Mladen Bajić nipošto nije zaslužio i treći mandat na čelu našeg DORH-a?

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Brtonigla 25. jan/siječnja 2010.

Uredništvu AMAC-Hrvati com; Uredništvu HaKaVe.com; Uredništvu „Dragovoljca“

Mladen Bajić nipošto nije zaslužio i treći mandat

na čelu našeg DORH-a?

Ovih dana aktualiziralo se pitanje novog, odnosno trećeg mandata Mladena Bajića na čelu krajnje spornog DORH-a (Državnog odvjetništva Republike Hrvatske). Gotovo svi sadašnji relevantni političari se slažu da je Mladen Bajić vodio osam godina DORH na nezadovoljavajući način – pa ipak....

Mnogi su na riječima protiv njegovog trećeg mandata na čelu DORH-a (primjerice „veliki brbljavac“ Damir Kajin, te novoizabrani predsjednik R.H dr. Ivo Josipović, zatim i odlazeći predsjednik Stipe Mesić, ali i desno krilo HDZ-a, pa čak i Milorad Pupovac, itd.), ali su svi oni iz „pragmatičnih“ (čitati:oportunističkih!) razloga izrazili spremnost da podrže njegov izbor i treći put –kao Glavnog državnog odvjetnika (bolje rečeno: državnog “tužioca“!).

Jedini koji je čvrsto i principijelno protiv davanja još jednog mandata Mladenu Bajiću na čelu DORH-a je gosp. Zoran Milanović i njegov SDP.

U potrazi za ostalim relevantnim mišljenjima, pročitao sam mnoštvo vezanih članaka na raznim Web-portalima (Index.hr, tportal.hr, necenzurirano.com,...), pročitao vijesti i komentare na internetskim portalima Večernjeg lista, Novog lista, Barkuna, itd..., ali nigdje, ama baš nigdje nisam našao ni tračka ovoga što ću ja ovdje i sada napisati!

Što je odjednom toliko sporno oko Mladena Bajića, tek sada nakon sedam i pol godina njegovog evidentnog neažurnog rada, odnosno NERADA?!

Evo ovo!

Mladen Bajić je bio čovjek koje je već šest godina sjedio na dvije stolice!

Podsjetimo se: Mladena Bajića je na čelo našeg DORH-a postavila Račanova koalicijska Vlada, zaslugom ministrice pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović i na pritisak našeg opskurnog Predsjednika Republike Stipe Mesića.

Bilo je to početkom 2002.g., kada je iznenada smjenjen njegov prethodnik Radovan Ortynski, navodno zbog nekih njegovih ishitrenih javnih istupa.

Uoči dolaska na vlast Ive Sanadera i njegovog (novog) HDZ-a, Mladen Bajić se počeo priklanjati svom sugrađaninu, Splićaninu Ivi Sanaderu, znajući da mu mandat visi u zraku. I to mu je uspjelo, jer mu je Sanader prihvatio i produžio mandat sve do ožujka/marta 2006.g.

Uslugom za uslugu, Mladen Bajić je pojačao sve svoje dotadašnje opstrukcije u radu DORH-a, tako da su obrade mnogih kriminalnih slučajeva trajale vrlo dugo, sumnjivo dugo, što je izazivalo opravdanu sumnju hrvatske javnosti da ih Mladen Bajić želi dovesti do zastare. I da u tome postoji „jedna tajna veza“!

S druge strane, pojavile su se i sumnje da Mladen Bajić nastavlja staru praksu UDBE, praksu stalnih ucjena, odnosno „Keep pending-a“ (kako mi je 1984.g. u Londonu, u glavnom sjedištu organizacije Amnesty International, Easton street No.1 objasnila mlada gospođa Melanie Anderson). Naime, bio sam politički disident komunističkog sistema vladavine i osuđen na godinu dana zatvora, jer sam loše govorio o Titu i Kardelju, a njihova milicija me je puštala na miru, ne tražeći me i ne odvodeći me u zatvor. Dakle, Udbina tehnika „Keep pending-a“ sastojala se u politici ucjene - Damoklovim mačem iznad moje glave. To mi već višeod četiri godine radi i Mladen Bajić, kome sam se krajem 2005.g. svojom Pritužbom žalio na nered i opstukcije Općinskog državnog odvjetnika u Općinskom sudu u Bujama. Žalio sam mu se pet puta protiv bivših Udbaša na tom radnom mjestu, a nijednom od njega nisam dobio iole suvisli odgovor. Slao sam mu i požurnice, ali ništa. Samo muk sa njegove strane! Još prije toga sam, razljućen, 12. srpnja 2005.g. napisao svoj antologijski članak „Tko je pravi GOSPODAR KAOSA u našem pravosuđu“, koji ovdje ponovo objavljujem u post scriptumu.

Ukratko, pokazalo se da je Mladen Bajić „Đavolji odvjetnik“ (advocatus diaboli) pravog GOSPODARA KAOSA u našem „pravosuđu“.

Danas ja potpuno javno pitam njega i Jadranku Kosor, novu premijerku HDZ-ove Vlade:: Je li Mladen Bajić dobivao od bivšeg premijera Ive Sanadera masne provizije za zadržavanje u svojim ladicama svih ovih dosadašnjih afera, koje svakim danom izbijaju u javnost nakon odlaska Ive Sanadera. I tko će sada ispitati imovinu i porijeklo njegove imovine. Ili je to tabu-tema??!

Je li zato Mladen Bajić prekjučer bio na sastanku s Jadrankom Kosor u Banskim dvorima, možda i nju ucjenjujući za još jedan svoj mandat na čelu DORH-a? Hoće li ponovo doći do neke prljave nagodbe i s Jadrankom Kosor? Boji li se Jadranka Kosor erupcije novih afera, u kojima bi se pojavljivalo i njeno ime? Ili Jadranka Kosor – novim izborom Mladena Bajića želi zaštiti Mladena Bajića od istrage nad njim – samim??

Dosad je Mladen Bajić bio nedodirljiv, jer su ga štitili i Mesić i Račan i Sanader, a sada se nudi i Jadranka Kosor. A benevolentan je i novoizabrani predsjednik dr. Ivo Josipović. A počeo ga je braniti i grlati Damir Kajin. Dakle...

.... Što je to toliko trulo u državi Hrvatskoj?

Zaključak za novog ambasadora EU u Hrvatskoj glasi: Republika Hrvatska i dalje ima nekvalitetno „pravosuđe“ – koje se ni za milimetar nije pomaklo naprijed od vremena solidne ministrice pravosuđa Vesne Škare-Ožbolt!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

P.S.: kao dodatak objavljujem moj stari članak Tko je pravi GOSPODAR KAOSA u našem pravosuđu od proje četir i pol godine.

* * * * * *

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist, Brtonigla 6.-12. srpnja 2005.

Uredništvu «Glasa Istre», Pula, «Hrvatskog lista», Zadar

Komu Treba: Saborskom odboru za pravosuđe

Gdje Treba: Ministrici pravosuđa

Predsjedniku Vrhovnog suda

Ambasadi S.R. Njemačke, Zgb.

Američkoj ambasadi, Zgb.

TKO JE PRAVI GOSPODAR KAOSA U NAŠEM PRAVOSUĐU

Već više od četiri mjeseca se spremam napisati ovaj moj pamflet (baš pamflet!), ali su me mnoge druge otežavajuće okolnosti i brojni privatni problemi (koji su završili na sudu), u tome kočili. Sada mi je sve ovo sudsko maltretiranje prevršilo svaku mjeru mog strpljenja i ugasilo mnoge uzaludne nade da se moji problemi s Općinskim sudom u Bujama i još više sa Županijskim sudom u Puli mogu riješiti redovitom pravnom «procedurom». Naprosto, uzalud proteklo vrijeme i nagomilani sudski problemi su me učvrstili u uvjerenju da u tom našem sudskom sustavu vlada – široj hrvatskoj javnosti nepoznat ili nedovoljno poznat – GOSPODAR KAOSA, kojega netko mora razobličiti, te ću u nedostatku hrabrosti našeg službenog i javnog novinarstva i zbog ponovo nametnute «hrvatske šutnje» to učiniti ja osobno!

