Tuesday, November 25, 2008

PROPAST HRVATSKE BRODOGRADNJE

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist 23. stud./nov.2008.

(Semper Paratus Croatiae .com)

Uredništvu Web portala amac.hrvati-amac.com

PROPAST HRVATSKE BRODOGRADNJE

REZULTAT JE DUGOGODIŠNJEG KUPOVANJA SOCIJALNOG MIRA

U NAŠIM BRODOGRADILIŠTIMA I U DRUŠTVU

Hrvatska brodogradnja posljednjih par godina doživljava svoju agoniju. Na tu opasnost smo više puta – najmanje četiri posljednje godine - upozoravali premijera Ivu Sanadera, koji je nažalost sve to svisoka odbacivao, duboku uživljen u svoju lažnu veličinu i svoje imbecilne parade malograđanštine, kao da je čitava Hrvatska njegovo privatno marionetsko kazalište lutaka.

Naša najveća nesreća je što smo zastarjeli – glasila je jedna dijagnoza 1987.g. A od tada ništa se suštinski nije promijenilo, pogotovu ne u glavama naših sindikalnih lidera!

Sada je Vrag odnio šalu. Jer MMF je sa svoje strane (primoran velikom svjetskom financijskom krizom koju je i sam obilato skrivio) digao ruke od Sanadera i njegove nesposobne i duboko korumpirane Vlade. A to znači da nema više tzv. povoljnih kredita, a neće ih više biti ni daleko manje povoljnih. Naprotiv, MMF i njegovi vjerovnici, a povrh svega njegove prave Gazde iz Londona, New Yorka i Pariza traže svoj novac nazad! I ne pristaju na nikakvo novo reprogramiranje ranije uzetih kredita. Tako se Hrvatska Sanaderovom i Račanovom nepromišljenošću našla u raljama svog dužničkog ropstva. A na to smo vrlo oštro upozoravali i Račana i Sanadera. Upozoravali smo ih na narastajući argentinski sindrom i na nezadrživu spiralu dužničkog ropstva. Ali uzalud. Obojica su bila zaslijepljena lažnim blještavilom svojih rastrošnih dvorskih klika i promašenih politika, kao i svojim nepodnošljivim oklijevanjem da bilo što suštinski promijene.

U svemu tome ne treba zaboraviti ni pokvarenu politiku EU-a prema Hrvatskoj, koja je bila krajnje selektivna i ucjenjivačka, t.j. često bila ponižavajuća prema nama Hrvatima. Pogotovu za vrijeme slovenačkog predsjedanja EU-om. Nakon sramotnog Sanaderovog odstupanja od našeg hrvatskog ZERP-a, sada se od nas traži da na oltar EU-a prinesemo novu veliku žrtvu – svoju brodogradnju. A kilavi Sanader je već i na to pristao. Pristao je Hrvatskoj objesiti još jedan mlinski kamen oko vrata Ali – malo morgen!! Neće to proći tek tako! A evo zašto.

Propast hrvatske brodogradnje je rezultat dugogodišnjeg kupovanja lažnog socijalnog mira u našim brodogradilištima, kao i u našem društvu. A to je recidiv stare komunističke svijesti – naročito u glavama naših vječitih i već okamenjenih sindikalnih vođa. To se najbolje vidi iz jednog pasusa iz odličnog članka novinarke Novog lista iz Rijeke Gabrijele Galić od 21. studenoga ove 2008.g., naslovljenog: Banski dvori u nacrtu sporazuma o socijalnom partnerstvu 'najbolniji rez' ostavili za sindikate, citiram: Osim toga, sindikati bi preuzeli obvezu da s poslodavcima razmatraju, utvrđuju i provode poslovne planove na razini poduzeća kojima će se osigurati prilagodba novonastalim okolnostima i prevladavanje nepovoljnih financijskih i gospodarskih uvjeta u 2009.godini, kako bi se smanjio rizik od otpuštanja radnika, smanjivanja ili kašnjenja u isplati plaća. A sama Vlada se ni na što ne obvezuje.

Isuse, Bože! Pa zar je to prava uloga sindikata u kapitalizmu? Zar i u kapitalizmu (primjerice EU-a, a posebice Italije) sindikati utvrđuju i provode poslovne planove svojih Gazda, odnosno poslodavaca? Ne, nego se bore štrajkovima, pa čak i na ulicama. Bolje politika ulice, nego politika guzice – naših sindikata i njihovog socijalnog partnera - mlitavog Ive Sanadera! To je razultat njihove stare i slabo prikrivene uloge sindikata u komunizmu i tzv. realnom socijalizmu, zar ne? Dakle, u Hrvatskoj su i dan-danas sindikati zaduženi da drže radničku klasu pod kontrolom i u pokornosti prema režimu, a zauzvrat su vođe sindikata živjeli kao bubrezi u loju! Prisjetimo se samo nekih takvih imena: Dragutin Lesar, Davor Jurić i Ana Knežević u SSSH (sa sloganom: Samo Servilnost Spašava Hrvate), potom Niko Gunjina i Ozren Matijašević u HUS-u, Krešimir Sever u NSH, Vilim Ribić u nekakvoj nebuloznoj Matici sindikata, i mnogi drugi. Svi oni vječiti i odavno već okamenjeni vođe svojih gnjilih sindikata! I to bez mogućnosti smjene, bez mogućnosti rotacije, bez ograničenja (namještenih) mandata? A zašto se i oni ne bi mijenjali nakon isteka maksimalno dva mandata na čelu svojih sindikata?

Da, upravo su sindikati najveće zlo nove hrvatske Države! Pokorno su služili našim nesposobnim političarima i kao takvi su glavni krivci za propast hrvatskog gospodarstva. Sada je Hrvatska bačena na koljena, na prosjačkom pragu EU-a, iz kojeg se čuje dikat: 1.- srežite kapacitete svojih brodogradilišta za 40 posto; 2.- prodajte svoja brodogradilišta – svako za po jednu kunu; 3.- privatizirajte sva svoja brodogradilišta; 4.- privatizacija mora biti bezuvjetna: Kupci ne moraju zadržati ni brodogradnju ni radnike. Eto dokle smo stigli!

Citiram ključni pasus iz odličnog članka novinarke Novog lista Vesne Roller, objavljenog pod gornjim naslovom, dne 7. studenoga ove 2008.g.: Bruxelles očekuje, kako je objasnila povjerenica (v.d.ministrica, op.A.R.J.) za tržišno natjecanje Neelie Kroos, da se proda aktiva hrvatskih brodogradilišta i to putem tendera koji će biti 'otvoreni, transparentni, nediskriminacijski i bezuvjetni'.... Sredstva dobivena prodajom aktive poslužit će da se (najprije!, op. A.R.J.) namire vjerovnici (dakle, najprije MMF i WB, op. A.R.J.), te da se državi vrate potpore koje je dala tim brodogradilištima (malo morgen!, op.A.R.J.), a postojeća brodogradilišna poduzeća, zajedno s preostalom imovinom i dugovima, bit će likvidirana, objasnila je.... a pri tome se kupac ne mora obvezati da će nastaviti s gospodarskom aktivnošću (aha! Znači mogućnost preprodaje!! Op.A.R.J.), niti se na bilo koji način može određivati kakva bi ta aktivnost trebala biti.

