Thursday, February 21, 2008

KOMU ZVONA TOME GROBARA ZVONE

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 19. veljače 2008.
(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)
Komu Treba: Mr. Vincent Degert,
Ambasador EK/EU, Zgb.


KOMU ZVONA TOME GROBARA ZVONE

Toma Grobar, ratoborni vođa srpskih radikala opet prijeti nama Hrvatima da bi «Srbi» u Hrvat-skoj, nakon priznanja nezavisnosti Kosova, mogli ponovo tražiti svoju nezavisnost u Hrvatskoj, priziva-jući nazad svoju suludu, fantomsku i poraženu «Republiku Srpsku Krajinu» (RSK). A Tomi Grobaru u pomoć priskače i predsjednik Republike Srbije Boris Tadić – svojim novim govorom pred Vijećem Sigurnosti UN-a, koje je po drugi put hitno sazvano zbog proglašenja Kosova, da Hrvatska nije demokratska država, jer ne priznaje bivša stanarska prava nad srpskim stanovima u Hrvatskoj.

Na ove dvije najnovije besmislice lako nam je odgovoriti, ovako: i Hrvati u Srbiji bi mogli zatražiti svoju nezavisnost u svom Istočnom Srijemu i Zapadnoj Bačkoj! Ako Srbi stalno ističu (svoje) pravilo: «Gde je jedan Srbin, tu je Srbija, gde je jedan srpski grob, tu je Srbija (ma, zar i u Parizu ili Londonu?!), gde je jedna srpska crkva, tu je Srbija» - onda to isto mogu govoriti i Hrvati u Zemunu, Surčinu, Rumi, Pazovi, Inđiji, Petrovaradinu itd.! A što bi tek mogli govoriti Mađari, koji su u Banatu živjeli 500 godina prije (izbjeglih) Srba, koje je tamo odveo Pećki patrijarh Arsenije III. Crnoje-vić (po srpski: «Čarnojević»)1689.g., poslije iznenadne smrti austrijskog generala Piccolominija, a nakon njegovog uspješnog vojnog pohoda do Skoplja (vidi:Veliki Turski rat 1683.g.).
A glede «srpskih stanova u Hrvatskoj» valja odgovoriti Borisu Tadiću da su to hrvatski stanovi, koje su Srbi kao okupatorski oficiri, žandari i milicioneri u Hrvatskoj dobivali ili otimačinom ili preko reda i na drsko privilegirani način – kao i Rusi u Latviji, Letoniji i Estoniji, te kao u Kazakstanu, Čečeniji, Azerbaidžanu, Gruziji, itd. Obnova njihovih stanarskih prava bila bi jednaka obnovi njihovog okupatorskog prava i okupatorskog statusa, a to će prije ili kasnije shvatiti i EU!! Što prije, to bolje za samu EU!! Predugo je EU zatvarala svoje oči pred tim neospornim činjenicama, zbog čega je ovih dana dobila još jednu tešku pljusku po svom obrazu i posljednju lekciju od Anglo-Američkog NATO pakta u Prištini. Ustvari, EU je pokazala da nije nikakva «Država», nego samo nekakav trgovački savez i carinska unija – bez unutrašnjih granica. I da neće još dugo, dugo postati postati prava država (no, to je jedna druga tema o kojoj ću uskoro napisati poseban osvrt).

Što se tiče «Srba» u Hrvatskoj, tu treba razlučiti tri glavne odrednice. Prvo su ovdje bili Bizantinski Vlasi (do pada Bizanta 1453.g i do krbavske bitke 1493. godine), nakon čega se u Hrvatsku s Turcima počinju doseljavati Vlasi iz Bosne (Vlasi su potomci Kelto-Ilira). Drugo su bili Srbi – pomiješani s Vlasima iz Starog Sandžaka – koji su se nakon bitke na Mohačkom polju 1526.g. kao najbolji turski vazali i njihova pomoćna (pljačkaška!) vojska počeli doseljavati u Istočnu Slavoniju i Baranju. Nešto kasnije su se, nakon turske okupacije dijela naše Slavonije i stalnih turskih pljačkaških upada, počeli doseljavati i u «Malu Vlašku» oko Stare Gradiške Okučana, Pakraca, Daruvara i Virovi-tice, odnosno na brda i planine Psunj i Papuk. Treće su bili Srbi koji su se nakon srpske okupacije od 1919. do 1941.g. i od 1945. do 1990. doseljavali kao okupacijski oficiri, žandari, batinaši i milicioneri u Hrvatsku – što je trajalo sedamdeset godina. Evo čime je to rezultiralo:

Ako se vratimo na početak prošlog XX.-tog stoljeća, prisjetit ćemo se da je na posljednjem Austro-Ugarskom carskom popisu stanovništva 1911.g. «Srba» u Kninu bilo manje od 35 posto, a isto je bilo i u Benkovcu, Obrovcu i Gračacu. U njima su Hrvati bili velika većina. Tako je bilo i u Vukovaru, gdje su Hrvati, uz Nijemce i Mađare bili ogromna većina. Srba je bilo manje od 15 posto! Prvo etničko čišćenje je u Vojvodini i Srijemu izvršeno nakon Prvog Svjetskog rata, kada su iz Banata i Novog Sada prognani Mađari. A poslije Drugog svjetskog rata su pobijeni ili prognani Nijemci, koji su bili najveća nacionalna manjina u Prvoj Jugoslaviji od 550.000 tzv. «folksdojčera». Međutim, progoni NeSrba su nastavljeni sve do 1965.g., do pada svemoćnog komesara UDBE Aleksandra Rankovića. Iz Knina, Benkovca, Obrovca, Gračaca i drugih gradova su brutalno bili potiskivani Hrvati, koji su se morali iseljavati, najviše u Australiju i Kanadu. Srbima koji su u Drugom Svjetskom ratu bili u četnicima, priznat je status partizanskih boraca, tako da su čitava četnička sela dobivala sve partizanske mirovine i sve ostale privilegije. Ali ni to nije moglo trajati vječno. Unatoč paklenoj komunističkoj propagandi i stalnoj agitaciji, narod je sve znao. Stoga je to negdje moralo pući. I puklo je na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj u svibnju 1990.g. Srbi su se odmah uplašili da bi mogli izgubiti svoje dotadašnje privilegije, te su se počeli buniti već u kolovozu 1990.g. Ta je pobuna nazvana «Balvan revolucija». A to je bio uvod u novi rat (to će se sigurno ponoviti i s Kosovom!). Nakon četiri godine svoje nove okupacije (jedne trećine teritorija Hrvatske), Srbi su taj rat izgubili, iako su bili daleko bolje naoružani i podržani od naglo posrbljene «JNA». Pomagala im je i «zabrinuta» Zapadna Europa, naročito London i Pariz. No, ni to im nije moglko pomoći. Prvi su se pobunili francuski, odnosno pariški Židovi libertarne orijentacije, koji su digli svoj glas protiv Mitterandovog licemjerja!
Gdje bi onda, i na temelju čega, «Srbi» mogli tražiti svoju «RSK-a»?? Većina njih je ionako posrbljena tek nakon što je kralj Aleksandar Karađorđević 1921.g. Pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj proglasio «Srpskom pravoslavnom crkvom»! To Znači da se Toma Grobar ustvari (neznalački ili nesvijesno?) poziva na srpsko okupacijsko, odnosno imperijalno pravo! A upravo mu se to srpsko okupacijsko i imperijalno pravo ovih dana definitivno srušilo na Kosovu!

Srbija je izgubila Kosovo (koje ionako nikad i nije bilo njihovo u davnoj povijesti – bilo je svega šest godina pod srbskom okupacijom u vrijeme njihovog cara Dušana!), ali je dobila (bugarsku!) Šumadiju i Beograd, a potom i Vojvodinu. Na vrhovima turskih kopalja Srbi su dobili i Bosansku Krajinu, u kojoj su bili turska pomoćna stajaća vojska (bašibozuka i nešto akindžija), koja je obavljala graničarsku službu i živjela od pljački u brojnim turskim pohodima prema Kranjskoj, Štajerskoj i Venetu. A u nedavnom ratu u Bosni Srbi su, uz pomoć anglo-američkih Židova, dobili i pola Bosne, pa čak i svoju «Republiku Srpsku», sa centrom u nekoć hrvatskoj Banja Luki, itd.
Pa što bi Srbija još htjela?!

