužbe za ratne zločine, koliko god optužnice apsurdne bile, koji dopuštamo da nam i dalje vladaju oni koji su nas u komunizmu zatvarali i progonili.

Jugoslavija se nikada nije maknula iz Hrvatske. Rat koji smo dobili i za koji smo platili tolikim životima, pretvorio se u zločinački pothvat, a učesnike istoga svako malo hapse i zatvaraju.

Ljudi koji su nam nekada uništavali živote, danas sjede u hrvatskoj Vladi i upravljaju našim životima.

I nekako se ne mogu osloboditi osjećaja da ćemo svi mi jednoga dana odgovarati baš onima kojih više nema, onima koji su za slobodnu i neovisnu Hrvatsku dali svoje živote, što smo dopustili da njihova žrtva postane tako uzaludna.

I kakva god kazna bila, bit će nam premala.

Diana Majhen

* * * * * *

Komentar Ante Rokova Jadrijevića

Predlažem da se spomenik „velikom antifašisti“ Draži Mihajloviću – Čiči podigne u Opatiji, u kojoj je postojao njegov tajni štab u ljeto 1943.g. – uoči pada Italije i uoči velikog narodnog ustanka naroda Istre! Četnički štab koji je „antifašističkom vojvodi“ Momčilu Đujiću, komandantu četničke „Dinarske divizije“ iz Knina, omogućio bijeg preko Lošinja i Istre u Trst i Palmanovu!

Uostalom, u Opatiji i danas postoji vrlo jaka četnička populacija, pa čak i jedan vrlo popularni domaći pjevač, kojega smo 1991.g. u Opatiji zvali „opatijski četnik“! A taj i danas ima svoju redovitu kolumnu u srpskom Novom listu iz „Četničke Rijeke“ !!

Ante Rokov Jadrijević

Monday, July 5, 2010

DAN SRPSKOG USTANKA, 27.srpnja 1941.! PARTIZANSKI ZLOČINI



Ivan VUKIĆ Ponedjeljak, 05 Srpanj 2010

DAN SRPSKOG USTANKA, 27.srpnja 1941.!

PARTIZANSKI ZLOČINI

U istraživanju srbokomunističkih zločina i zločina jugoslavenskih partizana nad Hrvatima svjedočilo mi je šezdesetak svjedoka.

Jedni su spremno odobrili da se njihova svjedočenja objave, drugi su pristali na objavu iza njihove smrti, a treći su uvjetovali da im se imena ne objave radi osobne sigurnosti te sigurnosti njihove djece i unučadi. I to rječito govori o prilikama u današnjoj Hrvatskoj.

Svjedoci koji pamte događaje iz vremena Kraljevine Jugoslavije i nastanka Nezavisne Države Hrvatske svjedoče da je u jugoslavenska vremena odnos između potlačenih i obespravljenih Hrvata i povlaštenih Srba bio na rubu otvorenog sukoba.

Skupštinski je atentat iz 1928., uz brojna druga brojna politička ubojstva, utamničenja i deportacije, potvrdio je da Srbi ne žele pregovore i dogovore te da je jedini izlaz za stjecanje slobode i neovisnosti oružana borba.

U takvim okolnostima nastaje Ustaški pokret. Ne kao fašističko-nacistička i teroristička organizacija već kao osloboditeljski pokret, koji će u oslobođenju Doma i Naroda primijeniti oružanu borbu, jer su drugi načini bili nedjelotvorni. Mnogi hrvatski političari pokušali su izmoliti pomoć od vodećih svjetskih država.Nažalost, dočekala ih je gluhoća, poniženje i zatvorena vrata.

Kad se u novonastalim povijesnim okolnostima ukazala prilika da se u savezu s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom izbori sloboda i neovisnost Hrvatske, pa makar u krnjem obliku, Ustaški je pokret iskoristio tu priliku, jer drugog saveznika nije imao.

Koliko je to bilo dobro i razborito, ocijenit će povijest, kad se za to stvore uvjeti, kad se o ustaškom i o partizansko-komunističkom pokretu bude prosuđivalo po istim mjerilima, samo s pozicije istine.

