KAKO SHVATITI MINISTRA DIMITRIJA RUPELA

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 13. kolovoza 2007.

Si vis pacem, para bellum!
KAKO SHVATITI MINISTRA DIMITRIJA RUPELA
(SAMO TUŽBA MOŽE ZAUSTAVITI LJUBLJANU!)

Uvodna napomena:
ovaj tekst je već bio objavljen prije četiri mjeseca na Web portalu Hrvati-Amac. No, držim da je i sada vrlo aktualan, jer nam se "presneti" Rupel nikako ne skida s vrata. Da naš premijer Sanader ima "petlju", on bi zamrznuo naše beskrajne pregovore s EU slijedećih šest mjeseci, dok nam se Rupel ne skine s vrata!

Slovenački ministar Dimitrije Rupel je nama Hrvatima ponovo napravio jednu svoju «psinu». to jest novu svinjariju. Ovaj put Rupel je konačno, nakon 15 godina kategoričkog odbijanja, iznenada pristao na bivši hrvatski prijedlog da se naši «granični problemi» riješe arbitražom.
To je konačno razveselilo našeg (u svakom pogledu) malešnog župana istarskog Ivana Jakovčića, koji je to pozdravio ovim riječima: «Ovo je svakako korak naprijed, jer je Slovenija napokon izgovorila riječ arbitraža! Isto tako dobro je da će Badinter voditi arbitražni postupak... Nije još jasno što bi trebao biti predmet arbitraže ali sigurno je da je jedina valjana solucija međunarodni postupak, čiji će rezultati biti obvezujući za obje države».
Što reći na ove maloumnosti našeg istarskog župana Ivana Jakovčića? Dakle, Ivan Jakovčić drži da se «treba pronaći instituciju i čovjeka od povjerenja i prepustiti se međunarodnoj odluci, jer svaka druga varijanta posredovanja bez čvrstih jamstava obvezivanja bila bi neefikasna».
Što reći na ovo, nego «o sancta simplicitas!».

Naprotiv, mi smo «semper paratusi» protiv bilo kakve internacionalizacije tobožnjih «graničnih sporova», koje nam Dimitrije Rupel i Zmago Jelinčić, uz asistenciju Jožka Jorasa i Marijana Podobnika non-stop izmišljaju. Uostalom, za poznatog orjunaša Zmagu Jelinčića dobro je poznato da je bio suradnik Udbe u Njemačkoj dugi niz godina, gdje je uhodio i potkazivao najuglednije slovenačke političke disidente. Kada se to javno saznalo 1992.g., njegovu su Slovensku nacionalnu stranku smjesta napustila četvorica od ukupno šest njenih zastupnika u Slovenskom Državnom Zboru, jer nipošto nisu htjeli da i na njih padne sumnja da su i oni bili suradnici Udbe.
Što je onda ovdje najčudnije?
Najčudnije je da dosad u Hrvatskoj nitko (osim mene, koji sam bio non-stop i sustavno cenzuriran) nije ni pokušao povezati i Dimitrija Rupela s Udbom! Čudno, jer sve što je dosad Rupel radio, kao da je naručeno iz Beograda! A radio je mnogo i na štetu svog naroda i države Slovenije!
Dakle, nitko dosad nije u Hrvatskoj ni pokušao odgonetnuti «enigmu Rupel», a to je jedna vrlo jednostavna matemetička jednadžba i to sa samo jednom nepoznatom. Dakle, Rupel je u njoj «Y», a nepoznata «X» je Udba! Kada se ta nepoznanica pokuša tako definirati, rješenje je odmah tu! A ta pretpostavka se sama po sebi nameće, ako se sjetimo jedne izjave za javnost iz DFS-a (Demokrat-skog Foruma Slovenije) iz 1993.g. da je obnovljena udbaška osovina Beograd–Ljubljana–Trst! E, vidite, upravo te godine je u Sloveniji Udba opet uzela sve uzde u svoje ruke. A onda je slovenačkom politikom zavladala Udbo-masonerija i Dimitrije Rupel je postao njen ministar vanjskih poslova. A s njim je u igru ušao i London, koji je baš tada bio do lakata upleten u rat u Bosni, dakako na srpskoj strani!
«Je li moguće da između Srbije i Slovenije postoji tajni dogovor o podjeli «interesnih sfera» na tzv. «Zapadnom Balkanu», pitao sam ja Ivicu Račana u svom pismu «Slovenija se ponaša kao 'Veliki brat': 'Što je vaše, to je i naše, a što je naše, to je samo naše!», od 3. rujna 2003.g., uoči vrućih parlamentarnih izbora od 23. studenog 2003.g. Dakako, to pismo već totalno «račanizirani» Vjesnik nije objavio. «Događaji i činjenice to potvrđuju. 'Tajna veza' je Zmago Jelinčić, bivši suradnik Udbe, koji je istovremeno zajednički glasnogovornik-provokator i Ljubljane i Beograda, odnosno dvorska luda koja govori ono što njegovi gazde ne smiju otvoreno reći. Iz tog tajnog dogovora jamačno izvire tolika bahatost Ljubljane glede dugova Ljubljanske banke hrvatskim štedišama, bahato otimanje Nuklearke Krško, odbijanje plaćanja odštete za petogodišnju neisporučenu struju, te opet naknadno jednogodišnju neisporučenu struju, bahato prisvajanje cijelog Piranskog zaliva (1992.g., kad je Hrvatska bila u ratu sa Srbijom), bahato otimanje hrvatskih sela Hotize i Murišće, bahato ponašanje u hrvatskoj crkvenoj župi Štrigova, drska okupacija Svete Gere i bahato odbijanje bilo kakvih «pregovora» o tome sa Zagrebom. Sve je to–tobože–nekakva mutna «sukcesija», u kojoj Ljubljana i Beograd također zajedno nastupaju: planski i vrlo koordinirano. Konačno je ministar Dimitrije Rupel skinuo taj smokvin list i stao iza Zmage Jelinčića, otvoreno i nedvosmisleno».

Stoga provjerimo sada gornju tvrdnju (da je ministar Dimitrije Rupel usko povezan s Udbom).