UDBA je «gospodar kaosa» u cijelom našem sudskom sistemu, a posebno je to izraženo u našem Županijskom sudu u Puli, čiji je predsjednik dr.sci. Aldo Radolović (premda ni Općinski sud u Puli, čiji je predsjednik g. Bruno Čohilj umiješan u gotovo svaki zemljišno-knjižni kriminal i skandal na jugu Istre, nije mnogo bolji). To ja osobno vrlo dobro znam, jer još pamtim sva imena i prezimena onih koji su me «isljeđivali» i osudili na godinu dana zatvora 1983.g. u tom bivšem Okružnom sudu u Puli zbog političkog «delikta mišljenja» (po zloglasnom čl. 133. KZ SFRJ), premda je to bilo još daleke 1982/83. g. Sada po istim prezimenima vidim da se tamo ugnijezdio njihov brojni udbaški podmaladak (naročito u županijskom državnom odvjetništvu). Što onda očekivati od tog i takvog suda u Puli?!

Podsjetimo se malo: UDBA je bila čvrsto instalirana u bivši jugo-srpski sudski sistem, pogotovu u Hrvatskoj, a naročito u Puli. Hrvatska je bila tretirana kao srpska ratna stečevina, odnosno «bratska» srpska kolonija. Propašću njihove «Velike Srboslavije», koja se slabo prikrivala pod imenom «Jugoslavije», njihova UDBA (u kojoj su, nažalost, participirale i neke izrođene hrvatske marionete!) ostala je bez novčane baze. Kamo je onda nestao taj ogromni ljudski mehanizam? On uopće nije nestao, nego se «restrukturirao»! UDBA je, naime, bila visoko sofisticirana i visoko specijalizirana ustanova, koja je pri svom hijerarhijskom (uličarskom) dnu imala poseban odjel za bavljenje najunosni-jim kriminalom, dakle švercem i raspačivanjem droge, švercom oružja, prostitucijom, trgovinom «bijelim robljem», itd. To se ulično zvalo UDBOMAFIJA! Upravo to «dragocjeno» iskustvo je UDBI u Hrvatskoj poslužilo kao pojas za spašavanje! Evo kako.

UDBOMAFIJA je bila ta plodna grana koja je spasila UDBU u najtežim trenucima i godinama krvavog raspada Jugoslavije. Ona je na sebe preuzela financiranje cijele UDBE. Naime, UDBA je iskoristila ratnu pometnju, te je iz zatvora pustila svoje stare poznanike iz hrvatskog kriminalnog podzemlja. Oni su zajedno i hitno organizirali vrlo unosan šverc oružja (ali i pojačali sve druge grane unosnog kriminala), a na ruku im je išla činjenica što je Hrvatska bila pod embargom uvoza oružja, koji su nam nametnuli Englezi i Amerikanci. Dakako, bilo je tu i brojnih nesporazuma, te je znatan broj kriminalaca-udbomafijaša bivao «greškom» hapšen i zatvaran. Tada su na djelo stupali oni udbaši koji su se u međuvremenu bili pritajili po našim sudovima. Oni su spriječavali i opstruirali istrage protiv svojih udbomafijaša. Oni su poništavali i opstruirali presude. Oni su i oslobađali svoje bivše i sadašnje pajdaše. A vrlo često su i oni sami «kamatarili» druge «kamatare»! Usluga za uslugu. Dakle, kamata na kamatu!

E, upravo je to jedan od glavnih uzroka (namjerne) blokade, odnosno paralize našeg sudskog sistema (mrzim upotrebiti imenicu «pravosuđe», jer ona duboko vrijeđa naš zdrav razum!). UDBA je brzo uočila mogućnost za pljačkanje i običnih građana, koji se iz nekog trivijalnog razloga nađu na sudu! UDBA se sjetila svog starog (ujedno i «fiškalskog») zlatnog pravila: «zakompliciraj, pa vladaj»! I to je ponovo primjenila u našoj novoj sudskoj praksi. Najprije je krenulo visokostručno i višekratno kompliciranje pravosudnih zakona, a potom se u toj pravnoj prašumi prešlo na podmićivanje – svake vrste. Zato nam današnja sudska praksa toliko sliči nekim starim vremenima. Balkanskim. Turskim.

Tako je, zbog nedovoljnog prihoda od grubog i tzv. organiziranog kriminala, počelo i sudsko pljač-kanje običnih građana, koji su se iz nekog trivijalnog razloga našli na sudu. Sudovi uzimaju (odnosno sofisticirano pljačkaju) novac od građana, a zauzvrat se sudski predmeti odugovlače unedogled. Ostvarena «dobit» se onda dijeli unatar «pravne mafije» po sudovima, po načelu: «Koliko ti meni, toliko ja tebi!». Skoro da i nema suda u Hrvatskoju kojem ne postoji takav mračni centar moći, obično u vrhu suda (ili iza njegovih leđa), koji vedri i oblači na tom sudu. To pokazuju i sva ispitivanja javnog mnijenja u Hrvatskoj: po korupciji (po kojoj je Hrvatska nažalost na vrlo lošem glasu u Zapadnim demokracijama) naš se sudski sistem nalazi na zloglasnom prvom mjestu i to s vrlo visokim postotkom od čak 83 posto!

Što nam to pokazuje? To nam pokazuje da je naš pravni sistem postao kriminalan i kriminogen sam po sebi! On sam štiti kriminal i kriminalce, čime ustvari potiče rast kriminala u Hrvatskoj. Stoga kriminal u Hrvatskoj stalno raste, tako da već ugrožava i samu opstojnost države i naroda. I to čine ustanove koje bi po svojoj zakonskoj funkciji, odnosno dužnosti, morale goniti, kažnjavati i suzbijati kriminal. Gdje je tu logika zdravog razuma? Konačno, gdje je tu zdrav razum, općenito?

Nažalost, naša nova ministrica pravosuđa je samo malo zagrebala po koži tog našeg udbomafijaškog «pravosuđa». Počela je vrlo dobro i odlučno, a onda je zaustavljena. Taj se duboko korumpirani sistem pokazao u praksi daleko jačim od nje i od cijele Vlade g. Ive Sanadera. Njene nove «pravosudne inspekcije» su odjednom zamrle i vrlo vjerojatno su već raspuštene. To se već primjećuje i po činjenici da vrlo hitno uvedena «tajnost stegovnih postupaka protiv (korumpiranih) sudaca na Državnom sudbenom vijeću». A to je učinjeno tobože zbog «narušavanja ugleda i dostojanstva sudaca». Glupost! Ugled i dostojanstvo nekog suca može narušiti samo on sam osobno, a ne netko drugi sa strane! Pa nisu i ne mogu suci biti «svete krave» sistema, a nisu ni «Sveta Obitelj», da im netko drugi mora čuvati oreol poštenja i nepristranosti. Nažalost, «Suci su postali stalež za koji ne vrijede zakoni», upozorio je nedavno u «Vjesniku» od 28. travnja ove 2005.g. gosp. Krunislav Olujić, bivši predsjednik našeg Vrhovnog suda. Na to je u «Vjesniku» od 1. srpnja 2005.g. upozorio i gosp. Branko Šerić iz Zagreba: «Neovisnost sudaca i o zakonu». Još ranije, u veljači 2005.g. isti je gospodin u «Vjesniku» napisao: «Presude se donose u kafićima i birtijama, dok se u sudnicama samo glumata». To sam prošle godine i sam doživio: od čak 12 suđenja na Općinskom sudu u Bujama, četiri su moja suđenja prekinuta i odgođena već poslije deset ili najviše petnaest minuta, bez obzira što sam na neka od njih morao doći iz Pule (gdje radim kao profesor u Tehničkoj školi Pula), pa nazad, tako prostački nasamaren!

Dakle, zlo je mnogo veće nego što se vidi (na TV i u novinama). Nije li krajnje vrijeme da odlučno desakraliziramo naše suce i sutkinje, a i čitavo sudstvo koje se toliko profaniralo?!

