Skup u Jasenovcu: politikanstvo umjesto pijeteta

Dnevno.hr/Marcel Holjevac: Skup u Jasenovcu: Lešinarenje nad žrtvama i politikanstvo umjesto pijeteta/26. Travanj 2015. u 19:08

Autor: Marcel Holjevac

                      Antifašistički temelji, plitko zakopani

Skup u Jasenovcu: politikanstvo umjesto pijeteta

Skup u Jasenovcu je više djelovao kao skup poraženih 1995. godine nego kao odavanje pijeteta žrtvama nacizma. Pupovac kaže da se 'Hrvatsko društvo mora oduprijeti fašizaciji i nacizaciji'.

Upravo to smo 1991. i uradili.

(slijedi oštar komentar Ante Rokova Jadrijevića: “Milanoviću, ne laprdaj više! Tvoji partizani su bili Staljinova vojska, koju je stvorio Staljinov general NKVD-a Walter (W.),....)

 

Najviše o pravom karakteru “komemorativnog” skupa u Jasenovcu govori to što je na njemu izviždan Branko Lustig, čovjeku koji je prošao konc-logore Auschwiz i Bergen-Belsen, jer je izaslanik Kolinde Grabar Kitarović, koja je za antifašiste očito ustaša, iako je partizansko dijete, jer je protiv politike regiona.

Pijetet prema bivšim logorašima? Taman posla, politički skup.

A onda će se pjeniti po svim novinama kad na proslavi Oluje izvižde Milanovića, koji ionako u ratu nije sudjelovao.

Kakvi govori! Po onom što smo jutros mogli čuti, ispada da je Jugoslavija bila demokratska država u kojoj su se poštivala ljudska prava i sloboda svakog pojedinca, a Hrvatska je klerofašistička država kojom puze ustaške zmije i u kojoj ljudi strahuju za život i slobodu.

Fašizam, to je Hrvatska. Bar bi se tako dalo zaključiti iz nekih govora u Jasenovcu.

Antifašizam, to je Jugoslavija. I to se moglo zaključiti iz nekih govora u Jasenovcu.

Evo samo što Pupovca nisu klerofašisti strpali u Jasenovac!

Iako on u toj klerofašističkoj državi uredno sjedi u raznim vladama i u Saboru.

I ne samo on. “Nad Hrvatskom se i danas nadvija opasnost fašizacije”, kaže Franjo Habulin, predsjednik SAB-a, Saveza antifašističkih boraca, rođen 1957. godine, ravno 12 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Za sudjelovanje u tom ratu je, dakle, bio malo premlad.

Za sudjelovanje u Domovinskom nije nipošto bio prestar, pa je navodno u njemu i sudjelovao, ali mu se to očito nije dopalo.

Za taj rat Habulin je u Pupovčevim Novostima jednom rekao da je bio “poraz svih nas”. Tko smo “svi mi” nije rekao, valjda misli na “antifašiste” i Srbe, odnosno sebe i Pupovca.

Usput je napomenuo kako mi nismo imali nikakav komunizam, nego socijalizam (narodski rečeno, nije g*vno nego se pas posrao), i dodao kako se “KPJ s godinama demokratizirao”. Do te mjere da je boljela glava od demokracije, reklo bi se. Naročito one koji su dobili sjekirom po glavi u ime partije. Ili bar pendrekom.

Habulin nije mogao bez Tita, iako mislim da ni u Moskvi više na proslavama dana pobjede nitko ne spominje Staljina. Kamoli da bi spomen njegova imena bio popraćen glasnim pljeskom, kao u slučaju spominjanja Tita u Jasenovcu.

”Tekovine i vrijednosti antifašističke borbe aktualne su i danas” rekao je Habulin i ustvrdio kako se nad Hrvatskom danas “nadvija bauk fašizacije”. U čemu se on točno ogleda, ostaje malo nejasno....

Jugoslavenska vojska je bila jedina Hrvatska vojska?