Još u rujnu 1990.g. ja sam Srbe u Rijeci, koji su mi prijetili smrću, upozorio: «Motike na rame, a ne puške, pa u polja a ne šume! Jedino tako ćete preživjeti u Hrvatskoj!» (iz moje knjige «Kako ne biti Hrvat», str. 10., Uskrs 1997.g.). Nažalost, mnogi me nisu poslušali te su ludo izginuli ili su izbjegli u Srbiju. A sada im se Hrvatske čini kao rajski vrt u koji bi se mnogi rado vratili. I mnogi se vraćaju. Pogotovu starci i starice. I poneki mladić čiste prošlosti. Međutim, većina mladih, četničkih sinova i kćeri u Beogradu, koji su već (ponovo) zatrovani, rado se odazivaju luđačkom nacionalističkom i šovinističkom zovu Tome Grobara.

Da su «Srbi lud narod» (kako je to 1990.g. govorio njihov vođa u Hrvatskoj dr. Jovan Rašković!), dokazuje i ovo najnovije raspirivanje ratne psihoze oko Kosova, od strane Tome Grobara, vođe najjače srbijanske stranke. Hoće li Toma Grobar uspjeti u svojoj namjeri da još jednom pokopa Srbiju – ovaj put u novom i suludom ratnom pohodu na Kosovo?

Zbilja, komu zvona Tome Grobara zvone? I kome će sada odzvoniti?


19. febr. 2008.g. Ante Rokov Jadrijević

Friday, February 15, 2008

UVODI LI SRBIJA NOVO IZVANREDNO STANJE LUDILA

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist, Brtonigla 13. febr. 2008.
(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)
Uredništvu amac.hrvati-amac.com To all to whom it may concern!


UVODI LI SRBIJA NOVO IZVANREDNO STANJE LUDILA
ZBOG ODCJEPLJENJA KOSOVA?

Hoće li se to doista dogoditi? Hoće li stvarno Srbija opet proglasiti svoje novo izvanredno stanje ludila, ovaj put zbog odcjepljenja Kosova? Zar opet? Zar još jednom? Hoće li se opet vratiti ono suludo vrijeme Miroslava Šolevića, Mihalja Kertesa ili Milana Paroškog? Ili to Srbija opet tvrdi pazar sa Europskom Unijom kako bi iz EU-a izmuzla nove milijarde eura i hitan, odnosno privilegiran prijem u njeno članstvo? Je li cijela ta buka i galama samo zbog toga? Olli Rehn, na čelu europskog povjerenstva za proširenje, ponovo skida svoje gaće pred tvrdim Vojom Koštunicom, ne traži više izručenje najvećih srpskih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića, daje novu milijardu eura na dar Srbiji? (itd.). Očito je da EU ponovo pokazuje sve svoje (licemjerne) slabosti čim se suoči s nečim balkanski-muškim i tvrdim?!

Dakle, proglašenje neovisnosti Kosova, najavljeno za ovaj vikend (17. ili 18. veljače 2008.g.) ujedinilo je predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića i prevrtljivog premijera Vojislava Koštunicu, koji su se proteklih dana sukobili, zato što Vlada premijera Koštunice nije dala zeleno svjetlo za potpisivanje (čak ni privremenog!) sporazuma s EU. Eto, tako sam ja čitao i tumačio članak novinarke Večernjeg lista Zorane Bajt od 13. veljače ove 2008.g. Bez dlake u mozgu i bez dlake na jeziku!

Taj radikalni prijedlog je, po navodima beogradskog Blica, došao od vođe srbijanskih radikala Tomislave Nikolića, zvanog Toma Grobar, i ministra za Kosovo u Koštuničinoj Vladi Slobodana Samardžića. Znači li sve to da Boris Tadić ipak nije pobijedio, nego je poražen na netom prošlim predsjedničkim izborima u Srbiji! Je li ga nasamario perfidni bizantinac Vojislav Koštunica?
Istovremeno ruski predsjednik Vladimir Putin pokazuje sve veću spremnost da se protiv Anglo-Američkog NATO pakta bori do posljednjeg Srbina! Dakle, hoće li upravo Srbija biti taj jež u gaćama NATO pakta, kako je Hruščov govorio za Kubu svojim generalima i maršalima 1962. uoči Kubanske krize?

Sada se postavlja pitanje hoće li nakon ovog novog izvanrednog stanja (ludila) u Srbiji uslijediti i proglašenje opsadnog stanja, a odmah potom i ratnog stanja? Ako se to ipak dogodi (unatoč zdravom razumu velikog mnoštva libertarnih intelektualaca i studenata, zdravog razuma kojeg ne nedostaje u Beogradu i Novom Sadu!!), što onda ostatak Srbije može očekivati?

Evo što! Anglo-Američki NATO će naoružati Albance na Kosovu najmodernijim naoružanjem, a vjerovatno će uvesti i non-fly zonu južno od Kraljeva, Niša i Leskovca. Osim toga će London i Washington obilato pomagati Kosovskim Albancima u Preševskoj dolini i Bujanovcu novcem i logistikom, što znači da bi se eventualni lokalni rat niskog intenziteta postupno, mjesecima, a možda i godinama širio sve do Vranja i Leskovca, pa čak i do Niša! Ne zaboravimo da Kosovski Šiptari i Albanci svojataju čitavo povijesno naslijeđe Dardanaca, od Skuppi-ja (Skoplja) do Naissusa (Niša)!
No to nije ni pola ove priče! Sjeverozapadno od Kosova (koje bi Amerikanci trebali i morali proglasiti Dardanijom, kako sam im ja predlagao prije godinu i pol dana!) nalazi se bivši turski Sandžak (u kojem su u VIII. stoljeću prevladavali Hrvati i Vlasi!), a koji je nakon Drugog svjetskog rata (u Titovo vrijeme!!) bio podijeljen po cijeloj svojoj dužini na dva dijela: srpski i crnogorski. Što ako se ponovo pojavi onaj dr.Sulejman Ugljanin i ponovo zatraži autonomiju Sandžaka?! Prije ili kasnije otići će i Sandžak, što znači da će se bivša Velika Srbija, koja se prozirno skrivala ispod naziva Jugoslavija, smanjiti još više, do granica bivšeg Beogradskog Pašaluka!
No, ni to nije sve! Kad je kermes, onda neka to bude dernek do kraja, reklo bi se u Beogradu i Banja Luki. Rat je uvijek prilika da se izravnaju neki stari računi. Zna se vrlo dobro kako su Srbi na prijevaru dobili Vojvodinu, a posebno hrvatski Srijem! Zna se vrlo dobro što su radili Titovi razbojnici Milovan Đilas i dr. Vaso Čubrilović i kako su na prijevaru posrbili Vojvodinu, nakon što je Tito svojim crvenim terorom istrijebio i protjerao pola milijuna naših folksdojčera! Zna se kako i koliko je krvavo trajala ta Titova duga mračna noć !!
Dugim riječima, uskoro bi se Velika Srbija mogla smanjiti i za Vojvodinu, kojoj je po svim kriterijumima mjesto u Europskoj Uniji!!

No, ni to nije sve! Kad je kermes, neka je vlaški dernek do kraja! Na red bi došla i tzv. Republika Srpska, inače zločinačka ratna tvorevina, odnosno država ratnog zločinca Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića, unutar tobože cjelovite Države BiH. To više ne bi mogao spriječiti nikakav Richard Hoolbroke, a ni Madeleine Albright, pa ni Henry Kissinger. Jer i oni su danas na vrlo tankom ledu rastućeg antisemitizma, odnosno antijudaizma u Europi, Rusiji i SAD, pa čak i Engleskoj, kojoj se konačno skida stogodišnja mrena s očiju (vrhunac je bio u vrijeme britanskog predsjednika Vlade, a kasnije i ministra vanjskih poslova, Židova Benjamina D'Israelija na Berlinskom kongresu 1878.g.!). Srećom, i toj priči uskoro dolazi kraj!

Zbilja, tko je u Srbiji danas još toliko lud da riskira sve ovo? Drugim riječima, tko će u Srbiji biti toliko lud da ponovo proglasi novo izvanredno stanje ludila zbog otcjepljenja nesrpskog i veliko-većinskog albanskog Kosova ?!! Tko to zaboravlja da se bivša Titova Jugoslavija upravo na Kosovu počela raspadati, kada su tenkovi suludog i starog Titovog generala Stevana Mirkovića bili počeli gaziti šiptarsku i albansku djecu i njihove majke?!
Valja upozoriti i na ovo: ako doista eksplodira ovo novo-najavljeno srbijansko ludilo, Srbija će takvim ponašanjem ugroziti i cjelovitost Crne Gore i Makedonije, a Rusija će se morati odlučiti na čiju će onda stranu? Na srpsku ili crnogorsku i makedonsku. Koji će joj ulog biti važniji?

