A sad Assad

HaKaVe.org/Marko Barišić/A sad Asad/ Srijeda, 31. kolovoza 2011.

Nakon prevrata u Libiji - slijedi Sirija

Srijeda, 31. kolovoza 2011.

Marko Barišić, Vjesnik

A sad Assad

           

(slijedi komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Hoće li libijskom narodu biti išta bolje

              - nakon svrgavanja Gadafija??)

Nakon Tunisa i Egipta slomljen je višedesetljetni diktatorski režim i u Libiji. Gadafijeve su snage uglavnom poražene, glavni grad Tripoli gotovo je potpuno pod kontrolom pobunjenika, a nove će vlasti u sljedećem razdoblju nastoji skršiti i posljednji otpor njemu odanih snaga te u što kraćem razdoblju pokušati stabilizirati zemlju. Potraga za Gadafijem intenzivirat će se sve do njegova uhićenja ili likvidacije.

Sirija. Obračun Al-Assadova režima s prosvjednicima bio je i više nego brutalan. Dosad je, prema podacima Ujedinjenih naroda, ubijeno više od 2000 civila, na tisuće su zatvorene, brojni su aktivisti u zatvoru. To međutim više i nije toliko važno. Glavni je cilj u Libiji ostvaren, te će ta zemlja uskoro sići s naslovnih strana. Čini se da će je na tom mjestu zamijeniti Sirija, jer se oko tamošnjeg predsjednika Bashara al-Assada već plete slična mreža kakva se stvarala uoči međunarodne odluke o uklanjanju Moamera Gadafija.

Pobuna u Siriji traje već pet mjeseci. Sirijski se čelnik u borbi protiv prosvjednika koristio i tenkovima, topništvom, a obalni grad Latakiju bombardirala je čak i njegova mornarica.

U toj je zemlji trenutno prividni mir, Al-Assadova vojska i specijalne policijske snage provode brze akcije protiv prosvjednika, kako ne bi izazivali međunarodnu zajednicu. Međutim, čini se da je odluka već donesena. Bashar al-Assad mora otići. Čelnici Sjedinjenih Američkih Država, Britanije i Francuske nedavno su mu poručili kako mu je vrijeme isteklo.

Protiv takvog zahtjeva istupila je jedino Rusija, koja sa Sirijom ima razgranate političke, a pogotovo gospodarske veze. Međutim, ako se pokrene proces Al-Assadove detronizacije, Moskva će malo toga moći učiniti njemu u prilog. Kao i u slučaju Libije, samo može promatrati kako bijes naroda uz pomoć Zapada ruši još jedan diktatorski sustav u arapskom svijetu.

Potrebna je infrastruktura za taj postupak, čini se, već stvorena.

Ujedinjeni narodi i brojne organizacije za zaštitu ljudskih prava već su osudile Al-Assadovu brutalnu metodu obračuna s prosvjednicima. Europska unija priprema i sankcije protiv te zemlje, koje bi na snagu trebale stupiti sljedećeg tjedna. Sirijskog čelnika udarit će tamo gdje ga najviše boli. Uvest će sankcije na izvoz sirijske nafte u zemlje EU-a. Ta država proizvodi oko 400.000 barela nafte na dan, od čega oko 150.000 barela dnevno izvozi u europske države. Napravljen je poširok popis tvrtki s kojima je zabranjeno poslovanje.

U kojem se smjeru ide što se tiče Sirije, pokazuje i osnivanje Prijelaznog nacionalnog vijeća u Istanbulu, koje okuplja Al-Assadove protivnike iz zemlje i svijeta. To tijelo, kako smo vidjeli i na primjeru Libije, postupno će preuzimati na sebe koordinaciju borbe protiv Al-Assadova režima, te eventualno preuzimanje vlasti. U četvrtak je ta institucija izišla sa sloganom koji govori o njihovim namjerama. Zbogom Gadafi, sljedeći je Al-Assad, poručili su iz Istanbula.

Baš kao i donedavni libijski diktator i sirijski je silnik sam kriv za svoju sudbinu. Tjednima su ga brojni međunarodni dužnosnici pozivali da obustavi krvave obračune s prosvjednicima, te provede reforme radi demokratizacije zemlje. Al-Assad je stalno obećavao kako će to učiniti, da bi već sljedećeg dana krenuo u novi brutalni napad. Takvim postupcima izgubio je legitimitet, te više nema saveznika na međunarodnom planu. U zemlji pak ima i previše protivnika, koji samo čekaju znak za početak koordinirane akcije kojoj je cilj njegovo svrgavanje.

Arapsko proljeće očito ide dalje. Odlaze silnici iz tog dijela svijeta, ali i u tom pravilu očito postoje iznimke poput bahreinskih ili saudijskih vladara kojima se, unatoč očitim demokratskim nedostacima, zbog nekih drugih razloga i dalje gleda kroz prste.

Marko Barišić, Vjesnik

* * * * * *

P.S.: (A.R.J.) – tri izvrsna komentara na ovaj tekst uglednog novinara Vjesnika bit će objavljena na drugom blogu OHRANA Semper Paratus, na kojem se inače objavljuju tekstovi o međunarodnim zavjerama, petim kolonama, nacionalnim izdajama, subverzivnim aktivnostima i sabotažama, judeomasoneriji, udbomafiji, itd.

                                                                                  ^{*   *   *   *   *  *}

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

                        Hoće li libijskom narodu biti išta bolje

                      - nakon svrgavanja Gadafija??

Što će se dogoditi u Libiji i Siriji – ako međunarodna judeomasonerija iz Londona i Pariza,  koja je srušila pukovnika Gadafija, uspije srušiti i sirijskog predsjednika Bashara al-Assada? Hoće li libijskom i sirijskom narodu biti išta bolje?

Ne, neće im biti ništa bolje!! Anglo-američkoj i francuskoj judeomasoneriji glavni su ciljevi dočepati se - i u potpunosti zagospodariti libijskom naftom i sirijskom državnom vlašću, a to će uspjeti čim do kraja svrgnu političke režime u Libiji i Siriji, te na njihova mjesta instaliraju svoje antinarodne, izdajničke i poslušne marionete. Deja’ vue !!

Međutim, to je račun bez krčmara! Koliko god je Gadafi bio ‘nestašni dečko’ svjetske politike, enfant terrible, a često i prečesto kao vodeći politički  ridikul, on je ipak imao značajan ugled u arapskoj zajednici naroda, kao i u ostalim istočnim državama islamskog svijeta.  I među nesvrstanim zemljama svijeta (koje se ponovo bude!). Isto je i s Basharom al – Assadom, čak i mnogo više od Gadafija.