Većina je Hrvata uspostavu NDH dočekala s radošću i neopisivim zanosom. Konačno se ostvario stoljetni san minulih naraštaja, uskrsnula je Hrvatska i oslobodila se od mrskoga srpskog despotizma.

U tek uskrsloj državi, u kojoj vlast još nije bila ni ustrojena, Srbi i komunisti vrše terorističke napade. Srbi u težnji stvaranja Velike Srbije, a komunisti radi obnove Jugoslavije, koja je u konačnici isto bila Velika Srbija.

Ujedinjeni velikosrbi i jugokomunisti su kroz drugu Jugoslaviju ostvarili zapravo ideju o Velikoj Srbiji po planu Ilije Garašanina, Vuka Stefanovića Karadžića i Srpske akademije nauka i umetnosti.

U ostvarenju Velike Srbije, Srbi su, nadareni bizantinskom lukavošću, imali uvijek više razrađenih varijanti.

Okupljeni oko četničkog pokreta i komunističke partije u tajnosti su donijeli odluku i pripremali podizanje ustanka. Đoko Jovanić piše da je 20. srpnja 1941. s Ljubom Babićem, Milutinom Moračom i još nekima sudjelovao na sastanku u Drvaru, na kojem je dogovoreno da će podići ustanak istog dana i istog sata u Srbu, Donjem Lapcu i Drvaru.

Datum nije bio određen. Izdani su naputci da svatko ubije svoga ''subašu'' i očisti svoj kraj.

Svoju odluku proveli su u djelo 27. srpnja 1941. na prostoru južne Like, u kotaru Donji Lapac i u općini Bosanski Petrovac u današnjoj Bosni i Hercegovini. U razdoblju od 27. srpnja 1941. do 15. rujna 1941. svoj naum su ostvarili. Hrvate planski i sustavno ubijaju, pale im kuće, gospodarske zgrade i pljačkaju imovinu. Pale crkve, škole i ruše groblja. Zbrisali su s lica zemlje sela i cijele župe.

Odluku da sve što je hrvatsko treba uništiti, temeljito su proveli.

Povod za dizanje ustanka bio je tobožnji strah od Hrvata, jer je vlast NDH u nastojanju da zavede mir i red, zahtijevala da civili predaju sve oružje koje posjeduju. Pravi razlog je zapravo bio priprema ustanka. Srbi su poznati ljubitelji oružja.

Raspadom Kraljevine Jugoslavije goleme količine oružja po osobnom su nahođenju, a ponajviše po naputcima četničke organizacije i svetosavske crkve pomno prikupili i sakrili, čekajući trenutak kad će ga upotrijebiti.

Pojedini Hrvati, zbog ranijih nasilja vlasti Kraljevine Jugoslavije, zbog batinanja, zatvaranja i sukoba s različitim velikosrpskim društvima i pojedincima, u novonastalim okolnostima također vrše nasilje, a bilo je i krvavih obračuna. No, to nije smio bio razlog da zbog nasilja pojedinaca Srbi pobiju cijele obitelji, žitelje sela i cijelih župa.

Razlog je puno veći i dublji, a to je stvaranje Velike Srbije.

Bestijalnost srbokomunističkih zločina i zločina jugoslavenskih partizana, tih za Hrvatsku sudbonosnih dana, opisao je Luka Pavičić u svojoj knjizi Kronika stradanja Hrvata južne Like, koja je tiskana u Zagrebu 1996. Iz podataka koje je brižljivo prikupio (a kao profesionalnom vojniku u Kraljevini Jugoslaviji, u domobranstvu NDH, te u partizanima i JNA, dosta toga mu je bilo već i otprije poznato), razabire se da su Srbi 27. srpnja 1941. izvršili napad na području južne Like u općinama Gračac, Bruvno, Mazin, Zrmanja, Donji Lapac i Srb.

U župi sv. Petra i Pavla u Rudopolju, Bruvnu i Mazinu pobili su sve žitelje koji nisu uspjeli pobjeći. Kuće i gospodarske zgrade su zapalili a ostalu imovinu opljačkali.

