Tuesday, November 27, 2007

G. ROHATINSKI, IMA NAM ALTERNATIVE, ITEKAKO IMA!

G. ROHATINSKI, IMA NAM ALTERNATIVE, ITEKAKO IMA!

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 18. stud. 2007.
Uredništvu Web portala www. amac. hrvati-amac.com

Pročitao sam prije četiri dana veliku reportažu u Novom listu, odnosno Glasu Istre, s konferencije za novinare guvernera Hrvatske narodne banke gosp. Željka Rohatinskog, održane 13. studenog 2007.g. Članak je bio naslovljen: «Hrvatskoj prijeti inflatorni udar». U njemu su bila dodana dva manja okvira s naslovima: «Šuker: Ne treba dizati paniku» i drugi: «Jurčić: U HDZ-ovom mandatu inflacija skočila 50 posto». A jučer sam na Internetu, odnosno na Amac-Hrvati mreži pročitao i izvrsan članak «Rohatinski – Kralj Artur i vitezovi u Busiji», autora koji se potpisao inicijalima AK.

Moj dojam je ostao da je u prvom članku dr. Željko Rohatinski malo previše branio inače vrlo konfuznu gospodarsku i financijsku politiku Sanaderove Vlade, a u drugom da je autor malo previše branio politiku dr. Željka Rohatinskog, za kojeg sam ja još prije tri godine tvrdio da je on samo revnosni «poslovođa» MMF-a i Svjetske banke u Hrvatskoj i ništa više.

Dakle, meni je posve očito da konačno puca čir argentinskog sindroma u Hrvatskoj. I dok se većina naših građana osjeća kao da smo u stanovitom predinfarktnom stanju, naš ministar financija g. Ivan Šuker nam poručuje «ne treba dizati paniku». A ja mislim da je krajnje vrijeme zvoniti na uzbunu! Stoga ovaj tekst ima upravo tu namjenu. Naime, ne samo da Hrvatskoj prijeti inflatorni val, nego je on već stigao još prije tri i pol mjeseca, točnije 1. kolovoza ovog ljeta 2007.g., kad su poskupili kruh, mlijeko i mliječni proizvodi, a onda je stigla i nova devalvacija američkog dolara, zbog koje je cijena barela nafte najprije skočila na 90 dolara po barelu, da bi ovih dana, nakon novog pada američkog dolara već probila i psihološku barijeru od 100 dolara po barelu nafte.

Guverner HNB g. Rohatinski tvrdi da se inflacija (koja, kakva inflacija?) u Hrvatskoj već popela na 4,7 posto, a da bi do kraja godine mogla dostići i pet posto. On, Rohatinski, vjerojatno misli na inflaciju novca, odnosno naše kune, a većinu nas mnogo više zanima inflacija cijena, i to ne toliko porast cijene kavijara u Banskim dvorima i na Pantovščaku, koliko inflacija cijena živežnih namirnica. A po tim životno najvažnijim mjerilima je inflacija cijena osnovnih namirnica već premašila 10 d0 15 posto. Dakle, dok mi mislimo na «unutarnju inflaciju cijena», dr. Rohatinski cilja na «uvoznu inflaciju» (njegove riječi!), odnosno porast deficita platne bilance Hrvatske, koji se povećao s lanjskih 7.7 posto na 8,6 posto ove godine.

Nažalost, dr. Željko Rohatinski je kazao: «Ali, nema nam alternative». Kako li to zvuči fatalis-tički beznadno. Međutim, to se odnosi samo na njegov osobni obzor, u kojemu je on zarobljenik MMF-a i Svjetske Banke. A u tom tijesnom okviru njemu doista «nema alternative», jer su naši političari, uključujući i Rohatinskog, rasprodali sve oblike našeg državnog suvereniteta, a prije svih bankarski, odnosno financijski. I ako nastavimo ovako, jedina nam je alternativa sigurni slom i propast.

Pa ipak, još nije sve propalo. Postoji jedan vrlo efikasan, premda gorak lijek i sve ovisi od doktora koji ga daje teško bolesnom pacijentu. Ako doktor bude dobar, onda će i pacijent ozdraviti. To je ponovno preuzimanje suvereniteta nad našom nacionalnom valutom – hrvatskom kunom. Svima nama na Zapadu je već dobro poznato je da je glavni cilj MMF-a i Svjetske banke uništiti nacionalne ekonomije malih država, kako bi one postale totalne ovisnice o njihovom kapitalu i obvezne uvoznice američke, engleske i francuske robe. To je kolonizatorska politika MMF-a i Svjetske banke, koja upravo u dr. Rohatin-skom i njegovom zamjeniku dr. Borisu Vujčiću ima svoje vjerne sluge. Zna se da jaka kuna već više od deset godina uništava naše gospodarstvo, a prije svega proizvodnju. Deprecijacijom kune (kao što je to ponovno uradio Japan nakon odlaska s vlasti američkog predsjednika Ronalda Reagana, a pogotovu Kina, koja je svoj juan namjerno postavila 40 posto ispod svoje realne vrijednosti), mi bismo potpuno preokrenuli ovu bezizlaznu situaciju, te od totalno uvozničke postali zdrava izvoznička država. Pogledajmo samo zdrave primjere oko sebe. Nije nimalo slučajno da SAD već šest godina vrši veliki pritisak na Kinu da revalvira (aprecira) svoj juan, kako bi se ogromni kineski izvoz u Ameriku i u Europu nekako obuzdao, smanjio i prestao gušiti njihovu proizvodnju. Dakle, ima nam alternative, gosp. Rohatinski, itekako ima, samo treba imati petlju oduprijeti se pritisku Zelene lihvarske internacionale judeo-masonerijske osovine London-New York-Washington!

Uostalom, da je ovaj moj stari prijedlog (star više od deset godina, a posljednji put prije dva mjeseca u jednom mom tekstu kojeg čak ni Amac-Hrvati mreža nije htjela objaviti), itekako dobro utemeljen, pokazuje nedavna nova velika deprecijacija američkog dolara. Dakle, američki dolar je samo u proteklih četiri godine deprecirao više od šezdeset posto! O tome naši mediji uporno šute. Međutim, nema u tome ama baš nikakve tajne: SAD i njeni promašeni ratovi u Iraku i Afganistanu su jako povećali ionako ogromni američki državni dug (koji je prije tri godine bio premašio 9.000 milijardi dolara), a koji već prijeti velikom kolapsu SAD-a. Stoga se SAD spašava velikom deprecijacijom svoje valute i štampanjem nekoliko stotina milijardi novih novčanica dolara, kako bi tim sve bezvrednijim zelenim papirićima smanjila pritisak svojih vjerovnika, među kojima su najveći Japan, Europska unija i Kina (a sve više i Indija!). Svijet se približava propasti SAD-a, koja bi se mogla dogoditi u slijedećih tri do pet godina. Htjeli mi to ili ne, ali i Hrvatska će morati učiniti isto, te deprecirati pa čak i deval-virati svoju kunu. “Jer nema puta naokolo”!! Uostalom, bolje da propadne kuna nego Hrvatska!

Bilo je već prošle tri godine nekoliko uglednih hrvatskih ekonomista i financijskih stručnjaka koji su upozoravali da je Hrvatskoj potrebna veća deprecijacija kune, pa čak i devalvacija. Ali naše vodeće marionete na vlasti neće ni da čuju tako nešto. Umjesto toga, režimski mediji su zaduženi da za sve pitaju režimske stručnjake, koji svoja mišljenja mijenjaju čim se promijeni neka hrvatska Vlada. Spomenuo bih ovdje dr. Vanju Kalogjeru i dr. Branimira Lokina. Dobro se sjećam kako su oni 1998.g. snažno zagovarali devalvaciju kune, da bi dolaskom na vlast Račanove Koalicije 3. siječnja 2000.g. naglo “promijenili ploču” i počeli zagovarati jaku kunu. Naprotiv, dr. Vladimir Novotny i drugi su stalno ukazivali na pogubnost jake kune za naše hrvatsko gospodarstvo. Njih se nažalost nije slušalo, nego ih se ignoriralo i potpuno isključivalo iz javnosti.

A dr. Ljubo Jurčić, ugledni ekonomist i kandidat za budućeg predsjednika hrvatske Vlade nas “tješi” da je “u HDZ-ovom mandatu inflacija skočila 50 posto”, prešućujući da je i u prethodnom mandatu Račanove Vlade inflacija skočila i više od 50 posto, i to usprkos tada daleko nižim cijenama energenata na svjetskom tržištu! A i kod njega nije jasno o kojoj to on inflaciji govori? Svi izbjegavaju govoriti o inflaciji cijena i stalnom padanju životnog standarda hrvatskog stanovništva. Sanader se doduše ponaša kao pijani milijarder i predizborni kockar koji cijeli svoj budžet (naš državni proračun!) stavlja na kocku kako bi dobio i ove izbore, dijeljeći šakom i kapom ciljanim slojevima građana državni novac. U tomu mu priskače u pomoć njegov ministar Šuker sa svojim bezbrojnim lažnim statistikama, koje su krajnje selektivne, po znanom načelu: “statistika naša dika, što poželiš to naslika!”. A po podacima dr. Rohatinskog ove godine rast državnog duga je “samo” 10,6 posto, što njega osobno jako tješi, jer je “2006.g. rast duga bio 13,3 posto, što je “znatno usporavanje rasta duga”, koji bi do konca godine mogao iznositi 32,3 milijarde eura. Dakle, ne hvale se da su zaustavili rast duga ili da-Bog-da smanjili naš inozemni dug, nego smo, Bože moj, samo “smanjili stopu rasta duga”. To su, eto, glavni uspjesi Sanaderove Vlade. Doista “veličanstveno”.

Ante Rokov Jadrijević
(hrvatski socijal-radikal)

ONO ŠTO NAM ONI JOŠ NISU OBEĆALI

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 20. studeni 2007.
Uredništvu web portala www.amac.hrvati-amac.com Komu Treba: Mr. Vincent Degert
ambasador EU, Zgb.

ONO ŠTO NAM ONI JOŠ NISU OBEĆALI
(a možda će na slijedećim izborima 2011.g.!)

Predizborna kampanja za novi hrvatski parlament se bliži kraju. Ostalo je samo još pet dana do izbora. Nažalost još ni od jedne veće ili značajnije političke stranke u Hrvatskoj nismo čuli gotovo ništa o tome kako bi one rješile najvažnije probleme hrvatskog naroda i hrvatske Države. Uglavnom se «mlati prazna slama» o perifernim problemima Države i društva. Na primjer, stalno se brblja o pravima homoseksualaca, o pravima svadljivih, ružnih i rastavljenih žena, o pravima loše odgojene djece iz loših brakova i loših obitelji, o pravima neasimiliranih «Roma» (u europsku civilizaciju rada i života), a naj-više o pravima izbjeglih Srba iz tzv. (njihove, šašave i sulude) «Republike Srpske krajine». Oni drsko i bezobrazno traže svoja prava na izgubljeni radni staž (za koji nisu plaćali nikakve doprinose HZMO-u). Oni traže i povrat svojih prava na napuštene (po svojoj volji!) društvene stanove (od kojih je jedan značajan dio bio komunističkom eksproprijacijim nasilno oduzet bivšim hrvatskim vlasnicima). Povrh svega, tu su i agresivni zahtjevi dvije nepomirljive nacionalne manjine, srpske i talijanske, za tzv. «pozitivnom diskriminacijom», to jest privilegijama dvostrukog izbornog glasa na svim izborima u Hrvatskoj. Dakle, oni zahtjevaju da mi Hrvati, kao većinski narod u svojoj Hrvatskoj, budemo (negativno) diskriminirani u svojoj vlastitoj Domovini. A zar to nismo imali devetsto godina, prije kopernikanskog preokreta dr. Franje Tuđmana i Gojka Šuška. I tko se to javlja – potomci ili djeca bivših okupatora i kolonizatora! Dakle, drsko se i bezobrazno traži «hljeba preko pogače», drsko se i bezobrazno remeti miran život i suživot u Hrvatskoj, drsko se i bezobrazno nameću tuđi problemi većinskom hrvatskom narodu. Nije li to jedna vrsta političke subverzije?! A jedan od glavnih krivaca za to je OESS! Sjetimo se samo Petera Semnebyija koji je četiri godine u Hrvatskoj huškao na sve to!
Ovdje valja podsjetiti da su upravo iz istih razloga Rusi odlučno odbili OESS i onemogućili mu bilo kakvo miješanje u predstojeće parlamentarne izbore u Rusiji.

Toliko za uvod. Ono što nam još nisu obećali uoči ovih novih parlamentarnih izbora, prije svih Sanaderov HDZ i Milanovićev SDP, ali ni Đapićev HSP, je ovo:

1/– Da će Hrvati biti vraćeni u Banja Luku, Derventu, Bosanski Brod, Odžake Modriču,
Gradačac, Bosanski Šamac i Brčko, kao što su Srbi vraćeni u Knin, Benkovac, Obrovac,
Gračac, Plaški, Korenicu, Petrinju, itd. I pod istim uvjetima! Zašto prilikom povratka Srba nije
uspostavljen princip reciprociteta, po načelu «stotinu za stotinu, ili nikakao drukčije». Taj princip
ja sam uzalud predlagao ministru vanjskih poslova Račanove Vlade g. Toninu Piculi još 2001.g.

2/- Da će se onim pravim hrvatskim braniteljima, i samo pravima (prije svega braniteljima Vukovara,
Osijeka, Vinkovaca, Županje, Siska, Karlovca, Gospića i Otočca) podijeliti poljoprivredno
zemljište (recimo svakom po 10Ha), a ne da se ono tobože «prodaje» velikim hrvatskim tajkunima
po cijeni od jedne kune za čitave PIK-ove (primjerice «Belje» i «Vrbovec»). Zar da se našeg
«VUPIK-A domognu srbijanski tajkuni tipa Miškovića i Hamovića?!

3/- Mnogi brbljaju o podizanju našeg nataliteta, a nitko nije ni spomenuo selo. Hrvatski natalitet
se može najbolje i najzdravije povećati upravo na selu, jer je selo izvor najzdravijeg narodnog
nataliteta. A to su i velika (strateški važna) poduzeća, koja zapošljavaju mnogo radnika (na
primjer Brodogradilišta), jer se i u njima se stvara najbolji hrvatski natalitet. Dakle, bitna je
sigurna perspektiva, odnosno socijalna sigurnost i osigurana radna egzistencija. A sve je to
ukinuto 2001. i 2002.g. Zašto još nitko nije spomenuo spasonosnu formulu «Korak naprijed, dva
koraka nazad»! Kad netko zaluta, najbolje mu je da se vrati malo unazad, na mjesto na kome je
krenuo lošom stranputicom!