A što je od iznimne važnosti, Sirija ima ključni starteški značaj (i položaj!) na Bliskom Istoku… A to je dvosjekli mač i za Izrael i za međunarodno židovstvo. Koji će se židovski luđak usuditi staviti na kocku sudbinu svih Židova svijeta? Zar Benjamin Netaniahu? Tko je taj koji će staviti na kocku sudbinu svih Židova svijeta, pogotovu imajući u vidu da je već i među samim Židovima sve više onih koji se odupiru suludim sionističkim planovima – da zavladaju cijelim svijetom!!

Muslimanima je sasvim jasno o čemu se u toj priči radi – o istoj priči kao i o Saddamu Huseinu i kao u priči o Osami Bin Ladenu! A to znači da bi se Anglo-Amerika i Francuska mogle još jednom nasukati, kako u Siriji, tako i u Libiji. Jer, opasno je kotač historije vraćati unatrag! Još teže je izbrisati povijesno pamćenje naroda.

Dakle, riječ je o stvaranju sionističkog ‘Velikog Izraela’, kojemu najviše smeta Sirija Bashara al – Assada, ali mu je itekako smetao i pukovnik Gadafi, koji nikad i nimalo nije odstupao od svoje anti-sionističke retorike,  čime je postao trn u oku sionističkih Vladara svijeta!

Sve ostalo su retardirane bajke za maloumnu političku raju! Na to su nažalost nasjele infantilne USA (kojima su sionisti već isisali svu krv!), ali teško da će na sve to nasjesti stara i iskusna Francuska. A ni Engleska više nije ono što je bila prije Vidovdana 1914. godine! Uostalom, ono što te dvije države nisu naučile u februaru 1919.g., krvavo su naučile u septembru i okotobru 1939.g..

A pametnima je i jedna dosta! Drugim riječima, qui poteste capere, capiat !

Ante Rokov Jadrijević

(hrvatski social-radikal)

Boljkovca ne štiti dob

Večernji list/Zvonimir Despot/ 29.08.2011 / 

Zvonimir Despot

Bez pardona

Boljkovca ne štiti dob                                                  
(slijedi oštar komentar Ante Rokova Jadrijevića:                                                               
Naša nova Država Hrvatska je nastala na ANTIKOMUNIZMU !)

U Budimpešti je proljetos počelo suđenje 97-godišnjem Šandoru Kepiru, nacističkom zločincu

 
Kad je u Jugoslaviju prebačen ratni ministar NDH Andrija Artuković, bio je gotovo na samrti. Iz zrakoplova je izašao na bolesničkom krevetu, bolovao je od uznapredovale Alzheimerove i Parkinsonove bolesti, pa na suđenju u Zagrebu baš i nije bio svjestan svega što se događa, što mu stavljaju na teret, nije se baš mogao posve svjesno braniti. I imao je 87 godina.

Bila je to u prvom redu politička parada za potrebe tadašnjeg komunističkog režima. Unatoč svemu tome Artuković je osuđen na smrt i presuda nad njime nije izvršena samo zbog njegova sve lošijeg zdravstvenog stanja. Umro je u zatvorskoj bolnici, ali zatrt mu je svaki trag jer do danas obitelj nije dobila njegove posmrtne ostatke.

Dinko Šakić osuđen je pak u dobi od gotovo 80 godina za zločine u Jasenovcu. Ni kod njega dob nije predstavljala nikakvu prepreku da ga se kazni. Dob nije omela istragu ni nad njegovom suprugom Nadom Šakić.

Godinama su pojedine domaće i strane organizacije tražile uhićenje i suđenje Milivoju Ašneru koji je bio na pragu devetog desetljeća života i za kojega su stručnjaci utvrdili da je dementan te nesposoban za bilo kakvo suđenje. No ni takav zaključak nije omeo pojedince da nastave hajku protiv bolesnog čovjeka.

U Budimpešti je pak proljetos počelo suđenje 97-godišnjem Šandoru Kepiru kojeg se smatra jednim od posljednjih živućih nacističkih ratnih zločinaca, a koji se tereti za zločine počinjene uglavnom protiv Židova 1942. godine u Srbiji. Optužen je da je bio “sudionik ratnog zločina” od 21. do 23. siječnja 1942. u Novom Sadu kada je ubijeno najmanje 1200 civila. Među njima je, osim Židova, bilo i srpskih civila, piše u mađarskoj optužnici.

Ili najnovije, Haagu nije smetalo podizanje optužnice protiv generala Janka Bobetka koji je bio gotovo nepokretan, i ubrzo nakon toga je i umro.

I moglo bi se tako još nanizati puno primjera koji govore da u procesuiranju ratnih zločina nema nikakve prepreke dob nekog osumnjičenika, optuženika. Sve ovo navedeno je zbog slučaja Josipa Boljkovca, Josipa Manolića i Rade Bulata, trojke koja je već dulje vrijeme predmet policijske istrage za ratne zločine u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Neki od tzv. velikih demokrata, tobožnjih pobornika ljudskih prava, zagovornika pravne države, pa i političari, odmah su skočili u njihovu obranu, a jedan od čestih argumenata koji se ističe jest njihova dob. Takav argument ne samo da ne poznaje ni jedan zakon, nego to ni nije nikakav argument. To je bacanje prašine u oči. Eventualno uhićenje i podizanje optužnice protiv nekoga od njih nema veze sa suđenjem antifašizmu. Kao što i suđenje pojedinim hrvatskim braniteljima, pa i generalima, nije odmah i suđenje Domovinskom ratu.

Ali, ako smo došli do te razine da kao pobjednička zemlja možemo suditi svojim ljudima za pojedine zločine koji su se zbili, i da tako Domovinski rat ostane što čišći, onda to isto moramo primijeniti i na zločine iz Drugog svjetskog rata.

Pravna država i zakoni ne poznaju dvostruka mjerila. Zakon za sve mora biti jednak, bez obzira o kome bila riječ.