U župi rođenja Blažene Djevice Marije u Palanki također su pobili sve koji nisu uspjeli pobjeći. Nisu poštedjeli ni djecu. Poznata su imena osamnaest pobijenih, a ukupan je broj nepoznat.

Svjedoka nažalost nema i najvjerojatnije nikad se i ne će otkriti točan broj pobijenih.

U kotaru Donji Lapac, u naseljima Donji Lapac, Boričevac, Gornji Lapac, Mišljenovac Veliki, Mišljenovac Mali, Bubanj, Oriovac i Brotnja živjelo je oko 3.000 Hrvata.

U kotaru Donji Lapac u Srbu, gdje je živjelo srpsko pučanstvo, Srbi su po dogovoru iz Drvara 27. srpnja 1941. podigli pobunu.

U ovom kraju nije bilo vojnih postrojbi osim oružničke postaje s 5-6 oružnika, a u Srbu su živjela svega dvojica Hrvata. Jedan je bio nadlugar, a drugi općinski službenik. Dvojicu Hrvata su ubili a od oružnika samo je jedan ostao živ.

U Brotnju su pobunjenici ušli 28. srpnja 1941. godine. Pobili su sve Hrvate koje su zatekli kod kuće. Uspjela je pobjeći jedna žena s djetetom u Boričevac. Upoznala je Boričevljane o strašnoj tragediji koja se odigrala u Brotnji i o istrebljenju svih 38 Ivezića.

Ritualno su ih ubijali, razvrstavajući ih po spolu i životnoj dobi. Žive su ih bacili u jamu iznad Brotnje u Dabinu vrhu. Dok su povezane sužnje tjerali do jame, naredili su guslaru, starcu Luki Iveziću, da gusli i pjeva.

Sedam muškaraca Ivezića: Marka, Juru, Milana, Milu, Nikolu, Josu i Marka Danina te dvije žene, Iku i njenu kćer Jelku, odveli su u općinski zatvor u Srbu. Nakon strahovitog mučenja i silovanja, ubili su sedmoricu muškaraca i Iku na Srbskom klancu, a Ikinoj kćeri Jelki poštedjeli su život.

Ubijanja su vršili i u šumi Stražbenici. Nikola Ivezić Danin i Nikola Ivezić Nikolin uspjeli su pobjeći u šumu. Srbi su ih uhvatili u šumi Čemernica. Rekli su da su pravoslavci i da se zovu David i Jovo Dubajić. Da provjere govore li istinu, naredili su im da izmole pravoslavni Očenaš. Kako su u Brotnji živjeli Hrvati i Srbi, njih su dvojica znali pravoslavni obred. Kad su izmolili Očenaš, zapovjednik ih je pohvalio da su prava ''srpska deca'' i dao im je propusnicu za slobodno kretanje po pobunjeničkom prostoru.

Nakon ovoga srpskog krvožednog iživljavanja, iz Boričevca su zatražili pomoć iz Bihaća. Poslana je jedna domobranska satnija, koju su pobunjenici sačekali u zasjedi kod Doljana. Ubili su sedamnaest domobrana, a ostali dio satnije probio se u Boričevac. Zapovjednik satnik Veber izdao je naredbu da se satnija s narodom povuče u Kulen Vakuf.

U Boričevcu je ostalo nešto starijih ljudi da čuvaju kuće i stoku dok se stanje ne smiri i bude omogućen izbjeglima povratak kućama. Nažalost, 2. kolovoza 1941. oko 9 sati Srbi iz Donjeg Lapca i okolnih sela nasrnuli su na Boričevac i Gornji Lapac. Pobili su sve koje su zatekli u selima. Kuće i gospodarske zgrade su zapalili, a stoku i ostalu imovinu opljačkali. Župa Blažene Djevice Marije-Mala Gospa Boričevac u krvi je satrvena.

Istog dana, u isto vrijeme, napadnuto je područje Bosanskog Petrovca, naročito župa Krnjeuša. Hrvati katolici i muslimani s obje strane današnje državne granice, a u ono vrijeme jedinstvene države, planski i sustavno su ubijani do konačnog istrebljenja.

