'Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda'

Dragovoljac.com/'Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda'/ 25 Ožujak 2014 Autor Zvonimir Hodak     'Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda' "Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda!", davno je to napisao A.G. Matoš. E, moj druže beogradski, refleksivno se sjetih stihova Jure Stublića I zaista ne znam zašto mi se zbog tih stihova pred očima stvorila "potjernica" Borisa Dežulovića objavljena na pola stranice Jutarnjeg od 19. 03., ovog ljeta Gospodnjeg. Gledam sliku i priliku "druga beogradskog". Iz očiju mu nadire mržnja. Mržnja koju su povijesni hrvatski "prijatelji" Englezi nagradili pretencioznim europskim Pulitzerom. Sjeo "drug beogradski" za astal i ovako započeo svoju pobjedonosnu kolumnu: "Sveden tek na "mjesto posebnog pijeteta" izpražnjen od svakog oblika života, odlagalište svijeća i vijenaca, Vukovar je, rječnikom teških riječi, "uzalud pao". Kad je nakon pada Vukovara "drug beogradski" prvi put došao u razrušeni Vukovar, bio je uvjeren kako će iz tih ruševina niknuti novi nadahnuti grad. Grad bratstva i jedinstva, gdje će svi biti ponovno sretni i ravnopravni, nadahnuti valjda duhom i idejom majora Šljivančanina. I tada je bio sigurno uvjeren kako Vukovar nije uzalud pao. Što više, uvjeren sam da je tada vjerovao kako neće uzalud pasti ni Vinkovci, Osijek, Dubrovnik, Gospić pa i sam Zagreb. I zaje...o se naš "drug beogradski". Kad su se "njegovi" u famoznoj traktorijadi povlačili u otadžbinu, on i miljunski gledatelji Žikine dinastije "prosto nisu mogli da veruju". Kad ih je još Sloba proglasio zečevima, odlučili su se za prastaru srpsku taktiku – dobiti u miru ono što su izgubili u ratu. A gubili su, osim Cerske bitke, uglavnom sve ratove kroz povijest. Jedna od tih pobjeda, nakon što je utakmica već davno završila, izašla je iz glave Dežulovića, objavljena na stranici 12 Jutarnjeg od 19.03. o.g. Uglavnom, pobjedonosna kolumna kipti od sirove mržnje. Oni koji su se sledili pred 20 godina nad onim što su učinili znanci "druga beogradskog", on naziva "profesionalnim narikačama". Narikačama nad onim što se desilo na Ovčari, u bolnici, na sajmištu, nad onim što se desilo sjedoj djeci izašloj iz podruma, koja su u najranijoj mladosti doživjela pravi pakao. "Drug beogradski" po narudžbi iz inozemstva napisao je gadariju bez premca. Njega ne zanima zašto se odjednom u Vukovaru formirao stožer za njegovu obranu; ne pita se zašto je danas za cijelu srpsku političku elitu Vukovar srpski grad; grad kojim i danas haraju isti mentalni sklopovi kojima su za to devedesetih služili topovi. Inače, još uvijek u Splitu traje zanimljiva potjera za "ratnim zločincem". Uz nadasve revnu policiju, za njim traga i pola Splita koji mu žele čestitati i počastiti ga pićem. Sad mu je olakšan posao ako mu opet padne nešto slično na pamet. Umjesto kante govana, dovoljno je da nekoj budućoj žrtvi saspe na glavu pobjedonosnu kolumnu B. Dežulovića zajedno s europskim Pulitzerom. Nema tih govana koji mogu gore zasmrditi od riječi "Vukovar .... spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini." Naravno da je ova jugonostalgičarska kolumna izazvala opće oduševljenje jugo-pete kolone u Hrvata. Jurica Pavičić prosipa nad kolumnom sladunjave glagole, oduševljavaju ga "Pjesme iz Lore" koje je napisao "drug beogradski". Pjesmama iz "razrušenog Vukovara" neka se bavi V. Šljivančanin, jedan iz mlađe generacije srpsko-crnogorskih pjesnika. A M. Jergović je uvjeren da je "drug beogradski" "posljednji vitez hrvatske pisane kulture". Jergović se ne služi hiperbolom kad kaže: "da nije njega, iz europske Hrvatske mnogi bi već bili protjerani." Meni bi bilo dovoljno da iz Hrvatske nogu dobije bar apologet Draže Mihajlovića! Feralovac Ivica Ivanišević uvukao se svom idolu "drugu beogradskom" s toliko raskošnog talenta da već danas može ponijeti ponosno titulu najvećeg hrvatskog kulturnjačkog poltrona. On misli kako priglupi Hrvati vjeruju da je B. Dežulović pravna osoba registrirana u Splitu, koja svakog tjedna kolumnama opslužuje nekoliko desetaka izdavačkih kuća u regionu. "Idi bre da se lečiš!" rekli bi prijatelji "druga beogradskog". Ima naš Teofil pravo! Kad bi postojalo više "drugova beogradskih" ne bi trebalo nikog protjerivati iz europske Hrvatske, jer bi nastao egzodus. Tko bi onda čitao jugonostalgičarske članke npr: Tomića, Pavičića, Butkovića i Dežulovića? Glorificirajući Boru, iz našeg Teofila navrla je čista destilirana romantika kad kaže: "Jednom smo Boro i ja, među brežuljcima Istre, zajedno pjevali "Zelenu granu s tugom žuta voća". To se radi jednom i to se ne radi sa svakim". Svaka čast Teofile! Sad mi je jasno za koga je Teofil glasovao na referendumu o braku. Nažalost, ovaj dio teksta ne mogu završiti s nekom novom mudrom misli već se vraćam na onu staru, već recikliranu: "Hrvatska je