«Prijatelj Srbije Rupel» - napisao je u našem «Večernjem listu» 29. srpnja 2006.g. njegov stalni komentator iz Beča g. Alexander Oršić, kada je Rupel na čelu skupine «prijatelja Srbije» (Slovenija, Slovačka i Češka), koja je htjela pomoći Koštunici i Beogradu, zatražio od (tada) predstojeće bečke konferencije da usvoji stav «da bi sve države Zapadnog Balkana, zbog problema Kosova i drugih srbijanskih problema, trebale zajedno ući u EU, a ne svaka za sebe pojedinačno. «Pridodamo li tome da je inicijativa predstavljena u londonskom Chatham Houseu, nije teško odgonetnuti požutjeli versailleski rukopis» mudro je to zaključio naš Alexander Oršić!
Slično je pisao i g. Milan Jajčinović u svom članku «Inat susjeda međaša» u «Večernjem listu» od 20.rujna 2006.g. u okviru svoje kolumne «Bijeda politike», ovako: «Slovenci se ponašaju poput susjeda koji stalno nešto zanovijeta, koji neprestance tvrdi i uvjerava da međa nije tu gdje jest, nego da ju je susjed prisvojio. I kada vidi da se susjed baš puno i ne buni on ide dalje. Ta psihologija zadrtog međaša je iritantna, ali nije nelegitimna. Slovenci tom programiranom mrzovoljom štite ono što drže nacionalnim interesom, a njega su uspješno čuvali za obiju Jugoslavija. Nije tu bitno jesu li ih predvodili građanski političari ili komunisti». Dakle, ja osobno zaključujem, Rupel nastavlja za Slovence vrlo uspješnu politiku popa Korošca i Edvarda Kardelja (koji nam je 1956.g. oteo šest župa na Gornjoj Bujštini i Buzeštini: Hrvoje, Topolovac, Gradin, Pregare, Črnicu, itd. s 36 hrvatskih sela,). A Kardelj nam je još prije toga 1952.g., uz pomoć pukovnika Miloša Stamatovića, pomaknuo granicu s mosta preko Dragonje u Sečovlju na jug do kanala Sv. Odorika i tako Hrvatskoj oteo oko sto hektara zemlje s lijeve strane ušća Dragonje u more u Piranskom zalivu/Savudrijskoj vali (podatak koji mi je osobno dao pokojni inž. Božidar Ekl, bivši upravitelj radova na odvodnji Sečovljanskog polja 1946.g. Na toj zemlji su Slovenci kasnije sagradili aerodrom Portorož. A danas im je i to malo, pa bi sada i preko kanala!
«Svoje su interese Slovenci znali štititi. Danas ih štite čak i ondje gdje oni nisu objektivno ugroženi, pa i na granici s Hrvatskom. Njihova se graja najčešće doima paranoičnom, no ona je preventivna: cilj joj je da se galama o ugroženosti shvati kao prava ugroženost».... «Uvjerene da je pravda na njihovoj strani hrvatske vlasti 'ne žele zaoštravati' uzdajući se u neki konačni pravorijek. Slovenci to znaju i taj mentalni stav koriste kao povod za politiku 'idemo dalje' uzdajući se da za neizvjesno vrijeme mogu utjecati na taj konačni pravorijek». Tako je pisao M. Jajčinović prije godinu dana.

Ja sam osobno to pisao mnogo izravnije u svojim publicističkim tekstovima u Vjesniku: «Slovenci bi s nama mijenjali 'naše za naše'» 29. svibnja 2001.g i «Granicu sa Slovenijom vratiti na Dragonju», 1. rujna 2001.g., te i u «Nikakva arbitraža o Piranskom zaljevu ne dolazi u obzir» od 23. kolovoza 2002.g. (nažalost je moj potpis tu bio izostavljen!). Tu je bio i moj gore navedeni članak «Slovenija se ponaša kao Veliki Brat: što je vaše to je i naše, a što je naše to je samo naše!» od 3. rujna 2003.g. Izvrsno je o tome pisao i g. Stjepan Bučar iz Zaboka: «Slovenci nisu niti za dogovor, niti za arbitražu» (Vjesnik, 30. ožujka 2004.g.). A nakon što je moje ime konačno bilo zabranjeno u Vjesniku, a Vjesnik već sasvim «sanaderiziran», odbijeni su moji tekstovi: «Tužba, i samo tužba može zaustaviti Ljubljanu!», od 27. kolovoza 2005.g. i «Veni et sume Slovenec!» od 4. listopada 2005.g. A upravo iz ovog posljednjeg želim citirati slijedeće:

«Ljubljana vrlo dobro zna što radi (a to još nitko u Hrvatskoj političkoj i drugoj javnosti nije uočio!), naime ona znalački stvara pravni presedan. Ljubljana sasvim sigurno računa na presudni autoritet Londona pri rješavanju ovog slučaja» (proglašenja slovenskog epikontinentalnog i ekološkog pojasa» u hrvatskom moru, od rta Savudrija sve do visine našeg Vrsara). «A Londonu dobro dođe bilo što s čime bi mogao pritiskati i ucjenjivati Hrvatsku... Naime, početak pregovora za ulazak Hrvatske u EU je još jedan težak poraz Euro-masonerije, skoro jednak njenom porazu s Europskim ustavom! Zašto? Zato što je na scenu snažno i odlučno stupila «Mittel-Europa», koja je snažno poduprla Austriju u njenom odlučnom suprostavljanju službenom Londonu i njegovim stalnim opstrukcijama hrvatskih napora za početak prijemnih pregovora s EU» ..... «Siguran sam da Ljubljana nije sama proglasila svoj 'epikontinentalni i ekološki pojas' u našem teritorijalnom moru, nego u 'sadejstvu' s mračnim snagama u Beogradu. I nije to bez znanja i dogovora s Londonom!».
Dobro je da se naš premijer Sanader konačno trgnuo i probudio iz svoje duboke EU-euforije i postao svjestan svoje promašene, rekao bih ja - katastrofalne euro-politike. Naime, danas smo mnogo dalje od članstva u EU, a mnogo bliže članstvu u SEECP tzv. «Zapadnog Balkana» nego na početku njegovog mandata prije tri i pol godine. Stoga je premijer Sanader konačno i odlučno odbio Rupelov iznenadni i dvolični prijedlog «da se sva otvorena pitanja s Hrvatskom rješavaju u paketu, i to na OESS-ovu sudu za mirenje i arbitražu», a Rupel je spomenuo i ime Roberta Badintera kao voditelja postupka.
Čudno je, naime, da se Rupel konačno sjetio Badintera, čije je Rješenje za granice novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije Rupel 15 godina osporavao! Međutim, nemojmo opet biti naivni: Rupel opet kupuje vrijeme i smišlja nove «psine» i svinjarije Hrvatskoj! A to znači da će nam on uskoro izmisliti i otvoriti nekoliko novih «otvorenih pitanja», odnosno svojih novih izmišljenih problema. Tako on održava svoju političku karijeru, dok se njemu ne otvori neka nova i bolja prilika... primjerice za kandidaturu za novog predsjednika Slovenije, nakon isteka mandata sadašnjeg predsjednika Janeza Drnovšeka!
Što se tiče OESS-a, on više nipošto ne dolazi u obzir (bez obzira na nedavnu izjavu Stipe Mesića da OESS treba još ostati u Hrvatskoj). OESS se cijelo vrijeme u Hrvatskoj ponašao kao vrlo čudni, krajnje pristrani i sumnjivi zaštitnik Srba, povrata njihovih ukinutih stanarskih prava, obnove i izgradnje 40.000 kuća za Srbe-povratnike (koji oni već par godina preprodaju našim izbjeglicama iz Bosne, odnosno tzv. Republike Srpske), itd. Sjetimo se samo Semnebyija! Stoga recimo to jasno i vrlo glasno: Nikad više OESS!!
Što se tiče uvaženog g.Roberta Badintera – samo ovoliko: Nema povratka na 1991.g.! Što je bilo, bilo je! Mi nećemo ponovo od gotovog činiti veresiju! Uostalom, g. Robert Badinter je pravnik, i on bi ponovo gledao samo ono što je bilo «pravno», a ne i ono što je bilo bespravno, odnosno razboj-ničko! A u Srbo-komunističkoj Jugoslaviji je sve moglo biti «pravno» i sve u isto vrijeme biti razbojnički oteto! G. Roberta Badintera ni 1990./1991.g. nije zanimalo što je stvarno bilo dogovoreno 29. novembra 1943.g. na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, niti što su od toga sve Srbi (Đilas i Vaso Čubrilović!) poništili 1944.g. i 1945.g. (autonomiju Sandžaka, Vojvodine, Kosova i Boke Kotorske!), njega ne zanima naš Sporazum sa SNOS-om (Slovenskim narodnoosvodilnim svetom) iz 1944. o tome da će etnička granica biti na mostu u Sečovlju preko Dragonje i na ušću Dragonje u more (a ne na nekom kanalu Sv. Odorika dva kilometra južnije!), itd., itd. Badinter nije političar i on ne može van svoje kože! A ovo uostalom nije ni njegova uža struka! Hvala mu, ali neka ostane doma!

