Tadić i Josipović destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu!

Šime Tolić (by e-mail)/ e-Posavina.com/11 Kolovoz 2011

Petar Jeleč

Fra Petar Jeleč, teolog i povjesničar te profesor na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, u svom se komentaru objavljenom u listu "Dani" oštro osvrnuo na aktualnu politiku Zagreba i Beograda prema Bosni i Hercegovini, poglavito na odnos hrvatskog i srbijanskog predsjednika.

Tadić i Josipović destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu!
(slijedi komentar Ante Rokova Jadrijevića)

Nema iz hrvatske politike spomena o tomu da je iz Bosanske Posavine i RS-a istjerano i pobijeno kudikamo više ljudi nego iz čitave bivše tzv. Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj.

Sudbina izbjeglih Srba iz Hrvatske je dignuta na najvišu međunarodnu razinu, o njoj se govori i u relevantnim svjetskim institucijama, a sudbina postradalih Posavljaka i Hrvata u RS-u se gura pod tepih i nju nije uputno spominjati.

Liderstvo za glavobolju

Andrej Nikolaidis je u svojoj najnovijoj kolumni, objavljenoj na jednom portalu, izrekao nekoliko sjajnih misli koje zaslužuju da ih se stalno ima na umu: "Ja znam da fini, liberalni i tolerantni regionalni intelektualci o politici Borisa Tadića trebaju govoriti u komplimentima. To je em u duhu pomirenja, em u duhu nove saradnje, em u duhu evropskih integracija.

Promovisati - šta promovisati, slijediti - politiku samoproglašenog regionalnog lidera u duhu je vremena. Problem je, u najkraćem, u tome što je Boris Tadić regionalni lider samo u jednoj stvari - u destabilizaciji regiona."

U daljnjem tekstu Nikolaidis svoje stavove argumentirano obrazlaže analizirajući Tadićevu politiku prema Crnoj Gori i Kosovu. Vrlo je zanimljiva, na primjer, Tadićeva interpretacija zadnje krize na sjeveru Kosova gdje smo svjedočili reprizi već viđene balvan-revolucije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a predsjednik Srbije sugerira mogućnost da u tim događajima i u paljenju graničnih prijelaza svoje prste imaju i ubačeni albanski provokatori koji su, po toj logici, valjda rezali balvane i postavljali ih na ceste zagrljeni s lokalnim Srbima.

Tadićeva politika prema Bosni i Hercegovini

No ostavimo po strani događaje na Kosovu, i ono što Tadićeva politika, ujedinjena sa Srpskom pravoslavnom crkvom, poduzima na destabilizaciji Crne Gore i osvrnimo se na posljedice takve politike u Bosni i Hercegovini, jedinoj zemlji u kojoj je, nažalost, u velikoj mjeri uspio velikosrpski projekt.

Boris Tadić prema našoj zemlji vodi politiku zacrtanu drugim Memorandum SANU-a koji je kreirao njegov otac akademik Ljubomir Tadić skupa s kućnim im prijateljem Dobricom Ćosićem.

Za bolje shvaćanje ukupne srpske politike svakako vrijedi pročitati knjige renomiranih srpskih historičarki Latinke Perović, Olge Popović Obradović i Dubravke Stojanović koje temeljito seciraju službenu politiku Srbije prema susjedima. Nakon toga će svatko onaj tko još uvijek gaji bilo kakve iluzije o konstruktivnoj politici Borisa Tadića ostati poprilično razočaran.

Tu svakako treba pridodati i nekoliko beogradskih intelektualaca poput Srđe Popovića, Sonje Biserko i inače čitave ekipe okupljene oko Lukovićeva sjajnog portala e-novine koji je Tadićevoj vlasti postao nepodnošljiv trn u oku pa čini sve da ga ugasi.

Sonja Biserko, predsjednica HHO-a Srbije, zajedno s kolegama iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na nedavnom je sastanku u Mostaru ustvrdila kako Tadićeva Srbija želi u miru ostvariti Miloševićeve ratne ciljeve. Tadić to doduše radi na znatno uglađeniji i zapadnom uhu i "neovisnim intelektualcima" prihvatljiviji način od Miloševića: tako on javno govori da podržava integritet Bosne i Hercegovine, a u stvari srpska politička i intelektualna elita preko Milorada Dodika čini sve da destabilizira ovu zemlju i drži je u stanju konstantne napetosti.

Josipović sekundira Tadiću

I dok se destruktivnoj politici Borisa Tadića u provođenju velikosrpskog i memorandumskog projekta u regiji ne treba previše iščuđavati - jer Tadićeva Srbija nije doživjela nikakvu katarzu niti je prihvatila odgovornost za ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu - aktivnost hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u sekundiranju politici Borisa Tadića u regiji u najmanju je ruku zabrinjavajuća.

Umjesto lobiranja po svijetu i posjeta međunarodnim institucijama po Washingtonu, Briselu, Moskvi, Pekingu, itd., u svrhu promoviranja interesa zemlje na čijem je čelu, skoro se sva "međunarodna" politika Ive Josipovića svela na dosad nebrojene susrete s prijateljem Borisom Tadićem, koji je zbog tog prijateljstva s hrvatskim predsjednikom "vrlo skromno" ustvrdio kako njih dvojica svojom politikom idu deset godina ispred drugih u regiji.

Da nije tužna, ovakva bi samohvalna izjava bila više nego smiješna.

U posljednjem intervjuu za "Magazin" Jutarnjeg lista na izričito pitanje novinara o tomu kako Bosna i Hercegovina može napredovati ako na čelu jednog entiteta ima čovjeka koji je konstantno iz dana u dan negira i ponižava, Josipović pilatovski izbjegava odgovoriti i niže par pustih fraza koje nemaju nikakve veze s postavljenim pitanjem. Nakon nekih argumentiranih javnih upozorenja na pogubne rezultate Josipovićeva odnosa prema Miloradu Dodiku (vjerojatno po savjetu zajedničkog im prijatelja Tadića), Josipović je u intervjuu Nacionalu ustvrdio kako će on takvom svojom politikom vratiti Hrvate u Posavinu, a više puta je ponavljao i rečenicu kako je Milorad Dodik ispunio sve što je obećao, ne objasnivši javnosti nikada o kakvim se to obećanjima radi.

Zakon o katastru dovršava etničko čišćenje u RS-u

No zato je Dodik u međuvremenu, nakon tih susreta u kojima je navodno bilo riječi o poboljšanju situacije za Hrvate u RS-u, donio zakon u kojem se u miru dovršava proces etničkog čišćenja nad Hrvatima (i Bošnjacima) u tzv. Republici Srpskoj.

Radi se o zakonu o katastru koji je nedavno, uz opću šutnju domaćih i međunarodnih instanci pa i same Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, usvojila skupština tog entiteta. Protestirali su jedino bošnjački zastupnici u skupštini RS-a.

Prema tom će zakonu, ionako poniženi, pobijeni i istjerani Hrvati (i Bošnjaci) iz Posavine i tzv. RS-a, koji se nisu uspjeli vratiti i obnoviti svoje domove, morati plaćati porez na svoja zgarišta, zarasle njive i po nekoliko puta već posječene šume. Ukoliko to ne učine, bit će im oduzeta imovina, njive, šume i pašnjaci, i to sve po zakonu!!!!

