rijekadanas.com/ Čelnik PGŽ policije planirao ubojstvo unuka Slavice Šote?!/8. srpnja 2015.g.

8. srpnja 2015.g.

Uvodna napomena (ARJ):

Gospođa Slavica Šota je danas jedna od najpoznatijih Riječanki, a svakako i najborbenijih! Ona je čelnica POKRETA OTPORA – Riječani protiv korupcije i organiziranog kriminala.

A po korupciji i naročito o “organiziranom kriminalu” Rijeka već dugo, dugo i daleko nadmašuje druge najveće gradove u Hrvatskoj. Split, Osijek... itd.

Poslije drugog svjetskog rata, Rijeka je bila najjači industrijski centar Hrvatske, sa snažnom i dobro očuvanom izvozno orjentiranom privredom: brodogradilišta, brodarske kompanije, lučka postrojenja, banke, snažna poduzeća metalne industrije, relativno dobre i sačuvane prometnice - dakle sve ono što je trebalo novoj državi u nastajanju. A tu je bila i nova vojska, nova vojna i civilna policije, snažne tajne službe, brojna i snažna državna administracija, itd.

I s vremenom neki novi partijski karijeristi, odnosno “nova klasa komitetlija”...

Ovo je dakle priča o takvima... “KOMITETLIJAMA”.

******

Već više od 20 godina je njihov neprikosnoveni Vođa nabusiti Slavko Linić, poznat po nadimku “SLAVKO – STEČAJKO”. 

Nakon što je sve najvrijednije u Gradu Rijeki poslao u stečaj,  sva je preostala imovina budzašto završila u rukama S-Linićeve mafije, odnosno “UDBO-mafije”!

Osilila se preko svake mjere ta S-Linićeva BAGRA.

Ali, malo po malo počeo se u gradu Rijeki rađati i POKRET OTPORA, Riječani protiv korupcije i organiziranog kriminala! Malo po malo pojavili su se i novi vođe – i to prije svih dvije ŽENE! A prvo ime POKRETA OTPORA, Riječani  protiv korupcije i organiziranog kriminala pripalo je borbenoj gospođi Slavici Šota.

S-Linić je naglo počeo gubiti tlo pod nogama. Uzdrmalo se njegovo UDBO-mafijaško “carstvo”. Popustili su ionako slabi S-Linićevi živci...  i dogodilo se ....

A.R.J.

******

Čelnik PGŽ policije planirao ubojstvo unuka Slavice Šote?!

 Sutra će se u Zagrebu u organizaciji Riječkog pokreta otpora organizirati tiskovna konferencija na kojoj će javnosti biti prezentirani dokazi o planiranju ubojstva unuka čelnice te organizacije Slavice Šote.

Stvar je tim šokantnija što u Pokretu tvrde da raspolažu informacijama i dokazima prema kojima je naručitelj ubojstva trebao biti jedan od čelnih ljudi riječke policije, a izvršitelj njegov nećak!

O ovom šokantnom slučaju su proteklog tjedna izviješteni MUP, Ured za nacionalnu sigurnost RH, DORH, USKOK, Hrvatski sabor kao i svi saborski zastupnici (osim Slavka Linića).

Međutim, prozvani policijski čelnik je i dalje na svojoj dužnosti unatoč činjenici da bi u slučaju provođenja istrage trebao biti ključna osoba u istrazi protiv samog sebe.

Kako saznajemo, obitelj Šota raspolaže vrlo uvjerljivim dokazima poput audio snimke i sms-ima svjedokinje, odnosno bliske prijateljice osumnjičenog.

rijekadanas.com

Marku Babiću čin – generala nad generalima!

Dragovoljac com/ Marku Babiću čin – generala nad generalima!/ Srijeda, 01 Srpanj 2015

Autor Mladen Pavković   

Marku Babiću čin – generala nad generalima!

