Monday, August 31, 2009

K O N D O ( t ) M I N I J

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing. 30. kol. 2009.


Uredništvu „Glasa Istre“ (reagiranje)

Uredništvu „Dragovoljca“ (www.Dragovoljac.com)

Uredništvu Web portala AMAC-Hrvati ((www.amac.hrvati-amac.com)


Udruga profesionalnih ribara Mare Croaticum 11.kolovoz 2009.g.


(posredovanjem Ante Rokova Jadrijevića, dipl. ing.-a)


K O N D O ( t ) M I N I J


Kako kaže narodna izreka, tamo gdje ima dima, ima i vatre. Članovi udruge profesionalnih ribara Mare Croaticum žele se izjasniti oko kondominija sa Slovenijom. U toj udruzi sjede članovi koji su bili u prvim redovima kad je potpisan sporazum Drnovšek – Račan i danas oko tog problema imaju više mudrosti, znanja i političkog iskustva.


Previše gubiti snagu i vrijeme oko takvih spekulacija nije pametno. Mišljenja smo da vrijedi čuvati snage za „Dan D“, ako će do toga dana uopće ikada doći, bez obzira na to kakav će taj dan biti, ali tek tako – reda radi – smatramo da moramo obavijestiti javnost o našim mišljenjima.


Čisto sumnjamo da će doći do kondominija, jer naši političari vrlo dobro znaju u kakvim su se neugodnostima našli 2002. godine i mislimo da neki još nose traume. Tada se desila pobuna, a odgovorno tvrdimo da bi – ako bi došlo do kondominija – nastala revolucija. Puna nam je kapa te bezobrazne Slovenije i jedino na što ćemo pristati je međunarodni sud.


Na kondominij se ne može pristati iz jedinog razloga a to je nepovjerenje u Slovence. Svih tih godina koristili su se lažima, dezinformacijama, snagom, ucjenom da slome našu volju i da osvoje teritorij koji im nikada povijesno nije i neće pripadati, bez obzira na to što su pokušali mijenjati povijest.


Svi znamo da ako bi došlo do kondominija, tu bi povijesnu priliku Slovenija iskoristila za još bolje ukopavanje u svoje stavove.


Hrvatska je jednostavno ucijenjena radi ulaska u EU. Za tu ucjenu sami smo krivi, jer nas je dosad ta naša gandijevska politika dovela tu gdje jesmo i vrijeme je da se ta politika već jednom promijeni u istu kakvu Slovenija primjenjuje prema nama. Dok se to ne postigne referendumom, EU po prioritetu mora biti u drugom planu.


Smatramo također da bi se prije bilo kojih kompromisa sa Slovenijom, taj narod trebao izjasniti oko ulaska Hrvatske u Europu. Zamislite da idemo u nekakav kondominij samo radi Europe, a da je na kraju na referendumu narod protiv!


Drugo, Hrvatski sabor u više se je navrata već izjasnio da se mora ići na međunarodni sud i ništa više.


* * * * *


Za kraj, kad je potpisan Ozimski sporazum 1975.g., Italija se sporazumno dogovorila s Jugoslavijom da brodovi veće tonaže nesmetano mogu prolaziti kroz Sloveniju za Trst. Kad se raspala Jugoslavija, Slovenija je prihvatila Ozimski sporazum i talijanski brodovi i dalje plove nesmetano, slobodnim režimom plovidbe u slovenskom teritorijalnom moru. Pitamo se, kako to da za Talijane vrijedi takav jedan režim, a Slovenci takav isti mogući režim odbijaju?!


UPR Mare Croaticum


P.S.: Gornji tekst je već objavljen u „Glasu Istre“, odakle je i preuzet na moj blog „Semper Paratus Croatiae – nakon što je jedan od glavnih autora propustio dogovoreni rok da mi taj tekst pošalje e-mailom.


A.R.J.