Ponovit ću ono što sam pisao prije desetak godina, a nije nigdje objavljeno: u ljeto 1989.g., kada je raspad Jugoslavije bio gotova stvar i nakon što su propala posljednja tri kongresa SKJ, postignuta su u Beogradu dva tajna sporazuma. Prvi je bio da tajne službe programirano «rasture» Jugoslaviju. A one, tajne službe, da preventivno osnuju svoje brojne satelitske političke stranke. I da onda puste da se svi nacionalizmi kontrolirano ispuhaju, dok se ne ugase sami od sebe. Pa da tajne službe nakon toga Jugoslaviju ponovo sastave! Drugi tajni sporazum je bio samo između vrhova Srbije i Slovenije, da se Sloveniji dozvoli izlazak iz Jugoslavije, pod uvjetom da ona to plati, odnosno isplaćuje na duži rok, čak i nekom vrstom dugotrajne «apanaže» Beogradu! Za uzvrat, Slovenija će dobiti najpovlašteniji status i položaj na budućem novom jugoslavenskom tržištu, ma kako se ono ubuduće bude moglo nazvati i formirati. Za takav pothvat bilo je važno zvati se Dimitrije, a moglo je i Slobodan (t.j. Zmago) ili slično. A budući da je početkom 1945.g. Ljubljanom i njenom okolicom protutnjao stanoviti Dimitrije Ljotić sa svojim četničkim «Zbor-om», očito je on ostavio dubok trag i posijao mnogo svog sjemena po Ljubljani i njenoj okolici... A onda je ponovo došla srpska okupacija, u kojoj su posebno brzo rasli i cvjetali razni Dimitriji i Slobodani (t.j. Zmage).

No ovdje je ipak riječ o našem hrvatskom dvorištu. U situaciji kada se Slovenija sve više oslanjala na Srbiju, Sanader se morao mnogo više osloniti na Austriju i promovirati ideju (obnove) «Mittel Europe», kao obrane od podle i perfidne engleske ideje tzv. «Zapadnog Balkana. A on to nažalost nije učinio, nego se uludo uzdao u Anglo-masonski blok u Bruxellesu. Isuse, Bože!

Dakle, si vis pacem, para bellum! Na slovenačke maksimalističke zahtjeve, mi konačno moramo odgovoriti jednako snažnim našim maksimalističkim zahtjevima: Granicu sa Slovenijom vratiti na Dragonju! A osim toga još zaprijetiti Sloveniji da ćemo mi svoju bivšu hrvatsku zemlju južno od ušća Dragonje pa do kanala Sv. Odorika prodati Talijanima. Pa neka se onda oni suoče s perspektivom svog natezanja s Italijom oko toga, ako im je tako bolje. Dobro je rekao g. Ivan Gabelica prije desetak godina: «Slovenci su nam najgori susjedi». Razdvojimo se od njih barem u Piranskom zalivu, a onda će sve ići lakše i bolje na Svetoj Geri, na Muri i na Sutli! Dakle, «si vis pacem para bellum!». Tražimo nazad sve svoje, da bismo zadržali ovo što danas imamo!

Ponovit ću ono što sam prije šest godina napisao u «Vjesniku»: «Vrijeme je da se odnosi s Republikom Slovenijom s tzv. 'bratskih odnosa' reduciraju na hladne odnose reciprociteta... Nisam za rat s njima, ali sam za 'hladni rat' s njima. Zašto? Zato što oni upravo tako već deset godina postupaju s nama! Ponovit ću: ništa bez reciprociteta. Reciprocitet bi morao biti okosnica naših odnosa sa svim našim susjedima, pa i međunarodnom zajednicom. Jer je reciprocitet najbolja zaštita našeg narodnog i državnog suvereniteta!».

Ante Rokov Jadrijević
(hrvatski socijal-radikal)
tel. 095/812 97 26

ODGODIMO SAMI ULAZAK U EU ZA JOŠ DVIJE GODINE!

Ante Rokov Jadrijević, politički kritičar, Brtonigla 15. prosinca 2007.g.
(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)

Uredništvu Web portala amac.hrvati-amac.com


ODGODIMO SAMI ULAZAK U EU ZA JOŠ DVIJE GODINE!
Primjena ZERP-a je važnija od ulaska u EU, jer je to danas krucijalno pitanje
hrvatskog državnog suvereniteta i nacionalnog ponosa


Uopće nije istina da «Hrvatska mora žrtvovati svoj ZERP» - kako to kaže gosp. Hannes Swoboda. I nije istina da je ulazak u EU važniji od primjene ZERP-a, kako tvrdi režimski novinar Robert Bajruši.
Austrijski socijalist gosp. Hannes Swoboda, izvjestitelj Europskog parlamenta za Hrvatsku, upozorio je u Zagrebu na svom zadnjem redovitom skupu njegovih «hrvatskih gusaka u magli», da «Hrvatska mora nešto i žrtvovati, te stoga ZERP ne bi trebala primjeniti prije završetka pregovora s EU-om, jer bi time mogla odgoditi svoj pristup EU-u....Ako bi primjena ZERP-a spriječila Hrvatsku da ubrzo postane članicom EU-a, bila bi to pogreška», zaključio je on, dodavši na kraju svoje upozorenje da su «propisi EU-a jači od propisa države članice», podsjetivši Hrvate da EU prima članice koje imaju uređene odnose sa susjedima.

Razumnom čovjeku se odmah nameće pitanje: je li gosp. Hannes Swoboda bio pri zdravoj pameti kad je to govorio? Kako to da «Hrvatska ubrzo postane članicom EU-a», kada je ona u čekaonici već tri i pol godine, premda joj je bio obećan ulazak 2007.g.? A već se osam mjeseci govori da je sve to upitno i do kraja 2009.g.!! K tomu, iz najviših krugova EU-a i NATO-pakta se sve češće upozorava da Hrvatska neće biti primljena u EU prije 2014.godine! Dakle, što g. Hannesu Swobodi znači riječ «ubrzo»? Je li to još tri godine ili još pet godina?

Inače, drska je laž gosp Hannesa Swobode da EU prima (samo) članice koje imaju uređene odnose sa susjedima. Slovenija je primljena u EU unatoč tome što nije imala uređene odnose sa Hrvatskom, unatoč tomu što je pod svojom okupacijom držala dio hrvatskog državnog teritorija na Svetoj Geri, unatoč tomu što izmišlja granične probleme Hrvatskoj duž cijele svoje granice (osim u povijesno hrvatskoj krajini Metljika, koju su Slovenci nazvali «Bela Krajina»), unatoč tomu što je odbila vratiti devizne dugove hrvatskih štediša u svojoj Ljubljanskoj banki, unatoč tomu što je odbijala pet godina isporučivati električnu energiju iz zajedničke NE Krško, unatoč tomu što nije poštovala prava svojih manjina, unatoč tomu što nije priznala prava svojih 80.000 «otpisanih» građana neslovenačkog državljanstva, itd., itd.
Povrh svega, EU je primila u svoje članstvo Rumuniju i Bugarsku, koje su socijalno i civilizacijski daleko nazad iza Hrvatske. I sad nam takvi hannesi i swobode sole pamet po Zagrebu i traže nove hrvatske guske za maglu? Vraća li nam se to austrijski imperijalizam kroz razne wolfgangstere petritsche i hannese swobode?