I to bi trebao ponavljati šef države Josipović, a ne trabunjati o nekom antifašizmu i zločinima koji se nisu smjeli dogoditi. Kvalifikaciju zločina i povijesnih zbivanja neka ostavi povjesničarima, a on kao jedan od stupova države i pravnik morao bi podupirati sustav, a ne ga slabiti. Kako se trebamo suočavati sa zločinima iz Domovinskog rata, kako s ustaškim zločinima, tako bi se i Josipović i njegovo društvo trebali suočiti i s komunističkim zločinima. Razlika je samo u tome što su ustaški i komunistički bili dio planirane politike, a ovi iz Domovinskog rata ekscesi.

I samo na Domovinskom ratu današnja Hrvatska može počivati, a ne na antifašizmu iza kojeg se krije krvavi komunizam. Dok do toga ne dođemo, nećemo se riješiti ni ustaša niti partizana.

Zvonimir Despot, Večernji list

                                                            * * * * * *

Komentar Ante Rokova Jadrijevića

Naša nova Država Hrvatska je nastala na ANTIKOMUNIZMU !

Da nešto odmah i ovdje rasčistimo – i to jednom za svagda! Na čemu počiva ova naša nova Hrvatska Država?

Naš novi predsjednik Ivo YU-sipović, jednako kao i njegov prethodnik, bivši predsjednik i g-lupetalo Stipe Mesić, također uporno i stalno trabunja i g-lupeta o tome da je ova naša nova država nastala na ‘antifašizmu’, a to uopće nije točno. Ni najmanje točno! Jer ni  bivša država ‘Jugoslavija’ (čitaj: Srboslavija!) nije nastala na antifašizmu, nego na staljinizmu! A staljinizam nije bio antifašizam, nego nešto mnogo gore – zvjerski crveni fašizam i imperijalizam azijatskog kova.

Naprotiv, naša nova Država Hrvatska je – prije svega - nastala na ANTIKOMUNIZMU ! Ali i na anti-imperijalizmu ‘Velikog Brata’ iz Beograda, kojemu su zdušno pomagala i njegova ‘Velika Braća’ iz Moskve i Londona.

A njima su pomagala i ‘Velika Braća’ iz Pariza! Još mi nismo zaboravili pokojnog francuskog predsjednika Francoisa Mitteranda.

Drugo, argument sjajnog novinara i kolumnista Večernjeg lista Zvonimira Despota da je predsjednik Josipović (od nemilja zvan ‘Yuso’) pravnik, prihvatljiv je samo uvjetno: naime, velika većina djece udbaša su postala tobožnji ‘pravnici’ I to po tatinim službenim šoferima, a da uopće nisu ni vidjela svoj profesore prava! Najbolji promjer je bivši predsjednik Mesić, koji je u svoje vrijeme afere ‘Index’ stavio veto na proširenje te istrage na pravni fakultet u Zagrebu! Jamačno se to odnosilo i na ovog novog predsjednika YU-sipovića. Sve se više čudimo njegovoj (političkoj) imbecilnosti, trabunjaju i g-lupetanju o stvarima koje danas bolje od njega zna svaki prosječni mladi intelektualac u Hrvatskoj.

Treće, argument izvrsnog političkog intelektualca Zvonimira Despota da je naš novi predsjednik Yuso YU-sipović nekakav ‘stup društva’ također ne stoji, osim po ugledu na one stupove u kaubojskim filmovima koji odzada podupiru lažne fasade u ‘gradovima’ na starom divljem Zapadu. Zapravo je sam predsjednik YU-sipović lažna fasada ispred svojih pravih Gospodara iz Londona.

A sam  Josip Boljkovac, koji je naslovni anti-junak ove priče, neka nam više ne palamudi o ‘vlasti koja je uništila zemlju’. Neka se samo sjeti svoga sina – ratnog profitera iz Vukove Gorice pokraj Karlovca ! Ako je to stari Titov razbojnik Joža Boljkovac namjerno ‘zaboravio’, mi to nismo i nećemo zaboraviti!
I nikada nećemo zaboraviti kako je ratni saboter Joža Boljkovac u našem svetom Domovinskom ratu  sabotirao našu borbu za oslobođenje od srpskog fašizma, oslobađajući na svoju ruku srpske ratne zločince Arkana i Gorana Hadžića, poklonivši im pištolje za sigurniji povratak u četnike !

Ante Rokov Jadrijević,                                                                                                                 (hrvatski social-radikal)

Tadić i Josipović destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu!

Šime Tolić (by e-mail)/ e-Posavina.com/11 Kolovoz 2011

Petar Jeleč

Fra Petar Jeleč, teolog i povjesničar te profesor na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, u svom se komentaru objavljenom u listu "Dani" oštro osvrnuo na aktualnu politiku Zagreba i Beograda prema Bosni i Hercegovini, poglavito na odnos hrvatskog i srbijanskog predsjednika.

Tadić i Josipović destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu!
(slijedi komentar Ante Rokova Jadrijevića)

Nema iz hrvatske politike spomena o tomu da je iz Bosanske Posavine i RS-a istjerano i pobijeno kudikamo više ljudi nego iz čitave bivše tzv. Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj.

Sudbina izbjeglih Srba iz Hrvatske je dignuta na najvišu međunarodnu razinu, o njoj se govori i u relevantnim svjetskim institucijama, a sudbina postradalih Posavljaka i Hrvata u RS-u se gura pod tepih i nju nije uputno spominjati.

Liderstvo za glavobolju

Andrej Nikolaidis je u svojoj najnovijoj kolumni, objavljenoj na jednom portalu, izrekao nekoliko sjajnih misli koje zaslužuju da ih se stalno ima na umu: "Ja znam da fini, liberalni i tolerantni regionalni intelektualci o politici Borisa Tadića trebaju govoriti u komplimentima. To je em u duhu pomirenja, em u duhu nove saradnje, em u duhu evropskih integracija.

Promovisati - šta promovisati, slijediti - politiku samoproglašenog regionalnog lidera u duhu je vremena. Problem je, u najkraćem, u tome što je Boris Tadić regionalni lider samo u jednoj stvari - u destabilizaciji regiona."

U daljnjem tekstu Nikolaidis svoje stavove argumentirano obrazlaže analizirajući Tadićevu politiku prema Crnoj Gori i Kosovu. Vrlo je zanimljiva, na primjer, Tadićeva interpretacija zadnje krize na sjeveru Kosova gdje smo svjedočili reprizi već viđene balvan-revolucije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a predsjednik Srbije sugerira mogućnost da u tim događajima i u paljenju graničnih prijelaza svoje prste imaju i ubačeni albanski provokatori koji su, po toj logici, valjda rezali balvane i postavljali ih na ceste zagrljeni s lokalnim Srbima.