Briljirao je i Milanović, rekavši kako su za njega partizani bili jedina Hrvatska vojska u Drugom svjetskom ratu.

Iskreno govoreći, nije postojala niti jedna autentična Hrvatska vojska u Drugom svjetskom ratu, partizani su bili jugoslavenska vojska.

Hrvatska je bila okupirana prije, za vrijeme, i nakon drugog svjetskog rata – to su jednostavne činjenice koje se krivotvore i u Jasenovcu i inače.

Jedina stvarno Hrvatska vojska u zadnjih nekoliko stotina godina je bila HV koju je osnovao Tuđman, i ona se borila upravo protiv te “hrvatske partizanske vojske”, odnosno njene pravne sljednice, Titove JNA.

Za što su se partizani stvarno borili ostaje pitanje za raspravu, no to svakako nije bila niti demokracija, niti Hrvatska država.

I, suprotno onom što smo čuli u Jasenovcu, jedini temelj suverenosti Hrvatske je Domovinski rat, a ne nikakva antifašistička borba, jer Hrvatska iz nje NIJE izašla kao suverena država. Koja kao takva s ustašama nema ništa, iako joj se to sustavno podmeće. A nema ni s partizanima, ako ćemo pravo.

No, Milanović je priznao o čemu se u Jasenovcu zapravo radi rekavši kako “ne treba politizirati ovakve događaje, ali to je bit politike”.

Upravo tu leži suštinski problem ovih komemoracija: one su politizirane. One nisu odavanje počasti žrtvama, nego prilika za apologetsko pravdanje komunističkog terora navodnim komunističkim “antifašizmom”, prilika za nametanje kolektivne krivice, i prilika Pupovcu za amnestiranje srpskog fašizma devedestih.

Radi se zapravo o svojevrsnoj emocionalnoj ucjeni Hrvata, ne o pijetetu spram žrtava. Ne radi se tu o “ustašama i partizanima”, naivan je tko to misli.

Radi se o tome da je Jasenovac postao mjesto veličanja komunističke diktature, ali i mjesto za izvrtanje priče o tome što fašizam stvarno u svojoj biti jest: bolest društva, patološki odgovor nacije na nenormalnu situaciju.

Onakva bolest kakvu smo vidjeli krajem osamdesetih u Srbiji, i koja još nije zaliječena.

* * * * * *

Gdje je u svemu tome nestao pijetet žrtava? Nigdje, pijetet žrtvama Jasenovca su davno oduzeli politikanti poput Viktora Novaka, autora brojke o 700.000 Srba stradalih u Jasenovcu (iako ih je, prema službenim podacima SFRJ a i današnje Srbije, u ratu stradalo oko pola milijuna, računajući poginule u napadu na Jugoslaviju 41, civile, četnike, i partizane tijekom sve 4 ratne godine u cijeloj Jugoslaviji, ne samo NDH).

Tu brojku neki u Srbiji i dalje ponavljaju, Vučić primjerice, zanemarujući da upravo licitiranje i ciganjenje oko broja žrtava oduzima bilo kakav pijetet komemoraciji. A i neki prisutni na komemoraciji očito vole licitirati brojkama. 

Upravo je Jasenovac poslužio kao okidač rata devedesetih, pokretač masovne antihrvatske histerije u Srbiji, koja je poslužila kao psihološko propagandna priprema za rat. “Oni su nas ubijali u Jasenovcu, na milijune, imamo moralno pravo osvetiti im se”, glasila je poruka. Odnosno, “svaka Hrvatska država je intrinzično ustaška i genocidna spram Srba, što se vidi iz Jasenovca, i mi moramo silom spriječiti njeno stvaranje”.

Lešinarenje na žrtvama Jasenovca kako bi ih se zloupotrijebilo za sijanje sjemena novog rata i mržnje je zapravo zapečatilo svaku suvislu raspravu o žrtvama Jasenovca, i svaku mogućnost da komemoracija bude upravo to: komemoracija.