Po svemu sudeći, našoj je ministrici pravosuđa, gospođi Vesni Škare-Ožbolt vjerojatno strogo «sugerirano» da se počne baviti manje konkretnim i manje opasnim stvarima, da se prije svega bavi perifernim problemima našeg sudskog sistema (broj sudova, broj sudaca prema broju stanovnika, itd.). Stoga bi iz naziva našeg današnjeg Ministarstva pravosuđa trebalo hitno izbaciti imenicu «pravosuđe» i upotrebu te imenice «pravosuđe» zabraniti najmanjejoš pet godina! Primjerenije bi bilo uvesti naziv «ministarstvo sudstva», a još bolje «ministarstvo pravde».

* * * * * *

A sad ukratko o mojim sudskim problemima s Općinskim sudom u Bujama i još više sa Županijskim sudom u Puli, odnosno s njegovim predsjednikom dr.sci. Aldom Radolovićem. Nikako ne mogu iseliti iz moje kuće jednog bivšeg hrvatskog «branitelja» iz Škabrnje. Godinama su ga, prije toga, iseljavali iz jednog privatnog stana u Maredi, u koji se bespravno i na silu uselio još 1992.g. Vlasnik stana je bio Srbin dr. Željko Radoić iz Švicarske, koji tamo radi već oko 25 godina. Vidjeći i shvatajući čitavu tu situaciju i tu priču, on je taj stan bud-zašto prodao agenciji «Euroturist» u Poreču (tel. O52/ 432-044), koja ga je preprodala Slovencu dipl. ing. Dragi Kompanu iz Ljubljane. Ovaj je odmah angažirao jednu poznatu odvjetnicu u Bujama, da ona zakonski iseli iz njegove kuće tog Škabrnjana i njegovu obitelj. Ali ne lezi Vraže! Škabrnjanin je njoj odmah zaprijetio fizičkom odmazdom, nakon čega je ona vratila punomoć svom klijentu ing. Kompanu. On je tada angažirao jednog poznatog i vrlo iskusnog odvjetnika iz Buja. I njemu je Škabrnjanin prijetio fizičkom odmazdom, ali se ovaj drugi nije dao time zaplašiti. Zakonski je gonio tog Škabrnjanina četiri i pol godine, sve dok taj sudski spor nije priveo uspješnom kraju. Tek tada, nakon te dodatne četiri i pol godine, Općinski sud u Bujama je izdao nalog Policijskoj postaji u Umagu da Škabrnjanina iseli iz kuće dipl. ing. Drage Kompana. Međutim je policija iz Umaga to na svaki način odugovlačila i odgađala učiniti(itd., ima toga još i još!).

Konačno je nesretni Slovenac, dipl. ing. Drago Kompan iz Ljubljane pristao na stalne ucjene, začinjene stalnim prijetnjama fizičke odmazde od strane Škabrnjanina, te mu je (is)platio čak 10.000 DEM da se Škabrnjanin «dragovoljno» iseli iz njegove kuće! (Taj su «običaj» u Maredi uveli lažni vukovarski «branitelji», to famozno «dragovoljno iseljavanje» i međusobno preprodavanje ključeva tuđih kuća u koje su se bespravno i na silu uselili!).

Istu «formulu» već godinu i pol dana taj Škabrnjanin pokušava «prodati» i meni, ali i Općinskom sudu u Bujama, tvrdeći da je on i u moju kuću uložio velik novac, pa čak da mi je dao i nekakvu «kaparu» od 10.000 eura za moju dvorišnu kuću u kojoj stanuje s obitelji, čak i za zemlju iza kuće, koja uopće nije moje vlasništvo (!!), a koje sam preko dvadeset godina koristio u najmu. Dakako, našao je za to i dva lažna svjedoka, dva Bosanca (koja sam odmah prijavio policiji zbog lažnog svjedočenja, ali uzalud!. To je odmah blokiralo Općinsko državno odvjetništvo u Bujama!) A nigdje nikakvog ugovora, nikakve potvrde, nikakvog javnobilježničkog zapisa o tome! E, zato su mu u pomoć priskočila dva «diplomirana kriminalca» iz Umaga, odnosno Novigrada (od kojih je jedan bivši udbaš iz Doboja, a drugi navodno iz Osijeka), koji su se kao odvjetnici ubacili u krug Poglavarstva Općine Brtonigla, te od naše općine učinili «Udbomafijašku Općinu Brtoniglu»! Tako je Općina Brtonigla postala leglo najvećeg kriminala, prava mala «Ladrocitta di Verteneglio». Na sve to su reagirale sve političke stranke u Brtonigle, kao i sve nezavisne liste u općini Brtonigla. Uzalud, jer je sve štitila lokalna i županijska «UDBOMAFIJA». Zbog toga su posljednji izbori za lokalnu i regionalnu samoupravu, 15. svibnja ove 2005.g. u općini Brtonigla rezultirali izbornim podvalama i prijevarama, a na kraju završili podmićivanjem jednog oporbenog člana Općinskog vijeća, te je tako IDS ponovo «osvojio» vlast u Brtonigli. Ja sam se, kao predsjednik općinske organizacije HSD-a i nositelj njene izborne liste, na sve to žalio Županijskom izbornom povjerenstvu u Pazinu, ali moš' mislit: «Kadiji se žališ, kadija te tuži, kadija ti sudi», to jest opet istom dr. sci. Aldu Radoloviću, predsjedniku Županijskog suda u Puli! Dakle, svi putovi vode k Aldu Radoloviću. To je prije godinu i pol dana uočio i izvrsni puljski novinar, gosp. Dražen Majić, koji je u «Glasu Istre» objavio veliku reportažu o ogromnoj i vrlo luksuznoj kući dr.sci. Alda Radolovića u rodnom selu njegovih roditelja, kući koja je slobodnom procjenom procjenjena na dva miljuna eura !!

Logičan zaključak se nameće sam po sebi: otkud gosp. Aldu Radoloviću novac za tu ogromnu i luksuznu kuću (ostavljajući po strani njegovu ostalu pokretnu i nepokretnu imovinu u Puli i još negdje)? Bi li i ja bolje i bezbolnije prošao da sam i ja osobno ponudio veliko mito dr. sci. Aldu Radoloviću, predsjedniku Županijskog suda u Puli? Jedino se tako može razumjeti sva ova velika odugovlačenja u njegovom Županijskom sudu u Puli, koji ovog mog «nepoštenog stanara» (kvalifikacija iz Djelomične presude Općinskog suda u Bujama od 2. kolovoza 2004.g., posl. br. P-20/04-15, kojom je presuđeno iseljenje) štiti od iseljenja, štiti njegove lažne svjedoke (dvojicu Bosanaca), štiti ga od plaćanja dugova i štete koju mi je pričinio, itd. A povrh svega, ponovo su spojili dva moja sudska predmeta, koje sam ja uz pomoć ministrice Vesne Škare-Ožbolt uspio razdvojiti. I to unatoč mom protivljenju!! Sve to vrlo jasno ukazuje tko je glavni «Gospodar kaosa» u našem pravosuđu: tu je i dr. sci. Aldo Radolović samo jedna «mala riba». To je na višem stupnju UDBOMAFIJA, koja je u svoju paukovu mrežu zaplela cijelo naše pravosuđe. Međutim i ona nije najglavnija, jer je njena glava svemoćna UDBO-MASONERIJA, koja vlada Pantovščakom i Banskim dvorima!

A tko je meni kriv što nisam član te svjetske «sotonerije»? Tko mi je kriv što sam obični (sada već umirovljeni) diplomirani inženjer elektronike i telekomunikacija i bivši profesor, a nisam ni «diplomirani kriminalac», niti član Udbomafije?

I tko je kriv svima nama odraslim Hrvatima što nismo svi odreda diplomirani pravnici? A tko zna da li bi nam i to pomoglo!!

