ŠTO TRAŽI FRANCE BUČAR U PIRANSKOM ZALIVU ?

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Istra, Hrvatska 27. oktobra 2009.

ŠTO TRAŽI FRANCE BUČAR U PIRANSKOM ZALIVU ?

Prošli tjedan nam je Hina javila vijest da je dr. France Bučar, nama dobro poznat kao prvi predsjednik slovenskog parlamenta i pisac prvog Ustava nove države Republike Slovenije (kojeg stoga Slovenci drže kao „oca slovenske nacije“), ponovio razloge svog protivljenja arbitražnom sporazumu s Hrvatskom, te Vladi premijera Boruta Pahora javno preporučio da zahtijeva ponovnu uspostavu općine Piran „u njenim povijesnim granicama“, koje bi, kako tvrdi, omogućile da Slovenija (napokon!) dobije teritorijalni izlaz na otvoreno more!

Na svijetu smo već čuli slične ovakve budalaštine (primjerice Mussolini, Hitler, itd.), a ljudska glupost je valjda jedina stvar koja nikad ne umire.

Nota bene:

ta „povijesna“ općina Piran se dijelom protezala i na polovicu savudrijskog poluotoka, a Savudrija se u to daleko vrijeme zvala i Salvore. A 1945.g. u mjestu Savudrija (nikad!) nije bilo nijednog Slovenca, a u cijeloj katastarskoj općini Savudriji bilo je svega 70 Slovenaca, naspram 320 Hrvata i 176 Talijana. Sličan je omjer bio i u Luciji pokraj Portoroža, pa i u Izoli, gdje su većina bili Talijani, a onda Hrvati, a Slovenci su bili samo daleki „brđani“....

Dakle - i konačno - eto što zapravo traži šašava slovenačka politička „elita“ (elita hijena, a ne elita lavova!): teritorijalnu ekspanziju prema hrvatskom jugu.

„Granica na moru prati granicu na kopnu - napisao je France Bučar u „sobotnjoj prilogi“ ljubljanskog „Dela“ – Kad bismo htjeli dobiti izravan kontakt s otvorenim morem, morali bismo na odgovarajući način promijeniti kopnenu granicu i smoći snage i hrabrosti istupiti s takvim zahtjevom. Za tako nešto imamo sve mogućnosti, barem što se tiče općine Piran.... Ako Slovenija nastupi sa zahtjevom da se barem uspostavi povijesno neprijeporna granica općine Piran, onda cijeli spor dobiva sasvim drukčiji sadržaj. Možda i Vlada u toj točki vidi iskricu nade“.

Aha, to je to! Ta „iskrica nade“, kao želja i nedosanjan san slovenačke iredente!

Jadni dr. France Bučar bi trebao znati barem toliko da „povijesne granice Općine Piran“ nisu bile slovenačke, nego talijanske i mletačke granice, krojene sedam stoljeća ranije u dalekoj Veneciji, a nakon pada Republike Venecije - kasnije u Beču, a na kraju još udaljenijem Rimu, te da su Slovenci kao narod pojavili i uobličili tek sredinom 19. stoljeća (kum na rođenju im je bio Srbo-Crnogorac Vuk St. Karadžić, intimni prijatelj Jerneja Kopitara u Beču!). A konstituirali su se tek 1945.g., uz pomoć Treće armije JNA komandanta Koste Nađa i četiri dalmatinske divizije, koje su im oslobodile Ilirsku Bistricu, Jelšane, Hrpelje, Kozinu i Bazovicu s Općinama, te na kraju i čitav grad Trst, itd.

Toliko o povijesti općine Piran. Uostalom, o tome sam govorio na velikom mitingu slovenačkih nacionalista u Sečovlju na Dragonji 14. aprila 1998. g.. o čemu sam napisao opširan publicistički članak „Zbog čega su se Granić i Frlec opet složili da se o ničemu ne mogu složiti“ (koji se može pročitati na mojem blogu „Semper Paratus Prometheus“, a čiji središnji dio je objavio i naš zagrebački „Vjesnik“ 13. septembra 1998.g., pod naslovom: „Na tribini u Sečovlju čuo sam da su 'pokvareni Hrvati oteli na prijevaru Slovencima njihovu rijeku Mirnu, a i Puli ustvari – sve do rijeke Raše“ (dajem to u prilogu ovog teksta).

No, to nije prava poanta ovog teksta, nego nešto drugo. Kad se stari France Bučar poziva na „povijesne granice općine Piran“, zašto se nije prisjetio i „povijesnih granica kotara Opatija“ iz istog vremena, kada su kotaru Opatija pripadale i Jelšane, koje su nakon rata otete Hrvatskoj! Isto se dogodilo i s hrvatskim mjestima Podgrad i Obrov, te Račice i Starad, koje su također oteti Hrvatskoj poslije tog rata. Slično tome, općini Opatija su pripadala čak i udaljena mjesta Hrpelje (blizu Kozine), općine Brezovica, Materija, Markovščina, itd, itd. Također po tome, čitavi su Brčini (slov. Brkini) pripadali kotaru Opatiji!!

Dakle, što je s tim argumntima, dr. France Bučar??

Naravni pouk:

svaka nova država sama određuje granice svojih katastarskih općina. Međutim, važnije od katastarskih su državne granice! Dokaz za to su razgraničene općine Škofije u Sloveniji i Općina Dolina u Italiji, s druge strane slovenske riječice Osp!