Tadićeva politika prema Bosni i Hercegovini

No ostavimo po strani događaje na Kosovu, i ono što Tadićeva politika, ujedinjena sa Srpskom pravoslavnom crkvom, poduzima na destabilizaciji Crne Gore i osvrnimo se na posljedice takve politike u Bosni i Hercegovini, jedinoj zemlji u kojoj je, nažalost, u velikoj mjeri uspio velikosrpski projekt.

Boris Tadić prema našoj zemlji vodi politiku zacrtanu drugim Memorandum SANU-a koji je kreirao njegov otac akademik Ljubomir Tadić skupa s kućnim im prijateljem Dobricom Ćosićem.

Za bolje shvaćanje ukupne srpske politike svakako vrijedi pročitati knjige renomiranih srpskih historičarki Latinke Perović, Olge Popović Obradović i Dubravke Stojanović koje temeljito seciraju službenu politiku Srbije prema susjedima. Nakon toga će svatko onaj tko još uvijek gaji bilo kakve iluzije o konstruktivnoj politici Borisa Tadića ostati poprilično razočaran.

Tu svakako treba pridodati i nekoliko beogradskih intelektualaca poput Srđe Popovića, Sonje Biserko i inače čitave ekipe okupljene oko Lukovićeva sjajnog portala e-novine koji je Tadićevoj vlasti postao nepodnošljiv trn u oku pa čini sve da ga ugasi.

Sonja Biserko, predsjednica HHO-a Srbije, zajedno s kolegama iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na nedavnom je sastanku u Mostaru ustvrdila kako Tadićeva Srbija želi u miru ostvariti Miloševićeve ratne ciljeve. Tadić to doduše radi na znatno uglađeniji i zapadnom uhu i "neovisnim intelektualcima" prihvatljiviji način od Miloševića: tako on javno govori da podržava integritet Bosne i Hercegovine, a u stvari srpska politička i intelektualna elita preko Milorada Dodika čini sve da destabilizira ovu zemlju i drži je u stanju konstantne napetosti.

Josipović sekundira Tadiću

I dok se destruktivnoj politici Borisa Tadića u provođenju velikosrpskog i memorandumskog projekta u regiji ne treba previše iščuđavati - jer Tadićeva Srbija nije doživjela nikakvu katarzu niti je prihvatila odgovornost za ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu - aktivnost hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u sekundiranju politici Borisa Tadića u regiji u najmanju je ruku zabrinjavajuća.

Umjesto lobiranja po svijetu i posjeta međunarodnim institucijama po Washingtonu, Briselu, Moskvi, Pekingu, itd., u svrhu promoviranja interesa zemlje na čijem je čelu, skoro se sva "međunarodna" politika Ive Josipovića svela na dosad nebrojene susrete s prijateljem Borisom Tadićem, koji je zbog tog prijateljstva s hrvatskim predsjednikom "vrlo skromno" ustvrdio kako njih dvojica svojom politikom idu deset godina ispred drugih u regiji.

Da nije tužna, ovakva bi samohvalna izjava bila više nego smiješna.

U posljednjem intervjuu za "Magazin" Jutarnjeg lista na izričito pitanje novinara o tomu kako Bosna i Hercegovina može napredovati ako na čelu jednog entiteta ima čovjeka koji je konstantno iz dana u dan negira i ponižava, Josipović pilatovski izbjegava odgovoriti i niže par pustih fraza koje nemaju nikakve veze s postavljenim pitanjem. Nakon nekih argumentiranih javnih upozorenja na pogubne rezultate Josipovićeva odnosa prema Miloradu Dodiku (vjerojatno po savjetu zajedničkog im prijatelja Tadića), Josipović je u intervjuu Nacionalu ustvrdio kako će on takvom svojom politikom vratiti Hrvate u Posavinu, a više puta je ponavljao i rečenicu kako je Milorad Dodik ispunio sve što je obećao, ne objasnivši javnosti nikada o kakvim se to obećanjima radi.

Zakon o katastru dovršava etničko čišćenje u RS-u

No zato je Dodik u međuvremenu, nakon tih susreta u kojima je navodno bilo riječi o poboljšanju situacije za Hrvate u RS-u, donio zakon u kojem se u miru dovršava proces etničkog čišćenja nad Hrvatima (i Bošnjacima) u tzv. Republici Srpskoj.

Radi se o zakonu o katastru koji je nedavno, uz opću šutnju domaćih i međunarodnih instanci pa i same Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, usvojila skupština tog entiteta. Protestirali su jedino bošnjački zastupnici u skupštini RS-a.

Prema tom će zakonu, ionako poniženi, pobijeni i istjerani Hrvati (i Bošnjaci) iz Posavine i tzv. RS-a, koji se nisu uspjeli vratiti i obnoviti svoje domove, morati plaćati porez na svoja zgarišta, zarasle njive i po nekoliko puta već posječene šume. Ukoliko to ne učine, bit će im oduzeta imovina, njive, šume i pašnjaci, i to sve po zakonu!!!!

Nema tu sad Ive Josipovića da protestira protiv takvog zakona (od dva HDZ-a kao satelitâ SNSD-a to se ni ne može očekivati) i da upita "čovjeka koji je ispunio sve što je obećao" kako je moguće danas donijeti jedan takav zakon koji krši sve moguće principe moralnosti i pravednosti.

Dakle, Dodikova paradržava ne samo da nema u planu obnoviti kuće koje je sama porušila (Republika Hrvatska je obnovila porušene kuće srpskim povratnicima), nego želi dodatnim odredbama oduzeti i preostala imanja i nekretnine onima koji se nisu vratili, a nisu u stanju plaćati taj nametnuti porez.

Iza toga zakona stoji dijaboličan plan dovršetka etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u RS-u, jer Dodiku i njegovim sljedbenicima itekako smeta činjenica što većina zemlje u Posavini i dalje katastarski pripada Hrvatima, jer je oni, na svu sreću, još nisu počeli masovno prodavati, osim u sporadičnim slučajevima i ja ih ovim putem pozivam da to nikada ne urade, a crkvene i političke prvake u Bosni i Hercegovini da zajednički dignu glas protiv ove u nebo vapijuće nepravde.