Ona je jedan od središnjih događaja političkog života u Hrvatskoj, govori svake godine izazivaju kontroverze, ali upućuje na još nešto: dok se velika pažnja pridaje godišnjici proboja zadnjih logoraša iz Jasenovca, njih oko 600, godišnjica prvih demokratskih izbora, koja pada tek koji dan ranije, prolazi uz zaborav.

Da se radi o idelogiji a ne pijetetu, potvrdio je Milanović koji je pročitao dio Ustava koji kaže da se država Hrvatska temelji na ZAVNOH-u, a ne na NDH, te napomenuo kako je Bleiburg mjesto žala i komemoracije propasti NDH. 

Time zapravo pokušava prikriti činjenicu da je Jasenovac postao mjesto žala i komemoracije propasti SFRJ i komunizma.

Postoji očita tendencija da se poveže NDH s današnjom Hrvatskom i onim što se u njoj događa, što je vidljivo iz govora u kojima se svake godine vuku paralele između NDH i “fašizma u današnjoj Hrvatskoj”.

Što se tiče Ustava, Ustav nije rekao da se Hrvatska temelji na antifašizmu, jer to u Ustavu nigdje niti ne piše. Zanimljivo kako antifašisti vole isticati kako u Ustavu piše da se Hrvatska temelji na antifašizmu, jer se u njemu spominju tek odluke ZAVNOH-a iz 1943., dakle ne antifašizam kao ideološka odrednica već političko tijelo, ratna vlada koje je pravna preteča vlade SRH, i vlade RH. Nekako im uvijek promakne nastavak rečenice, gdje se u temeljima Hrvatske spominje “i odbacivanje totalitarnog komunističkog sustava”.

I to je jedina ideološka odrednica koja postoji u Ustavu!

Što se “antifašističkih temelja Hrvatske” tiče, oni doduše postoje, plitko zakopani po raznim jamama, i izrone manje-više gdje god se zabode lopata u zemlju.

Tko o čemu, Pupovac o fašizmu u Hrvata

No ono što je neprihvatljivo je to da Pupovac u Jasenovcu govori o hrvatskom fašizmu, apostrofirajući povike “za dom spremni”, a istovremeno ima krajnje apologetski stav o srpskom fašizmu koji je doveo do Domovinskog rata. Ne zato jer bi se i on trebao ispričavati za prošlost, iako nas stalno tjera na to, nego prije svega zato jer cijeli vrh srpske države sačinjavaju četnički vojvode, i sudionici u pohodu na Hrvatsku, koji se po karakteru nije razlikovao od njemačkog nacizma četrdesetih.

Fašizam nije vikanje “Za dom spremni”, to je bolest koja zahvaća nacije koje se nađu u dugotrajnoj bezizlaznoj situaciji, on se rađa nakon dugotrajnih kriza, kao rezultat neostvarenih nacionalnih težnji.

Povjesničari se uglavnom slažu da uzroci pojave nacizma u Njemačkoj leže u ponižavajućim uvjetima Versajskog ugovora, i krizi Vajmarske republike, egzistencijalnoj nesigurnosti, hiperinflaciji, nezaposlenosti.

Upravo u takvoj situaciji se našla Srbija osamdesetih, strpana u Jugoslaviju čime je izgubila nacionalni suverenitet koji je imala od Karađorđa, nezadovoljna fedaralizmom i “ponižavajućim Ustavom iz 1974″ i time što je de facto izgubila svoju državnost u SFRJ. A hiperinflacije i pada standarda u Jugoslaviji osamdesetih, i vječne krize kojoj se nije vidjelo kraja, se valjda sjećamo.

Rat devedesetih nema izravne veze s padom socijalizma, ali ima s njegovim neuspjehom. On je počeo još memorandumom SANU iz 1986.

Ukratko, Pupovac vidi trunke fašizma u hrvatskom oku, ali ne vidi balvan u vlastitom. Pupovac nikad nije okarakterizao agresiju na Hrvatsku kao produkt samoniklog, autohtonog srpskog fašizma. 

