Kako spasiti što se još spasiti može

Večernji.hr/Tihomir Dujmović: Zoran Milanović vs. Jadranka Kosor 1:0/ 23.07.2011

Tihomir Dujmović, Večernji list

Potpisivanjem koalicijskog sporazuma kakvih sto dana prije izbora

Kukuriku koalicija je dobila prvu rundu i uvjerljivo vodi sa 1:0

Zoran Milanović vs. Jadranka Kosor 1:0

(slijedi opširan komentar i konstruktivni prijedlog Ante Rokova Jadrijevića)

(Kako spasiti što se još spasiti može)

Potpisivanjem koalicijskog sporazuma kakvih sto dana prije izbora Kukuriku koalicija je dobila prvu rundu i uvjerljivo vodi sa 1:0, s tim što prava veličina tog atraktivnog pogotka u prvom redu leži u činjenici da HDZ nije shvatio ni kakva je težina tog vodstva ni zašto su i kako primili zgoditak!

HDZ, naime, ne razumije da je tim sporazumom Milanović postavio pravila igre i da pobjednik može biti samo onaj tko iza sebe ima neku koaliciju!

Nema dvojbe da je taj bijeg u čopor odmak od individualističke liberalne esdepeovske poze, što je puno gore, to je izdaja Račanove doktrine. Jer Račan je inzistirao na tome da SDP bude u koaliciji s centrističkim strankama jer je shvatio, kako tumači Tomac, da je podjela na radikalno lijevu i radikalnu desnu Hrvatsku uvod u jezivu budućnost, no samo se golovi broje i samo se pobjede pišu i mora da je to bila logika Milanovićevih omladinaca koji ga okružuju. Oni nemaju povijesni strah niti znaju što znači kad se Hrvatska podijeli do zadnjeg kamena, oni jednostavno žele vlast, pobjedu po svaku cijenu, borbu lijevih protiv desnih! Do istrage vaše ili naše! Do kraja! Frontalno!

Naime, u milijun tema se Čačić, Milanović i Jakovčić uopće ne slažu, a Hrelja im je svima prirodni neprijatelj! No, Milanoviću ovaj put treba čestitati jer je obuzdao taštinu SDP-a, jer je stao na kraj vlastitom egu i jer je kao lider najjače oporbene stranke progutao tanjur knedli prije onog facijalnog grča što se zove pobjedničkim osmijehom lidera Kukuriku koalicije! Milanović je shvatio da će, ako ne popusti na svoj račun u dogovoru s ego mašinom snage NE Krško koja se odaziva na ime Radimir Čačić, ukupnu pobjedu dovesti u pitanje, i to doista nije bilo lako. SDP je, naime, sam uvjerljivo najjači, on nema mađarsku hipoteku kao Čačić, on barem zasad iza sebe ne vuče afere kakve ima HNS, on se ne trese pred Hypo istražiteljima kao Jakovčić!

Unatoč tome, Milanović je shvatio da, ako ne idu zajedno, sigurno gube izbore i sazrio je preko noći.

Stavio je potpis na koaliciju koja svakom zbunjenom lijevom biraču briše znoj s čela noć uoči glasovanja, jer lijevi birači više ne moraju mozgati budući da je koalicija potpisana za sve izborne jedinice.

Tri mjeseca prije izbora ljevica ovim poslom ima golemu prednost koja se zapravo ne može sustići ako ne bude adekvatnog odgovora na desnici!

Pogledamo li desnicu i desni centar, vidi se da nikakvu pouku nisu izvukli iz predsjedničkih izbora. Tamo Šeks prijeti Hebrangu stranačkom kaznom! Tri mjeseca prije izbora! Ruža Tomašić prezire Đapića, s Miroslavom Tuđmanom nitko iz HDZ-a nije popio kavu mjesecima, Karamarka faktično ignoriraju, u četiri pravaške stranke nitko ni s kim ne razgovara,

Zvonka Bušića svi saslušaju, ali nitko ne posluša,

Hrast se još uvijek sam sa sobom nije dogovorio što im je činiti, a Glavašev HDSSB, Kerum i Bandić već su odlučili biti solo igrači.