4/- Nitko ozbiljno ne govori o dramatičnom opadanju životnog standarda u Hrvatskoj i nitko to
ne povezuje s ogromnim ratama kredita kojima otplaćujemo goleme inozemne dugove. Mi
praktično radimo samo za naše inozemne «vjerovnike» iza kojih nam se cereka ružno lice Zelene
lihvarske internacionale. A naši ministri financija Ivan Šuker, Mato Crkvenac i Borislav
Škegro su nas već 12 godina uvjeravali da nismo prezaduženi i da se još možemo zaduživati.
Zašto još nitko u našim predizbornim kampanjama nije spomenuo potrebu snažne deprecijacije
kune, kako bismo restrukturirali našu privredu i od uvozničke postali snažna izvoznička
Država?!

5/- Nisu nam ništa govorili, a još manje obećali najjednostavniju, najbezbolniju i najučinkovitiju
reformu poreznog sustava, a to je reinvestiranje većeg dijela dobiti, uz znatan odbitak od
poreza na dobit. Danas se dobit «investira» u superluksuzne automobile, goleme jahte, grandiozne
vile, velike privatne avione, itd. Nijedna hrvatska Vlada, od Šarinićeve naovamo, nije podsticala
otvaranje novih radnih mjesta, nego naprotiv samo luksuznu potrošnju. Dakle, gdje su nam
progresivno rastući porezi na gore spomenute i nespomenute luksuzne stvari?

6/- Nitko ozbiljno i odlučno nije govorio o poništavanju «privatizacija», naročito onih koje su
evidentno bile kriminalne. A što je najgore, nitko nije za to dao iole suvislu formulu (osim otrcanih
lenjinističko-staljinističkih budalaština). Nitko nije ni spomenuo odlučnu reviziju kriminalnih
privatizacija i zadržavanje kontrolnog paketa dionica za Državu u njima.

7/- Nitko nije govorio o potrebi ukidanja suvišnih zakona, koji koče rad, poslovanje i otvaranje
novih poduzeća u Hrvatskoj. Sanader je prije nekih 17 mjeseca bio gromoglasno najavio svoju
«Regulatornu giljotinu» (dakako, pod pritiskom EU-a!), kojom je bilo najavljeno ukidanje
12.000 suvišnih propisa iz bivše države Jugoslavije, kao i ukidanje 40 posto loših zakona
donesenih tijekom vremena posljednje tri hrvatske Vlade, prije svega Račanove. Ima pravo EU što
Sanadera i njegove šarlatane nije primila u svoje članstvo!

8/- Nitko nije govorio o potrebi snažne debirokratizacije naše Države i našeg društva u cjelini,
primjerice o potrebi osnivanja nekog novog ministarstva za debirokratizaciju Države i društva.
Nevjerojatno je da o jednom od najvećih problema nitko uopće i ne govori. A ne govori se ni o potrebi velikog smanjenja broja državnih činovnika, najmanje za 30 posto (što je podpredsjednik Račanove Vlade g. Slavko Linić bio najavljivao još 2001.g. Naime, on je bio najavljivao smanjiva-nje državne administracije i birokracije za 30.000 suvišnih činovnika. To Račanova Vlada nije imala snage učiniti. Nije ni Sanaderova. A i sada o tome nitko nije govorio ni jedne riječi!

9./- Nitko nije suvislo i odlučno govorio o potrebi osnivanja Vladinih ureda za zaštitu potrošača u
Hrvatskog, čak i zaštitu od loših Vladinih mjera ili loših novih zakona. A biti će toga još i još!

10./- Svi brbljaju o potrebi smanjenja, pa i iskorjenjivanja enormne korupcije u Hrvatskoj na
svim razinama vlasti i položaja, a nitko ne govori konkretno što treba učiniti. Nitko ne govori o
užasno lošim «pravosudnim» zakonima, koji najviše pogoduju «diplomiranim kriminalcima» po
našim sudovima i u pozadini njih. Nitko ne govori o potrebi da naprosto prepišemo (na primjer)
daleko pravednije i racionalnije njemačke ili austrijske zakone (i da ih naša «pravna mafija» po
svom starom običaju ne razvodni!), te da se iznad tzv. «prava» postavi pravda i neprikosnoveno
pravo sudaca da odlučuju po svojoj savjesti i općem moralu, koji smo naslijedili od naših pradjedo-
va! Nitko ne govori o lažnoj neovisnosti našeg sudstva, u kome se na ključne položaje dovode samo
«njima» politički podobne osobe, dočim je Hrvatska udruga sudaca potpuno u tome zaobiđena!

11./- Nitko ne govori o neslobodi medija u Hrvatskoj, koji očito najviše favoriziraju SDP i predsjed-
nika Mesića, a i na vrlo čudan i perfidan način Sanadera (primjer «Slobodanke» iz Splita) koju je
Sanader prepustio ogorčenim neprijateljima naše hrvatske Države!). Nitko ne govori o tome da je
90 posto svih pisanih i elektroničkih medija (osim HRT-a!) u rukama naše Udbe i Udbomasoneri-
je, povezane sa krajnje sumnjivom inozemnom liberalističkom medijskom oligarhijom raznih soroša
i njemu sličnih lažnih i licemjernih «humanista».

12./- Nitko ne govori o potrebi povrata duga novim umirovljenicima. Ako sam ja ovog predizbornog
mjeseca dobio perfidni Sanaderov «Dodatak» od 300 kuna na moju skromnu mirovinu, a već sam tri
godine u mirovini, onda i ja imam pravo na povrat duga od 10.800 kuna! A to bi mi bilo 22 mjeseca
nešto lakšeg života. A još kada bi mi taj perfidni Sanaderov «Dodatak» ostao i nakon ovih izbora,
onda bi Sanaderov HDZ dobio još najmanje 150.000 novih glasova na ovim izborima 2007.g.,
premda ne i moj! A slijedeći umirovljenici koji dolaze iza nas bit će još više oštećeni. Dakle, zar nije
Sanaderu bilo «bolje spriječiti, nego liječiti»? Uostalom, Zašto je silno rastrošnom Sanaderu bilo
potrebno čekati četiri godine do ovog «Sudnjeg dana»?!

13./- Nitko ne govori o užasno narasloj cenzuri u državnom dnevnom listu «Vjesniku» i diskrimina-
ciji slobodnih ili disidentskih novinara i nepotkupljivih publicista na stranicama ljevičarskih novina.
Nitko o velikih i parlamentarnih stranaka ne govori o tome da smo za života prvog Predsjednika dr.
Franje Tuđmana imali daleko više demokracije i slobode medija u Hrvatskoj. Ljevičari vide samo
«slučaj Stojedinice» (primjerice Vinko Brešan) ili «Slučaj Feral-a» (primjerice Puhovski, Goldsteini
i njihov Soroš), koji su evidentno antihrvatski mediji, a nitko ne govori o kršenju slobode novinar-
stva u «Hrvatskom slovu» i «Fokusu», u kojima su smjenjeni glavni urednici Domagoj Margetić i
Vjekoslav Boban, a na njihova mjesta dovedeni bezbojni poslušnici premijera Ive Sanadera.

14./- Nitko ne govori o potrebi striktnog reciprociteta, naročito u odnosima s onima susjedima koji se
prema nama ponašaju neprijateljski, s teritorijalnim pretenzijama na naš hrvatski teritorij, čije
dijelove Slovenija (na Svetoj Geri, u Piranskom zalivu i na Muri) i Srbija na Dunavu (Šarengradska
Ada) drže pod svojom okupacijom. I nitko ne traži povrat šest hrvatskih sela kod Bihaća (u zavalj-
skom «džepu») Hrvatskoj. Dokle će se naša diplomacija i naša vlast povlačiti ispred takvih nama
neprijateljskih susjeda?


15./- Nitko značajan nije ni spomenuo hrabrog generala Slobodana Praljka i njegovu skupinu u
zatvoru Haaškog suda u Sheveningenu, niti našeg Darija Kordića koji je osuđen pet puta većom
kaznom od jednog od najvećih ratnih zločinaca majora tzv. JNA Veselina Šljivančanina. To nije
spomenuo čak ni lažni pravaš Anto Đapić (za kojeg sam godinama upotrebljavao još mnogo goru
kvalifikaciju, ali tome sada i ovdje nije mjesto)

16./- Nitko nije govorio o smanjivanju budžeta predsjedniku Mesiću, a kamo li o uzurpaciji i smanjiva-
nju njegovih sadašnjih (protuustavnih) ovlasti

15./- Posljednje i najvažnije: Nitko ne govori o potrebi najenergičnije «lustracije» u našoj novoj
Državi Hrvatskoj, a posebno o tome da se Udba, KOS i Udbomafija proglase zločinačkim
organizacijama, te stave izvan zakona! A tek onda ćemo se moći lako obračunati i sa korupcijom!

I na kraju pitanje: Tko bi glasovao i tko će glasovati za sve ove izborne egzibiconiste, kukavice,
demagoge, šarlatane, farizeje i licemjere, koji su sve ovo prešutili u ovoj predizbornoj kampanji.
Pa, ipak, izađimo Hrvati na izbore, a ovaj tekst nek nam je u pripomoći. Računajmo i da će nam
barem malo i Bog pomoći!!

Ante Rokov Jadrijević, Brtonigla
(hrvatski socijal-radikal)

Mladena Bajića za suca stavnog suda R.H.!! Ponedjeljak, 19 Studeni 2007

Mladena Bajića za suca stavnog suda R.H.!! Ponedjeljak, 19 Studeni 2007


Nedavno je, prije tri tjedna, Aldo Radolović (konačno) izabran za suca Ustavnog suda R.H. Za one koji ne znaju tko je Aldo Radolović, evo uvodne informacije: dr. sci. Aldo Radolović je predsjednik Županijskog suda u Puli i na Pravnom fakultetu u Rijeci predaje jedan ili dva predmeta iz svoje struke. Ja sam ga nažalost dobro upoznao, jer sam upravo zbog njega, odnosno «zbog njegove pristranosti, njegovog neurednog obnašanja sudačke dužnosti, i namjernog odugovlačenja sudskog postupka» (citiram moju Pritužbu protiv Radolovića predsjedniku Vrhovnog suda R.H. Branku Hrvatinu od 10. siječnja 2007.g., na koju još nisam dobio nikakav odgovor) prije tri dana u Općinskom sudu u Bujama imao već 26. suđenje u tri i pol godine. Naime, nikako ne mogu, već četiri godine, iseliti iz moje dvorišne kuće jednog notornog ... švercera, kamatara, zgubidana ... uz to i lažnog hrvatskog branitelja iz okolice Zadra, koji mi duguje već preko 130.000 kuna od neplaćene stanarine, uzurpacije čitave moje imovine, neplaćenih režijskih troškova, itd., jer našim Općinskim sudom u Bujama iz pozadine vlada jedan moćni i bradati udbomafijaški odvjetnik, od kojeg drhte i bježe gotovo svi odvjetnici na Bujštini! Navodno je taj «Bradonja» pobjegao iz Osijeka 1991.g., gdje je navodno bio zamjenik državnog tužioca. A pobjegao je čim je osjetio da mu je za petama general Branimir Glavaš. To je priča koju je taj «Bradonja» sam proširio po Umagu. Provjerio sam tu priču u Osijeku i pokazala se lažnom! Inače, taj je «Bradonja» morao pobjeći i iz Umaga u Portorož, čim je propala Manolićeva i Mesićeva parlamentarna urota protiv prvog predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana krajem proljeća 1994.g. A to je znakovito! Naime, nimalo slučajno, tome Bradonji u svemu pomaže i Općinsko državno odvjetništvo u Bujama (ODO Buje), u kojemu stoluju sve neka poznata udbaška imena: jedno iz Pule i dva iz Doboja u Bosni. Žalio sam se ja zbog toga i Mladenu Bajiću, Glavnom državnom odvjetniku u Zagrebu, ali moš' mislit: UDBI SE ŽALIŠ, UDBA TE TUŽI, UDBA TI SUDI! Pa se ja pitam: kad može Aldo Radolović biti sudac Ustavnog suda R.H., zašto onda ja ovdje i sada ne bih predlažio i Mladena Bajića za suca Ustavnog suda R.H.?!! Njih dvoje su tako dobro uigrani «krivosudni» tandem, da ih je škoda razdvajati! A u Ustavnom sudu ih ionako čeka ustavni sudac Mario Kos koji je Radoloviću prije dvije i pol godine pomogao krivotvoriti izbore za lokalnu i regionalnu samoupravu u mojoj općini Brtonigla (kojom također neprikosnoveno vlada isti taj udbomafijaški «Bradonja» iz gornje priče, štiteći, servsirajući, pomažući i podstičući enormni katastarski i Z-K kriminal IDS-a u našoj minijaturnoj općini!). To već preko godinu dana po našoj Prijavi istražuje Bajićev «USKOK», kojega koči sam Mladen Bajić. Znači, ništa od toga!