Inače, osobno podržavam slanje hrvatskih vojnika u misiji ISAF-a na Kosovo! Mnogi su Šiptari, Albanci i Dardanci branili Hrvatsku u našem Domovinskom ratu, pa je vrijeme da im vratimo taj sveti dug!
Međutim, osobno sam oštro protiv slanja hrvatskih vojnika na Golan, koji je Izrael oteo od Sirije prije četrdeset godina, u ratu 1963.g. To nije naš rat, kao što ni rat u Afganistanu i Iraku nije naš rat. To su ratovi Anglo-Američkih terorista protiv arapskih i (djelomično!) islamskih terorista, u čemu naša Hrvatska treba i mora ostati striktno neutralna. Jedino što bi Hrvatska trebala i morala učiniti jest da prihvati njihovu ranjenu djecu i žene, kojima treba pružiti liječničku i svaku drugu humanu i humanitarnu pomoć! A to isto treba učiniti i na Kosovu, pa i u Srbiji, ako se ne-daj-Bože dogodi ovakav jedan glupi i luđački scenario, koji Toma Grobar sprema, a ja ovdje predviđam. Ne daj Bože da ja budem u pravu!

Ante Rokov Jadrijević

Monday, February 11, 2008

NE TRG MARŠALA TITA, NEGO TRG ŽRTAVA MARŠALA TITA!

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 9. veljače 2008.
(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)
Uredništvu www.amac.hrvati-amac.com


NE TRG MARŠALA TITA, NEGO TRG ŽRTAVA MARŠALA TITA!
I NE TRG ŽRTAVA FAŠIZMA, NEGO TRG ŽRTAVA KOMUNIZMA!

Dobro je da je jedna odlučna udruga domoljubnih i rodoljubnih hrvatskih građana ponovo potakla iinicijativu da se sadašnjem i dosadašnjem Trgu Maršala Tita vrati njegov prvotni naziv “Kazališni trg", koji su Titove fukare i ulizice 1947.g. preimenovale u Trg Maršala Tita.

Slična je inicijativa bila poduzeta i krajem travnja 2004.g., kad smo se mi Hrvati bili ponadali da će se to samo od sebe riješiti povratkom HDZ-a na vlast, krajem 2003.g. Međutim je tadašnji i sadašnji premijer Sanader odmah jasno dao do znanja da mu to nije ni na kraj pameti! Da podsjetim: Sanader je tada izjavljivao da mu ne pada na pamet imati posla sa smjenjenim generalima Domovinskog rata i da mi je prije svega stalo do povratka Srba! Evo za to i dokaza: “Pozivam Srbe da se vrate u Hrvatsku”, deklamirao je Sanader još uoči izbora u studenom 2003.g., točnije 13. studenog 2003.g. A čim je uspio osvojiti vlast, premijer Sanader je odlučno objavio: “Ne pada mi na pamet gubiti vrijeme s generalima Domovinskog rata” (krajem siječnja 2004.g.).

U hrvatskom tjedniku «Fokus» je u to vrijeme objavljen moj tekst («Stajališta») pod naslovom «Trg žrtava maršala Tita? Trg žrtava komunizma?» od 8. svibnja 2004., koji je odmah i objavljen, već sredinom svibnja 2004.g.
«Predlažem da se sadašnjem Trgu Maršala Tita u centru Zagreba doda još i jedan drugi (dvostruki!) naziv: Trg žrtava maršala Tita. Onda bi oni koji na njemu rade ili stanuju mogli sami izabrati kako će se adresirati! A i oni koji ga u svojim pisanim uradcima spominju. Neka ga «Fukare» pišu Trgom maršala Tita, a mi ćemo ga pisati kao Trg žrtava maršala Tita. Tako bi se na najjednostavniji način nastavilo ono «pomirenje» na kojem je radio pokojni Predsjednik dr. Franjo Tuđman. Neka koegzistiraju i kohabitiraju dvije oznake, dvije tabelice! I dva svijeta!
Predlažem da se i sadašnjem Trgu žrtava fašizma u centru Zagreba doda još i jedan drugi (dvostruki!) naziv: Trg žrtava komunizma (ili još preciznije: staljinizma, jer se Tito nije odrekao staljinizma 1848.g.; on je postao 'revizionist' tek 15-tak godina kasnije!)», završen citat.

Upravo tada su stare komunjare i stari masoni, pod vodstvom opskurnog Zorana Pusića i njegovih mladih ultra-liberalnih falangista, dizali paklenu dreku, zahtijevajući da se Trgu Hrvat-skih Velikana vrati «staro» komunističko ime: Trg žrtava fašizma.

Sada, nakon četiri godine Sanaderove uzaludnosti, odnosno jalovosti, taj moj prijedlog zvuči ponešto guinessovski, a ni to nije tako loše, jer se sramotan i loš glas o Staljinovom razbojniku Titu dalje čuje, makar i uz pomoć Guinessove knjige nesvakidašnjih rekorda !!

Podsjetimo: Tito nije bio nikakav «antifašist», jer je već u tzv. NOB dao streljati ili ubijati s leđa one hrvatske partizane koji mu nisu bili skloni, jer je većina hrvatskih partizana došla iz Mačekovog, odnosno Radićevog HSS-a i ratne koalicije Antifašističkog Narodnog Fronta, kojoj je na čelu bio Hrvat dr. Ivan Ribar, a u kojoj su bile i druge hrvatske antifašističke stranke. Tako su Tito i njegovi crveni «antifašisti» u toj i tzv. NOB ubijali prave hrvatske antifašiste, da bi se nakon 1945.g. okitili njihovim antifašističkim perjem i zaslugama. Tito ih je i nakon tog rata sustavno likvidirao ili suspendirao s visokih položaja (primjerice Andriju Hebranga, generala Većeslava Holjevca, generala Rudolfa Primorca, generala Ivana Rukavinu, admirala Stanka Parmača, generala Franju Tuđmana i konačno generala Janka Bobetka), itd. Sve su to bili pravi i najbolji hrvatski antifašisti, koji se nisu nikako i nipošto mogli složiti i pomiriti s razbojničkim Titovim i Staljinovim režimom u Hrvatskoj; s tim Malim Ali Babom i njegovih 40 razbojnika, među kojima su se isticali Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Mitja Ribičić, Boris Kidrič, Đuro Pucar, Blažo Jovanović, itd. Sve to ne spominjem zbog nas starih «zlopamtila», nego zbog naše djece i unuka kojima je sve to prešućeno i prikriveno u osnovnim školama, te tako unaprijed izbrisano iz njihovog roditeljskog naslijeđa i identiteta.

Eto zašto ja ne bih uklanjao Titovo sramno zločinačko ime s Trga Maršala Tita: ja bih mu samo pripisao u taj naziv i pola milijuna ubijenih i još milijun iseljenih Hrvata zbog njegovog poslijeratnog «crvenog terora», u kojem se Hrvate nastavilo ubijati bez pravednog suđenja. Dakle, To bi bila prava povijesna kazna za tog crvenog Vampira. Taj novi naziv: Trg žrtava maršala Tita!

Inače, ja u svakom slučaju pribrajam svoj glas svima onima koji traže da se Titovo razboj-ničko i hohštaplersko ime makne s bivšeg zagrebačkog «kazališnog trga». Međutim, ni ovaj moj prijedlog nije za odbaciti. Jer crveni vampiri i njihov sve žedniji vampirski podmladak neće tek tako odustati od svog vampirskog «maršala». Jedino ih stup srama – umjesto glogovog kolca – od toga može odvratiti.

Jošt' Hrvatska nij' propala dok mi živimo!

Semper Paratus Croatiae
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.
(hrvatski socijal-radikal)

Saturday, February 9, 2008

ENORMNE LAŽI O tzv. HOLOKAUSTU MORAJU PRESTATI !

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 28.-29. siječnja 2008.
(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)
Uredništvu Web portala amac.hrvati.amac.com Uredništvu «Hrvatskog lista»
(molim da objavite u više nastavaka)

ENORMNE LAŽI O tzv. HOLOKAUSTU MORAJU PRESTATI !