Dodik želi one koji se još nisu vratili i obnovili svoja imanja, a nemaju sredstava za plaćanje poreza na porušenu imovinu, potaknuti da prodaju sve što imaju, jer će ionako, ukoliko ne plate porez, ostati bez svojih šuma, oranica i okućnica koje su njihovi preci, uz tešku muku i odricanja, stjecali i obrađivali stoljećima. I to je taj - po Čovićevu i Ljubićevu mišljenju - najvjerniji branitelj interesa Hrvata u BiH koji skupa s njima "hrabro" stoji na "zadnjoj crti obrane hrvatstva".

(skraćeno 20 posto, A.R.J.)

Petar Jeleč | e-Posavina.com

******

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Tadić i YU-sipović – dva nova oka u glavi !

Ne čudimo se ‘našem’ YU-sipoviću: on je orjunaš kao i njegov ćaća Ante YU-sipović iz orjunaške Baške Vode. Dakle, ‘nečista krv’.

Ne čudimo se ni dr. Borisu Tadiću: on je velikosrbin kao i njegov ćaća dr. Ljubomir Tadić – u mladosti i on orjunaš.

Samo, sve je to račun bez krčmara: kada bi ponovo uspjela podvala Londona o tzv. ‘Zapadnom Balkanu’ (nota bene: granica Zapadnog Balkana je oduvijek bila Rijeka Drina!!), onda bi glavni grad mogao biti samo Sarajevo, a nipošto Beograd!

A to je ono na što ni velikosrbin Boris Tadić ne bi nikad prihvatio!

Dakle, jasno je tko je u ovoj priči lud, a tko zbunjen!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)

Zloporaba Gospe i oltara

Vecernji.hr/Zvonimir Despot/Zloporaba Gospe i oltara/16. aug./kolovoz2011.

Zvonimir Despot

Bez pardona

Zloporaba Gospe i oltara

Zašto je Bozanić toliko zapeo za Dajlu, a ne čuje ga 
se baš kad ljudi masovno dobivaju otkaze ?

(slijedi kratak komentar Ante Rokova Jadrijevića)

Niti je Hrvatska zaratila s Vatikanom niti su se Hrvati odrekli Pape i Katoličke crkve. Bilo je i bit će onih koji Crkvu i Papu mrze, koriste se nesnošljivim rječnikom, nisu čuli za vjersku toleranciju, vjerske slobode, prava, o Crkvi često govore i pišu a pojma nemaju, preteže im ideologija, a ne činjenice...

Ali ne živimo više u srednjem vijeku da se u javnosti, pa i među vjernicima, ne mogu propitkivati odluke crkvenih tijela koje nemaju veze s vjerskim naučiteljstvom. Pa čak i da je vjera u pitanju, opet je to za raspravu.

Tako je i s toliko razglašenim slučajem Dajla, koji je dobro poljuljao hrvatske katolike. Javnost ima pravo znati sve aspekte slučaja, a mediji su ti koji uime javnosti propitkuju, ne ulazeći u razinu profesionalnosti pojedinaca. Ali to je zadaća medija, pa tako i crkvenih, koji redovito zakazuju u svom poslanju na škakljivim pitanjima. Jer javnost nije samo laička nego i crkvena, i ona ima pravo znati što to crkveni poglavari rade iza zavjese.

Stoga je jučerašnja propovijed kardinala Josipa Bozanića u Mariji Bistrici kardinalni promašaj.

Prvo, on bi trebao znati da misa, propovijed i uzto blagdan Velike Gospe, nisu prilika za neizravno razračunavanje sa svima koji su se dotaknuli njegove odgovornosti u vezi s Dajlom, bez obzira na to koliko i za što bio on na kraju odgovoran.

Baš kao i nedavno na Visovcu, tako i u Mariji Bistrici Bozanić zlorabi oltar na najveći marijanski blagdan.

Zašto nije sazvao tiskovnu konferenciju i javnosti dao sve relevantne informacije? Ili dao intervju nekom mediju, makar Glasu Koncila?

Jer ovo s Dajlom nije samo unutarcrkveni problem, spor. To je prvorazredno državno, nacionalno pitanje!

Ali umjesto konkretnih informacija, Bozanić je sve zamotao u uobičajenu hrpetinu najobičnijih floskula! Pa je tako rekao: “Kao Crkva pozvani smo ugraditi se u život našeg društva, biti, ako je potrebno, i znak osporavan, ali čvrsti i nepokolebljivi u borbi za istinu o Bogu i čovjeku. Na tom putu ne smiju nas pokolebati nikakve prijetnje i nikakvi sebični interesi, jer znamo, naš temelj nije nekakva materijalna i propadljiva stvarnost, nego sam Bog”.

Koliko je poznato, slučaj Dajla nema veze s osporavanjem istine “o Bogu i čovjeku”, nitko nije doveo u pitanje opstojnost Boga, pa ni poslanje Crkve.

Ali ako crkveni temelj “nije nekakva materijalna i propadljiva stvarnost”, zašto se toliki crkveni ljudi tako grčevito drže i bore za svaku nekretninu, novac, zašto su postali opsjednuti materijalnim, a zaboravili i zanemarili svoj prvotni, duhovni poziv?

Zašto je Crkva nakon pada komunizma toliko postala u nas opterećena materijalnim? Nije li to pitanje svih pitanja?

I zašto nije našla konkretne odgovore u odnosu na novu društvenu stvarnost, kada više nema jednog “neprijatelja”, komunizma? Ili su danas “neprijatelji” svi koji misle svojom glavom i propitkuju kardinalske i papine ili, općenito, crkvene odluke?

Umjesto pozivanja na molitvenu šutnju na Trgu bana Jelačića za papina pohoda, za Crkvu u Hrvatskoj bilo bi puno korisnije i vjerodostojnije kad bi bila transparentnija u pogledu svojih financija, materijalnih dobara, posebice dok iz državnog proračuna dobiva sredstva poreznih obveznika koji svi i nisu vjernici.

Bilo bi zanimljivo čuti zašto je Bozanić toliko zapeo za Dajlu, a ne čuje ga se baš u vremenu kad ljudi masovno dobivaju otkaze, siromašnih je sve više, kad politika postaje sve udaljenija od naroda... Zašto Bozanić s oltara ne urla na političare, poslodavce, mafiju, kriminalce? I ne samo on.

Očito je da Hrvati moraju još sazrijevati. Kako politički, da ih se ne vesla od izbora do izbora, i da se politički što više aktiviraju, obrazuju, informiraju, tako i crkveno.

U Hrvata katolika još je premala svijest o njihovoj poziciji u Crkvi, ulozi, odgovornosti, poslanju, pa se vjernike često prevodi žedne preko vode.