Za g. Damira Kajina je Aldo Radolović neupitni «moralni autoritet» (Glas Istre, od 11. srpnja 2007.), i kao takav «dobitak za hrvatsko pravosuđe», iako «gubitak za Županijski sud u Puli». Tak normaljno (za tovarišča Kajina, bivšeg naprednog i vodećeg komsomolca iz Buzeta), jer je Aldo Radolović znalački, drsko i vješto štitio IDS-ov stranački kriminal u Istri svih ovih pet, šest ili sedam godina! Navest ću ovdje samo nekoliko očitih primjera: «Arenaturist», Dragonera (u tome mu je pomagao Kajin svojim čuvenim «amandmanima»), Barbariga, Vodnjan, Premantura, Runjačica, Medulin, Ližnjan, Poreč, Grožnjan, Brtonigla ... i na kraju Pićan, itd. A sada se opasno zamutilo oko brodogradilišta «Uljanik» u Puli, čiji se kapital već nekoliko godina spretno odliva u već privatiziranu i sestrinsku «Uljanik Plovid-bu» menadžera Dragutina Pavletića i Karla Radolovića. A Aldo Radolović i njegov Glas Istre su se pobrinuli da to ne dođe u javnost, «jer je javnost smrt za mračne snage!». Boje se Aldo Radolović i Glas Istre «da se Vlasi ne dosjete»! Međutim,... ljudi se kad-tad ipak dosjete!
Citirat ću ovdje dio izvrsnog članka najboljeg istarskog novinara Dražena Majića u Glasu Istre od 29. rujna 2006.g. «Gospodari istarskog pravosuđa» (nakon kojeg je Dražen Majić dobio trenutni otkaz, zajedno s Glavnom urednicom Enom Ambrozić i još pet novinara!): «Suđenje Ivanu Heraku, Đaniju Bažonu i Igoru Mlinaru za zloporabe položaja i ovlasti, u slučaju započetom pred Općinskim sudom u Pazinu u listopadu 2000.g., ni nakon šest godina nije prioritet na (Županijskom, op. A.R.J.) sudu u Puli .... održano je 56 glavnih rasprava, 20 puta je rasprava odgađana, šest puta je počinjala iznova, sedam je puta zatraženo izuzeće županijskog državnog odvjetnika (Vlatka Nuića, op. A.R.J.) i njegovih zamjenika, 13 puta raspravnog suca, sudskog vijeća i svih sudaca i predsjednika Županijskog suda u Puli». itd., itd. Rezultat? Ta čuvena trojka je prije dva mjeseca oslobođena optužbe, a Đani Bažon, koji je bio osumnjičen za pronevjeru 23,5 milijuna kuna, danas je član tročlane uprave udbaškog Glasa Istre! Dakle, dva Žmaka i jedan Bažon! Sapienti sat!
Dakako, sve je to bilo moguće tek nakon što je Mladen Bajić sredinom mjeseca studenog 2005.g. smjenio Županijskog državnog odvjetnika Vlatka Nuića! Dakle, opet taj dobro uigrani «krivosudni» tandem Radolović–Bajić!
I o tome je sjajni novinar Dražen Majić napisao jedan svoj izvrsni članak u Glasu Istre 22. studenoga 2005.g. pod naslovom «(Županijskog državnog odvjetnika) Vlatka Nuića makla politika zbog protivljenja rasprodaji istarske zemlje!».
Tom članku je prethodio i izvrsan članak tadašnje Glavne urednice Glasa Istre Eni Ambrozić pod naslovom «KSENOFOBIJA PREDSJEDNIKA PULSKOG ŽUPANIJSKOG SUDA», u Glasu Istre od 13. listopada 2005.g., koji je izazvao provalu patološkog bijesa Alda Radolovića, jer je to bio njen izravan odgovor na njegov tekst «Glas Istre je godišnji susret sudaca Istre popratio na posve neistarski način».
Dakle, eto nam prave slike predsjednika Županijskog suda u Puli. On je notorni IDS-ov ksenofob (prije svega prema Hrvatima u Istri koji su došli «priko Učke!); on mrzi svoje studente iz Istre koji su «Neistrijani» i koje on zbog toga stalno obara na ispitima; on je naprosto poludio kada je pročitao moju «uvodnu besjedu» na suđenju s glavnim tajkunom IDS-a u Brtonigli Francom Cattunarom, koji me uz pomoć onog «Bradonje» također sudski proganja, jer sam «Neistrijan», jer sam tvrdi i deklarirani Hrvat, uz to i vrlo poznati publicist, najžešći protivnik njegovog IDS-a od njegovog osnivanja u Galižani kod Pule 19. siječnja 1990.g., a uz to sam bio i jedini otvoreni i javni protivnik osnivanja minijaturne talijanaške Općine Brtonigla iz 1993.g. O tome svjedoči moja tadašnja polemika u Glasu Istre s prvim predsjednikom Općine Brtonigla Tulliom Fernetich-em.
Sve su to razlozi zbog kojih Aldo Radolović (jednako kao i Mladen Bajić!) namjerno drži sve sudske predmete otvorenim, blokiranim i paraliziranim, kako bi nas po starom udbaškom receptu držao pod svojom hipotekom, kako bi nas mogao ucjenjivati, pritiskati i terorizirati, te tako vršiti pritisak na našu slobodu, naše djelovanje, pa čak i naše postojanje!
Upravo zbog svega navedenoga, Aldu Radolovića je u lipnju ove 2007.g. novinarka Marina Vukšić u opširnom intervju-u postavila dva krucijalna pitanja. Prvo: «Zakonom o sudovima uveden je institut prava na suđenje u razumnom roku, a postupci na hrvatskim sudovima i dalje traju beskonačno»; i drugo: «Institut prava na suđenje u razumnom roku predviđa i financijsko obeštećenje onih koji (pre)dugo čekaju na epilog sudskog postupka. Ministarstvo pravosuđa je lani po toj osnovi građanima isplatilo čak 3,5 milijuna kuna, a čak 750.000 kuna otpada na Županijski sud u Puli!». Znači, jedna četvrtina svih odugovlačenja i blokada suđenja u Hrvatskoj otpada na Alda Radolovića!! Na to je Radolović odgovorio nešto u poznatom fiškalskom bla-bla stilu, da bi na kraju rekao nešto ipak suvislo: «To je sudska patologija koja mora nestati».

A što ja tvrdim već skoro četiri godine nego da ta sudska patologija mora nestati, prije svega u šest mojih žalbi dvjema ministricama pravosuđa, a potom i u svojim publicističkim člancima, a to ću nastaviti još četiri godine, ako Bog da! Naime, teško da će ta «sudska patologija» nestati sve dok se u našoj Državi Hrvatskoj UDBA, KOS i UDBOMAFIJA ne proglase zločinačkim organizacijama!
Jedino tada će nas sveprisutni Damir Kajin prestati gnjaviti svojom čestom i navodnom «istrijan-skom ugroženošću», na što sam ja jednom reagirao svojim tekstom «Jesu li Franco Cattunar i g. Damir Kajin doista 'diskriminirani'» od 28. rujna 2006.. Odmah nakon toga je Aldu Radoloviću smjesta eksplodirao njegov prekotlačni ventil, jer je u tom članku pisalo i ovo: «ja neću dozvoliti da mene kao Hrvata takvi kao Franco Cattunar diskriminiraju i maltretiraju kao stranca u mojoj vlastitoj Domovini!». I «neću dozvoliti da me pretvore u najnižu i diskriminiranu nacionalnu manjinu u općini Brtonigla! Upravo stoga je Aldo Radolović munjevito reagirao i smjesta poništio Djelomičnu presudu Općinskog suda u Bujama, kojom je prije tri godine bilo nalaženo iseljenje mog podstanara iz moje kuće! I tako se sve nastavilo još više od godinu dana i tko zna koliko će sve to još trajati. A nije samo taj predmet u pitanju: tu je još nekoliko sličnih, usko povezanih i vješto multipliciranih predmeta u kojima mi «UDBAŠKA IMPERIJA UZVRAĆA UDARAC». I svemu tome kumuje Mladen Bajić, a sve po nalozima onog čekinjavog «Gedže s Pantovščaka»! A iza njega, onako iz pozadine ili iz bunkera ispod Pantovščaka, cereka mi se «Veliki majstor svih hulja», čije ime i ne moram reći, jer svi Hrvati dobro znaju da je riječ o bivšem Titovom i Rankovićevom zločinačkom komandantu logora smrti na Golom otoku, na kojem je bilo zatočeno 53.000 Titovih protivnika. Sapienti sat!

Na kraju, ja ipak predlažem Mladena Bajića za suca Ustavnog suda R.H. Kad može Aldo Radolović, onda može i Mladen Bajić. Naš Ustavni sud je po svemu sudeći postao posljednje utočište društva «Braća Bajići», dakle svih onih koji su, kao i Radolović u Istri, štitili ogromni udbomafijaški kriminal i INI i progonili poštenu i hrabru Vesnu Balenović, štitili ogromni udbomafijaški kriminal u Riječkoj banci, štitili ogromni kriminal direktora brodogradilišta «Viktor Lenac» u Rijeci, štitili više od 15 godina veliko i drsko Marinovićevo kamatarenje u Zadru i njegovo «bankarsko» i odvjetničko servisiranje zadarske narkomafije, itd. Povrh svega su «Braća Bajići» obustavili brojna suđenja protiv srpskih ratnih zločinaca, najprije protiv 65 takvih osoba u 2001.g.,a potom su 2002.g dali oprost i obustavili istrage protiv 249 osoba srpske nacionalnosti, te na kraju i protiv više od 200 osumnjičenih osoba srpske nacionalnosti zbog ratnih zločina u Vukovaru 1991.g. Mladen Bajić očito sam odlučuje kad će koga i za što optužiti, on određuje tajming kad će nešto biti servirano udbaškim novinarima da naprave veliki pritisak na našu javnost i na naše pravosuđe, on režira suđenja našim generalima, itd. Pa zar to nije dovoljno i po zasluzi da i on, kao i Aldo Radolović, postane sudac Ustavnog suda R.H.?! Dakle, kad se već vraćaju komunističke i staljinističke sudske lakrdije, onda jedna više ili manje ionako ništa ne znači.

Uostalom, sve je to ionako prljava politička mućka, dogovorena u krugu: Mesić-Račan-Šeks-Sanader, pod budnim okom «Velikog meštra svih hulja». Nažalost, sve je to Anto Đapić mirno gledao i prešutio, kako u našem Saboru, tako sada i u predizbornoj kampanji, iako sam ja njegovom klubu zastupnika slao sve ono gore spomenuto, a i mnogo više toga. Pa ipak, ja ću u mojoj izbornoj jedinici glasovati za njegov HSP i to samo zato što je drugi na njegovoj listi naš umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo! Jer se nadam da će konačno na čelo Hrvatske stranke prava doći jedan veliki i pravi hrvatski pravaš!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing
(hrvatski socijal-radikal)

KAKO TO DA KATOLIČKA CRKVA NIKAKO NE MOŽE UČESTVOVATI

8. studeni 2007.g.
Uredništvu www.amac.hrvati-amac.com

KAKO TO DA KATOLIČKA CRKVA NIKAKO NE MOŽE UČESTVOVATI
U PREDIZBORNOJ KAMPANJI, A SVJETSKA MASONERIJA,
JUDEOMASONERIJA I UDBOMASONERIJA MOGU?!

Nakon što je predsjednik Mesić opet brzopleto i ishitreno reagirao na jednu posve uobičajenu i normalnu propovijed našeg vojnog biskupa Juraja Jezerinca, rekavši da se naša katolička crkva nema što miješati u predizbornu kampanju (a on sam, Mesić je to učinio samo dan ranije grubo sugerirajući hrvatskim biračima da glasaju za njegovu crveno-žuto-zelenu političku opciju!!), Mesić je smjesta pobjegao s političkog megdana i sve uzde upravljanja Državom prepustio svom «savjetniku» (hm, «savjetnik» koji mu je ustvari Gazda!) Budimiru Lončaru, da on diplomatski izgladi stvar s apostolskim nuncijem u Hrvatskoj mons. Franciscom Javierom Lozanom.
Nakon sastanka na Pantovščaku, koji je trajao svega pola sata, izdato je jedno nemušto i posve diplomatsko priopćenje Ureda predsjednika, iz koga se može isčitati da su se dvije strane složile da se nisu o ničemu složile i da su obe strane ostale na svojim prethodnim pozicijama!
Dakle, sve je završilo na još jednoj diplomatskoj basni o «pozitivnim i konstruktivnim razgovorima», koji su završili povratkom na prethodni status quo.

Nota bene: Mesić je smjesta pokupio cijelu svoju veliku udbašku čergu i onako u svom stilu na brzaka obišao Estoniju (u dva dana) i Beč, e da bi «ko bajagi» (u prijevodu: tobože!) prisustvovao nekom od stotina sličnih sastanaka o Bog-te-pita-kojem pitanju. Tako su Mesićevi udbaši pokupili još tri, četiri ili pet izdašnih diplomatskih deviznih dnevnica, po načelu: vuk sit, a ovce ko' ovce!
Tako se ponovo pune blagajne Udbe i KOS-a!
Može im se, jer se ni Račan ni Sanader nisu usudili Mesiću ukinuti (polu)predsjednički politički sustav, koji se u posljednjih šest godina pretvorio u puni predsjednički sistem, a Mesić u jednu lakrdiju od diktatora.

Dakle, da ovdje nešto važno rasčistimo. Cijela komunistička štampa uvijek diže svoju paklenu galamu čim naši biskupi kažu nešto životno važno svom hrvatskom narodu, a pogotovo ako se tomu može priljepiti neka stara i otrcana komunistička etiketa iz dobro znane ropotarnice Andreja Ždanova ili Milovana Đilasa iz 1946./47. god. Dakle, staljinizam im je genetska greška! Stoga je njima dobro došla najnovija izjava vojnog biskupa Jurja Jezerinca u nedjeljnoj propovijedi, da bi hrvatski vjernici i birači trebali voditi računa o tome da svoje glasove na predstojećim parlament-arnim izborima ne daju onima koji djeluju protiv svog naroda i svoje Domovine. A na to su gore spomenute «komunjare» odmah graknuli i odgovorili svojom paklenom galamom. Međutim...

A kako to da svjetska masonerija, čiji je zastupnik na ovim izborima HNS (ustvari Hrvatska Nenarodna stranka) besramne Vesne Pusić, ima prava čak i učestvovati na našim parlamentarnim izborima, a ne samo davati sugestije hrvatskim biračima što birati. Naime, masonerija, kako svjetska s glavnim centrom u Londonu, tako i zagrebačka, također je jedna vrsta crkve, ustvari anti-crkva Sathanovog Hrama, koja propovijeda Antikrista, pa se kao takva ne bi smjela miješati u našu predizbornu kampanju! Zašto im se to nitko ne usudi reći otvoreno, ravno u njihovo zmijsko lice (ne znam zašto mi pada na pamet baš zmijsko lice zvečarke) ?!
Mora se reći da i UDBA i KOS, dvije subverzivne i zločinačke organizacije, itekako učestvuju u našoj predizbornoj kampanji, jer nikad nisu izričito zakonom zabranjene. One to rade indirektno, preko svojih brojnih prljavih dezinformatora i manipulatora, bilo novinara (primjerice: «Bak-a», «Lore», «Jantar-a», «Luks-a», «Lenon-a», «Plesač-a», «Olivier-a» i drugih), bilo brojnih državnih tužitelja, brojnih sudaca (naročito kaznenih sudaca!), te brojnih lažnih i podmetnutih svjedoka, itd.
A da predsjednika Mesića i ne spominjem!
Pogledajmo to malo pobliže. Zar nije krajnje čudno da su baš u ovom trenutku (vrlo spretno tempirano!) u tijeku tri prljava suđenja hrvatskim generalima iz Domovinskog rata: prvo generalima Ademiju i Norcu, drugo generalu Glavašu, treće generalu Zagorcu. A moglo se to završiti još prošle godine. No Stipe Mesić i Mladen Bajić su klimaks tih suđenja tempirali baš uoči predizborne kampanje! A jučer su u sve to sasvim iznenadno umiješali i Nevenku Mesić, kojoj je njen «striček» i «dedica» Stipe Mesić na svom Pantovščaku brže-bolje sredio i dao oprost od njenih bezbrojnih kriminalnih radnji u kući zvanoj «Rovinjsko sunce», e da bi ona poslužila kao novi i dobro preparirani i instruirani svjedok protiv generala Branimira Glavaša! Kako to baš sada, samo petnaest dana prije izbora, a prije godinu dana se ničega nije sjećala? Jesu li po srijedi opet nekakvi tipični mesićevski «transkripti» s Pantovščaka? Gdje je ona ustvari bila u pritvoru posljednjih mjesec ili dva dana, zbog njenog kriminala u kući «Rovinjsko sunce»? Možda kod svog «stričeka» na Pantovš-čaku? Možda na dvomjesečnom tečaju lažnog svjedočenja za suđenje generalu Branimiru Glavašu?! Citiram g. Matu Ćavara, iz «Fokusa» od 17.stud. 2006.g.: «Neka se srame svi oni kojima se opraštaju zločini samo da bi svjedočili protiv generala Glavaša!».
Dakle, eto kako nam se subverzivni pokajnici, zaštićeni svjedoci i/ili agenti Haaškog suda mješaju u našu predizbornu kampanju! I još k tomu našoj Katoličkoj crkvi pokušavaju držati javne pridike o tome tko ima i tko nema prava učestvovati u predizbornoj kampanji.