Što, dakle, reći na ove čudovišne i perverzne izjave austrijskog socijalista Hannesa Swobode? Zar se tako pristupa dijalogu s jednom suverenom Državom, koja uz to n i j e članica njegove drske i licemjerne EU? Zar je taj gospodin Hannes Swoboda već zaboravio da su hrvatski izdajnici Stipe Mesić, Vladimir Šeks i Ivo Sanader dosad i previše žrtvovali Hrvatsku na vječni oganj svog sramotnog podaništva Europskoj Uniji, Anglo-Americi i Novim Gospodarima svijeta. Zar nisu već žrtvovali generala Antu Gotovinu, koji je tobože bio «jedini uvjet za pregovore u pristupanju Hrvatske u članstvo EU-a». Zar nije ta drska i licemjerna EU odmah zatražila nove glave, pa su hrvatski izdajnici Mesić, Šeks i Sanader žrtvovali i generala Slobodana Praljka i njegovu Herceg-Bosansku grupu najčasnijih ljudi Haaškom sudu. Sada im ni to nije dovoljno. Sada traže da se Hrvatska odrekne svog suvereniteta i svojih suverenih prava na svoje more, odnosno svoj ZERP. A što će tražiti nakon toga? Tko to ne zna neka pročita izvrsan članak g. Milovana Šibla «Iznad Sabora nije Bog nego Vincent Degerd!», u 167. broju «Hrvatskog lista», od 6. prosinca 2007. na strani 41.

Upozoravali smo i mi premijera Ivu Sanadera, još 3. VI. 2004.g.: «ODGODIMO SAMI ULAZAK U EU ZA PET GODINA! (i tako osigurajmo mir u kući), ovako: «Danas će se pred našim državnim Saborom po hitnom postupku pojaviti i Sanader-Šeksov Prijedlog za odgađanje proglašenja našeg ribolovno-ekološkog pojasa».... «Alora, malora, ja predlažem da se Hrvatska snažno trgne unazad, da zategne svoje uzde i da urbi i orbi proglasi svoje vlastito odgađanje ulaska u EU (Europsku uniju), barem za pet godina! Uostalom, svi mi itekako dobro znamo da ionako u EU nećemo biti primljeni još najmanje tih pet godina, zar ne! Proglasimo, stoga, sami svoj petogodišnji moratorij na ulazak u EU i okrenimo se vlastitim problemima, unutar vlastitog dvorišta! Osigurajmo si petogodišnji mir u vlastitoj kući i vlastitom dvorištu (uključujući i svoj isključivi ribolovno-ekološki pojas u Jadranu) .... zauzdajmo malo i Slovence i Talijane, umjesto da oni nas stalno zauzdavaju, te nas tako i oni prikivaju i prisiljavaju da ostanemo na tzv. Zapadnom Balkanu».

Nažalost, Sanader četiri godine nije imao «petlju». Prokockao je već najmanje tri i pol godine vremena uzalud. Stoga su ga njegovi bivši birači kaznili svojim neizlaskom na ove parlamentarne izbore ili prkosnim glasovanjem za HDSSB generala Branimira Glavaša. A ona velika neodlučna masa birača okrenula se SDP-u Zorana Milanovića, zbog njegove novije, svježije, jasnije i zdravije retorike. Stoga je SDP na ovim izborima dobio novih dvadeset mandata, dosad najviše od pada komunizma i uspostave nove hrvatske Države.
Dakle, skupo je Sanadera koštao general Ante Gotovina u Haaškom zatvoru!! Skupo su ga koštali general Praljak i njegova Herceg-Bosanska grupa u Haaškom zatvoru!! Skupo su ga koštali generali Mladen Markač i Branimir Glavaš!! Sada mu fale tih desetak izgubljenih mandata. Možda će on uspjeti i sastaviti novu Vladu, jer je prevrtljivaca mnogo, ali će teško proći i prolaziti u Saboru! Zato Sanaderu sada ne preostaje ništa drugo nego da gusla svoju žalopojku::
«Skidaj gaće kad navale name,
skidaj gaće da ne padnu same!».

Sve je to, dakle, Sanaderu sada došlo na naplatu, sada kada mora «skidati gaće» pred desetak raznih manjinaca i njihovih povampirenih zahtjeva, odnosno uvjeta za ulazak u njegovu novu koalicijsku Vladu. A o najgorim manjincima Mesiću i Šeksu više i ne treba trošiti riječi. Kad jedan Rom-Cigan može ući u Hrvatski Sabor sa samo 305 glasova svojih birača, a nad našom Državom vlada još jedan manjinac Žarko Puhovski (i njegova nova judeomasonerija), onda je vrijeme zapitati se glasno tko je nama Hrvatima navukao tu luđačku košulju? Naime, mi smo Hrvati postali diskriminirani u svojoj vlastitoj Državi i Domovini. Očito je da je već i onaj najcrnji Vrag odnio šalu u Hrvatskoj! Jer, oni nam namjeravaju uvesti još veću diskriminaciju – dvostruko pravo glasa pripadnika manjina, što vodi u njihovu političku diktaturu nad nama Hrvatima. Krajnje je vrijeme upitati se: tko nam je nametnuo ovakav suludi izborni sustav? Valjda Šeks, Puhovski i Mesić zajedno, ali tko je onaj njihov «Veliki meštar svih hulja»? I gdje on živi: u Londonu ili New Yorku??

Vrijeme je da odlučno odgovorimo gosp. Hannesu Swobodi (jednako kao i onom bezbojnom Euro-činovniku Olli-ju Rehnu): U Hrvatskoj su na snazi samo hrvatski zakoni i EU nema ovdje nikakve svoje nadležnosti! Hrvatska nije članica EU-a, a mi znamo da to neće postati još najmanje tri do pet godina! Hrvatska nije ni satelit, niti protektorat EU-a! A budući da se Srbija prkosno, otvoreno i drčno vratila u orbitu Velike Rusije, ja ovdje i sada ponovo predlažem: ODGODIMO SAMI SVOJ ULAZAK U EU ZA NAJMANJE TRI GODINE !! Pokažimo i mi jednaki prkos i drčnost kao i Srbija i Republika Srpska! Oduprimo se i mi sramotnom i licemjernom diktatu EU-a i proglasimo i primjenimo svoj ZERP od 1. siječnja 2008.g. I smjesta potražimo saveznike koji će nas u tomu podržati.