* * * * * *

Da na kraju zaključim: žalio sam se triput ministrici pravosuđa, gđi Vesni Škare-Ožbolt, dvaput predsjedniku Vrhovnog suda, dr. sci. Ivici Crniću, i triput predsjedniku Županijskog suda u Puli, dr. sci. Aldu Radoloviću. Uzalud! Dobivao sam dvaput odgovore od pomoćnika ministrice za građansko pravo, gosp. Borisa Koketija; jedan gluplji i indolentniji od drugog. Dobivao sam dvaput i odgovore od pomoćnice ministrice gđe Barice Novosel. Zvao sam, pisao i slao faksove načelniku Đorđu Maraviću. Sve uzalud! Sve isto! Indolencija i/ili neznanje? Možda. A vjerojatnije je da je na sve to svoju zabranu stavila spomenuta i opisana Udbomafija, ako već ne i Udbo-masonerija s Pantovščaka i Banskih dvora!

Nije mi mogao pomoći ni sam ministar (MUP-a) dr. Marijan Mlinarić, kome sam poslao važne informacije o «tajnim operacijama nekakvog krijumčarenja, koje su se cijelu zimu i noću odvijale u mojem dvorištu», dakako uz puno učešće ovog mog Škabrnjanina, profesionalnog švercera, a ne znam u čijoj režiji, i s čijom pomoći iz Policijske postaje u Umagu. Sve uzalud. Pokazalo se da je i sam ministar dr. Mlinarić u svemu tome «sitna riba», jer je glavni «Gospodar kaosa» znatno iznad njega!

Dakako, ima toga još i još. Ako ovo ne bude dovoljno, «računajte na nas»! Računajte na mene! Do smrti!

Brtonigla, Kovri 25, dovršeno 12. srpnja 2005.g. Semper Paratus

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

P.S. (23. travnja 2008.g.): sudski predmet P-20/04 još nije okončan, jer je dr.sc. Aldo Radolović ukinuo poštenu «Djelomičnu presudu» sutkinje Fabiane Kliman i vratio sve na početak. Od tada je prošlo već 18 mjeseci. A sudac Aldo Radolović je za nagradu izabran za suca ustavnog suda R.H. Naši AMAC-Hrvati na internetu već znaju moju priču o njemu. U međuvremenu je i sutkinja Fabiana Kliman dala otkaz u Općinskom sudu u Bujama. Dakle, nema kraja ni ovom slučaju. Ali nema ni predaje!!

A.R.J.