Ante Rokov Jadrijević, publicist

U prilogu:

„Na tribini u Sečovlju čuo sam da su 'pokvareni Hrvati oteli na prijevaru Slovencima njihovu rijeku Mirnu, a i Puli ustvari – sve do rijeke Raše“

Nedavno je, 14. travnja ove 1988.g., u Sečovlju (na čijem je mostu od 1945. do 1954. g. bila hrvatska granica) održana samoinicijativna tribina bijesnih građana (unatoč protivljenju dr. Petera Toša, šefa slovenske delegacije u pregovorima s Hrvatskom o Piranskom zalivu). Tribinu je vodio stariji novinar Kranjc, pod izlikom predstavljanja obimne i vrlo luksuzno opremljene knjige starog gospodina Vlade Habjana iz Maribora: “Slovenski mejniki” (“Slovenske granice”). Bio sam tamo sa prijateljem gosp. Frankom Šturmanom iz Rovinja, predsjednikom Istarske nezavisne stranke (kojoj sam ranije bio dopredsjednik).

Bože što smo tamo svega čuli i po zidnim plakatima osnovne škole Sečovlje pročitali! Toliko bijesa, toliko histerije, toliko perfidije! Naša bivša “braća” nas strahovito mrze (doduše, ovih dana ljeta 1988.g. mi je jedan slovenski turist u Umagu rekao: “Ma koga to uopće zanima Piranski zaliv? Znate, i mi smo Slovenci samo “stoka sitnog zuba!”). Gospodin Habjan se čak pozivao i na neki “dokaz” u svezi s Katarinom Branković, ženom srpskog despota Đurđa Brankovića iz 15. stoljeća. Na zidnim plakatima se kočoperio “podatak” da je Savudrija 700 godina bila u crkvenoj vlasti Pirana, itd. Mlatila se i druga prazna slama, a od stotinjak prisutnih, 20-tak govornika iz publike (neki i iz Ljubljane i Maribora, kako su se sami predstavili) utrkivalo se svojim izlivima mržnje prema “pokvarenim Hrvatima”, koji su im oteli na prijevaru njihovu rijeku Mirnu, a i Pulu; ustvari sve do rijeke Raše.

Tik pred sam kraj, kad se već počela slaviti “pobjeda” nad mrskim dr. Peterom Tošom i još mrskijim Hrvatima, ja sam se (potpuno nepredviđeno) javio za riječ, zahtijevajući da se čuje i riječ jednog Hrvata. Uslijedio je napet muk – i prije i poslije moje besjede.

“Zaboravili ste, gospodo, samo jedan i najvažniji argument: etnički. A granica na Mirni – i to baš na ovom mostu dolje, usred Sečovlja, kod “premogovnika”, određene je na etničkom principu, a ne katastarskom!”. Na to sam iz svoje kožne torbe izvukao tri knjige, naslovljene: “Imena i prezimena u Istri” (I.,II. i III. dio) i pokazao ih svima.

“Budući da u Savudriji nikad nije bilo ni jednog Slovenca, a da su Slovenci imali većinu samo u dva mala zaseoka: u Sv. Petru (13 S; 1 T) i Mazuriji (31S; 14T), a u cijeloj katastarskoj općini Savudrija svega 70 Slovenaca, naspram 320 Hrvata i 176 Talijana, Vi Slovenci nemate nikakvo pravo na Savudriju. Čak ni katastarsko, jer je Piran bio italijan-ska a ne slovenačka općina. Nemate pravo ni na više od polovice Piranskog zaliva. Štoviše, nemate pravo ni na portoroški aerodrom i budite sretni da mi Hrvati od toga ne pravimo nikakvo pitanje”.

Tribina se, naravno, odmah raspala. Završna riječ g. Kranjca je bila neobično škrta i izrečena u grču i kiseloj atmosferi. Autor g. Habjan je odustao od završne riječi.

Na zakuski, na kojoj su nas dvojicu zadržali, pristupio mi je malo kasnije i stari gosp. Habjan i upitao gdje se može kupiti te tri knjige (dakle, on je napisao veliku i luksuzno opremljenu knjigu od oko 500 stranica, a da uopće nije znao za ključni dokument iz doba od 1945. do 1947.g., po kojem je Istra pripala matičnoj domovini i na temelju kojega je dogovorena i određena granica u Istri, odnosno na Dragonji!). Bio je to “Le cadastre nationel de l’Istrie, 1945.”.

Odgovorio sam mu muklo i jetko da se te knjige više nigdje ne mogu naći, a kamo li kupiti, jer smo mi Hrvati toliko glupi da ne tiskamo ponovo te tri najdragocjenije knjige (istarskog svećenstva), koje su rasprodane prije više od 25 godina! Ja sam ih našao kod našeg župnika u Brtonigli, velečasnog Josipa Krajcara- “Zvanića”, a imaju je i svi stariji slovenački svećenici na Koparštini.

Oko mene se odjednom stvorila vrlo prijateljska atmosfera, pogotovu kad im je najpoznatiji koparski publicist (Milan G.) objasnio tko sam ja. U duhovitom “prepucavanju” argumentima, ja sam u jednom trenutku ponovio moj i Šturmanov već stari “argument” da bismo mi Hrvati mogli raspisati referendum o Piranskom zalivu , u Savudriji i savudrijskim selima – sa sve tri opcije: hrvatskom, slovenačkom i talijanskom u igri, te da sam ja siguran da bi nadmoćno pobijedila italijanska opcija (1988.g.!,op.a.), što bi Hrvatskoj pružilo izliku da Savudriju i njen cijeli “sporni teritorij” s morem iznajmi Italiji na 30 ili na 99 godina! I šlus!

Svi su zinuli od čuda, osim jednog “garavog” Dalmatinca iz Kopra (inače porijeklom iz Mirlović polja, kod Drniša), koji je naprosto poskočio od radosti, te mi odgovorio: “Samo vi Hrvati raspišite taj referendum. Mi već posjedujemo skoro cijelu i bolju polovicu od Plovanije do Kaštela, te skoro cijelu južnu stranu Piranskog zaliva, pa da vidimo kojih ima više!”.