Dakle, dobro bi bilo da se u skladu s novonastalom situacijom i mi Hrvati hitno prestrojimo na hitni ulazak Hrvatske u NATO, i to unatoč našim dosadašnjim averzijama prema Washingtonu i Londonu. Učimo se od «Učiteljice života» i stravične greške Ante Pavelića, koji je u krvi ugušio pobunu Lorkovića i Vokića, umjesto da je već tada (krajem 1944.g.) pobjegao u Argentinu, a njima dvojici odriješio ruke da NDH prestroje pod ratni kišobran Amerike i njenih saveznika (kao što je to učinio srpski kraljevski dvor u Londonu u jesen 1944.g. na mig Vinstona Churchila i u dogovoru sa Staljinom)!! Da je Pavelić bio barem malo inteligentniji, nas bi Hrvata, odavde do Drine, sada bilo više od osam milijuna!! I onda bi EU klečala pred našim vratima i molila nas da se prilključimo Europskoj uniji, kako to ona upravo sada čini pred vratima Srbije. Naime, upravo zato je EU ovih dana dala na dar Srbiji još jednu milijardu eura, što od 2000.-te godine čini ukupno šest milijardi eura! Svijet voli jake i prkosne, a gadi se slabih i bezvoljnih, na što sam upozoravao odmah nakon one Mesićeve izdaje na onom summitu sa Sciracom 200.-te godine u Zagrebu. A ako se tomu pribroji još toliko milijardi eura Srbiji oproštenih dugova od onog velikog Sciracovog i Mesićevog summita za tzv. Jugoistočnu Europu u studenom mjesecu 2000.-te godine u Zagrebu, onda je jasno tko je poslijeratni pobjednik na ovom dijelu Balkana: To je u ovom Domovinskom ratu poražena Srbija, koja je isto tako nakon ratnog poraza 1878.g. naknadno na Berlinskom kongresu 1878. postala pobjednicom, te uvećanjem svojh granica postala prvi put Velikom Srbijom u tadašnjim svojim proširenim granicama.

Pametni ljudi bi nakon ovog svega ovdje iznesenog mogli upitati: pa zašto nam se to opet dogodilo? Odgovor je više nego jednostavan i povijesno davno potvrđen: Zato što su nas u Domovinskom ratu vodili lavovi, a miru nas vode magarci!!
No, da ja ovdje ne bih ispao previše pretenciozan, moram ovdje priznati da gornja moja izreka predstavlja samo parafrazu one znamenite izjave Georga Lloyda iz 1919.g., ondašnjeg predsjednika Vlade Velike Britanije, koji je odmah nakon završetka Versajske konferencije početkom 1919.g. izjavio dr. Anti Trumbiću i kiparu Ivanu Meštroviću: «Hrvati su narod lavova, kojeg nažalost vode magarci!».
Uostalom, slično je govorio i Antun Gustav Matoš 1907.g.: «Hrvatski narod ima više izdajica nego svi europski narodi zajedno»!.

Dakle, da ponovim svoj novi prijedlog: hitno prestrojimo svoju Hrvatsku na ulazak Hrvatske u NATO! Na Balkanu se upravo sada ponovo kroje granice, pa se potrudimo pomoći NATO-u da usposta-vi svoju novu (odnosno staru!) granicu na Drini! Moramo se konačno odlučiti: ili se početi svrstavati (u NATO), ili pak proglasiti svoju striktnu neutralnost! Uz opasku da bi neutralnost bila pogubna za naše Hrvate u Bosni i Herceg-Bosni. Dakle, ja sam za NATO! Qui potest capere, capiat!

Semper Paratus Croatiae
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.
P.S.: A što se tiče režimskih novinara, primjerice Davora Butkovića, Roberta Bajrušija, Borisa Pavelića, Dražena Cigleničkog i njima sličnih, vratimo im u lice «Osvrt» Dražena Cigleničkog u «Novom listu» od 15. prosinca 2007.g. : (Ma dajte) Skinite nam se!!

Uostalom, što takvima znači naš hrvatski državni suverenitet i naš nacionalni ponos?! I što s tim imaju njihove skrivene Gazde?!
A.R.J.

Trabunjanje Damira Kajina

Ante Rokov Jadrijević, politički kritičar, Brtonigla 13. prosinca 2007.
(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)
Zamj. Županijskog državnog odvjetnika, Pula
Uredništvu «Glasa Istre» Gospođi Mirjani Zenzerović
Uredništvu WEB portala amac.hrvati-amac.com


TRABUNJANJE DAMIRA KAJINA O KAMIONIMA PUNIH NOVCA
IZ ISTRE ZA ZAGREB I POZIVU NA BLOKADU TUNELA UČKA

Očito je da saborskog zastupnika IDS-a Damira Kajina još svrbe oni naši veliki članci (izašli iz mog kompjutora) o velikoj privatizacijskoj pljački Franca Cattunara, najmoćnijeg, samovoljnog i bahatog «Il Grande Sheriffo-a» iz Poglavarstva Općine Brtonigla. Inače, ta «afera Cattunar» izbila je sredinom i krajem ljeta 2006.g., najprije u «Novom listu», iz pera izvrsnog istraživačkog novinara Roberta Frank-a, a potom i u Glasu Istre. Nakon toga su uslijedile žučne i oštre polemike Franca Cattunara i nas trojice čelnika oporbenih stranaka Brtonigle, Željka Ružića (SDP), Miroslava Radoševića (HDZ) i Ante Rokova Jadrijevića (HSD). Toliko za uvod u temu.