Hrvatski branitelj Marko Babić (Vukovar, 16. veljače 1965. – Zagreb, 5. srpnja 2007.) još za života postao je legenda, ali se nikada tako nije ponašao. Ovih dana obilježit ćemo, na žalost, još jednu obljetnicu njegove smrti.   Prerano nas je napustio. No, ono što je najtragičnije o njemu se govori i piše samo i isključivo nekom prigodom, a ovaj čovjek već je odavno zaslužio da i djeca u školi znaju tko je – Marko Babić, junak s Trpinjske ceste, najbliži suradnik general - bojnika Blage Zadre, neustrašivi ratnik koji je rušio srpske tenkove kao „kule od karata“, borac u kojeg su svi imali povjerenja, koji im je bio uzor nad uzorima. Nikada nije vikao „ja pa ja“, a još manje se poput ministra branitelja, bez branitelja, Predraga Matića „hvalio“ da ima PTSP-i, pa na osnovu i toga sakupljao političke bodove. Politika ga uostalom nikada nije zanimala. Zanimala ga je istina o hrvatskom oslobodilačkom Domovinskome ratu. Sanjao je o seriji dokumentarnih filmova na tu temu, što je djelomično i ostvario. Roditelje su mu sredinom rujna 1991. odveli iz Vukovara i ubili u jednom obližnjem selu. Mi koji smo ga poznavali, netko više, netko manje, sa sigurnošću možemo tvrditi da nije mrzio, ali nije ni zaboravljao. Ova vukovarska legenda, čiji se posljednje počivalište nalazi na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru, samo je metar udaljen od počivališta Blage Zadre. Zajedno u ratu, zajedno na – groblju! Je li to sudbina, ili je to tako naprosto trebalo biti? Međutim, sramotno je što se po imenu Marka Babića danas naziva tek jedan braniteljski malonogometni turnir. Ni njega ne bi bilo da nije njegovih suboraca koji ne daju da se ugasi uspomena na ovog heroja. Ako je tko zaslužio generalski čin, zaslužio ga je ovaj čovjek. Zašto mu ga ne udjele, makar i posthumno? Prije nekoliko godina na moju inicijativu (2012.) Udruge proistekle iz Domovinskoga rata dodijelile su mu priznanje Junak hrvatskog Domovinskoga rata. Tom činu, na Trpinjskoj cesti, bio je nazočan i ministar Matić. Priznanje su primili njegovi najbliži, koji se nisu mogli načuditi da ga je i po tom pitanju država zaboravila. Matić je uz ostalo jedno vrijeme vikao da će uvesti odličje Junak Domovinskoga rata s nazivom „Blago Zadro“. Bila je to još jedna njegova „sapunica“, marginaliziranje istinskih junaka. A ako usporedimo (zašto ne?) sudjelovanje u Domovinskome ratu Marka Babića i Predraga Matića dolazimo i do ovih podataka: Babić je kao branitelj u borbenom sektoru prikupio 1888 dana, a Matić 1127 u borbenom i 716 u neborbenom (ukupno 1843 dana). Marko Babić se osim u Vukovaru borio i na drugim ratištima, a Matić isključivo u Vukovaru. Babić je uništio tri puta više srpskih tenkova nego Matić, koji se time hvali i u svakoj radio emisiji. Matić je s mora (odmora) došao u Vukovar (i to sa velikim zakašnjenjem, op.ARJ)), a Babić iz Švicarske, gdje je bio na privremenom radu. Babić je bio zapovjednik (pukovnik), a Matić – vojnik. Nekako bi bilo i za očekivati da jedna od najvećih legendi Domovinskoga rata ima i barem nekoliko puta više ratnih odličja, od recimo Matića. Ali, vraga. Matić je dosad dobio (tko ga je predložio?). Red kneza Domagoja s ogrlicom, red Nikole Šubića Zrinskog, red hrvatskog Križa, Red hrvatskog trolista, red hrvatskog pletera, Spomenicu Domovinskog rata, Spomenicu Domovinske zahvalnosti, medalju „Oluja“ i još niz nagrada i priznanja. Predrag Matić ih ima daleko više i od Mile Dedakovića i Branka Borkovića!? Što je od toga dobio Marko Babić, po čijem se imenu ne zove ni jedna ulica ili trg, škola ili kulturna ustanova? Ništa! A Marko Babić je bio pripadnik Hrvatske vojske do 1997., kad se časno skinuo. Nije li i to omalovažavanje ljudi koji su bili prvi kad je trebalo? Zašto uostalom Ministarstvo branitelja ne nosi naziv – Ministarstvo hrvatskih branitelja Domovinskog rata „Marko Babić“, ili zašto umjesto crnog (?) goluba zaštitni znak ove ustanove ne bude lik ovog Junaka Domovinskoga rata? Do još jedne obljetnice smrti Marka Babića (5.srpnja) ostalo je malo vremena. Ali dovoljno dugo da mu se i službeno dodjeli posthumno čin – generala nad generalima! Matić bi to mogao provesti u djelo, samo da hoće, i bez dodatnih financijskih sredstava. Ali, neće! Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91)

Hrvatsko pravosuđe u slučaju Končar-Cetinski: dokazi upitni, USKOK ispituje čovjeka na samrti

Ipress.hr/ Hrvatsko pravosuđe u slučaju Končar-Cetinski: dokazi upitni, USKOK ispituje čovjeka na samrti/ 29.06.2015.

Hrvatsko pravosuđe u slučaju Končar-Cetinski:

dokazi upitni, USKOK ispituje čovjeka na samrti

PULA – Američki državljanin S. P., vrhunski liječnik, povratnik iz SAD-a, koji živi u Rovinju, danas 81-godišnjak u terminalnoj fazi bolesti i dementan, ispitivan je od strane PN USKOK-a u privatnoj medicinskoj ustanovi više od pola sata, kako bi tzv. hrvatsko pravosuđe osnažilo slučaj u kojem već gotovo pet godina ne uspijevaju zatvoriti konstrukciju zlouporabe položaja Vinke Cetinski na štetu Danka Končara.

Je li krajnje vrijeme za monitoring hrvatskog pravosuđa, u kojem se razmjeri manipulacije, korupcije i selektivnog pristupa očitavaju kao sama njegova srž? Je li nužno objektivno preispitati okolnosti koje su dovele do toga da se jedan privatni spor u kojem država nije oštećena, a sam navodni oštećenik u drugom sporu na sudu navodi da njegovo pokretanje nije ni tražio, podigne na razinu progona po službenoj dužnosti u kojem su do sada potrošeni milijuni proračunskoih kuna?

Ključna su to pitanja koje otvara obraćanje nizu institucija hrvatske države, Europske unije, SAD-a i međunarodnim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih i građanskih prava, a koje je dospjelo i na našu adresu.

Kako je, naime, poznato, Danko Končar, tajkun relativno neproničnog izvora bogatstva, optužio je Vinku Cetinski da ga je pri kupovini niza zemljišta na području Istre oštetila za znatan iznos novca, koji do danas nije točno utvrđen.

Iako nije utvrđeno da je pri tome porezno oštećena država, DORH je pokrenuo postupak, angažirajući niz institucija te instrumentalizirajući medije u diksreditaciji optuženih uz istovremeno diviniziranje navodnog oštećenika.