Malo morgen, gosp. Joe Banana Sanader i naši gnjili sindikalni lideri! A evo zašto – evo dva moguća mafijaška scenarija. Scenario prvi: A što ako se vlasništva nekih naših lijepih i atraktivnih brodogradilišta dočepaju neki naši poznati građevinski klanovi, primjerice dr. Jure Radića, inž. Rade Čačića, Tome Horvatinčića, Keruma ili nedaj-Bože neki još mnogo gori.... pa na njihovim atraktivnim lokacijama izgrade hotele, marine ili čak golf igrališta? A radnike stjeraju u slum-ove ili favele a la Rio de Janeiro?

Scenario drugi: bi li Amerika dozvolila privatizaciju bez posebnih uvjeta koji bi jamčili zadržavanje radnika ili djelatnosti, primjerice u Detroitu i Fordovom pomorskom bazenu, te da na tom mjestu netko sravni sa zemljom Fordove proizvodne hale i na njihovom mjestu sagradi hotele, marine ili golf igrališta a la Las Vegas? Siguran sam da bi neki njihov Joe Banana (a la naš Sanader) smjesta dobio šup-kartu za Sing-Sing ili Alkatraz!

Dakle, naš se kilavi Sanader našao u vlastitom minskom polju, a skupa s njim i čitava njegova vlada, skupa s našim gnjilim sindikalnim liderima, jer su svi prikrivali njegov hohštapleraj i njegovo prizemno šarlatanstvo. Traljavo se, krajnje traljavo, kupovalo socijalni mir na račun radikalnijih rezova i restrukturiranja našeg gospodarstva, a posebice naše brodogradnje, opterećene prekobrojnim radnicima (i prekobrojnim menadžerima!!), od koji su polovica neradnici, zabušanti i neznalice, koji su davno trebali biti otpušteni i prepušteni brizi naših jednako lijenih i zabušantskih socijalnih ustanova. Bolje je bilo ostati bez polovice loših radnika, nego sada – na kraju – ostati i bez svojih brodogradilišta. Izgubit ćemo najmanje polovicu odličnih radnika i solidne profite potencijalno restrukturiranih brodogradilišta. Stoga je bolje je da sada – dok još nije kasno – mi sami otpuštamo svoje (ne)radnike, nego da to čine buduće strane Gazde! Uostalom, nemojmo zaboraviti da sva naša brodogradilišta imaju najmanje dvostruko (pa i trostruko i četverostruko!) više radnika od sličnih brodogradilišta u Japanu ili Južnoj Koreji (bio sam tamo i znam to iz prve ruke!), koja su im direktni konkurenti na svjetskom tržištu novogradnji. A u konkurenciju je već ušla još i Kina, Vietnam i Indija. Dakle, perspektive postaju sve gore!

Nemojmo nipošto smetnuti s uma da naša brodogradnja ima ogromna opterećenja od čak 9 milijardi kuna gubitaka, te povrh toga još i 12,5 milijardi državnih garancija, koje ona neće moći platiti, pa će to nekako morati platiti Sanaderov ministar financija Ivan Šuker iz državne riznice. A na naplatu starih dugova samo do kraja ove godine dospijeva 4,5 milijardi kuna kredita, koje brodogradilišta ne mogu otplaćivati, a za koje je država jamac. A za sva reprogramiranja, koja će biti sve teže i sve skuplje izvediva trebat će ovoj kilavoj Vladi Ive Sanadera do 2.012. g. još najmanje 30-tak i više milijardi kuna. Dakle, Čista katastrofa!

Izlaz će biti jako teško naći. Možda ovako i nemoguće! Skupo će nas koštati ovih pet Sanaderovih izgubljenih godina! On je svih ovih pet njegovih godina stalno bježao od problema i stalno je varao sindikate svojim praznim obećanjima i odgađanjima povišica plaća (svake godine – dogodine!), koja su sada i njemu i nama mlinski kamen oko vrata. Stoga mu ja osobno – sada i ovdje - predlažem da lijepo i mirno ponudi svoju ostavku na mjesto predsjednika hrvatske Vlade, te svoju kapetansku kapu ponudi svom prvom časniku palube – ovog nesretnog i teško nasukanog broda!

Predlažem jedno od mogućih spasonosnih rješenja: moje osobno iskustvo bivšeg pomorskog časnika govori mi da je vrijeme za prijelaz u režim vožnje poznat kao economic speed – iz vremena Ronalda Reagana. Treba usporiti (ali ne i prekinuti!) sve započete infrastrukturne radove u cestogradnji, odrediti nove prioritete, a umjesto 55-metara visokog Pelješkog mosta treba prihvatiti deset puta jeftiniji projekt podmorskog tunela pomorskog kapetana Ive Rudenjaka, onako kako ga je on predlagao u Trezoru Novog lista dne 21. lipnja 2006.g., a isto je učinio i u Vjesniku – prije nego je Vjesnik totalno sanaderiziran. Taj projekt je olako odbačen, jer je ugrozio enormne provizije dr. Jure Radića i njegovog građevinskog (HDZ-ovog!) klana, koje su geometrijski rasle s povišavanjem visine njegovog projekta Pelješkog mosta! A on je to jedva čekao! Dakle, provizije dr. Juri Radiću treba smanjiti za najmanje deset puta, a još bolje bi mu bilo smanjiti ih za tridest puta! Sapienti sat!

Isto tako, treba otpustiti 40 posto državnih službenika, točno onako kako je bio najavljivao gosp. Slavko Linić 2001.g. – obećanje koje nikad nije ispunjeno, nego se dogodilo obrnuto – državna birokracija je u međuvremenu narasla za novih 15.000 do 20.000 državnih službenika (što se ne odnosi na tzv. javni sektor!). Posljednji je čas za nekoliko odlučnih carskih rezova i u našoj državnoj administraciji – koji su odgađani posljednjih sedam godina. Primjerice mnogo hvaljena Sanaderova regulatorna giljotina, od koje nije bilo ništa! Možda bi se tako (i jedino tako!) ovaj teško bolesni pacijent mogao nekako i spasiti - na kraju.