Citirat ću odmah na početku ovog svog novog članka uvodni pasus iz pisma/reagiranja mog prijatelja Miroslava Radoševića, objavljenog u Glasu Istre od 7. veljače 2007.g., pod naslovom: «Kajin nikad u Saboru nije spomenuo ''preprodaje'' zemljišta u Istri»: «Veoma nam je čudno da se saborski zastupnik iz Istre, gosp. Damir Kajin ponovo oglasio u obranu Franca Cattunara iz naše Brtonigle, a u povodu velikog i izvrsnog članka novinara Glasa Istre gosp. Zorana Angeleskog «Jakovčić protiv Jakovčića» (Glas Istre, 27. siječnja 2007.).
Naime, radi se o onom dijelu spomenutog članka g. Zorana Angeleskog u kojem se govori o tome da istarski župan Ivan Jakovčić (po tko zna koji put!) nije reagirao kad je javnost saznala da je njegov stranački kolega Franco Cattunar u općini Brtonigla kupio 266.000 četvornih metara plodnog zemljišta po cijeni od mizernih 1,58 kuna po kvadratu? Nije reagirao Ivan Jakovčić, ali je reagiralo Ministarstvo poljoprivrede, koje je upravo zbog niske cijene poništilo cijeli natječaj. Ni silno pravdoljubivi Damir Kajin....nije našao za shodno reagirati na eklatantan sukob interesa, jer je Cattunar, osim što je predsjednik IDS-a Bujštine, još i predsjednik Općinskog vijeća Brtonigle, a istodobno i predsjednik općinske komisije za prodaju poljoprivrednog zemljišta (itd)». (završen citat).
Kajin očito nikad ne spava ili ne može da spava, jer se evo opet oglasio preko novinara Glasa Istre Z. Strahinje, ovako: «Blokadom tunela protiv preskupog zemljišta». Tko o čemu, Kajin o svemu i svačemu. Te, HSS i HSLS se bave postizbornom trgovinom (a zar to ne čini i Stipe Mesić??!, op. A.R.J.). Te, od ZERP-a neće biti ništa, niti od referenduma za NATO (a o referendumu za ili protiv EU-a, Kajin ni riječi!, op. a.). Te, jeftinije hrane nema bez smanjenja PDV-a ( a o smanjenju ogromnog uvoza hrane i prejakoj kuni, odnosno prejeftinom euru, Kajin ni riječi, op. A.). Te, nema prosperitetne poljoprivrede bez prodaje državne zemlje seljacima (a o prodaji stotina hektara plodne zemlje tajkunima i preprodavačima tipa Franca Cattunara, Kajin ni riječi, op. a.).
Dakle, evo Kajina opet staroj temi, opet u obranu svog stranačkog pajdaša Franca Cattunara!
Citiram: «U tom kontekstu Kajin navodi da je u drugim krajevima državna zemlja prodavana poljoprivrednicima za pola kune po metru kvadratnom (gdje to? gdje to?,op.a.), dok je u Istri takvo zemljište postizalo sto, dvjesto pa i tristo puta veću cijenu».
Vratimo se onda i mi toj istoj temi. Što znači «takvo zemljište», gosp. Kajin? Jesu li se igdje u Hrvatskoj prodavali najbolji vinogradi i u najboljem rodu, kao oni ogromni i nepregledni vinogradi na Žmergu kod naše Nove Vasi Francu Cattunaru po 1,58 kuna po četvornom metru?
Je li, dakle, riječ o plodnom zemljištu ili o besplodnoj šikari, gosp. Kajin? U općini Benkovac je ovog ljeta podijeljeno, odnosno dato u zakup 750 ha državnog zemljišta, uglavnom na rok od 25 godina. Dakle, nema grabeža kao u Brtonigli! I mi smo u predizbornoj kampanji 2005.g. predlagali zakup kao najpovoljnije rješenje, a koncesije kao drugo(razredno) rješenje. Umjesto toga, Cattunar je krenuo u svoj poznati grabež vinograda, maslinika, «kolibica» itd., okolo njegove Nove Vasi.
A zašto su se zapuštene ledine oko Brtonigle ili u obližnjim Fiorinima drugim zemljoradnicima prodavale po 114 kuna po četvornom metru? Jer oni nisu ništa u rodu Francu Cattunaru! Ali jesu Meloni i Deškovići u mojim Kovrima! Oni su uz pomoć svog rođaka i nećaka Franca Cattunara ugrabili sve što su mogli ugrabiti oko Kovra, uključujući i polovicu mojeg dvorišta, ograđenog kamenim zidom starim više od 150 godina. Ali smo im nas dvojica stali na rep, pa je Cattunar brže-bolje u svoje uzurpirano Poglavarstvo Općine Brtonigla ubacio svog odvjetnika Slavišu Perovića, ujedno i svog ortaka (no, to je druga tema). I kako to da su u Brtonigli (za razliku od Cattunarove Nove Vasi) građani kupovali svoje malene vrtove (zemlja III. i IV. kategorije!) po 70 kuna po četvornom metru, a sam Cattunar je kupovao tuđa dvorišta, zajedno s «kolibicama» i «štalicama» po samo 39,5 kuna po četvornom metru?! Tako je, primjerice, samo na jednom svom namještenom natječaju on sam kupio čak 86 različitih parcela i parcelica. A neke je parcele, uz pomoć svoje stalne «zapisničarke» Morene Brečević dopisivao i nakon već završenih natječaja !!! Što li onda radi naše ŽDO i USKOK??
Upozoravali su naši oporbeni vijećnici još 2003.g.: «Općina Brtonigla postala privatno vlasništvo dvoje, troje ljudi» (Glas Istre, 10, listopad 2003.g.). Međutim, nije nam to ništa pomoglo. Ali....ipak ima Boga. On dugo čeka, al' gadno udara (Soljženjicin).
E, upravo su zbog toga i sličnih «mućki» Francu Cattunaru nedavno oduzeti bivši veliki «društve-ni» vinogradi na Bracaniji i na Grandu, te veliki vinski podrum u Bujama, za koje godinama nije plaćao ni jednu kunu zakupa! Dakle, nećete više moći g.Kajin tako «besplatno» lagati naše ljude u Istri! Promijenila se svijest naših ljudi, tako da je ove izbore u Brtonigli Vaš IDS hametice izgubio, a isto tako je i u Bujama, Umagu i Novigradu Kajinov IDS, s njim na čelu liste, glatko izgubio. Nema više varanja i krivotvorenja izbornih rezultata kao na prošlim izborima za lokalnu samoupravu 2005.g. u Brtonigli i to baš od strane «Velikog šerifa Brtonigle» Franca Cattunara!
Nastavimo dalje s Kajinom, citiram: «Ili će se to promijeniti ili treba traktorima blokirati tunel Učku. Istrijane se može vrijeđati i ponižavati neko vrijeme, ali ne cijelo vrijeme». E, bene, ako itko vrijeđa i ponižava «Istrijane» i Istrane, podjednako, onda je ovo bjesomučno silovanje zdravog razuma, koje nad našim mozgovima vrši Damir Kajin, pogotovo nakon što su iz Glasa Istre otjerani njegovi najbolji novinari, uz blagoslov Ivana Jakovčića i Damira Kajina. Nismo više tako «trubasti»!
Nastavimo još jednom s Kajinom: «Kada bi zbog radova tunel Učka bio zatvoren 15 dana i ne bi prolazili kamioni puni novca iz Istre za Zagreb, država bi kolabirala....Iz Istre su se u četiri godine u državni proračun slile četiri milijarde kuna (?? Ili četrdeset milijardi?, op.a.), a prema podacima Ministarstva financija vratilo se oko 2,7 milijardi».
Ovo je najbolje ne komentirati doslovno. Stoga ću ja ovdje iskoristiti samo onu Kajinovu metaforu o «Kamionima punim novca iz Istre za Zagreb». Tko se još u Istri sjeća onih «kamiona punih novih lira, koji su krajem 1992. i početkom 1993, dolazili iz Italije u Istru, kao pred-izborna «dotacija» IDS-u (3 i pol milijardi lira!), kako bi IDS pobijedio na prvim izborima za lokalnu i regionalnu samoupravu 7. veljače 1993.g! Ja se toga dobro sjećam, a nešto sam o tome davno pisao i u «Hrvatskom slovu»!!
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.
Brtonigla, Kovri 25

KATOLIČKA CRKVA I IZBORI

Petak, 09 Studeni 2007

KAKO TO DA KATOLIČKA CRKVA NIKAKO NE MOŽE UČESTVOVATI
U PREDIZBORNOJ KAMPANJI, A SVJETSKA MASONERIJA, JUDEOMASONERIJA I UDBOMASONERIJA MOGU?!

Nakon što je predsjednik Mesić opet brzopleto i ishitreno reagirao na jednu posve uobičajenu i normalnu propovijed našeg vojnog biskupa Juraja Jezerinca, rekavši da se naša katolička crkva nema što miješati u predizbornu kampanju (a on sam, Mesić je to učinio samo dan ranije grubo sugerirajući hrvatskim biračima da glasaju za njegovu crveno-žuto-zelenu političku opciju!!), Mesić je smjesta pobjegao s političkog megdana i sve uzde upravljanja Državom prepustio svom «savjetniku» (hm, «savjetnik» koji mu je ustvari Gazda!) Budimiru Lončaru, da on diplomatski izgladi stvar s apostolskim nuncijem u Hrvatskoj mons. Franciscom Javierom Lozanom.
Nakon sastanka na Pantovščaku, koji je trajao svega pola sata, izdato je jedno nemušto i posve diplomatsko priopćenje Ureda predsjednika, iz koga se može isčitati da su se dvije strane složile da se nisu o ničemu složile i da su obe strane ostale na svojim prethodnim pozicijama!
Dakle, sve je završilo na još jednoj diplomatskoj basni o «pozitivnim i konstruktivnim razgovorima», koji su završili povratkom na prethodni status quo.

Nota bene: Mesić je smjesta pokupio cijelu svoju veliku udbašku čergu i onako u svom stilu na brzaka obišao Estoniju (u dva dana) i Beč, e da bi «ko bajagi» (u prijevodu: tobože!) prisustvovao nekom od stotina sličnih sastanaka o Bog-te-pita-kojem pitanju. Tako su Mesićevi udbaši pokupili još tri, četiri ili pet izdašnih diplomatskih deviznih dnevnica, po načelu: vuk sit, a ovce ko' ovce! Tako se ponovo pune blagajne Udbe i KOS-a!
Može im se, jer se ni Račan ni Sanader nisu usudili Mesiću ukinuti (polu)predsjednički politički sustav, koji se u posljednjih šest godina pretvorio u puni predsjednički sistem, a Mesić u jednu lakrdiju od diktatora.