- No, 'oštećenik' Končar je nedavno na sudu u Puli ustvrdio da uopće nije oštećen, nego će dobro zaraditi, a da cijeli slučaj nije pokrenuo on, nego policija, navodi se u pismu.

Pismo Vinke Cetinski kojim se zahtijeva međunarodni monitoring našeg pravosuđa poslano na 40-ak međunarodnih adresa donosimo u cijelosti u nastavku.

Spoznaja o nezamislivim razmjerima manipuliranog, korumpiranog i nedvojbeno selektivnog hrvatskog pravosuđa, potkrijepljena brutalnim i krvavim osobnim iskustvom posljednjih pet godina ponukalo me je da se obratim ovim Apelom institucijama hrvatske države, EU- e, SAD-a kao i međunarodnim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih i građanskih prava, a kojim želim izraziti želju da se hrvatsko pravosuđe stavi pod izravni, neposredni monitoring pravosudnih tijela država članica EU s duljom demokratskom tradicijom i iskustvom. Jer prava slika situacije u hrvatskom pravosuđu se ne može dobiti temeljem suhoparnih statističkih podataka i vječitih najava nekakvih reformi, već jedino izravnim uvidom u način funkcioniranja u praksi.

Moj slučaj sporenja sa Dankom Končarom, ali i kompletnim pravosudno – policijskim aparatom RH koji stoji iza njega, je nakon ovih pet godina postao svakom objektivnom promatraču rendgenski jasan: korupcija i privatizacija državnog i pravosudnog sustava od dijela vladajućeg i moćnog interesnog lobija, koji ima neospornu privilegiju da stoji iznad svih zakona u RH, postao je na mom primjeru jasno vidljiv.

Sve je počelo nakon što sam odbila 'pokrivati' istarske moćnike u aferi Hypo

I danas još, nakon što su bezuspješno isprobali na sve moguće načine naći mi bilo kakvu „slabu točku", koja bi im bila kakvo takvo pravno uporište, oni i nadalje troše novce poreznih obveznika da bi opravdali svoj skupi i od samog početna potpuno nepotrebni angažman. Jer on je bio isključivo u funkciji interesa tih moćnika.

Naime, čitava ta, do neviđenih razmjera medijski prenapuhana, afera pokrenuta je samo s namjerom da se prikrije ogroman kriminal lokalnih političara i gospodarstvenika povezan s poslovanjem Hypo banke u Istri.

Naime, nakon što sam odbila sudjelovati u tom ne samo prikrivanju kriminala već i spašavanju glavnih aktera od mogućih zakonskih sankcija masivno je uključen lokalni i nacionalni policijski i pravosudni aparat, pokrenuta dotad u Hrvatskoj neviđena medijska hajka s ciljem mojeg diskreditiranja, kako bih bila nevjerodostojna u mojim tvrdnjama, a što sam na vrijeme iskazala meritornima u pravosuđu, policiji i politici.

I tada se nije radilo samo o tvrdnjama i nekakvim poluistinama, na razini „rekla kazala", već o konkretnim rezultatima istrage austrijske policije o kriminalu povezanom s Hypo bankom u sprezi s lokalnim političarima, odvjetnicima i gospodarstvenicima u Istri.

Državna tijela RH su već dulje vrijeme u posjedu tih dokumenata no, oni i nadalje ne postupaju po njima već očito nastoje zataškati čitav problem.

Končar na sudu ustvrdio kako nije oštećen kod kupnje zemljišta

Osim toga Danko Končar danas tvrdi, kao svjedok na Općinskom sudu u Puli, da on uopće nije oštećen kod kupnje zemljišta već naprotiv da je napravio dobar posao na kojem će zaraditi, te da je policija ta koja je pokrenula kompletan slučaj, a ne on?!

Iz tog iskaza proizlazi da su jedino hrvatska policija (PN USKOK) i DORH zainteresirana strana da dođu do nekog „rezultata" glede inkriminacija prema meni kako bi opravdali svoj nevjerojatan angažman i s njim povezane troškove Bilo bi zanimljivo doznati tko je i zbog čega pokrenuo čitav državni aparat i medije ako to nije bio osobno Danko Končar?

Uskok upao u bolesničku sobu i ispitivao čovjeka na samrti

Neposredan povod za ovaj moj Apel upravo u ovom trenutku jest prije svega tretman kojem je bio izložen jedan prijatelj moje obitelji inače američki državljanin, povratnik iz SAD-a, ugledan i vrhunski liječnik, profesor, koji je dugi niz godina radio u Bostonu, Cornell Universityu u  Washingtonu,  George Washington Hospitalu, George Washington Universityju, a od jeseni 2014. živi u Rovinju.

Čovjek, koji je u visokoj starosnoj dobi, teško bolestan, srce mu radi ispod 20% kapaciteta, u terminalnoj fazi bolesti i dementan je u petak 19. lipnja ove godine u 7 sati ujutro ispitivan u renomiranoj privatnoj medicinskoj ustanovi kao svjedok od riječkog PN Uskoka gotovo punih pola sata.

Nevjerojatno.

Njegova supruga koja je inače dnevno 24 sata s njim bila je u to vrijeme na doručku, a kada se vratila zaustavljena je ispred ulaza u sobu bez objašnjenja. Rečeno joj je samo da trenutačno ne može ući. Žena je bila u šoku, rasplakala se, tresla se, pomislila je da joj je suprug umro.