Nažalost, umjesto svega toga, Sanader i dalje nudi svoje stare kozmetičke trikove i pokušava ponovo kupovati vrijeme, tako što opet u sve pokušava uvući i sindikate, na koje želi prebaciti najveći dio svoje odgovornosti za slom naše brodogradnje. S druge strane on uopće ne pokazuje ni najmanju namjeru da odlučno sreže, pa i ukine sve nepotrebna i nezaslužene privilegije, prije svega onih više od 180.000 privilegiranih mirovina, i da to počne od buduće privilegirane mirovine predsjednika Mesića, koju mu je on, Sanader osigurao posebnim zakonom o budućem ex-predsjedničkom uredu, stopostotnoj mirovinu u visini od 30.000 kuna, dva tajnika, vozačem i službenim automobilom, dva tjelesna čuvara, itd. Stegnut ćemo remen, ali ćemo početi od vrha! – poručio je Kapetan Sankara, nakon što je u svojoj Gornjoj Volti u Africi državnim udarom svrgnuo njihovu skroz korumpiranu Vladu. Tako to mora biti i u ovoj današnjoj Hrvatskoj: Najprije treba stegnuti remen predsjedniku Republike Stipi Mesiću i njegovim super rastrošnim Predsjedničkim dvorima na Pantovščaku, a potom i premijeru Sanaderu i njegovim rastrošnim Banskim dvorima na Markovom trgu. A ono što je jednako važno, stegnuti remen silno rastrošnom i previše privilegiranom Hrvatskom Saboru, kojeg treba prepoloviti u broju narodnih zastupnika!

Ukratko, treba nam opet onaj stari recept: Na ljutu ranu – ljutu travu! Jer, nema nam više puta naokolo!

Da sam ja na toj poziciji, ja bih raspustio ovaj čudni parlament i poradio na formiranju Vlade nacionalnog spasa i to bez onih koji su u ovaj kilavi parlament ušli sa samo 306 ili samo sa 684 glasa ili sa samo 1348 glasa, kada je opća norma bila oko 19.000 glasova birača na izborima! Takve farse nema nigdje u našoj europskoj ekumeni! A sve slične farse su bile kratkog daha. Rekoh ovo na račun one pokvarene politike EU-a, a napose Londona, koji nam je sve to svojim podlim ucjenama i uvalio.

I svakako, trebaju nam potpuno novi sindikati. Ne ovi kvazi-socijalistički žuti sindikati, nego oni pravi anarhosindikalni: oni koji se bore štrajkovima i međusobno pomažu organicijom uzajamne pomoći. Onih koji znaju da nema i ne može biti trulog nagodbenjaštva između radničke klase i kapitalističkih Gazda! Ili rečeno na staro-latinskom: inter dominum et servum nulla amicitia est! Tako je to bilo sve dok se nije pojavio Spartakus! A on je sada i pred našim vratima!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Hrvatski socijal-radikal)

P.S.: sutra ću objaviti jedan moj stari tekst na istu ovu temu: SINDIKALNI DŽABALEBAROŠI –

SKINITE MASKE! od 30. siječnja 1998.g. Kao dokaz kako se ništa nije promijenilo u zadnjih

deset godina!

A.R.J.

* * * * *

Evo konačno i tog starog i znakovitog teksta iz 1998.g.

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Istra 30. siječanj 1998.

Radničkoj klasi Hrvatske! Uredništvu Glasa Istre

SINDIKALNI DŽABALEBAROŠI – SKINITE MASKE !

(povodom neuspjelog prosvjeda SSSH)

Sindikalna scena Hrvatske ponovo je uzavrijela – kako to već tradicionalno biva u ovo doba godine. Treba skupiti i obnoviti staru zalihu političkih poena i nekako opravdati skupu sindikalnu članarinu svojih prevarenih i nasamarenih članova.

Otvoreno rečeno, od gosp. Davora Jurića, predsjednika SSSH ja osobno nisam ništa ni očekivao, najmanje da bi on bio u stanju jedan javni sindikalni prosvjed svog članstva dovesti do uspješnog završetka. A i kako bi? On živi i radi u luksuznim prostorijama i ima luksuznu poslugu, kojoj također ništa ne fali. Slično je i sa drugim sindikalnim liderima-licemjerima. Zašto bi oni onda stavljali na kocku svoje debele guzice?

Podsjetimo se filma događaja: oko četiri tisuće nezadovoljnih aktivista sindikata SSSH krenulo je s dalekog Krešimirovog trga prema Jelačić-placu, te uzbrdo prema Markovom trgu na zagrebačkom Griču. Na tom putu su znamenita Kamenita vrata, koja imaju ugled hrvatskog svetišta. Tu je demonstrante dočekala naša policija. Tu počinju prve čarke između demonstranata i nedužnih policajaca (velikom većinom naših sinova ili naše braće!). Okupljanja, odnosno demonstracije na Markovom trgu su zabranjene! A tko ih je zabranio? Zar onaj Tuđmanov Davitelj Zlatko Canjuga?

G. Jurić se već tu uplašio (da bi stvari mogle otići predaleko, što je poznati sindrom svih takvih vođa). Stoga on pomirljivim i poniznim tonom pokušava ujeriti svoje članstvo da probijanje policijske barikade nema smisla. Za njega nema, ali radnička raja ne misli tako, uzvikujući sve glasnije i sve jače dole diktatura! Oklijevanje g. Jurića traje cijeli sat. Konačno se Jurić sa svojom delegacijom upućuje na pregovore s gosp. Vlatkom Pavletićem u Sabor (umjesto obrnuto!), a onda se odugovlačenje seli u obližnje Banske dvore, kod predsjednika Vlade, g. Zlatka Mateše. Novinari, t.j. svjedoci javnosti, nemaju pristup. Pavletić i Mateša, navodno po Juriću, pokazali su razumijevanje, što je Juriću dovoljno da se izvuče.

Dakle, Sabor će o tome raspravljati u što skorije vrijeme. Kada? Kada na vrbi rodi grožđe! To smo slušali još prije četiri godine od tadašnjeg predsjednika Vlade, a danas hrvatskog tajkuna Nikice Valentića.

Navodno je Mateša obećao (!!) otvaranje pregovora sa SSSH koji će početi tek za šest dana, 4. veljače ove 1998.g., a obećao im je i novu studiju mjera za zapošljavanje (koje je, sjetimo se, predsjednikTuđman obećao prije točno godinu dana, na početku predizborne kampanje 1997.!). Dakle, još jedno obećanje, glupom radovanje.

Da bi se na kraju izvukao, Davor Jurić je pokušao predriblati svoju sindikalnu raju slabo duhovitom porukom da je ovo bio samo prvi korak – ovaj skup upozorenja. Drugi korak su pisanice, a one se dijele za Uskrs. A Uskrs je, dakako, jako daleko! Dakle, još jedno bla-bla Davora Jurića. Nakon toga dolazi i Sveti Josip Radnik, poručio je slavodobitno Jurić. Drugim riječima, ne krepajte magarci dok ne naraste nova trava!

Završilo je kako je moralo završiti (u režiji džabalebaroša iz SSSH): sindikalna raja se pokunjeno i pokislo, smrznuto do kostiju, vrtila odakle je i pošla. I onako usput prkosno zapjevala radničku himnu (svjedočenje novinarki Novog lista, čega smo mi iz daleke Provincije Istre bili prikraćeni –vidjeti i čuti).

Zanima me koju su to radničku himnu zapjevali prevareni radnici. Nadam se ovu:

USTAJTE VI ZEMALJSKO ROBLJE,

VI SUŽNJI KOJE MORI GLAD...

Onu koja će nedvojbeno biti glavni hit sindikalne raje u ovoj 1998.g. Neće biti nijedne druge himne koja bi mogla zasjeniti ovu, koju su napisali i skladali radnici Poitier i De Geyter 1871.g., a koja se zove Internacionala.