* * * * * *


Komentar Ante Rokov Jadrijevića:


Ništa bez reciprociteta! Reciprocitet je najbolja zaštita

našeg narodnog i državnog suvereniteta!


Vidljivo je da je gornji tekst „Kondo(t) minij“ mjestimično nejasan. Stoga mislim da bi bilo korisno taj iznimno koristan tekst malo bolje precizirati i djelomično pojasniti ....


Primjerice, u rečenici „ .... i vrijeme je da se ta naša gandijevska politika već jednom promijeni u istu kakvu Slovenija primjenjuje prema nama“. Držim da tu nedostaje ključna riječ: - reciprocitet !


Bit ću toliko slobodan da citiram neke moje članke iz „Vjesnika“ iz ljeta 2001.g. („Slovenci bi s nama mijenjali 'naše za naše'“, od 29. svibnja 2001., te „Hrvatska treba tražiti povrat granice na Dragonju“, od 30. kolovoza 2001.g.). Citiram iz posljednjeg članka - posljednju rečenicu:


„Dakle, ništa bez reciprociteta. Uostalom, reciprocitet bi morao biti okosnica naših odnosa sa svim našim susjedima, pa i sa međunarodnom zajednicom. Reciprocitet je najbolja zaštita našeg narodnog i državnog suvereniteta!“.


Citirat ću i moj ključni prijedlog iz prvog članka: „vrijeme je da se odnosi sa Republikom Slovenijom s tzv. 'bratskih odnosa' reduciraju na hladne odnose reciprociteta.... Nisam za to da da u naše i njihovo ime razgovaraju i pregovaraju naše i njihove desnice! Kad pregovaraju desnice, onda ni ratni sukob nije daleko. Ali sam za 'hladni rat' s njima. Zašto? Zato što oni upravo tako već deset godina postupaju s nama!“.


Iz ovoga je vidljivo da je naša (Račanova!) ljevica uzalud potrošila čitav svoj mandat da riješi tzv. „problem“ u Piranskom zalivu. Zato je, potpuno zasluženo, izgubila slijedeće izbore. Međutim, i nažalost, naša ljevica još nije ništa naučila iz tog svog velikog poraza! Nikako da im na vrh jezika dođe sveta riječ – suverenitet!


Druga nejasnost u gornjem tekstu se odnosi na rečenicu: „Smatramo također da bi se prije bilo kojih kompromisa sa Slovenijom, taj narod trebao izjasniti oko ulaska Hrvatske u Europu. Zamislite da idemo u nekakav kondominij samo radi Europe, a da je na kraju na referendumu narod protiv!


Osobno držim da bi bilo korisno da se oba naroda već sada izjasne referendumom o ulasku Hrvatske u EU!! Da se jasno vidi što misli čitav narod, a što njegova suluda politička nova klasa!


Što se mene tiče, ja sam osobno već davno, prije pet godina, o tome iznio svoj stav našem premijeru Sanaderu, ovako: „Gosp. Sanader, odgodimo sami ulazak u EU za pet godina“, još 3. lipnja 2004.g.. Nažalost, Sanaderu je trebalo više od četiri godine da shvati kako ga politička Ljubljana, kao i EU, godinama vuče za nos. Stoga je On tek početkom ove 2009.g. okrenuo svoju kabanicu naopako i zauzeo čvrst stav prema drugoj strani! A slično je svoju kabanicu u odnosima sa Ljubljanom izvrnuo naopako i predsjednik Mesić!


Slažem se sa UPR Mare Craoticum da „dok se ne postigne referendum, EU po prioritetu mora biti u drugom planu“. Sva sreća da je EU i SAD konačno stigla Božja kazna, u vidu petog jahača apokalipse – Aglo-Američke „svjetske recesije“! Tek sada su naši vodeći političari shvatili da nama nije jedini spas u EU! Nažalost, ne svi. Pogotovo ne politikanti iz one malešne i već skoro marginalne HNS. Svi mi ostali već dobro znamo da nam spas nije u EU.