Dobro došli na desnicu! Da nisu prije kojih godinu dana samo zato što su bili razjedinjeni izgubili predsjedničke izbore, čovjek bi možda sve te političke adolescente što nejedinstvo pravdaju programskim razlikama i razumio! No, Milanović je postavio pravila igre i Kukuriku koalicija se ne može pobijediti bez koalicije desnih stranaka.

Stari politički centar više se ni od blata ne može napraviti! Tu je još jedino postojani HSS, ali HSLS i DC u ozbiljnom smislu više ne postoje.

Htjela to ili ne, čelnica HDZ-a će morati ponijeti novi križ i, ako ne poveže barem dio razmrvljene desnice, poraz koji se nazire ići će dijelom i na njenu dušu.

Ona je nastavila pregovore kad su praktično bili prekinuti, ona je imala petlje otvoriti korupcijsku hobotnicu bez obzira na štetu koju će imati HDZ, ona je izgurala pregovore čak i dok su je pod nikad razjašnjenim uvjetima rušili i danju i noću! Kao što je nitko drugi nego Milanović i najjača oporbena stranka morala imati viziju i vidjeti bolje i dalje od drugih, ovdje taj posao na desnici pripada HDZ-u i Jadranki Kosor.

Ostatak desnice bez HDZ-a može samo sanjati vlast, HDZ bez partnera s desnice sigurno gubi! Kako ih povezati?

Samo povratkom državotvornosti Franje Tuđmana, samo tako da se, nakon što je faktično ostvaren stari Tuđmanov program, dogovore nove nosive grede državotvorne politike, jer mi danas nemamo odgovor na pitanje što znači u Uniji voditi državotvornu politiku niti kako se u novim uvjetima štite nacionalni interesi.

Taj veliki će posao po zapovjednoj odgovornosti morati odraditi gospođa koja je iz pepela digla HDZ do razine da je i Milanović morao pobjeći u koaliciju na bi li mu se smiješila pobjeda!

Tihomir Dujmović, Večernji list

* * * * * *

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Kako spasiti što se još spasiti može

Srećom po nas na desnici, dva su se HSP-a već predizborno udružila (Ruža Tomašić i Josip Miljak iz HČSP-a), a tom ‘clusteru’ HSP-a se pridružio i desno-centristički HRAST ! Logično bi bilo da se njima pridruži još i ABH generala Željka Sačića (koji je nažalost za svoju stranku izabrao jedno prilično besmisleno ime!).

Na papiru to možda i nije mnogo (ovisno o zornom kutu i/ili metodi pristupa), ali to psihološki jako mnogo znači velikoj ‘šutljivoj većini’ hrvatskog naroda uoči ovih sudbonosnih parlamentarnih izbora koji su pred nama! A ona, ta velika šutljiva većina hrvatskog naroda, sigurno bi mogla prevagnuti i ove izbore u korist državotvorne i domoljubne desnice.

Naime, ako HDZ izgubi ove izbore, gubi ih i cijela desnica, a to znači i gubitak hrvatske državnosti, jer orjunaška SDP-ova koalicija hrvatskih narodnih izdajnika, u kojoj će ipak dominirati ‘Zvečarka’ i njen bahati udbomafijaš Rade Čačić, neće ni časa oklijevati da skupa s YU-sipovićima s Pantovčaka preda našu Hrvatsku na milost i nemilost svemoćnih novih Gospodara Svijeta, odnosno svemoćne Anglo-američke judeomasonerije i njene izvršne Anglo-Američke žuto-zelene lihvarske internacionale!