Nije u pravu gđa Jadranka Kosor, koja je u povodu jučerašnjeg svjetskog dana sjećanja na tzv. «holokaust» židovskog naroda (27. siječnja 2008.) izjavila: «To je najstrašnije razdoblje u povijesti i sramota cijelog čovječanstva (??, op. A.R.J.). Nitko u Hrvatskoj, ni u svijetu (??, op. A.R.J.) neće se stoga zamoriti u sjećanju na holokaust i promicanje humanitarnog prava».
Ostavimo načas «humanitarna prava» po strani, jer to jezivo zvuči danas kada Židovi svakodnevno vrše male «holokauste» nad Palestincima i to samo zato što Palestinci ne pristaju mirno gledati izgradnju novih židovskih naselja na svojoj Zapadnoj obali rijeke Jordan, odnosno stvaranje Velikog Izraela na svojoj vlastitoj zemlji! Još k tomu, malo će tko od nas odraslih i normalnih Hrvata zaboraviti veliki pokolj 20.000 nedužnih palestinskih izbjeglica u logorima Sabra i Shatila, koje je potaknuo, organizirao i pomogao general Ariel Sharon 1982. (uz suglas-nost i asistenciju tadašnjeg izraelskog premijera Menachema Begina).
Stoga ministrice Kosor, ubuduće pazite što izjavljujete za javnost!

A sada ponovno nešto više o tzv. «holokaustu», gđo. Jadranka Kosor. Nisam ja jedini Hrvat (i jedini Mittel-Europejac!) koji se zamorio od stalnih i upornih židovskih laži o navodnih šest milijuna pobijenih Židova u koncentracijskim logorima («lagerima») nacističke Njemačke i ustaške Hrvatske (NDH), uz namjerno izostavljanje sličnih logora u Nedićevoj Srbiji. Da je tomu tako, evo novih dokaza. Opet u Europi i svijetu raste antisemitizam, primjerice u Francuskoj, Poljskoj, Španjolskoj, itd., itd. I oni su se zamorili od židovskih laži o tzv. Holokaustu! Isto kao i 2003., kada sam ja reagirao svojim publicističkim člankom: «Od antisemitizma je samo semitizam gori (8. lipnja 2003.g.). Taj je članak bio skoro tri godine objavljen na Internetu, na adresi www. Ultimatum.20m.com. A budući da se sva ta perfidno orkestrirana histerija nije stišavala, ja sam 27.I.2004.g. (na «Dan Holokausta») ljutito reagirao svojim novim člankom: «ISTINU O HOLOKAUSTU NA VIDJELO!!» / «TKO SPASI ISTINU, SPASIT ĆE CIJELI SVIJET !». I taj je članak bio tri godine objavljen na internetu na istoj adresi.

Pa da ponovo podsjetim na ključne židovske laži o tzv. «holokaustu» («Šoah-u»), citiram dio tog drugog članka:
1.- Uoči Drugog Svjetskog rata, 1938.g. bilo je u svijetu oko 14,5 milijuna Židova. Na popisu 1948.g. bilo je u svijetu popisano između 16 i 18 milijuna Židova!
2. – Ako ih je u Drugom Svjetskom ratu bilo «likvidirano» šest milijuna, kako li je onda broj Židova u samo deset godina porastao za više od osam milijuna, dakle udvostručio se ?!
3. – Na spomen pločama (na više jezika) u bivšem logoru Auschwitz je najprije pisalo da je tu ubijeno četiri milijuna Židova. To je bio podatak koji je od samog početka izazivao veliku nevjericu i sumnju. Nezavisni povjesničari, istraživači, publicisti i mnogi drugi su počeli «čeprkati» po tome, pojavilo se veliko mnoštvo novih članaka, svjedočanstava i knjiga, te je nakon žučnih polemika i ogorčenog natezanja u europskom tisku, Svjetski židovski kongres priznao «grešku», te dao izmijeniti te svoje spomen ploče. Umjesto četiri milijuna «likvidiranih» Židova, stavili su milijun i pol Židova! Međutim, ni ta brojka nije dugo izdržala. Uslijedila su nova otkrića i nove žestoke polemike, izašlo je mnoštvo novih knjiga, koje su opovrgavale i tu novu laž! Teškom mukom i teška srca su Međunarodni Židovi opet promijenili svoje spomen ploče i stavili da je u Auschwitzu «likvidirano» samo «oko milijun Židova». Međutim ni ta brojka nije izdržala..... (više o tome zainteresirani čitatelj može naći u knizi Rogera Garaudyja, bivšeg ideologa francuske komunističke partije, koji je često bio Titov gost u Beogradu i na Brijunima, «Mitovi utemeljitelji izraelske politike», te u knjizi «Hitler i Izrael» našeg izvrsnog povjesničara Ivana Mužića iz Splita.
x x x
Zaustavimo se malo na ovom mjestu! Pretpostavimo da je u Auschwitzu «likvidirano» samo milijun Židova (mnoge nove knjige i tu brojku umanjuju pet, pa čak i više od pet puta!). U tom slučaju broj «likvidiranih» Židova više ne bi bio šest, nego samo tri milijuna Židova. Pa ipak, Međunarodni Židovi i dalje bjesomučno galame o «Šest milijuna ubijenih Židova»! Dakle, čudna računica! (završavam citat onog svog članka na ovom mjestu).

Ne mislim ovdje opet polemizirati s predsjednikom Židovske vjerske zajednice «Bet Israel» prof. dr. Ivom Goldsteinom o tome kada je počeo tzv. «Holokaust». U članku riječkog novinara Sergeja Abramova, koji se specijalizirao za ovakve teme, a od kojeg sam i počeo ovaj tekst, tvrdi se: «pod holokaustom se smatra čitavih 12 godina nacističkog progona Židova u kojem je smrtno stradalo između 5,5 i šest milijuna pripadnika te nacije». Dakle, Židovi opet reteriraju (povlače se) pred onima koji opovrgavaju njihove enormne laži o tzv. «Holokaustu». Sada tvrde da je tzv. «Holokaust» počeo odmah nakon dolaska Hitlera i njegovih nacista na vlast krajem siječnja 1933.g. A to je nova i grdna laž! Naime, Hitler je prve dvije godine učvršćivao svoju vlast, tako što je raspustio i zabranio komunističku partiju Njemačke i ostale političke partije, osim svoje nacionalsocijalističke (NSDAP). Zabranio je i sve organizacije radničke klase. Započeo je s bezobzirnim i krvavim progonom komunista. Čak je u krvavom lipanjskom čišćenju svoje partije 1934.g. likvidirao i svoje lijevo krilo na čelu s majorom Ernstom Roehmom. A nakon smrti predsjednika Paula Hindenburga, starog njemačkog feldmaršala (2. 10. 1847.-2. 8. 1934.), izabran je i za predsjednika Njemačke, a time i za Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, da bi se tek onda okrenuo «konačnom rješenju židovskog pitanja» (što uopće nije značilo «Holokau-st», nego «Haavara», odnosno «transfer» Židova prema istoku Europe, pa preseljenje na Madagaskar!). Uostalom, «Cionistička organizacija njemačkih Židova legalno je postojala sve do 1938.g., pet godina nakon dolaska Hitlera na vlast! Judische Rundshau (novine njemačkih cionista) je izlazio do 1938.g.» Izvor: Leibowitz, Izrael i Judaizam, 1993., str.116.
Nakon što Hitleru u drugoj polovici 1933.g. nije uspio ugovor sa Židovima od 28. kolovoza 1933.g. o «transferu njemačkih Židova u Palestinu», on dvije godine kasnije svojim Nuernberškim zakonima od 15. rujna 1935.g. daje zakonsku snagu ... da se Židove isključi iz državnih funkcija i s dominantnih mjesta u građanskom društvu. Ukratko, ti su zakoni zabranjivali mješovite brakove Nijemaca i Židova («obrana čistoće krvi», slično kao «limpieza de sangre» u Španjolskoj u XVI. stoljeću, a slično je bilo i u Bibliji, primjer Ezre i Nehemije). I ništa drugo.
Dakako, to još nije bio tzv. «Holokaust»!! To je bila diskriminacija na rasnoj osnovi.