Konačno, zar i famozna «afera Maestro» (nazvana i «Tri tenora») nije bila dio najprljavije
predizborne kampanje? Predsjednik Mesić je još prije skoro pet mjeseci bio gromko najavio da će
se «njima trojici uskoro u zatvoru pridružiti cijeli orkestar». E, to se nije dogodilo. Netko je
zaštitio ostale, to jest cijeli ostali «crveni orkestar»! ZNA SE, MESIĆ!! A zbog toga nam je
Europska Unija ovih dana opet dala packu zbog korupcije u našem pravosuđu (i državnoj upravi).
Normalno, jer EU već zna «Tko je gospodar kaosa u našem pravosuđu» (moje pismo od 12.
srpnja 2005.g.!), a to je predsjednik Stipe Mesić, koji nam non-stop «beskrajno g-lupeta o tzv.
«pravnoj državi» (tako je naime glasio jedan moj veliki članak u «Fokusu» prije šest godina!). U
tome mu je desna ruka Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, koji poslušno i revnosno zapovjeda
lancem nižih državnih odvjetništava, u kojemu i danas radi i djeluje velik broj udbaša i bivših
komunističkih državnih tužilaca (a i oni su već i po definiciji bili udbaši). Dakle, radi se o krajnje
selektivnom «pravosuđu», odnosno «krivosuđu», koje djeluje na principu: UDBI SE ŽALIŠ, UDBA
TE TUŽI, UDBA TI SUDI!». Zato i jesmo postali država institucionaliziranog i organiziranog
kriminala, jer sve to štiti velika «Crna hobotnica» s Pantovščaka.

Dakle, eto zašto naša Katolička crkva nikako ne može učestvovati u predizbornoj kampanji, a svjetska masonerija, judeomasonerija i Udbomasonerija mogu! Jer je ta svjetska sotonerija jača u Hrvatskoj. Tako misli Stipe Mesić. A ja mislim suprotno i stoga ponovo kličem:
Smrt udbofašizmu – sloboda hrvatskom narodu!

Semper Paratus Croatiae
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.
(hrvatski socijal-radikal)
(objavljeno na Amac-Hrvati.com)

HAAŠKI SUD JE OD SVOG POČETKA BIO AGRESORSKI SUD!

29. rujan 2007.
Uredništvu Web portala amac.hrvati-amac.com

HAAŠKI SUD JE OD SVOG POČETKA BIO AGRESORSKI SUD!

Pridružujem se svim čestitkama i pohvalama upućenim akademiku prof. dr. Josipu Pečariću za njegov ekskluzivni intervju dat za Hrvati AMAC/Forum, koji je odlično vodio gosp. A. Karlović. Potpuno se slažem i s dvojicom komentatora tog intervjua, g. Antom Žanetićem iz Australije i g. Bobom Mostarcem da bi ovaj intervju trebao pročitati svaki Hrvat u svijetu i u Domovini (pogotovu sada nakon najnovije sramotne presude Haaškog suda i pred nove parlamentarne izbore!).

Dakle, sva je povika na najnoviju sramotnu presudu Haaškog suda (kojom je, primjerice, major tzv. «JNA» Veselin Šljivančanin osuđen na samo pet godina zatvora, a kapetan Miroslav Radić oslobođen optužbe za zločine u Vukovaru). Međutim, nije toliko sramotan taj od svog početka sramotni Haaški sud, koliko su sramotni sami naši političari Sanader, Šeks i Mesić (baš ovim redom!!), koji nisu ni prstom mrdnuli u obranu vukovarskih branitelja i civilnih žrtava! Da su oni imali barem malo našeg hrvatskog (!!) nacionalnog ponosa i dostojanstva, ova najnovija sramota ne bi nam se ni dogodila. S druge strane, ne smijemo bježati ni od svoje vlastite odgovornosti. Borba je jedini spas. «Žive samo oni koji se bore»! (Victor Hugo).
Stoga neka nitko više od nas Hrvata i ne pomisli da je premijer Sanader promijenio svoju zmijsku kožu tek kad se dočepao vlasti. To nipošto! Sanader je još od početka 1990.g. bio u istoj zmijskoj koži kao i Mesić, Šeks i njihov tadašnji šef Josip Manolić! Nije se on nimalo slučajno našao u tom prljavom društvu! I nije nimalo slučajno Sanader na kraju postao Mesićev «fikus u Banskim dvorima»! Trebalo je početi puhati i na hladno čim je Sanader početkom 2005.g., na zahtjev Milorada Pupovca, vođe Srba u Hrvatskoj, smijenio Josipa Kompanovića s njegovog položaja pomoćnika ministra iz Uprave za izbjeglice. Već tada je trebalo zvoniti na uzbunu i vikati: IZDAJA, IZDAJA!

Jasno je bilo od početka (barem od mog pisma «Haaški sud i Viteški Hrvati», od 3. 10. 1997.g.)
da je Haaški (ICTY) sud od samog svog početka bio zamišljen kao novo prljavo oruđe za nastavak srpske agresije na Hrvatsku, samo drugim sredstvima, tobože pravnima, a u svrhu nove (treće!) okupacije i koloniza-cije Hrvatske. Njegov cilj je od početka bio istovjetan s planom srpskog kraljevskog «đeneralštaba iz 1923. i 1928.g. o «Amputaciji Hrvatske» (neposredno nakon ubojstva Stjepana Radića), samo ovaj put uz stvaranje velike RSK (Republike Srpske Krajine), od Maslinice do Drine! To je bila prava svrha osnivanja Haaškog suda, svrha koju u prvi mah nije bio shvatio naš prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman. Međutim, nakon našeg upozorenja, dr. Franjo Tuđman se brzo trgnuo, te se odmah odlučno suprostavio tom frankenštajnovskom sudu! Sjećamo se još danas kako je dr. Franjo Tuđman iz Zagreba bio isprašio američku Židovku Madeleine Albright! A onda je judeo-masonerijska aždaja digla svih sedam svojih otrovnih glava, od kojih je najotrovnija jedna «zvečarka» u Hrvatskoj i hrvatskom Saboru, te je počelo bjesomučno riganje otrova po Hrvatskoj.
A što se tiče drske i bezobrazne haaške tužiteljice Carle Del Ponte ona je doista «Balkanska Lady Macbeth», kako ju je to u svom stilu i bez dlake na jeziku označio John Bolton, bivši američki veleposlanik pri UN! Njen Haaški sud se pokazao gorim od Hitlerovog Leipziškog suda 1934.g., a ona mnogo gora tužiteljica od Hermanna Goeringa, kasnijeg Hitlerovog ministra unutarnjih poslova, osnivača Gestapoa i konačno Hitlerovog rajhsmaršala!! Stoga nju, Carlu Del Ponte neće moći oprati od blata i sramote ni još pet knjiga njene pobočnice Florence Hartmann! Sva smo njena «otkrića» mi znali davno prije.
A ni Sanaderu neće pomoći nikakvi naknadni trikovi oko Vukovara (ali i Osijeka!). On je već do kraja pročitana knjiga! Ova sramotna presuda Šljivančaninu i Radiću je ujedno presuda i njemu! Za sve ono što je (namjerno!) propustio uraditi u obranu Vukovara, svih naših hrvatskih branitelja i civilnih žrtava, a napose svih naših generala u Haagu. Sic transit gloria mundi! (ili u prijevodu: «Oholi sramotu za slavu dobija» (Ante Starčević).

Semper Paratus Croatiae
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

EKSTREMNO - ORTODOKSNI DAMIR KAJIN

28. kolovoz 2007.g.
Uredništvu WEB portala www.amac.hrvati-amac.com

EKSTREMNO - ORTODOKSNI DAMIR KAJIN
VJERNI SLJEDBENIK TOVARIŠČA STALJINA!

Bože moj, što li smo to mi istarski Hrvati toliko skrivili onom dosadnjakoviću, saborskom zastupniku IDS-a Damiru Kajinu, da nas toliko godina, skoro svaki dan, gnjavi svojim gnjevnim «filipikama» u svom «Glasu Istre»? Već smo ih pročitali preko 3.000 različitih puta, a sve se svodi na njegovu mržnju prema nama Hrvatima i novoj hrvatskoj Državi. Jadni Kajin, koji se stalno žali da «javnost – dakle, mediji – diskriminira i IDS-ovce i Istrijane jer ih tretira drugačije od ostalih građana Hrvatske» (Tihana Tomi-čić, izvrsna riječka novinarka, «Kajin u glibu» u Glasu Istre od 26. rujna 2006.g.). Tako nam Damir Kajin 27. siječnja 2007.g. u Glasu Istre poručuje: «Ne može netko tko je u IDS-u biti u neravnopravnoj poziciji u odnosu na ostale građane», drsko i bezobrazno prelazeći preko činjenice da smo u poznatoj «aferi Cattunar» u Brtonigli upravo mi Hrvati u neravnopravnoj poziciji, jer svoja stara dvorišta kupujemo po 227 kuna po kvadratu, dok Franco Cattunar tuđa dvorišta i «kolibice» kupuje po 39 kuna po kvadratu. I dok mi svoje vrtove kupujemo po 70 ili oranice po 114 kuna po kvadratu, Franco Cattunar tuđe vinograde i maslinike (u najboljem rodu!) kupuje po svega 1,58 kuna po kvadratu. Kojeg li licemjerja Damira Kajina! Tako Kajin – uz pomoć uškopljenog Glasa Istre – kreira naše istarsko javno mnijenje, i to najčešće po svojem staljinističkom uzoru! Njemu je u Glasu Istre sve dozvoljeno, a nama Hrvatima skoro ništa....
A ovih dana evo ga opet kako nam drži prodiku o čistoći našeg katoličkog crkvenog nauka, koji je on očito štreberski napamet «nabubao» iz djedovog i očevog «Kratkog kursa historije SKP(b)-a».
Kaže Damir Kajin, «ogorčen homilijama dijela hrvatskih biskupa izrečenima na blagdan Velike Gospe» (u Glasu Istre, 17. kolovoza 2007.) da «crkva nema monopol na istinu i da je neshvatljivo da se iz crkvenih krugova mogu čuti usporedbe Hitlera i Tita, kao što se to moglo u propovijedi krčkog biskupa Valtera Župana .... Crkva bi trebala biti opozicija svakoj vlasti i brinuti se za obespravljene, a ne na ovaj način kompromitirati crkveni nauk». Tako govori «čuveni» Damir Kajin, namjerno prešućujući koliko je obespravljenih Hrvata zvjerski pobio njegov voljeni maršal Tito i njegovi partizanski četnici (više od pola milijuna!). Naime, general Milan Basta i pukovnik Simo Dubajić su bili četnici! Tko zna, zna! A hrvatska crkva, koja se brinula i borila za obespravljene, bila je i sama obezglavljena. I to doslovce obezglavljena. Primjerice, samo u srednjoj Dalmaciji su Titovi partizanski četnici ubili 168 naših svećenika (a s njima i mog strica Antu koji je svog fratra branio svojim prsima u Supetru na Braču). A da ovdje nadbiskupa Alojzija Stepinca i njegov svećenički martirij i ne spominjemo.

Tako govori Damir Kajin, koji uporno prešućuje brojne zločine Titovih istarskih partizana-stalji-nista u rujnu 1943.g. i u svibnju 1945.g. (pogotovu zločine «fojbi»), namjerno se praveći da ne zna da su već sredinom rujna 1943.g. tim pokoljima zapovijedali Titovi partizanski četnici iz Like (primjerice na čelu I. brigade «Vladimir Gortan» došao je 23. rujna 1943.g. lički Srbin Siniša Tatalović, a na čelo III. brigade lički Srbin Srđan Uzelac). Sličnih zločina je bilo još više krajem rata, 1945.g., kada su zapovijedanje Istrom preuzeli Titovi najveći razbojnici - partizanski četnici (primjerice Dimitrije Vojvodić – Zeko, Dušan Vlaisavljević, Mićun Šakić, Jovo Lončarić i mnogi drugi). A civilnu vlast je u Puli i čitavoj Istri preuzeo Todor-Tode Ćuruvija, pod čijim je staljinističkim rukovodstvom u Istri zavladao «crveni teror», koji se odmah žestoko okomio na istarske «narodnjake» (napr. ubojstvo Mate Peteha i drugih), te su odmah smjenjeni svi vođe narodnog ustanka u Istri, a mnogi od njih 1948.g. poslani na Goli Otok (Mate Kršul, Jurica Knez, Zvane Črnja, Dušan Tumpić, Ligio Zanini i brojni drugi).
Uostalom, Damir Kajin je i rodbinski vezan za one četiri «fojbe» na Ćićariji, u kojima je na zvjerski način skončalo svoj život 130 nedužnih stanovnika Sjeverne Istre, od Lupoglava i Brgudca, preko Rašpora i Trstenika, pa sve do Vodica i Jelovice. Neka se i to zna! (Iako to ovdje nije tema).

Kaže nam još Damir Kajin, bijesan nedavnim istupima i stavovima novog predsjednika SDP-a Zorana Milanovića u vezi s generalom Antom Gotovinom: «Nezamislivo je da oni koji predstavljaju ljevicu koketiraju s desnicom. Predizbornim dodvoravanjem povijesnoj neistini nitko ne može računati da će imati stabilnu vlast. Ne može se relativizirati partizanski i ustaški pokret. Protiv sam rehabilitiranja Tuđmanove politike. Istina da je 'Oluja' bila legitimna vojna akcija, ali isto tako je istina da se srpsko stanovništvo iselilo na temelju dogovora Tuđmana i Miloševića (dakle, nije bilo tzv. «etničkog čišćenja»!!, op. A.R.J.) ... Mogu to ocijeniti jer sam bio u 'Oluji'. Nakon toga su se dogodili zločini i neviđena pljačka, a spaljeno je dvadeset tisuća objekata. Za to netko treba odgovarati. Osim toga, kada se priča o Gotovini, kao da svi zaboravljaju da je cijela zemlja bila talac njegova bijega».