Može li se taj osjećaj ikako i ikada poništiti i jednostavno zaboraviti ? (u  privitku identitet osoba, fotodokument iz bolnice i medicinska dokumentacija)

A sve to samo zato jer su u DORH-u uvjerenja da je kompletna Porezna uprava u Rijeci pod mojim utjecajem izdala rješenje o porijeklu imovine moga supruga i mene ne samo da je sto posto pokrivena dokazanom zaradom već i da imamo relevantan iznos „viška" novca u odnosu na nepokretnu imovinu.

Da se razumijemo, porezni inspektori su na našem predmetu radili pune dvije godine i to na zahtjev DORH-a. Rješenje je izdano i potpisano od svih odgovornih u toj instituciji, njih petero.

No, rezultat ne zadovoljava gospodu iz DORH-a i oni nastavljaju i dalje nešto „raditi".

Tako pozivaju u Rijeku ljude koje nismo nikada u životu sreli niti imali bilo kakav poslovni kontakt što onda naravno i oni sami potvrde. Ili pak poznate likove koji su kontrahenti u glavnom procesu, za koji još uvijek ne znamo kada će se održati pripremno ročište, a o mojim i suprugovim prihodima nemaju apsolutno nikakva saznanja (Radolović, Pilat). Plate im se putni troškovi i nikom ništa. Ali važno da se „radi".

Oni očigledno „sumnjaju" po nečijem nalogu i ne mogu stati dok nešto ne nađu, a pošto naći ne mogu ništa onda se stvar prolongira u nedogled, pokušavaju se iskonstruirati nove istrage samo da ne izađe na vidjelo pravi razlozi i pozadina mojeg progona.

Moj suprug (Mirko Cetinski, op. ARJ) i ja smo u potpunoj financijskoj blokadi. Sve nam je blokirano. Jedva preživljavamo, a godine prolaze. I tko zna koliko će ih još proći ako ne dođe do radikalne intervencije u ovaj potrošeni, korumpirani i selektivni pravosudni sustav.

Zato mislim da bi izravnim monitoringom određenog broja problematiziranih slučajeva poput ovog mojeg moglo brže doći do nužnih promjena koje su u interesu žrtava takvog nakaradnog, za jednu članicu EU-a, potpuno neprimjerenog pravosudnog sustava, navodi se u dopisu.

(iPress)

Vezani tekstovi:

Državni odvjetnik Putigna maknut iz istrage nad poreznicima u slučaju Končar-Cetinski

USKOK bez kontrole: Zašto četiri godine istražuju, maltretiraju i 'siluju' moju obitelj?!

V. Cetinski kazneno prijavila državnog odvjetnika: Putigna pogoduje Končaru

"Slučaj Cetinski propao, država mora otkriti od kud D. Končaru milijuni eura!"

Marko Perković Thompson se pobjednički vraća u Knin!

Marko Perković Thompson se pobjednički vraća u Knin!

---------- Proslijeđena poruka ----------

Šalje: VUKOVAR HRVATSKA <vustozer@gmail.com>

Datum: 23. lipnja 2015. u 21:26

Predmet: Priopćenje- Marko Perković Thompson se pobjednički vraća u Knin!
Prima:


Marko Perković Thompson se pobjednički vraća u Knin!

Marka su izgnali iz Knina zabranom njegova koncerta u sklopu proslave Oluje
prije dvanaest godina.

Hrvatski suverenisti od tada u Čavoglavama strpljivo,mirno i dostojanstveno pokazuju jugofilima koliko su spremni podnijeti za nacionalni ponos.

Ove godine će im Marko Perković Thompson i stotine tisuća domoljuba
pokazati da je pravda dostižna.

U vremenima kada jugofilne oligarhije pokušavaju zadati konačni udarac
teško stečenom minimumu jedinstva u Hrvatskoj, još jednom ćemo im pokazati
koliko su daleko od svog prljavog cilja.

SOHV podržava i pozdravlja plemenitu odluku Odbora za organiziranje
proslave Dana Pobjede u Čavoglavama da proslavu 20 obljetnice presudnog
trenutka hrvatske državnosti ove godine organizira u Kninu.

S vjerom u Boga i hrvatski narod.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara

<https://www.facebook.com/stozer.hrvatskogvukovara.9/photos/a.710604918977164.1073741828.710604808977175/867188113318843/?type=1>

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist i blogger, Brtonigla, Istra,

(hrvatski socijal-radikal)

20. lipanj 2015.

Crveni „Poligraf“ - crvene novinarke Milene Jukić Ugrin

(slijedi oštar komentar Ante Rokova Jadrijevića: JEDINI PRAVI ANIFAŠISTI SU BILI ISTINSKI AVNOJCI, a takvih je najviše bilo među borcima HSS-a )

                                                                *****

Jučer ujutro, 19 lipnja ove 2015.g., slušao sam na HR1 (Hrvatski radio, Prvi program) radio emisiju “Poligraf”, koju je vodila zloglasna antihrvatska novinarka Milena Jukić Ugrin.

Tko o čemu, a njihova Crvena Milena opet o (lažnom!) “antifašizmu”.

Dok se na hrvatskim REŽIMSKIM medijima stalno vrti propaganda da nam je dosta vraćanja u prošlost (ustašama i partizanima) i da se trebamo okrenuti budućnosti... naprotiv, novinarka Milena Jukić Ugrin stalno perpetuira svoje komunističke i staljinističke laži o nekakvom  komunističkom “antifašizmu”, a njeni gosti Nenad (“Neša”) Stazić, Franjo Habulin, predsjednik SAB-a i prof.dr. Tvrtko Jakovina joj u tome revnosno pomažu. Natječu se tko će u tomu biti revnosniji!