Nema tu sad Ive Josipovića da protestira protiv takvog zakona (od dva HDZ-a kao satelitâ SNSD-a to se ni ne može očekivati) i da upita "čovjeka koji je ispunio sve što je obećao" kako je moguće danas donijeti jedan takav zakon koji krši sve moguće principe moralnosti i pravednosti.

Dakle, Dodikova paradržava ne samo da nema u planu obnoviti kuće koje je sama porušila (Republika Hrvatska je obnovila porušene kuće srpskim povratnicima), nego želi dodatnim odredbama oduzeti i preostala imanja i nekretnine onima koji se nisu vratili, a nisu u stanju plaćati taj nametnuti porez.

Iza toga zakona stoji dijaboličan plan dovršetka etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u RS-u, jer Dodiku i njegovim sljedbenicima itekako smeta činjenica što većina zemlje u Posavini i dalje katastarski pripada Hrvatima, jer je oni, na svu sreću, još nisu počeli masovno prodavati, osim u sporadičnim slučajevima i ja ih ovim putem pozivam da to nikada ne urade, a crkvene i političke prvake u Bosni i Hercegovini da zajednički dignu glas protiv ove u nebo vapijuće nepravde.

Dodik želi one koji se još nisu vratili i obnovili svoja imanja, a nemaju sredstava za plaćanje poreza na porušenu imovinu, potaknuti da prodaju sve što imaju, jer će ionako, ukoliko ne plate porez, ostati bez svojih šuma, oranica i okućnica koje su njihovi preci, uz tešku muku i odricanja, stjecali i obrađivali stoljećima. I to je taj - po Čovićevu i Ljubićevu mišljenju - najvjerniji branitelj interesa Hrvata u BiH koji skupa s njima "hrabro" stoji na "zadnjoj crti obrane hrvatstva".

(skraćeno 20 posto, A.R.J.)

Petar Jeleč | e-Posavina.com

******

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Tadić i YU-sipović – dva nova oka u glavi !

Ne čudimo se ‘našem’ YU-sipoviću: on je orjunaš kao i njegov ćaća Ante YU-sipović iz orjunaške Baške Vode. Dakle, ‘nečista krv’.

Ne čudimo se ni dr. Borisu Tadiću: on je velikosrbin kao i njegov ćaća dr. Ljubomir Tadić – u mladosti i on orjunaš.

Samo, sve je to račun bez krčmara: kada bi ponovo uspjela podvala Londona o tzv. ‘Zapadnom Balkanu’ (nota bene: granica Zapadnog Balkana je oduvijek bila Rijeka Drina!!), onda bi glavni grad mogao biti samo Sarajevo, a nipošto Beograd!

A to je ono na što ni velikosrbin Boris Tadić ne bi nikad prihvatio!

Dakle, jasno je tko je u ovoj priči lud, a tko zbunjen!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)

Zloporaba Gospe i oltara

Vecernji.hr/Zvonimir Despot/Zloporaba Gospe i oltara/16. aug./kolovoz2011.

Zvonimir Despot

Bez pardona

Zloporaba Gospe i oltara

Zašto je Bozanić toliko zapeo za Dajlu, a ne čuje ga 
se baš kad ljudi masovno dobivaju otkaze ?

(slijedi kratak komentar Ante Rokova Jadrijevića)

Niti je Hrvatska zaratila s Vatikanom niti su se Hrvati odrekli Pape i Katoličke crkve. Bilo je i bit će onih koji Crkvu i Papu mrze, koriste se nesnošljivim rječnikom, nisu čuli za vjersku toleranciju, vjerske slobode, prava, o Crkvi često govore i pišu a pojma nemaju, preteže im ideologija, a ne činjenice...

Ali ne živimo više u srednjem vijeku da se u javnosti, pa i među vjernicima, ne mogu propitkivati odluke crkvenih tijela koje nemaju veze s vjerskim naučiteljstvom. Pa čak i da je vjera u pitanju, opet je to za raspravu.

Tako je i s toliko razglašenim slučajem Dajla, koji je dobro poljuljao hrvatske katolike. Javnost ima pravo znati sve aspekte slučaja, a mediji su ti koji uime javnosti propitkuju, ne ulazeći u razinu profesionalnosti pojedinaca. Ali to je zadaća medija, pa tako i crkvenih, koji redovito zakazuju u svom poslanju na škakljivim pitanjima. Jer javnost nije samo laička nego i crkvena, i ona ima pravo znati što to crkveni poglavari rade iza zavjese.

Stoga je jučerašnja propovijed kardinala Josipa Bozanića u Mariji Bistrici kardinalni promašaj.

Prvo, on bi trebao znati da misa, propovijed i uzto blagdan Velike Gospe, nisu prilika za neizravno razračunavanje sa svima koji su se dotaknuli njegove odgovornosti u vezi s Dajlom, bez obzira na to koliko i za što bio on na kraju odgovoran.

Baš kao i nedavno na Visovcu, tako i u Mariji Bistrici Bozanić zlorabi oltar na najveći marijanski blagdan.

Zašto nije sazvao tiskovnu konferenciju i javnosti dao sve relevantne informacije? Ili dao intervju nekom mediju, makar Glasu Koncila?

Jer ovo s Dajlom nije samo unutarcrkveni problem, spor. To je prvorazredno državno, nacionalno pitanje!

Ali umjesto konkretnih informacija, Bozanić je sve zamotao u uobičajenu hrpetinu najobičnijih floskula! Pa je tako rekao: “Kao Crkva pozvani smo ugraditi se u život našeg društva, biti, ako je potrebno, i znak osporavan, ali čvrsti i nepokolebljivi u borbi za istinu o Bogu i čovjeku. Na tom putu ne smiju nas pokolebati nikakve prijetnje i nikakvi sebični interesi, jer znamo, naš temelj nije nekakva materijalna i propadljiva stvarnost, nego sam Bog”.

Koliko je poznato, slučaj Dajla nema veze s osporavanjem istine “o Bogu i čovjeku”, nitko nije doveo u pitanje opstojnost Boga, pa ni poslanje Crkve.

Ali ako crkveni temelj “nije nekakva materijalna i propadljiva stvarnost”, zašto se toliki crkveni ljudi tako grčevito drže i bore za svaku nekretninu, novac, zašto su postali opsjednuti materijalnim, a zaboravili i zanemarili svoj prvotni, duhovni poziv?

Zašto je Crkva nakon pada komunizma toliko postala u nas opterećena materijalnim? Nije li to pitanje svih pitanja?

I zašto nije našla konkretne odgovore u odnosu na novu društvenu stvarnost, kada više nema jednog “neprijatelja”, komunizma? Ili su danas “neprijatelji” svi koji misle svojom glavom i propitkuju kardinalske i papine ili, općenito, crkvene odluke?

Umjesto pozivanja na molitvenu šutnju na Trgu bana Jelačića za papina pohoda, za Crkvu u Hrvatskoj bilo bi puno korisnije i vjerodostojnije kad bi bila transparentnija u pogledu svojih financija, materijalnih dobara, posebice dok iz državnog proračuna dobiva sredstva poreznih obveznika koji svi i nisu vjernici.