No, vratimo se ključnoj figuri današnje formalne hrvatske desnice – gospođi Jadranki Kosor, koja nažalost i nije prava desničarka, jer nije ni kršćanski konzervativna, ni nacionalno jasno osvješćena. Ona to tek treba postati, ako se želi održati na vlasti! No u tome će imati dvije velike prepreke: najvećeg Zluduha HDZ-a Vladimira Šeksa i previše labilnog saveznika Josipa Friščića, trenutačnog čelnika HSS-a.

Sada je prekasno zauzdati moć Vladimira Šeksa, jer su nam izbori pred nosom. A on može biti glavna prepreka i napraviti najviše štete u formiranju buduće Koalicije hrvatske desnice. Naime, Šeks je gotovo svima neprihvatljiv, pogotovu kao politički prevrtljivac i osoba podvojenog ličnog identiteta. Dosta se sjetiti njegove prljave uloge u slučajevima generala Ante Gotovine i Branimra Glavaša.

Srećom postoje tu tri jaka rješenja: gospođa Jadranka Kosor mora nekako nagovoriti Barba Luku Bebića da aktivno ostane uz nju barem još dvije godine – na čelu Hrvatskog Sabora, a uz to nagovoriti i dr. Andriju Hebranga da i on aktivno ostane uz nju barem još dvije godine na čelu vođe kluba zastupnika HDZ-a u Hrvatskom Saboru! K tome, gospođa Jadranka Kosor mora podići na viši rang svoja dva ključna saborska zastupnika HDZ-a, gosp. Franu Matušića i gosp. Krunoslava Markovinovića, koje treba dovesti bliže uz svoj bok kao svoje buduće pobočnike. Njih petorica bi bili dovoljno moćan štit protiv dosad svemoćnog Zloduha HDZ-a Vladimira Šeksa, kojemu moraju zauvijek biti zatvorena vrata Hrvatskog Sabora!!!

Po mojem mišljenju, Vladimiru Šeksu treba – u najgorem slučaju – obećati i dati mjesto budućeg ministra pravosuđa, pa neka se bakće s mnoštvom loših zakona koje je on godinama smišljao i donosio u dosluhu s glavnim državnim odvjetnikom (tužiteljem!) Mladenom Bajićem i predsjednikom Vrhovnog suda g. Brankom Hrvatinom. I bivšim našim prostačkim Ciganinom-Predsjednikom Stipom Mesićem

A najbolje i najmanje štetno rješenje za nas i za Vladimira Šeksa bi bilo – po dobrom starom latinskom načelu ‘premoveatur ut amoveatur – (kojim su se obilato služili lukavi Staljin i njegov još lukaviji učenik J.B.Tito) obećati mu i dati mjesto u Ustavnom Sudu R.H.!

* * * * * *

No, sve to neće biti dovoljno ukoliko gospođa Jadranka Kosor mnogo više ne poradi na samoj sobi! Ona smjesta mora promijeniti svoj stil javnog nastupanja i odreći se svoje dosadašnje dvogodišnje uzaludne ‘PLACEBO TERAPIJE’, po kojoj je njoj EU bio ‘smokvin list’ za svu njenu neodlučnost i nedjelovanje i kao njen univerzalni placebo lijek za sve probleme hrvatskog naroda i hrvatske Države.

Gospođa Jadranka Kosor već sutra ujutro mora prestati sa čuvanjem ovog pogubnog i pogibeljnog čuvanja statusa quo-a, čuvanja socijalnog mira od svaku cijenu, te odmah prestati sa svojim dosadašnjim paradama političke imbecilnosti, kojima samo gubi vrijeme i ubija nadu ovog naroda u izlaz iz ove – sada već kobne krize.

Drugim riječima, gospođa Jadranka Kosor već sutra ujutro mora pred ovaj naš narod izaći s radikalnim planom STRUKTURALNIH REZOVA u državnoj upravi, u javnim medijima (naročito na HTV-u!), u svim društvenim strukturama, u fiskalnoj politici, a pogotovu u pogubnoj monetarnoj politici guvernera HNB-a Rohatinskog, itd.