* * * * *

Jedino ćemo mi Istrani imati nešto slično: Avanti popolo, alla riscossa... Za tjedan dana će u Puli biti održani prosvjedi protiv nesposobne i do srži korumpirane hrvatske Vlade Zlatka Mateše (izuzetak su samo dvoje ministara). Da ne bi to bio samo IDS-ov prosvjed, pozivam i ostale libertarne stranke (SDP, Liberalnu stranku, HNS, HSS, ASH i druge) da se snažno uključe u taj prosvjed. I sve sindikate. Treba pozvati cijeli narod na ulice! Hora je došla i ne damo se više! Ukrali su nam Hrvatsku, ali nam ne mogu ukrasti i naše ljudsko dostojanstvo! Pokažimo ga otvoreno i bez straha! Jer, oni se boje onih koji se njih ne boje!

A budući da je vrijeme maškara, predlažem još i da naši nenadmašni istarski majstori karnevala upriliče spaljivanje ministrice-čobanice, ministra dr. Frankenštajna, ministra-pistolera, zaslužnog tajkunića Valentića, te i Tunelića-Šarinića i ostale po izboru.

Hrvatska može i mora biti mnogo, mnogo bolja!

A.R.J.

Monday, November 17, 2008

Vrat' se kući, Fukaro, Miljacka te zove!

Ante Rokov Jadrijević, publicist (Semper Paratus Croatiae. com)

15. studeni 2008.

(Komentar: AMAC/ Spectator: Jergović o hrvatskom Obami)



Vrat se kući, Fukaro, Miljacka te zove!


Na našem hrvatskom Web portalu amac.hrvati-amac.com objavljen je još jedan maestralan tekst gosp. Spectatora, ovaj put kao odgovor na jedan tekst Miljenka Jergovića u Jutarnjem listu (listu kojeg je prije desetak godina osnovao USAID (i to kao podagencija američke CIA-e!!), čija je glavna uloga širenje njenih dezinformacija raznih američkih Ureda za dezinformiranje i/ili stvaranju medijskog kaosa putem plasiranja američkih medijskih poluistina i podvala – što se pokazalo najefikasnijim oružjem protiv Saddama Huseina, protiv Osame Bin Ladena i kao casus beli protiv Afganistana. Uostalom, nešto slično Staljinovom Informbirou iz 1946.g.

Riječ je ovaj put( bila) o samo-deklariranom sarajevskom i zagrebačkom apatridu, štono bi se reklo: fukari, bijedniku, ološu, rajetinu, kopiletu, baštardu, mulcu ... koji se čim je kao izbjeglica iz ratnog Sarajeva došao u Zagreb, odmah priključio zagrebačkom medijskom ološu – u službi engleskog MI6 (koji je također najviše skoncentriran u Jutarnjem listu, Globusu, odnosno Pavićevom EPEHA.

Gosp. Spectator opisuje Jergovićevo psihološko ustrojstvo, koje se uglavnom izražava kroz prijezir i potsmijeh Hrvatskoj i Hrvatima, a koji se kao njegova misao vodilja cijede iz svekolikog njegova djela kao gnojnica iz trule bačve.

Nebulozni Miljenko Jergović se pita: „ Bi li hrvati doista izabrali Srbina (kao svog Obamu) i to još Srbina oženjenog Srpkinjom“?

Ma, kako ne!! Hrvati su jedini narod na svijetu koji čak ima Ciganina-Predsjednika! I to oženjenog Srpkinjom! I to predsjednika koji je veći Srbin od bilo kojeg drugog današnjeg Srbina u Hrvatskoj! Uostalom, tko su bile najveće hrvatske „perjanice“ do 1990.g. – godine početka raspada bivše Jugoslavije, to jest Srboslavije? Stipe Šuvar je bio oženjen Srpkinjom i uvijek je bio više na strani Srba nego svog hrvatskog roda. Isto je bilo i s Jakovom Blaževićem, oženjenim Srpkinjom! Sjetimo se samo s kakvim je žarom bio državni tužitelj zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu (sve piše u njegovoj ogromnoj i luksuznoj knjizi „Tražio sam crvenu nit“, koju je štampalo „izdavačko i propagandno poduzeće „Zagreb“ 1976.g. I naš neizmjerno slavljeni književni bard Miroslav Krleža je bio također oženjen Srpkinjom. Javnosti je ostalo nepoznato da je to bio i previše slavljeni prof. dr. Branko Horvat. Ne znam da li je na to mislio aktualni hrvatski premijer Ivo Sanader, kad je nedavno u Tel Avivu hvalio novu hrvatsku paradigmu?! Srećom, efektno ga je ispravio naš sjajni novinar Milan Jajčinović nedavno u svom Večernjem listu, pokazujući i dokazujući da su ustvari radi o staroj hrvatskoj paradigmi!! Uostalom, je li bilo većih „Srba“ od njih u Hrvatskoj? Istini za volju, Krleža je bio odan svom hrvatskom rodu, ali je nažalost još više bio odan svojoj i Titovoj Partiji (ili se i tu radilo o nekoj urođenoj hrvatskoj mimikriji, kako načinu preživljavanja u tuđem okruženju?).

Mene je tekst našeg gosp. Spectatora odmah podsjetio na jednako izvrsan tekst gosp. Miljanka Špalja, objavljenog prije nekoliko godina u Hrvatskom slovu pod naslovom:

Vrat' se kući, Miljacka te zove (koji sam ovdje u svom naslovu malo parafrazirao!). Nadam se da cijenjeni gosp. Miljanko Špalj neće naljutiti ako ga ovdje malo više uvodno citiram.Evo tog najvažnijeg citata: Čitajući vaše članke u nekim nazovimo ih hrvatskim novinama, ne mogu se načuditi zašto dobivate toliko medijskoga prostora. Vaš primitivni, klevetnički stil i baščaršijski mentalitet sigurno ne zavrjeđuje pažnju hrvatskih građana. Omalovažavanjem poznatih i priznatih književnika potvrđujete kako ste ipak uvrijeđena Fakova fukara.

Zašto ste došli u Zagreb kad ga toliko ne volite i ne odgovaraju vam njegovi stanovnici? Ko nas bre zavadi u multikulturalnome Sarajevu kojem pripadate svojim habitusom.... Što tražite u Zagrebu, tko vas je poslao i za koga radite? Pa ovdje vam smeta smrad i trulež Francjozefovskih platana. Zanimljivo je – kad pišete o austrougarskim tekovinama, u vama progovara Karadžić. Ali ne onaj s Pala, već Stefanović, kojem se također gadila urednost, red i čistoća Bečkog dvora....“.

