Vrat' se kući, Fukaro, Miljacka te zove!

Ante Rokov Jadrijević, publicist (Semper Paratus Croatiae. com)

15. studeni 2008.

(Komentar: AMAC/ Spectator: Jergović o hrvatskom Obami)

Vrat se kući, Fukaro, Miljacka te zove!

Na našem hrvatskom Web portalu amac.hrvati-amac.com objavljen je još jedan maestralan tekst gosp. Spectatora, ovaj put kao odgovor na jedan tekst Miljenka Jergovića u Jutarnjem listu (listu kojeg je prije desetak godina osnovao USAID (i to kao podagencija američke CIA-e!!), čija je glavna uloga širenje njenih dezinformacija raznih američkih Ureda za dezinformiranje i/ili stvaranju medijskog kaosa putem plasiranja američkih medijskih poluistina i podvala – što se pokazalo najefikasnijim oružjem protiv Saddama Huseina, protiv Osame Bin Ladena i kao casus beli protiv Afganistana. Uostalom, nešto slično Staljinovom Informbirou iz 1946.g.

Riječ je ovaj put( bila) o samo-deklariranom sarajevskom i zagrebačkom apatridu, štono bi se reklo: fukari, bijedniku, ološu, rajetinu, kopiletu, baštardu, mulcu ... koji se čim je kao izbjeglica iz ratnog Sarajeva došao u Zagreb, odmah priključio zagrebačkom medijskom ološu – u službi engleskog MI6 (koji je također najviše skoncentriran u Jutarnjem listu, Globusu, odnosno Pavićevom EPEHA.

Gosp. Spectator opisuje Jergovićevo psihološko ustrojstvo, koje se uglavnom izražava kroz prijezir i potsmijeh Hrvatskoj i Hrvatima, a koji se kao njegova misao vodilja cijede iz svekolikog njegova djela kao gnojnica iz trule bačve.

Nebulozni Miljenko Jergović se pita: „ Bi li hrvati doista izabrali Srbina (kao svog Obamu) i to još Srbina oženjenog Srpkinjom“?

Ma, kako ne!! Hrvati su jedini narod na svijetu koji čak ima Ciganina-Predsjednika! I to oženjenog Srpkinjom! I to predsjednika koji je veći Srbin od bilo kojeg drugog današnjeg Srbina u Hrvatskoj! Uostalom, tko su bile najveće hrvatske „perjanice“ do 1990.g. – godine početka raspada bivše Jugoslavije, to jest Srboslavije? Stipe Šuvar je bio oženjen Srpkinjom i uvijek je bio više na strani Srba nego svog hrvatskog roda. Isto je bilo i s Jakovom Blaževićem, oženjenim Srpkinjom! Sjetimo se samo s kakvim je žarom bio državni tužitelj zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu (sve piše u njegovoj ogromnoj i luksuznoj knjizi „Tražio sam crvenu nit“, koju je štampalo „izdavačko i propagandno poduzeće „Zagreb“ 1976.g. I naš neizmjerno slavljeni književni bard Miroslav Krleža je bio također oženjen Srpkinjom. Javnosti je ostalo nepoznato da je to bio i previše slavljeni prof. dr. Branko Horvat. Ne znam da li je na to mislio aktualni hrvatski premijer Ivo Sanader, kad je nedavno u Tel Avivu hvalio novu hrvatsku paradigmu?! Srećom, efektno ga je ispravio naš sjajni novinar Milan Jajčinović nedavno u svom Večernjem listu, pokazujući i dokazujući da su ustvari radi o staroj hrvatskoj paradigmi!! Uostalom, je li bilo većih „Srba“ od njih u Hrvatskoj? Istini za volju, Krleža je bio odan svom hrvatskom rodu, ali je nažalost još više bio odan svojoj i Titovoj Partiji (ili se i tu radilo o nekoj urođenoj hrvatskoj mimikriji, kako načinu preživljavanja u tuđem okruženju?).