Dakle, da ovdje nešto važno rasčistimo. Cijela komunistička štampa uvijek diže svoju paklenu galamu čim naši biskupi kažu nešto životno važno svom hrvatskom narodu, a pogotovo ako se tomu može priljepiti neka stara i otrcana komunistička etiketa iz dobro znane ropotarnice Andreja Ždanova ili Milovana Đilasa iz 1946./47. god. Dakle, staljinizam im je genetska greška! Stoga je njima dobro došla najnovija izjava vojnog biskupa Jurja Jezerinca u nedjeljnoj propovijedi, da bi hrvatski vjernici i birači trebali voditi računa o tome da svoje glasove na predstojećim parlamentarnim izborima ne daju onima koji djeluju protiv svog naroda i svoje Domovine. A na to su gore spomenute «komunjare» odmah graknuli i odgovorili svojom paklenom galamom. Međutim...

A kako to da svjetska masonerija, čiji je zastupnik na ovim izborima HNS (ustvari Hrvatska Nenarodna stranka) besramne Vesne Pusić, ima prava čak i učestvovati na našim parlamentarnim izborima, a ne samo davati sugestije hrvatskim biračima što birati. Naime, masonerija, kako svjetska s glavnim centrom u Londonu, tako i zagrebačka, također je jedna vrsta crkve, ustvari anti-crkva Sathanovog Hrama, koja propovijeda Antikrista, pa se kao takva ne bi smjela miješati u našu predizbornu kampanju! Zašto im se to nitko ne usudi reći otvoreno, ravno u njihovo zmijsko lice (ne znam zašto mi pada na pamet baš zmijsko lice zvečarke) ?!

Mora se reći da i UDBA i KOS, dvije subverzivne i zločinačke organizacije, itekako učestvuju u našoj predizbornoj kampanji, jer nikad nisu izričito zakonom zabranjene. One to rade indirektno, preko svojih brojnih prljavih dezinformatora i manipulatora, bilo novinara (primjerice: «Bak-a», «Lore», «Jantar-a», «Luks-a», «Lenon-a», «Plesač-a», «Olivier-a» i drugih), bilo brojnih državnih tužitelja, brojnih sudaca (naročito kaznenih sudaca!), te brojnih lažnih i podmetnutih svjedoka, itd. A da predsjednika Mesića i ne spominjem!
Pogledajmo to malo pobliže. Zar nije krajnje čudno da su baš u ovom trenutku (vrlo spretno tempirano!) u tijeku tri prljava suđenja hrvatskim generalima iz Domovinskog rata: prvo generalima Ademiju i Norcu, drugo generalu Glavašu, treće generalu Zagorcu. A moglo se to završiti još prošle godine. No Stipe Mesić i Mladen Bajić su klimaks tih suđenja tempirali baš uoči predizborne kampanje! A jučer su u sve to sasvim iznenadno umiješali i Nevenku Mesić, kojoj je njen «striček» i «dedica» Stipe Mesić na svom Pantovščaku brže-bolje sredio i dao oprost od njenih bezbrojnih kriminalnih radnji u kući zvanoj «Rovinjsko sunce», e da bi ona poslužila kao novi i dobro preparirani i instruirani svjedok protiv generala Branimira Glavaša! Kako to baš sada, samo petnaest dana prije izbora, a prije godinu dana se ničega nije sjećala? Jesu li po srijedi opet nekakvi tipični mesićevski «transkripti» s Pantovščaka? Gdje je ona ustvari bila u pritvoru posljednjih mjesec ili dva dana, zbog njenog kriminala u kući «Rovinjsko sunce»? Možda kod svog «stričeka» na Pantovš-čaku? Možda na dvomjesečnom tečaju lažnog svjedočenja za suđenje generalu Branimiru Glavašu?! Citiram g. Matu Ćavara, iz «Fokusa» od 17.stud. 2006.g.: «Neka se srame svi oni kojima se opraštaju zločini samo da bi svjedočili protiv generala Glavaša!».
Dakle, eto kako nam se subverzivni pokajnici, zaštićeni svjedoci i/ili agenti Haaškog suda mješaju u našu predizbornu kampanju! I još k tomu našoj Katoličkoj crkvi pokušavaju držati javne pridike o tome tko ima i tko nema pravo učestvovati u predizbornoj kampanji.

Konačno, zar i famozna «afera Maestro» (nazvana i «Tri tenora») nije bila dio najprljavije Prediz-borne kampanje? Predsjednik Mesić je još prije skoro pet mjeseci bio gromko najavio da će se «njima trojici uskoro u zatvoru pridružiti cijeli orkestar». E, to se nije dogodilo. Netko je zaštitio ostale, to jest cijeli ostali «crveni orkestar»! ZNA SE, MESIĆ!! A zbog toga nam je Europska Unija ovih dana opet dala packu zbog korupcije u našem pravosuđu (i državnoj upravi). Normalno, jer EU već zna «Tko je gospodar kaosa u našeg pravosuđu» (moje pismo od 12.srpnja 2005.g.!), a to je predsjednik Stipe Mesić, koji nam non-stop «beskrajno g-lupeta o tzv. «pravnoj državi» (tako je naime glasio jedan moj veliki članak u «Fokusu» prije šest godina!). U tome mu je desna ruka Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, koji poslušno i revnosno zapovjeda lancem nižih državnih odvjetništava, u kojemu i danas radi i djeluje velik broj udbaša i bivših komunističkih državnih tužilaca (a i oni su već i po definiciji bili udbaši). Dakle, radi se o krajnje selektivnom «pravosuđu», odnosno «krivosuđu», koje djeluje na principu: UDBI SE ŽALIŠ, UDBA
TE TUŽI, UDBA TI SUDI!». Zato i jesmo postali država institucionaliziranog i organiziranog
kriminala, jer sve to štiti velika «Crna hobotnica» s Pantovščaka.

Dakle, eto zašto naša Katolička crkva nikako ne može učestvovati u predizbornoj kampanji, a svjetska masonerija, judeomasonerija i Udbomasonerija mogu! Jer je ta svjetska sotonerija jača u Hrvatskoj. Tako misli Stipe Mesić. A ja mislim suprotno i stoga ponovo kličem:
Smrt udbofašizmu – sloboda hrvatskom narodu!

Semper Paratus Croatiae
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.
(hrvatski socijal-radikal)

NA ČELU SDP-a MILAN BANDIĆ TREBA ZAMIJENITI ZORANA MILANOVIĆA

Ante Rokov Jadrijević, politički kritičar, Brtonigla 6. prosinca 2007.


NA ČELU SDP-a MILAN BANDIĆ TREBA ZAMIJENITI ZORANA MILANOVIĆA

Danas je svima pametnima jasno da je Sanader zaslužio izgubiti ove izbore, ali da ni Zoran Milanović nije zaslužio pobijediti na njima! I nije pobijedio. Ostaje mu posljednja nada da bi mu to predsjednik Mesić mogao svojom crnom dramaturgijom omogućiti mjesec dana kasnije. Ako to ne uspije, Milanoviću je posljednja slamka spasa Mesićevo insistiranje (i manipuliranje!) na tzv. «Velikoj koaliciji» između HDZ-a i SDP-a. Upravo zbog toga je Mesić ovih dana iznenada odjurio u Bruxelles na «brifing» s voditeljima EU-a Xavierom Solanom i Ollijem Rehnom, a iza scene će se jamačno održati i mali seminar za Mesićeve «savjetnike» iz njegove brojne udbaške čerge kojom već skoro osam godina čergari po cijelom svijetu. Važno je znati što se mora učiniti, ali jednako tako i kako to treba izvesti. Sada se Sanader sigurno gorko kaje što je dopustio da Mesić od njega napravi svog «fikusa» u Banskim dvorima.