premala zemlja za toliko izdajica!" Napokon nam je krenulo! Hvala Bogu! Boris dobio Pulitzera! Jergović u Nišu postao najbolji hrvatski pisac! Svi znamo kako Nišlije prate hrvatsku književnu scenu – pedantno kao i papuansku. Haris Džinović pjeva u Lisinskom! Koncert je počeo s pjesmom koja je dostojna te velebne dvorane "Vetar ružu niz polje teraše....". Joksimović peva u Spaladium areni, Bajaga u Dubrovniku, Brena na HRT-u, S. Mesić je u istočnom Mostaru proglašen osobom godine u regionu, silne nagrade koje je dobio P. Matvejević, J. Pavičić, O. Frljić. Mani Gotovac pop.... na nezahvalni Split, Igor Mandić na Hrvatsku. Zabezeknuta V. Teršelič piše UN-u da je u Hrvatskoj kažnjeno više srpskih ratnih zločinaca negoli hrvatskih. Ne može to vjerovati i tvrdi da je 45-47 bilo pravednije doba, jer su tada nastradali ratni zločinci iz Rusije, Engleske, Amerike, Francuske i NOB-a, a tu i tamo neki Švabo. Više tu nego tamo! I tako, dok nam s istoka stiže glazbeno-pjevački tsunami, dotle Thompson, da bi pjevao u Istri, mora izvaditi lokacijsku I građevinsku dozvolu. Multietnička Istra – skoro k'o Sarajevo! Jergović se ozbiljno naljutio na Z.M., ma tko to bio! Nesretni Z.M. otišao u posjet Australiji i Novom Zelandu. Jergović misli kako je Z.M. običan političar i da je daleko od državnika kao što je to bio Stipe Mesić. Stipe je u dva mandata proputovao cijeli svijet, a svi smo bili sretni da nije u Hrvatskoj. Znao bi se ponekad nakratko i vratiti u zemlju, ali bi odmah potom osvanuo u nekoj egzotičnoj zemlji kao npr: Kubi. Međutim, Z.M., nas eto bruka u zemlji klokana! Eto, zašto je Z.M., podsjetio našeg Jergovića na NK Hajduk koji se u lipnju 1990.g., otisnuo na turneju po toj istoj Australiji. Z.M., naivan kakvim ga je Bog stvorio, posjetio dolje atelje "trash dekoratera" Charlesa Billicha. Zastao Z.M., pred slikom Miljenkovog idola J.B. Tita koji je imao petokraku urezanu na čelu, a vampirske zube i lubanje oko vrata. Jergović, koji Titi ne može oprostiti nepravdu prema Draži, dok su drugi Titovi zločini po njemu istorijski uvjetovani, bio je tim posjetom našeg Z.M., iznenađen i uvrijeđen. Kako je j... slikar usuđuje sprdati s "najvećim sinom naših naroda i narodnosti"? Pokušali su ga smiriti argumentom da je Australija premala zemlja da bi imala umjetnike poput Murtića, Tomića i sličnih, koji su uspjeli shvatiti svu dubinu i širinu bravara. Uzalud! Niški slavodobnik uvjerava sve oko sebe da Z.M., čeka zla sudbina Hajduka. Taj se klub, naime, početkom devedesetih otisnuo u Australiju s ponosnom crvenom zvjezdom na čelu i bez vampirskih zubi. Kapetan ekipe Rožić i igrači uglavnom desničari (desni bek, desni half i desno krilo) odlučili su odj... crvenu zvjezdu sa svetog dresa. Piše ogorčeni Miljenko: "Tako je Hajduk putovao u Australiju kao europska povijesna institucija, a vraćao se kao mala folklorna družina. " Prepametni” naš Miljenko! Zna on koliko je Hajduk sa zvijezdom na prsima osvojio europskih prvenstava, svjetskih i interkontinentalnih naslova. Onog časa kad je skinuo zvijezdu sa dresa, sve je otišlo k vragu! To što su baš svi klubovi u Hrvatskoj bacili zvijezdu u povijesno smeće, Miljenku je svejedno. Da je bar Hajduk zadržao zvijezdu gdje bi danas bili Bayern, Barcelona i Real? Eto, misli naš Miljenko, da je pivo Heineken, zato jer je zadržalo zvijezdu, danas svjetski poznato. Mislim da je pišući svoju kolumnu "Sunjivo lice" Jergović slistio bar gajbu piva s crvenom zvijezdom. Možda ga je lagano miješao s kubanskim rumom koji također ima crvenu zvijezdu. I tako su dvije crvene zvijezde dovele našeg istaknutog pisca do tremensa. Nešto slično je vjerojatno doživio i Ch. Billich, trash dekorater kad je imao hrabrosti Tita naslikati s crvenom zvijezdom na čelu i vampirskim zubima, te lubanjama ljudi oko vrata. Nesretni građanin Z.M., od svega toga je učinio tek to što je posjetio Billicha i tako, po Miljenku, pljucnuo na hrvatsku kulturnu politiku. Misli naš Miljenko, ne glavom već mržnjom na sve što nije juga. Sjećam se da je svojedobno na listi haških optužbi protiv hrvatskih generala premoćno vodila ona, da su se u oslobađanju zemlje protiv neprijateljskog topništva, koristili topništvom. Veliki intervju Jutarnjem je dao lord Paddy Ashdown, inače prisni prijatelj Stipe Mesića. Time je njegov portret odmah jasniji. Lord je poznat po tome što je svojedobno "demaskirao" pok. Tuđmana kad je ovaj krenuo u podjelu Bosne salvetom, vilicom i nožem. Da Mesićev prijatelj nije tada odmah dreknuo, bilo bi "zbogom Bosno, odoh u Sarajevo!" Lord smatra kako nije vrijeme za novi Dayton i treći entitet. Kaže kako to nema smisla! Lord nije otkrio zašto to ne bi imalo smisla, ali je to sigurno nacrtao novinaru Jutarnjeg na nekoj salveti! Nakon glasovite Tuđmanove "salvete" s podjelom Bosne, pojavit će se još bar dvjesto salveta s Tuđmanovom podjelom svih zemalja svijeta! Zvonimir Hodak dnevno.hr