Bilo bi zanimljivo čuti zašto je Bozanić toliko zapeo za Dajlu, a ne čuje ga se baš u vremenu kad ljudi masovno dobivaju otkaze, siromašnih je sve više, kad politika postaje sve udaljenija od naroda... Zašto Bozanić s oltara ne urla na političare, poslodavce, mafiju, kriminalce? I ne samo on.

Očito je da Hrvati moraju još sazrijevati. Kako politički, da ih se ne vesla od izbora do izbora, i da se politički što više aktiviraju, obrazuju, informiraju, tako i crkveno.

U Hrvata katolika još je premala svijest o njihovoj poziciji u Crkvi, ulozi, odgovornosti, poslanju, pa se vjernike često prevodi žedne preko vode.

Ali i to se mijenja, htio to Bozanić ili ne.

Zvonimir Despot

Večernji list, Zagreb

* * * * * *

Komentar Ante Rokova Jadrijevića

'Ušli đonom u osjetljivo polje'

Vodećim hrvatskim domoljubnim i državotvornim intelektualcima već je najmanje pet godina jasno da se – nažalost – Crkva u nas Hrvata odvojila od hrvatskog naroda i previše slizala s vlasti. Stoga je krajnji čas vratiti je narodu!

Ali tko to može učiniti? Crkva to sama ne može učiniti. Stoga inicijativa i akcija mora doći iz naroda. Ja sam to osobno već učinio u svom prethodnom članku i to upravo na ovom Blogu. I nisam sam u tome. Možda i nisam prvi – no, to je najmanje važno.

A što se tiče 'Slučaja Dajla' dobro bi bilo znati što je o tom slučaju napisao ugledni rimski dnevni list 'Il Messaggero' prije 20-tak dana, dakle u prvom vrhuncu tog crkvenog i među-državnog spora. Znakovit je i naslov tog novinskog članka: 'Sveta Stolica i Hrvatska na rubu diplomatske krize'.

Evo kako to izvještava najbolji novinar Glasa Istre, izvrsni Elio Velan (Gl.I., 3. kolovoz 2011.), citiram ovdje samo završni zaključak:

'Ušli đonom u osjetljivo polje'

'Rimski list se poslužio nogomentnim frazama da bi opisao da bi opisao stanje odnosa između Rima i Zagreba, pa pišu da je Vatikan u tom slučaju ušao đonom u osjetljivo polje Osimskih sporazuma' (završen glavni citat tog sjajnog Velanovog članka).

Novinar Elio Velan je u prethodnom dijelu svog maestralnog članka naveo i riječi gosp. Damira Murkovića, predsjednikom hrvatske zajednice u Trstu, koji je ujedno i predsjednik Federacije hrvatskih zajednica u Italiji ( (kojeg sam prije više od 15 godina i osobno upoznao u Trstu u Udrugi 'Matrix Croatica', op. A.R.J.). - Hrvati u Trst već godinama održavaju vrlo prisne odnose s Porečko-Pulskom biskupijom.

'Poznajem vrlo dobro mons. Ivana Milovana, stojim iza njega i dajem mu podršku.

Kao vjernika, cijela me je situacija iznenadila i teško sam to primio.

No, kao čovjek znam da unutar Vatikana djeluju razne frakcije, borba je živa i osobno mislim da je sve to izgrađeno mimo Pape. Iskreno, i kao čovjek i kao vjernik iznenađen sam stavom kardinala Bozanića.

Ne mogu ništa reći jer mi je sve neshvatljivo, svaki bi komentar bio ishitren' (završen citat).

Nije mi se nimalo teško složiti s riječima gosp. Damira Murkovića, predsjednika hrvatske zajednice u Trstu.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Brtonigla

(jedini hrvatski socijal-radikal)

Večernji-kolumne/Darko Pavičić: Bozanić gubitnik u bitki kod Dajle/12.kolovoz 2011.

Darko Pavičić

Bozanić gubitnik u bitci kod Dajle

Kardinal za svoje poteze nikome nije odgovoran. Čak neće odgovarati ni za loš imidž Crkve, za koji je on kriv. Obraz je Crkvi spasio biskup Milovan

(slijedi podrška Ante Rokova Jadrijevića ovom tekstu i oštra kritika kardinala Bozanića, kao i ovog našeg autoritarnog i rigidnog dogmatskog Anti-Pape Ratzingera)

Da je “slučaj Dajla” doista bio zakučast i kompliciran, pokazalo je njegovo razrješenje. Odnosno, statusi dobitnika i gubitnika na kraju cijele priče.

Vatikan, koji je bio najjači igrač u cijeloj priči, očiti je gubitnik, premda ništa u stvarnosti nije izgubio, jer ništa nije niti imao.

Gubitnici su i benediktinci, ali ni oni nisu ostali bez nečega što su imali (ako se izuzme činjenica da su 1947. morali napustiti samostan, no o tome sad nije riječ), nego samo bez onoga što su željeli dobiti.

Porečko-pulska biskupija izgubila je zemlju kojom je gospodarila i koju je rasprodavala u proteklih desetak godina, ali ona je, zapravo, najveći dobitnik, tj. moralni pobjednik u cijeloj priči.

Prije svega zato što se porečko-pulski biskup mons. Milovan nije dao podjarmiti nečijim interesima, ma koliko oni bili zavijeni u oblandu vatikanske svetosti, prozrevši sve zakulisne igre koje su mu, da je na njih pristao, mogle jednoga dana jamčiti samo status biskupa-izdajnika interesa vlastite biskupije, koju duži i za koju je odgovoran, što mu istarska povijesti sigurno ne bi lako oprostila.

No, najveći gubitnik u svemu tome je osoba koja niti je što imala, niti je što trebala dobiti, niti je bila tzv. zainteresirana strana u postupku.

To je nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić, koji je prvo svojim sudjelovanjem u tročlanoj kardinalskoj komisiji pripremio teren za potapanje Porečke biskupije, a poslije svojom instrumentalizacijom za navodne vatikanske interese pridonio najvećoj podijeli episkopata u novijoj povijesti.

Gledatelju sa strane zacijelo nevjerojatno zvuči da vodeći hrvatski nadbiskup postaje razbijač biskupskog jedinstva zbog neke katastarske čestice i da je do samoga kraja, čak dan prije nego što je interveniralo Ministarstvo pravosuđa, preko svoga medija Glasa Koncila ustrajavao na demonizaciji i uništenju kolege biskupa Milovana.

Upravo ta činjenica, da je do posljednjeg dana Bozanić inzistirao na “pravednoj” podjeli Dajle, prema vatikansko-benediktinskom kroju, opovrgava sve one koji su mislili da mu se potpis u kardinalskoj komisiji “oteo” i da je riječ o pukoj slučajnosti. Očito je Bozanić otpočetka sve dobro znao, ali je, na žalost, donio čitav niz krivih procjena. Od one da će biskup Milovan reagirati kao što je odreagirao, do toga da će u javnost izaći sva prljavština cijeloga slučaja.