Slažem se s našim gosp. Spectatorom u pogledu Jergovićeve promašenosti ... i doista je potrebano potražiti joj uzrok. No za razliku od našeg gosp. Spectatora – koji misli da je Jergović možda psihološki hendikepiran, možda traumatiziran u djetinjstvu fizički ili psihički (što je itekako moguće!) - ja bih ipak pokušao potražiti uzrok, ali još više i prauzrok - i na drugoj strani: već urođenoj mimikriji urbanih, odnosno palanačkih bosanskih Hrvata – također svojevrsnih marana - kao načinu preživljavanju u tuđem civilizacijskom okruženju. Evo primjera kao najbolje i najdirektnije ilustracije.

Sjetimo se našeg bosanskog Hrvata Ive Andrića, koji je bio kao ugledni diplomat u službi srpskog kraljevskog dvora u jugoslavenskom Beogradu. Prije rata i u tijeku Drugog svjetskog rata, Ivo Andrić je bio ambasador Stare (kraljevske) Jugoslavije u Berlinu. Točnije, profašističke i pronacističke Vlade generala Milana Nedića (koji je kao takav strijeljan nakon tog rata). Sredinom 1942.g. Andrić se vraća u Beograd, gdje se primiruje, pišući svoje najbolje knjige: Na Drini ćupriju, Travničku hroniku i Gospođicu. Dolazi kraj tog rata i Ivo Andrić traži slamku spasa za sebe i za svoj život. I lukavo, onako baščaršijskom i bizantinskom mimikrijom, Ivo Andrić počinje pisati svoju novelu o tvrdom, stamenom, upornom i tvrdoglavom srpskom seljaku Simanu (Priča okmetu Simanu, štampanom 1946.g.). Neuvijena naravoučenije te priče je ovo: Srbi nakon tobožnje pobjede u Drugom svjetskom ratu, imaju pravo na svoju Bosnu - to cijelu Bosnu!). Uspjelo je! A da bi učvrstio taj svoj mimikrijski uspjeh, Ivo Andrić smjesta piše svoju novu novelu Kafe Titanik (štampanom 1947.g.!), u kojoj revnosno, znalački i minuciozno pljuje o nekom svom ustaškom „ološu“ iz Sarajeva. I opet uspjeh!

Meni je nakon čitanja te dvije Andrićeve novele ostao gorak okus u ustima (iako sam rođen u partizanskim Glavicama kod Sinja, koje su se od 1937.g. zvale Mala Moskva!).Smjesta sam se upitao: a zašto Hrvat Ivo Andrić to nije napisao 1943. godine, dok je živio u Beogradu??

Ostavimo ovdje i sada po strani te dvije poslijeratne novele Ive Andrića. Zna li netko Andrićev rodoslov? Kojeg mu je roda bila majka? Za koga mu se udala ona teta u Višegradu, kod koje se odselio 1894. ili 1895.g. nakon prerane očeve smrti? Dakle, koja je Ivi Andriću bila sporedna rođačka linija? U čijoj je obitelji stanovao i živio kada je u Sarajevu pohađao i završio gimnaziju. Tko mu je bio očuh? I kako to da je nakon studija u Beču i Grazu zamrzio austrijsku kulturu i postao revnosni jugoslavenski, a ne hrvatski nacionalist, bilo Trumbićevskog, bilo Radićevskog nagnuća? Kako to da se on odlučio za Aleksandrovu Jugoslaviju, a ne svoju matičnu pradomovinu Hrvatsku? Kako protumačiti taj ivoandrićevski sindrom?

Može li se Miljenka Jergovića barem približno usporediti s Andrićevim sindromom? Kakav je njegov rodoslov? Kojeg mu je roda bila majka? Koja mu je bila sporedna rođačka linija? Zašto se on odmah nakon prebjegavanja u Zagreb priklonio neprijateljima hrvatskog naroda? I zašto se odmah priključio književnom i medijskom ološu, financiranom iz američke i britanske ambasade? Zašto se odmah priklonio jačemu i izdašnijemu. Uostalom, možemo li slično tome usporediti i Ivana Lovrenovića, Željka i Ivu Komšića, Predraga Matvejevića i mnoge druge bosanske katolike? Što je tim bosanskim Hrvatima toliko privlačno u tom bosanskom „melting pot-u“, odnosno „Bosanskom loncu“, u kome sada glavnu riječ vode (i izdašno plaćaju!) pokvareni engleski lordovi ili američki Židovi iz američke ZOG-Nadvlade USA ?

Vjerovatno najbolji odgovor na to pitanje je dao sjajni novinar Milan Jajčinović još prije 15 godina u svom Večernjem listu, točnije 7. I. 1993.g. u svom maestralnom članku Tragična mogućnost izbora (kad bih imao Milanovu dozvolu, objavio bih to na mojem trećem blogu Semper Paratus Prometheus, na kojem objavljujem svoje stare i uglavnom zabranjene članke nakon 3. siječnja 2000.godine). Bilo bi dobro taj njegov maestralni članak objaviti na našem AMAC-u! A također i već ovdje citirani članak gosp. Miljanka Špalja iz Zagreba.

Jako nam je dobro došla informacija iz pera gosp. Spectatora da je Miljenko Jergović u svojoj biografiji objavljenoj u časopisu Literaturen izjavio da se on nikad u Hrvatskoj nije osjećao kao kod kuće i nikad nije bio jedan od nas. Žali za domovinom koje nema jer on je i Nijemac i Srbin i Musliman i tko zna što sve još, zahvaljujući svojim pretcima.

I bolje da nije! Što će nam čovjek s takvim kompleksom manje vrijednosti – s kompleksom kopilana, baštarda, mulca, odnosno polutana?! Stoga mu je gosp. Spectator (i u moje ime!) poručio: Vrati se u zemlju emotivno invalidnih apatrida kakav si i sam!. No, ne mogu a da ovaj svoj tekst ne završim s posljednjim citatom maestralnog gosp. Miljanka Špalja iz Zagreba: Ostavi Jergoviću naš Zagreb i našeg Aralicu. Pusti nas Hrvate u našoj domovini da boj svoj bijemo. Vrat' se kući – Miljacka te zove.

Ante Rokov Jadrijević (hrvatski socijal-radikal)

Saturday, November 15, 2008

SANADEROVO NOVO TITOVO PISMO

AMAC / Vlada za zamrzavanje plaća 14. studeni 2008.

Komentar A.R.J.

SANADEROVO NOVO TITOVO PISMO

Bogme se kod Sanadera dogodio veliki preokret! Vrag mu je konačno odnio šalu! Stoga se i on okrenuo svom starom uzoru diktatoru Titu, koji je bezbroj puta zamrzavao plaće, zamrzavao cijene, zabranjivao uvoz (!!), itd., itd. A kao uvertiru u sve to slao svoja famozna krokodilska "pisma" narodima i narodnostima svoje Crvene Satrapije.

To je stari Satrap objašnjavao potrebama direktne demokracije između sebe - Satrapa i njegovih žrtava.

Tako sada i Sanader.

Dakle, Sanader nam je konačno poslao svoje novo Titovo pismo! Ali i on, kao i stari krokodil, ne misli na neki svoj "New Deal", nego na svoje "New Dealers!". Stoga će se utapanje Hrvatske nastaviti, samo uz učešće nekih novih "New dealers-a".