Današnja Srbija (pro)vodi najžešću velikosrpsku politiku

Dragovoljac.com/Današnja Srbija (pro)vodi najžešću velikosrpsku politiku/ 22 Ožujak 2014

Autor Prof. dr. sc. Zdravko Tomac   

Današnja Srbija (pro)vodi najžešću velikosrpsku politiku (slijedi komentar Ante Rokova Jadrijevića: proglasiti RECIPROCITET, kao temeljni princip hrvatske vanjske politike !!)

Hrvatska vlast vodi Hrvatsku u propast Kako sam uvjeren da sadašnje državno vodstvo vodi zemlju u propast, da nema nikakve politike pa ni vanjske politike i da nema rješenja za mnoge nagomilane probleme, nužno je pokrenuti sve demokratske snage kako bi se početkom iduće godine u Hrvatskoj istovremeno s predsjedničkim izborima održali i parlamentarni izbori. Je li Vučić i dalje velikosrpska vučina? Svaki čovjek ima pravo za radikalnu promjenu svoga svjetonazora. Zbog toga se ne može osporiti pravo ni novoj političkoj balkanskoj zvijezdi Aleksandru Vučiću da se ponaša kao obraćenik, koji je od velikosrpskog nacionalista i sudionika agresije na Hrvatsku postao veliki demokrat i Europejac. S obzirom na veliku moć koju je zadobio u Srbiji, s obzirom da se pred Međunarodnim sudom u Den Haagu - uz suglasnost Aleksandra Vučića - nastavlja žešće i grublje nego ikada lažno optuživanje i sotoniziranje Hrvatske, da u odnosu na Vukovar i Oluju ne mijenja svoje stavove, hrvatska politika mora dati odgovor na pitanje smije li se vjerovati Aleksandru Vučiću? Smije li se uzeti zdravo za gotovo da je od četničkog vuka, čak i vučine, postao mali simpatični umiljati vučić, da je postao iskreni obraćenik i da se trajno odrekao svoje prošlosti i svega onoga lošega što je radio u prošlosti. Aleksandar Vučić ne voli da mu se spominje prošlost, jer je on - kako kaže - čovjek budućnosti, pa čak agresivno optužuje one koji traže da se sazna istina o njegovoj prošlosti, te cinično kaže: ja sam čovjek budućnosti, a vama nitko nije kriv što ste zarobljenici prošlosti. Ako se tome doda da je Aleksandar Vučić osporio oslobađajuću presudu Haaškoga suda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču i Hrvatskoj i da je dao vrlo agresivne i optužujuće izjave koje potvrđuju da se nije odrekao velikosrpske politike iz prošlosti potrebno je podsjetiti na njegovu ulogu u prošlosti i na njegov pokušaj da sakrije tu istinu. Kao mlad čovjek bio je predvodnik navijača "Crvene zvezde", koji su organizirano napravili nerede na utakmici Crvena zvezda - Dinamo 13. svibnja 1990. na maksimirskom stadionu. Bio je sljedbenik Šešeljeve i Arkanove politike. Ti neredi na utakmici u Maksimiru bili su dobro organizirani. Cilj je bio proširiti nerede sa stadiona na Zagreb kako bi se proglasilo izvanredno stanje i onemogućilo da HDZ i Franjo Tuđman, koji su pobijedili na demokratskim izborima u Hrvatskoj, preuzmu vlast u Hrvatskoj. Dakle, Aleksandar Vučić je sudjelovao osobno u početku agresije na Hrvatsku i zato je u najmanju ruku čudna izjava Vesne Pusić koja kaže nakon tropoljupca s Vučićem da on i Toma Nikolić odnosno sadašnje vodstvo Srbije nije odgovorno za ono što se događalo 90-ih godina. Ovih dana imali smo prilike ponovno slušati govor Aleksandra Vučića o okupiranom dijelu Hrvatske u kojem on drži vatreni četnički govor tvrdeći da sve iza granice Virovitica-Karlovac-Karlobag pripada Srbiji, da je to srpska zemlja i da se Srbija nikada ne će odreći da je to srpska zemlja. Kada su ga nakon pobjede u izbornoj noći novinari pitali o toj izjavi, on je rekao da to baš nije bila pametna izjava. Dakle, nije rekao da se odriče te politike, da žali što je kao mlad čovjek u njoj sudjelovao, nije rekao da je spreman da se utvrdi istina o toj politici i da je se Srbija konačno odrekne, kao uvjet za dobro susjedske odnose koji se mogu samo trajno izgrađivati na istini. Navest ću i njegovu izjavu nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču koja potvrđuje da Vučić nije promijenio svoje mišljenje iz mladosti, da je i dalje velikosrpski vuk, čak i vučina, koji u ovom momentu ublažava retoriku i tu politiku privremeno stavlja u "ormar" do daljnjega. Evo te izjave koju ne treba posebno komentirati: "Imaju li i Srbi pravo na pravdu i tko je odgovoran za brojna ubojstva srpskih civila na području Hrvatske, kao i najveće i najteže etničko čišćenje provedeno na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata? Ako Gotovina i Markač nisu krivi za počinjene zločine, tko jest?" (Politika, Beograd) Ako se svemu tome doda se u Srbiji masovno skandira Vukovar je srpski grad, da srpsko vodstvo nije odustalo ni od velike Srbije ni od teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj, onda je još opasnije ponašanje hrvatskoga državnog vodstva, posebno ministrice Vesne Pusić koja amnestira Aleksandra Vučića, ali i Tomu Nikolića koji je i osobno kao četnički vojvoda sudjelovao u agresiji na Hrvatsku. Ni Nikolić se nije istinski promijenio ni odustao od svoje politike kao ni Vučić. On i dalje tvrdi da je Vukovar srpski grad i da tu Hrvati nemaju što tražiti. Protutužba Srbije na Međunarodnome sudu pravde obnavlja stare klevete, krivotvorine i optužbe protiv Hrvatske. Te optužbe su puno gore nego 90-ih godina za vrijeme Slobodana Miloševića. Oni više ne tvrde da je Franjo Tuđman ustaša nego idu dalje, tvrde da je Tuđman nacist te da je novi Hitler, te ne samo da uspoređuju nego i izjednačavaju nacistički genocid nad Židovima s navodim hrvatskim genocidom nad Srbima. Sigurno je, s obzirom da je i prije ovih izbora Vučić bio najmoćniji čovjek, da koncepcija protutužbe Srbije nije mogla proći bez njegovog odobrenja. Dakle, dok se Vučić triput ljubi s Vesnom Pusić, a Nikolić s Ivom Josipovićem, oni nastavljaju sa svojom velikosrpskom politikom te hrvatsko državno vodstvo vrlo uspješno prevode žedne preko vode. Vučićeva strategija je providna - ali uspješna. On se predstavlja kao čovjek budućnost kojeg ne zanima prošlost. Dakle, strategija je jasna, mi ne odustajemo od velikosrpske politike, mi ne odustajemo od pokušaja da se naknadno promijeni povijest, da se Srbija amnestira od agresije i da se dogodi kopernikanski obrat u kojem će Hrvati postati agresori, a Srbi žrtve. Problem je u tome što hrvatska