Kako Bozanić za svoje poteze nikome nije odgovoran, njemu se osobno baš ništa neće dogoditi, osim grozomornog rejtinga koji si je priskrbio za buduće dane. Čak neće odgovarati ni za loš imidž Crkve, za koji je on kriv i koji će biti spašen isključivo herojskim Milovanovim držanjem.

Odgovornost ga može stići možda tek na političkoj razini, i to kroz poruku koju mu je svojom odlukom o vraćanju Dajle Republici Hrvatskoj poslala vladajuća stranka, a to je da ovoj zemlji više nije potreban.

Darko Pavičić

P..S.: tekst je skraćen za posljednje dvije rečenice, koje su izvan konteksta i vremena/ A.R.J.

* * * * * *

Komentar Ante Rokova Jadrijevića: na Veliku Gospu, 15. kolovoza 2011.

Crkvenog parazita ‘Bozu’ protjerati iz Zagreba i Hrvatske u vatikansku konfinaciju !

1. – Da je ovaj današnji Papa Ratzinger notorno ograničen čovjek – to nam je već odavno jasno. Još od vremena kada je bio predstojnik Kongregacije za nauk vjere. Kada je 1984.g. njegova Kongregacija…. objavila svoju Instrukciju o nekim vidovima teologije oslobođenjaI to zbog navodnih ‘doktrinarnih skretanja’, koja predstavljaju ‘opasnost za kršćansku vjeru’, zbog preuzimanja elemenata analitičkog i kategorijalnog aparata marksističkog ‘dijalektičkog materijalizma’.

Dakle, Kardinal Ratzinger se oštro protivio oslobađanju i od zemaljskog ‘socijalnog grijeha’ struktura, (kojima je Crkva stoljećima služila !), insistirajući samo na duhovnom oslobođenju i oslobođenju od individualnog grijeha.

A teologija oslobođenja zastupa integralno oslobođenje, kako od individualnoga, tako i od socijalnog grijeha, čiji su izvori u socijalnim ‘strukturama’ i odnosima, a očituju se u gladi potlačenih i siromašnih, u nepismenosti, obespravljenosti, itd.

Jedan od najznačajnijih zagovornika ‘Teologije oslobođenja’ bio je brazilski svećenik, fratar Leonardo Boff, koji je svoje stavove jasno izložio u svojoj knjigi Crkva: karizma i vlast. Njega je Ratzingerova Kongregacija za nauk vjere u rujnu 1984.g. pozvala na ‘razgovor’ kod kardinala Ratzingera. Uskoro je odlukom Kongregacije fratar Leonardo Boff bio osuđen na godinu dana šutnje (nota bene. što se opet ponovilo i u našem ‘Slučaju Dajla’ !!): da ne objavljuje članke i knjige i da ne izražava svoje stavove.

Na stranu svog svećenika Leonarda Boffa stala je brazilska crkva, uz podršku katoličkog svećenstva gotovo cijele Latinske Amerike (!!!), a i sam svećenik Boff je odbacio sve optužbe o njegovom navodnom marksizmu, insistirajući i dalje da se kao kršćanin i franjevac bori za slobodu, za pravdu, uključujući socijalnu pravdu, te i za izgradnju novoga društva – na takvim temeljima.

Dakako, svećenik Boff je napao i određene crkvene strukture, strukturu vlasti i moći unutar Crkve. Međutim je Ratzinger vrlo odlučno i jasno pokazao da Kongregacija smatra da Crkva nije samo puka zajednica vjernika, nego i čvrsta hijerarhijska STRUKTURA…. (više o tome u predgovoru našeg dr. Ivice Maštruka knjizi Leonarda Boff-a ‘Crkva: karizma i vlast’, koju je kod nas objavila nakladnička kuća Stvarnost, Zagreb, 1987.g.).

Dakle, došlo je do velikog crkvenog spora, koji je zaprijetio novim crkvenim raskolom! Nijedna strana nije htjela popustiti. Intervenirao je sam Papa Karol Vojtyla….te je napokon Ratzingerova Kongregacija za nauk vjere popustila i u ožujku 1986. objavila svoju Uputu o kršćanskoj slobodi i oslobođenju… koja se pozitivno odredila prema Teologiji oslobođenja… Itd. Uskoro je i sam Papa Karol Vojtila napisao i 1991.g. objavio svoju socijalnu encikliku ‘Centesimus annus’, koja je još uvijek glavni socijalni nauk naše Katoličke crkve – uz bok slavnoj encikliki ‘Rerum novarum’ Velikog Pape Leona XIII. s kraja 19. stoljeća, s kojom čini jednu cjelinu.

Kardinal Ratzinger, čovjek bez uzvišenog kršćanskog duha i osjećaja kršćanske solidarnosti, zadrti i tvrdoglavi crkveni dogmatik opet – sada kao Papa Benedikt XVI. - iznova upropaštava karizmu naše Katoličke Crkve, koju joj je bio povratio Veliki Papa Ivan Pavao II.

Sve je jasnije da Papa Ratzinger nije pravi Papa. On se sve više pokazuje kao Anti-Papa, koji služi Đavolu, umjesto Bogu i Božjem sinu Isusu Kristu!

Da je tomu tako, evo samo dva očita primjera: kada je relativno malo poznati poljski kardinal Karol Vojtyla bio izabran za Papu, izvrsni poznavatelji života u Vatikanu iz New Yorka su izjavili: ‘Hvala Bogu, konačno jedan Papa koji stvarno vjeruje u Boga !”.

Drugo, papinski Vatikan ima svog službenog egzorcista – istjerivača zlih duhova, odnosno demona, i to iz redova i ranga biskupa (!!), jer je odavno poznato da je crkveni Vatikan prepun Vragovih demona. Takvih je navodno više od pola kardinala u Vatikanu. Jedino je nejasno kako im je kardinal Ratzinger izmakao iz vida…

Ima još jedna važna stvar, koja se zbila ne tako davno. Prilikom svog posjeta Jeruzalemu, Papa Ratzinger je poništio dogmu o Židovima kao krivcima za ubojstvo, odnosno raspeće Isusa Krista. Tako je Papa Ratzinger na svoju ruku rehabilitirao vrhovnog židovskog svećenika Kaifu i čitav njegov sinhedrion od krivice za raspeće Isusa Krista. Tko je onda za to kriv? Zar je sam Isus Krist kriv za svoju smrt na križu?

Što je Ratzingera na to prisililo? Sasvim sigurno to nisu bili nikakvi važni duhovni razlozi…., nego upravo vulgarni materijalni razlozi - jačeg i globalno moćnijeg židovskog kapitala, naročito onog u Londonu i New Yorku…. !!

Time se Ratzinger sam diskvalificirao od svoje dogme o ‘nepogrešivosti Pape’, na kojoj on sam toliko nezdravo insistira.

On očito ne može izvan svog okamenjenog mentaliteta…..

….a to očito ne može ni naš zagrebački nadbiskup i kardinal ‘Boza’ Bozanić! Stoga ovo pitanje našem kardinalu ‘Bozi’ Bozaniću: a što ćemo sada s ‘grijehom Bozanićevih struktura’ na zagrebačkom Kaptolu?