Glavni povod za početak tzv. Holokausta» je bilo ubojstvo njemačkog ambasadora Von Ratha u Parizu, 7. studenog 1938.g., kojeg je ubio jedan mladi Židov, po imenu Grynspan. Citiram Rogera Garaudyija u njegovoj knjizi «Mitovi utemeljitelji izraelske politike», nakladnika «Croatiapro-jekt dr. Franje Letića u Zagrebu, s proslovom Mladena Scwartza, str. 319./320.:
«Ta činjenica, oglašena na sva zvona u nacističkom tisku, otvara u noći od 9. na 10. studeno-ga, pravi lov na Židove, pljačku i uništavanje njihovih dućana, razbijanje njihovih izloga (odakle i ime – «Kristalna noć»).
Završna računica je strašna:
Pljačka i uništenje 815 dućana, 171 kuće, 276 sinagoga, 14 drugih spomenika Židovske zajednice; zatvaranje 20.000 Židova, 7 arijevaca, 3 stranca, 36 mrtvih i 36 ranjenih». Izvor: Izvještaj Heydricha Goeringu na dan 11. studenoga 1938.g. (itd.)....Nakon toga je otvorena partijska istraga, o čemu svjedoči izvještaj vrhovnog suca Nacional-socijalističke partije, Waltera Bucha, zaduženog za istragu, od 13. veljače 1939.g., koji je trebao suditi 174 člana Partije, koji su bili u zatvoru od 11. studenog 1938.g., po zapovijedi Heydricha, jer su organizirali taj pogrom i u njemu učestvovali» (str. 321., završen citat).
Prvi zaključak: tzv. «Holokaust» nije trajao 12 godina, što je najnovija laž iz usta dr. Ive Goldsteina! A nije trajao ni sedam godina! No o tome drugi put.
Jedna od krupnih židovskih laži je i «Dnevnik Ane Frank» (str.199., ibid.): Taj «čudesno ganutljiv roman postaje zamjena za stvarnost i još jednom se mit prerušava u povijest.
Engleski povjesničar David Irving, sudjelujući na suđenju u Torontu 25. i 26. travnja 1988.g. iznosi o «Dnevniku» ovakvo svjedočenje:
'Otac Ane Frank, s kojim sam se više godina dopisivao, konačno je pristao dati suglasnost da se rukopis 'Dnevnika' podvrgne laboratorijskom ispitivanju, što uvijek tražim kad ima opovrgava-nja nekog dokumenta'.
Zaključak ekspertize odabranog kriminalističkog laboratorija je bio da je jedan dio «Dnevnika» Ane Frank bio (naknadno!, op. A.R.J.) napisan kemijskom olovkom (takva vrsta pisaljki bila je u prodaji tek 1951.g., a Ana Frank je umrla od tifusa u jednom koncentra-cijskom logoru 1945.g.
David Irving nastavlja: Otac Ane Frank, Otto Frank i neke druge osobe, koje ja ne poznam, ispravili su taj «Dnevnik» da bi mu dali oblik kakav se može dati u prodaju, koji je ujedno obogatio oca i Fondaciju Ane Frank. No, kao povijesni dokument, to djelo nema nikakve vrijednosti, jer mu je tekst preinačen». (završen citat).

Dakle, da sada malo progovorimo i o tzv. «Šoah-biznisu», u kojem se enormno bogate naročito oni Židovi koji vladaju i «drmaju» Holywood-om (kako je to bio izjavio pokojni Marlon Brando prije osam godina i zbog toga bio «proklet»). Fimski autor Claude Lanzman, koji je snimio film o tzv. «plinskim komorama», tzv. «Ciklonu-B», te stotinama ili tisućama kamiona koji su se navodno poslužili isparavanjem diesela, kao «pokretne plinske komore», itd., priznao je pariškom listu Le nouvel Observateur, 26. travnja 1985.g.: «Trebalo je načiniti taj film ni od čega, bez arhivske građe, sve izmisliti». Ukratko, nijedan takav kamion nije pronađen i nije mogao, ni na jednom procesu, biti predstavljen kao materijalni dokaz!! (str. 202., ibid)
Nešto slično je bilo i sa slavnim francuskim režiserom Alain-om Resnais-om, u njegovom čuvenom filmu: «Noć i magla», u kojem je on spominjao proizvoljne cifre od 9 milijuna židovskih žrtava, i to samo u Auschwitzu! (str. 196., ibid).
«Koliko puta nam se ponovno prikazivalo .... i toliko drugih romansiranih serija, čije plačljivo viđenje svaki tjedan preplavljuje naše ekrane? Kao da «žrtvena» patnja nekih nema zajedničku mjeru s patnjama svih ostalih i s njihovim herojskim borbama...... Za taj «Šoah-biznis» sponzori su široke ruke. A ponajprije država Izrael. Menachem Begin je 20. lipnja 1986.g. za film «Šoah» izdvojio 850.000 dolara , za, kako je govorio, taj 'projekt od nacionalnog interesa'» (str.197.).

Karakteristične su i laži židovskog nobelovca Elie Wiesela, koji je navodno «vidio svojim očima», «gigantske plamenove» kako se uzdižu iz jame na otvorenom «kamo se bacalo malu djecu» (plamenove koje nije «uhvatio» ni jedan od američkih aviona koji su neprestano nadlijetali logor). U jednom krešendu strahota i delirija on dodaje: «Kasnije sam saznao od jednog svjedoka da mjesecima i mjesecima tlo nije prestalo podrhtavati; i da su s vremena na vrijeme odatle šiknuli gejziri krvi».
Izvor:Elie Wiesel: «Riječi stranca», Nakl. Seuil, 1982., str.192. i str.86.
(Interesantno je da je na dnu takvih šest stopa dubokih jama bilo i do 30cm vode, pa je ta laž nobelovca Elie Wiesela tim više zapanjujuća!).
Isti taj židovski nobelovac Elie Wiesel je i izmislio izraz «Holokaust» u svoj knjizi «Noć» (1958.g.), što je i popularizirano naslovom filma «Holokaust». To je omogućilo jednom rabinu da kaže: «Stvaranje Države Izrael to je božji odgovor na Holokaust». Dakle, to je bio pravi cilj te enormne laži!!
Podsjeća li to starije Hrvate na čin stvaranja Titove Jugoslavije, nakon holokausta na Blajburškom polju, Kočevskom Rogu, Teznom, Teharju, Macelju, Maksimiru, itd. «Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti» -rekao je jedan od najvećih Titovih razbojnika Milovan Đilas! A da bi se ti zločini prikrili, počeo se 1951.g. stvarati mit o Jasenovcu, kao protuteži holokaustu na Blajburškom polju. Tako je broj žrtava konc-logora Jasenovac od 45.000 počeo rapidno rasti, tako da je ubrzo podignut na 700.000, a nakon Memoranduma S.A.N.U. od 1986.g. premašio i brojku od milijun ubijenih (samo!) Srba, a sedam godina kasnije premašio dva milijuna ubijenih Srba! A gdje su tu još Židovi, Cigani, komunisti....
A možda najveći židovski lažov je bio Simon Wiesenthal, čuveni Kroatofob iz Beča, koji je, između ostalog, lansirao mit o «ljudskom sapunu», u svojim člancima u novinama austrijske židovske zajednice «Der Neue Weg» (novi put), 1946.g. Taj veliki lažov je izmislio i tzv. «Plinske komore», za koje je kasnije dokazano da uopće nisu postojale, nego se radilo o krematorijima, kakvi uostalom postoje i u Parizu (primjerice na groblju Pere Lacheze) , kao i u svim većim gradovima svijeta. A ona u Auschwitzu je sagrađena tek poslije rata, na pritisak američkih Židova, odnosno cionista!! To je izjavio kasniji upravitelj memorijalnog centra Auschwitz! (ta izjava se nalazi u izvrsnoj knjizi našeg uglednog povjesničara Ivana Mužića «Hitler i Izrael».

Ali, ima Boga i njegova je uvijek posljednja! «Kula Stražara Židovskih Laži» se ubrzano ruši! Zbog toga ih je i uhvatila tolika panika, tolika histerija i tolika paranoja. U pitanje je došla njihova stoljetna konstrukcija laži, zacrtana, zapisana i osmišljena na Prvom Cionističkom kongresu u Baselu, 1898.g.» (citat iz mog članka «Istinu o holokaustu na vidjelo», str.2., od 27. siječnja 2004.g.).
Stoga sam prije četiri godine i odgovorio prof. dr. Žarku Puhovskom: «Protokole u škole» na njegovu i Goldsteinovu inicijativu da se u naše škole uvede i posebna nastava o Holokaustu, a kojoj se inicijativi pridružio i neizbježni i neizostavni Kroatofob Slobo Šnajder (Schneider!). Ovako: «Smatram da je najpotrebnije u naše škole uvesti nastavu o 'Protokolima Sionskih mudraca'! Dakako, skupa s nastavom o holokaustu nad Židovima u Drugom svjetskom ratu. Da se na jednom mjestu vide i uzrok i posljedica.... Ljutu travu na ljutu ranu! Neka znaju svi kroatofobi da ćemo im vratiti ljagu za sramotu, sve po načelu: 'Sve dok oni o nama budu govorili laži, mi ćemo o njima govoriti istinu» («Fokus», 30.travnja 2004.g.:»Bilo kuda, Puhovski svuda»).

I da za ovaj put završim ovako: Istina je krenula, i ništa je neće zaustaviti !
Stoga, enormne židovske laži o tzv. «Holokaustu» moraju već jednom prestati!!