Tko o čemu, a opskurni Neša Stazić, koji je u vrijeme našeg bivšeg Ciganina-Predsjednika Mesića, na njegovoj “Adi Ciganliji” besplatno ljetovao čak 49 dana, ponovo baca svoj mrz na našu   predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, Crvena Milena mu to tolerira, iako to (ona) nije bila tema emisije.

Ma, kako je to moguće da jedan takav parazit bude pozvan u tu (po novinaru Mislavu Togonalu !!) elitnu emisiju HR1 ??

O lažnom “antifašistu” Franji Habulinu, koji je rođen tek 1957.g. (!!??), a o opskurnom predsjedniku jednako opskurnog SAB-a, suvišno je i govoriti. Skrivaju li se iza njega opskurni Joža Manolić, Budimir Lončar i drugi Titovi ratni zločinci?

O prof dr. Tvrtku Jakovini s Crvenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu mnogo smo čuli i pročitali na domoljubnim internetskim portalima. Koliko se dobro sjećam (a to sam zabilježio i u svojim ‘bookmark-ima” i pohranio u svojim brojnim fasciklama), on je bio Sorošev stipendist u USA, gdje su bili i Soroševi “Feralovci” (!!), pa i neki Soroševi novinari po crvenim hrvatskim novinama... A kada prodaš svoju dušu takvim žutim i zelenim vragovima onda si doživotno njihov rob !!  

Dakle, radi se o nekakvom novom “Crvenom Orkestru” slično onom u Drugom svjetskom ratu u Belgiji...

Dakle, “Na Istoku stare priče, na Zapadu ništa novo” !

                                                        * * * * *  

Mnogo interesantniji je bio posljednji dio – tzv. “Glas javnosti” .

Taj Glas je po starom udbaškom, a danas i udbomafijaškom običaju, falsificiran i namješten, ali se forme radi u eter pripusti i neki slučajni domoljubni hrvatski glas. Tako je bilo i ovaj put: nakon nekoliko (info)biranih glasova, šansu je dobila i jedna starija Hrvatica: “Gospođo Milena, ali antifašizam je umro u Hudoj jami 1945. godine !”.

Crvenu Milenu umalo da je strefio moždani udar..., ipak se naglo trgla i jedva jedvice promucala: “A ONDA TKO SU BILI ANTIFAŠISTI ? “  

                                                       * * * * *

Konačno! To ću njoj najbolje ja osobno objasniti. Ne samo ona, nego nitko prije nje nije nikad na HR1, a ni na HTV-u, govorio ništa o našem jedinom i pravom ANTIFAŠISTIČKOM  tijelu (i Organu !) – našem najvažnijem ratnom organu AVNOJ-u  !

Već više od 20 godina o tome od njih nismo ništa čuli. A ni pokojni diktator i ratni mega-zločinac Tito o tome nije želio ništa više čuti nakon 1946. godine, kada je mnoge istaknute i prave antifašiste, članove AVNOJ-a počeo hapsiti i slati u svoje najgore kazamate, a godinu ili dvije kasnije i na svoj Goli Otok !   

Tko to u Hrvatskoj još ne zna (a ja sam o tome često pisao i uzalud upozoravao!) – sve ključne odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, 29. novembra 1943.g., uskoro su tijekom 1944.g. poništavane i to “voljom naroda” Sandžaka (kada se “narod” odrekao svoje politčke autonomije (??), “voljom naroda” Crne Gore (kada se “narod” odrekao autonomije Boke Kotorske (??), itd., itd. Jer se sve to nije sviđalo Hazjajinu, odnosno Baćuški Staljinu ! A njegove su se Tenkovske armije već približavale Jugoslaviji !

Moj odgovor crvenoj novinarki Mileni Jukić Ugrin glasi: JEDINI PRAVI ANIFAŠISTI SU BILI ISTINSKI AVNOJCI, a takvih je najviše bilo među borcima HSS-a (Hrvatske Seljačke Stranke), a među njima i moj otac Roko Jadrijević prvoborac i borac Prve Dalmatinske brigade, koji je – vidi Crvenog vraga! – strijeljan od strane deset crnogorskih partizanskih (??) komandanata u selu Dobro kod Livna početkom oktobra 1942.g., a da podvala (i uspješna kamuflaža!) bude još potpunija njegovo ime je bilo uklesano i na spomenik palim borcima, zvanim “partizanima” na Tjentištu ubrzo nakon Drugog svjetskog rata!

Da, Crvena “drugarice” Milena imali smo mi i PRAVIH antifašista, sve dok ih u životni zaborav ili i iz života nisu bacili LAŽNI TITOVI “ANTIFAŠISTI” !

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist i blogger, Brtonigla,

(hrvatski socijal-radikal)

Skup u Jasenovcu: politikanstvo umjesto pijeteta

Dnevno.hr/Marcel Holjevac: Skup u Jasenovcu: Lešinarenje nad žrtvama i politikanstvo umjesto pijeteta/26. Travanj 2015. u 19:08

Autor: Marcel Holjevac

                      Antifašistički temelji, plitko zakopani

Skup u Jasenovcu: politikanstvo umjesto pijeteta

Skup u Jasenovcu je više djelovao kao skup poraženih 1995. godine nego kao odavanje pijeteta žrtvama nacizma. Pupovac kaže da se 'Hrvatsko društvo mora oduprijeti fašizaciji i nacizaciji'.

Upravo to smo 1991. i uradili.

(slijedi oštar komentar Ante Rokova Jadrijevića: “Milanoviću, ne laprdaj više! Tvoji partizani su bili Staljinova vojska, koju je stvorio Staljinov general NKVD-a Walter (W.),....)