Hoćemo li i mi morati sada reći ‘ecrasez l’infame!’, kao što je to dva desetljeća prije velike Francuske revolucije uzviknuo francuski filozof Voltaire ?! Ne, nećemo. Nego ćemo reći: crkvenog parazita kardinala ‘Bozu’ Bozanića protjerati iz Zagreba, a po mogućnosti i iz Hrvatske! Ravno u Vatikan, pa neka tamo s Papom Ratzingerom i dalje rovari protiv Osimskog sporazuma i naše Države Hrvatske! A Dajla će i dalje ostati naša. I samo naša!!

A upravo to je danas, na blagdan Velike Gospe, kardinal Bozanić ponovio u našem velikom marijanskom svetištu Marije Bistričke u svojoj podloj propovijedi..

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(jedini hrvatski social-radikal)

Tko će srušiti ZOG – Nadvladu Amerike?

Business.hr/ SAD je bankrotirao već 6 puta/ 27. srpnja 2011

Darko Baniček

Default nije ništa novo

SAD je bankrotirao već 6 puta

(slijedi radikalni komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Tko će srušiti ZOG – Nadvladu Amerike?)

Iako je još krajnje neizvjestan epilog krize

s limitom zaduživanja SAD-a, povjesničari

su nas podsjetili da je SAD već bio u defaultu,

odnosno već je šest puta u povijesti de facto

bio insolventan.

Prvi put je bez sredstava za sve obveze SAD ostao 1779. godine, kada su ga pritisnuli troškovi rata za nezavisnost, a obveznice kojima je pokrio dug nije mogao vratiti već ih je devalvirao.

Drugi put SAD je bio insolventan 1782. kada Francuskoj i Nizozemskoj nije mogao vratiti novac posuđen za rat, no uz odgodu otplate sve je plaćeno do 1790.

Treći bankrot dogodio se 1861. kada je prvi put izdana zelena novčanica, no zbog Građanskog rata njezina vrijednost u zlatu je pala za 60 posto.

Obveznice kojima je financiran 1. svjetski rat SAD je prestao plaćati 1934. tijekom Velike depresije.

A peti je bankrot nastupio 1971. kada zbog prevelike emisije dolara Richard Nixon vjerovnicima nije mogao isplatiti vrijednost dolara u zlatu.

Posljednji bankrot je de facto devalvacija dolara tijekom financijske krize.

Jer, upozoravaju analitičari, bez devalvacije dolara SAD ne bi imao ni teoretske šanse vratiti svoj dug.

* * * * * *

* * * * * *

Komentar Ante Rokova Jadrijevića

Tko će srušiti ZOG – Nadvladu Amerike?

Nakon čitanja ovog iznimno korisnog teksta, nije teško zaključiti da je USA bankrotirale samo - i isključivo - nakon svojih velikih ratova – i iz toga nisu izvukli nikakav valjan pouk. A zašto? O tome nešto više na kraju ovog komentara.

Prvi svoj bankrot je završio velikom devalvacijom američkog dolara tri godine nakon svog rata za nezavisnost, što znači da su njeni vlastiti bankari, odnosno ‘banksteri’ morali progutati svoja vlastita g……

Treći bankrot USA je uslijedio nakon Građanskog rata između njenog Sjevera i Juga, a i to ju je koštalo velike devalvacije njenog američkog dolara, što znači da su njeni bankari, odnosno ‘banksteri’ opet morali progutati svoja vlastita g……

I četvrti bankrot je bio zbog američkog ulaska u I. svjetski rat, a ta je agonija bankrota trajala sve do 1934. godine (kada je američki predsjednik Delano Roosevelt od svog suvremenika Adolfa Hitlera ekspresno naučio kako se takve krize rješavaju!!).

Pa i peti bankrot je bio zbog rata u Vietnamu, nakon kojeg je došlo do velikog pada dolara. Taj dugotrajni rat su započeli američki ‘capital-fašisti’ (bankari, proizvođači oružja, naftni magnati, itd.), koji su prethodno organizirali atentat i ubojstvo predsjednika Johna F. Kennedy-ja, a isto tako su ekspresno svrgnuli s vlasti i predsjednika Richarda Nixona, čijom je zaslugom završen rat u Vietnamu! To je bio jedini njegov ‘magnum crimen’.

A i za ovaj posljednji bankrot USA, kojem upravo svjedočimo, krivi su američki capital-fašisti, koji su – na čelu s Georgem W. Bushom organizirali atentat i rušenje židovskih ‘Tornjeva’ (‘Twin Towers’) na donjem rtu Manhattana, kako bi stekli ‘casus belli’ za ratni pohod na Afganistan, a to kao paravan za ratni pohod na naftom bogati Iraq !!

Dakle, nazire se glavna i najveća rak-rana Sjedinjenih država Amerike (USA): to su (pretežno židovski) ‘banksteri’, koji su, gurajući Ameriku u ratove (koji su tim ‘banksterima’ iznimno jako unosni), već šesti put isisali krv američkom narodu (točnije: svim ostalim američkim narodima i rasama u SAD !!). Čudno je da se u USA još nije pojavio pravi Vođa, koji bi američkom narodu jasno ukazao na njegovog glavnog neprijatelja i barem pokušao spasiti USA od tih bankarskih krvopija?!

Naime, glavni neprijatelj USA jest Rockefellerova ZOG - Nadvlada Amerike. Na to je 1995.g. prvi pokušao upozoriti famozni ‘bombaš’ Timothy Mc Veigh – nažalost na svoj krajnje ‘nezgrapan’ način…. Hoće li se uskoro pojaviti novi i daleko bolji patnik, mučenik, vođa ili vojvoda, koji će ‘skrižom u ruci ili na njemu’ spasiti USA ?!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(jedini hrvatski social-radikal)

Kako spasiti što se još spasiti može

Večernji.hr/Tihomir Dujmović: Zoran Milanović vs. Jadranka Kosor 1:0/ 23.07.2011

Tihomir Dujmović, Večernji list

Potpisivanjem koalicijskog sporazuma kakvih sto dana prije izbora

Kukuriku koalicija je dobila prvu rundu i uvjerljivo vodi sa 1:0

Zoran Milanović vs. Jadranka Kosor 1:0

(slijedi opširan komentar i konstruktivni prijedlog Ante Rokova Jadrijevića)

(Kako spasiti što se još spasiti može)

Potpisivanjem koalicijskog sporazuma kakvih sto dana prije izbora Kukuriku koalicija je dobila prvu rundu i uvjerljivo vodi sa 1:0, s tim što prava veličina tog atraktivnog pogotka u prvom redu leži u činjenici da HDZ nije shvatio ni kakva je težina tog vodstva ni zašto su i kako primili zgoditak!

HDZ, naime, ne razumije da je tim sporazumom Milanović postavio pravila igre i da pobjednik može biti samo onaj tko iza sebe ima neku koaliciju!

Nema dvojbe da je taj bijeg u čopor odmak od individualističke liberalne esdepeovske poze, što je puno gore, to je izdaja Račanove doktrine. Jer Račan je inzistirao na tome da SDP bude u koaliciji s centrističkim strankama jer je shvatio, kako tumači Tomac, da je podjela na radikalno lijevu i radikalnu desnu Hrvatsku uvod u jezivu budućnost, no samo se golovi broje i samo se pobjede pišu i mora da je to bila logika Milanovićevih omladinaca koji ga okružuju. Oni nemaju povijesni strah niti znaju što znači kad se Hrvatska podijeli do zadnjeg kamena, oni jednostavno žele vlast, pobjedu po svaku cijenu, borbu lijevih protiv desnih! Do istrage vaše ili naše! Do kraja! Frontalno!