peta kolona i hrvatsko državno vodstvo ne samo da se ne suprotstavlja takvoj politici nego ju i pomažu i amnestiraju. Nema trajnog mira, suradnje na Balkanu bez utvrđivanja istine o prošlosti, jer samo na istini se može izgrađivati budućnost kakvu svi želimo. Zato je zadatak demokratskih snaga inzistiranje na istini, jer samo istinom se mogu trajno uspostaviti normalni i prijateljski odnosi. Pokušaj da se skrivanjem istine - čak zabranom govorenja o prošlosti - ustvari omogući nastavljanje velikosrpske politike, opasan je za hrvatske nacionalne interese. Umjesto traženja istine i inzistiranja na istini, hrvatska državna politika ponovno se ponaša kao "guske u magli", luta i ne zna kamo želi ići, a ako ne znaš kamo želiš ići svi su ti putovi dobri, pa i oni koji vode u provaliju. Još se jedanput pokazalo da Hrvatska nema svoju (vlastitu !) vanjsku politiku, da i dalje provodi dobivene ciljeve od strateškog partnera Velike Britanije, čiji je igrač i Aleksandar Vučić, s tim da ta britanska politika i danas kao i uvijek je na srpskoj strani, a protiv hrvatskih interesa. Zato je razumljivo da se Vučić drži Britanaca, ali je potpuno nerazumljivo zašto su Vesna Pusić i Ivo Josipović sklopili strateško partnerstvo s Velikom Britanijom i vode politiku protiv naših nacionalnih interesa. Aleksandar Vučić kao i Tomo Nikolić se ponašaju u skladu s poslovicom "vuk dlaku mijenja ali ćud nikada". Njima u ovom trenutku odgovara da se proglašavaju velikim europejcima i demokratima, te da igraju na različite karte. Srbija je dobila povlašteni status u odnosima s Rusijom. Rusija daje ogromne novce i omogućava Srbiji da bez carina izvozi u Rusiju. Igraju i na kartu Kine kao velikog igrača, ali i na kartu Sjedinjenih Američkih Država. Tvrdi se kako je Vučić američki čovjek, a Nikolić i Dačić ruski. Podijelili su uloge kako bi izvukli što je moguće više, ponašaju se kao nekad Tito, odnosno u skladu s poslovicom "umiljato janje dvije majke sisa". Okrenuli su se Europskoj uniji i Zapadu, kako bi od Rusije dobili što je moguće više. Istovremeno nisu odustali od slavljenja Vladimira Putina kao velikog slavenskog cara i nisu rekli ne Putinovoj ambiciji o stvaranju istočnoeuropske unije na čelu s Rusijom. Dakle, mudro igraju, nije jasno gdje će na kraju završiti Srbija. Ako ipak završi u savezništvu s Rusijom, onda će vrlo brzo iz ormara biti izvađeni velikosrpski planovi stvaranja velike Srbije. Vjerojatno će prvi korak biti pokretanje referenduma za odcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine - na primjeru Krima, te obnavljanjem zahtjeva za teritorijalnim pretenzijama prema Hrvatskoj posebno prema Baranji i Vukovaru. Vučić je rekao da imaju tri velika prijatelja, Rusiju, Sjedinjene Američke Države i Kinu. S obzirom na obnavljanje hladnog rata Rusije i Amerike očito je da će se na kraju morati opredijeliti za jednog prijatelja. Koji će to biti teško je reći. Treba uzeti u obzir sve mogućnosti, a ne kako se to ovih dana u Hrvatskoj radi uzimati zdravo za gotovo da je Aleksandar Vučić iskreni obraćenik, da se odrekao svoje politike iz prošlosti, da je postao pravi demokrat i Europejac, te da mu zbog toga ne treba stvarati teškoće govoreći o prošlosti. Međutim, Vučić mora znati da će ga prošlost progoniti sve dok ne prihvati istinu, dok na djelu ne dokaže da će Srbija pod njegovim vodstvom ne samo odreći politike iz prošlosti, nego ju i jasno osuditi. Kako se to nije dogodilo, a kako na temelju tužbe pred Međunarodnim sudom u Hagu nema ni nagovještaja namjere da se to uskoro i dogodi, Hrvatska ne smije biti naivna i ne smije dozvoliti da se u Hrvatskoj stvara mit o Vučiću kao demokratu i Europejcu. Službeni Hrvatski mediji i političari ovih dana od Vučića prave pravu demokratsku europsku zvijezdu. Nekritički pišu o njemu i prihvaćaju bez ikakvih dvojbi da se stvarno radi o novom čovjeku, koji nema veze sa svojom prošlošću. Ovih dana toliko smo hvalospjeva čuli na televiziji i radiju o Vučiću i novoj demokratskoj Srbiji koji su u potpunoj suprotnosti s onim što se događa na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, što je u potpunoj suprotnosti sa činjenicom da se Srbija nije odrekla velikosrpske politike i da za sada nije spremna graditi nove odnose s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom na priznanju te istine. Ono jedino na što su oni spremni u ovom trenutku, jer im to odgovara za njihovu trgovinu između Rusije, Amerike i Kine, jest samo, kako kažu, pragmatično rješenje da dalje surađujemo i izgrađujemo odnose bez diranja u prošlost. Pokazat će se i ovaj puta da je prihvaćanje takve nove politike velika opasnost za hrvatske nacionalne interese. Kako sam uvjeren da sadašnje državno vodstvo vodi zemlju u propast, da nema nikakve politike pa ni vanjske politike i da nema rješenja za mnoge nagomilane probleme nužno je pokrenuti sve demokratske snage kako bi se početkom iduće godine u Hrvatskoj istovremeno s predsjedničkim izborima održali i parlamentarni izbori. Sadašnje vodstvo ne može riješiti krizu i ako bi ostalo još dvije godine došlo bi do totalnog kaosa i raspada sustava. Nemamo ni vanjsku, ni unutarnju, ni gospodarsku, ni zdravstvenu politiku, ali zato imamo 400 tisuća nezaposlenih, pad životnog standarda, dužničku krizu s perspektivom da će nam svaki novi dan biti lošiji nego jučerašnji a bolji nego sutrašnji. Prof. dr. sc. Zdravko Tomac - hrvatski-fokus.hr ****** Kratak komentar Ante Rokova Jadrijevića: Dragi profesore Tomac! Ma, znaju oni (“naši”) – naročito Sorošev predsjednik YU-sipović i Soroševa ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske “Zvečarka” i Luciferka Vesna Pusić, znaju oni vrlo dobro kamo žele ići. I oni to sustavno i čine! Oni svijesno stupaju stazom veleizdaje, pa najhitnije treba promijeniti Ustav R.H. i za taj čin u Novom Ustavu R.H. uvesti smrtnu kaznu – ali ne na “humani način”, nego klasično – vješanjem! I to na Trgu Bana Jelačića. Javno! A naš novi ministar vanjskih poslova mora odmah proglasiti RECIPROCITET, kao temeljni princip hrvatske vanjske politike !! Ante Rokov Jadrijević, publicist i blogger, Brtonigla, Istra (hrvatski socijal-radikal)