 

Najviše o pravom karakteru “komemorativnog” skupa u Jasenovcu govori to što je na njemu izviždan Branko Lustig, čovjeku koji je prošao konc-logore Auschwiz i Bergen-Belsen, jer je izaslanik Kolinde Grabar Kitarović, koja je za antifašiste očito ustaša, iako je partizansko dijete, jer je protiv politike regiona.

Pijetet prema bivšim logorašima? Taman posla, politički skup.

A onda će se pjeniti po svim novinama kad na proslavi Oluje izvižde Milanovića, koji ionako u ratu nije sudjelovao.

Kakvi govori! Po onom što smo jutros mogli čuti, ispada da je Jugoslavija bila demokratska država u kojoj su se poštivala ljudska prava i sloboda svakog pojedinca, a Hrvatska je klerofašistička država kojom puze ustaške zmije i u kojoj ljudi strahuju za život i slobodu.

Fašizam, to je Hrvatska. Bar bi se tako dalo zaključiti iz nekih govora u Jasenovcu.

Antifašizam, to je Jugoslavija. I to se moglo zaključiti iz nekih govora u Jasenovcu.

Evo samo što Pupovca nisu klerofašisti strpali u Jasenovac!

Iako on u toj klerofašističkoj državi uredno sjedi u raznim vladama i u Saboru.

I ne samo on. “Nad Hrvatskom se i danas nadvija opasnost fašizacije”, kaže Franjo Habulin, predsjednik SAB-a, Saveza antifašističkih boraca, rođen 1957. godine, ravno 12 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Za sudjelovanje u tom ratu je, dakle, bio malo premlad.

Za sudjelovanje u Domovinskom nije nipošto bio prestar, pa je navodno u njemu i sudjelovao, ali mu se to očito nije dopalo.

Za taj rat Habulin je u Pupovčevim Novostima jednom rekao da je bio “poraz svih nas”. Tko smo “svi mi” nije rekao, valjda misli na “antifašiste” i Srbe, odnosno sebe i Pupovca.

Usput je napomenuo kako mi nismo imali nikakav komunizam, nego socijalizam (narodski rečeno, nije g*vno nego se pas posrao), i dodao kako se “KPJ s godinama demokratizirao”. Do te mjere da je boljela glava od demokracije, reklo bi se. Naročito one koji su dobili sjekirom po glavi u ime partije. Ili bar pendrekom.

Habulin nije mogao bez Tita, iako mislim da ni u Moskvi više na proslavama dana pobjede nitko ne spominje Staljina. Kamoli da bi spomen njegova imena bio popraćen glasnim pljeskom, kao u slučaju spominjanja Tita u Jasenovcu.

”Tekovine i vrijednosti antifašističke borbe aktualne su i danas” rekao je Habulin i ustvrdio kako se nad Hrvatskom danas “nadvija bauk fašizacije”. U čemu se on točno ogleda, ostaje malo nejasno....

Jugoslavenska vojska je bila jedina Hrvatska vojska?

Briljirao je i Milanović, rekavši kako su za njega partizani bili jedina Hrvatska vojska u Drugom svjetskom ratu.

Iskreno govoreći, nije postojala niti jedna autentična Hrvatska vojska u Drugom svjetskom ratu, partizani su bili jugoslavenska vojska.

Hrvatska je bila okupirana prije, za vrijeme, i nakon drugog svjetskog rata – to su jednostavne činjenice koje se krivotvore i u Jasenovcu i inače.

Jedina stvarno Hrvatska vojska u zadnjih nekoliko stotina godina je bila HV koju je osnovao Tuđman, i ona se borila upravo protiv te “hrvatske partizanske vojske”, odnosno njene pravne sljednice, Titove JNA.

Za što su se partizani stvarno borili ostaje pitanje za raspravu, no to svakako nije bila niti demokracija, niti Hrvatska država.

I, suprotno onom što smo čuli u Jasenovcu, jedini temelj suverenosti Hrvatske je Domovinski rat, a ne nikakva antifašistička borba, jer Hrvatska iz nje NIJE izašla kao suverena država. Koja kao takva s ustašama nema ništa, iako joj se to sustavno podmeće. A nema ni s partizanima, ako ćemo pravo.

No, Milanović je priznao o čemu se u Jasenovcu zapravo radi rekavši kako “ne treba politizirati ovakve događaje, ali to je bit politike”.

Upravo tu leži suštinski problem ovih komemoracija: one su politizirane. One nisu odavanje počasti žrtvama, nego prilika za apologetsko pravdanje komunističkog terora navodnim komunističkim “antifašizmom”, prilika za nametanje kolektivne krivice, i prilika Pupovcu za amnestiranje srpskog fašizma devedestih.

Radi se zapravo o svojevrsnoj emocionalnoj ucjeni Hrvata, ne o pijetetu spram žrtava. Ne radi se tu o “ustašama i partizanima”, naivan je tko to misli.

Radi se o tome da je Jasenovac postao mjesto veličanja komunističke diktature, ali i mjesto za izvrtanje priče o tome što fašizam stvarno u svojoj biti jest: bolest društva, patološki odgovor nacije na nenormalnu situaciju.

Onakva bolest kakvu smo vidjeli krajem osamdesetih u Srbiji, i koja još nije zaliječena.