Ljubo Babić, Stojan Matić, Đoko Jovanić, a posebice Gojko Polovina kao glavni i odgovorni zapovjednik, krivi su za zvjerske zločine koje su počinili nad nevinim žrtvama na ličkoj i bosanskoj strani. Pod njihovim vodstvom Srbi su zarobili preko 3.000 civila, koji su se pokušali bijegom spasiti i pobjeći ispred krvnika u Bihać. Na putu u Kulen Vakuf i Martin Brod, nad zarobljenicima je izvršen pokolj. Usputne jame i vrtače, a posebice rijeka Una od Kulen Vakufa do Martin Broda bila je puna leševa.

Rijetkim, malo snalažljivijim i hrabrijim, uspjelo je pobjeći u gudure. Preživjeli su kasnije, samo onima u koje su imali povjerenje, svjedočili o strahoti pokolja. Procjenjuje se da je pobijeno više tisuća civila pretežno žena, djece, starica i staraca.

O pokolju na svoj način svjedoči i Đoko Jovanić u svojoj knjizi Donji Lapac u borbi 1941-1945. On opisuje da je najveća pogrješka u ustanku bila pokolj preko 900 ljudi – žena i djece, spaljen Kulen Vakuf, Orašac i Ćukovi, više od 1.000 kuća.

Dakle, lažni antifašisti, srbokomunisti i jugoslavenski partizani u borbi za Titovu Jugoslaviju - Veliku Srbiju, zvjerskim su ubijanjem zatrli sljedeće katoličke župe u Lici: župu Palanku, župu Boričevac, župu Rudopolje, župu Gračac, župu Udbinu, župu Korenicu i... Uz ove, još i trinaest katoličkih župa od Une do Vrbasa...

U Titovoj Jugoslaviji malobrojnim preživjelim Boričevčanima, Rudopoljčanima i ostalim ličkim Hrvatima zabranjen je povratak i obnova razorenih, spaljenih i zbrisanih naselja. Jakov Blažević, lička ''dika'' posebno je ovom kumovao.

Progonitelj blaženoga Alojzija Stepinca na svom putu ''praćenja crvene niti'', ostavio je iza sebe crveni trag ispisan hrvatskom krvlju.

Krajnje je morbidno da je u Titovoj Jugoslaviji izvršeni genocid nad Hrvatima otpočet 27. srpnja 1941. proglašen antifašističkim ustankom u NR Hrvatskoj i NR Bosni i Hercegovini.

* * * * * *

Opisanom zločinu i zločincima ove su se godine došli pokloniti i veličati ih srpski politički predvodnici na čelu s Miloradom Pupovcem, te predstavnici hrvatske ljevice predvođene predsjednikom SDP-a Zoranom Milanovićem.

Otužno, jadno i sramotno!

Dan 27. srpnja 1941. kao početak antifašističke borbe, bestidna je povijesna krivotvorina i laž. Nažalost, ono što je istina, toga dana otpočeo je četničko-komunistički genocid nad hrvatskim narodom, kojeg su Srbi nastavili i u Domovinskom ratu.

Na zločine i nasilje tzv. jugopartizanskih antifašista, vlast NDH odgovarala je i represijom. Ipak nije bila dorasla komunističkoj bezobzirnosti i lukavosti koju su komunisti preuzeli iz srpsko-bizantinske tradicije.

Osobito često su se koristili preodijevanjem u odore protivničke vojske, što se uvijek i svagdje kvalificira kao špijunaža ili terorizam. U Titovoj Jugoslaviji takve su se podlosti veličale kao viteško djelo.

To je ''antifašistička borba'' po srbokomunističkom i jugopartizanskom predlošku, koju grčevito brane i promiču Fumić, Mesić, Slavko Goldstein i dr.

Po njima, ubiti protivnika bez suda, dokazane krivnje i prava na obranu, viteški je čin i ''antifašistička tekovina''!

A nažalost, događaji iz Drugoga svjetskog rata ponovili su se u Domovinskom ratu.