Prije svega, Damir Kajin je u «Oluju» otišao kao dobro poznati istarski «prekovoljac», za razliku od nas koji smo i u «Oluju» i u Domovinski rat otišli kao hrvatski dragovoljci! Drugo, nije točno da je u 'Oluji' spaljeno «dvadeset tisuća objekata». To je najobičnija udbaška laž i podvala! Moja samostalna satnija porečkih i umaških dragovoljaca (kojom je zapovijedao g. Skender Hasimi iz Poreča) kretala se iza tenkovskog ešalona 9.gardijske brigade generala Mirka Norca, od Široke Kule, preko strašnog Ljubova, pa niz Bunić i Debelo brdo, prema Jošanima do Udbine, a odmah potom je nazad preko Pećana i prijevoja na Plješivici okrenula za njima prema Dnopolju i Donjem Lapcu. Sva ta sela su bila potpuno netaknuta, osim rodnog sela «čuvenog» Milana Đukića – Dnopolja, prema Donjem Lapcu, koji je stvarno spaljen, skoro do temelja, jer je bio najveće četničko leglo. Na prodoru prema Uni nijedno selo nije bilo spaljeno: ni Kruge, ni Nebljusi, ni Gornji Kestenovac ni Gornji Štrpci, a ni Donji! Dakle, to je čista udbaška laž i propaganda Manolićevih udbaških agenata, među kojima su bili i neki najpoznatiji njihovi novinari, a dovoljno je spomenuti «Latinicu» i čitavu njihovu ekipu, kao i njihove najdraže, t.j. «najeminentnije» goste – dakako one s lijeve strane od Denisa Latina. Primjerice Mirjanu Krizmanić!

Treće, nije Hrvatska bila talac bijega generala Ante Gotovine, nego je Hrvatska talac haaškog «pokajnika», a odmah potom i njihovog namjesnika na Pantovščaku, izdajice Stipe Mesića. Taj se zgadio čak i svom bivšem udbaškom drugu Josipu Manoliću, koji je, čini se, sačuvao prilično razuman odmak od te groteksne i ljigave nehrvatske i neslavenske figure na Pantovščaku.

Na kraju nešto što se tiče enormnog IDS-ovog i Udbomafijaškog kriminala u Istri: Damir Kajin je izrazio nadu da se naše državno brodogradilište «Uljanik» u Puli neće privatizirati «zbog toga što bi se na taj način isčupalo gospodarsko srce Pule i Istre». Ma tko nam to kaže? Licemjerni Damir Kajin?! Onaj «isti-isti» (staljinisti-komunisti) Kajin koji vrlo dobro zna kako se novac, odnosno kapital brodogra-dilišta «Uljanik» udbomafijaški spretno, podmuklo i kriminalno odliva u već privatizirano sestrinsko poduzeće «Uljanik Plovidbu», u kojeg se potpuno preselio svojim vlastitim kapitalom i bivši vječiti generalni direktor brodogradilišta Karlo Radolović. Onaj Radolović, kome je direktor «Uljanik Plovidbe» Dragutin Pavletić cijelo vrijeme bio samo «smokvin list» na čelu «Uljanik Plovidbe»!

The last but not the least: «Kajin se na kraju založio za promjene Ustava, kojima bi trebalo vratiti Županijski dom» (i ostale bla-bla «štorije za kuneliće»). Kojeg li licemjerstva Damira Kajina, koji je o tome šutio punih šest godina. Nije ni čudo da se on i njegov IDS sada i za slamku hvataju – sada kada vide kako im brod tone. Očito je da treba naći mjesta za nove «Kurbe ištrijanske» (ovo sam posudio od prijatelja Slavka Kalčića).

Ante Rokov Jadrijević, Brtonigla

25. veljače 2007.

ISTARSKE FOJBE NISU BILE PLOD HRVATSKOG NACIONALIZMA,
NEGO SU BILE PLOD IDEOLOŠKOG JUGO-STALjINIZMA
I SOVJETSKO - RUSKOG EKSPANZIONIZMA

Prije dva tjedna u Italiji se slavio novoustanovljeni praznik «Dan sjećanja na žrtve fojbi», povodom čega je novi talijanski predsjednik Republike gosp. Giorgio Napolitano (inače stari talijanski komunist još iz Drugog svjetskog rata), izrekao jednu vrlo jednostranu, nesretnu i teško prihvatljivu izjavu u kojoj je on osobno 'za zločine nad Talijanima i «mučenike u fojbama» okrivio «slavensku krvoločnu mržnju i bijes», te «slavenske aneksionističke težnje.... koje su poprimile zlosutne obrise etničkog čišćenja» (citirao sam Glas Istre, od 12. i 13. veljače 2007., str.5, prije svega članak «Mesić optužuje talijanski državni vrh za rasizam»).
Naš predsjednik Mesić srećom nije ostao dužan talijanskom predsjedniku Republike, te je smjesta
i bez oklijevanja hrabro odgovorio: «te izjave, u kojima je nemoguće previdjeti natruhe otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma, svakako je teško uklopiti u deklariranu želju za unapređivanje bilateralnih odnosa dviju zemalja».

Bravo gosp. Mesiću! Konačno je netko morao s naše strane lupiti šakom o stol! Što je previše, previše je! Naime, «slavenska krvoločna mržnja» ( koje je bilo s naše strane!!) nije bila ništa gora i ništa veća od iste takve krvoločne talijanske mržnje 1917. g. na Soči i kod Kobarida, zatim iste takve krvoločne talijanske mržnje u Trstu i Puli kada su Talijani 1920.g. zapalili slovenački Kulturni dom blizu centra Trsta i Hrvatski narodni dom u centru Pule, te odmah uhapsili i odveli u konfinaciju preko 2.000 hrvatskih učitelja, svećenika, i drugih uglednih Hrvata. A to je bilo čak dvije godine prije dolaska Mussolinija i njegovih fašista na vlast u Rimu!!
Nadalje, «Slavenske aneksionističke težnje» ( kojih je itekako bilo s naše strane, ali još više s ruske strane, i to sve do rijeke Tagliamento, pa čak i do rijeke Piave!) nisu bile ništa gore i ništa manje od istih takvih talijanskih aneksionističkih težnji 1915.g., kada je Italija izdala svoje ratne saveznike Austriju i Njemačku, da bi po tajnom Londonskom sporazumu dobila pravo na aneksiju Trsta, Slovenskog primorja, Istre, nekih hrvatskih otoka i Zadra.
Nadalje, naše «Etničko čišćenje» ( kojeg je itekako bilo s naše strane!!), nije bilo ništa gore i ništa veće (barem što se tiče naših Talijana) od istog takvog talijanskog etničkog čišćenja 1919./ 1920.g., zatim 1926.g., te 1934.g.!! I to je trebalo tako reći!

Za to svoje hrabro reagiranje, predsjednik Mesić je dobio nepodijeljenu podršku svih svojih simpatizera, pa čak i velike većine ostalih Hrvata, koji ga inače ne mogu ni smisliti (uključujući i autora ovih redaka). Međutim, i nažalost, naš je predsjednik Mesić već nakon samo par dana reterirao, odnosno uzmakao, jer se zbog obostranog straha od veće štete u sve to najhitnije ubacila obostrana tajna diplomacija. Ukratko, sklopljen je kompromis. Na najvišem nivou je odlučeno da se čitav taj problem prepusti nekoj (bivšoj!) zajedničkoj komisiji povjesničara. Međutim, kompromis je dobar kao mjera protiv većeg zla, ali nije dobro rješenje za budućnost. Naime, takav isti truli kompromis već otprije predugo traje, ništa se nije riješilo, osim što Hrvatska neprestano uzmiče pred sve agresivnijom talijanskom politikom, odustaje od svojih legitimnih prava na Jadranu, uzmiče pred sve agresivnijim «esulima» i njihovim zahtjevima za povratom njima oduzete imovine (konfiskacijama 1945.g., ali još više Agrarnom reformom 1946.g.), pa će nam se isti problem vratiti već dogodine, kao što nam se vraća svake godine u veljači, na dan potpisivanja Mirovnog sporazuma s Italijom u Parizu 10. veljače 1947.g., koji je Italiji bio nametnut diktatom od strane koalicije pobjedničkih Saveznika, čiji je Jugoslavija bila vrlo cijenjeni član. A osim toga, iza toga je stajao čvrsti, odlučni i nepokolebljivi maršal Jugoslavije Josip BrozTito! To su po Italiju vječno neugodne činjenice, koje nju već šezdeset godina stalno i neugodno «žuljaju» i koje bi htjela – ako ikako može – riješiti ih se što prije. i to najviše na naš račun.

A zašto mi ovdje u Istri, Rijeci i Dalmaciji ne bi najprije (i napokon!) sve te stvari riješili na našoj strani? Zar još uvijek moramo čekati da biologija, odnosno gerontologija i gerijatrija to riješi umjesto nas samih? Predlažem da mi sami preuzmemo inicijativu i to na način da svake godine, počet-kom listpada, u Rijeci, Puli ili Pazinu organiziramo dvodnevni «okrugli stol» na temu naših tragičnih i brojnih «fojbi» po Istri i po Grobinšćini. I da na taj naš dvodnevni stol pozovemo ugledne goste iz Italije, primjerice Galliana Fogara i Roberta Spazzali-ja (ako su njih dvojica još živi?), Giampaola Valdevita iz Trsta, Raoula Pupa, pa čak i opskurnog Marca Pirinu iz Pordenona i jednako opskurnog Arigga Petacca iz Livorna. Šteta što je prije par godina umro i Diego Del Castro, bivši talijanski upravitelj Zone A STT-a, a umro je i naš Julij Beltram (Giulio Beltrame) iz Kopra. No, još nije kasno! S naše strane predlažem prije svih našeg Talijana Giacoma Scotti-ja iz Rijeke, Vladu Juričića iz Rovinja (nekadašnjeg prvog partizanskog političkog komesara) i dr. Darka Dukovskog, ili dr. Davora Mandića, povjesničare iz Pule. Sa slovenačke strane predlažem povjesničarku Nevenku Trohu i mog starog prijatelja dr. Borisa Gombača, koji živi blizu Pise u Italiji. A tu bi dobro došao i moj stari prijatelj, ugledni publicist iz Kopra Milan Gregorič.
Osobno ne bih imao ništa protiv da tom «okruglom stolu» prisustvuju i Miho Valić iz Pule i Tomislav Ravnić iz Gajane kod Vodnjana, kao glavni svjedoci ( i akteri!!) naših «fojba», danas čelnici SAB-a Istre. Pa da već jednom prestanu njihove staljinističke laži i cenzure u našim istarskim medijima!
Predlažem također da se prije početka tog «okruglog stola» svi skupa poklone na grobu Norme Cossetto, bivše mlade i nesvršene talijanske studentice, u njenom rodnom mjestu Santa Domenica (danas Labinci) kod našeg Kaštelira u Istri. Njeno desetodnevno silovano i unakaženo tijelo su naši partizani
5. listopada 1943.g. bacili u jamu, odnosno fojbu kod sela Šurani kod Tinjana. Skupa s još 25 Talijana.

Inače, pojam «fojbi» se već oko 25 godina zlorabi u talijanskim medijima, a u posljednjih desetak godina sve se češće spominje «etničko čišćenje», iako je iz naše Istre pobjeglo više Hrvata nego pravih Talijana, pred najezdom barbarskog staljinizma i u takvom okviru shvaćenog divljačkog komunizma.

Poslužio bih se ovdje s dva citata našeg poznatog novinara, pjesnika, književnika i kulturologa Danijela Načinovića iz Pule: «Fojbe, deportacije bez povratka i masovne grobnice...crna su poglavlja novije povijesti Istre, događaji na čija se pitanja odgovori obično pretvaraju u ježeva klupka... Uza sve ostalo, ovo je jedno od najtamnijih mjesta u povijesti Istre uopće. U nas ga Učiteljica života obično preskače» (uzeto iz velikog članka «Pola stoljeća nakon prvih autobusa smrti», od 9.listopada 1993.).

Sličnih takvih pokušaja da se taj dio naše mračne prošlosti konačno već jednom rasvijetli bilo je u prošlih 13-14 godina više od deset puta, ali su neke cenzorske škare i kočnice, najviše one mračne snage u Istri i na Pantovščaku, bile jače od istine. A istina je da su zločini fojbi bili prije svega pakleno djelo partijskih tvrdolinijaša, zagovornika samo klasne borbe unutar partijskog rukovodstva u Istri (i protivnika borbe za nacionalno oslobođenje), poglavito onih u Odjeljenju zaštite naroda (OZN-a), okupljenih oko Ivana Motike u Pazinu u rujnu i početkom listopada 1943.g. (citirao sam ovdje članak Dušana Tumpića u «Istarskom glasu» od 14. ožujka 1998.g. o ubojstvu uglednog hrvatskog «narodnjaka» Mate Peteha u travnju 1945.g.: «Prilikom oslobođenja Žminja Mate Peteh nije odobravao okrutne postupke prema talijanašima, koje su provodili pojedinci u partizanskim redovima»). Dakle, ideologija je donijela svoje ideološke zločine u Istru. Staljinističke.

Ustvari ( to ja sada i ovdje otvoreno tvrdim! ), dolaskom surovih partijskih «tvrdolinijaša» preko Učke, NOP Istre su rascijepio na dva dijela: «narodnjački» na čelu s Joakimom Rakovcem, i na staljini-sti čki, na čelu s Ivanom Motikom i njegovim mladim Skojevcima, naročito iz okolice Barbana, kao glavnim egzekutorima Talijana, Talijanaša i svih onih Hrvata koji se s njihovim metodama nisu slagali.
Ali to nije ni pola ove priče! To u potpunosti potvrđuju mnogi kasniji događaji. Primjerice, već 19. rujna 1943.g. u Pazin dolazi novoosnovani Operativni štab NOV Hrvatske za Istru, s njegovim novim komandantom Savom Vukelićem, koji već sutradan prilikom formiranja Prve istarske brigade «Vladimir Gortan» u Žminju 24. rujna 1943.g. postavlja za njenog komandanta svog ličkog Srbina Nikolu Tatalovića, koji je također preko Učke tih dana s njim došao iz Like. A na čelo Treće brigade postavlja svog ličkog Srbina Srđana Uzelca. I on iz četničkog dijela Like. Osim toga, a to je ostala najstroža tajna, s njima je došlo i mnogo njihovih boraca, a u tom štabu je bilo i ruskih instruktora!! Upravo tada su počeli najveći pokolji nad Talijanima, ali i nad Hrvatima. Primjer ubojstva Norme Cossetto, od 25. rujna do 5. listopada 1943.g., to najbolje potvrđuje! Stoga, da parafraziram grčkog pjesnika Kavafisa:
«Barbari su došli i počeli donositi svoje barbarske zakone!»