(objavljeno u „Vjesniku“ 13. septembra 1998.g.)

Ante Rokov Jadrijević

Ludilo novog (nuklearnog?) rata na Bliskom Istoku

Ante Rokov Jadrijević, publicist, 22 listopad 2009.g.

Brtonigla, Istra, Hrvatska

Ludilo novog (nuklearnog?) rata na Bliskom Istoku

Jučer (21. okt. 2009.g.) počela je zajednička vojna vježba američkih i izraelskih snaga nazvana „Juniper Cobra“ za izvođenje simuliranog raketnog napada na Izrael (bit će da je to obrnuto: raketnog napada na Iran, s ciljem uništenja njegovih postrojenja za obogaćivanje urana). Vojna vježba je planirana na dva tjedna, do 5. nov. 2009.g.

Sve nas to neodoljivo podsjeća na sličnu ratnu sliku sa Saddamom Huseinom pred napad Anglo-Amerike na Irak 2003.g.

Ovaj put se zapravo radi o novoj bitki za očuvanje tehnološke premoći Izraela na Bliskom istoku, kao garantu anglo-američke supremacije u tom naftom najbogatijem području svijeta.!

Izgleda da je primarni cilj pritisak i zastrašivanje Irana, kako bi konačno prihvatio međunarodnu kontrolu njegovih atomskih postrojenja, odnosno malog eksperimentalnog reaktora i pedesetak centrifuga za obogaćivanje urana ( kontrolu putem koje bi mu američka CIA i britanska tajna služba MI6 uvalile svoje špijune!). A sekundarni cilj je stvaranje ratne psihoze i sukcesivno obaranje režima njima nepoćudnog i neposlušnog predsjednika Ahmadinejada u Iranu.

Nihil novi sub sole!

To isto su CIA i britanska tajna služba MI5 već dvaput uradile u Iranu: prvi put 1951.-1953.g., kada su svrgavale Vladu Mohammeda Mossadegha (Mosadika), a drugi put su to uradile 1979.g. kada su svrgavale „svog“ šaha Mohammeda Rezu Pahlevija (bio sam tada u Iranu, na otoku Kharg Island – Jazireh al Kharg!).

Tko se želi podsjetiti te dvije priče, neka se hitno dohvati jedne knjige Williama Engdahl-a, znamenite knjige „A Century of war“ iz 1992.g., koja je kod nas objavljena pod naslovom „Stoljeće rata“, u izdanju A-G-M-a, ali tek 2.000-te godine, koju sam ja već davno prozvao „Biblijom 21. stoljeća“!

Priča o svrgavanju Mohammeda Mossadegha je na str. 151. -160. (nastavlja se sličnom i povezanom pričom o ubojstvu sjajnog talijanskog industrijalca Enrica Mattei-ja 1962.g., koje je izvela CIA, str. 160. – 170.). Drugu priča, o svrgavanju šaha Reze Pahlevija je na str. 274. do 277. U cilju uštede truda svojim čitateljima, donosim to u najkraćem:

Atomi za mir postaju casus belli.

Za nas je ovdje posebno zanimljiva priča o svrgavanja bivšeg engleskog štićenika šaha Reze Pahlevija, koja kod Engdahla počinje na str. 261., pod naslovom Atomi za mir postaju casus belli. To je ono što je moćni judeomasonerijski guru Henry Kissinger htio spriječiti: naime transfer tehnologije iz glavnih europskih industrijskih zemalja Francuske i Njemačke u određene zemlje u razvoju. Počelo je s Brazilom (str.261.), koji je s Njemačkom postigao sporazum o izgradnji najprije osam reaktora i prateće objekte za cijeli krug proizvodnje nuklearnog goriva, uključujući obogaćivanje urana. Sporazum je bo procijenjen na (ondašnjih!) 5 milijardi dolara. Iste je godine Brazil potpisao sporazum i s Francuskom, za izgradnju eksperimentalnog reaktora za brzo oplemenivanje urana, vrijedan 2,5 milijardi (ondašnjih!) dolara. Washington je reagirao prijeteći, s ciljem da prisili Njemačku i Brazil da otkažu taj program. Naime, postojala je prijetnja da će Brazil postati ekonomska sila neovisna o anglo-američkoj kontroli i njihovoj naftnoj ucjeni.

Slično se događalo i Meksiku (str. 262.), koji je iz vrlo opravdanih ekonomskih razloga odlučio graditi nuklearne elektrane za dobivanje električne energije, kao potporu svom opsežnom planu brze industrijalizacije zemlje.... Godine 1975., nakon prvog naftnog šoka, Meksiko je najavio planove za izgradnju 15 reaktora u slijedećih 20 godina i to uz pomoć Siemensa iz Njemačke i Mitsubishija iz Japana. Treba li reći kako je na to reagirao SAD i Henry Kissinger?!

Slično se dogodilo i s Pakistanom premijera Ali Bhutta, 1975. i 1976.g. U kolovozu 1976.g. američko ministarstvo vamjskih poslova i Henry Kissinger osobno lansirali su veliku kampanju pritiska (piše Engdahl na str.262. -263.) na Francusku i na Pakistan s ciljem rušenja njihovog nuklearnog sporazuma. Nepopustljiv i neposlušni premijer Pakistana Ali Bhutto je slijedeće godine, 1977., srušen u vojnom udaru generala Zie ul-Haqa, koji je dao objesiti premjera Ali Bhutta! General Zia je odmah preokrenuo Bhuttovu neovisnu vanjsku politiku i odmah postao jako privržen Washingtonu. Uslijedila mu je obilna američka vojna pomoć.