Naime, u milijun tema se Čačić, Milanović i Jakovčić uopće ne slažu, a Hrelja im je svima prirodni neprijatelj! No, Milanoviću ovaj put treba čestitati jer je obuzdao taštinu SDP-a, jer je stao na kraj vlastitom egu i jer je kao lider najjače oporbene stranke progutao tanjur knedli prije onog facijalnog grča što se zove pobjedničkim osmijehom lidera Kukuriku koalicije! Milanović je shvatio da će, ako ne popusti na svoj račun u dogovoru s ego mašinom snage NE Krško koja se odaziva na ime Radimir Čačić, ukupnu pobjedu dovesti u pitanje, i to doista nije bilo lako. SDP je, naime, sam uvjerljivo najjači, on nema mađarsku hipoteku kao Čačić, on barem zasad iza sebe ne vuče afere kakve ima HNS, on se ne trese pred Hypo istražiteljima kao Jakovčić!

Unatoč tome, Milanović je shvatio da, ako ne idu zajedno, sigurno gube izbore i sazrio je preko noći.

Stavio je potpis na koaliciju koja svakom zbunjenom lijevom biraču briše znoj s čela noć uoči glasovanja, jer lijevi birači više ne moraju mozgati budući da je koalicija potpisana za sve izborne jedinice.

Tri mjeseca prije izbora ljevica ovim poslom ima golemu prednost koja se zapravo ne može sustići ako ne bude adekvatnog odgovora na desnici!

Pogledamo li desnicu i desni centar, vidi se da nikakvu pouku nisu izvukli iz predsjedničkih izbora. Tamo Šeks prijeti Hebrangu stranačkom kaznom! Tri mjeseca prije izbora! Ruža Tomašić prezire Đapića, s Miroslavom Tuđmanom nitko iz HDZ-a nije popio kavu mjesecima, Karamarka faktično ignoriraju, u četiri pravaške stranke nitko ni s kim ne razgovara,

Zvonka Bušića svi saslušaju, ali nitko ne posluša,

Hrast se još uvijek sam sa sobom nije dogovorio što im je činiti, a Glavašev HDSSB, Kerum i Bandić već su odlučili biti solo igrači.

Dobro došli na desnicu! Da nisu prije kojih godinu dana samo zato što su bili razjedinjeni izgubili predsjedničke izbore, čovjek bi možda sve te političke adolescente što nejedinstvo pravdaju programskim razlikama i razumio! No, Milanović je postavio pravila igre i Kukuriku koalicija se ne može pobijediti bez koalicije desnih stranaka.

Stari politički centar više se ni od blata ne može napraviti! Tu je još jedino postojani HSS, ali HSLS i DC u ozbiljnom smislu više ne postoje.

Htjela to ili ne, čelnica HDZ-a će morati ponijeti novi križ i, ako ne poveže barem dio razmrvljene desnice, poraz koji se nazire ići će dijelom i na njenu dušu.

Ona je nastavila pregovore kad su praktično bili prekinuti, ona je imala petlje otvoriti korupcijsku hobotnicu bez obzira na štetu koju će imati HDZ, ona je izgurala pregovore čak i dok su je pod nikad razjašnjenim uvjetima rušili i danju i noću! Kao što je nitko drugi nego Milanović i najjača oporbena stranka morala imati viziju i vidjeti bolje i dalje od drugih, ovdje taj posao na desnici pripada HDZ-u i Jadranki Kosor.

Ostatak desnice bez HDZ-a može samo sanjati vlast, HDZ bez partnera s desnice sigurno gubi! Kako ih povezati?

Samo povratkom državotvornosti Franje Tuđmana, samo tako da se, nakon što je faktično ostvaren stari Tuđmanov program, dogovore nove nosive grede državotvorne politike, jer mi danas nemamo odgovor na pitanje što znači u Uniji voditi državotvornu politiku niti kako se u novim uvjetima štite nacionalni interesi.

Taj veliki će posao po zapovjednoj odgovornosti morati odraditi gospođa koja je iz pepela digla HDZ do razine da je i Milanović morao pobjeći u koaliciju na bi li mu se smiješila pobjeda!

Tihomir Dujmović, Večernji list

* * * * * *

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Kako spasiti što se još spasiti može

Srećom po nas na desnici, dva su se HSP-a već predizborno udružila (Ruža Tomašić i Josip Miljak iz HČSP-a), a tom ‘clusteru’ HSP-a se pridružio i desno-centristički HRAST ! Logično bi bilo da se njima pridruži još i ABH generala Željka Sačića (koji je nažalost za svoju stranku izabrao jedno prilično besmisleno ime!).

Na papiru to možda i nije mnogo (ovisno o zornom kutu i/ili metodi pristupa), ali to psihološki jako mnogo znači velikoj ‘šutljivoj većini’ hrvatskog naroda uoči ovih sudbonosnih parlamentarnih izbora koji su pred nama! A ona, ta velika šutljiva većina hrvatskog naroda, sigurno bi mogla prevagnuti i ove izbore u korist državotvorne i domoljubne desnice.

Naime, ako HDZ izgubi ove izbore, gubi ih i cijela desnica, a to znači i gubitak hrvatske državnosti, jer orjunaška SDP-ova koalicija hrvatskih narodnih izdajnika, u kojoj će ipak dominirati ‘Zvečarka’ i njen bahati udbomafijaš Rade Čačić, neće ni časa oklijevati da skupa s YU-sipovićima s Pantovčaka preda našu Hrvatsku na milost i nemilost svemoćnih novih Gospodara Svijeta, odnosno svemoćne Anglo-američke judeomasonerije i njene izvršne Anglo-Američke žuto-zelene lihvarske internacionale!

No, vratimo se ključnoj figuri današnje formalne hrvatske desnice – gospođi Jadranki Kosor, koja nažalost i nije prava desničarka, jer nije ni kršćanski konzervativna, ni nacionalno jasno osvješćena. Ona to tek treba postati, ako se želi održati na vlasti! No u tome će imati dvije velike prepreke: najvećeg Zluduha HDZ-a Vladimira Šeksa i previše labilnog saveznika Josipa Friščića, trenutačnog čelnika HSS-a.

Sada je prekasno zauzdati moć Vladimira Šeksa, jer su nam izbori pred nosom. A on može biti glavna prepreka i napraviti najviše štete u formiranju buduće Koalicije hrvatske desnice. Naime, Šeks je gotovo svima neprihvatljiv, pogotovu kao politički prevrtljivac i osoba podvojenog ličnog identiteta. Dosta se sjetiti njegove prljave uloge u slučajevima generala Ante Gotovine i Branimra Glavaša.