Mene je tekst našeg gosp. Spectatora odmah podsjetio na jednako izvrsan tekst gosp. Miljanka Špalja, objavljenog prije nekoliko godina u Hrvatskom slovu pod naslovom:

Vrat' se kući, Miljacka te zove (koji sam ovdje u svom naslovu malo parafrazirao!). Nadam se da cijenjeni gosp. Miljanko Špalj neće naljutiti ako ga ovdje malo više uvodno citiram.Evo tog najvažnijeg citata: Čitajući vaše članke u nekim nazovimo ih hrvatskim novinama, ne mogu se načuditi zašto dobivate toliko medijskoga prostora. Vaš primitivni, klevetnički stil i baščaršijski mentalitet sigurno ne zavrjeđuje pažnju hrvatskih građana. Omalovažavanjem poznatih i priznatih književnika potvrđujete kako ste ipak uvrijeđena Fakova fukara.

Zašto ste došli u Zagreb kad ga toliko ne volite i ne odgovaraju vam njegovi stanovnici? Ko nas bre zavadi u multikulturalnome Sarajevu kojem pripadate svojim habitusom.... Što tražite u Zagrebu, tko vas je poslao i za koga radite? Pa ovdje vam smeta smrad i trulež Francjozefovskih platana. Zanimljivo je – kad pišete o austrougarskim tekovinama, u vama progovara Karadžić. Ali ne onaj s Pala, već Stefanović, kojem se također gadila urednost, red i čistoća Bečkog dvora....“.

Slažem se s našim gosp. Spectatorom u pogledu Jergovićeve promašenosti ... i doista je potrebano potražiti joj uzrok. No za razliku od našeg gosp. Spectatora – koji misli da je Jergović možda psihološki hendikepiran, možda traumatiziran u djetinjstvu fizički ili psihički (što je itekako moguće!) - ja bih ipak pokušao potražiti uzrok, ali još više i prauzrok - i na drugoj strani: već urođenoj mimikriji urbanih, odnosno palanačkih bosanskih Hrvata – također svojevrsnih marana - kao načinu preživljavanju u tuđem civilizacijskom okruženju. Evo primjera kao najbolje i najdirektnije ilustracije.

Sjetimo se našeg bosanskog Hrvata Ive Andrića, koji je bio kao ugledni diplomat u službi srpskog kraljevskog dvora u jugoslavenskom Beogradu. Prije rata i u tijeku Drugog svjetskog rata, Ivo Andrić je bio ambasador Stare (kraljevske) Jugoslavije u Berlinu. Točnije, profašističke i pronacističke Vlade generala Milana Nedića (koji je kao takav strijeljan nakon tog rata). Sredinom 1942.g. Andrić se vraća u Beograd, gdje se primiruje, pišući svoje najbolje knjige: Na Drini ćupriju, Travničku hroniku i Gospođicu. Dolazi kraj tog rata i Ivo Andrić traži slamku spasa za sebe i za svoj život. I lukavo, onako baščaršijskom i bizantinskom mimikrijom, Ivo Andrić počinje pisati svoju novelu o tvrdom, stamenom, upornom i tvrdoglavom srpskom seljaku Simanu (Priča okmetu Simanu, štampanom 1946.g.). Neuvijena naravoučenije te priče je ovo: Srbi nakon tobožnje pobjede u Drugom svjetskom ratu, imaju pravo na svoju Bosnu - to cijelu Bosnu!). Uspjelo je! A da bi učvrstio taj svoj mimikrijski uspjeh, Ivo Andrić smjesta piše svoju novu novelu Kafe Titanik (štampanom 1947.g.!), u kojoj revnosno, znalački i minuciozno pljuje o nekom svom ustaškom „ološu“ iz Sarajeva. I opet uspjeh!