Ante Rokov Jadrijević, publicist
(hrvatski socijal-radikal)
P.S.: Ovo je samo jedna četvrtina – samo za početak!
AMAC ovo nije objavio. Ali je objavljeno na mojem blogu!

Postoji li tzv. “sporni problem” u Piranskom zalivu?

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Istra 29. aug. 1998.

Uredništvu “Vjesnika”, Zagreb Komu Treba: Fokusu, 23. 6.2006.

Postoji li tzv. “sporni problem” u Piranskom zalivu?
ZBOG ČEGA SU SE GRANIĆ I FRLEC OPET SLOŽILI
DA SE U NIČEMU NE MOGU SLOŽITI !

Uvodna napomena: ovaj publicistički tekst je djelomično objavljivan u velikim prekidima – u tri dijela i u
26 dana u Vjesniku, užasno izmasakriran, odnosno cenzuriran od strane ondašnjeg glavnog
urednika Vjesnika gosp. Nenada Ivankovića. Inače, ja visoko cijenim g. N. Ivankovića.

Višegodišnje slovenačko durenje i zanovijetanje u Piranskom zalivu nije ni ovaj put - prigodom sastanka Granića i Frleca u Mokricama - okončano , nego je po tko zna koji put s naše strane pohvaljeno. Kako “pohvaljeno”? Vrlo jednostavno, jer je naš ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić još jednom direktno potvrdio da postoji “sporni problem” u Piranskom zalivu !

Naprotiv, taj “sporni problem” uopće ne postoji!! Štoviše, mogao bi postojati, ali točno obrnuto. Naime, Hrvatska bi mogla tražiti P O V R A T onog dijela hrvatskog teritorija s lijeve strane u š ć a rijeke Dragonje u Piranskom zalivu, koji joj je prijevarom Borisa Kidriča oduzet, nakon što je triumvirat Kardelj-Tito-Ranković dao uhapsiti i potom ubiti Andriju Hebranga (Starijeg), tvrdoglavog hrvatskog nacinalista - komunističkog ideološkog usmjerenja i djelovanja.

Ubojstvom Hebranga, automatski je uzdrman i drugi tvrdoglavi hrvatski nacionalist komunističkog ideološkog usmjerenja i djelovanja, general Većeslav Holjevac, koji je 1945.g. bio komandant Vojne uprave Jugoslavenske armije ( VUJA ) u Istri, sa sjedištem u Opatiji. On je odmah poslije hapšenja Hebranga bio povučen u Beograd (i poslat u Istočni Berlin za vojnog atašea, dakle “udaljen”), a na njegovo mjesto je postav-ljen potpukovnik Mirko Lenac, politički komesar 13. Primorsko-Goranske divizije. Sjedište VUJA je tada iz Opatije prebačeno u Kopar, sredinom ljeta 1947.g., kada je na temelju Mirovnog sporazuma s Italijom od 10. II. 1947.g. trebalo oformiti STT (Slobodni teritorij Trsta). Nekako istovremeno je na čelo Hrvatske doveden mlitavi dr. Vladimir Bakarić. Kad se počela na Dragonji ustanovljavati etnička, odnosno narodnosna granica (koja je, istini za volju, dogovorena i poštivana još u ljeto 1944.g. sa SNOS-om ), došlo je do nereda u gradiću Gradin na Gornjoj Bujštini, kao i u Črnici kod Buzeta, a Bakarić se ponio nevjerovatno mlako, te su komunisti u Buzetu morali poduzimati akcije na svoju ruku da bi smirili stanje na svom terenu. Slovenački iredentistički plan u Istri je tako privremeno zaustavljen ( kao što je 2 godine ranije bio osujećen u Furlaniji i Trstu, i kao što je 1919.g. bio zaustavljen u Koruškoj). A uskoro je nastupilo i mračno razdoblje Informbiroa i sukoba sa Staljinom.
Čim se stanje malo smirilo, 4.IV. 1951.g. je iz Kopra povučen pukovnik Mirko Lenac, a na njegovo mjesto je postavljen pukovnik Miloš Stamatović, desna ruka Borisa Kidriča, svemoćnog saveznog ministra industrije i poljoprivrede. Mjesec-dva po dolasku pukovnika Stamatovića, počelo je čišćenje i proširivanje starog i malog kanalića Sv. Odorika, koji je nekad služio za sprečavanje plavljenja Sečovljanskog polja i Drage, te solana na ušću Dragonje. Radovima je uporavljao dr. Božidar Ekl iz Rijeke, što je i razumljivo samo po sebi. A onda je Kardelj lukavo i podmuklo pomaknuo slovenačku granicu na kanal Sv.Odorika, čime je Hrvatskoj oduzeto 60-100 hektara hrvatskog (!!) zemljišta, na čijem je gornjem dijelu kasnije sagrađen Portoroški aerodrom. Prije toga su Agrarnom reformom 1946.g. Hrvatima oduzete njihove solane s obe strane ušća Dragonje i pretvorene u državno poduzeće (koje je nešto kasnije pripalo Sloveniji).
Slovenci se nisu zadovoljili samo s time, nego su vrebali novu priliku. Ona im se ukazala odmah po sklapanju Mirovnog memoranduma o suglasnosti, u Londonu 1954.g. , te njegove ratifikacije u Saveznoj skupšti-ni. Pod izlikom tobože novonastale pravno-političke situacije, Slovenci su opet organizirali agitaciju i manipu-laciju u šest hrvatskih župa na Gornjoj Bujštini i u Črnici kod Buzeta (Hrvoji, Topolovac, Gradin, Pregare, Črnica, itd.). Budući da je većina tih Hrvata (i Slovenaca i Talijana, dakako) radila u Kopru i Izoli, te u strahu da ne izgube posao, stanovnici tih hrvatskih sela su se izjasnili za priključenje Sloveniji (jer su komunisti najoštrije sprečavali naše svećenike u osviješćavanju tih ljudi!).
Slovenačko iredentističko divljanje po Istri 1956.g. je prekinulo rusko gušenje u krvi Budimpeštan-skog i sve-mađarskog narodnog ustanka protiv komunista, nakon čega su ruski tenkovi došli i na dio slovenačke granice. Slovenci su tada brže-bolje “uvukli svoje rogove”.
Početkom 60-tih godina, nakon tihe čistke i/ili “penzionisanja”, odnosno “udaljavanja” tvrdoglavih hrvat-skih generala pro-nacionalne orjentacije (Ivan Rukavina, Rudolf Primorac, Vicko Krstulović, Stanko Parmač, Većeslav Holjevac, Franjo Tuđman, Ivan Šibl, itd.), Slovencima su se opet počeli otvarati apetiti prema hrvat-skom dijelu Istre. Budući da je sada već bilo opasno ići starim metodama agitacije i manipulacije, Slovenci su krenuli tihim i podmuklim putem: putem kupovanja hrvatskog zemljišta u Istri – što direktnim pogodbama s podmićivanjem općinskih moćnika i nadležnih birokrata, što bogatim podmićivanjem i kupovanjem privatnog poljoprivrednog i šumskog zemljišta, te naknadnim podmićivanjem nadležnih i moćnih općinskih birokrata za preimenovanje poljoprivrednih u građevinska zemljišta (prije svega u Umagu, Bujama i Novigradu, ali i dalje prema jugu). Slovenska republička vlast je za to imala odgovarajuće i tajne “CRNE FONDOVE”, iz kojih je davala vrlo povoljne kredite svojim potencijalnim “vikendašima” u hrvatskom dijelu Istre.
Tako su u hrvatskom dijelu Istre počela nicati brojna slovenačka “radnička” odmarališta i brojna naselja slovenačkih vikendica. Tako su do rijeke Mirne nastala naselja i odmarališta u Pineti kod Novigrada, u Dajli, Špini, Sv. Pelegrinu, Finidi, Savudriji, a kod Savudrije i cijeli mali grad na Crvenom Vrhu (Monte Rosso), koji se spustio do samog Piranskog zaliva, pa čak i uronio u njega (!!), uzurpirajući hrvatsko pomorsko dobro i zaprečavajući pristup moru autohtonom hrvatskom stanovništvu Savudrijskog poluotoka. Sve je to bilo praćeno brojnim divljim i bespravnim gradnjama.
Raspad Jugoslavije dobro je došao Ljubljani kao nova izlika za neko “novo dijeljenje karata” – na svim dijelovima zajedničke granice – od Savudrije do Jelšana, Rupe i Lipe, pa preko Svete Gere, sve do Raskriž-ja. Agitira se i manipulira na terenu, ucjenjuje se Hrvatsku koja se našla u nametnutom, prljavom i dugotrajnom ratu Beograda za “amputacijom” i aneksijom ¾ hrvatskog državnog teritorija (do crte Karlobag-Karlovac-Viro-vitica).
U tom lešinarenju je najkrvoločniji i najglasniji bio i ostao naš hrvatski izrod i udbaš Zmago Jelinčić, za kojim jedva nešto zaostaju neki udbaški novinari ljubljanskog “Dela” (Boris Jež, na primjer, koji je rodom iz Kopra), a dolje na terenu Judeo-Slovenac Daniel Starman iz Izole. Cijelu Sloveniju malo po malo zahvata ta nova nacionalistička histerija, u kojoj samo poneki učeniji Slovenac (kao dr. Boris Gombač iz Izole, odnosno Pise i Geneve) pokušava opomenuti usijana novinarska pera i usijane publicističke glave da stvari ne stoje tako kako oni agitiraju. I o tome će dr. Boris Gombač objaviti uskoro svoju knjigu (na talijanskom jeziku, jer živi u Toscani, u Italiji) “La confine; una storia da non credere” (Granica; Jedna nevjerovatna povijest”).
* * * * *
Nedavno je, 14. travnja ove 1988.g., u Sečovlju (na čijem je mostu od 1945. do 1954. g. bila hrvatska granica) održana samoinicijativna tribina bijesnih građana (unatoč protivljenju dr. Petera Toša, šefa slovenske delegacije u pregovorima s Hrvatskom o Piranskom zalivu). Tribinu je vodio stariji novinar Kranjc, pod izlikom predstavljanja obimne i vrlo luksuzno opremljene knjige starog gospodina Vlade Habjana iz Maribora: “Slovenski mejniki” (“Slovenske granice”). Bio sam tamo sa prijateljem gosp. Frankom Šturmanom iz Rovinja, predsjednikom Istarske nezavisne stranke (kojoj sam ranije bio dopredsjednik).