Ali, po svim mjerilima, najmpresivnije odluke o razvoju nuklearne energije među svom zemljama u razvoju, nakon naftnog šoka iz 1974.g., donio je iranski šah Reza Pahlevi. Podsjećam da su njega na vlast doveli Englezi, vojnim udarom koji je organizirala britanska i američka tajna služba 1973.g. nakon zbacivanja s vlasti Mossadeghova režima i uspostave „proameričke“ monarhije. Međutim, vrijeme čini svoje, sve teče i sve se mijenja, ništa nije vječno i petrificirano zauvijek. Njihova politička idila je trajala 20-tak godina, dok se šah Reza Pahlevi nije otrijeznio od lažnog „prijateljstva“ Washingtona, New Yorka i Londona. I sam šah je vremenom uvidio ogromne mogućnosti koje njegovoj zemlji može donijeti nuklearna energija za ekonomski i tehnički napredak njegove zemlje. Stoga je dao razviti svoj vlastiti nuklearni program. Šahov je program (piše Engdahl na str. 264.) predviđao izgradnju 20 reaktora za nuklearnu energiju do 1995.g., koji bi proizvodili oko 23.000 megawatta električne energije.

Dakle, šah je u nuklearnoj energiji vidio sredstvo koje će smanjiti iransku ovisnost o nafti i sredstvo odbijanja ogromnog pritiska iz Washingtona i Londona za recirkliranje njegovih „petrodolara“ u njujorške i londonske banke!

Već 1974.g. Iran je potpisao jedan ugovor s Francuskom o izgradnji pet nuklearnih reaktora i centra za istraživanje nuklearne energije. To je 1975.g. povećano na osam reaktora za ukupnu svotu od (ondašnjih) 8,6 milijardi dolara.....

Godine 1976. Iran je potpisao još jedan ugovor s njemačkom nuklearnom tvrtkom KWU vrijedan 7,8 milijardi DEM, za dva reaktora i infrastrukturu, a 1977.g. uslijedio je ugovor o isporuci još četiri reaktora za daljnjih 19 milijardi DEM....

Moćni Henry Kissinger i njegov najmoćniji gazda David Rockefeller nisu mirovali. Oni na vlast u SAD dovode široj javnosti nepoznatog Jimmyja Cartera, kao svoju političku marionetu, inače člana Rockefellerove „Trilaterale“. A to su bili i njegovi najbliži suradnici, poljski Židov Zbigniew Brzezinski i ministar vanjskih poslova (inače ugledni mason!) Cyrus Vance (poznat nama Hrvatima po svojoj sramotnoj ulozi u opsadi i padu Vukovara). Dakako, tu je još bio i Židov Michael Blumenthal, kao ministar financija.... Njihova temeljna strategija je bio neomaltusijanizam, koju je već bio započeo Henry Kissinger: Razvoj trećeg svijetao mora se zaustaviti, a umjesto toga ima se uspostaviti postindustrijska politika „granica razvitka“, kako bi se zadržala hegemonija dolarskog cartsva.... Carter je bezuspješno nastojao nagovoriti njemačku Vladu Helmuta Schmidta da prema „Zakonu o neširenju nuklearne energije“, koji je donijela Carterova Vlada, obustavi izvoz praktički sve nuklearne tehnologije u zemlje u razvoju. Dakako, jedini cilj Carterove Vlade je bio jačanje strateškog položaja anglo-američkog financijskog ustroja koji se temeljio na petrodolarima (Engdahl, str. 273.).

U studenom 1978. Carterova Vlada, u kojoj dominira Brzezinski, iznenada preokreće čitavu stvar i povlači svoju podršku iranskom šahu Rezi Pahleviju i daje potporu fundamentalističkoj islamskoj opoziciji ajatolaha Homeinija str. 274.).....

London je počeo ucjenjivati i silno pritiskati šahov režim (str.275.), tako što je odbijao kupovati ugovorenu iransku naftu... To je prouzročilo dramatičan financijski pritisak na Iran. Stvorena je klima u kojoj se moglo zahuktati vjersko nezadovoljstvo protiv šaha putem agitatora koje su ubacile britanske i američke tajne službe. U toj su kritičnoj situaciji štrajkovi među naftnim radnicima još više smanjili iransku proizvodnju nafte.... Vrlo prljavu ulogu je odigrao i famozni BBC, koji je u to vrijeme pružio ajatolahu Homeniniju propagandnu potporu i platformu, a šahovoj je Vladi odbio dati priliku da odgovori. Proradila je famozna BBC-ijeva perfidija. A onda je Anglo-američka tajna služba je odlučila srušiti šaha.....

Šah je pobjegao u siječnju 1979.g., a Homeini je u veljači zrakoplovom dopremljen u Teheran i odmah objavio uspostavu svoje represivne teokratske države, koja je zamijenila kudikamo liberalniju šahovu Vladu.

Padom šaha (Engdahl, str.277.) i dolaskom na vlast fanatičnih pristalica ajatolaha Homeinija, u Iranu je nastao kaos. U maju mjesecu 1979. novi je Homeinijev režim izdvojio iranske planove za razvoj nuklearne energije i Homeini je objavio da se otkazuje cijeli program izgradnje nuklearnih reaktora, koje su trebale provesti Francuska i Njemačka....

To je bio uvod u drugi naftni šok British Petroleuma i britanskog Royal Dutch Shella , kada su cijene nafte početkom 1979.g. enormno skočile....