Ukratko - da, „puna nam je kapa te bezobrazne Slovenje“!!


Jednako tako, puna nam je kapa te bezobrazne EU !! Neće ni ona još tako dugo.


Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Brtonigla

Saturday, August 29, 2009

Zbaciti Manolićevog „pravaša“ Antu Đapića!!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist, Brtonigla 24. kolovoza 2009.


Uredništvu „Dragovoljca“


Zbaciti Manolićevog „pravaša“ Antu Đapića!!


Ponižavajuće i već duže vrijeme katastrofalno stanje u našoj uzurpiranoj Hrvatskoj stranki prava (HSP) još uvijek traje, iako je od posljednjih (hametice izgubljenih!) parlamentarnih izbora prošlo već više od godinu i pol dana. HSP je spao na najniže grane od dana svog ponovnog osnutka, nakon njene zabrane 1929.g. i uvođenja „šesto-januarske diktature“ kralja Aleksandra Karađorđevića (zvanog „Gedža - Oslobodioc“).


Nažalost, takvo je ponižavajuće i katastrofalno stanje u toj hrvatskoj stranki već i od ljeta 2006.g. (dakle već najmanje tri godine), od kada je Anto Đapić samovoljno smjenio gosp. Miroslava Rožića sa ključnog položaja šefa zagrebačke organizacije HSP-a i predsjednika Kluba zastupnika HSP-a u Hrvatskom Saboru. Štoviše, slijedeći moji stariji članki o tom istom uzurpatoru Anti Đapiću zorno će pokazati da je takvo stanje u našem HSP-u još od Đapićevog uspona na čelo HSP-a 1993.g., a što je bilo potpomognuto od strane Manolićeve UDBE i njenog vjernog „pisara“ – Vladimira Šeksa – zvanog „Sova“, odnosno „Kolega“!!


To je, isto tako zorno, već davno opisao i dr. Zoran Božić, ondašnji član Glavnog stana HSP-a, još u proljeće 1993.g. I o tome će ovdje biti riječi – osvrtom na njegov izvrstan i izniman veliki članak objavljen u „Vjesniku“ dne 21. rujna 1994.g., pod naslovom: „Đapićeva 'Konvencija HSP-a' posramila bi i afričke diktatore“.


Ovog ljeta 2009.g. u našem je uzurpiranom HSP-u ponovo zakuhalo. Časna gospođa Ruža Tomašić ovaj put je čvrsto odlučila da ide do kraja (i da više ne odustaje od svoje kandidature za predsjednika HSP-a, kao što je nesmotreno bila odustala početkom prosinca 2007.g., nakon velikog izbornog poraza Đapićevog HSP-a i nakon što je Đapić bio povukao svoju ostavku na mjesto čelnika stranke, a svoje ostavke su „sinhrono“ bili povukli i svi članovi Predsjedništva). Gospođa Ruža Tomašić sa svojim suborcima ovaj put ne odustaje da naprosto zbaci sa čela HSP-a totalitarnog uzurpatora Antu Đapića, u čemu svakim danom stječe sve veću podršku članova HSP-a. A namjera ovih članaka je da joj u tome pomognu!


Samo, tu se iznenada pojavio ozbiljan problem: gospođa Ruža Tomašić je izjavila da ako ne uspije urednim putem zbaciti Antu Đapića, ona će sa svojim sljedbenicima osnovati novu stranku HSP-a. E, to bi bila fatalna greška! Što će nam još jedna nova strančica HSP-a, u moru bezličnih pravaških strančica u Hrvatskoj? Naprotiv, treba do kraja ostati na megdanu i zbaciti Antu Đapića – isto onako kako je on početkom 1993.g. na Konvenciji HSP-a u Kutini zbacio gosp.Dobroslava Paragu!