Ali i to se mijenja, htio to Bozanić ili ne.

Zvonimir Despot

Večernji list, Zagreb

* * * * * *

Komentar Ante Rokova Jadrijevića

'Ušli đonom u osjetljivo polje'

Vodećim hrvatskim domoljubnim i državotvornim intelektualcima već je najmanje pet godina jasno da se – nažalost – Crkva u nas Hrvata odvojila od hrvatskog naroda i previše slizala s vlasti. Stoga je krajnji čas vratiti je narodu!

Ali tko to može učiniti? Crkva to sama ne može učiniti. Stoga inicijativa i akcija mora doći iz naroda. Ja sam to osobno već učinio u svom prethodnom članku i to upravo na ovom Blogu. I nisam sam u tome. Možda i nisam prvi – no, to je najmanje važno.

A što se tiče 'Slučaja Dajla' dobro bi bilo znati što je o tom slučaju napisao ugledni rimski dnevni list 'Il Messaggero' prije 20-tak dana, dakle u prvom vrhuncu tog crkvenog i među-državnog spora. Znakovit je i naslov tog novinskog članka: 'Sveta Stolica i Hrvatska na rubu diplomatske krize'.

Evo kako to izvještava najbolji novinar Glasa Istre, izvrsni Elio Velan (Gl.I., 3. kolovoz 2011.), citiram ovdje samo završni zaključak:

'Ušli đonom u osjetljivo polje'

'Rimski list se poslužio nogomentnim frazama da bi opisao da bi opisao stanje odnosa između Rima i Zagreba, pa pišu da je Vatikan u tom slučaju ušao đonom u osjetljivo polje Osimskih sporazuma' (završen glavni citat tog sjajnog Velanovog članka).

Novinar Elio Velan je u prethodnom dijelu svog maestralnog članka naveo i riječi gosp. Damira Murkovića, predsjednikom hrvatske zajednice u Trstu, koji je ujedno i predsjednik Federacije hrvatskih zajednica u Italiji ( (kojeg sam prije više od 15 godina i osobno upoznao u Trstu u Udrugi 'Matrix Croatica', op. A.R.J.). - Hrvati u Trst već godinama održavaju vrlo prisne odnose s Porečko-Pulskom biskupijom.

'Poznajem vrlo dobro mons. Ivana Milovana, stojim iza njega i dajem mu podršku.

Kao vjernika, cijela me je situacija iznenadila i teško sam to primio.

No, kao čovjek znam da unutar Vatikana djeluju razne frakcije, borba je živa i osobno mislim da je sve to izgrađeno mimo Pape. Iskreno, i kao čovjek i kao vjernik iznenađen sam stavom kardinala Bozanića.

Ne mogu ništa reći jer mi je sve neshvatljivo, svaki bi komentar bio ishitren' (završen citat).

Nije mi se nimalo teško složiti s riječima gosp. Damira Murkovića, predsjednika hrvatske zajednice u Trstu.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Brtonigla

(jedini hrvatski socijal-radikal)

Večernji-kolumne/Darko Pavičić: Bozanić gubitnik u bitki kod Dajle/12.kolovoz 2011.

Darko Pavičić

Bozanić gubitnik u bitci kod Dajle

Kardinal za svoje poteze nikome nije odgovoran. Čak neće odgovarati ni za loš imidž Crkve, za koji je on kriv. Obraz je Crkvi spasio biskup Milovan

(slijedi podrška Ante Rokova Jadrijevića ovom tekstu i oštra kritika kardinala Bozanića, kao i ovog našeg autoritarnog i rigidnog dogmatskog Anti-Pape Ratzingera)

Da je “slučaj Dajla” doista bio zakučast i kompliciran, pokazalo je njegovo razrješenje. Odnosno, statusi dobitnika i gubitnika na kraju cijele priče.

Vatikan, koji je bio najjači igrač u cijeloj priči, očiti je gubitnik, premda ništa u stvarnosti nije izgubio, jer ništa nije niti imao.

Gubitnici su i benediktinci, ali ni oni nisu ostali bez nečega što su imali (ako se izuzme činjenica da su 1947. morali napustiti samostan, no o tome sad nije riječ), nego samo bez onoga što su željeli dobiti.

Porečko-pulska biskupija izgubila je zemlju kojom je gospodarila i koju je rasprodavala u proteklih desetak godina, ali ona je, zapravo, najveći dobitnik, tj. moralni pobjednik u cijeloj priči.

Prije svega zato što se porečko-pulski biskup mons. Milovan nije dao podjarmiti nečijim interesima, ma koliko oni bili zavijeni u oblandu vatikanske svetosti, prozrevši sve zakulisne igre koje su mu, da je na njih pristao, mogle jednoga dana jamčiti samo status biskupa-izdajnika interesa vlastite biskupije, koju duži i za koju je odgovoran, što mu istarska povijesti sigurno ne bi lako oprostila.

No, najveći gubitnik u svemu tome je osoba koja niti je što imala, niti je što trebala dobiti, niti je bila tzv. zainteresirana strana u postupku.

To je nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić, koji je prvo svojim sudjelovanjem u tročlanoj kardinalskoj komisiji pripremio teren za potapanje Porečke biskupije, a poslije svojom instrumentalizacijom za navodne vatikanske interese pridonio najvećoj podijeli episkopata u novijoj povijesti.

Gledatelju sa strane zacijelo nevjerojatno zvuči da vodeći hrvatski nadbiskup postaje razbijač biskupskog jedinstva zbog neke katastarske čestice i da je do samoga kraja, čak dan prije nego što je interveniralo Ministarstvo pravosuđa, preko svoga medija Glasa Koncila ustrajavao na demonizaciji i uništenju kolege biskupa Milovana.

Upravo ta činjenica, da je do posljednjeg dana Bozanić inzistirao na “pravednoj” podjeli Dajle, prema vatikansko-benediktinskom kroju, opovrgava sve one koji su mislili da mu se potpis u kardinalskoj komisiji “oteo” i da je riječ o pukoj slučajnosti. Očito je Bozanić otpočetka sve dobro znao, ali je, na žalost, donio čitav niz krivih procjena. Od one da će biskup Milovan reagirati kao što je odreagirao, do toga da će u javnost izaći sva prljavština cijeloga slučaja.