Tu je leži glavni ključ tragedije zločina fojbi u Istri!! I to ne samo u Istri, nego isto tako i u Rijeci i u Dalmaciji. Tu je čak i Ivan Motika izgubio uzde iz svojih ruku!! On je sveden tek na ulogu jednog beznačajnog oficira pri Operativnom štabu Save Vukelića ( pročitajte to na str. 335. knjige Ljube Drndića «Oružje i sloboda Istre», zajedničko izdanje Školske knige i Glasa Istre, 1978.g.
Ljubo Drndić se nije usudio reći ništa više o tome (kao uostalom ni Dušan Diminić u svojoj knjižici «Istra u partizanskom notesu» iz 1986.g.!), nego je samo lukavo ostavio mali trag na kraju str. 337. i
na početku str. 338., ovim dvjema svojim najznačajnijim rečenicama: «U ocjenama do tada ostvarenih dometa NOP-a Istre i pri utvrđivanju narednih zadataka i načina njihove realizacije pojavile su se između Jakova Blaževića i članova partijskog rukovodstva Istre razlike, koje se i u sačuvanim izvješta-jima tog perioda mogu jasno sagledati. Dalja i svestranija obrada oslobodilačke borbe naroda Istre sigurno će o njima dati i meritorna mišljenja».
Dakle, da parafraziram: najveći su robovi bili oni koji su bili zatvoreni u sebe! A svi mi ostali bili smo robovi jedne prešućene, zabranjene i iskrivljene povijesti. Ostalo nam je dobro skrivenom tajnom što su u tom Operativnom štabu Save Vukelića radili oni ruski instruktori, iza kojih su ostale masovne grobnice i brojna polja smrti. Ostalo je nejasno što je u tom štabu radio jedan partizanski razbojnik Dimitrije Vojvodić - Zeko? Onaj koji se na kraju rata ponovo pojavio u Istri, kao načelnik štaba 11. (istarskog) KORPUSA, a kasnije kao Titov general-pukovnik!

Evo sada odgovora i na to pitanje.

I u Istri se ponovio sindrom Prve dalmatinske udarne brigade. Evo o čemu se radi: na čelo Prve Dalmatinske udarne brigade je Vrhovni štab NOVJ postavio desetak Crnogoraca, koji se prethodnih dana u rujnu 1942.g. nisu sa svojom Četvrtom crnogorskom brigadom pojavili (dezertirali su!) u zajednič-kom napadu protiv ustaša na planini Krug iznad Livna. Upravo zbog toga je Livno ponovo palo u ruke ustaša, a Vrhovni štab NOVJ usprkos tome postavlja na čelo Prve dalmatinske brigade Crnogorca Peru Ćetkovića, te još i Gligu Mandića, Vladu Ščekića, Mirka Novovića, Obrena Ivkovića, Ristu Lekića, Dimitrija Vojvodića- Zeku, Novaka Kneževića, Petra Radevića.... Dakle, Dalmatinci su bili dobri samo kao hrabri borci, ali su samo Crnogorci bili dobri kao komandanti i politički komesari!
Dakako, Dalmatinci su se odmah pobunili protiv jedne takve nepravde i došlo je do velike gužve. Komunističke povijesne knjige na tom mjestu znakovito šute, naglo zamuknu, pokušavajući podvaliti svoje poznate magluštine. No istina je poslije četrdesetak godina ipak izbila van: U Livnu je 6. ili 8. listopada 1942.g. Dimitrije Vojvodić – Zeko streljao jednog dalmatinskog partizana, valjda kolovođu te pobune, koji se zvao Roko Jadrijević!
Tu se najbolje vidi taj Titov, Đilasov, Kardeljev i Rankovićev ruski barbarogenij: streljaju vam oca u Livnu, u jesen 1942.g., a onda njegovoj četvorici malih sinova dadu partizansku «Spomenicu 1941.g.» zbog «junačke pogibije» njihovog oca na Sutjesci, u ljeto 1943.g., devet mjeseci kasnije!
Dakle, u dlaku isto kao i u «Grobnici za Borisa Davidovića» nenadmašnog pisca Danila Kiša!!
Slično je bilo i u Istri. Istarski partizani su bili dobri samo kao borci, ali nikako i kao glavni komandanti i glavni komesari. Dobar izgovor zlata vrijedi! Tako je Istra, ujedno, i oslobođena od strane partizana Narodnog Fronta, ali u isti mah i okupirana od strane srpskih staljinista, što iz četničkih krajeva Like, što iz Crne Gore, što iz Beograda i Srbije! A oni su ubrzo smjenili sve glavne istarske vođe autohtonog istarskog partizanskog pokreta.

«Crveni teror» u Istri je nastavljen i poslije rata. Maknut je Mate Kršul, ratni sekretar Oblasnog komiteta. Nakratko je na njegovo mjesto postavljen Jurica Knez (oba su kasnije završila na Golom otoku), da bi onda bio postavljen Srbin Tode Ćuruvija iz Knina, a umjesto Ivana Motike je postavljen Maks Glažar, šef Ozne iz Rijeke.
«Nakon dolaska Tode Ćuruvije smjenjeni su svi najistaknutiji partizanski rukovodioci Istre: Anton Cerovac, predsjednik Oblasnog NOO Istre, braća Ante i Ljubo Drndić, Silvije Marenić-Lovro i drugi, a na kraju i Dušan Diminić, koji je bio duša pokreta i organizator nove narodne vlasti u Istri» (Berto Črnja, «Zbogom drugovi», izdanje Matice Hrvatske, Rijeka 1992.g., str. 142.-145.). Na Golom otoku su završili još i mladi doktor Ćiro Raner, bivši ustanički komandant Pazina, te partizan i književnik Zvane Črnja, te brojni talijanski partizani Istre. (Ovaj put sam to prepisao iz onog mog publicističkog članka «Mi moramo suditi Motiki i Piškuliću» iz 1998.g., koji nigdje nije mogao biti objavljen zbog sveprisutne cenzure istarskoj «infojbatora» u medijima Istre.).

Vratimo se sada opet u jesen 1943.g., nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943.g. Dan kasnije je,
9. rujna 1943.g. u Istri buknuo općenarodni ustanak protiv talijanskog fašizma. a 13. rujna je Narodno Oslobodilački odbor za Istru donio povijesni Proglas narodu Istre...»da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati!.... Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom ... ŽIVJELA HRVATSKA ISTRA! ŽIVJELA JUNAČKA NARODNO OSLOBODILAČKA VOJSKA! ŽIVIO ZAVNOH! ŽIVJELA CRVENA ARMIJA! ŽIVJELE SAVEZNIČKE ARMIJE!

Nepobitna je povijesna činjenica da se taj i takav proglas nije svidio nekima «Tamo daleko»!
Stoga je od «tamo daleko» brzo stigla naredba da se taj «Proglas narodu Istre» malko preinači, odnosno preuredi, i to na način da se u njega doda i ime «Jugoslavija». Taj je zadatak povjeren nezdravom slabiću Vladimiru Bakariću, koji je hitno sazvao zasjedanje ZAVNOH-a u Otočcu 20. rujna 1943.g. Donešena je Odluka kojom se Istra priključuje Hrvatskoj, a preko nje Jugoslaviji. Bakarić je odmah uputio u Istru svog izaslanika Jakova Blaževića, člana CK KP Hrvatske, sa zadatkom da istarske partizanske rukovodioce upozna s novim stanjem stvari. No istarski partizani se nisu složili s njim...

No, ni to onima «Tamo daleko» nije bilo dovoljno dobro, pa su preko toga donijeli svoju Odluku na Drugom zasjedanju Avnoja, 29. novembra 1943.g. u Jajcu (kada je ruska Crvena Armija slomila kičmu Hitlerovom Wehrmachtu i kada je već bilo jasno da Nijemci gube rat. Tada su se oni «Tamo daleko» do kraja osilili i pokazali svoje pravo lice). Ukratko, Istra je bila priključena, odnosno anektirana Jugoslaviji, a ne Hrvatskoj! Slijedeći val zločina fojbi će se stoga prvenstveno obrušiti na Hrvate – Narodnjake, kao ideološke protivnike Tita i njegovog staljinizma! Počela je nesmiljena borba za buduću vlast u Istri, u kojoj su pogažena sva «sveta» načela komunističke Revolucije. Tako je ubijen vođa istarskog ustanka Joakim Rakovac, ubijen je Mate Peteh, ubijeno je više svećenika i mnogo drugih uglednih Hrvata – Narodnjaka. Najmračnije poglavlje povijesti Istre se počelo krvavo ispisivati.

Nakon što je početkom 1945.g. Deveta dalmatinska (otočna) brigada izvršila desant kod Plomina i u jednom naletu, skupa s nekoliko istarskih partizanskih odreda, oslobodila skoro čitavu Istru, u Istru pristiže i 11. istarski KORPUS (13.,35. i 43. DIVIZIJA – s 87 posto Hrvata i samo 10 posto Srba), s komandantom KORPUSA Dušanom Vlaisavljevićem, političkim komesarom Đurom Matićem, načelnikom štaba Dimitrijem Vojvodićem – Zekom, šefom OZNE Brankom Matićem, novim komandantom Mićunom Šakićem, komandantom 13. primorsko-Goranske divizije Jovom Lončarićem i njegovim zamjenikom Mićom Zrnićem, komandantem 43. istarske divizije Savom Vukelićem i mnogim drugima. I samo jednim Hrvatom, Mirkom Lencem, kao političkim komesarom 35. divizije (ličke). S tim korpusom u Istru dolaze i brojni tajni agenti «Baćuške», odnosno «Hazjajina» («Gazde») Staljina! Primjerice Tode Ćuruvija iz Knina, suborac mog oca Roka Jadrijevića, iz Prve Dalmatinske brigade.

Tode Ćuruvija postaje pravi Šef Istre i počinju sve one već gore opisane čistke istarskih partizanskih vođa, kojima je put na Goli otok već osiguran. Nova okupacija Istre je počela. «Crveni teror» je zavladao našom Istrom. Počinje i «etničko čišćenje» (pročitati roman «Materada» našeg Fulvia Tomizze!). Primjerice, na ondašnjem pulskom kupalištu Vargarola Titovi su udbaši tijekom ljetnje noći podmetnuli jednu veliku avionsku bombu, koja je 18. kolovoza 1946.g. eksplodirala i ubila preko stotinu ljudi. Bio je to dio paklenog plana da se pulske i istarske Talijane zastraši «crvenim terorom», koji je bijesnio cijelom Istrom, te da ih natjera na egzodus (što se uskoro i dogodilo!).
Uostalom, o tome sam još prije dvije godine napisao svoj veliki publicistički članak «Srca u jama-ma, duše u paklu», povodom opskurnog talijanskog filma «Il cuore nel pozzo», objavljen samo u «Hrvatskoj smotri» u ožujku 2005.g. i to tek nakon više od tri mjeseca.

Dakle, jesu li ovo bili razlozi koji su uvjerili našeg predsjednika Republike Stipu Mesića da odustane o daljnje polemike s predsjednikom Repblike Italije Giorgiom Napolitanom? Vrlo vjerojatno jesu. Pa ipak, ja držim da je dobro što je predsjednik Mesić rekao ono što je rekao u svom odgovoru na jednostrane Napolitanove tvrdnje o zločinima nad Talijanima i «mučenicima u fojbama» za koje je On okrivio «slavensku krvoločnu mržnju i bijes», te «slavenske aneksionističke težnje.... koje su poprimile zlosutne obrise etničkog čišćenja». Nažalost, bilo je svega toga i na našoj strani!

Mene je najviše zabrinulo Mesićevo povezivanje zločina fojbi s pravom na odmazdu. On je to već ranije znao zlorabiti, primjerice kad je uspoređivao pokolj na Blajburgu kao pravednu odmazdu za zločine u ustaškom logoru Jasenovac. Ali on nikada nije istu formulu primjenio i na naš «Medački džep» ili odmazdu na na Pazarištu kod Gospića zbog nekažnjenog zločina nad Hrvatima u Širokoj Kuli tri dana ranije. A nije ni na relativno malenu odmazdu nad četničkim jatacima u pobjedničkoj hrvatskoj «Oluji»?!!
Nažalost, to predsjedniku Mesiću nije nimalo slučajno!

Inače, ne slažem se ni najmanje s našom ministricom vanjskih poslova Kolindom Grabar – Kitarović da sve to treba prepustiti našim povjesničarima. Kojima? Zar Hermanu Buršiću, Antunu Debeljuhu, Ljubi Drndiću, ili možda Petru Strčiću? Ma, to nipošto! Ma, ni govora!! Imali su oni za to dovoljno vremena šezdeset godina i što su učinili? Ništa! Bili su samo najveći robovi, oni koji su bili zatvoreni u sebe!! A bolje je bilo biti zatvoren i na Golom otoku, nego biti kukavički zatvoren u sebe! Čast je ono što čini čovjeka! To je ono što su dokazali Zvane Črnja, Dušan Tumpić i Dušan Diminić!

Osobno se danas najviše pouzdajem u našeg Giacoma Scotti-ja, autora knjige «Dossier Fojbe»
(na talijanskom jeziku), koju je izdao jedan talijanski izdavač iz Lecce-a. Pročitao sam još nekoliko članaka o njegovim iznimno hrabrim izjavama u Trstu, Rimu i Milanu prošle godine, a prije 36 godina bio sam pročitao i njegovu knjigu «Stella una rossa» (o povijesti talijanskog bataljuna «Pino Budicin» i talijanskim partizanima u našoj istarskoj narodnooslobodilačkoj borbi). Njemu, dakle, vjerujem!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Tko su ustvari najveća «Tri tenora»

23. lipnja 2007.

Tko su ustvari najveća «Tri tenora»
Gosp. ŠEKS, DRUGE DVIJE DIVOVSKE HOBOTNICE
OSTAT ĆE POTPUNO NETAKNUTE!

Nakon prošlotjednog otkrivanja antikorupcijske akcije USKOK-a i Državnog odvjetništva u HFP-u, pod kodnim nazivom «Maestro» (odnosno «Tri tenora»), predsjednik Mesić je najavio da će se njima, «trojici tenora» uskoro u zatvoru pridružiti «cijeli orkestar». Nije valjda mislio i na cijeli svoj «Crveni orkestar»? Nije nipošto. Naime, jasno je da će taj «orkestar» ostati potpuno netaknut!

Što se nas tiče, uhićena su samo «tri mala rezervna igrača s klupe». Jer, pravi su tenori Mesić, Šeks i Sanader i to zna osamdeset posto građana Hrvatske! I dok se njih trojica na sva usta hvale što su uhvatili malu i ljigavu hobotnicu iz HFP-a, mi se nezavisni hrvatski intelektualci glasno i javno pitamo: a što je s druge dvije divovske hobotnice – onom iz SDP-a i njenom mnogo opasnijom i otrovnom sestrom, «crnom hobotnicom» s Mesićevog Pantovščaka? Na nju smo mi javno ukazivali još prije 18 mjeseci, ali se to nitko u Hrvatskoj nije usudio objaviti na svojim stranicama. No, bilo je i drugih puteva Gospodnjih .... i stiglo je «Kamo Treba», pa su se stoga naše troje malih hrvatskih «poslovođa» ipak morali pokrenuti. Ali, «vrana vrani oči ne kljuje», pa su oni lukavo žrtvovali samo svoje tri malene hobotnice, odnosno svoja tri mala rezervna «tenora»! I misle da će se time oni sami, gore na vrhu, tek tako izvući.
Neće! Jer najveće leglo korupcije su dvije naše najveće političke stranke, HDZ i SDP, obe «stranke dugih prstiju». Samo to SDP bolje prikriva, jer ima bolji «pogon», posebno novinarski. Dakle, tu su dva najveća legla korupcije, a da ono treće na Pantovščaku i ne spominjemo. Dosta se prisjetiti Zlatka Mateše i klana Franje Gregurića iz kojeg je njegov zet Mateša lansiran najprije na čelo jedne važne Vladine «Agencije..», a ubrzo i na čelo posljednje i najgore Tuđmanove Vlade. Dosta se prisjetiti i Račanove Vlade i njegovog svemoćnog potpredsjednika S.Linića. Na kraju dolazimo i do Sanadera i njegovih sedam «nesposobnih» ministara, odnosno potpredsjednika. «Nesposobni su sposobni da onesposobe sposobne»! Oni su od HDZ-a stvorili «HDZ d.o.o.»! Odnosno «d.b.o.» («društvo bez ikakve odgovornosti»).