* * * * * *

Dakle, neumitni hod povijesti je bio zaustavljen početkom 1979. g. u Iranu, ali se povijest opet dramatično probudila dolaskom čvrstog i odlučnog Ahmadinejada na vlast u Iranu 2005.g. Pogotovu u njegovom drugom mandatu (koji su London i New York na svaki način pokušali osporiti!). Iran opet želi razviti svoju nuklearnu tehnologiju, prvenstveno za proizvodnju električne energije, ali i u medicinsku svrhe. I već su uslijedila dva oružana upada bombaša – samoubojica. Pametnome je i jedna dosta!

Evo tog novog scenarija perfidnog i podlog Albiona, odnosno judeomasonerijske osovine London-New York-Washington.

Još od napada Al Q'aidinih atentatora na židovske tornjeve (Twin Towers) na Manhattanu New Yorka, 11. rujna 2001.g., te početka agresije na Irak 2003.g., Izrael uporno pokušava uvući u novi rat na Bliskom istoku svoje glavne saveznike iz judeo-masonerijske osovine London – New York – Washington, rat protiv Irana. Pretekst za rat je navodno nastojanje Irana da obogaćivanjem urana proizvede svoje atomsko oružje, koje je – opet navodno – upereno protiv Izraela. Pritom se Izrael poziva na već davno zaboravljeni Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja iz daleke 1968.g. (kojeg se - by the way- ni sam Izrael nije držao!).

Zanimljivo je da Izrael nije dizao svoj glas kada je Anglo-Amerika prešutno podržala tajno davanje nuklearne tehnologije, a kasnije i nuklearnog oružja Pakistanu. Zašto? Zbog licemjerja Tel Aviva, Londona i New Yorka (na čelu s Rockefelerima, Rotschildima, Kissingerom, Brzezinskim, itd.). Je li Pakistan u to vrijeme bio imalo miroljubiviji nego što je to Iran danas? Nije, nimalo! Baš naprotiv – bio je u stalnim ratnim sukobima s Indijom!

S druge strane, Iranu je danas nuklearna tehnologija (kao i prije trideset i pet godina u vrijeme proameričkog šaha Reze Pahlavija!) potrebna za podizanje općeg narodnog napretka svog naroda i njegove privrede, medicine, itd. Osim toga, Iran ima gorko iskustvo iz rata sa Saddamovim Irakom, u kojem su SAD i Engleska pomagale Saddamu u svemu, pa i u (atomskom?) oružju.

Dakle, ne radi se o o tobožnjem iranskom obogaćivanju urana u cilju proizvodnje nuklearnog oružja, nego se radi o borbi za očuvanje tehnološke premoći Izraela na Bliskom istoku! Radi se o staroj Kissingerovoj maltusijanskoj strategiji po kojoj se razvoj trećeg svijeta mora zaustaviti, a umjesto toga ima se uspostaviti post-industrijska politika „granica razvitka“, kako bi se zadržala hegemonija dolarskog cartsva.... kojeg se Anglo-Amerika još nije odrekla.

Naravno, danas je druga situacija u svijetu, a naročito na Bliskom Istoku, na kojem bjesne dva imperijalistička Anglo-američka rata. Upravo zato, Iran ima prirodno pravo na samoobranu, a najbolji put za očuvanje svoje države je preventiva. Pa čak i nuklearna preventiva!

Znamo da je danas je Iran okružen nuklearnim silama: Rusijom, Izrelom i Pakistanom s jedne strane, a s druge strane s ratom zahvaćenim Irakom i Afganistanom, koji su prepuni američke vojske, te još i Kuwaitom koji je u rukama britanske vojske. To je razlog više za strepnju Irana za svoju životnu samoobranu.

Kamo sreće da je Saddam imao A-oružje: spasio bi milijun života svog naroda i nekoliko milijuna ratnih invalida, koje su mu donijeli američki i engleski ratni agresori. I zadržao bi svoje naftno bogatstvo za svoj narod! I bio bi još uvijek stabilan mir na Bliskom Istoku! Međutim, Saddam je bio ciljano optužen da posjeduje razna oružja koja nije posjedovao (čak se javno špekuliralo da posjeduje i atomsko oružje). Isto se sada ponavlja i s Iranom. Hoće li podvala Londona i Washingtona još jednom uspjeti? I to u trenutku kada ratni požar polako počinje zahvaćati i nedaleki Pakistan. Može li Iran sjediti skrštenih ruku??

Sada oni koji su bili glavni remetilački faktor na Bliskom Istoku (i koji su to još uvijek ostali!), ponovo huškaju svjetsko javno mnijenje na rat protiv Irana. Ponovo pokušavaju uvjeriti svijet da je krivac za to Iran, a ne oni sami: Rockefelleri, Rotschildi, Kissinger, Brzezinski, novopridošli Holbrookei drugi.

Evo što o tome kaže naš najbolji internetski novinar na portalu AMAC-Hrvati, gosp. Spectator u svom najnovijem članku „Teheran i el Aviv – dva lica iste kovanice od

22 listopad 2009.g.:

najbolji je dokaz da posjedovanje nuklearnog naoružanja ipak doprinosi sigurnosti vlastite države, bez obzira što o tome mislio spomenuti trojac. Drugim riječima, osnovna premisa u međunarodnim odnosima tijekom posljednjih četrdeset godina postala je gruba sila, a nuklearno naoružanju najbolji argument za odvraćanje.

.... Zapad je podijeljen i oslabljen ekonomsko-financijskom krizom i afganistanskim sukobom te je očekivanje da bi Iran mogao promijeniti stav posve uzaludno. Iran se ponaša posve jednako kao što se u prošlosti ponašao Izrael, nastojeći si osigurati opstanak i regionalnu premoć. Teheran i Tel Aviv dvije su strane iste kovanice. Osim što galame u Vijeću sigurnosti, Washington, Pariz, London i Berlin bespomoćni su; za bilo kakvu akciju prekasno je. Rusija i Kina imaju druge prioritete a i više ih nije moguće prisiljavati na bilo što..... i neće dopustiti da se strateška ravnoteža poremeti na njihovu štetu...