Kako Bozanić za svoje poteze nikome nije odgovoran, njemu se osobno baš ništa neće dogoditi, osim grozomornog rejtinga koji si je priskrbio za buduće dane. Čak neće odgovarati ni za loš imidž Crkve, za koji je on kriv i koji će biti spašen isključivo herojskim Milovanovim držanjem.

Odgovornost ga može stići možda tek na političkoj razini, i to kroz poruku koju mu je svojom odlukom o vraćanju Dajle Republici Hrvatskoj poslala vladajuća stranka, a to je da ovoj zemlji više nije potreban.

Darko Pavičić

P..S.: tekst je skraćen za posljednje dvije rečenice, koje su izvan konteksta i vremena/ A.R.J.

* * * * * *

Komentar Ante Rokova Jadrijevića: na Veliku Gospu, 15. kolovoza 2011.

Crkvenog parazita ‘Bozu’ protjerati iz Zagreba i Hrvatske u vatikansku konfinaciju !

1. – Da je ovaj današnji Papa Ratzinger notorno ograničen čovjek – to nam je već odavno jasno. Još od vremena kada je bio predstojnik Kongregacije za nauk vjere. Kada je 1984.g. njegova Kongregacija…. objavila svoju Instrukciju o nekim vidovima teologije oslobođenjaI to zbog navodnih ‘doktrinarnih skretanja’, koja predstavljaju ‘opasnost za kršćansku vjeru’, zbog preuzimanja elemenata analitičkog i kategorijalnog aparata marksističkog ‘dijalektičkog materijalizma’.

Dakle, Kardinal Ratzinger se oštro protivio oslobađanju i od zemaljskog ‘socijalnog grijeha’ struktura, (kojima je Crkva stoljećima služila !), insistirajući samo na duhovnom oslobođenju i oslobođenju od individualnog grijeha.

A teologija oslobođenja zastupa integralno oslobođenje, kako od individualnoga, tako i od socijalnog grijeha, čiji su izvori u socijalnim ‘strukturama’ i odnosima, a očituju se u gladi potlačenih i siromašnih, u nepismenosti, obespravljenosti, itd.

Jedan od najznačajnijih zagovornika ‘Teologije oslobođenja’ bio je brazilski svećenik, fratar Leonardo Boff, koji je svoje stavove jasno izložio u svojoj knjigi Crkva: karizma i vlast. Njega je Ratzingerova Kongregacija za nauk vjere u rujnu 1984.g. pozvala na ‘razgovor’ kod kardinala Ratzingera. Uskoro je odlukom Kongregacije fratar Leonardo Boff bio osuđen na godinu dana šutnje (nota bene. što se opet ponovilo i u našem ‘Slučaju Dajla’ !!): da ne objavljuje članke i knjige i da ne izražava svoje stavove.

Na stranu svog svećenika Leonarda Boffa stala je brazilska crkva, uz podršku katoličkog svećenstva gotovo cijele Latinske Amerike (!!!), a i sam svećenik Boff je odbacio sve optužbe o njegovom navodnom marksizmu, insistirajući i dalje da se kao kršćanin i franjevac bori za slobodu, za pravdu, uključujući socijalnu pravdu, te i za izgradnju novoga društva – na takvim temeljima.

Dakako, svećenik Boff je napao i određene crkvene strukture, strukturu vlasti i moći unutar Crkve. Međutim je Ratzinger vrlo odlučno i jasno pokazao da Kongregacija smatra da Crkva nije samo puka zajednica vjernika, nego i čvrsta hijerarhijska STRUKTURA…. (više o tome u predgovoru našeg dr. Ivice Maštruka knjizi Leonarda Boff-a ‘Crkva: karizma i vlast’, koju je kod nas objavila nakladnička kuća Stvarnost, Zagreb, 1987.g.).

Dakle, došlo je do velikog crkvenog spora, koji je zaprijetio novim crkvenim raskolom! Nijedna strana nije htjela popustiti. Intervenirao je sam Papa Karol Vojtyla….te je napokon Ratzingerova Kongregacija za nauk vjere popustila i u ožujku 1986. objavila svoju Uputu o kršćanskoj slobodi i oslobođenju… koja se pozitivno odredila prema Teologiji oslobođenja… Itd. Uskoro je i sam Papa Karol Vojtila napisao i 1991.g. objavio svoju socijalnu encikliku ‘Centesimus annus’, koja je još uvijek glavni socijalni nauk naše Katoličke crkve – uz bok slavnoj encikliki ‘Rerum novarum’ Velikog Pape Leona XIII. s kraja 19. stoljeća, s kojom čini jednu cjelinu.

Kardinal Ratzinger, čovjek bez uzvišenog kršćanskog duha i osjećaja kršćanske solidarnosti, zadrti i tvrdoglavi crkveni dogmatik opet – sada kao Papa Benedikt XVI. - iznova upropaštava karizmu naše Katoličke Crkve, koju joj je bio povratio Veliki Papa Ivan Pavao II.

Sve je jasnije da Papa Ratzinger nije pravi Papa. On se sve više pokazuje kao Anti-Papa, koji služi Đavolu, umjesto Bogu i Božjem sinu Isusu Kristu!

Da je tomu tako, evo samo dva očita primjera: kada je relativno malo poznati poljski kardinal Karol Vojtyla bio izabran za Papu, izvrsni poznavatelji života u Vatikanu iz New Yorka su izjavili: ‘Hvala Bogu, konačno jedan Papa koji stvarno vjeruje u Boga !”.

Drugo, papinski Vatikan ima svog službenog egzorcista – istjerivača zlih duhova, odnosno demona, i to iz redova i ranga biskupa (!!), jer je odavno poznato da je crkveni Vatikan prepun Vragovih demona. Takvih je navodno više od pola kardinala u Vatikanu. Jedino je nejasno kako im je kardinal Ratzinger izmakao iz vida…

Ima još jedna važna stvar, koja se zbila ne tako davno. Prilikom svog posjeta Jeruzalemu, Papa Ratzinger je poništio dogmu o Židovima kao krivcima za ubojstvo, odnosno raspeće Isusa Krista. Tako je Papa Ratzinger na svoju ruku rehabilitirao vrhovnog židovskog svećenika Kaifu i čitav njegov sinhedrion od krivice za raspeće Isusa Krista. Tko je onda za to kriv? Zar je sam Isus Krist kriv za svoju smrt na križu?