Ministre Mrsić, zar Vas nije sram?

Dragovoljac.com/Ministre Mrsić, zar Vas nije sram?/24 Ožujak 2014

Autor Andrea Latinović

Ministre Mrsić, zar Vas nije sram?

 

Zgrožena sam neosjetljivošću, da ne kažem neku težu riječ za tog tzv. ministra rada i zapošljavanja, Miranda Mrsića, kako mu je ime. Koji je još prije dvije i pol godine želio biti ministar obrane, pa mu nije uspjelo. Eto, zapala ga gadna nezaposlenost, najmučniji problem u državi, a mogao se baviti vojskom, MIG-ovima, NATO-om i paradirati uokolo nakićen kojim ordenčićem.                                                               * * * * * * Stopa registrirane nezaposlenosti u Hrvatskoj za veljaču ove godine iznosi 22,7 posto, govore podaci Državnog zavoda za statistiku; nezaposlenost u veljači viša je za 0,3 postotna boda u odnosu na stopu iz siječnja koja je iznosila 22,4 posto. Najviša je to stopa nakon punih 12 godina, u svibnju 2002. godine. Podsjetimo: i tada je na vlasti bio SDP. Približavamo se brojci od 390.000, a onda u samo nekoliko dana skočit ćemo i na 400.000. Nakon toga komotno možemo skočiti u provaliju; ionako na njezinom rubu visimo već šestu godinu, pa neka komotno i tresnemo konačno. Na međugodišnjoj razini, stopa registrirane nezaposlenosti za veljaču 2014. godine veća je za 0,8 postotnih bodova u odnosu na veljaču 2013. Krajem veljače 2014. godine u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje bilo je registrirano 384.376 nezaposlenih osoba. U odnosu na siječanj 2014. broj nezaposlenih povećao se za 1,6 posto ili 6.092 osobe, a u usporedbi s veljačom 2013. godine broj nezaposlenih veći je za 2,4 posto ili 8.976 osoba, navodi se u mjesečnom izvješću Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Brojač HZZ-a trenutno pokazuje 382.976 nezaposlenih registriranih na burzi. Stvarna brojka nezaposlenih u Hrvatskoj premašuje pola milijuna ljudi. Negativan trend povećanja nezaposlenosti privremeno je zaustavljen u ožujku samo zahvaljujući sezonskom zapošljavanju, no bez obzira na poražavajuće statistike, ministar rada i mirovinskog osiguranja, Mirando Mrsić, u Splitu je izjavio kako je zadovoljan te da mu je drago što je broj nezaposlenih počeo padati. Pitam Vas otvoreno: zašto ne smjenjujete Mrsića? Zgrožena sam neosjetljivošću, da ne kažem neku težu riječ za tog tzv. ministra rada i zapošljavanja, Miranda Mrsića, kako mu je ime. Koji je još prije dvije i pol godine želio biti ministar obrane pa mu nije uspjelo. Eto, zapala ga gadna nezaposlenost, najmučniji problem u državi, a mogao se baviti vojskom, MIG-ovima, NATO-om i paradirati uokolo nakićen kojim ordenčićem. Da su mu nudili resor kulture, moguće bi i to prihvatio. Mogao je biti, primjerice, ranatelj baleta. Jer, Mrsiću nije bila dovoljna njegova liječnička struka, on je htio biti sve, čak do direktora Svemira. A pokazao se, ne samo kao jedan od najlošijih, već i najantipatičnijih ministara. Onaj nesretni Linić, kojega je razapela cijela država, barem šuti i ne razbacuje se glupim izjavama, svjestan je da radi najgori posao u državi. A kako nazvati drugačije Mrsićevu izjavu kako je zadovoljan što je broj nezaposlenih počeo padati, a nakon 12 je godina najviši negoli- glupom? To se zove pomanjkanje inteligencije, bezobrazluk, bahatost i pljuvanje po svima nama. Pogotovo nama koji smo na Zavodu. Ne prihvaćam da u SDP-u nema pametnih, stručnih i sposobnih ljudi - Mrsić to svakako nije. Premijeru, shvaćate li Vi da na čelu najtežeg resora, koji prijeti socijalnim buntom, a potom možda i kaosom, imate čovjeka potpuno nekompetentnog, nesposobnog, drskog i socijalno neosjetljivog? Čovjeka koji jednakom ravnodušnošću govori kako je na Burzi sto nezaposlenih, ili sto milijuna. Zašto ga ne smjenjujete? Što čekate? Da ode u paketu sa cijelom vladom? Da Mrsić ima imalo morala, otišao bi sam, svjestan vlastite neupotrebljivosti, kao i ministar Hajdaš- Dončić. Malo nam je užasa u kojem živimo; još nam samo fale tipovi koji će nam se otvoreno rugati i ponižavati do kraja. Gospodine Mrsiću, ne zaboravite da je od vašeg ismijavanja i pljuvanja po nama, korak do toga da se situacija okrene. Nemojte se pouzdavati u to da su Hrvati uvijek ovce, koje samo šute i trpe. Kad-tad i one zableje. Andrea Latinović/Objektiv dnevno.hr ****** Komentari:  #2 ante rokov jadrijević 2014-03-24 16:09 E, gospođo Andrea Latinović, da ste ovako dobro i otvoreno pisali u vrijeme kad ste bili Glavna i odgovorna urednica zagrebačkog i svehrvatskog "Vjesnika", danas bismo bili na mnogo višoj grani i kao narod i kao Država !! Što se mene tiče ja Vam danas opraštam. Naime, ja za to imam i moralno pravo. Jer ja sam tako pisao još prije deset i dvadeset godina ! I nisam od nikoga tražio milost - što sam kod svih Vas bio u nemilosti. Znači, ima Boga !! Sada kad Vas je nadahnuo za hrabrost, budite odvažni pa takvi i ostanite. Borbeni i bezkompromisni. Za Vas ima nade i Bog će Vam sigurno pomoći !! Ante Rokov Jadrijević, publicist i blogger, Brtonigla Citat