Drugim riječima, hoće li se još jednom američko-izraelski kratkoročni interesi uspjeti prikazati i nametnuti kao globalni kolektivni interes? Teško. Jer pametniji smo danas nego jučer!

Ante Rokov Jadrijević, publicist,

Brtonigla, Istra, Hrvatska

Uvedimo u naš Ustav princip „dvostruke većine“ !!

AMAC – Hrvati: Sabor o Vladinim izmjenama Ustava 14. listopad 2009.

Komentar: Ante Rokov Jadrijević

Uvedimo u naš Ustav princip „dvostruke većine“ !!

Predložio bi nešto krucijalno važno (što mi nije bilo dozvoljeno predložiti jutros, 17. list. ove 2009.g. u emisuji HR1 "U mreži Prvog" bahate voditeljice Milene Jukić Ugrin):

Uvedimo u naš novi Ustav princip "dvostruke većine" (pojam koji je Njemačka uspjela ugraditi u "Lisabonski dogovor"/Ustav EU-a, a koji znači da je svaki budući referendum u EU validan samo ako ako se poštuje minimum od 55:45 posto glasova za prolaznost refenrenduma, u slučaju tijesnog ishoda!). Time bi se izbjegle sve češće sumnje u rezultate izbora u Europi, a i na referendumima.

Da pojasnim: izraz "dvostruka većina" je nezgrapan, pa ja predlažem bolji naš izraz "jasna većina" (ili pak "potvrđena većina").

Time bi se u Hrvtskoj u velikoj mjeri onemogučila razna muljanja Zloduha Šeksa i njegove "pravne mafije" (stari izraz koji sam posljednji put pročitao u „Vjesniku“ prije tri i pol godine u njegovim najboljim pismima čitatelja).

Evo na što u našem slučaju precizno mislim:

Prvo, ako ishod našeg referenduma o pristupanju u članstvo EU-a bude tijesan (a to se itekako očekuje!!), morao bi se striktno poštivati princip prolaznosti referenduma - minimalni omjer 55:45 posto, da bi referendum bio priznat kao validan!

Drugo, ako na glasovanje o referendumu izađe manje od 50 posto upisanih birača (a to se već sada očekuje i - dezavuira!), onda bi se referendum trebao odgoditi za godinu dana!

Treće, ako prođe Šeksova podvala da se za validnost referenduma usvoji da će se računati kao validno (i) mnogo manje od 50 posto izašlih birača na referendum (što se i očekuje!), onda se preventivno (preventivno političkoj korupciji sadašnjeg HDZ-a i njegovog zločestog i zlog Zloduha - Ustavotvorca Vladimira Šeksa!) mora usvojiti princip "dvostruke većine" od minimalno 55:45 posto glasova Za i Protiv!

Ostalo ću komentirati tek kad mi završi berba gožđa i berba maslina. "Non si vive sole del pane" kažu mudraci, na što moji seljaci ("furbi") u Brtonigli spremno odgovaraju: "non si vive senza il pane!".

A bientot!

Ante Rokov Jadrijević

(hrvatski socijal-radikal)

Guverner dr. Rohatinski ne govori istinu !

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist, Istra 13. list. 2009.

Uredništvu AMAC-Hrvata (www.amac.hrvati-amac.com)

Uredništvu „Dragovoljca“ (www.dragovoljac.com)

Guverner dr. Rohatinski ne govori istinu !

Prekjučer, u nedjelju 11. list./okt. 2009. guverner HNB-a dr. Željko Rohatinski je u TV Dnevniku HTV 1 namjerno govorio neistine o ovoj našoj sadašnjoj (dubokoj i fatalnoj!) ekonomskoj, financijskoj i socijalnoj krizi. Po njegovim riječima, koje su danas osvanule u svim dnevnim novinama, ova kriza je počela (tek!?) 2004.g.

Ma, nije valjda – da smo toliko zaboravni?!

Radi veće preciznosti, evo njegovih riječi iz današnjeg Glasa Istre/Novog lista, iz članka pod naslovom: „Kriza počela dolaskom Sanadera“, iz pera novinarke Aneli Dragojević Mijatović: „Iz ove krize koja se manifestira kao recesija, možemo se izvući već u prvoj polovici iduće godine, ali iz strukturne krize, koja je počela 2004. godine s porastom javnog duga i deficita, te stvaranjem balona na tržištu kapitala i nekretnina, nećemo se izvući tako brzo, odnosno za to će trebati totalni zaokret u ekonomskoj politici“.

Istini za volju, ja sam to kudikamo točnije i istinitije pisao još 2002. (znači, znatno prije dolaska hohštaplera Sanadera na vlast !), dakle prije sedam godina, kada sam često upozoravao tadašnjeg premijera Ivicu Račana na potrebu snažne debirokratizacije države, na potrebu za restrukturiranjem gospodarstva (ali i društva!) i prestanak neodgovornog zaduživanja njegove Vlade u inozemstvu. A što su oni radili? U svom mandatu, Račanova Vlada je uvećala broj državnih činovnika za skoro15.000 (i to samo u državnoj upravi!), a istodobno otpustila 16.000 naših branitelja iz HV-a i MORH-a, otpustila preko 3.000 naših policajaca (mahom branitelja iz Domovinskog rata!), spašavala je glomazne socijalističke PIK-ove, a zadužila se za više od 12 milijardi eura. Uz to počela je rasprodaju naših tvornica (primjerice Željezaru Sisak, dio INE, oprostila ogromne dugove Sloveniji za zajedničku Nuklearku Krško (sve skupa oko 300 milijuna eura!), rasprodavala naše banke (Ri-banku čak dvaput!), itd.