Što je Ratzingera na to prisililo? Sasvim sigurno to nisu bili nikakvi važni duhovni razlozi…., nego upravo vulgarni materijalni razlozi - jačeg i globalno moćnijeg židovskog kapitala, naročito onog u Londonu i New Yorku…. !!

Time se Ratzinger sam diskvalificirao od svoje dogme o ‘nepogrešivosti Pape’, na kojoj on sam toliko nezdravo insistira.

On očito ne može izvan svog okamenjenog mentaliteta…..

….a to očito ne može ni naš zagrebački nadbiskup i kardinal ‘Boza’ Bozanić! Stoga ovo pitanje našem kardinalu ‘Bozi’ Bozaniću: a što ćemo sada s ‘grijehom Bozanićevih struktura’ na zagrebačkom Kaptolu?

Hoćemo li i mi morati sada reći ‘ecrasez l’infame!’, kao što je to dva desetljeća prije velike Francuske revolucije uzviknuo francuski filozof Voltaire ?! Ne, nećemo. Nego ćemo reći: crkvenog parazita kardinala ‘Bozu’ Bozanića protjerati iz Zagreba, a po mogućnosti i iz Hrvatske! Ravno u Vatikan, pa neka tamo s Papom Ratzingerom i dalje rovari protiv Osimskog sporazuma i naše Države Hrvatske! A Dajla će i dalje ostati naša. I samo naša!!

A upravo to je danas, na blagdan Velike Gospe, kardinal Bozanić ponovio u našem velikom marijanskom svetištu Marije Bistričke u svojoj podloj propovijedi..

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(jedini hrvatski social-radikal)

Tko će srušiti ZOG – Nadvladu Amerike?

Business.hr/ SAD je bankrotirao već 6 puta/ 27. srpnja 2011

Darko Baniček

Default nije ništa novo

SAD je bankrotirao već 6 puta

(slijedi radikalni komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Tko će srušiti ZOG – Nadvladu Amerike?)

Iako je još krajnje neizvjestan epilog krize

s limitom zaduživanja SAD-a, povjesničari

su nas podsjetili da je SAD već bio u defaultu,

odnosno već je šest puta u povijesti de facto

bio insolventan.

Prvi put je bez sredstava za sve obveze SAD ostao 1779. godine, kada su ga pritisnuli troškovi rata za nezavisnost, a obveznice kojima je pokrio dug nije mogao vratiti već ih je devalvirao.

Drugi put SAD je bio insolventan 1782. kada Francuskoj i Nizozemskoj nije mogao vratiti novac posuđen za rat, no uz odgodu otplate sve je plaćeno do 1790.

Treći bankrot dogodio se 1861. kada je prvi put izdana zelena novčanica, no zbog Građanskog rata njezina vrijednost u zlatu je pala za 60 posto.

Obveznice kojima je financiran 1. svjetski rat SAD je prestao plaćati 1934. tijekom Velike depresije.

A peti je bankrot nastupio 1971. kada zbog prevelike emisije dolara Richard Nixon vjerovnicima nije mogao isplatiti vrijednost dolara u zlatu.

Posljednji bankrot je de facto devalvacija dolara tijekom financijske krize.

Jer, upozoravaju analitičari, bez devalvacije dolara SAD ne bi imao ni teoretske šanse vratiti svoj dug.

* * * * * *

* * * * * *

Komentar Ante Rokova Jadrijevića

Tko će srušiti ZOG – Nadvladu Amerike?

Nakon čitanja ovog iznimno korisnog teksta, nije teško zaključiti da je USA bankrotirale samo - i isključivo - nakon svojih velikih ratova – i iz toga nisu izvukli nikakav valjan pouk. A zašto? O tome nešto više na kraju ovog komentara.

Prvi svoj bankrot je završio velikom devalvacijom američkog dolara tri godine nakon svog rata za nezavisnost, što znači da su njeni vlastiti bankari, odnosno ‘banksteri’ morali progutati svoja vlastita g……

Treći bankrot USA je uslijedio nakon Građanskog rata između njenog Sjevera i Juga, a i to ju je koštalo velike devalvacije njenog američkog dolara, što znači da su njeni bankari, odnosno ‘banksteri’ opet morali progutati svoja vlastita g……

I četvrti bankrot je bio zbog američkog ulaska u I. svjetski rat, a ta je agonija bankrota trajala sve do 1934. godine (kada je američki predsjednik Delano Roosevelt od svog suvremenika Adolfa Hitlera ekspresno naučio kako se takve krize rješavaju!!).

Pa i peti bankrot je bio zbog rata u Vietnamu, nakon kojeg je došlo do velikog pada dolara. Taj dugotrajni rat su započeli američki ‘capital-fašisti’ (bankari, proizvođači oružja, naftni magnati, itd.), koji su prethodno organizirali atentat i ubojstvo predsjednika Johna F. Kennedy-ja, a isto tako su ekspresno svrgnuli s vlasti i predsjednika Richarda Nixona, čijom je zaslugom završen rat u Vietnamu! To je bio jedini njegov ‘magnum crimen’.

A i za ovaj posljednji bankrot USA, kojem upravo svjedočimo, krivi su američki capital-fašisti, koji su – na čelu s Georgem W. Bushom organizirali atentat i rušenje židovskih ‘Tornjeva’ (‘Twin Towers’) na donjem rtu Manhattana, kako bi stekli ‘casus belli’ za ratni pohod na Afganistan, a to kao paravan za ratni pohod na naftom bogati Iraq !!

Dakle, nazire se glavna i najveća rak-rana Sjedinjenih država Amerike (USA): to su (pretežno židovski) ‘banksteri’, koji su, gurajući Ameriku u ratove (koji su tim ‘banksterima’ iznimno jako unosni), već šesti put isisali krv američkom narodu (točnije: svim ostalim američkim narodima i rasama u SAD !!). Čudno je da se u USA još nije pojavio pravi Vođa, koji bi američkom narodu jasno ukazao na njegovog glavnog neprijatelja i barem pokušao spasiti USA od tih bankarskih krvopija?!

Naime, glavni neprijatelj USA jest Rockefellerova ZOG - Nadvlada Amerike. Na to je 1995.g. prvi pokušao upozoriti famozni ‘bombaš’ Timothy Mc Veigh – nažalost na svoj krajnje ‘nezgrapan’ način…. Hoće li se uskoro pojaviti novi i daleko bolji patnik, mučenik, vođa ili vojvoda, koji će ‘skrižom u ruci ili na njemu’ spasiti USA ?!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(jedini hrvatski social-radikal)