Ukrajinci kao i Hrvati u žrvnju propagande, i žrtve povijesnih laži

Dragovoljac.com/Ukrajinci kao i Hrvati u žrvnju propagande, i žrtve povijesnih laži/

02 Ožujak 2014 11:03

Autor Prof. Goran Jurišić

Ukrajinci kao i Hrvati u žrvnju propagande, i žrtve povijesnih laži

  

I.dio

Osnovna poruka koja dolazi s Trga Majdan u Kievu glasi: Ukrajinci svoju zemlju ne žele vidjeti niti pod Rusima, niti pod Zapadom u Europskoj uniji, nego Ukrajina – Ukrajincima. 

Kao što je i naš Otac domovine Ante Starčević imao predodžbu o „Hrvatskoj – Hrvatima“, samo što iza sebe u pravilu nije imao Hrvate, koji, tvrdoglavi i beskrajno naivni, radije, iz neobjašnjivog obzira prema drugima, poglavito strancima, da se ne bi slučajno nekome zamjerili, nose gaće na štapu.... opljačkani od udbo-mafije, i mašu s njima za predaju, i poput luđaka se dive zločincu Titu, bivšoj Jugoslaviji, i svakom drugom tlačitelju koji su ih u povijesti i uništavali.

Ukrajinci su očito drugog kova, dosta im je stoljetne ruske dominacije, i pljačke od strane eks-komunista, dosta im je komunističkog genocida iz doba Sovjetskog Saveza i staljinizma, i dosta im je licemjerja ljevice i Moskve ,koja ukrajinsku desnicu optužuje za paktiranje s Hitlerom u Drugom svjetskom ratu, zaboravljajući da je sam Staljin osobno, glavom i bradom, da ne kažemo brkovima, paktirao s Hitlerom, od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941., po paktu Molotov – Ribbentrop, koji je označio početak rata, napada na Poljsku i podjelu antifašističke i antikomunističke poljske nezavisne države, te holokaust u Europi.

Ukrajincu su se i tada nalazili između čekića i nakovnja, kao što se danas nalaze u istom takvom položaju.

Na početku su Ukrajinci, ne svojom voljom, prihvatili Hitlera, u nadi da će ih Nijemci spasiti od totalitarnog komunizma, a kada se i ta nada pokazala iluzijom, krenuli su u vlastiti otpor, kako Crvenoj armiji koja je pod okupacijom držala Ukrajinu do njemačkog napada na SSSR, tako i protiv Wehrmachta i Oružanih SS-jedinica, međutim, Zapad je Ukrajinu u Drugom svjetskom ratu izdao, i otpisao omraženim Rusima, odnosno komunistima.

Međunarodni crveni križ je u ukrajinskoj Vinici u Drugom svjetskom ratu ekshumirao masovnu grobnicu s leševima Ukrajinaca koje je pobila staljinistička tajna služba N.K.V.D., dok je u svježem sjećanju ostao komunistički genocid nad ukrajinskim narodom, u kojemu je ubijeno šest milijuna Ukrajinaca (po UN ovaj genocid je službeno priznat, i nazvan „Holodomor“, te se u pravilu od zapadnog i ruskog i ljevičarskog tiska prešućuje).

Medijski napadi Moskve, u kojima se, dakle, ukrajinskoj oporbi predbacuje kolaboraciju s Hitlerom u Drugom svjetskom ratu, prešućuju kolaboraciju Staljina s Hitlerom, i masovno ubojstvo poljskih časnika u šumi Katyn 1939./1940. godine.

Ukrajinska oporba nije masovno ubijala Ruse, ali se borila protiv sovjetskog komunizma.