Strah od istine

Prof. dr. Zdravko Tomac Petak, 15. siječnja 2010. Strah od istine Zato su svi oni tražili novog predsjednika Hrvatske, koji neće dirati u hašku nepravdu, koji će nastaviti Mesićevu politiku, koji će biti spreman na dogovor sa Srbijom i na povlačenje tužbe protiv Srbije. Išlo se tako daleko da su i davali podršku onom predsjedničkom kandidatu koji je spreman za takve ustupke i za kontinuitet takve politike. Zato su se svim sredstvima nastojali eliminirati prof. dr. Miroslav Tuđman i Andrija Hebrang već u prvom krugu, a Milan Bandić u drugom krugu. Treći hrvatski Predsjednik može birati: nastaviti kontinuitet sramotne hrvatske politike, pokorne, pokorničke i sluganske, ili se suprotstaviti svim ultimatumima i ucjenama i tražiti podršku i slogu hrvatskog naroda u obrani istine. Zavladao je veliki strah od hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije. Na djelu su veliki pritisci s raznih strana kako bi se Hrvatska primorala da odustane od tužbe. Zato je napisana i protutužba Srbije kako bi se stvorio privid međusobnih ustupaka radi budućnosti i dobre suradnje, kako bi se stvorio privid da eto, ne odustaje samo Hrvatska, nego i Srbija od svoje tužbe. Na žalost ta tužba postala je bitan čimbenik koji je utjecao na predsjedničke izbore. Ako bi se na Sudu pravde utvrdila istina o velikosrpskoj agresiji onda bi cijela strategija Haškog suda pala u vodu. Onda bi se potpuno diskreditirala ne samo politika Međunarodne zajednice, nego i znatnog dijela hrvatske politike i političara koji su ne samo bespogovorno prihvaćali krivotvorine Haškog tužiteljstva kao veliku istinu, nego su i propagirali tu neistinu kao istinu i pridonosili čak i pisanju optužnica i pronalaženju lažne argumentacije za takve optužbe. Pala bi u vodu i ambicija Međunarodnog suda u Hagu za područje bivše Jugoslavije da haškim presudama piše povijest raspada Jugoslavije i stvaranja novih država, ali ne istinitu povijest nego krivotvorenu povijest. Tu ambiciju Međunarodne zajednice otkrila je još u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda daleke 1993. godine američka ministrica Madeleine Albright u svojem govoru, tražeći da Haški sud ima i ulogu povjesničara u burnim procesima raspada Jugoslavije i stvaranja novih država. Na istom tragu Haški sud je u svojem izvješću 1998. Općoj skupštini Ujedinjenih naroda svoju ulogu povjesničara nazvao najvažnijom zadaćom, iako ta uloga povjesničara nije u nadležnosti Haškog suda. Čak se može reći da je ona u suprotnosti sa Statutom Haškog suda, koji utvrđuje da sud ima pravo suditi privatnim osobama, a ne organizacijama, političkim strankama, upravnim jedinicama, a pogotovo ne državama. Dakle, Haški sud za razliku od Nürnberškog suda ovlašten je kazneno goniti samo pojedinačne osobe i pojedinačne zločine. To je i veliki nedostatak Haškog suda jer on već u startu isključuje svoju nadležnost da sudi za zločine protiv mira i za zločine agresije. Mnogi su ukazivali na apsurdnost ambicije Haškog suda da bude povjesničar. O tome je među prvima pisao akademik Davorin Rudolf u Vjesniku od 16.3.2004. godine, pod naslovom: "Zar se još čudimo netočnim političkim kvalifikacijama povijesnih zbivanja u optužnicama Haškog suda?" Akademik Rudolf naglašava da je više puta u Vijeću sigurnosti jasno rečeno da zadatak Haškog suda nije samo istraživanje i suđenje ratnih zločina, nego i pisanje povijesti raspada Jugoslavije, kako bi utvrdio istinu o stvaranju novih država u ratnom vihoru, ali ne zato da bi se saznala istina, nego da bi se oblikovalo političko javno mnijenje radi projektiranja poželjne budućnosti. U optužnicama protiv hrvatskih generala Markača i Čermaka više nego ikada, i grublje i javnije nego ikada, Hrvatska je lažno optužena, jer je od žrtve agresije pretvorena u agresora i jer je državni i vojni vrh lažno optužen za planirano i ostvareno etničko čišćenje, a najveća vojna operacija oslobađanja Hrvatske - Oluja - okvalificirana je zločinačkim pothvatom. Postavlja se pitanje zašto tužiteljstvo Haškog suda, kao moćna "batina" međunarodne zajednice, u novim optužnicama, užasnim i najtvrđim riječima lažno optužuje Hrvatsku, zašto želi pisati lažnu povijest, odnosno krivotvoriti istinu o novijoj povijesti. Postavljaju se spontano i druga pitanja. Zašto tužitelji Haškog suda žele pisati povijest? Mogu li tužitelji postati povjesničari? Jesu li kompetentni za to? Bezbroj je argumenata koji pokazuju da Haški sud u stvari ne zanima povijesna istina. Prije svega, nije moguće pisati povijest samo na osnovu istrage počinjenih zločina. Kriminalisti, tužitelji i suci nisu kompetentni da utvrđuju povijesne istine niti dovoljno poznaju situaciju da bi mogli pisati povijest. Međutim, sve to tužiteljstvo Haškog suda i njegove sponzore ne brine previše jer i oni su svjesni da ne znaju i ne mogu napisati noviju povijest raspada Jugoslavije i stvaranja novih država u ratnom vihoru. Njih, u stvari, ne zanima istina, jer oni imaju prije nego što su počeli istraživati i navodno pisati povijest, već unaprijed napisanu krivotvorenu povijest. Neobjektivnim i djelomičnim istraživanjima uzimaju u obzir samo one argumente koji mogu kako-tako potvrditi njihovu, već unaprijed napisanu krivotvorenu povijest. Uzimaju kao dokaz samo ono što potvrđuje njihovu "istinu", a odbacuju sve brojne dokaze koje opovrgavaju takvu navodnu istinu. Dosadašnja aktivnost Tužiteljstva haškog suda nedvosmisleno potvrđuje da se želi nametnuti sljedeće krivotvorine kao navodne povijesne istine: 1. - Velikosrpsku agresiju kao uzrok rata pretvoriti u nacionalne sukobe i građanski rat, u kojima nije bilo dobrih i loših i u kojima se nije moglo razlikovati agresora i žrtvu. 2. - Domovinski rat diskreditirati kao navodno zločinački pothvat, u kojem je Hrvatska bila dvostruki agresor; na Srbe u tzv. Krajini i na Bosnu i Hercegovinu. 3. - Velikosrpsku agresiju pretvoriti u dogovorni rat srpskog i hrvatskog nacionalizma radi komadanja Bosne i Hercegovine, te krivnju za rat i ratne zločine ravnomjerno rasporediti na srpski i hrvatski nacionalizam. 4. - Kriminalizirati ne samo državno i vojno vodstvo Srbije, nego i Hrvatske, izjednačiti krivnju Miloševića i Tuđmana - Srbije i Hrvatske. 5. - Osporiti legitimitet Hrvatske u oslobađanju okupiranih područja, te stvarati podlogu za oživljavanje plana Z4, kao modela za budućnost, u kojem će na Zapadnom Balkanu srpska manjina u Hrvatskoj imati ista prava kao albanska manjina u Srbiji i Makedoniji. U ostvarivanju takvih ciljeva Haško tužiteljstvo se nije sramilo davati podršku četničkoj organizaciji "Veritas" na čelu sa Savom Štrbcem čiji se rukopis prepoznaje u dijelovima optužnica. Cijelo vrijeme Savo Štrbac, kao zvučnik, između ostalog i gospodina Blewita, zamjenika Carle del Ponte, koji je napisao javnu preporuku o vjerodostojnosti organizacije "Veritas" kao provjerenog suradnika tužiteljstva Haškog suda, tvrdi da će optužnice koje Hrvatsku optužuju za zločinački pothvat i etničko čišćenje dokazati genocidni karakter Hrvatske države, te stvoriti ustavnopravnu i političku osnovu redefinicije Republike Hrvatske. U stvari, vrši se na različite načine pritisak da Hrvatska osudi svoju mračnu prošlost i da se pokaje i ispravi nepravde. Ponovno se na političku scenu pokušava vratiti zloglasni plan Z4 iz 1995. Još na konferenciji za novinstvo, kolovoza 2001., Savo Štrbac je izjavio: "Mislim da je realno očekivati da se taj plan vremenom ostvari, pogotovo ako se uzmu u obzir važne postavke u najnovijim optužnicama, koje je Haški sud podigao protiv generala hrvatske vojske za počinjene ratne zločine nad Srbima". Osim toga, naglašava Štrbac: "Hrvatska je izvršila agresiju na Krajinu, koja je u to vrijeme bila pod kontrolom Srba i zaštitom Ujedinjenih naroda." Optužnice protiv generala Čermaka i Markača, do kraja su u skladu sa strategijom "Veritasa", koji je samo zvučnik policijsko-obavještajnih i velikosrpskih organizacija koje imaju svoje glasnogovornike i simpatizere i u Hrvatskoj. Optužnice su potpuno u skladu s ciljevima koje velikosrbi cijelo vrijeme ponavljaju: 1. - Republika Hrvatska nastala je na zločinu i etničkom čišćenju; 2. - To etničko čišćenje planirao je i proveo državni i civilni vrh Hrvatske; i 3. - Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i njegovi suradnici su ratni zločinci. Nakon eventualnih osuda generala Gotovine, Čermaka i Markača, "Veritas" se sprema službeno zatražiti obnovu plana Z4 za Hrvatsku, obnovu takozvane Republike Srpske krajine u Hrvatskoj. Zato nije slučajno što se stalno iz državnog vrha Srbije "Oluja" kvalificira kao etničko čišćenje Srba. Također nije slučajno što visoki crkveni dostojanstvenici u Srbiji Hrvatsku optužuju za etničko čišćenje. Treba jasno i argumentirano pokazati da ono što piše u optužnicama Haškog suda, u kojima se vojni i državni vrh prikazuje kao zločinačka organizacija, nije povijesna istina. Zato je vrlo upitno stajalište da je naš nacionalni interes prihvatiti bespogovorno naredbe tužiteljstva Haškog suda i ne buniti se protiv lažnih optužnica, jer kako tvrde, samo tako ćemo brzo postati članica Europske unije i osloboditi se obveze da dijelimo sudbinu nestabilnih zemalja Zapadnog Balkana. Zastupam upravo obrnuto stajalište. Ako bi prihvatili da je hrvatska utemeljena na zločinu, ako bi šutke prihvatili da je Hrvatska agresor na Srbe u Hrvatskoj i na Bosnu i Hercegovinu, onda bi dali argumente onima koji tvrde da mi ne pripadamo Europskoj uniji, nego da smo dio Balkana, te da hrvatsku sudbinu treba rješavati zajedno sa sudbinom nestabilnih i nedefiniranih država zapadnog Balkana. Ponovo se i na slučaju Hrvatske potvrđuje da je borba za prošlost uvijek i borba za budućnost, odnosno da međunarodna zajednica krivotvorenjem prošlosti želi stvoriti pretpostavke za poželjnu budućnost. Zato je opasno širiti iluzije da je međunarodna zajednica odustala od projekta Zapadnog Balkana koji se temelji na sljedećim ciljevima: 1. - Stvaranje regionalne zajednice država nastalih raspadom bivše Jugoslavije minus Slovenija, plus Albanija, u okviru regije, želi se osigurati politika otvorenih granica sa slobodnim kretanjem ne samo roba i ideja nego i ljudi (radne snage). Zato će uskoro Hrvatska biti pritisnuta zahtjevom da prihvati stvaranje zajedničke zone trgovine, kako ne bi bilo bitno s koje strane granice i u kojoj od država zapadnog Balkana žive Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Albanci, jer bi na neki način svi živjeli zajedno. Smatra se da se albansko-srpsko-makedonski odnosi i hrvatsko-srpski-bošnjački odnosi ne mogu riješiti bez uspostavljanja regionalnog zajedništva. Smatra se da će prestati zahtjevi za promjenom granica i stvaranjem velike Srbije, velike Albanije i velike Hrvatske samo onda ako svi Hrvati, svi Srbi, svi Bošnjaci, svi Albanci i svi Makedonci budu živjeli u regionalnoj zajednici u kojem će granice država biti formalne. 