Ima pravo gosp. Crocop; ništa bez našeg iseljeništa i naše dijaspore! Uostalom, da nije bilo njih ne bismo se kao narod ni uspjeli održali, a kamo li čak i pobijediti u našem Domovinskom ratu! Stoga Sanaderu predlažem (opominjem ga!) da ponovo osnuje Ministarstvo hrvatskog iseljeništa i/ili hrvatske dijaspore !

Sanader to, dakako, neće učiniti, jer on nije Gazda kao što je bio Tito, nego je on Joe Banana Sanader, koji se nikad neće usuditi protiv svojih Gazda iz MMF-a i Svjetske banke. To dokazuje njegova rečenica: "ne smije doći do devalvacije kune". A to je temeljni zakon MMF-a! Zakon koji sve njegove marionete, pa i Sanader mora striktno poštivati, sprovoditi i braniti! Takva je sudbina marioneta!

Loše nam se piše! Isto onako kao što sam (uspješno!) prorokovao da će Amerika uskoro posrnuti (u roku dvije godine - ali se dogodilo odmah nakon par mjeseci!), tako ni nama nema spasa. Naše barabe su nas „uspješno“ uvele u spralu dužničkog ropstva MMF-a i Svjetskoj banki. Mesićeva, Račanova i Sanaderova Hrvatska će uskoro biti -kaputt!

A mogli bismo se spasiti. Evo kako: umjesto općeg zamrzavanja plaća (i menadžerskih beneficija), treba najprije za 20 posto smanjit sve plaće iznad 12.000 kuna, uvesti progresivne poreze, povećati triput poreze na luksuz, zabraniti (oporezovati!) kredite za kupovinu luksuznih stvari i luksuznih putovanja i mnogo drugih stvari. Ovako kako to radi Sanader, on upravo štiti onu petinu građana Hrvatske koja se luksuzno zaduživala, te je sve nas ostale Hrvate učinila taocima onih koji su sebi na taj način kupovali ili pribavljali luksuzne statusne simbole. I vidi čuda, sada nas Sanader, sa svojih šest najlukzuznijh satova (koje je vjerojatno dobio kao mito-darove) poziva na štednju?? Kojeg li licemjerja!

Ovakav Sanaderov kilavi "New Deal" ne može proći i neće proći! Hrvatski narod je već dobro pročitao te Sanaderove šarlatanske face i šminke. Ovom napaćenom narodu treba novi i autentični vođa, a to Sanader, Šeks, Bebić i Mesić nisu. Oni su hrvatske AntiVođe“! Oni su novi „Hrvatski Anti-portreti“! Stoga njima moramo što prije otvoriti vrata hrvatske ropotarnice prošlosti!!

Ante Rokov Jadrijević

(hrvatski socijal-radikal)

Wednesday, November 12, 2008

PRAVI UZROCI ESKALACIJE NASILJA MEĐU MLADIMA

Ante Rokov Jadrijević, publicist (Semper Paratus Croatiae)

8. studenog 2008.

Uredništvu portala amac.hrvati-amac.com

PRAVI UZROCI ESKALACIJE NASILJA MEĐU MLADIMA

Razmahalo se i razgalamilo ovih dana kilavo hrvatsko novinarstvo oko zabrinjavajućeg porasta nasilja među hrvatskom mladeži, a naročito među hrvatskim tinejdžerima. I nitko, ama baš nitko da spomene glavni uzrok svemu tome. Spominje se sve samo ne ono glavno.

Evo par primjera: ujutru 4. studenog 2008.g. na Hrvatskom radiju HR1 u njihovoj udarnoj emisiji U mreži Prvog (koja nam se često i nevješto podmeće kao glas naroda, a sve češće služi za privatno iživljavanje njenih voditelja) bila je tema Zabrinjavajući porast nasilja među hrvatskim tinejdžerima. Gosti te emisije su po stoti put bile prof dr. Mirjana Krizmanić i prof. dr. Mirjana Nazor, koje su nas i dosad zamarale svojim isčašenim i promašenim znanjem o suštini tih današnjih pojava.

A evo što nam one nisu rekle:

1.- Uzrok ovoj najnovijoj eskalaciji nasilja među našim tinejdžerima jest namjerno i sustavno ukidanje dosadašnje pedagoške paradigme u našim školama, što je rezultiralo ogromnom porastu anarhije u našim školama. To je počelo još s Račanom i njegovim ministrom obrazovanja dr. Vladimirom Strugarom, ali se još tragičnije nastavilo, ubrzalo i produbilo sa Sanaderovim ministrom dr. Draganom Primorcem, koji je očito potpuno zalutao u naše školstvo i obrazovanje.

2.- Uzrok ukidanja tradicionalne pedagoške paradigme u našim školama jest perfidni diktat dekadentne zapadne Liberalne internacionale, sublimiran u njihovom obrascu: Laissez faire, laisssez passer, koji je okrenut protiv kršćanstva, a posebice protiv našeg katoličanstva i njegovog tradicionalnog školskog odgoja. Uostalom, to se najvidljivije očitovalo u nemogućnosti EU-a da usvoji iole razuman projekt Ustava EU-a, koji bi bio prihvatljiv ostalim političkim bojama EU-a. A vidi se i u sve češćim uličnim neredima mladeži u Francuskoj i Italiji (na primjer Italije ću se vratiti kasnije).

3.- Paralelno s tim, judeo-masonerijska Liberalna Internacionala sustavno razara kršćanske obitelji, koje su temeljne ćelije svakog naroda i nacije. Dovoljno je malo bolje proučiti Protokole sionskih mudraca, pa će stvari odmah biti jasnije. Naime, ništa se na svijetu ne događa bez dubljeg uzroka ili razloga. Tako nam se najprije u društvo, a potom i u većinu naših obitelji (ciljano!) uvuklo sve veće moralno rasulo – a sve u skladu slogana LI-ja Laissez faire, laissez passer! Djeci i mladeži je sve dozvoljeno, naročito kasni izlasci u kojekakve disco-barove i povratak kući u osvit zore (kada najčešće mladi i ginu na cestama). Stoga nam djeca u jutarnjim satima školske nastave izgledaju umorno i mamurno, a često i drogirano različitim sintetičkim drogama tipa Speeda, Extasyja, Cracka i sl.. I umjesto da se takvu djecu i tinejdžere isključi iz nastave, uporno se spušta pedagoška norma i razina pedagoške tolerancije prema takvim i sličnim problematičnim učenicima, a rezultat je nestanak bilo kakve ozbiljnije i restriktivnije pedagoške paradigme u našim školama. Naravno, rezultat je porast nasilja među učenicima – ali i prema učiteljima i profesorima.

4.- Obrazovna se struka skoro do kraja feminizirala, što je dovelo do sve većeg popuštanja slabim i lošim učenicima. Žene i majke ne mogu protiv djece. A to loša i zločesta djeca itekako koriste. I tako je pomalo u školama zavladao teror!