Srećom postoje tu tri jaka rješenja: gospođa Jadranka Kosor mora nekako nagovoriti Barba Luku Bebića da aktivno ostane uz nju barem još dvije godine – na čelu Hrvatskog Sabora, a uz to nagovoriti i dr. Andriju Hebranga da i on aktivno ostane uz nju barem još dvije godine na čelu vođe kluba zastupnika HDZ-a u Hrvatskom Saboru! K tome, gospođa Jadranka Kosor mora podići na viši rang svoja dva ključna saborska zastupnika HDZ-a, gosp. Franu Matušića i gosp. Krunoslava Markovinovića, koje treba dovesti bliže uz svoj bok kao svoje buduće pobočnike. Njih petorica bi bili dovoljno moćan štit protiv dosad svemoćnog Zloduha HDZ-a Vladimira Šeksa, kojemu moraju zauvijek biti zatvorena vrata Hrvatskog Sabora!!!

Po mojem mišljenju, Vladimiru Šeksu treba – u najgorem slučaju – obećati i dati mjesto budućeg ministra pravosuđa, pa neka se bakće s mnoštvom loših zakona koje je on godinama smišljao i donosio u dosluhu s glavnim državnim odvjetnikom (tužiteljem!) Mladenom Bajićem i predsjednikom Vrhovnog suda g. Brankom Hrvatinom. I bivšim našim prostačkim Ciganinom-Predsjednikom Stipom Mesićem

A najbolje i najmanje štetno rješenje za nas i za Vladimira Šeksa bi bilo – po dobrom starom latinskom načelu ‘premoveatur ut amoveatur – (kojim su se obilato služili lukavi Staljin i njegov još lukaviji učenik J.B.Tito) obećati mu i dati mjesto u Ustavnom Sudu R.H.!

* * * * * *

No, sve to neće biti dovoljno ukoliko gospođa Jadranka Kosor mnogo više ne poradi na samoj sobi! Ona smjesta mora promijeniti svoj stil javnog nastupanja i odreći se svoje dosadašnje dvogodišnje uzaludne ‘PLACEBO TERAPIJE’, po kojoj je njoj EU bio ‘smokvin list’ za svu njenu neodlučnost i nedjelovanje i kao njen univerzalni placebo lijek za sve probleme hrvatskog naroda i hrvatske Države.

Gospođa Jadranka Kosor već sutra ujutro mora prestati sa čuvanjem ovog pogubnog i pogibeljnog čuvanja statusa quo-a, čuvanja socijalnog mira od svaku cijenu, te odmah prestati sa svojim dosadašnjim paradama političke imbecilnosti, kojima samo gubi vrijeme i ubija nadu ovog naroda u izlaz iz ove – sada već kobne krize.

Drugim riječima, gospođa Jadranka Kosor već sutra ujutro mora pred ovaj naš narod izaći s radikalnim planom STRUKTURALNIH REZOVA u državnoj upravi, u javnim medijima (naročito na HTV-u!), u svim društvenim strukturama, u fiskalnoj politici, a pogotovu u pogubnoj monetarnoj politici guvernera HNB-a Rohatinskog, itd.

Jednom rječju, gospođa Jadranka Kosor ovom našem narodu mora jasno poručiti i obećati sve ono što im je dosad gosp. Zoran Milanović i njegova nova bezskrupulozna Koalicija narodnih izdajnika – namjerno prešutio! A to je ono najvažnije - državotvorno i domoljubno rješenje svih naših nacionalnih problema!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(jedini hrvatski socijal-radikal)

Dosta je "bolnih rezova"!

Stojan de Prato, komentator Večernjeg lista iz Beča/19.07.2011

Eurozov

Dosta je "bolnih rezova"!

(priredio i neznatno komentirao A.R.J.)

Nicolas Sarkozy i Angela Merkel odlučni su da saniraju dug Grčke uz pomoć bankara

Samo je osam europskih banaka palo na pokusu otpornosti čije je ishode u petak objavila Europska bankarska uprava (EBA): dvije grčke, pet španjolskih štedionica, a od onih koje posluju u Hrvatskoj samo austrijska Volksbank. Da se cijeli europski bankarski sustav pokaže zdravim, manjka 2,5 milijarde eura. Sitnica u odnosu na stotine milijarda ulupanih u spašavanje pohlepnih bankara koji su novac svojih ulagača bili prokockali u američkome novčarskome kasinu.

Znači li to da je opasnost minula, da je kriza završila? Pa ne baš. Ne samo zato što je na rubu da padnu na ispitu bilo još 16 banaka: od nama poznatih talijanski Banco Popolare, dok su se ostale ponovno rasporedile po Španjolskoj i Grčkoj, ali i na Cipru te u Portugalu. Pokus, usto, nije dostatno uzeo u obzir izloženost banaka državnim dugovima, odnosno utjecaj “loših” državnih obveznica na njihov kapital.

K tome, za polaznu ocjenu bilo je dovoljno da banka pokaže “adekvatnost kapitala” od samo pet posto. To znači da banka može dati kredita u iznosu 20 puta većemu od njezina temeljna kapitala, odnosno da na pet eura koje ima u trezoru stvori još 95 eura fiktivna novca! Pa onda tome doda još i “derivate” koji taj fiktivni novac u optjecaju višestruko uvećaju.

A to znači da se mjehur od sapunice i dalje širi.

Naime, države članice EU još se nisu usuglasile kako derivate izbaciti s tržišta – to se nimalo ne sviđa Amerikancima, pa onda ni Britancima, jer upravo na toj fikciji i Wall Street i londonski City grade dobar dio svojih novčarskih usluga….

… A novčarstvo je Britancima glavna “industrija”, u kojoj se smatraju najinovativnijima, poput automobilske Nijemcima ili nama brodogradnje. Samo što ta inovativnost često znači stvaranje fiktivnog novca ni iz čega. Pretakanje iz šupljega u prazno, pa dok se vrč ne razbije, a iz njega ne iscuri ni kap...

Za usporedbu, kad je Hrvatska poštanska banka bila “pala”, njezina je adekvatnost kapitala bila najmanje dvostruko veća od one propisane europskim pokusom izdržljivosti. A ostale, “zdrave”, hrvatske banke – hrvatske, doduše, samo po sjedištu – 100 kuna kredita pokriju s njih oko 18 u trezoru. I ne igraju se derivatima jer im je to guverner Rohatinski zabranio. Zato i jesu toliko zdrave. Iako i one od 18 stvarnih kuna naprave još 82 fiktivne.

No, i te se kune rijetko nađu na tržištu, što zato što ih bankari ljubomorno čuvaju dok ne budu sigurni da je kriza minula, što zato što gospodarstvo nema projekte na temelju kojih bi ih preuzelo na svoje račune. A država (odnosno Vlada premijerke Jadranke Kosor !, op. A.R.J.) nema gospodarsku strategiju kojom bi ulagačima pomogla izabrati grane ili sektore koji bi najviše potaknuli rast i povukli zemlju naprijed.

Da je izlaz iz krize u poticanju rasta, a ne u neoliberalnim “bolnim rezovima”, Ljubo Jurčić i hrvatski neokeynesijanci trube već godinama, ali ih vlast ne sluša.

Potonji (valjda Ljubo Jurčić i hrvatski neokeynesijanci?!, op. A.R.J.), doduše, zagovaraju i devalvaciju kune, pa je možda i bolje da ih se ostavi po strani, da se stolcu na kojem sjedimo ne izmakne i posljednja čvrsta noga.