* * * * * *

Gdje je u svemu tome nestao pijetet žrtava? Nigdje, pijetet žrtvama Jasenovca su davno oduzeli politikanti poput Viktora Novaka, autora brojke o 700.000 Srba stradalih u Jasenovcu (iako ih je, prema službenim podacima SFRJ a i današnje Srbije, u ratu stradalo oko pola milijuna, računajući poginule u napadu na Jugoslaviju 41, civile, četnike, i partizane tijekom sve 4 ratne godine u cijeloj Jugoslaviji, ne samo NDH).

Tu brojku neki u Srbiji i dalje ponavljaju, Vučić primjerice, zanemarujući da upravo licitiranje i ciganjenje oko broja žrtava oduzima bilo kakav pijetet komemoraciji. A i neki prisutni na komemoraciji očito vole licitirati brojkama. 

Upravo je Jasenovac poslužio kao okidač rata devedesetih, pokretač masovne antihrvatske histerije u Srbiji, koja je poslužila kao psihološko propagandna priprema za rat. “Oni su nas ubijali u Jasenovcu, na milijune, imamo moralno pravo osvetiti im se”, glasila je poruka. Odnosno, “svaka Hrvatska država je intrinzično ustaška i genocidna spram Srba, što se vidi iz Jasenovca, i mi moramo silom spriječiti njeno stvaranje”.

Lešinarenje na žrtvama Jasenovca kako bi ih se zloupotrijebilo za sijanje sjemena novog rata i mržnje je zapravo zapečatilo svaku suvislu raspravu o žrtvama Jasenovca, i svaku mogućnost da komemoracija bude upravo to: komemoracija.

Ona je jedan od središnjih događaja političkog života u Hrvatskoj, govori svake godine izazivaju kontroverze, ali upućuje na još nešto: dok se velika pažnja pridaje godišnjici proboja zadnjih logoraša iz Jasenovca, njih oko 600, godišnjica prvih demokratskih izbora, koja pada tek koji dan ranije, prolazi uz zaborav.

Da se radi o idelogiji a ne pijetetu, potvrdio je Milanović koji je pročitao dio Ustava koji kaže da se država Hrvatska temelji na ZAVNOH-u, a ne na NDH, te napomenuo kako je Bleiburg mjesto žala i komemoracije propasti NDH. 

Time zapravo pokušava prikriti činjenicu da je Jasenovac postao mjesto žala i komemoracije propasti SFRJ i komunizma.

Postoji očita tendencija da se poveže NDH s današnjom Hrvatskom i onim što se u njoj događa, što je vidljivo iz govora u kojima se svake godine vuku paralele između NDH i “fašizma u današnjoj Hrvatskoj”.

Što se tiče Ustava, Ustav nije rekao da se Hrvatska temelji na antifašizmu, jer to u Ustavu nigdje niti ne piše. Zanimljivo kako antifašisti vole isticati kako u Ustavu piše da se Hrvatska temelji na antifašizmu, jer se u njemu spominju tek odluke ZAVNOH-a iz 1943., dakle ne antifašizam kao ideološka odrednica već političko tijelo, ratna vlada koje je pravna preteča vlade SRH, i vlade RH. Nekako im uvijek promakne nastavak rečenice, gdje se u temeljima Hrvatske spominje “i odbacivanje totalitarnog komunističkog sustava”.

I to je jedina ideološka odrednica koja postoji u Ustavu!

Što se “antifašističkih temelja Hrvatske” tiče, oni doduše postoje, plitko zakopani po raznim jamama, i izrone manje-više gdje god se zabode lopata u zemlju.

Tko o čemu, Pupovac o fašizmu u Hrvata

No ono što je neprihvatljivo je to da Pupovac u Jasenovcu govori o hrvatskom fašizmu, apostrofirajući povike “za dom spremni”, a istovremeno ima krajnje apologetski stav o srpskom fašizmu koji je doveo do Domovinskog rata. Ne zato jer bi se i on trebao ispričavati za prošlost, iako nas stalno tjera na to, nego prije svega zato jer cijeli vrh srpske države sačinjavaju četnički vojvode, i sudionici u pohodu na Hrvatsku, koji se po karakteru nije razlikovao od njemačkog nacizma četrdesetih.

Fašizam nije vikanje “Za dom spremni”, to je bolest koja zahvaća nacije koje se nađu u dugotrajnoj bezizlaznoj situaciji, on se rađa nakon dugotrajnih kriza, kao rezultat neostvarenih nacionalnih težnji.

Povjesničari se uglavnom slažu da uzroci pojave nacizma u Njemačkoj leže u ponižavajućim uvjetima Versajskog ugovora, i krizi Vajmarske republike, egzistencijalnoj nesigurnosti, hiperinflaciji, nezaposlenosti.

Upravo u takvoj situaciji se našla Srbija osamdesetih, strpana u Jugoslaviju čime je izgubila nacionalni suverenitet koji je imala od Karađorđa, nezadovoljna fedaralizmom i “ponižavajućim Ustavom iz 1974″ i time što je de facto izgubila svoju državnost u SFRJ. A hiperinflacije i pada standarda u Jugoslaviji osamdesetih, i vječne krize kojoj se nije vidjelo kraja, se valjda sjećamo.

Rat devedesetih nema izravne veze s padom socijalizma, ali ima s njegovim neuspjehom. On je počeo još memorandumom SANU iz 1986.

Ukratko, Pupovac vidi trunke fašizma u hrvatskom oku, ali ne vidi balvan u vlastitom. Pupovac nikad nije okarakterizao agresiju na Hrvatsku kao produkt samoniklog, autohtonog srpskog fašizma. 