Pupovac i dalje ide politikantskom logikom kako su Hrvati vječni ustaški i fašistički sumnjivci, dok su Srbi nesporno antifašisti. Jasenovac koristi kao ispostavljanje računa Hrvatima, kao podsjećanje na moralni dug koji nikad, poput lihvarskog, neće biti u cijelosti isplaćen. Time ujedno amnestira zločine srpske strane u zadnjem ratu, jer – koliko god da je Hrvata pobijeno u ime velikosrpstva, mi ćemo njima bivi “vječni dužnici”. Ako se Srbima i zalomi kakav osvajački rat, to je slučajno, ako nacisti okupiraju Jugoslaviju i odluče osnovati NDH, to je autohtoni hrvatski fašizam. No, fašizam se može pojaviti, steknu li se uvjeti, u bilo kojoj zemlji, ma kako civilizirana bila.

Kako rekoh, to je bolest društva – a ne osobina pojedinca. On se zasniva na psihologiji mase: kako su Freud, Gustave le Bon, i ostali koji su izučavali taj fenomen koji je u korijenima fašizma lijepo objasnili, pojedinac ima svoj moralni kod, preko kojeg ne može prijeći.

Međutim, u masi ponesenoj snažnim emocijama, gubi se svaka moralna inhibicija. Ljudi koji sami za sebe nisu u stanju počiniti ni najmanji zločin, zaštićeni anonimnošću koju pruža masa na stadionima, ili na skupovima poput onog na Gazimestanu, postaju u stanju uraditi stvari koje su i njima samima nezamislive.

Pupovac opominje Hrvate da se ne vade na “sile osovine”, no Srbija se za zadnji rat nema na koga vaditi.

A što se tiče nacizma u Hrvatskoj, nesporno je da se NDH nije razlikovala od drugih okupiranih država, uključujući Srbiju, tijekom Drugog svjetskog rata.

No, dok za logore na tlu Srbije u kojima nije pobijeno ništa manje Židova a ni mnogo manje Srba, postoji izgovor “da su to bili njemački logori” – srpska žandarmerija bi samo pohvatala Židove po Beogradu i predala ih Nijemcima na vratima logora Sajmište, i nije valjda imala pojma što tamo s njima rade – dotle se Jasenovac gleda kao na “hrvatski logor”, iako je i on produkt nacističke okupacije.

A bitna razlika između Hrvatske i drugih zemalja u kojima su takvi logori postojali, poput Francuske, je ta što je Hrvatska imala za Drugog svjetskog rata stanovit oblik državnosti, pa se tako to zloupotrebljava kako bi se stavio znak jednakosti između hrvatske države i nacizma.

I to najviše od onih koji su zadnji koji bi o fašizmu imali što govoriti.

Od činjenica o Jasenovcu ne treba bježati, ali ih se ne smije krivotvoriti kako bi se pravdali osvajački pohodi devedestih, ili neki novi budući. 

Na žalost, umjesto mirnog odavanja počasti, sastali su se “antifašisti” kako bi izvlačili duhove prošlosti. 

Lustig ima pravo pričati o Jasenovcu, ne spominjući Omarsku i Keraterm, kao bivši zatočenik Jasenovca. Pupovac nema to moralno pravo.

Lustig je međutim izviždan, jer ga je poslala Kolinda Grabar Kitarović, koju kao predstavnicu državotvorne struje u hrvatskoj politici okupljeni očito smatraju neprijateljem.

S druge strane, neki su dočekani s aplauzom. Ta ekipa očito uživa u ovacijama na mjestu gdje bi se trebalo šutke pokloniti svima koji su tamo ubijani, i to po svemu sudeći sve do 1948.

Stadionska navijačka atmosfera zapravo više podsjeća na fašizam kao takav, nego na odavanje počasti njegovim žrtvama. 

Položiti vijenac i šutke se pokloniti trebalo bi biti dovoljno svakom normalnom čovjeku. Normalan i kulturan čovjek usporedit će odavanja počasti i govore u Katynu, Auschwitzu, Srebrenici i na Ovčari s ovim cirkusom u Jasenovcu pa će mu biti jasno o čemu se tu radi.