Još je carska Rusija bila okupirala povijesnu Ukrajinu.

To je povijesni kontekst činjenice zašto je mali čovjek na Majdanu, (glavni trg u Kijevu), koji čini patriotsku desnicu, revoltiran i nepovjerljiv, ali za sada i nepopustljiv kad su u pitanju ukrajinski nacionalni interesi, svjestan da ga dijelovi oporbe, koji su sada na žrtvama prosvjeda ukrajinskog naroda zajahali vlast, mogu svaki čas izdati.

Ta oporba, je naime, ista kao u Hrvatskoj, uz jedan jedini časni izuzetak.

Washington je odmah nakon potpisivanja sporazuma (pod posredovanjem EU), između predsjednika Janukoviča s jedne strane, i ukrajinske oporbe s druge strane, (Kličko i Jacenjuk - osim desnice koja je na Majdanu i ne priznaje sporazum), potaknuo oporbu na državni udar i nasilnu smjenu Janukoviča, iako je po sporazumu bilo utanačeno da će se novi izbori održati do konca 2014. godine.

Liberalni Zapad (Washington, Englezi i EU) iskoristio je zaokupljenost Moskve Olympijskim igrama u Sočiju da u Ukrajini izvede pomno pripremanu smjenu „režima“ i državni udar, kao što je svojedobno Vladimir Putin iskoristio Olympijske igre u Pekingu za intervenciju ruske vojske u Gruziji, s kojom je poslao Zapadu upozorenje da otimanje ruske interesne sfere ima svoje granice.

Tko na Zapadu misli da bi se predsjednik Putin suzdržao od slanja tenkova u Ukrajinu taj se grdo vara, međutim, pitanje koje je daleko važnije glasi:

Da li Liberalni Zapad, i masonerija koja stoji iza njega, (masonerija ili ideološko-politički manijaci, rasisti, i bankari i korporacije), priželjkuje rusku intervenciju, kako bi stvorio povod (casus belli) za toliko priželjkivani sukob s Rusijom, koji automatski znači Treći svjetski rat i nuklearni holokaust u Europi? (Pentagon je uvjeren da ima apsolutnu nadmoć u atomskom oružju nad Rusijom i Kinom, i planovi predviđaju preventivni nuklearni udar na obje zemlje, i „konačnu pobjedu“ na taj način.)

Cilj Zapadne rušilačke akcije u Ukrajini nije sloboda, demokracija i nezavisnost za Ukrajince, nego ukrajinsko tržište i eliminacija ruskih interesa kako bi samo Zapad mogao pljačkati u Ukrajini, i ukrajinskog čovjeka cijediti kao naranču i limun dok mu ne izvadi dušu, kao što je učinio Mađarima, Slovacima, Hrvatima, Slovencima, Česima i drugima.

Kad bi netko ozbiljan u Washingtonu htio izbjeći izbijanje Trećeg svjetskog rata, ne bi se miješao u unutarnje stvari Ukrajine, ili bi odavno podupirao demokratske snage u Ukrajini, a ne korumpirane bivše komuniste i ekstremiste s ljevice koji su zemljom vladali u pravilu od njezine nezavisnosti posljednja dva desetljeća.

Kao što smo navikli od strane domaće ljevice na agitacijsku propagandu i velike laži u vezi povijesti, tako domaći ljevičarski mediji daju krivu sliku događaja i povijesnih uzroka Ukrajinske krize, čime se pridružuju dezinformacijskom ratu zapadnih medija, lijući suze žalopojke što ukrajinski nacionalisti ruše spomenike Lenjinu i sovjetskom režimu, nazivajući to „kulturocidom“, a patriote „neofašistima“ i „neonacistima“, pri čemu Lenjina i bivši sovjetski antidemokratski i antihumanistički totalitarni režim u očima ljevičara ne nosi etiketu „ekstremista“ i masovnih ubojica, iako su Lenjin i njegovi boljševici upravo to bili – masovne ubojice, koji su k tome uspostavili i prve koncentracijske logore na području eliminirane Rusije odnosno Sovjetskog Saveza.

Svaki i bilo kakav ukrajinski patriotizam se u ljevičarskim medijima etiketira „ekstremizmom“, iako je samo takvo lažno izvještavanje i pisanje ekstremističko. Time ljevičarski mediji, svjesno ili nesvjesno, unaprijed odrađuju domaću zadaću za Liberalni Zapad.

U takvom pristranom izvještavanju čak se kao uzoran primjer navodi kako je Lenjin postavio upit ondašnjem prijelaznom ruskom premijeru Kerenskom o njegovom legitimitetu zastupanja Rusije na koncu Prvog svjetskog rata, (s obzirom da sadašnji novi šef parlamenta i v.d. predsjednika Turčinov nema demokratski legitimitet), koji je na vlast došao u revoluciji u veljači 1917. godine, kada je srušen autoritarni caristički režim i na vlast došle ruske nacionalne i konzervativne snage, dok su boljševici stajali u oporbi raspirujući njemačkim novcem neprijateljstvo spram nove pro-demokratske vlasti koja je najavila višestranačke izbore, pravni poredak, demokraciju, i slobodu javne riječi, što je poslije u Oktobarskoj revoluciji završilo u moru krvi i komunističkoj diktaturi, jer su boljševici na čelu s Lenjinom izvršili u St. Peterburgu državni udar, 6. siječnja 1918., i na bajunetama najurili tek izabrani novi sovjetski parlament u kojemu su boljševici i njihova komunistička partija ostali u manjini, dok su većinu činili socijalisti;

zbog toga je nakon toga i došlo do građanskog rata u Rusiji koji je trajao do 1920. godine, i u tom ratu je Liberalni Zapad u ključnom trenutku stao na stranu boljševika i Lenjina odnosno Crvene armije, ostavljajući Bijelu armiju na cjedilu.