2. - U ostvarivanju projekta zapadnog Balkana izuzetno je značajno da se Hrvatska pretvori u multietničku državu, kako bi bila slična Srbiji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini te kako bi se problem manjina u svim državama Zapadnog Balkana mogao rješavati na istim načelima. Zato međunarodna zajednica ne inzistira na povratku svih prognanika i izbjeglica, nego prije svega Srba u Hrvatsku, kako bi Hrvatska od nacionalne države hrvatskog naroda postala multietnička država, te kako bi se onda na istim načelima rješavala autonomija Albanaca u Srbiji i Makedoniji i Srba u Hrvatskoj. 3. - Haške optužnice trebaju pomoći da se potisnu s političke scene svi političari koji ne prihvaćaju da se povijesnim falsifikatom stvore pretpostavke za programiranu zajedničku budućnost. Zato će se nastojati na sve moguće načine onemogućiti svi oni koji ne prihvaćaju projekt razaranja Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, a Bosne i Hercegovine kao države tri ravnopravna naroda, u kojem će Hrvati imati ista prava kao i ostala dva naroda. Ako se najtežim optužbama obezvrjeđuju stvaratelji hrvatske države i proglašavaju zločincima, ako se Domovinski rat od ponosa pretvara u sramotu, onda Hrvatska kao demokratska država ne samo da nema šanse postati članica Europske unije, nego nema šansu ni na opstojnost, jer ono što je utemeljeno na zločinu ne može opstati - mora propasti. Zato je pitanje svih pitanja: Smiju li se prihvatiti takve optužnice? Ogroman dio hrvatskog naroda uvjeren je da Oluja nije bila zločinački pothvat, da Hrvatska nije bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, da za takve monstruozne optužbe nema argumenata, ali svejedno bez otpora ili bilo kakve pobune tvrdi se da nemamo alternative nego nevine ljude slati u Haag, čak tražiti od njih da se ponovno žrtvuju za svoju domovinu. Teza da se nevinost mora dokazivati je opasna teza i podsjeća na olovna vremena staljinizma kada je Staljinov tužitelj Višinski, ne samo tvrdio nego postupao po načelu: Moje je pravo da te optužim, ja ne moram dati dokaze da si kriv, jer ti moraš dokazati da si nevin! Kako je moguće da veliki demokrati, barem koji tvrde da su veliki demokrati, podržavaju stavove tužiteljstva iz Haga, koji podiže optužnice bez dokaza na osnovu falsificiranja povijesti, tražeći da optuženi dokazuju svoju nevinost. Nikada nisam osporavao potrebu da se sudi svima onima koji su počinili zločine i u obrani ili koji su neposredno odgovorni za te zločine po zapovjednoj odgovornosti, ali sam se žestoko suprotstavljao meni nerazumljivoj hrvatskoj politici koja se mirila s lažnim optužbama koje su kriminalizirale Domovinski rat. Smatrao sam kao i što danas smatram da se ni po koju cijenu takve laži ne smiju prihvatiti kao navodna istina. Još 2000. godine na Spomen-groblju u Vukovaru rekao sam: "Ako gospoda iz Haaga neistinito pokušavaju izjednačiti agresora i žrtvu, ako žele oslobodilačke akcije proglasiti planiranim smišljenim zločinačkim akcijama i na osnovu toga suditi našim generalima, onda treba energično reći: dosta gospodo iz Haaga." Samo istina o Domovinskom ratu oslobađa krivnje ne samo branitelje nego i hrvatski narod i hrvatsku državu. Najmanje što se može učiniti za branitelje i sudionike Domovinskog rata je obrana od lažnih optužbi. Zato nije dovoljno tvrditi kako će se braniti istina samo na Haškom sudu. Istinu o Domovinskom ratu potrebno je znanstveno utvrditi i poduzeti veliku diplomatsku i političku akciju, kako bi se krivotvorena povijest, koju nameće Tužiteljstvo Haškog suda i dio međunarodne zajednice, opovrgla. Tužba Međunarodnom sudu pravde za genocid Srbije sjajna je prilika da se argumentirano sruše krivotvorine Haškog suda i da se utvrdi istina o velikosrpskoj agresiji, o zločinu protiv mira, zločinu agresije i zločinu genocida. Uništili su Srbi u potpunosti Vukovar, razorili su brojne hrvatske gradove. Npr. Županja je granatirana preko 1000 dana, logori u Srbiji i u Crnoj Gori tužni su dokaz agresije genocida. Kada se otvori rasprava o tužbi Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde saznat će se istina. Tada će biti srušene krivotvorine Tužiteljstva Haškog suda, pokazat će se neodrživost koncepcije udruženog zločinačkog pothvata. Optužbe protiv Oluje kao udruženog zločinačkog pothvata bit će srušene. Bit će srušena i optužnica protiv Hrvatske kao agresora protiv Bosne i Hercegovine, srušit će se monstruozna laž o građanskom ratu i etničkom sukobu s podijeljenom odgovornošću na agresora i žrtve. Potpuno će propasti "snovi" srpskih političara i Srba u Hrvatskoj o ponovnom uspostavljanju srpske autonomije ili eventualne federalizacije Hrvatske. Zbog svega toga nije slučajno što su tako veliki pritisci na Hrvatsku da odustane od tužbe za agresiju protiv Srbije, odnosno tužbe za genocid Srbije. Mnogi se boje istine. Ne boje se istine samo kreatori i izvršitelji haške nepravde i konstrukcije udruženog zločinačkog pothvata, ne boje se samo predstavnici Međunarodne zajednice koji su krivotvorinama pokušali napisati lažnu povijest, kako bi na toj lažnoj povijesti gradili budućnost i nametnuli Hrvatskoj novo balkansko zajedništvo. Boje se otvaranja rasprave pred Međunarodnim sudom pravde i srpski političari na čelu s Borisom Tadićem. Boje se i srpski političari u Hrvatskoj, jer im to ruši planove da od agresora postanu navodna žrtva agresije. Međutim, boje se i mnogi hrvatski političari koji su cijelo vrijeme ne samo pokorno provodili hašku nepravdu, nego je i lažno prikazivali kao vrhunac pravde. Boje se i novinari i mnogi intelektualci koji su propagirali hašku nepravdu kao pravdu, koji su pomagali da se pronalaze "argumenti" kako bi se Hrvatska optužila, a Srbija amnestirala. Zato su svi oni tražili novog predsjednika Hrvatske koji neće dirati u hašku nepravdu, koji će nastaviti Mesićevu politiku, koji će biti spreman na dogovor sa Srbijom i na povlačenje tužbe protiv Srbije. Išlo se tako daleko da su i davali podršku onom predsjedničkom kandidatu koji je spreman za takve ustupke i za kontinuitet takve politike. Zato su se svim sredstvima nastojali eliminirati prof. dr. Miroslav Tuđman i Andrija Hebrang već u prvom krugu, a Milan Bandić u drugom krugu. Treći hrvatski predsjednik, dr. Ivo Josipović, imao je podršku i Stjepana Mesića, i Vesne Pusić, i Damira Kajina, i Milovana Pupovca, čak i Save Štrbca i svih srpskih stranaka, jer su svi oni procijenili da on neće radikalno mijenjati hrvatsku politiku u odnosu na Haag i na Domovinski rat. Dr. Ivo Josipović je vrstan pravnik. On zna istinu. On zna da ima povijesnu šansu boriti se za istinu. On zna da mora inzistirati na tužbi protiv Srbije. On zna da mora braniti nacionalne interese i istinu o Domovinskom ratu. On zna da od njegove nove pravde neće ostati ni početno slovo P ako ne osigura pravdu za haške optuženike, ako ne osigura pravdu za branitelje Domovinskog rata, ako ne osigura pravdu koja se temelji na istini o hrvatskoj prošlosti. Međutim, isto tako zna da ako postupi u skladu s istinom i pravdom da mora doći u sukob i sa Stjepanom Mesićem, i Vesnom Pusić, Damirom Kajinom, Milovanom Pupovcem, i Tužiteljstvom Haškog suda, i britanskom politikom, i mnogim centrima moći, koji su ga podržali upravo zato što su vjerovali da će on nastaviti kontinuitet hrvatske politike, koja ne samo bespogovorno provodi naredbe i ultimatume Međunarodne zajednice, nego koja je spremna pomoći da se krivotvorine o udruženom zločinačkom pothvatu prikažu kao navodna istina. Dakle, treći hrvatski Predsjednik može birati: nastaviti kontinuitet sramotne hrvatske politike, pokorne, pokorničke i sluganske, ili se suprotstaviti svim ultimatumima i ucjenama i tražiti podršku i slogu hrvatskog naroda u obrani istine. Nema pravde za hrvatski narod ako se pod pravdom pokušava podmetnuti haška nepravda. Nema pravde za Hrvatsku ako se prihvaća da se velikosrpska agresija pretvori u etnički sukob i građanski rat s podijeljenom odgovornosti. Nema pravde ako se ne obrane nevino optuženi, kako hrvatski generali tako i optuženi iz Bosne i Hercegovine. Dr. Ivo Josipović može ujediniti podijeljeni hrvatski narod upravo na čvrstoj obrani istine o Domovinskom ratu i povezivanjem i slogom hrvatskog naroda, odnosno čvrstom obranom istine. Tužba protiv Srbije je prilika da se obrani istina. Zato već sam nagovještaj da bi se mogao postići dogovor sa Srbijom o povlačenju tužbe nije dobar i pokazuje da treći hrvatski Predsjednik još nije odlučio hoće li voditi svoju samostalnu politiku, ili će biti "daljinski upravljač" onih koji su i do sada upravljali Hrvatskom i u posljednjih 10 godina doveli Hrvatsku u podređeni položaj u kojem vrhovi političkih stranaka uglavnom se međusobnom natječu tko će više i pokornije služiti stranim gospodarima. Međutim, čekam kao i mnogi drugi praktične poteze novog Predsjednika, kako bih mogao ocijeniti da li je spreman čvrsto braniti hrvatske nacionalne interese i pod cijenu sukoba s onima koji su ga doveli na vlast, ili mu barem pomogli da dođe na vlast, ili će nastaviti kontinuitet stare politike u kojoj će njegova „nova pravda“ biti samo pokušaj umatanja stare haške nepravde u lijepu ambalažu. Prof. dr. Zdravko Tomac