* * * * *

Dakle, nije kriva samo loša socijalna situacija u društvu i u Državi, kao ni sve one stare stvari o kojima do iznemoglosti trabunjaju spomenute gospođe Mirjana Krizmanić i Mirjana Nazor, a u svemu ih slijedi i sladunjava Pravobraniteljica za mladež, gđa Gordana Flander-Buljan. Na to sam upozoravao još prije 15 godina i prije pet godina, pa i kasnije, 2006.g. u Vjesniku.. Citiram ovdje ponovno gospođu Anu Šimunčić, pedagoginju iz Karlovca, u Vjesniku u veljači 2003. (moj odgovor, koji tada nije objavljen, prije par dana je objavljen na mojem trećem blogu Semper Paratus Prometheus), ovaj put citiram u samo dvije njene ključne točke:

4.- „U posljednje vrijeme štitimo maloljetne nasilnike, gotovo od njih stvaramo zaštićenu kategoriju... i sve više djeci opraštamo i sve više izmišljamo dijagnoze koje idu za tim da ispade djece, pa i krivična djela, pripisujemo 'osebujnosti' ličnosti. Koje su to osebujnosti!?

6.- Opraštati dječaku koji ozlijedi četiri policajca i nosi mariuhanu u džepu, minimalno kažnjavati sina poznatog oca iz Makarske kad ubije dvije djevojke, blago kazniti mladića koji iza sebe ima četiri ubojstva i koješta drugo, znači osigurati razvoj poroka i pretvarati ih u vrline“.

* * * * *

A evo kako to u posljednjih četiri mjeseca rješava Republika Italija, kojoj su dozlogrdile kojekakve „Multi-Kulti“ budalaštine: Ovog ljeta je u Italiji počela operacija vraćanja stare tradicionalne uljudbe, na način da se poljubac na javnom mjestu kažnjava kaznom od 500 eura, zabranjeno je napuštanje plaže u bikiniju, kažnjivo je nošenje bučnih klompi, kažnjivo je nošenje otvorene flaše vina ili piva u ruci, kažnjivo je stvaranje buke vikendom (primjerice košnja trave motornom kosilicom), itd., itd.

Posebno je Liberalnu Internacionalu Italije razbjesnila reforma školstva, u koje se vraća stroga disciplina, kako u oblačenju (odnosno obnaživanju!) djevojčica, vraća se dignitet nastavnog kadra, vraća se bon-ton, itd. Stoga se Liberalna Internacionala Italije, predvođena vođom lijeve opozicije Veltronijem nedavno masovno pobunila, izvođenjem studenata na ulice gradova. Međutim, upravo zbog toga popularnost novog / starog predsjednika Vlade Silvia Berlusconija enormno je narasla! Oštrica mača okrenula se protiv Veltronija i loših studenata, kao i svih drugih Multi-Kulti izdanaka... Italija se vraća svom civilizacijskom ishodištu!

Evo kako je to nama prenio (prof.dr.) Damir Grubiša, redoviti kolumnist Novog lista:

„Premijer Berlusconi se prikazuje kao zaštitnik društva od neprijatelja koji ga ugrožavaju: imigranata, Roma, prostitutki, drogeraša i svih onih koji šire nezadovoljstvo..“. A talijanski politolog Ilvo Diamanti to komentira ovako: „Bore se protiv smrti budućnosti i kolapsa sadašnjosti, pomoću poziva na prošlost. Restauriraju vrijednosti starog, tradicionalnog društva, vrijednosti patrijahalne društvene moći, počevši od škole. Djeca će u školi slijediti oštru disciplinu, obučena u crne kute i poštivati autoritet učitelja i svećenika, baš kao nekad“.

A onima koji najavljuju velike prosvjede zbog takve reforme školstva, predviđene za 30. listopada, Berlusconi odgovara da su Talijani odlučili: željeli su državu koja se ponaša kao država, pa tako oni koji koji žele demonstrirati protiv toga, neće to više moći raditi: „Dosta s anarhijom – dijalog je nemoguć s onima koji idu na ulicu!“.

A kod nas? Čudno da u nedavnim smjenama Sanaderovih nesposobnih ministara nitko nije čak ni zahtijevao smjenu ministra školstva dr. Dragana Primorca??!!

A to bi bio tako mali korak za Sanadera, a tako velik za Hrvatsku!

P.S.: A propos roditelja i njihove nebrige prema svojoj djeci, citiram: „Srećna djeca imaju jednog roditelja koji ih uči vrlinama, i jednog koji im oprašta greške“; „Neki roditelji daju djeci novac da se sama odgajaju, tamo gdje im je najzgodnije i najljepše“. Duško Radović, pokojni beogradski humorist i aforist.

A propos „modernih majki“, citiram jedan maleni članak iz Londona, objavljen u našem Vjesniku 27. studenog 1997.g.. „Sebične, opsjednute seksom“:

„Sebične, blazirane i opsjednute seksom - to je nimalo laskava slika o britanskim ženama, koja izvire iz najuglednijih otočnih ženskih časopisa.

Današnja Britanka nema djece, nema briga ni odgovornosti. Njezin se život sastoji od ispraznih užitaka. Vrlo rijetko razmišlja, osim o seksu“ zaključak je istraživanja provedenog u 11 časopisa. „Njezina jedina moralna vrijednost je to što ni o čemu nema svoj sud; jedini će napor učiniti u dvorani za vježbanje“, pokazuje istraživanje nezavisne zaklade za istraživanje i obrazovanje Social Affairs Unit. „Ukratko, ona je jednako neotesana, sirova i neugodna kao i najodurniji muškarac“, zaključuje se u istraživanju.

Zaključak: moderne ženske djeca više ne zanimaju, njihov glavni cilj u životu su – muškarci.

Ispričavam se zbog ove neugodne asocijacije.

A.R.J.

P.S. (2) U prilogu evo jednog mog starijeg članka na istu temu, koji je naš Vjesnik u cijelosti objavio u svojoj rubrici „Stajališta“ 21. travnja 2006.g.. Moj naslov je bio Kako suzbiti nasilje u školama, a njihov (urednički) naslov je bio:

NE MOŽE SE ISTODOBNO ŠTITITI I KOROV I ŽITO

U Vjesniku je u Pismima čitatelja 23. ožujka 2006.g. objavljeno pismo, odnosno reagiranje gospodina Pavla Hršaka iz Plzena u Češkoj Republici pod naslovom „U moru jednakosti“, na temu sve većeg nasilja učenika u našim školama.

Moje profesorsko iskustvo govori mi isto što i gospodin Hršak. O tome sam već nekoliko puta pisao u Vjesniku. Možda je jedina razlika u tome što sam se ja zalagao i za ukidanje „uravnilovke“ i među profesorima, a ne samo među učenicima.

Ono u čemu se obojica slažemo jest da se u našim školama uporno provodi pogrešna pedagogija tipa: „Ne postoje zločesta djeca“ (naslov uzet iz jednog broja Školskih novina iz 2001.g.). Pa onda: „Dijete je centar svijeta“. Ili „Stoljeće djeteta“ (Amerikanke Ellen Key, 1900.). Dakle, ono što su kod nas uporno više od 20 godina propovijedali prof.dr. Mira Čudina-Obradović i prof. dr. Milan Matijević s Učiteljske Akademije u Zagrebu (a propovijeda se to i dalje), iako su rezultati katastrofalni!