Jednom rječju, gospođa Jadranka Kosor ovom našem narodu mora jasno poručiti i obećati sve ono što im je dosad gosp. Zoran Milanović i njegova nova bezskrupulozna Koalicija narodnih izdajnika – namjerno prešutio! A to je ono najvažnije - državotvorno i domoljubno rješenje svih naših nacionalnih problema!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(jedini hrvatski socijal-radikal)

Dosta je "bolnih rezova"!

Stojan de Prato, komentator Večernjeg lista iz Beča/19.07.2011

Eurozov

Dosta je "bolnih rezova"!

(priredio i neznatno komentirao A.R.J.)

Nicolas Sarkozy i Angela Merkel odlučni su da saniraju dug Grčke uz pomoć bankara

Samo je osam europskih banaka palo na pokusu otpornosti čije je ishode u petak objavila Europska bankarska uprava (EBA): dvije grčke, pet španjolskih štedionica, a od onih koje posluju u Hrvatskoj samo austrijska Volksbank. Da se cijeli europski bankarski sustav pokaže zdravim, manjka 2,5 milijarde eura. Sitnica u odnosu na stotine milijarda ulupanih u spašavanje pohlepnih bankara koji su novac svojih ulagača bili prokockali u američkome novčarskome kasinu.

Znači li to da je opasnost minula, da je kriza završila? Pa ne baš. Ne samo zato što je na rubu da padnu na ispitu bilo još 16 banaka: od nama poznatih talijanski Banco Popolare, dok su se ostale ponovno rasporedile po Španjolskoj i Grčkoj, ali i na Cipru te u Portugalu. Pokus, usto, nije dostatno uzeo u obzir izloženost banaka državnim dugovima, odnosno utjecaj “loših” državnih obveznica na njihov kapital.

K tome, za polaznu ocjenu bilo je dovoljno da banka pokaže “adekvatnost kapitala” od samo pet posto. To znači da banka može dati kredita u iznosu 20 puta većemu od njezina temeljna kapitala, odnosno da na pet eura koje ima u trezoru stvori još 95 eura fiktivna novca! Pa onda tome doda još i “derivate” koji taj fiktivni novac u optjecaju višestruko uvećaju.

A to znači da se mjehur od sapunice i dalje širi.

Naime, države članice EU još se nisu usuglasile kako derivate izbaciti s tržišta – to se nimalo ne sviđa Amerikancima, pa onda ni Britancima, jer upravo na toj fikciji i Wall Street i londonski City grade dobar dio svojih novčarskih usluga….

… A novčarstvo je Britancima glavna “industrija”, u kojoj se smatraju najinovativnijima, poput automobilske Nijemcima ili nama brodogradnje. Samo što ta inovativnost često znači stvaranje fiktivnog novca ni iz čega. Pretakanje iz šupljega u prazno, pa dok se vrč ne razbije, a iz njega ne iscuri ni kap...

Za usporedbu, kad je Hrvatska poštanska banka bila “pala”, njezina je adekvatnost kapitala bila najmanje dvostruko veća od one propisane europskim pokusom izdržljivosti. A ostale, “zdrave”, hrvatske banke – hrvatske, doduše, samo po sjedištu – 100 kuna kredita pokriju s njih oko 18 u trezoru. I ne igraju se derivatima jer im je to guverner Rohatinski zabranio. Zato i jesu toliko zdrave. Iako i one od 18 stvarnih kuna naprave još 82 fiktivne.

No, i te se kune rijetko nađu na tržištu, što zato što ih bankari ljubomorno čuvaju dok ne budu sigurni da je kriza minula, što zato što gospodarstvo nema projekte na temelju kojih bi ih preuzelo na svoje račune. A država (odnosno Vlada premijerke Jadranke Kosor !, op. A.R.J.) nema gospodarsku strategiju kojom bi ulagačima pomogla izabrati grane ili sektore koji bi najviše potaknuli rast i povukli zemlju naprijed.