Dakle, strukturna kriza nije počela sa Zgubidanom Sanaderom! To je namjerna neistina guvernera HNB-a dr. Rohatinskog, s ciljem bacanja prašine u oči, odnosno bacanja dimnih bombi ispred nezavisne hrvatske javnosti.

Što se tiče naše dužničke krize, nije točno ni ono što je (u istom članku) rekao ekonomski savjetnik Željko Perić, citiram: „Sanaderova Vlada naslijedila je oko (??, op.a.) 20 mili-jardi eura vanjskog duga i u šest godina ga je udvostručila.....“.

Lako je uočljivo kako (bivši??) udbo-komunistički i novi (soroševski) judeomasonerijski novinari u našim dnevnim i tjednim novinama uporno i do iznemoglosti ponavljaju svoje laži istog ovakvog sadržaja. Stoga se osjećam dužnim pred svojim hrvatskim rodom ustati u obranu istine o nastanku i enormnom uvećanju naših državnih dugova i deficita.

Hrvatska je činom svog osamostaljenja naslijedila 3,5 milijardi dolara duga bivše Jugoslavije. Iz nametnutog i prljavog agresorskog rata, koji mi Hrvati s naše strane opravdano nazivamo Domovinski rat, Hrvatska je izašla s inozemnim dugom od svega 5,5 milijardi dolara. Krajem 1996.g. dobili smo novu Vladu gosp. Mateše (i njegovog ministra financija Škegre!). Pred njima je bio težak zadatak obnove naše porušene i na svaki drugi način devastirane Domovine, a tu je bila još i reintegracija našeg Podunavlja i Istočne Slavonije. Bilo kako bilo, nakon smrti našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana i novih parlamentarnih izbora, 3. siječnja 2000.g. na vlast dolazi Račanova „Koalicija narodnih izdajnika“ (što se ne odnosi na gosp. Dražena Budišu!). Račanov ministar financija dr. Mato Crkvenac preuzima u svoje ruke naš inozemni dug od svega 8,5 milijardi dolara, kao i deficit državne blagajne, koji je bio u razumnim maastrichtskim okvirima!!

Premijer Račan i njegova „Koalicija narodnih izdajnika“ počinje vraćati svoje „dugove“ onima koji su je doveli na vlast – američkoj, britanskoj i djelomično francuskoj ambasadi, odnosno njihovim državama. A taj dug je prije svega bio - projektirani povratak preko 300.000 izbjeglih Srba, od kojih su 2/3 bili četnici i njihovi jataci!

Pored ministra Crkvenca (kojeg sam ja u to vrijeme nazivao „Minhauzenom“!), glavni nositelj tog zadatka je bio ministar građevinstva Radimir – Rade Čačić, poznat odranije kao „Veliki maher“ sa svojim građevinskim „divom“ Koningom (to je izvan ove priče). Ministar Čačić žurno kreće u temeljitu obnovu 40.000 srpskih kuća, od kojih polovica nije bila porušena (o tome vrlo dokumentirano piše već nekoliko tjedana jedini naš pravi desničarski list, odnosno tjednik „Hrvatski list“!). Do kraja svog turbulentnog mandata, Čačić je uspio obnoviti 35.000 srpskih kuća. A to je papreno koštalo!

Već početkom rujna 2002.g. Račanova Vlada se suočila s propašću svog vlastitog državnog proračuna! To ja odlično pamtim, jer sam na tu vijest – sredinom listopada te iste 2002. g. reagirao svojim tekstom „Najteže sankcije su nam počele još 3. siječnja 2000-te godine!“. Podsjetimo se da su te jeseni krenula velika poskupljnja goriva i električne energije, koja su za sobom povukla i poskupljenja gotove svega ostaloga. Čitavu zimu su dolazila nova i nova poskupljenja, iako je stanje na inozemnim tržištima još bilo vrlo stabilno i vrlo povoljno.

Osim svega toga, nakon dvije godine oklijevanja, otezanja i odugovlačenja, ministar Čačić nastavlja već davno započetu gradnju auotocesta prema Splitu, Rijeci i Goričanu na mađarskoj granici. Konačno se dovršava prva cijev tunela Sveti Rok. Međutim Račanova Koalicija gubi nove parlamentarne izbore krajem studenog 2003.g. Ukupni državni dug se popeo na 22,5 milijardi eura!! A i deficit državne blagajne se povećao za preko 50 posto.

Dakle, netočno je ono što sada govore guverner dr. Rohatinski i savjetnik Željko Perić! A to nije nimalo slučajno. To je dio urote i medijskog agit-propagandnog rata protiv nove hrvatske Države. A za to veliku krivicu snosi i “Veliki meštar svih hulja“ Sanader, koji je uništio skoro sav domoljubni i državotvorni tisak, a propustio je i očistiti HRTV od brojne Račanovske i udbaške novinarske bagre i kojekakvog drugog novinarskog ološa. Uz to, poklonio je našu „Slobodnu Dalmaciju“ najgorim neprijateljima hrvatske Države, umjesto da je vrati u ruke legendarnog Josipa Jovića i njegovih novinarskih izvrsnika: Čelana, Vukmana, Marijačića, Guge i drugih. I njihovih čitatelja, među kojima sam i ja bio. Srećom, ostao nam je (kakav-takav, ali čisto naš!) „Hrvatski list“, a tu je sve veći broj autentičnih hrvatskih domoljubnih i državotvornih web portala (među njima i moja tri bloga!). „Istina je krenula, i ništa je više ne može zaustaviti“ (francuski Židov Roger Garaudy, Paris, 1996.)