Tobože ''izluđeni i prestrašeni'', Srbi su ponovno pokušali onemogućiti stvaranje Republike Hrvatske i uspostaviti Veliku Srbiju, po unaprijed pomno pripremljenom i sustavno provedenom etničkom čišćenju.

Velikosrbi i jugokomunisti pokazali su svoju zločinačku ćud u razaranju i ubojstvima u Gospiću, Škabrnji, Vukovaru i Srebrenici.

Da je stvaranje Titove Jugoslavije počivalo na pozitivnim ljudskim vrijednostima, ne bi ta tvorevina nastala na zločinu i ne bi se raspala u moru prolivene krvi.

Borba za Hrvatsku u Drugome svjetskom ratu nastavljena je i uspješno dovršena u Domovinskome ratu, a mir na ovim našim hrvatskim prostorima zavladat će kad hrvatski Srbi shvate da im je Hrvatska domovina te da moraju s Hrvatima izgrađivati i braniti Hrvatsku na boljitak svoj i svoje djece, a san o Velikoj Srbiji odbaciti kao neostvarivu i po njih štetnu iluziju.

Ivan VUKIĆ
Politički zatvorenik

Friday, July 2, 2010

Sretan Ti rođendan „Zgubidan“ gospođo Jadranko- Zgubidanko!


Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 1. july/srpanj 2010.

Semper Paratus Croatiae / com


Prva obljetnica Vlade Jadranke Kosor Vlaisavljević


Sretan Ti rođendan „Zgubidan“

gospođo Jadranko- Zgubidanko!


Danas se navršila prva godina Vlade Jadranke Kosor. Rezultati su joj više nego mršavi.... Država nam se raspada, naš državni brod samo što nije do kraja potonuo. A ona brblja li brblja! Zapravo sjajno brblja, logično i koncizno povezujući glavne stvari o kojima je novinari pitaju, gotovo je u tome ravna svom bivšem Velikom Učitelju dr. Ivi Sanaderu! A to zapravo nije ni čudno, jer je to valjda jedino što je dosad dobro radila! Valjda je to ono što je ona studirala u onoj Račanovoj komunističkoj partijskoj školi u Kumrovcu, prije 30 ili 35 godina! Znači, dobro je naučila vještinu partijskog agit-propovca!


Nažalost, naša Jadranka- Zgubidanka je započela mnoštvo dobrih akcija (kao i Sanader!), ali skoro nijednu nije dovela do kraja (kao ni Sanader!). Znači, ista „bolest“ kao i kog njenog bivšeg šefa Ive Sanadera: sklonost krupnim i jakim riječima, a onda nesklonost krupnim akcijama. Mnogo htjela, mnogo započela, a skoro ništa – ili doslovno ništa!! – nije dovršila. Pardon, osim onog njenog „harača“, s kojim je spasila svoju fotelju i fotelje svojih najvažnijih ministara.


Evo samo nekoliko najnužnijih natuknica, a onda ću riječ prepustiti „stručnjacima“ i „političarima opće prakse“ (a la Kajin....).


Nakon odlučnog uvođenja svog „harača“, na redu je bilo (na moj poticaj!) njeno krupno obećanje o ukidanju 150 (od 250) potpuno nesamostalnih općina u Hrvatskoj (koje državni proračun koštaju čak 27 milijardi kuna – prema riječima bivše čelnice sindikaka SSSH Ane Knežević!). Jadranka-Zgubidanka je obećala da će to uraditi „već najesen“ (2009.g.). Međutim, ubrzo je reterirala (uzmakla, ustuknila), pa je nakon samo mjesec dana obećala da će to biti početkom iduće godine (2010). Već najesen je tražila „opći politički konsenzus oko tog pitanja“ (???), a kad je to izostalo, njen stari Mentor Vlad Šeks je to odlučno otklonio i rekao da će se taj problem riješiti uoči slijedećih lokalnih izbora (znači tek kad njihov HDZ siđe s vlasti, t.j. 2013.g.!).