Bože što smo tamo svega čuli i po zidnim plakatima osnovne škole Sečovlje pročitali! Toliko bijesa, toliko histerije, toliko perfidije! Naša bivša “braća” nas strahovito mrze (doduše, ovih dana ljeta 1988.g. mi je jedan slovenski turist u Umagu rekao: “Ma koga to uopće zanima Piranski zaliv? Znate, i mi smo Slovenci samo “stoka sitnog zuba!”). Gospodin Habjan se čak pozivao i na neki “dokaz” u svezi s Katarinom Branković, ženom srpskog despota Đurđa Brankovića iz 15. stoljeća. Na zidnim plakatima se kočoperio “podatak” da je Savudrija 700 godina bila u crkvenoj vlasti Pirana, itd. Mlatila se i druga prazna slama, a od stotinjak prisutnih, 20-tak govornika iz publike (neki i iz Ljubljane i Maribora, kako su se sami predstavili) utrkivalo se svojim izlivima mržnje prema “pokvarenim Hrvatima”, koji su im oteli na prijevaru njihovu rijeku Mirnu, a i Pulu; ustvari sve do rijeke Raše.
Tik pred sam kraj, kad se već počela slaviti “pobjeda” nad mrskim dr. Peterom Tošom i još mrskijim Hrvatima, ja sam se (potpuno nepredviđeno) javio za riječ, zahtijevajući da se čuje i riječ jednog Hrvata. Uslijedio je napet muk – i prije i poslije moje besjede. “Zaboravili ste, gospodo, samo jedan i najvažniji argument: etnički. A granica na Mirni – i to baš na ovom mostu dolje, usred Sečovlja, kod “premogovnika”, određene je na etničkom principu, a ne katastarskom!”. Na to sam iz svoje kožne torbe izvukao tri knjige, naslovljene: “Imena i prezimena u Istri” (I.,II. i III. dio) i pokazao ih svima. “Budući da u Savudriji nikad nije bilo ni jednog Slovenca, a da su Slovenci imali većinu samo u dva mala zaseoka: u Sv. Petru (13 S; 1 T) i Mazuriji (31S; 14T), a u cijeloj katastarskoj općini Savudrija svega 70 Slovenaca, naspram 320 Hrvata i 176 Talijana, Vi Slovenci nemate nikakvo pravo na Savudriju. Čak ni katastarsko, jer je Piran bio italijan-ska a ne slovenačka općina. Nemate pravo ni na više od polovice Piranskog zaliva. Štoviše, nemate pravo ni na portoroški aerodrom i budite sretni da mi Hrvati od toga ne pravimo nikakvo pitanje”.
Tribina se, naravno, odmah raspala. Završna riječ g. Kranjca je bila neobično škrta i izrečena u grču i kiseloj atmosferi. Autor g. Habjan je odustao od završne riječi.
Na zakuski, na kojoj su nas dvojicu zadržali, pristupio mi je malo kasnije i stari gosp. Habjan i upitao gdje se može kupiti te tri knjige (dakle, on je napisao veliku i luksuzno opremljenu knjigu od oko 500 stranica, a da uopće nije znao za ključni dokument iz doba od 1945. do 1947.g., po kojem je Istra pripala matičnoj domovini i na temelju kojega je dogovorena i određena granica u Istri, odnosno na Dragonji!). Bio je to “Le cadastre nationel de l’Istrie, 1945.”.
Odgovorio sam mu muklo i jetko da se te knjige više nigdje ne mogu naći, a kamo li kupiti, jer smo mi Hrvati toliko glupi da ne tiskamo ponovo te tri najdragocjenije knjige (istarskog svećenstva), koje su raspro-dane prije više od 25 godina! Ja sam ih našao kod našeg župnika u Brtonigli, velečsnog Josipa Krajcara- “Zvanića”, a imaju je i svi stariji slovenački svećenici na Koparštini.
Oko mene se odjednom stvorila vrlo prijateljska atmosfera, pogotovu kad im je najpoznatiji koparski publicist (Milan G.) objasnio tko sam ja. U duhovitom “prepucavanju” argumentima, ja sam u jednom trenutku ponovio moj i Šturmanov već stari “argument” da bismo mi Hrvati mogli raspisati referendum o Piran-skom zalivu , u Savudriji i savudrijskim selima – sa sve tri opcije: hrvatskom, slovenačkom i talijanskom u igri, te da sam ja siguran da bi nadmoćno pobijedila italijanska opcija (1988.g.!,op.a.), što bi Hrvatskoj pružilo izliku da Savudriju i njen cijeli “sporni teritorij” s morem iznajmi Italiji na 30 ili na 99 godina! I šlus!
Svi su zinuli od čuda, osim jednog “garavog” Dalmatinca iz Kopra (inače porijeklom iz Mirlović polja, kod Drniša), koji je naprosto poskočio od radosti, te mi odgovorio: “Samo vi Hrvati raspišite taj referendum. Mi već posjedujemo skoro cijelu i bolju polovicu od Plovanije do Kaštela, te skoro cijelu južnu stranu Piranskog zaliva, pa da vidimo kojih ima više!”.
* * * * *
Sve ovo nam se dešavalo, a i ponavlja se, zbog proklete hrvatske cmizdrave i plačljive diplomacije – najprije Bakarićeve, a sada i Granićeve. Hrvatska stalno prihvaća da joj se izmišljaju i nameću tuđi problemi i frustracije, a onda takve definicije ( “sporni problemi” ) prihvaćaju razni hrvatski bakarići i granići. I picule. Tako smo dobili i problem Prevlake, problem Ploča, problem Piranskog zaliva, a tu spada i problem Vukovara (jer još “nismo popili kavu u Vukovaru”, zar ne?). Međutim, Piranski zaliv nije “sporan problem”; Prevlaka nije “sporan problem”; Sveta Gera nije “sporan problem”, itd.
Na Prevlaci je sporan (zaboravljeni) problem Sutorine, pa i cijele Boke Kotorske, koja je AVNOJ-skim ugovorom (pogodbom, nagodbom) bila dobila ravnopravan status s cijelom Crnom Gorom! Kasnie je to Titov razbojnik Milovan Đilas, nakon ubojstva Andrije Hebranga (!), uspio izbrisati. Izbrisati autonomni status Boke Kotorske (uostalom, tako je bio izbrisan i ugovoreni-dogovoreni autonomni status Sandžaka!).
Na Svetu Geru treba već jednom poslati hrvatske redarstvenike ili specijalce, nakon isteka hrvatskog ultimatuma od, recimo, 15-tak dana. Uzeli su nam Metliku i cijelu Bijelu Krajinu, sada bi još i Žumberak. Hoće i “svoj” Karlovac! Uzeli su nam Razkrižje i Hodovu. Sada traže i Rijeku, a na onoj tribini sam čuo da hoće i Trsat (jer je tamo navodno živio jedan slovenački svećenik prije par stoljeća)! To se negdje mora već jednom zaustaviti – taj slovenački iredentizam i ta njihova maligna frustracija!
Na Crveni vrh kod Savudrije treba poslati buldožere (ako treba i u pratnji tenkova!) i porušiti do temelja sve bespravno sagrađene slovenačke “vikendice”, a to isto učiniti i u Špini, kao i u Sv. Peleginu, kako su to, uostalom, već nekoliko puta činili naši bivši komunistički rukovodioci iz Umaga i Buja, prije 15 i 20 godina. Međutim, tada su Beograd i Ljubljana bili jači. Danas to nisu. Danas smo ovdje mi jači, pa to, kao svoji na svojemu, možemo mirne duše i čistog obraza učiniti. Isto tako treba revidirati sve ugovore, po kojima su Slovenci stekli terene za svoja odmarališta na našem dijelu Jadrana (pročitao sam to nedavno: preko 300 odmarališta, s preko 50.000 ležaja!). I tu imovinu vezati za povrat duga od najmanje 300 milijuna DEM Ljubljan-ske banke prema hrvatskim štedišama!
* * * * *
Nešto ovdje treba posebno potcrtati: ovo što nam radi Ljubljana glede Piranskog zaliva, to nije nikakva “šala”, ni “provokacija”, a još manje “posljedica kolovoških vrućina”! (kolovoz 1988.g.!). To je dobro pripremljeni i dobro vođeni plan slovenačke Iredente, počam od Jerneja Kopitara, suradnika i mentora Vuka Karadžića u Beču (od 1813. pa do 1844.g.), velikog poklonika Vukove teorije da su svi štokavci Srbi, svi kajkavci Slovenci, a samo čakavci Hrvati (izuzev, naravno, Istre!!). Na tom tragu, već 1942.g. je dolazio u Istru Franc Rozman – Stane, komandant slovenačke partizanske vojske, koji je od naših partizana u Istri zahtijevao da se priključe njihovoj Osvobodilnoj Fronti, otvoreno polagajući njihovo pravo na cijelu Istru. Nešto slično tome su pokušali i neki slovenački svećenici, koji su nakon pada Italije 9. rujna 1943.g. dolazili u Pazin, tražeći od naših svećenika da im se priklone. I upravo na tom mjestu dolazimo do nekih ključnih i nepobitnih činjenica, odnosno argumenata!
Naime, dobro je poznato da je koparski biskup Antonio Boromeis 1733.g. zahtijevao da kapitel u Piranu izabere za kapelana u Savudriji svećenika koji razumije hrvatski, jer stanovnici Savudrije nisu razumjeli talijanski. Njegov nasljednik Augusto Brutti je 1742.g. naredio da u Kaštelu ne može služiti svećenik koji ne zna hrvatski (ilirski). Biskup Leoni je naredio, prilikom kanonske posjete u Momjanu, da se kupi glagoljski Misal, a na biskupskom sinodu u Novigradu 1780.g. odlučeno je da se moraju sačuvati prava uporabe glagoljice u toj biskupiji, jer su to neki htjeli otpraviti.