Podsjećam na dio jedne izjave premijera Ivice Račana od 19. rujna 2003.g.:

„Najveći problem ove države je visoki dug“. Ja sam na tu njegovu izjavu reagirao svojim tekstom: „Najveći problem ove države nisu visoki dugovi, nego Račanovi visoki 'drugovi'“. Dakle, „carta canta“! Očito je da ću taj tekst morati iznova objaviti, jer mi to ni „Vjesnik“ ni „Hrvatsko slovo“ nisu htjeli objaviti. Ali nikad nije kasno.

I na kraju samo jedno kratko upozorenje: upravo teče oštra saborska rasprava o novim promjenama našeg Ustava u kome naša dva ključna Židova pošto-poto hoće do kraja učiniti HNB dr. Rohatinskog potpuno nezavisnom od naše hrvatske Države. Vjerovali ili ne – upravo tako! Dakle, nakon ciljane i fatalne rasprodaje naših banaka, sad njih dvojica rade na tome da nam otmu još i našu HNB, kao zadnju kariku našeg državnog suvereniteta! Ako se to dogodi, naša HNB će postati puka filijala u rukama ECB i londonske Zelene lihvarske internacionale! A u to ju je dr. Rohatinski već neformalno i pretvorio! Otuda i ključ razumijevanja krajnje sumnjivog nagrađivanja dr. Rohatinskog u Londonu, kao „najboljeg bankara u svijetu“ početkom ove godine!

E, to moramo na svaki način spriječiti! Ovo je moj način!

Više o svemu ovome u posljednja dva velika članka našeg sjajnog Spectatora na našem AMAC-u (www.amac.hrvati-amac.com).

(nastavit će se.....)

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)

Ja znam gdje su „topnički dnevnici“ !!

AMAC-Hrvati (www.amac.hrvati-amac.com)

U potrazi za topničkim dnevnicima ponedjeljak, 05 Listopad 2009 Prošireni komentar: Ante Rokov Jadrijević četvrtak 8. listopada 2009. Ja znam gdje su „topnički dnevnici“ !! Uzaludna Jadranka Kosor je - vidi Vraga! - osnovala grupu "stručnjaka" svih profila, iz svojih nadležnih ministarstava, koji bi trebali dati konačan odgovor (tužiteljstvu Haaškog suda!) gdje su tzv. "topnički dnevnici. Čudno, jer je uzaludna Jadranka Kosor bila na čelu jedne slične komisije skoro tri godine. I nije učinila ama baš ništa! Dakle, Zgubidan Sanader, Zgubidanka Jadranka Kosor! A naš Predsjednik Profanus Vulgus kaže da „to nije ranije učinjeno jer su vjerojatno postojale neke barijere koje nisu dozvolile da se riješi pitanje koje je otvoreno i koje treba riješiti“. Ma, je li? A gdje se nalazila ta barijera? I tko ju je sagradio, tko ju je čuvao i branio? Valjda ja osobno? Ne, nego su tu "barijeru" sagradili Stipe Mesić i njegov pobočnik Željko Dobranović! A tko je taj Željko Dobranović? E, taj je tip dugo radio i šutke kao „krtica“ rovario u Tuđmanovim Predsjedničkim dvorima na Pantovščaku - sve do smrti našeg prvog Predsjednika dr. Franje Tuđmana. A onda je uz pomoć Zloduha Šeksa na Franjino mjesto zasjeo Stipe Mesić. I gle čuda: njegov je pročelnik Ureda predsjednika postao dotada nevidljivi i neprimjetni Željko Dobranović! Iz čijeg su rukava počeli ispadati oni famozni "transkripti" sumnjivog porijekla! Dakle, transkribirani i, onako usput, falsificirani "transkripti"! Ali neki su "transkripti" bili toliko loše falsificirani, da ih ni pas ne bi ni s maslom polizao! A kamo li prihvatila jedna Carla Del Ponte! Dakle, diletantski urađen zadatak! Kad je Mesić nakon 7-8 mjeseci shvatio (oštrim upozorenjem Carle Del Ponte!) što mu je Željko Dobranović zabrljao, on se po savjetu sa strane poslužio staro-rimskim lukavstvom koje glasi: "promoveatur, ut amoveatur!" (tako je posljednjih svojih dvadeset godina radio i Mesićev ljubljeni razbojnik Tito!): tajno je smjenio Željka Dobranovića i smjesta ga unaprijedio (promoveatur!) u čin brigadnog generala i u istom času ga poslao u mirovinu (amoveatur!). Dakle, "topnički dnevnici su kod Mesićevog „generala“ Željka Dobranovića. Dajem svoju časnu riječ za to! Stoga, gospođo Kosor, man'te se vašeg ćoravog posla i smjesta dajte nalog Vašem ministru Kara-Marku da vam odmah dovede (ili donese!) Mesićevog „generala“ Željka Dobranovića - "dead or alive"! I gotova stvar! Dakako, ako novi tužitelj Haaškog suda Brammertz – slično Carli Del Ponte – ne izmisli nešto novo, nešto drugo, što bi Hrvatsku Državu i dalje držalo na na njihovom stupu srama. A hoće to Brammertz, hoće! Zato i jest doveden na njeno mjesto! E, da sam ja na mjestu Jadranke Kosor, ja bih tom Mr. Brammertzu rekao isto ono što je pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman rekao onoj bezobraznoj američkoj Židovki Madeleine Albright: „Fuck off, Mr. Brammertz!“ Tako bi uradio svaki pravi muškarac, a ne Hebrangova „muškarčina“ Jadranka Kosor. A da onog „vazelinca“ Ivu Sanadera i ne spominjem! Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing. Semper Paratus Craotiae (com)