Meni je nakon čitanja te dvije Andrićeve novele ostao gorak okus u ustima (iako sam rođen u partizanskim Glavicama kod Sinja, koje su se od 1937.g. zvale Mala Moskva!).Smjesta sam se upitao: a zašto Hrvat Ivo Andrić to nije napisao 1943. godine, dok je živio u Beogradu??

Ostavimo ovdje i sada po strani te dvije poslijeratne novele Ive Andrića. Zna li netko Andrićev rodoslov? Kojeg mu je roda bila majka? Za koga mu se udala ona teta u Višegradu, kod koje se odselio 1894. ili 1895.g. nakon prerane očeve smrti? Dakle, koja je Ivi Andriću bila sporedna rođačka linija? U čijoj je obitelji stanovao i živio kada je u Sarajevu pohađao i završio gimnaziju. Tko mu je bio očuh? I kako to da je nakon studija u Beču i Grazu zamrzio austrijsku kulturu i postao revnosni jugoslavenski, a ne hrvatski nacionalist, bilo Trumbićevskog, bilo Radićevskog nagnuća? Kako to da se on odlučio za Aleksandrovu Jugoslaviju, a ne svoju matičnu pradomovinu Hrvatsku? Kako protumačiti taj ivoandrićevski sindrom?

Može li se Miljenka Jergovića barem približno usporediti s Andrićevim sindromom? Kakav je njegov rodoslov? Kojeg mu je roda bila majka? Koja mu je bila sporedna rođačka linija? Zašto se on odmah nakon prebjegavanja u Zagreb priklonio neprijateljima hrvatskog naroda? I zašto se odmah priključio književnom i medijskom ološu, financiranom iz američke i britanske ambasade? Zašto se odmah priklonio jačemu i izdašnijemu. Uostalom, možemo li slično tome usporediti i Ivana Lovrenovića, Željka i Ivu Komšića, Predraga Matvejevića i mnoge druge bosanske katolike? Što je tim bosanskim Hrvatima toliko privlačno u tom bosanskom „melting pot-u“, odnosno „Bosanskom loncu“, u kome sada glavnu riječ vode (i izdašno plaćaju!) pokvareni engleski lordovi ili američki Židovi iz američke ZOG-Nadvlade USA ?

Vjerovatno najbolji odgovor na to pitanje je dao sjajni novinar Milan Jajčinović još prije 15 godina u svom Večernjem listu, točnije 7. I. 1993.g. u svom maestralnom članku Tragična mogućnost izbora (kad bih imao Milanovu dozvolu, objavio bih to na mojem trećem blogu Semper Paratus Prometheus, na kojem objavljujem svoje stare i uglavnom zabranjene članke nakon 3. siječnja 2000.godine). Bilo bi dobro taj njegov maestralni članak objaviti na našem AMAC-u! A također i već ovdje citirani članak gosp. Miljanka Špalja iz Zagreba.

Jako nam je dobro došla informacija iz pera gosp. Spectatora da je Miljenko Jergović u svojoj biografiji objavljenoj u časopisu Literaturen izjavio da se on nikad u Hrvatskoj nije osjećao kao kod kuće i nikad nije bio jedan od nas. Žali za domovinom koje nema jer on je i Nijemac i Srbin i Musliman i tko zna što sve još, zahvaljujući svojim pretcima.

I bolje da nije! Što će nam čovjek s takvim kompleksom manje vrijednosti – s kompleksom kopilana, baštarda, mulca, odnosno polutana?! Stoga mu je gosp. Spectator (i u moje ime!) poručio: Vrati se u zemlju emotivno invalidnih apatrida kakav si i sam!. No, ne mogu a da ovaj svoj tekst ne završim s posljednjim citatom maestralnog gosp. Miljanka Špalja iz Zagreba: Ostavi Jergoviću naš Zagreb i našeg Aralicu. Pusti nas Hrvate u našoj domovini da boj svoj bijemo. Vrat' se kući – Miljacka te zove.

Ante Rokov Jadrijević (hrvatski socijal-radikal)