Da je izlaz iz krize u poticanju rasta, a ne u neoliberalnim “bolnim rezovima”, Ljubo Jurčić i hrvatski neokeynesijanci trube već godinama, ali ih vlast ne sluša.

Potonji (valjda Ljubo Jurčić i hrvatski neokeynesijanci?!, op. A.R.J.), doduše, zagovaraju i devalvaciju kune, pa je možda i bolje da ih se ostavi po strani, da se stolcu na kojem sjedimo ne izmakne i posljednja čvrsta noga.

I Europskom unijom još odjekuju zahtjevi za “bolnim rezovima” – iako više ne praćenima deregulacijom – iz prethodnoga, prilično neoliberalnoga povjereničkoga kolegija Europske komisije, u kojemu je u tome najglasniji bio irski povjerenik Charlie McCreevy. Sada je, međutim, mađarski povjerenik za zapošljavanje i društvena pitanja Laszlo Andor otvoreno ustao protiv “bolnih rezova” jer proizvedu veću društvenu štetu nego gospodarsku korist.

Da je dosta toga da građani padom standarda plaćaju za pohlepu bankara, slažu se i Angela Merkel i Nicolas Sarkozy. Zato su najavili da će na izvanrednome summitu eurozone u četvrtak prisiliti bankare da plate udio u izvlačenju Grčke iz gliba u koji su je i sami, nerazumno joj posuđujući, utjerali.

Večernji list/ Tihomir Dujmović/ Cilj Rekoma – ne utvrditi konkretnog agresora

9. srpnja 2011

Iza zavjese

Cilj Rekoma – ne utvrditi konkretnog agresora

Rekom je trebao biti nadređen svim znanstvenim ustanovama u svim državama regije. No, u RH je skupio samo 20, a u Srbiji čak 300.000 potpisa

Sjećate li se Rekoma? Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o žrtvama rata na području bivše Jugoslavije!

Osnovana je prije koje tri godine uglavnom Sorosevim novcem, a nominalno su je osnovali Teršeličkina „Documenta“ iz Zagreba (uz energičnu, gotovo agresivnu pomoć Žarka Puhovskog i Zorana Pusića), beogradski „Fond za humanitarno pravo“ Nataše Kandić te sarajevski “Istraživačko-dokumentacijski centar“.

To je trebao biti elegantan završni udarac žrtvi i kraljevski alibi za agresora, jer se agresor nije smio utvrditi. A akciju izvode nevladine organizacije, što je trebalo sugerirati valjda apolitičnost, svakako nepristranost. Naizgled znanstvena, to je trebala biti zapravo eminentna političko-policijska institucija!

Tri godine poslije, Nataša Kandić je dala ostavku na čelnom mjestu, što je bio kraj ovog megapothvata, a mediji su izvijestili da je do sada potrošila ni manje ni više nego dva i pol milijuna eura – a da nitko ne zna, niti mora znati, osim onih koji su novac dali, na što je silan novac potrošila.

Što je bila zadaća Rekoma? De facto je to trebao biti svojevrsni civilni nastavak rada Haaškog suda, neka vrsta njihove izlazne strategije, jer po zadacima, ali i ovlastima, oni su na neki način bili nasljednici Haaškog suda.

Trebali su pobrojiti sve moguće žrtve, rekonstruirati sve bitke, analizirati sve moguće povijesno-političke relacije, ali nikada i nigdje nisu smjeli utvrditi konkretnog agresora. Umjesto agresora, njihov je zadatak bio utvrditi „činjenice o političkim i društvenim okolnostima koje su odlučujuće doprinijele izbijanju ratova“.

Rekom je imao sve moguće ovlasti, to je trebala biti naddržavna komisija za cijelu regiju, a takve ovlasti trebali su službeno potvrditi svi parlamenti regije.