Mesić je jučer i danas jasno dao na znanje da u slučaju ponavljanja izbora SDP s Milanovićem na čelu nema što tražiti na eventualnim novim izborima. Tu je Mesić u pravu. Nakon onog ponoćnog pjevanja na Iblerovom trgu u Zagrebu «... Jugoslavijo, Jugoslavijo!...Od Vardara pa do Triglava... Druže Tito mi ti se kunemo», Zoran Milanović nema više što tražiti na čelu SDP-a. Jer,to više nije SDP, nego je to onaj stari i mračni SKH Milutina Baltića, Dušana Dragosavca i srpskih zetova Stipe Šuvara i dr. Branka Horvata! A to znači da u Milanovićevom SDP-u nema više mjesta deklariranim Hrvatima Milanu Bandiću i prof.dr. Ljubi Jurčiću, koji su uz to i javno deklarirani katolici.
Dakle, nova prijevara neodlučnih i politički nedovoljno informiranih hrvatskih birača nije više moguća iz Milanovićevog Centralnog komiteta SKH-SDP-a. Milanović se kao novi vođa odmah na startu pokazao neodlučnim, nesigurnim, nedosljednim i prevrtljivim, a to je rezultat utjecaja nekoliko «crvenih vještica» iz njegovog tabora i onih «crvenih vještica» iz komunističke štampe,
koje su itekako sklone SDP-u, prije svega onih iz «Jutarnjeg lista», «Globusa» i «Novog lista».

Pogrešio je Zoran Milanović što je prebrzo zaboravio zbog čega je pokojni Ivica Račan baš njega odredio za svog nasljednika na čelu SDP-a: evo Milanovićevih izjava neposredno nakon Račanove smrti:
1. - «Optužnica protiv generala Gotovine je politizirana i stvorena frustracijom haaškog tužiteljstva. Tanki su argumenti da je general Gotovina krivac»;
2. – «Imam razumijevanje za one koje su ustaše bili silom mobilizirali, ucijenili ili su bili poneseni vjerovanjem u nešto što objektivno nisu mogli sagledati»;
3. – «Nema ulaska u NATO bez referenduma. Ulazak je optimalno rješenje za Hrvatsku, ali to ne smije biti politička odluka»;
4. – »Hrvati iz BiH žive u BiH i tamo trebaju glasovati na izborima. Hrvati ondje žive više od tisuću godina, dakle, nisu iseljeništvo»;
5. – «Saborske mirovine trenutačno nisu u skladu s očekivanjima građana jer nisu zaslužene. SDP će formirati novi model»;

Dakako, sporna je bila samo točka 4., na kojoj je Milanović – da je bilo više pameti i čvrste kičme – mogao dobiti ove izbore!! Umjesto toga je Milanović (po nagovoru svojih «crvenih vještica» iz svog stožera) izašao s krajnje nepotrebnom i nesmotrenom izjavom: «Ukinut ćemo 11. izbornu jedinicu» (hrvatske dijaspore, op.a.), zaboravljajući da bi uz to morao ukinuti ili temeljito redefinirati, pa i revidirati, i 12. izbornu jedinicu (u kojoj hrvatski Romi-Cigani imaju čak 50 puta veće izborno pravo od nas Hrvata, Zdenka Čuhnil, Čehinja, vrijedi 21 puta više od nekog hrvatskog saborskog zastupnika, Furio Radin vrijedi koliko 16 hrvatskih zastupnika (i još drsko i bezobrazno traži «pozitivnu diskriminaciju» prema svojoj etniji), jedan Srbin vrijedi koliko tri Hrvata, itd. Preporučujem svima da pročitaju izvrstan tekst gosp. Marjana Bošnjaka na AMAC-Hrvati Web portalu od 30 studenog 2007.g., pod naslovom «Rom izabran u Hrvatski sabor sa samo 306 glasova».

Kako dakle razumjeti Zorana Milanovića? Očito je da nije dovoljno znati da se on zove Milanović i da je rodom iz (mojih rodnih) Glavica pokraj Sinja. Uostalom , baš moje rodne Glavice nisu glasovale za njega i njegovu bulumentu «crvenih vještica», što je krajnje indikativno, s obzirom da su se naše Glavice uoči Drugog svjetskog rata nazivale «Mala Moskva»! I dalo 52 partizanska prvoborca 1941. (broj kojih je nakon 20-tak godina narastao na 94!). To znači da Zorana Milanovića treba čitati drukčije, ovako:
1./ Koje mu je sorte/loze bila baka? 2./ Koje mu je sorte/loze bila majka? 3./ Koje mu je sorte/loze supruga? Naime, imali smo mi Hrvati vrlo loših nacionalnih iskustava s Hrvatima iz mješovitih hrvatsko-srpskih brakova. Nekako u njima skoro redovito prevagne Beograd umjesto Zagreba i Moskva umjesto Rima i Beča (ciljam na našu staru Mittel-Europu!). Stoga i ne čudi Milanovićevo opredijeljenje za gradnju autoceste kroz Neum, ali ne prema Dubrovniku, nego kroz srpsku Hercegovinu, umjesto preko mosta na Pelješac. Njemu je opet do neke autoceste «bratstva i jedinstva» do njegovog bratskog Titograda. On nema ništa protiv nekoliko stotina srpskih (izbornih) autobusa iz Beograda, Novog Sada, Apatina, Bačke Palanke i Nove Pazove, ali mu smetaju izborna mjesta u našoj Herceg Bosni.
Takav Zoran Milanović ne bi imao više što tražiti ukoliko bi predsjednik Mesić odredio da se ovi parlamentarni izbori ponove.
Stoga ja ovdje i sada predlažem da Zorana Milanovića na čelu SDP-a zamijeni Milan Bandić, deklarirani Hrvat i katolik, čovjek «Hajdučkog srca i Dinamove duše». To je čovjek koji može smanjiti, a ne produbiti nacionalne i/ili ideološke podjele u našem društvu. A već je i to dovoljno za dobar početak. Milan bandić bi u tandemu s dr. Ljubom Jurčićem mogao spasiti i našu posrnulu ekonomiju i zaustaviti galopirajuću inflaciju cijena i još veći pad životnog standarda u Hrvatskoj. A to je više od dobrog početka. Ukratko, SDP mora konačno već jednom pro-hrvatska stranka okrenuta Zagrebu, a ne pro-srpska stranka okrenuta Beogradu, jer će ih to prije ili kasnije opet odvesti u zagrljaj «Velikog brata» iz Moskve. A samo se budala triput spotiče o isti kamen!
Isto tako, vrijeme je da se prestanemo vrtiti u krug praznih obećanja, lažne demokracije i nesposobnosti ove dosadašnje Sanaderove šalabajzerske Vlade! Vrijeme je za hrvatsku Vladu dokazanih stručnjaka, kakvi su dr. Ljubo Jurčić i Milan Bandić.

Semper Paratus Croatiae
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing. Brtonigla