Marcel Holjevac

Dnevno.hr

* * * * * *  

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Milanoviću, ne laprdaj više!

Tvoji partizani su bili su bili Staljinova vojska, koju je stvorio Staljinov general NKVD-a Walter (W.), koji je tek 29. novembra 1943.g. (kada su se ruske armije približavale granicama Jugoslavije...) uzeo tuđe ime čovjeka (Josipa Broza), kojeg je upravo on poslao Staljinu na streljanje, zajedno s oko 800 drugih jugoslavenskih komunista, nakon sloma Španske republikanske vojske, 1938.g.

Drugim riječima, Tvoji partizani su bili ANTI-HRVATSKA VOJSKA ! Voljno ili nevoljko – to sada više nije važno. Ostavimo naše mrtve već jednom na miru !!

Usput da dodam i ovo: Moj otac Roko Jadrijević bio je također partizan, i to prvoborac, ali samo dok nije shvatio tu komunistički prijevaru – u oktobru 1942.g. u Livnu, kada je Tito na čelo Prve Dalmatinske proleterske brigade poslao deset Crnogoraca (među njima i par kraljevskih oficira...), koji su samo nekoliko dana prije toga dezertirali iz bitke protiv ustaša iz Mostara, koji su pošli preoteti Livno iz ruku dalmatinskih partizana...

O tome sam već nekoliko puta pisao i upozoravao hrvatsku javnost na Vaše komunističke laži.

Moj Ti je savjet, sinko, da smjesta uzmeš jedan duži psihijatrijski odmor – najmanje godinu dana!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Brtonigla, Istra, Hrvatska,

(hrvatski socijal-radikal)

HNB: Konverzija valutno indeksiranih stambenih kredita u kune, smanjila bi međunarodne pričuve Hrvatske

Hrsvijet.net/HNB: Konverzija valutno indeksiranih stambenih kredita u kune, smanjila bi međunarodne pričuve Hrvatske/21.01.2015.

M. M.

HNB:

Konverzija valutno indeksiranih stambenih kredita u kune, smanjila bi međunarodne pričuve Hrvatske

(slijedi vrlo oštar komentar Ante Rokova Jadrijevića)

Mađarski model, konverzija svih valutno indeksiranih stambenih kredita u kune, smanjila bi međunarodne pričuve Hrvatske za više od 70 posto, što bi imalo nesagledive posljedice, pa bi dobro rješenje bilo pregovaranje kredita između banaka i svakog dužnika na temelju trenutnih vrijednosti nekretnina i kreditne sposobnosti dužnika, pokazuje analiza koju je u srijedu objavila Hrvatska narodna banka (HNB).

Takvo bi se rješenje moglo provesti bez zakonskih intervencija u odnose banaka i dužnika, kroz paket regulatorno-poreznih mjera kojima bi se banke motiviralo na rješavanje odnosa s financijski slabim klijentima, kroz preugovaranje kredita na temelju trenutnih vrijednosti nekretnina i kreditne sposobnosti dužnika, navode iz središnje banke.

Mađarski model, odnosno konverzija svih valutno indeksiranih stambenih kredita u kune (CHF i euro) prema tržišnom tečaju, imao bi "ekstremne implikacije na adekvatnost međunarodnih pričuva Republike Hrvatske", sa svim posljedicama koje bi iz toga proizašle, poput potpunog gubitka kreditne sposobnosti zemlje.

Međunarodne pričuve, pokazuje, naime, analiza HNB-a, smanjile bi se u tom slučaju za 73 posto, odnosno 7,8 milijardi eura i pale bi na svega 2,9 milijardi eura. Kada bi se, pak, takav model primijenio samo na dužnike u CHF, pad pričuva bio bi za oko 30 posto, odnosno za 3,2 milijarde eura.