(Cijena koju je Lenjinov režim platio za tu uslugu Zapada bila je ogromna, u vidu koncesije za kavkasku naftu koju su dobile anglo-američke naftne tvrtke na čelu s Rockefellerovom i britanskim tvrtkama, kao i gubitak povijesnog prestiža, jer je tvrdio da se navodno bori protiv kapitalizma, ali je očito bio licemjeran, i laž je bila njegov gospodar.).

Činjenično stanje je slijedeće:

Washington je u smjenu „režima“u Kijevu utrošio 5 milijardi US$ (na osnovi informacije državne tajnice u ministarstvu vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, Victorije Nuland).

(Možemo biti sigurni da će Zapad pokušati iz Ukrajine izvući najmanje 500 milijardi dolara.)

Problem u cijeloj ovoj priči o Ukrajinskoj krizi jest taj, što se S.A.D. pozivaju na demokraciju, i pred svijetom se Washington predstavlja kao čuvar ljudskih prava, međutim, u Ukrajini je s vlasti srušen legalno izabrani demokratski predsjednik Ukrajine, Viktor Janukovič.

(Isto tako je Washington prešao preko činjenice o nasilnoj smjeni demokratski izabranog predsjednika Mursija kojeg je u ljeto 2013. s vlasti srušila vojska u državnom udaru, tako da to nije slučajni propust, nego pravilo da Washington ne drži do demokracije nego do sile jačega.).

Nasilno smijenjeni predsjednik Janukovič jest bivši komunist, koji je s krupnim kapitalom išao ruku pod ruku, i generirao korupciju i nepotizam u svojoj zemlji, licemjerno se obračunavajući s bivšom premijerkom Julijom Timošenko koja nije ništa manje premazana sa svim mastima kao i on, i ako netko misli da „ukrajinski Vidošević“, kako su hrvatski mediji proglasili svrgnutom ukrajinskoga predsjednika zbog njegovog raskošnog imanja, luksuzne vile i kičastog interijera, uključujući zlatne pipe za vodu, predstavlja vrh brijega besramnog bogaćenja onda se vara, jer je bivša premijerka Timošenko „teška“ oko 400 milijuna dolara, a završila je u zatvoru samo zato što je prestala surađivati s bivšim komunistima i profit usmjeravala u korist svoje tehno-menadžerske opcije i tajkunske struje, a svoje bogatstvo je, inače, stekla tijekom privatizacije i pretvorbe nakon osamostaljenja Ukrajine od Sovjetskog Saveza početkom devedesetih godina, međutim, poanta je u tome da je Janukovič bio legalni i legitimni predsjednik za kojeg je na posljednjim izborima glasovala većina ukrajinskih građana koji su izašli na izbore, i njega je oporba praktički protuzakonito smijenila u parlamentu, što je ravno državnom udaru i udaru na demokratski i ustavni poredak zemlje.

Liberalni Zapad je svoje prljave prste umiješao u ukrajinska zbivanja financirajući i financijski podržavajući Narančastu revoluciju kada je na vlasti pro-zapadni demokratski predsjednik Juščenko zamijenio eks-komunističkog predsjednika Kučmu čiji je režim nastojao krivotvoriti izbore, uslijed čega je nastala Narančasta revolucija.

Predsjednika Juščenka je zatim netko pokušao otrovati do smrti, ali nije uspio, no njegova vlast je oslabjela, te ju je morao dijeliti s premijerkom Timošenko, koja mu je zabila nož u leđa i paktirala s tada oporbenim Janukovičem, koji je tako u koaliciji došao na vlast, a tko s vragom tikve sadi, … i tako su vlast opet u cijelosti preuzeli bivši komunisti na čelu s Janukovičem, dok je Timošenko poniženo završila u zatvoru.

To što se pak bivše komuniste, bilo gdje da su na vlasti, da li u Hrvatskoj, BiH, ili Ukrajini, u zapadnim, ruskim i ljevičarskim medijima ne naziva ekstremistima, to je zbog toga što su bivši komunisti korumpirani, i s njima i Zapad i Rusija prave trule kompromise te preko njih ostvaruje svoj utjecaj na ekonomiju, i političke interesne i geopolitičke prednosti, obično pljačkajući dotičnu zemlju preko njezine tajkunske oligarhije i političke kaste eks-komunista i pripadnika bivše komunističke tajne službe.

Ako to nekoga u Hrvatskoj podsjeća na udbo-mafiju onda dobro zaključuje.

Naravno, svaka eks-komunistička vlast, bilo u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, ili Ukrajini, busa se u prsa da štiti nacionalne interese, iako ih de facto izdaje, i de iure rasprodaje zemlju stranom krupnom kapitalu, bilo zapadnom, bilo ruskom. Ne štiti se domaće tržište od stranih grabežljivaca nego se zemlju otvara za invaziju agresivnih parazita koji domaću (korumpiranu) vladu drže u svom džepu.

Ukrajinci se sada, nažalost, opet nalaze između čekića i nakovnja, kao u Drugom svjetskom ratu, i kao i Hrvati, s tim da Ukrajinci drže sudbinu još uvijek u svojim rukama, za razliku od Hrvata kojima izgleda više nema spasa, jer su svojim eks-komunističkim vlastodršcima i udbašima (nekažnjeno) dozvolili izdaju zemlje, i tako su u biti sami odgovorni za propast Hrvatske. Ukrajinci se, naime, još bore, dok su Hrvati svoja koplja bacili u trnje, misleći da je s oslobađanjem generala Gotovine sve dobro svršilo. No, nismo u bajci.

Nacionalistička i tajkunska oporba srušila je na Trgu Majdan u Kijevu korumpiranu eks-komunističku vlast, i počela „čišćenje“ ostataka totalitarnog staljinizma u svojoj zemlji,

te uvodi lustraciju za pripadnike bivšeg režima, koji je, kao što je rečeno, imao demokratski legitimitet, kao što ga uostalom ima, npr., predsjednik Josipović i Milanovićeva koalicijska vlada s Vesnom Pusić, ali što to vrijedi u situaciji velike nepravde?

(kraj I. dijela)

Autor Prof. Goran Jurišić

* * * * * *