* * * * * *

Komentar: Ante Rokov Jadrijević

15. siječnja 2010.

To isto je sve već radio London još krajem 19. stoljeća, točnije rečeno njegov predsjednik Vlade i kasniji ministar vanjski poslova UK, Židov i judeomason Benjamin D'Israeli 1878.g. na Berlinskom kongresu, na kojem su postavljeni temelji za stvaranje Velike Srbije (na osnovama politike srpske pravoslavne crkve i njenih misionara Dositeja Obradovića i Vuka St. Karadžića, te ministra kneževine Srbije Ilije Garašanina i njegovog tajnog dokumenta zvanog „Načertanije“ iz 1844.g. (taj je dokument prvi put javno objavljen u Beogradu tek 1906.g.!!).

Nakon smrti našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, od dolaska na njegovo mjesto opskurnog Stipe Mesića, već u novembru 2000.g. na summitu u Zagrebu počinje se obnavljati „Velika Srboslavija“, ali bez Slovenije, a s dodatkom Albanije, što je svojim „blagoslovom“ amenovao i opskurni Slobodan Milošević. To je bio plan Londona i Pariza, ali se Pariz povukao iz toga, nakon zagonetnog, zamršenog i nejasnog napada na njurorške Twin Towerse.

London je najjači centar judeomasonerije u svijetu, uz New York, Pariz, Amsterdam i Milano. Dakle, tako misli London, a u svemu ga „slijepo“ slijedi Amsterdam i Haag. To je ta tajna veza u pozadini Haaškog suda.

No, ovdje je važnije što misli Washington, koji se već čvrsto usidrio na Kosovu (ali i u Hrvatskoj!) i ne želi ponovo ustupiti mjesto Londonu. A ne treba smetnuti s uma ni moćnu Moskvu. Službena Moskva je duboko svijesna nove realnosti na tzv. Zapadnom Balkanu“. Znači, geopolitika se promijenila na štetu Srbije i Save Štrpca. Pitanje je vremena kad će USA opet uzeti glavnu riječ i u ovom pitanju!

S druge strane, ni Beograd, ni London neće nipošto prihvatiti ukidanje „Republike Srpske“ – po načelu „bolje vrabac u ruci, nego golub na grani“!

Dakle, još nije gotovo. Novi predsjednik dr. Ivo Josipović neka sve ovo pročita dva puta i spremi pod svoj jastuk! Da ne bude i njemu: „U slučaju rata, bežite avionima JAT-a“!!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)

Zbog čega smo poraženi na ovim izborima?

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Publicist, Brtonigla 11. siječnja 2010.

Zbog čega smo poraženi na ovim izborima

Poraženi smo na izborima zbog pokvarenog dr. Ive Sanadera,

zbog perfidnog dr. Vladimira Šeksa, zbog prevrtljivog dr. Andrije

Hebranga, zbog mlitavog dr. Miroslava Tuđmana

i zbog himbene Jadranke K. Vlaisavljević,

premijerke Vlade udbaške frakcije HDZ-a!

Prvi zaključak je:

poraženi smo na ovim predsjednički izborima zbog četiri (naša??) „doktora“, od kojih su čak trojica radila protiv našeg hrvatskog naroda (a ako je to neka olakotna okolnost, onda recimo da je dr. Andrija Hebrang to radio potpuno nesvijesno).

Drugi zaključak je:

„Zwei Professoren, Vaterland ferloren!“ (u slobodnijem prijevodu: „Dok se mudri nadmudruju, barabe se navladaju“!).

A ako među ovom četvoricom „doktora“ potražimo najvećeg krivca, onda je to svakako onaj „čudnovati kljunaš“ Vladimir Šeks!

Treći zaključak je ovaj:

HDZ je stranka u kojoj od početka vlada "demokratski centralizam" bivše KPJ. Znači to je od početka bila anakrona stranka, koja je mogla funcionirati jedino kao - Pokret! Ali za Pokret treba imati pravog Vođu!

Sreća je da smo na tom mjestu imali dr. Franju Tuđmana. I uz njega iznimnog i šutljivog ministra obrane Gojka Šuška!

Čim se to izgubilo, širom su otvorena vrata himbenom i prefriganom Vladimiru Šeksu i njegovoj udbaškoj frakciji u HDZ-u!

Sada smo tu gdje smo – kao brod nasukan na oštru hrid, usred najveće nepogode.

Blago onom Hrvatu koji ove godine umre, da ne bi dočekao još gore i još veće zlo, koje nam dolazi ove 2010. godine!

Konačni zaključak je ovaj:

Svi koji nemaju snage za borbu - neka sada odstupe ili izađu iz HDZ-a! A zašto?

Zato što "na svijeti postoje samo borci, mlitavci i izdajice!“ (tako je govorio jedan od najvećih ljudi 20. stoljeća (najveći i po svom najvećem negativnom predznaku - predznaku koji sada konačno popušta!!).

Ako na megdanu ostanemo samo mi borci i izdajice, onda nam neće biti toliko teško. Mi dobro i nepogrešivo znamo tko je tko među nama, pa između nas više neće biti mlitavih kočničara! Naročito ne onih iz HKV-a (Hrvatskog kulturnog vijeća)!

Ante Rokov Jadrijević

(hrvatski socijal-radikal)

Šuplje frazetine Ive Haaškog Josipovića o „pravdi“ i „novoj pravednosti“

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist 5. jan./ siječnja 2010.

Uredništvu „AMAC-Hrvati.com“ (amac.hrvati-amac.com)

Šuplje frazetine Ive Haaškog Josipovića

o „pravdi“ i „novoj pravednosti“

Već više od mjesec i pol dana, naročito tijekom ove njegove predsjedničke predizborne kampanje, bombardira nas svojim praznim frazama Ivo Josipović, predsjednički kandidat SDP-a, o njegovoj „pravdi“, a da nijednom suvislom rečenicom nije ni pokušao pobliže objasniti na što je zapravo mislio. Dakle, „viđeno-prodano-kupljeno!“, pa tko je toliko glup nek se unaprijed raduje, onako po balkanski: „obećanje ludom radovanje“!

A od jučer je Ivo Haaški Josipović očito od Vesne Pusić dobio na uporabu njenu izlizanu frazetinu o „novoj pravednosti“, koju je ona (vjerovatno na mig Londona) pokušala podvaliti nama Hrvatima prije četiri mjeseca, kad se ono naša premijerka Jadranka Vlaisavljević Kosor onako ustreptalo držala za ručicu sa slovenačkim premijerom – manekenom Borutom Pahorom, sretno se osmjehujući osmjehom „Glupog Augusta“ (ili još bolje: osmjehom pokojnog Bennyija Hilla!), vjerujući u njihov šuplji i lažni „Sporazum o arbitraži“. Tada je Vesna Pusić slavodobitno brbljala i blebetala o nekoj svojoj „novoj pravednosti“, po kojoj bi mi Hrvati trebali biti malo „pravedniji“ prema Slovencima, te im ustupiti dio svog mora, putem famoznog Račanovog i Drnovšekovog „dimnika“.... odnosno „junction-a“ s otvorenim morem.

Dakako, ta se Pusićkina „nova pravednost“ trebala odnositi također i na hrvatske Srbe, potom i na njihovu „Republiku Srpsku“, a najposlije i Državu Srbiju....