Još 1993.g dok sam radio kao srednješkolski profesor u Rovinju, upitao sam se u jednom tekstu: „Kamo s viškom slabih učenika?“. Stoga mi je drago da je moj bivši sindikat Preporod napokon došao na isto: Nasilne učenike u posebne škole!“ („Sindikat Preporod o rješavanju problema nasilju sklone djece“, Vjesnik, 23. ožujka 2006.).

Točno to treba učiniti! Treba izdvojiti i izolirati djecu sklonu nasilju. Ne može se istovremeno i na istom mjestu štititi i korov i žito! A u odvojenim bi školama takvi učenici bili pod nadzorom učitelja ili profesora i profesionalnih odgojitelja. Na taj način bi se pojačano socijalizirali, a to prije svega znači družiti se i bratimiti sa svojim vršnjacima, pomagati se međusobno u učenju, igrati se i nadmetati u sportskim disciplinama, te tako u skladnom redu odrastati! Dakako, uz nešto strožu disciplinu i uz obvezni bon-ton, što će im kao zdrava navika i te kako pomoći u zrelom životu samostalne osobe.

Nažalost, „u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta takav prijedlog ne prihvaćaju, niti zasad razmišljaju o strožim odgojnim mjerama“ (kako navodi Vjesnikova novinarka Mirela Lilek). Primjerice, državni tajnik za srednje školstvo g. Želimir Janjić kaže: „Izdvajanje učenika delikvenata u popravne domove krajnja je mjera i moramo biti svijesni da su oni tada obilježeni cijeli život“.

Ja sam osobno odrastao po domovima u Kaštel Lukšiću, Dubrovniku, Filip-Jakovu, Zadru i Poreču, pa sve to znam mnogo bolje od gospodina Janjića. U tim domovima smo odrastali u prijateljstvu, pomaganju i zdravom sportskom nadmetanju. I izašli smo iz domova u svijet čvrsti, snažni, uporni i nepokolebljivi. I većina nas diplomirali smo na fakultetima ili akademijama.

A što se tiče popravnih domova, u kritičnim i krajnjim situacijama potrebne su i krajnje mjere! U modernom školstvu loši su učenici super zaštićeni, a dobri super zakinuti!

Nažalost, gospodin Želimir Janjić izbjegao je odgovor na pitanje novinarke Mirele Lilek: „Što je međutim, činiti kad se učenik obrati nastavnici riječima: 'Kravo jedna glupa' “?! Ja sam jednog takvog učenika kojemu sam bio razrednik u Tehničkoj školi Pula odmah izbacio iz škole! Nažalost, ravnatelj škole nam tu nije bio ni od kakve pomoći.

E, upravo sada i ovdje ću dati tri vrlo korisna prijedloga. Kao prvo: predlažem da se naš zakon o školstvu hitno izmijeni, po uzoru na danski zakon: da se ograniči mandat ravnatelja škola na najviše osam godina!

Kao drugo, hitno treba razdvojiti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta na dva ili tri odvojena ministarstva.

Svi su nezadovoljni stanjem stvari, a nitko ništa ne mijenja, iako je očigledno da nešto suštinski ne valja. Uostalom, to potvrđuju sve veći novčani iznosi koji se iz državnog proračuna izdvajaju za suzbijanje nasilja u našim školama. Prije sedam mjeseci je to bilo oko 16 milijuna kuna, a nedavno je to udvostručeno! A zar ne bi bilo bolje liječiti uzrok, umjesto posljedica?

Treba se vratiti unatrag, točno tamo gdje je izgubljen pedagoški kompas! Treba se vratiti selekciji dobrih učenika i njihovom odvajanju od loših, a ne sve učenike trpati u isti koš.

A jedan slavni aforist je prije 15-tak godina to rekao nešto drukčije:

„Ima smisla školovati samo pametne. Školovani, bez pameti, velika su zabluda i opasnost“.

(Duško Radović)

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Friday, November 7, 2008

Nova g-lupetanja Hannesa Swobode

AMAC/ Hannes Swoboda – druga strana

7. stud. 2008.

Komentar A.R.J.

Nova G-Lupetanja Hannesa Swobode

Čast mi je potpisati sve što je prije mene napisao gosp. Bosanac. Dakako, uz nekoliko dopuna.

1.- prijemu Hrvatske u EU protive se Francuska, Njemačka i Nizozemska. Nije mi

jasno što u tom mračnom društvu jedeomasonerije radi časna Njemačka??

Uostalom, zašto se ne modificira taj prokleti Lisabonski Sporazum? Isus Krist mora ući u temelje EU-a, jer je na Njemu i njegovoj civilizaciji uzornog kršćanskog života utemeljena glavna europska uljudba! Možda i Hannesa Swobodu mimikracijski žulja ta neprijeporna civilizacijska činjenica?!

Hannes Swoboda nam uporno tupi da je reforma našeg pravosuđa (inače nama nasušno potrebna!!) usko povezana sa suradnjom sa sramotnim ICTY-jem. Točnje s judeomasonerijskim Haaškim sudom. A, ne! To nipošto! No pasaran!

Swoboda g-lupeta dalje: "Vlada je na pravom putu u borbi protiv korupcije". A ništa ne kaže da je Sanaderova Vlada jedan od tri glavna generatora te iste korupcije!! Ništa maji generator od Mesićeve UDBOMAFIJE!!

Swoboda neizostavno brblja i o "reformi brodogradilišta", a izbjegava govoriti o krucijalnom problemu precijenjene kune. A Sanaderova, Račanova i Mesićeva Hrvatska se davno odrekla suverenosti nad svojm nacionalnom valutom, našom hrvatskom kunom. Tu je jedan od ključnih razloga potonuća hrvatskog gospodarstva. Ma, kako mogu opstati brodogradilišta čija je nacionalna valuta precijenjena više od 40 posto?? Da su tako poslovala japanska brodogradilišta 1970 godine, Japan nikad ne bi doživio svoje famozno gospodarsko čudo!

Da skratim: Hannes Swoboda nam nastavlja pričati svoje stare judeomasonerijske "viceve s bradom"!!

Glavni problem Hrvatske je to što nema nacionalnih sindikata! Sjeća li se netko posljednje smjene na čelu nekog sindikata?? Nema ih! Sindikalni paraziti pomno i ljubomorno čuvaju svoje stečene pozicije, dok njihova poduzeća i brodogradilišta propadaju.

Da, izuzetak je samo gosp. Mario Iveković, kojega nitko nije podržao u famoznom štrajku radnica TDZ-a, prije tri godine. Svi ostali su obični paraziti, koji su uz pomoć Udbe uspjeli preživjeti tzv. tranziciju - koje ustvari nije ni bilo!

A Hannes Swoboda neka samo i dalje tupi. tupi...

A hrvatski narod sve to pamti i neće joj dugo…..!!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.,

(bivši pomorski časnik na više od 20 stranih brodova)