Mi nemamo baš nikakvih iluzija da će se USKOK i državno odvjetništvo na čelu s Mladenom Bajićem, primjerice, sada dohvatiti Udbomafije u INI. Ostavimo načas Udbomafijašku Riječku banku, Udbomafijaški «Viktor Lenac» ili Udbomafijašku Dubrovačku banku. Ostavimo načas po strani i Zagrebačku banku ili TDR («Adris grupu» iz Rovinja), da se ne rasplinimo u previše detalja. Pozabavimo se ovdje onim na što već godinama ukazuje gospođa Vesna Balenović, a evo je opet na javnoj sceni, ovaj put na stranicama «Hrvatskog lista» (od 21. lipnja 2007.g.), u svom pismu «Koliko stoji kava sa sucem». Ona jasno ukazuje tko je «Glavni dispečer» u našem pravosuđu, odnosno «krivosuđu»: To je samo Glavno državno odvjetništvo i njihov šef Mladen Bajić!! Stoga se na kraju sve i svodi na staro pravilo: «UDBI SE ŽALIŠ, UDBA TE TUŽI, UDBA TI SUDI»!! «Evidentno je – kaže gđa Vesna Balenović – da je organizirani kriminal koji ima svoje sponzore u samome državnom vrhu, zaštićen korumpiranim državnim odvjetnicima i 'nemuštim' sucima». I s njima su kave papreno skupe! To zna dvije trećine Hrvata. A ja bih ovdje i sada upitao: a koliko je koštala, na primjer, Petračova kava s predsjednikom Mesićem?! Koliko su koštale kave Braće Lijanovića s predsjed-nikom Mesićem? 200.000 kuna! A tek koliko je koštala kava Jure Klarića, odnosno njegovog «Klariko voća» s predsjednikom Mesićem, kada su oni nakon nje od američkog ambasadora Williama Dalea Montgomerija dobili «nepovratnu pomoć» za to od čak 15 milijuna dolara!! I gle čuda: «Klariko voće» je odmah nakon toga otišlo u stečaj! Sapienti sat.
I jedno vic-mahersko pitanje: koliko je koštala kava libijskog predsjednika Gadafija s Mesićem? Dobro upućeni hrvatski diplomati su rekli da je ta kava koštala 50 milijuna dolara. I to samo sa jedne strane!
Vratimo se «slučaju INA». Gospođa Vesna Balenović je u «Vjesnikovim» «reagiranjima» prije dvije i pol godine, točnije 01. prosinca 2004.g. navela podatak o kriminalu u INI teškom 400-tinjak milijuna dolara! A njenu kaznenu prijavu protiv uprave INE i njenog Nadzornog odbora (opet onaj Slavko Linić!) je Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić zadržavao, odnosno opstruirao pune četiri godine, na što se ona žalila Saborskom odboru za predstavke i pritužbe, optužujući Mladena Bajića «za zloporabu ovlasti, da usporava i koči istražni postupak, te prikriva rezultate istrage» (završen citat pisma «Mesićeve reakcije veoma su neiskrene»01.12.2004.g.). Dakle,jasno je kao dan da tko je zaštitnik Udbomafije u INI. Uostalom, tko godinama štiti njenog predsjednika uprave Tomislava Dragičevića, inače zeta Savke Dabčević – Kučar? Tko je bio pokrovitelj, ujedno i glavni promotor «UDBO-Družbe Adrija»? Opet Mesić, svuda Mesić! Saborski zastupnik Slaven Letica je 15. listopada 2004.g. izjavio: «Ruska mafija seže do Ureda predsjednika». Uostalom, tko već godinama drži spremnu jednu diplomatsku fotelju za Tomislava Dragičevića u Moskvi? Opet Mesić!

Nama je potpuno nevjerojatno da će se Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić usuditi otvoreno pozabaviti mutnim i prljavim privatizacijama PIK-a Vrbovec i PIK-a Belje. Ma, neće se on usuditi udariti na svemoćnog hrvatskog tajkuna Ivicu Todorića, bivšeg cvjećara, koji je najveći hrvatski šampion mutnih privatizacija. Uostalom, Mladen Bajić je pustio «lišo» Luku Rajića, kad je ovaj «namirisao» antikorupcijsku akciju «Maestro», što znači da ga je netko iz vrha države na vrijeme na to upozorio! Nije nužno pomisliti da je to došlo iz HDZ d.o.o. Jamačno je on plaćao političku proviziju i drugim svojim političkim «zaštitnicima»(čitaj: političkim kamatarima). Slično Ivici Todoriću, koji je krenuo istim putem, užurbano sklanjajući svoj ogromni kapital u Srbiju i BiH (i tko zna još kamo!). Kad brod tone, zna se tko prvi napušta brod!
Teško je povjerovati da će se Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić usuditi pozabaviti prljavim tragovima riječke Udbomafije, posebice u dvije riječke rafinerije nafte i naftnih derivata: one na Urinju i one na Mlaki. A Riječku banku i brodogradilište «Viktor Lenac» smo ovdje već spomenuli. Njihov novac je već odavno sklonjen u male Udbine banke u centralnoj Europi, od Trsta i Udina, preko Klagenfurta i Beča, Muenchena i Frankfurta, pa sve do Amsterdama. To već i vrabci na krovu Riječke banke pjevaju! Uostalom, sada je izašlo na vidjelo koliko je koštala kava i na Vrhovniko-voj jahti: četiri milijuna kuna po glavi! Na moju sreću, ja sam tu njegovu kavu na njegovoj jahti krajem 1991.g odbio. I nikad nisam zažalio za njom. «Radije spavam na slami, nego sa slamom u glavi»! (parafraziram znamenitu izreku naše pjesnikinje Vesne Parun od prije 15-tak godina).
Teško je povjerovati da će se Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić usuditi pozabaviti prljavim tragovima istarske Udbomafije, koja se od dolaska Sanaderovog HDZ-a na vlast učvrstila u fiktivnom poduzeću «Brijuni rivjera» u Fažani i na otoku Veliki Brijun. Čudan je taj novi par Jakovčić – Sanader, odnosno interesni savez HDZ-a i IDS-a, a isto se može reći i za cijeli «Brijunski orkestar», u sastavu Mesić – Sanader - Jakovčić-Veljko Ostojić i drugovi!
Uostalom, već sam nekoliko puta javno ukazivao na tijesnu povezanost (zajedničkih interesa) istarske Udbomafije u našem «pravosuđu» i Glavnog državnog odvjetništva, a to i gosp. Šeks zna.
Dakle, gosp. Šeks, neće biti ništa od «velike lovine», kako ste nam ovih dana najavili!

Ante Rokov Jadrijević, Brtonigla

NAŠIM «PRAVOSUĐEM» VLADAJU BROJNI «DIPLOMIRANI KRIMINALCI»,

13. svibanj 2007.

NAŠIM «PRAVOSUĐEM» VLADAJU BROJNI «DIPLOMIRANI KRIMINALCI»,
UGLAVNOM UDBAŠI I UDBOMAFIJAŠI

Pod čijim diktatom radi i djeluje naše «pravosuđe» najbolje su odgovorili u «Hrvatskom listu» br. 137. od 10. svibnja 2007.g. trojica naših najuglednijih odvjetnika koji brane naše generale Domovinskog rata, a to su gospoda Dražen Matijević, Željko Olujić i Krešimir Krsnik. Bravo, gospodo! Bravo «Hrvatski list»!
Znači, «Jošt' Hrvatska ni propala»!

«Sudi li politika ili pravosuđe» bila je tema tjedna u tom izvrsnom 137. broju «Hrvatskog lista», a izvrstan odgovor je sadržan već u naslovu uvodnika u tu temu: «Nikad neslobodnije pravosuđe!». Odvjetnik Dražen Matijević tvrdi: «Hrvatsko pravosuđe potpuno je izgubilo kompas». Odvjetnik Željko Olujić tvrdi «Politika izravno i neizravno pritišće sud!». Odvjetnik Krešimir Krsnik tvrdi: «Pravosuđe na najnižim granama u zadnjih 17 godina». A s moje strane, ja osobno preporučujem svim čitateljima «Hrvatskog lista» da ta tri teksta ponovo pročitaju, preslikaju i dadu svojim najboljim prijateljima, te ih sačuvaju u svojim «ohranama». «Knjiga je oružje, uzmi je u ruke», pozivao je Bertold Brecht. Učinimo i mi tako! Počnimo i mi stvarati svoju «OHRANU»! Sapienti sat! Kako ćemo inače obraniti svoju Hrvatsku ako nam to nije cilj?!

A sada i ovdje, evo i mog priloga. Zašto častiti nazivom «pravosuđe» ovo naše «krivosuđe» koje se reinkarniralo od 3. siječnja 2000.godine, kada su se na vlast u Hrvatskoj ponovo vratili Račanovi komunisti, a mjesec dana kasnije i Mesićevi i Manolićevi udbaši?! Našim «pravosuđem», naime, danas vladaju vrlo brojni «diplomirani kriminalci», većinom bivši udbaši, koji su svoje diplome kupili u Banja Luki, Čačku ili u Prištini. Osobno sam upoznao nekoliko njih u Općinskom sudu u Bujama, a još više u Županijskom sudu u Puli i vrlo dobro znam o čemu govorim. Uostalom, isto tako je i u Rijeci, Zadru, Splitu, Osijeku, a i u cijeloj Hrvatskoj.
Dakle, povratkom Račanovih komunista na vlast 3. siječnja 2000. godine udbašima su širom otvorena vrata povratka u naša državna odvjetništva, sudove, državnu upravu, medije (HRTV, Vjesnik, Slobodnu Dalmaciju, itd.), školstvo, pa čak i u HV i hrvatsku policiju, te je počeo ubrzani proces povratka starih (i novih!) udbaških kadrova u sve «institucije» našeg državnog ustroja. Tako se i naše «pravosuđe» iz godine u godinu sve više pretvaralo u «krivosuđe» starog velikosrpskog tipa. Najprije je restaurirano bivše udbaško državno tužilaštvo, koje je lukavo preimenovano u «državno odvjetništvo», da bi se potenciralo pravo na selektivan pristup u odabiru predmeta njihovog postupanja i dalo novi zakonski okvir za proizvoljni «oprost» notornim četničkim zločincima, koji danas sasvim slobodno šeću ulicama naših gradova i mjesta u kojima su vršili masovne zločine, dok naprotiv za hrvatske branitelje nema nikakvog oprosta! «Oprost svima, samo ne Hrvatima», to je glavno geslo našeg državnog odvjetnika Mladena Bajića i njegovih udbaša!

Treba to već jednom otvoreno reći: radi se o udbaškoj uroti protiv nove hrvatske države!! Znam dobro da će na ovo odmah graknuti brojne udbo-komunističke «histeruše» iz KPJ-SDP-a Hrvatske, kao i iz «Jutarnjeg lista», «Globusa», «Orjun Serala» (itd.), pa čak i iz HR1 (Hrvatskog radija, Prvi program), pogotovu one iz njihove najbolje emisije «U mreži Prvog»: Marija Gerbec Njavro, Ljubica Letinić, Majda Ivković, Zrinka Srpak i druge, koje je njihov dragi «Meske» već zbrinuo u neke svoje tajne «sinekure» u svojim udbaškim tajnim službama (koje službeno, kao, ne postoje!). Drugim riječima, Hrvatskom danas vlada paradržavna udbaška i udbomafijaška fašistička falanga, a ja na to upozoravam svojim publicističkim tekstovima već više od pet godina. I stoga ponovo kličem:

Smrt udbofašizmu i udbomafijašizmu – sloboda hrvatskom narodu!

Semper Paratus Croatiae!
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

P.S.: slijedi dodatak!
Dodatak/Podsjetnik na moj stari tekst (ulomak):

«TKO JE PRAVI GOSPODAR KAOSA U NAŠEM PRAVOSUĐU», od 6-12. srpnja 2005.g.

Udba je «gospodar kaosa u cijelom našem sudskom sistemu, a posebno je to izraženo u Županijskom sudu u Puli, čiji je predsjednik dr.sci. Aldo Radolović.... To ja osobno vrlo dobro znam, jer još pamtim sva imena i prezimena onih koji su me «isljeđivali» i osudili na godinu dana zatvora 1983.g. u tom bivšem Okružnom sudu u Puli zbog političkog «delikta mišljenja» (po zloglasnom čl. 133, KZ SFRJ). Sada po istim prezimenima vidim da se tamo ugnijezdio njihov brojni udbaški podmladak (naročito u Županijskom državnom odvjetništvu). Što onda očekivati od tog i takvog suda u Puli!

Podsjetimo se malo: Udba je bila čvrsto instalirana u bivši jugo-srpski sudski sistem, pogotovu u Hrvatskoj, a naročito u Puli. Hrvatska je bila tretirana kao srpska ratna stečevina, odnosno «bratska» srpska kolonija. Propašću njihove «Velike Srboslavije», koja se nevješto skrivala pod imenom «Jugosla-vije», njihova UDBA (u kojoj su, nažalost, participirale i neke izrođene hrvatske marionete!) ostala je bez svoje novčane baze. Kamo je onda nestao taj ogromni ljudski mehanizam? Uopće nije nestao, nego se «restrukturirao»! UDBA je, naime, bila visoko sofisticirana i visoko specijalizirana ustanova, koja je pri svom hijerarhijskom (uličarskom) dnu imala poseban odjel za bavljenje najunosnijim kriminalom, dakle švercom i raspačivanjem droge, švercom oružja, prostitu-cijom, trgovinom «bijelim robljem», itd. To se ulično zvalo UDBOMAFIJA ! Upravo to «dragocjeno» iskustvo je UDBI u Hrvatskoj poslužilo kao pojas za spasavanje! Evo kako.