I Europskom unijom još odjekuju zahtjevi za “bolnim rezovima” – iako više ne praćenima deregulacijom – iz prethodnoga, prilično neoliberalnoga povjereničkoga kolegija Europske komisije, u kojemu je u tome najglasniji bio irski povjerenik Charlie McCreevy. Sada je, međutim, mađarski povjerenik za zapošljavanje i društvena pitanja Laszlo Andor otvoreno ustao protiv “bolnih rezova” jer proizvedu veću društvenu štetu nego gospodarsku korist.

Da je dosta toga da građani padom standarda plaćaju za pohlepu bankara, slažu se i Angela Merkel i Nicolas Sarkozy. Zato su najavili da će na izvanrednome summitu eurozone u četvrtak prisiliti bankare da plate udio u izvlačenju Grčke iz gliba u koji su je i sami, nerazumno joj posuđujući, utjerali.

Večernji list/ Tihomir Dujmović/ Cilj Rekoma – ne utvrditi konkretnog agresora

9. srpnja 2011

Iza zavjese

Cilj Rekoma – ne utvrditi konkretnog agresora

Rekom je trebao biti nadređen svim znanstvenim ustanovama u svim državama regije. No, u RH je skupio samo 20, a u Srbiji čak 300.000 potpisa

Sjećate li se Rekoma? Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o žrtvama rata na području bivše Jugoslavije!

Osnovana je prije koje tri godine uglavnom Sorosevim novcem, a nominalno su je osnovali Teršeličkina „Documenta“ iz Zagreba (uz energičnu, gotovo agresivnu pomoć Žarka Puhovskog i Zorana Pusića), beogradski „Fond za humanitarno pravo“ Nataše Kandić te sarajevski “Istraživačko-dokumentacijski centar“.

To je trebao biti elegantan završni udarac žrtvi i kraljevski alibi za agresora, jer se agresor nije smio utvrditi. A akciju izvode nevladine organizacije, što je trebalo sugerirati valjda apolitičnost, svakako nepristranost. Naizgled znanstvena, to je trebala biti zapravo eminentna političko-policijska institucija!

Tri godine poslije, Nataša Kandić je dala ostavku na čelnom mjestu, što je bio kraj ovog megapothvata, a mediji su izvijestili da je do sada potrošila ni manje ni više nego dva i pol milijuna eura – a da nitko ne zna, niti mora znati, osim onih koji su novac dali, na što je silan novac potrošila.

Što je bila zadaća Rekoma? De facto je to trebao biti svojevrsni civilni nastavak rada Haaškog suda, neka vrsta njihove izlazne strategije, jer po zadacima, ali i ovlastima, oni su na neki način bili nasljednici Haaškog suda.

Trebali su pobrojiti sve moguće žrtve, rekonstruirati sve bitke, analizirati sve moguće povijesno-političke relacije, ali nikada i nigdje nisu smjeli utvrditi konkretnog agresora. Umjesto agresora, njihov je zadatak bio utvrditi „činjenice o političkim i društvenim okolnostima koje su odlučujuće doprinijele izbijanju ratova“.

Rekom je imao sve moguće ovlasti, to je trebala biti naddržavna komisija za cijelu regiju, a takve ovlasti trebali su službeno potvrditi svi parlamenti regije.

Rekom je trebao biti nadređen doslovno svim mogućim znanstvenim ustanovama u svim državama, a nema dvojbe da bi njihova istina sutra bila ukoričena u zajedničke udžbenike povijesti za regiju.

Rekom je trebao biti i hagiograf za buduće udžbenike povijesti zapadnog Balkana i nema dvojbe da je srpski predsjednik dr. Boris Tadić upravo na njih mislio kad je ponosno najavio u budućnosti zajedničke udžbenike povijesti. Osim utvrđivanja istine bez imenovanja agresora, ozbiljno se razmišljalo, a onda i službeno tražilo da im se prepusti nadzorne ovlasti nad kompletnim daljnjim istragama i sudskim procesima.

Rekom je svim srcem podržao najprije Stipe Mesić, a onda zdušno Josipović i Tadić, s tim što je Josipovićeva podrška bila tako snažna da su Rekomovi djelatnici imali čast biti gosti Josipovićeva ureda. Cijelo je vrijeme tinjala rasprava o tome ne samo po čemu je potrebno da nam netko drugi piše povijest i istražuje Domovinski rat nego i to kako je moguće da zadatak cijelog tog biblijskog posla ne smije biti davanje odgovora na pitanje tko je koga u ovom ratu napao.

Otvorenim prosvjednim pismom Josipoviću svojedobno se obratio ravnatelj hrvatskog dokumentacijskog centra dr. Ante Nazor koji je jasno naveo da je u Hrvatskoj imenom i prezimenom popisano 90 posto hrvatskih građana poginulih u ratu, navodeći kao ilustraciju rada svog centra da je tamo pohranjen, među ostalim, i popis 5100 imena poginulih na okupiranom području, sugerirajući da uopće na razumije što bi u tom smislu Rekom radio u Hrvatskoj. Dr. Ante Nazor se čudi kako je moguće da se za članstvo u komisiji traži moralni i psihofizički kriteriji, ali ne i znanstveni autoriteti.

Treba li objašnjavati moralne kriterije koje za utvrđivanje istine o ratu određuju Puhovski, Teršeličeva i Zoran Pusić?

Unatoč tipičnoj domobranskoj šutnji hrvatske inteligencije i kritici tek nekolicine upućenih pojedinaca - Rekom je ne samo propao nego je i otkrio istinu koja treba biti poučna. Nataša Kandić je odstupila zato što međunarodni sponzori više nisu htjeli plaćati operaciju koja je očito vodila novoj manipulaciji, a nominalno je odstupila „demokratski“: zato što je odaziv na referendum bio loš.

Taj pak odaziv na referendum otkriva kako su „narodi“ sjajno iščitali cilj akcije.

Rekom je,naime, uspio prikupiti ukupno 492 tisuće potpisa premda je Kandićeva, kao i Teršeličeva, očekivala i najavljivala milijun potpisa.

No, od te brojke u Hrvatskoj je skupljeno 20 tisuća potpisa, dakle jedva nešto više od 5%!

U Srbiji i Crnoj Gori, gdje rata uopće nije bilo, Rekom je skupio fantastičnih 300.000 potpisa!

U BiH je više skupljeno u Banjoj Luci nego u Sarajevu!

Dakle, jedino Srbi žele reviziju povijesti i jedino oni ne prihvaćaju istinu koju su krvlju ispisale njihove žrtve.

Hrvatima očito ne trebaju nove istine, njima je sve jasno kad vide Šljivančanina na slobodi i Gotovinu, kojem prijeti 25 godina zatvora.

Zvonimir Despot, Večernji list, Zagreb

******

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Dakle, još jednom je Soroš i njegova svjetska sotonerija polomila svoje zube na Hrvatskoj!

Ali, oprez !! Jer je oprez majka mudrosti!

Stoga, dokle god Soroš i njegove fukare u Hrvatskoj budu o nama govorili laži, mi ćemo o njima govoriti istinu!

A.R.J.