A nakon toga treba u stranku vratiti sve časne ljude koje je Đapić iz nje izbacio, prije svih dr. Tončija Tadića, Miroslava Rožića, Peru Kovačevića – pa čak i gosp. Dobroslava Paragu ( s kojim se, inače, osobno nisam mnogo slagao, ali mi to nimalo ne smeta da ovo, ovdje i sada, predložim!).


Dakako, Đapić se neće tako lako dati, jer je on u svojoj stranci odavno već napravio pustinju („Lako ti je biti lav, kad oko sebe napraviš pustinju“- aforizam velikog VIB-a iz njegove knjige „Korak nazad“ iz 1980.g., Nolit, Beogrd, str. 111.). Naime, u vrhu Đapićevog HSP-a su danas ostali samo njegovi ortaki, njegove ulizice, njegovi pripuzi, njegove skutonoše i mnogi mračni karijeristi.


Dakle, ljigavi Anto Đapić se ni ovaj put neće dati smjeniti (jer se tomu protive i njegove stare Gazde s Pantovščaka – Manolić, Mesić, Lončar i – Šeks (koji je nedavno čak i odlikovan od strane „predsjednika Republike“ Stipe Mesića!). Evo, već kroz tjedan dana, 5. rujna ove 2009.g. on najavljuje još jednu u beskrajnom nizu „čistki“ u članstvu HSP-a, a odmah potom namjerava i ponovo najaviti svoju kandidaturu za predsjednika Republike!


Lukav je Anto Đapić! Barem za svoje polupismeno članstvo. On sam dobro zna da nema ama baš nikakve šanse na slijedećim predsjedničkim izborima u prosincu ove godine, ali bacanjem prašine u oči svom članstvu on želi ponovo privući na sebe i svoj lik što više svjetala naše šašave i gnjile političke scene. On želi ponovo opčiniti svoje naivno članstvo lažnim glamourom dnevne politike, na što obično nasjedaju oni koji misle ili glasuju svojim srcem, a ne mozgom. A takvih je najmanje 70 posto! Đapić to dobro zna, pa kada već nema kruha, onda dobro može poslužiti i parola „svjetala i igara“, zar ne?!


Podsjetimo se, ovdje i sada, nekih dosadašnjih prljavih stvari Ante Đapića, na čelu našeg HSP-a. Najprije da citiram ovdje već spomenutog dr. Zorana Božića iz Zagreba, ondašnjeg člana Glavnog stana Hrvatske stranke prava, i njegov famozni članak u „Vjesnku“ 21. rujna 1994.g., pod naslovom „Đapićeva 'Konvencija HSP-a' posramila bi i afričke diktatore“, najprije uvodni dio:


„Dragi Ante, u nemogućnosti komunikacije, rasprave i dogovora uobičajenim putem, što je u unutarstranačkim odnosima standard u svim civiliziranim sredinama, a što Ti uporno izbjegavaš, obraćam Ti se javnim putem. Opće je poznato da je rad HSP-a, Tvojim zalaganjem potpuno izvanstatutaran, a Ti strankom upravljaš na uzurpatorski i samovoljan način pomoću organa zvanog Izvršni odbor koji si Ti sam izmislio, koji u statutu stranke ne postoji..... Glavni stan, koji je prema statutu stranke vrhovni organ HSP-a, potpuno je monopoliziran, ne sastaje se prema odredbama statuta i više nema nikakvog utjecaja na kreiranje stranačke politike.

Toj očiglednoj i pogubnoj devijaciji na žalostan način se pridružila 'Druga Konvencija HSP-a', neostaljinistička lakrdija režirana po uzoru na svečane sjednice Kominterne u Boljšom teatru u Moskvi tridesetih godina.....

Stječe se dojam da je u vodstvu stranke nekome posebno stalo da HSP i dalje ostane neosjetljiv na egzistencijalne probleme običnog građanina, kako ne bi eventualnim izbornim uspjehom HSP nekom drugom pomrsio račune....“.