Ista stvar se desila i s našom brodogradnjom. Jadranka-Zgubidanka je krenula oštro i punim gasom, ali je već u prvoj krivini povukla ručnu kočnicu i počela svoju sporu cik-cak putanju. Evo, ni poslije godinu dana se nije pomakla dalje od prvog koraka. Ukratko, ta ženska nema pojma o ničemu konkretnome, odnosno životnome! Ali svejedno ima jaku volju da bude na čelu (bilo čega, pa čak i hrvatske Vlade)!


Onda je Jadranka-Zgubidanka (opet na moj poticaj!) krenula u reformu i smanjenje državne uprave – i stala već nakon prvog koraka. Umjesto da postupno otpusti (korak-po-korak!) 30.000 državnih činovnika (koji ionako rade prosječno svega tri sata!!), ona je „smislila“ neku svoju nebuloznu formulu o smanjenju broja državnih činovnika za (samo) pet posto, ali i to po formuli „dva za jedan“: dva otpustiti, a jednog novog primiti. Dakle, gotovo tapkati u mjestu!


Nakon toga (opet na moj poticaj!) naša Jadranka- Zgubidanka je krenula u smanjenje broja suvišnih zaposlenika na HRT-u. Ima ih tisuću, a neki tvrde čak dvije tisuće suvišnih, dočim je procena BBC-ija da ih ima i 2.500 suvišnih, a da se ne spominje nekoliko stotina „vanjskih suradnika (!!).Zapravo je Jadranka-Zgubidanka to namjeravala učiniti zaobilazno – smanjenjem iznosa r-tv pretplate s 80 na 60 kuna. Kao, ona je socijalno osjetljiva, a takva je i njena Vlada... Da se rasplačeš od ganuća... E, a onda je naša Jadranka-Zgubidanka opet naletjela na tvrdu kost – na žesto otpor tzv. „struke“ (moš' mislit' koje li „struke“!) i odmah ustuknula, te je cijelu tu stvar odgodila, odgodila... dogodine, dogodine... Morgen, morgen, nur nicht heute, sprechen alles faulen leute!“.


A onda je opet došao nekakav „poslovni“ summit u Moskvi, kao šugavo pokriće i prikriće za prljavu rabotu oko obnavljanja propalog projekta našeg bivšeg Ciganina-Predsjednika: njegove i Putinove „UDBO-DRUŽBE ADRIA“. Tako bi se ipak ispunio vječni san ruske imperije da se dočepa Sjevernog Jadrana, kad im to već nije uspjelo s Trstom 1945.g. i njihovim opskurnim generalom NKVD-a Walterom Weissom – kasnije nazvanim kodnim imenom T-I-T-O !!


No, našoj Jadranki-Zgubidanki ni to nije bilo dovoljno, te je kao nova predsjednica HDZ-a dopustila svom „Velikom Meštru svih hulja“ Vladu Šeksu da nam podvali svoj Novi Izdajnički Ustav, u kojem je dao dvostruko pravo glasa manjinama, što znači da ću ja kao deklarirani Hrvat i dalje biti građanin drugog reda u mojoj Istri, u kojoj živim od Silvestrova 1950.g.! Dakle, da sada postanem još veči „furešt“, odnosno „furešt na kvadrat“!! Da budem još veći stranac u svojoj vlastitoj Domovini, nego što sam to bio dosad!


A na kraju – evo ovih dana – nakon što smo dali svoj potpis za raspisivanje sindikalnog Referenduma, sada nam „Veliki Muljator“ Vlad Šeks ponovo mulja s Ustavima (Hrvatska je jedina Država koja ima dva Ustava - u zloupotrebi!), e da nas opet nekako predribla i izbjegne Referenudum. Ili čeka da predsjednik Vrhovnog suda ponovo naštampa 700.000 lažnih, odnosno ne-evidentiranih glasačkih listića i da se tako na prljav način još jednom (tko zna po koji put!) izigra volju hvatskih građana!