U izjavi povodom objave analize HNB-a o kreditima u CHF i nekim mogućnostima državne intervencije, guverner HNB-a Boris Vujčić je kazao i da je ta analiza pokazala da će trošak odluke Vlade da se tečaj CHF na godinu dana fiksira na razini od 6,39 kuna značiti trošak za banke od oko 400 milijuna kuna, ali će se istodobno izbjeći značajniji rast 'loših kredita'.

"Zamrzavanje otplatnih anuiteta na razini tečaja franka prema kuni od prije odluke Švicarske narodne banke, uz pretpostavku da će tečaj franka prema kuni ostati na sadašnjoj razini, odnosno tečaj franka prema euru na razini 1:1 kroz cijelih 12 mjeseci trajanja te odluke, značilo bi, po našoj procjeni, gubitak kamatnih prihoda banaka za oko 400 milijuna kuna. U isto vrijeme, to će značiti i manji rast dospjelih nenaplaćenih potraživanja, odnosno loših kredita, koji bi proizašli iz trenutne aprecijacije franka", izjavio je Vujčić.

Naglasio je i kako se središnja banka na objavu ove analize odlučila jer se nakon odluke Švicarske narodne banke da prekine vezivanje tečaja CHF uz euro pojavilo puno prijedloga o tome kako ublažiti problem aprecijacije CHF na hrvatske dužnike u toj valuti, a da je diskusija o tome često bila "neinformirana i više je ličila na političku debatu nego na argumentiranu raspravu sa analizom mogućnosti, troškova i koristi".

"Stoga je HNB odlučila izaći u javnost prvo sa nekim činjenicama o kreditima u Hrvatskoj vezanima uz franak, a drugo s analizom mogućih opcija koje su se pojavile i nekih koje mi sugeriramo za rješavanje tog problema. Namjera je toga da kvantificira i pokaže moguće učinke pojedinih rješenja o kojima se danas priča i na taj način pokuša usmjeriti raspravu u informiranu i argumentiranu raspravu u konstruktivnom smjeru koja je, po našem mišljenju, jedina u interesu Republike Hrvatske", istaknuo je Vujčić.

Analiza HNB-a tako pokazuje da bi materijalno najmanje 'bolna' opcija za sve strane bilo preugovaranje kredita temeljem današnje vrijednosti nekretnina i kreditne sposobnosti dužnika, odnosno bez zakonskih intervencija u odnose osmisliti paket regulatorno-poreznih mjera kojima bi se, bez korištenja proračunskih sredstava, banke dopunski motiviralo na rješavanje odnosa s financijski slabim klijentima.

U krajnjem slučaju bio bi prijenos nekretnine na banku, s mogućnošću dugoročnog ugovora o zakupu i pravu prvokupa nekretnine. Tijekom trajanja tog zakupa klijent bi imao niže troškove nego danas, a posebnim bi poreznim beneficijama bio u prednosti kod ponovne kupnje te nekretnine.

To je, drže u HNB-u, i u interesu banaka, budući da su cijene nekretnina niske, tržište je nelikvidno, a čak i da se nekretnina proda, šanse za naplatu su vrlo male pa je i banakama u interesu takvo sporazumno rješenje, koje dužnika ostavlja u nekretnini, umjesto da ga se deložira.

Pritom analiza HNB-a pokazuje da dužnici sa stambenim kreditima nisu nužno i socijalno najugroženiji sloj hrvatskog društva, ali da od 4 posto hrvatskih kućanstava koja imaju stambene kredite u francima na njih četvrtinu 'otpada' oko dvije trećine ukupnog duga.

Jedna od opcija koja se spominjala je i konverzija stambenih kredita vezanih uz CHF u one vezane uz euro, što prema procjeni HNB-a ne bi izazvalo smanjenje deviznih pričuva, ali bi značilo rast kamatne stope. Trenutno je kamata za kredite u CHF 3,23 posto, a na kredite u euru 5,75 posto. Prema izračunu HNB-a tako bi, primjerice, anuitet za stambeni kredit od 65 tisuća franaka po tečaju od 6,39 kuna iznosila oko 3.500 kuna. Konverzijom tog kredita u euro, pa čak i kune, zbog rasta kamate, anuitet bi porastao na preko 4 tisuće kuna.