Pupovac i dalje ide politikantskom logikom kako su Hrvati vječni ustaški i fašistički sumnjivci, dok su Srbi nesporno antifašisti. Jasenovac koristi kao ispostavljanje računa Hrvatima, kao podsjećanje na moralni dug koji nikad, poput lihvarskog, neće biti u cijelosti isplaćen. Time ujedno amnestira zločine srpske strane u zadnjem ratu, jer – koliko god da je Hrvata pobijeno u ime velikosrpstva, mi ćemo njima bivi “vječni dužnici”. Ako se Srbima i zalomi kakav osvajački rat, to je slučajno, ako nacisti okupiraju Jugoslaviju i odluče osnovati NDH, to je autohtoni hrvatski fašizam. No, fašizam se može pojaviti, steknu li se uvjeti, u bilo kojoj zemlji, ma kako civilizirana bila.

Kako rekoh, to je bolest društva – a ne osobina pojedinca. On se zasniva na psihologiji mase: kako su Freud, Gustave le Bon, i ostali koji su izučavali taj fenomen koji je u korijenima fašizma lijepo objasnili, pojedinac ima svoj moralni kod, preko kojeg ne može prijeći.

Međutim, u masi ponesenoj snažnim emocijama, gubi se svaka moralna inhibicija. Ljudi koji sami za sebe nisu u stanju počiniti ni najmanji zločin, zaštićeni anonimnošću koju pruža masa na stadionima, ili na skupovima poput onog na Gazimestanu, postaju u stanju uraditi stvari koje su i njima samima nezamislive.

Pupovac opominje Hrvate da se ne vade na “sile osovine”, no Srbija se za zadnji rat nema na koga vaditi.

A što se tiče nacizma u Hrvatskoj, nesporno je da se NDH nije razlikovala od drugih okupiranih država, uključujući Srbiju, tijekom Drugog svjetskog rata.

No, dok za logore na tlu Srbije u kojima nije pobijeno ništa manje Židova a ni mnogo manje Srba, postoji izgovor “da su to bili njemački logori” – srpska žandarmerija bi samo pohvatala Židove po Beogradu i predala ih Nijemcima na vratima logora Sajmište, i nije valjda imala pojma što tamo s njima rade – dotle se Jasenovac gleda kao na “hrvatski logor”, iako je i on produkt nacističke okupacije.

A bitna razlika između Hrvatske i drugih zemalja u kojima su takvi logori postojali, poput Francuske, je ta što je Hrvatska imala za Drugog svjetskog rata stanovit oblik državnosti, pa se tako to zloupotrebljava kako bi se stavio znak jednakosti između hrvatske države i nacizma.

I to najviše od onih koji su zadnji koji bi o fašizmu imali što govoriti.

Od činjenica o Jasenovcu ne treba bježati, ali ih se ne smije krivotvoriti kako bi se pravdali osvajački pohodi devedestih, ili neki novi budući. 

Na žalost, umjesto mirnog odavanja počasti, sastali su se “antifašisti” kako bi izvlačili duhove prošlosti. 

Lustig ima pravo pričati o Jasenovcu, ne spominjući Omarsku i Keraterm, kao bivši zatočenik Jasenovca. Pupovac nema to moralno pravo.

Lustig je međutim izviždan, jer ga je poslala Kolinda Grabar Kitarović, koju kao predstavnicu državotvorne struje u hrvatskoj politici okupljeni očito smatraju neprijateljem.

S druge strane, neki su dočekani s aplauzom. Ta ekipa očito uživa u ovacijama na mjestu gdje bi se trebalo šutke pokloniti svima koji su tamo ubijani, i to po svemu sudeći sve do 1948.

Stadionska navijačka atmosfera zapravo više podsjeća na fašizam kao takav, nego na odavanje počasti njegovim žrtvama. 

Položiti vijenac i šutke se pokloniti trebalo bi biti dovoljno svakom normalnom čovjeku. Normalan i kulturan čovjek usporedit će odavanja počasti i govore u Katynu, Auschwitzu, Srebrenici i na Ovčari s ovim cirkusom u Jasenovcu pa će mu biti jasno o čemu se tu radi.

Marcel Holjevac

Dnevno.hr

* * * * * *  

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Milanoviću, ne laprdaj više!

Tvoji partizani su bili su bili Staljinova vojska, koju je stvorio Staljinov general NKVD-a Walter (W.), koji je tek 29. novembra 1943.g. (kada su se ruske armije približavale granicama Jugoslavije...) uzeo tuđe ime čovjeka (Josipa Broza), kojeg je upravo on poslao Staljinu na streljanje, zajedno s oko 800 drugih jugoslavenskih komunista, nakon sloma Španske republikanske vojske, 1938.g.

Drugim riječima, Tvoji partizani su bili ANTI-HRVATSKA VOJSKA ! Voljno ili nevoljko – to sada više nije važno. Ostavimo naše mrtve već jednom na miru !!

Usput da dodam i ovo: Moj otac Roko Jadrijević bio je također partizan, i to prvoborac, ali samo dok nije shvatio tu komunistički prijevaru – u oktobru 1942.g. u Livnu, kada je Tito na čelo Prve Dalmatinske proleterske brigade poslao deset Crnogoraca (među njima i par kraljevskih oficira...), koji su samo nekoliko dana prije toga dezertirali iz bitke protiv ustaša iz Mostara, koji su pošli preoteti Livno iz ruku dalmatinskih partizana...

O tome sam već nekoliko puta pisao i upozoravao hrvatsku javnost na Vaše komunističke laži.

Moj Ti je savjet, sinko, da smjesta uzmeš jedan duži psihijatrijski odmor – najmanje godinu dana!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Brtonigla, Istra, Hrvatska,

(hrvatski socijal-radikal)