A naša Jadranka-Zgubidanka se već požurila tome dati svoj obol, tvrdeći da zbog našeg sindikalnog Referenduma ona jadna i njen još jadniji ministar financija Ivan Šuker moraju izvršiti još jedan rebalans državnog proračuna!?? Kakav besprimjerni bezobrazluk! Pa zašto ne smanji budžet Predsjednika Republike i njegovih udbaških pajdaša na Pantovščaku, koji nakon onog Ciganina-Predsjednika, sada nastavljaju s novim predsjednikom YUsipovićem mlatiti bogate devizne dnevnice po svijetu i svojem balkanskom „Regionu“?!! A i ona sama, Jadranka-Zgubidanka je stalno na putu po svijetu. Kad li se samo stigne presvući i našminkati, te odabrati jedan od svojih znamenitih zlatnih broševa, kako bi šarmirala „stare momke“ na sve četiri strane svijeta. Zbilja, kada naša „Zgubidanka“ stigne nešto i proučiti o problemima ove Države, kako ne bi uvijek morala ishitreno i brzopleto donositi ključne odluke, a onda ih smjesta i odgađati, odgađati....


Moglo bi se ovako unedogled.


Dajmo sada riječ drugima, navodno kompetentnijima.


Jutros sam 1. srpnja ove 2010.g. slušao radijsku emisiju „U mreži Prvog“, koju je vodio znani režimski Fuj-novinar Mario Harapin. Onaj koji je bio gotovo privatni novinar našeg bivšeg Ciganina-Predsjednika, a sada je privatni novinar ovog novog „svilenog“ i jeguljastog predsjednika – Ive YUsipovića. Tema je bila: prva obljetnica na čelu hrvatske Vlade premijerke Jadranke Kosor.


Prvi gost je bio g. Slavko Linić, koji je odmah energično rekao za nju: „izgubljena godina“! Fuj-novinar Mario Harapin se s tim nije složio. A onda je gosp. Linić još energičnije rekao da je „Jadranka gluha i slijepa“ (za tuđe prijedloge i mišljenja).


Potom je riječ dobio g. Dragutin Lesar, koji je smjesta opovrgnuo riječi Jadranke Kosor da je ova kriza svjetska, odnosno „uvozna“, izjavivši da je ova naša kriza 90 posto naša domaća, a samo 10 posto „uvozna“. Dakle, nije joj uspjelo ono žensko: „Svaka skuža najde muža“!


Nakon toga je riječ dobio g. Damir Kajin, koji je rekao da je ovo bila „godina tapkanja u mjestu“! Kajin je još dosta toga htio reći, hvaleći HNB i guvernera Rohatinskog kao našeg tobožnjeg „spasioca“; dakle blebetalo ostaje blebetalo do kraja.....


Onda se javio prvi slušatelj, onaj znani Zagrebčan koji sve počinje s „glejte....“. S njim sam se dosad slagao 90 posto, ali u zadnjih dva mjeseca taj je čovjek počeo bulazniti koještarije... „Prolupao“ čovjek. Njemu jako smeta ovaj naš uspješni sindikalni Referendum, u kojem on vidi neku svjetsku urotu protiv naše Države, koju, „kao bajagi“, brani upravo Jadranka Kosor Vlaisavljević!?...., a to se jako svidjelo Fuj-novinaru Mariu Harapinu, koji ga nije prekidao u njegovom bulaznjenju!


Pred kraj se javio onaj drugi znani Zagrebčan, onaj s reskim glasom, kojega stalno Fuj-novinari HR1, koji vode te tri najpopularnije jutarnje emisije, redovito prekidaju i na kraju mu oduzimaju riječ (iznimka je novinar Darko Labor i Zoltan Kabok). Dakle, spomenuti slušatelj je zamjerio što Vlada Jadranke Kosor nije ništa uradila da generala JNA Veljka Kadijevića pokuša privesti pravdi.... Na to je režimski Fuj-novinar mario Harapin skočio kao oparen i počeo histerično vikati u svoj mikrofon: „To je laž! To je Laž! To je Laž!....


Na koncu je i g. Ozren Matijašević, Glavni koordinator ujedinjenih hrvatskih sindikata dao konciznu i potpuno negativnu ocjenu našoj Jadranki-Zgubidanki za njenu prvu obljetnicu na čelu hrvatske Vlade.


Ukratko, Sretan Ti rođendan „Zgubidan“ gospođo Jadranko-Zgubidanko! „Dabogda Te voda odnila!“.


Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)