Evo što je o njemu pisao „Večernji list“ u utorak 29. prosinca 2009.g., dva dana nakon prvog kruga naših predsjedničkih izbora, iz pera novinarke Renate Rašović:

„Ivo Josipović ostao je vjeran svom mlakom i statičnom imidžu: govor mu je bio mlak, bez jasne poruke, osim naučenih poruka iz svoje kampanje, koje je ponavljao poput papagaja“ - ocijenila je profesorica fiziognomije Ljiljana Buhač i konzultantica komunikacijskih vještina – Stekao se dojam da je zatečen, da improvizira i na licu mjesta smišlja što će reći. Njegova poruka o „svjetlu i tami“, te o „zakonu i bezakonju“, također je izrečena bez snage: bio je neuvjerljiv i skrušen. Te poruke upućuju na to da će se i u budućnosti ponašati u rukavicama. Malo više živosti i entuzijazma ne bi mu škodilo.

Želi li pobijediti Bandića u drugom krugu, morat će promijeniti držanje i biti uvjerljiviji i odlučniji.

Kad izlazi iz njegovih usta, borba protiv kriminala zvuči kao čaj od kamilice“ – zaključila je profesorica Ljiljana Buhač.

Pogledajmo sada koje je vrste ta famozna Josipovićeva „PravDA“?

Ivo Josipović dosad nijednom nije spomenuo socijalnu pravdu – iako je on „ugledni“ član SDP-a. To je jako čudno! Je li SDP za „socijalnu pravdu“ ili oni to samo foliraju, kao u neuspjelom mandatu Vlade pokojnog Ivice Račana?

Ivo Josipović dosad nije jasno spomenuo ni pravosudnu pravdu - koja je- (bla-bla!!) „spora ali dostižna“. Dakle, on kao univerzitetski profesor prava očito cilja samo na pravo, a ne na pravdu. On cilja na jus, a ne justitiu! A to je kod nas ogromna razlika!!

Josipović bi već morao znati (ono što ja već šest godina neuspješno pišem u mojim Žalbama Županijskom sudu u Puli i Vrhovnom sudu R.H.) da je „pravo surogat pravde“, pa se ta njegova proklamirana „PravDA“ odnosi samo na naše famozno „krivosuđe“, koje je još uvijek dvije svjetlosne godine udaljeno od pravde!

Vraćajući se na Pusićkinu, a sada i Josipovićevu „novu pravednost“, čini se da dolazimo na izvor te njegove enigme „PravDA“: to je, prije svega, „pravda“ za rizične grupe u društvu, kao što su to homoseksualni pojedinaci i pojedinke, te za konzumente marijuhane i sličnih „lakih droga“, a najposlije i druge kategorije raznih pervertita u našem društvu.

A što se drugo od Vesne Pusić i Ive Josipovića i može očekivati?!!

* * * * * *

Je li možda netko od Ive Haaškog Josipovića čuo bilo koji drugi značajan atribut ili značajnu imenicu u govoru Josipovića, koji su jednako važni kao i „pravda“?

Recimo, je li netko iz njegovih usta ikad u ovih posljednjih mjesec i pol dana čuo one krucijalne riječi, odnosno kategorije kao što su:

- dostojanstvo čovjeka i svog naroda?

- čast i ponos čovjeka i svog naroda?

- istina o svom narodu?

- pravda za svoj narod?

- poštenje?

A propos „poštenja“ Ive Josipovića, dobro bi bilo triput pročitati novinarski članak

„Josipović - Umrežen sa "zvijezdama" afere Posmrtna pripomoć“ u današnjem (5.I.2010.) „Večernjem listu“!! A to nije teško naći na internetskoj adresi www.vecernji.hr, samo treba požuriti dok nam još ne bude kasno!

Naime, polako izranja istina o pravom „identitetu i pravednosti Ive Josipovića“, kako je o tome pisalo naše „Hrvatsko slovo“ prije 11 dana, točnije 25. prosinca 2009.g. (ja sam taj tekst dobio dan ranije, 24. prosinca 2009., posredstvom akademika Josipa Pečarića i objavio ga na mojem drugom blogu „Ohrana Semper Paratus“, na koji ću se opet referirati).

Malo po malo uviđamo što su bili životni prioriteti sluzavog, skliskog i ljigavog „jegulje“ Ive Josipovića!! (referiram se na odličan tekst gosp. Zarre na našem portalu „Dragovoljac.com“, koji sam i ja od njih preuzeo na gore spomenuti moj blog). A ta njegova sluzavost i skliskost „jegulje“ se već pokazala na njegovom prvom izravnom TV-sučeljavanju na HTV-u 30. prosinca 2009.g., gdje je izmicao jasnim odgovorima novinara Branimira Bilića (ponovo pročitati zaključak profesorice Ljiljane Buhač s početka ovog teksta).

Vratimo se „identitetu i pravednosti Ive Josipovića“, kako je o tome pisalo naše „Hrvatsko slovo“ u svom broju od 25. prosinca 2009.g., uoči prvog kruga ovih naših predsjedničkih izbora.

Ivo Haaški Josipović prije svega relativizira krivnju agresora – Srbije Slobodana Miloševića – za nove balkanske ratove, naročito one u Hrvatskoj i BiH.

Ivo Haaški Josipović javno propovijeda da u BIH treba ostati (Holbrooke-ov i judeomasonerijski!) „status quo“, što je i podmukli plan Londona (lord Carrington, lord David Owen, general Michel Rose i drugi).

Ivo Haaški Josipović u istom smjeru propovijeda i „nepromljenivost granica“ unutar BiH, a iskazuje i „zabrinutost“ glede „stabilnosti Regije“ – a i to je politika „perfidnog Albiona“ iz Londona“!! Nakon propalog plana o novoj „Srboslaviji“ Slobodana Miloševića, sada nam se pokušava podvaliti to isto kroz „Regiju Zapadnog Balkana“, a apostol toga je Ivo Haaški Josipović!

Ivo Haaški Josipović tvrdi da je „Republika Srpska – realitet“ – zacementirana za vijek-vjekova! (nije isključeno da mu je djed po ocu iz Banja Luke!). Uzalud se Ivo Josipović predizborno udvarao Hrvatima iz BiH – od njih je dobio samo – „Šipak“!!

Zaključak je jasan:

Ivo Haaški je na razmeđi između vulgarnog Stipe Haaškog Mesića i zmijskog jezika Vesne Pusić! On nema svog vlastitog stava (citiram profesoricu Ljiljanu Buhač s početka ovog teksta: „govor mu je bio mlak, bez jasne poruke, osim naučenih poruka iz svoje kampanje, koje je ponavljao poput papagaja....Želi li pobijediti Bandića u drugom krugu, morat će promijeniti držanje i biti uvjerljiviji i odlučniji.....Kad izlazi iz njegovih usta, borba protiv kriminala zvuči kao čaj od kamilice“.

A propos njegove „borbe protiv kriminala“- privatizacijski grabež (moje riječi!), otimačina i korupcija – to je jedina njegova „nova pravednost“. Ali o Udbo-mafiji i njenim privatizacijskim pljačkama (primjerice u „Dubrovačkoj banki“, u „Riječkoj banki“, u brodogradilištu „Viktor Lenac“, o lopovskog prodaji naših najvećih banaka, a naročito o Udbomafiji u našem „pravosuđu“ – „krivosuđu“...

Ivo Haaški Josipović ni da bekne!?

Ni riječi o „Crnoj Hobotnici“ s Gedžinog Pantovščaka (o kojoj sam ja pisao još 2004.g. u našem hrvatskom „Fokusu“)!?

A zašto o tome šuti Ivo Haaški Josipović?

Zato što se boji da oni o njemu znaju mnogo više!

To je pravi „Identitet i prevednost“ Ive Haaškog Josipovića!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)

P.S.: znakovit je i sastav Josipovićevog izbornog stožera, u kojem su i takve „perjanice kao što su zloglasni Udbo-katolik Drago Pilsel, anti-Hrvat Zoran Pusić, uporni zagovornik obnove „Jugoslavije/Srboslavije, te „politički analitičar“ Davor Gjenero, čije „političke analize“ prijaju samo Mesićevim udbašima na Pantovščaku i Udbo-masoneriji roda Angjelinovića.

A.R.J.