U HNB-u su razmatrali i mogućnost da se smanje kamatne stope na kredite u CHF, te su izračunali da bi se, kako bi prosječna anuitetna rata kredita ostala približno ista, pri trenutnom tečaju CHF kamatna stopa trebala smanjiti na 0,7 posto, a uz pretpostavku zadržavanja tečaja CHF na trenutnoj razini, trošak ovakve mjere na razini bankarskog sustava bio bi oko pola milijarde kuna.

Pritom iz središnje banke naglašavaju da su smanjenje kamatne stope na kredite u CHF na 3,23 posto, te rast stope nenaplativosti tih kredita, potpuno eliminirali zaradu banaka na tim kreditima.

Prihodi banaka nakon zamrzavanja kamate na kredite u CHF smanjili su se za 600 do 700 milijuna kuna, odnosno banke na tim kreditima unazad godinu-dvije de facto ostvaruju gubitke, ističu u HNB-u.

Imovina i obveze banaka u toj su valuti, dodaju, podjednake, što znači da su banke dodatno izgubile i nakon najnovije odluke Švicarske narodne banke.

No, ističu iz središnje banke, izbor između mogućih opcija, prvenstveno je politički, a HNB nema ni mandat ni sredstva donijeti takve odluke. Ujedno naglašavaju kako će, unutar svog mandata, "činiti sve da bi u suradnji s drugim akterima omogućili nalaženje najboljih rješenja u atmosferi argumentirane rasprave. U HNB-u se pritom doznaje da su s Vladom razgovarali o svim mogućim opcijama, osim o konverziji.

M.M.

* * * * * *  

Oštar komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Izdajnička politika dvojice dosadašnjih guvernera HNB-a dr. Željka Rohatinskog i dr. Borisa Vujčića konačno dolazi svome kraju (pogotovu nakon današnje odluke guvernera ECB (European central bank) gosp. Maria Draghi-ja da pokrene prvu hitnu extra emisiju 1.100 milijardi novih eura i da ih usmjeri na pomoć europskim poduzetnicima u privredi.

Sada se naš „učeni glupak“ dr. Boris Vujčić pokušava sakriti iza svog Savjeta HNB-a, pokušavajući opravdati svoj prljavi 15-godišnji rad na totalnoj zaštiti (stranih) banaka u Hrvatskoj, a sve na štetu hrvatskih građana!

Mnogo ga je naših najboljih stručnjaka godinama na to oštro upozoravalo, a još prije sedam godina u tome je bio najglasniji dr. Slavko Kulić, citiram: „štiteći interese stranih banaka na uštrb hrvatskih građana, on ustvari Hrvate i građane Hrvatske pretvara u dužničko roblje“.

Na to je već davno upozoravao i gosp. Marinko Filipović u svom oštrom apelu iz travnja 2009.g. “za koga radi HNB?“.¸

Na to sam i ja osobno upozoravao, još 18. studenog 2007.g. u svom članku: “Gosp. Rohatinski, ima nam alternative, itekako ima!“

I još 26. siječnja 2009.: „Guverner Rohatinski, šuplja kuna i propast naše brodogradnje“.

A pet mjeseci kasnije, 9. srpnja 2009., Hrvatski list (danas tjednik) donio je članak izvrsnog osječkog publicista Tihomira Čuljka: „Naš ključni problem je nerealni tečaj kune“.

Dva tjedna kasnije, 23. srpnja 2009., grupa naših istaknutih ekonomista je posjetila tadašnjeg predsjednika Mesića i donijela mu poruku za javnost: „Tiskati novac, devalvirati kunu!“

Ni to guverner Rohatinski i njegov vice-guverner Boris Vujčić nisu poslušali !