Novigradski biskup Jakops Filip Tomassini (1631- - 1655.) piše u svojoj knjizi “De Commensarii storiografici provinciae dell’Istria” (1637.): “U Materadi seljaci biraju svog župnika slavenske narodnosti”, a godine 1649. izdaje nalog da se u obližnjoj Brtonigli kupi slavenski Misal i slavet za tamošnju crkvu.
Njegov nasljednik biskup Darmiano naređuje da se za crkvu u selu Brdo (Gornja Bujština, op.p.) kupi staroslavenski Misal, ritual i slavet, a biskup Nikolaj Gabrielli izvješćuje da je u Tribanu godine 1693. našao glagoljske crkvene knjige. Biskup Mazzocca (Macuka, op.p.) piše da se u Katedrali u Novigradu rabi glagoljska liturgija, a isto tako i u Novoj Vasi kod Brtonigle (1725.).

Iz toga se vidi i potvrđuje (u knjizi dr. Lukasa Jelića “Fontes historical liturgiae glagoliae”, Krk 1906.) da se u svim crkvama Bujštine, osim u mjestima Buje i Umag, rabila glagoljica, što potvrđuje da su tu stanovnici Hrvati, jer su samo oni u svojim crkvama rabili glagoljicu i glagoljašku (narodnu) liturgiju, odnosno bogoslužje.
Povijesno nepobitna činjenica da je Savudrija 700 godina pripadala piranskoj crkvenoj župi, i dugo vremena piranskoj katastarskoj općini - nije nikakv bitan argument danas; naime, to je bio talijanski grad i općina, a ne slovenački, i Talijani su mogli krojiti karte kako god im se prohtjelo! Piran je bio naseljen s preko 75 posto Talijana, nešto Dalmatinaca i istarskih Hrvata, a tek nešto oko pet posto Slovenaca. O Savudriji i Monte Rossu da i ne govorimo. Stoga tu nema što tražiti Geodetska uprava Slovenije, koja je prošlih tjedana (1988.g., op.a.) odredila svoje kućne brojeve u našim selima Mlini, Bužin, Škrile i Škudelin, s naše strane Dragonje.

Uostalom, u Sv. Luciji kod Portoroža je prvo osnovana hrvatska škola (1912.g.), kao i u Kopru (1911.g.). Je li to nekakav “argument” za slovenačke iredentiste? Uostalom, i u Sv. Barbari nad Miljem (danas Muggia kod Trsta) je prvo osnovana hrvatska škola, a tu je malo poviše na brdu i veliko hrvatsko selo Hrvatini. Je li i to nekakav “argument” za slovenačke iredentiste? A što tek reći o tzv. “Šavrinima” u zaleđu Kopra i Izole. Recimo o selu Gunjače?!
Da, vrijeme je za zaoštravanje odnosa sa Slovenijom i nema govora o bilo kakvim “kompenzacijama” (sjetimo se toga u nesretnoj hrvatskoj Bosanskoj Posavini!!) za hrvatski dio Piranskog zaliva. Tu se radi o iredentističkom posezanju Ljubljane za hrvatskim teritorijem, sličnim zloglasnom i tragičnom Memorandumu SANU iz 1986.g., koji je bio platforma za agresiju na Hrvatsku 1990./1991.godine.
* * * * *
Nakon svega ovdje izloženoga, jasno je kao dan zašto su se Granić i Frlec složili da se ni u čemu ne mogu složiti: ZATO ŠTO SU PROBLEMI KRIVO POSTAVLJENI ! Pogotovu u pitanju Piranskog zaliva. Nije to nikakav “katastarski problem”, nego je to problem jednog zlokobnog mentailteta, koji je jasno iskazan u zloglas-nom 65. broju ljubljanske “Nove revije”, 1989.g., (Glavnog urednika Dimitrija Rupela!!), u kojoj su na srpsko-memorandumski način dati nacrti tzv. “Slovenskog nacionalnega programa”. A tu je i subverzivno djelovanje Dolančeve UDBE, koja nažalost još nije “lustrirana”. U igri su svakako još i beogradska UDBA, kao i talijanski SISMI. Dakle, ne radi se o nikakvoj “šali”, niti o “provokaciji”, nego o perfidno smišljenoj i dugoroč-noj operaciji, koja jamačno neće biti okončana za tri mjeseca, kao što nam obećava dr. Mate Granić. Najopas-nije je za nas podcijeniti taj problem.
Po mojem mišljenju tu postoje samo dva izlaza. Prvi je striktno se držati Njegoševog “načela”: “SVAKI SVOJU PAŠČAD PRIVEŽITE !”. Čim Slovenci lukavo i perfidno puste na nas svoje “bijesne pse” (Jelinčića i Starmana, na primjer), onda i mi moramo odvezati svoje “bijesne pse”, po načelu “Ljuta trava, na ljutu ranu”. To će vrlo brzo otvoriti put konstruktivnim rješenjima.
Drugo je rješenje ono što sam još krajem 1992.g. predlagao: u obe delegacije, delegaciju dr. Hrvoja Kačića i delegaciju dr. Petera Toša najhitnije uključiti po dva lokalna i ugledna intelektualca, po dva svećenika i po dva politička zastupnika. To bi moglo riješiti problem za najviše dva mjeseca.

A.R.J. / Brtonigla, Istra (29. aug. 1988.g.)