Rekom je trebao biti nadređen doslovno svim mogućim znanstvenim ustanovama u svim državama, a nema dvojbe da bi njihova istina sutra bila ukoričena u zajedničke udžbenike povijesti za regiju.

Rekom je trebao biti i hagiograf za buduće udžbenike povijesti zapadnog Balkana i nema dvojbe da je srpski predsjednik dr. Boris Tadić upravo na njih mislio kad je ponosno najavio u budućnosti zajedničke udžbenike povijesti. Osim utvrđivanja istine bez imenovanja agresora, ozbiljno se razmišljalo, a onda i službeno tražilo da im se prepusti nadzorne ovlasti nad kompletnim daljnjim istragama i sudskim procesima.

Rekom je svim srcem podržao najprije Stipe Mesić, a onda zdušno Josipović i Tadić, s tim što je Josipovićeva podrška bila tako snažna da su Rekomovi djelatnici imali čast biti gosti Josipovićeva ureda. Cijelo je vrijeme tinjala rasprava o tome ne samo po čemu je potrebno da nam netko drugi piše povijest i istražuje Domovinski rat nego i to kako je moguće da zadatak cijelog tog biblijskog posla ne smije biti davanje odgovora na pitanje tko je koga u ovom ratu napao.

Otvorenim prosvjednim pismom Josipoviću svojedobno se obratio ravnatelj hrvatskog dokumentacijskog centra dr. Ante Nazor koji je jasno naveo da je u Hrvatskoj imenom i prezimenom popisano 90 posto hrvatskih građana poginulih u ratu, navodeći kao ilustraciju rada svog centra da je tamo pohranjen, među ostalim, i popis 5100 imena poginulih na okupiranom području, sugerirajući da uopće na razumije što bi u tom smislu Rekom radio u Hrvatskoj. Dr. Ante Nazor se čudi kako je moguće da se za članstvo u komisiji traži moralni i psihofizički kriteriji, ali ne i znanstveni autoriteti.

Treba li objašnjavati moralne kriterije koje za utvrđivanje istine o ratu određuju Puhovski, Teršeličeva i Zoran Pusić?

Unatoč tipičnoj domobranskoj šutnji hrvatske inteligencije i kritici tek nekolicine upućenih pojedinaca - Rekom je ne samo propao nego je i otkrio istinu koja treba biti poučna. Nataša Kandić je odstupila zato što međunarodni sponzori više nisu htjeli plaćati operaciju koja je očito vodila novoj manipulaciji, a nominalno je odstupila „demokratski“: zato što je odaziv na referendum bio loš.

Taj pak odaziv na referendum otkriva kako su „narodi“ sjajno iščitali cilj akcije.

Rekom je,naime, uspio prikupiti ukupno 492 tisuće potpisa premda je Kandićeva, kao i Teršeličeva, očekivala i najavljivala milijun potpisa.

No, od te brojke u Hrvatskoj je skupljeno 20 tisuća potpisa, dakle jedva nešto više od 5%!

U Srbiji i Crnoj Gori, gdje rata uopće nije bilo, Rekom je skupio fantastičnih 300.000 potpisa!

U BiH je više skupljeno u Banjoj Luci nego u Sarajevu!

Dakle, jedino Srbi žele reviziju povijesti i jedino oni ne prihvaćaju istinu koju su krvlju ispisale njihove žrtve.

Hrvatima očito ne trebaju nove istine, njima je sve jasno kad vide Šljivančanina na slobodi i Gotovinu, kojem prijeti 25 godina zatvora.

Zvonimir Despot, Večernji list, Zagreb

******

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Dakle, još jednom je Soroš i njegova svjetska sotonerija polomila svoje zube na Hrvatskoj!

Ali, oprez !! Jer je oprez majka mudrosti!

Stoga, dokle god Soroš i njegove fukare u Hrvatskoj budu o nama govorili laži, mi ćemo o njima govoriti istinu!

A.R.J.