Konačno je kilavi premijer Sanader „dolijao“ i ubrzo završio u pritvoru, zatim i u zatvoru, ali nova premijerka Jaca Kosor Vlaisavljević, od silnih skitnji po Europi nije našla ni mrvicu vremena da se posveti gorućem problemu HNB-a i tandema Rohatinski-Vujčić i njihovoj enormno precjenjenoj hrvatskoj kuni...

Nakon smjene vlasti na parlamentarnim izborima krajem 2011.g., novi premijer Zoran Milanović je otkazao novi mandat guverneru Rohatinskom (koji je tražio svoj treći mandat!), ali je i počinio fatalnu grešku: Rohatinski je morao otići, ali na žalost s njim nije otišao i dr. Boric Vujčić, njegov dotadašnji vice-guverner.

To je bila velika greška novog premijera Zorana Milanovića! Hrvatska kuna je i dalje (još pune tri godine!) ostala precjenjena i još više povukla u provaliju hrvatsko gospodarstvo.

Na nesreću, i Euro je sve to vrijeme bio precjenjen i zbog toga upropastio gospodarstva svih europskih mediteranskih država (uključujući i Francusku).

Konačno je EU shvatila podle monetarne igre USA i Engleske (čije su najjače banke u rukama židovskih bankstera!), te je guverner ECB-a Mario Draghi konačno povukao odlučujući potez: ECB će štampati 1.100 milijardi novih Eur-a i tako pomoći gospodarstvima europskih država članica EU. Kad tako može USA (koja je u dva navrata štampala po 2.000 milijardi dolara za financiranje svojih imperijalističkih ratova u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji (itd.), a nešto slično je učinila i Engleska, može to učiniti i EU - za pomoć svojim posrnulim gospodarstvima, posebno onim na Mediteranu!

Jedino to ne može naš „učeni glupak“ dr. Boris Vujčić !??

Ali, ima i tome lijeka!!

Evo kako:  

Treba samo suspendirati članak 53. novog i vrlo lošeg Ustava Republike Hrvatske, koji u svom drugom stavku propisuje (citiram): „Hrvatska narodna banka je samostalna i neovisna (od koga? Op. A.R.J.) i o svom radu izvješćuje Hrvatski sabor“.

Nota bene: u prvom demokratskom Ustavu, tzv. „Božićnom Ustavu“ od 22. prosinca

1990.godine, tu materiju je regulirao članak 53., u kojem je to bilo propisano           znatno drukčije, citiram: „ Narodna banka Hrvatske u svom radu je samostalna i odgovorna Hrvatskom saboru“.

Dakle, nije bila „neovisna“, nego odgovorna Hrvatskom saboru! A to nipošto nije isto! Ostaje kao enigma zašto je Židov Vladimir Šeks to preinačio i u čiju korist?

Osim toga, u prethodnom stavku tog bivšeg čl. 53., Hrvatskog Ustava od 22. prosinca  1990.g., bilo je još propisano, citiram: „Narodna banka Hrvatske odgovorna je, u okviru svojih prava i dužnosti, za stabilnost valute i za opću likvidnost plaćanja u zemlji i prema inozemstvu“.

Pitanje za radoznale: Zašto je Vladimir Šeks i to izostavio i u čiju korist?

Ima tu još jedna važna stvar, citiram dio tog istog starog čl. 53. iz prosinca 1990.g.: „Dobit ostvarena poslovanjem Narodne banke Hrvatske pripada državnom proračunu“.

Da je tako ostalo, onda novi guverner HNB-a dr. Boris Vujčić ne bi mogao nedavno samom sebi podići plaću za čak 34 posto!

Pitanje Vladimiru Šeksu: zašto je i to izostavio i u čiju korist? Je li možda i on sam tajni član Savjeta HNB-a?

* * * * * *

Na kraju pitanje i za predsjednika HDZ-a, gosp. Tomislava Karamarka: Hoćete li nakon ovih saznanja isključiti Vladimira Šeksa iz HDZ-a??!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing, radikalni politički kritičar, Istra,

(hrvatski socijal-radikal)