UDBOMAFIJA je bila ta plodna grana koja je spasila UDBU u najtežim trenucima i godinama kravavog raspada Jugoslavije. Ona je na sebe preuzela financiranje cijele Udbe. UDBA je spretno iskoristila ratnu pometnju, te iz zatvora pustila svoje stare poznanike iz hrvatskog kriminalnog podzemlja. Oni su zajedno i hitno organizirali vrlo unosan šverc oružja (ali i pojačali sve druge grane unosnog kriminala), a na ruku im je išla i činjenica što je Hrvatska bila pod embargom uvoza oružja, koji su nam nametnuli Englezi i Amerikanci. Dakako, tu je bilo i brojnih nesporazuma, te je znatan broj kriminalaca – udbomafijaša bivao «greškom» hapšen i zatvaran. Tada su na djelo stupali oni udbaši koji su se u međuvremenu pritajili po našim sudovima. Oni su spriječavali i opstruirali istrage protiv svojih udbo-mafijaša. Oni su im poništavali ili opstruirali presude. Oni su i oslobađali svoje bivše i sadašnje pajdaše. A vrlo često oni su i sami «kamatarili» druge «kamatare». Dakle, kamata na kamatu!
E, upravo to je jedan od glavnih uzroka (namjerne) blokade, odnosno paralize našeg sudskog sistema (mrzim upotrijebiti imenicu «pravosuđe», jer ona duboko vrijeđa naš zdrav razum!). UDBA je tako brzo uočila i mogućnost pljačkanja običnih građana, koji se iz nekog trivijalnog razloga nađu na sudu! UDBA se sjetila svog starog pravničkog (ujedno i «fiškalskog») zlatnog pravila: «zakompliciraj, pa vladaj», te još i onog staro-balkanskog: «podmiti pa vladaj»! I to je ponovo primijenila u našoj novoj sudskoj praksi. Najprije je krenulo visokostručno i višekratno kompliciranje pravosudnih zakona, a potom se u toj pravnoj džungli prešlo na podmićivanjje – svake vrste. Zato nam naša današnja sudska praksa toliko sliči nekim starim vremenima. Balkanskim. Turskim.
.... Što nam to pokazuje? To nam pokazuje da je naš pravni sistem postao kriminalan i kriminogen sam po sebi! On sam štiti kriminal i kriminalce, čime ustvari potiče rast kriminala u Hrvatskoj. Stoga kriminal u Hrvatskoj stalno raste, tako da već ugrožava i samu opstojnost države i naroda. I to čine ustanove koje bi po svojoj zakonskoj funkciji, odnosno dužnosti morale goniti, kažnjavati i suzbijati kriminal. Gdje je tu logika zdravog razuma? Gdje je tu zdrav razum, općenito?
Semper Paratus, A.R.J.

(prvi dio je objavljen u «Hrvatskom listu» od 24. svibnja 2007.)

USTAŠKE PJESME JE MESIĆ «NEKAD PJEVAO,

15. pros. 2006.

Špiclovi zauvijek ostaju špiclovi!
USTAŠKE PJESME JE MESIĆ «NEKAD PJEVAO,
A NEKAD SAMO OTVARAO USTA»?

Nakon što je na HTV-u 8. prosinca 2006.g. prikazan kratak snimak jednog starog Mesićevog (provokatorskog?) govora u Sidneyu u lipnju 1992.g., u kojem je Mesić pokušavao veličati ustašku NDH, naročito svojom tvrdnjom da je «Hrvatska pobijedila 10. travnja 1941.g» (Nota bene: u vrijeme kada je trećina Hrvatske bila okupirana od vojske prljavih osvajača s istoka!!), te nakon suspenzije trojice novinara i urednika Prvog TV programa HTV-a, sada su se pojavile još dvije TV snimke Mesićevih govora na nekim skupovima iz tog doba, primjerice na Širokom Brijegu u Hercegovini, na kojima je Stipe Mesić, skupa s Vladimirom Šeksom, pjevao ustašku pjesmu «Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana». Na sve to Stipe Mesić, u intervjuu s novinarkom «Večernjeg lista» Jasminom Popović, odgovara u svom poznatom «špiclovskom» stilu da mu to podmeću «mračne snage», precizirajući to ovako: «Zna se tko je nedavno bio na okupljanju, na balu vampira, i kakve su se poruke odatle čule». A da bi nekako umanjio svoj partijski grijeh, on se novinarki «Večernjeg lista» Jasmini Popović opravdao ovako: «Nekad sam pjevao, nekad samo otvarao usta». Dakle, to je Mesiću nekako genetski urođeno!

Šteta što i ja osobno nisam bio na tom «balu vampira» generala Marinka Krešića i generala Ljube Ćesića - Rojsa, jer bih im ja održao kratko slovo o «vampirizmu» Titovih (anti)fašista, koji su se 3. siječnja 2000. godine vratili na vlast u Hrvatskoj, skupa sa Stipom Mesićem. Pročitao bih im jednu baladu, pod naslovom «Balada o gonjenom», koju sam sastavio povodom hapšenja mojih nekadašnjih prijatelja Francija Zavrla i Davida Tasića, novinara ljubljanske «Mladine» i Janeza Janše, njihovog stalnog kolumniste 1988.g., prema riječima iz knjige «Udri bandu» pokojnog Miroslava Popovića, bivšeg zatočenika Titovog logora smrti na Golom otoku, ovaj dio:

Čoveku suviše iznurenom
da i dalje bude gonjen,
stavljali su kamenu ploču
na grudi.
A kamena ploča nije šala;
ona pritiska stalno.
Dišni mišići se zamaraju,
udisaj je sve slabiji,
vazduha sve manje...
Grčevita borba za njega
sve očajnija.
...................................
Tri sata,
pet sati,
sedam sati...
Kamena ploča pritiska stalno!

Ako se baš vidi
da će se «banda» ugušiti,

skinu mu ploču
malo sa grudi,
pa – ponovo.

Očni kapilari popucaju
već posle jednog sata,
pa «banda» crvenim,
vampirskim očima
gleda u plavo nebo....

Mada su pravi vampiri daleko...
A osnivači vampirizma
na zidovima
i postoljima,
oko nas.

A video sam lep buket takvih
koji su tamo dostigli
svoj priglupi zenit!


Eto, toliko o Mesićevom «vampirizmu», koji on stalno i uporno krsti «antifašizmom»!
Najnovije otkrivene epizode s njegovih govora u Australiji i na Širokom Brijegu jasno otkrivaju da on i Šeks nisu 1992. godine vjerovali u hrvatsku pobjedu, pa su krenuli na turneju iskupljenja grijeha i provociranja Hrvata na Širokom Brijegu i po Australiji, pjevajući čak i ustaške pjesme.
A sada opet udbaško-masonerijski mediji u Hrvatskoj stvaraju lažno javno mnijenje da sve to našem narodu nimalo ne smeta, a sve u stilu: «Što je više kleveta i laži, Mesić nam je miliji i draži»! U tom velikom i moćnom crvenom zboru to bratski složno i medijski gromko pjevaju univ. prof. dr. Ivo Goldstein i otac mu Slavko Goldstein, univ. prof. dr. Žarko Puhovski, Zoran Pusić, Srđan Dvornik, Vesna Teršelič, Ivan Fumić, univ. prof. dr. Milorad Pupovac i naravno, «jutarnji» novinari-kolumnisti Davor Butković i Ivan Zvonimir Čičak. Mesić se uporno brani, a novinarka Jasmina Popović mu u tome pomaže, plitkim «argumentom» da se «pjesma o Juri i Bobanu početkom devedestih često pjevala i bila zaštitni znak snaga koje su se okupljale oko HDZ-a».

Međutim, to uopće nije točno! Učestvovao sam na skoro svim političkim tribinama u Rijeci 1990., 1991. i 1992.g. i nikad i nigdje nisam čuo da netko na «našim» tribinama pjeva tu pjesmu, a ni jednu sličnu njoj! Čak ni na osnivačkoj tribini HSP-a u Crikvenici, u sred kišne i hladne jeseni 1991.g., kada je bjesnila grčevita bitka za obranu Gospića, i kada je zapovjednik jednog voda HOS-a hitno došao održati jedan plameni domoljubni govor, nije se pjevalo ništa osim «Ustani bane Jelačiću» i «Lijepa naša domovino»! Nešto kasnije se sve češće pjevala pjesma «Oj hrvatska mati». Svjedoci su još živi i dobro se toga sjećaju, a ja mogu navesti njihova časna imena.
Dakle, plitka je laž da se to pjevalo na političkim skupovima HDZ-a, pa čak ni HSP-ovih političkih tribina tih godina. Uostalom mjesec – dva dana ranije Manolićeva i Mesićeva UDBA je dala ubiti Antu Paradžika, idejnog tvorca i prvog vođu HOS-a! A ubrzo nakon toga je 26 boraca HOS-a dobilo metak u potiljak s leđa, dok su na prvoj crti ličkog i ostalih bojišta Hrvatske odbijali žestoke napade prljavih četničkih osvajača, koji su nastojali oružjem pokoriti i amputirati Hrvatsku na crti Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag.
Dakle, o čemu nam to opskurni Stipe Mesić pokušava zamagliti oči?

Stipe Mesić i Vladimir Šeks su, očito, bila dva udbaška špiclova i provokatora koji su 1992.g., nakon jugo-srpske i velikosrpske okupacije trećine hrvatskog teritorija, povjerovali u konačnu pobjedu njihovih saveznika iz Beograda i Londona, te su krenuli po našoj dijaspori i Hercegovini držati provokativne mitinge, e da bi njihovim pomoćnim špiclovima iz njihove brojne udbaške i Kos-ovske pratnje bolje osvijetlili lica i spodobe nepomirljivih hrvatskih domoljuba i rodoljuba, koji su se usudili stati na branik svoje Domovine! Dakle, to je bio njihov stari špiclovski zadatak i ništa više!

Uostalom, Mesićeva biografija to svuda potvrđuje. Primjerice, u Đikićevoj biografiji Stipe Mesića, objavljenoj pod naslovom «Domovinski obrat», sam Stipe Mesić pomno skriva svoje dvije najspornije godine: 1973. i 1993.! Godini 1973.-oj je posvećena svega jedna stranica (str. 172.), čime se namjerno prikriva činjenica da je Mesić bio pripreman od strane Udbe za odlazak u zatvor u Staroj Gradiški, kako bi Udba imala cinkaroški nadzor nad Vladom Gotovcem i Markom Veseli-com čak i u tom zatvoru! Jedan drugi slavni učesnik studentske pobune u «Hrvatskom proljeću» je paralelno bio pripreman za cinkarenje Marka Veselice u zatvoru u Lepoglavi. Sve to jasno ukazuje na besprimjernu i nevjerovatnu činjenicu da je Udba brzo našla posao Mesiću čim je izašao iz zatvora u Staroj Gradiški u poduzeću Arhitektonski studio, u kojem je uskoro postao direktor (punih deset godina!), a osigurala mu je i isplatu svih njegovih jednogodišnjih «zaostalih» plaća u zagrebačkom poduzeću OTP dok je bio u zatvoru u Staroj Gradiški. Pa gdje je toga bilo do tada, da jedan «politički zatvorenik» odmah po izlasku iz zatvora dobije odličan posao, pa čak i da postane direktor?! A sve to piše na stanicama 179. i 180.-toj te knjige Feralovog novinara Ivice Đikića «Domovinski obrat» iz 2004.g., kojoj bi bolje pristajao naslov «Domovinski prevrat»!!

Inače, u spomenutoj biografiji je korisno pročitati i stranicu 90.-tu, na kojoj novinar i kolumnist «Globusa» Davor Butković kazuje «da je Mesić «Globusu» potkraj 1993. i početkom 1994.g. plasirao mnoštvo tajnih informacija, koje su se sve odreda ispostavile točnima....kako bi se obračunao s Branimirom Glavašom i Vladimirom Šeksom, koji su bili logistička podrška Šušku, a kasnije su se odvojili od njega...» (itd.).
Također je u toj knjizi izostavljena i godina 1993., odnosno hrvatski zločin u bosanskom selu Ahmićima, o čemu je Mesić tajno svjedočio u Haagu protiv hrvatskog generala Tihomira Blaškića. Nimalo Slučajno! Vježbao je Stipe Mesić izdaju već potkraj 1993. i početkom 1994., kako je to kazivao novinar Davor Butković! Mesić je na tom istom suđenju onako usput optužio još i čitav tadašnji hrvatski politički vrh za « organizirani zločinački pothvat i agresiju na BiH».
Dakle, otkriva se da je Stipe Mesić oduvijek bio čovjek sa sedam kabanica na sebi, čovjek sa sedam lica i sa sedam različitih zastava pod svojim kabanicama. Čudno je da gosp. Vincent Degert, veleposlanik EK/EU u Hrvatskoj Mesića naziva «moralnim autoritetom» u Hrvatskoj. Ma, dajte se malo prispodobite, gosp. Degert! Zar čovjeka koji je 1967. u našem Saboru najprije žestoko napao «Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika», a dvije godine kasnije se uvukao u redove hrvatskih nacionalnih «proljećara», da bi ih nakon njihovog poraza i zatvaranja u Titove kazamate cinkario za račun Udbe i čitavo vrijeme do pada komunizma stalno cinkario Udbi, da bi se opet uvukao u redove hrvatskih nacionalista dr. Franje Tuđmana, kojeg je špijunirao preko svog i Manolićevog agenta na Pantovščaku Željka Dobranovića, autora krivotvorenih Tuđmanovih transkripata (kojeg je Mesić 19. siječnja 2001.g. unaprijedio u čin brigadnog generala, ...itd., gosp. Degert: zar jedan takav čovjek može biti ičiji «moralni autoritet»?
(«Degert o Mesiću kao moralnom autoritetu», 12. 12. 2006.).

Zar čovjek koji je na položaju predsjednika R.H. čas oscilirao prema Moskvi i ruskoj mafiji (Slaven Letica: «Ruska mafija seže do Ureda predsjednika», 15. 10. 2004.), potom oscilirao prema Libiji i pukovniku Gadafiju, pa onda oscilirao prema Beogradu (Nasljednik srpske krune Aleksandar Karađorđević:»Razgovor s Mesićem vrlo topao», 11. 10. 2006.), potom oscilirao prema Balkanu (Mesić: «Mi pripadamo Balkanu», 6. 12. 2006.), pa čas oscilira prema Washingtonu, čas prema Moskvi, čas prema Beogradu, zar takav čovjek nekome može biti «moralni autoritet»?

Ponovo se pokazalo da Stipe Mesić nije primjereni hrvatski predsjednik, nego nedolični hrvatski antipredsjednik! To je sukus i potvrda svih ovih novih otkrića o prljavoj ulozi Stipe Mesića u potkopavanju nove hrvatske države. Nitko njemu ništa ne podvaljuje, nego on sam sebi stalno podvaljuje i spotiče se o svoju veliku brbljavost o svemu i svačemu. Nitko drugi njega toliko ne kompromitira koliko Stipe Mesić sam sebe kompromotira. Međutim, to je najmanja šteta i zlo. Najveće je zlo što Stipe Mesić non-stop kompromitira Republiku Hrvatsku, kojoj je nedolični predsjednik!

Sada se sve više otkriva da je Stipe Mesić jedan obični olinjali «špiclov» iz davnih Titovih «olovnih vremena»! To je «tajna Stipe Mesića». Što se drugo i moglo očekivati od jednog čovjeka sa sedam kabanica, sedam lica i sedam zastava ispod svojih kabanica?!!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.