Toliko za ovaj put. U nastavku sutra ili prekosutra ću ukratko komentirati slučajeve g.g. Miroslava Rožića, dr. Tončija Tadića, Pere Kovačevića i Ruže Tomašić, a ako pronađem dr. Zorana Božića (osobno sam poznavao njegovog oca prof Miljenka Božića u Rovinju 1991.-1993.g.!), zamolit ću ga za dozvolu da u cijelosti objavim njegov ovdje citiran maestralni članak iz „Vjesnika“!


A sada i ovdje objavljujem prvi iz serije mojih članaka o Manolićevom lažnom „pravašu“ Anti Đapiću – sve dok ne zbacimo tog agenta Udbe s čela našeg svehrvatskog HSP-a!


I da ne zaboravimo: 1990. i 1991.g. Manolićeva UDBA je od ukupno 72 hrvatske tadašnje političke stranke osnovala čak 52 od njih!! A onaj „šeksualni manijak“ iz Osijeka i Zagreba je preko jednog moj najbližeg prijatelja u Rovinju nudio da i za mene osnuje „Hrvatsku istarsku stranku“. No ja sam ponosno odbio tu ponudu njegove „pravne mafije“, koja je i danas glavni krivac za sav ovaj pravni i politički kaos u novoj Hrvatskoj.

E, moj naivni Tuđmane...


A.R.J.


* * * * * *


Ante Rokov Jadrijević, Fažana, 26.12.2003.


Uredništvu «FOKUSA»

Uredništvu «Hrvatskog Slova»


ANTE ĐAPIĆU, NE SRAMOTI NAŠE DIČNO IME !


Namjeravao sam ovo reagiranje napisati još 12. studenog ove 2003.g., povodom članka-intervjua novinarke «Vjesnika» Anuške Fjorović s g. Antom Đapićem u Vjesniku od 12.11.2003.g., dakle prije proteklih izbora, ali nisam htio g. Anti Đapiću pokvariti izborne izglede, bolje rečeno izborne izglede njegove državotvorne stranke HSP, čiji sam stari simpatizer, ali ne i član.


U tom intervjuu je gosp. Ante Đapić, na izravan poticaj novinarke, između ostalog rekao i ovo: « HSP nije nasljednik ustaškog pokreta i nemamo se kome ispričavati, jer ne snosimo odgovornost za pokrete iz prošlosti. Želim posjetiti Izrael, jer u povijesnom smislu ima mnogo sličnosti s Hrvatskom, no to ću učiniti poslije izbora. Posjetit ću Yad Vashem i smatram da i mi trebamo imati memorijalni centar».


Ta traljava Đapićeva sugestija je nezgrapno ciljala na imbecilni zaključak da bi on u Izraelu, odnosno u Yad Vashemu ustvari proučio obrazac za podizanje hrvatskog Yada Nashega, imajući valjda u vidu Blajburg, Kočevski rog, Teharje, Sošice, Macelj, Maksimir, Jasenovac, Donje Podgradce (pod Kozarom), a možda i Vukovar, Ćelije, Berak, Škabrnju i druga nova stratišta našeg hrvatskog naroda.


Ovog Božića sam u Vjesniku pročitao jedan članak iz Jutarnjeg lista, iz pera izvjesnog Željka Ivanjeka o tome da je g. Anti Đapiću odbijena «dobrodošlica» u Izrael, u čemu je – sugerira se – ključnu ulogu odigrao jedan od danas najutjecajnijih izraelskih političara Tommy Lapid, rodom iz Novog Sada (!), a krštenog kao Tomislav (!), koji je već duže vrijeme u političkoj koaliciji sa izraelskim premijerom Sharonom, a štoviše je i njegov zamjenik!. A o Sharonu više i ne treba trošiti riječi. Pa ipak ću dodati još i ovo: on je rodonačelnik cionističkog fašizma, koji nimalo ne zaostaje za navodnim „fašizmom“ našeg Ante Pavelića!


Taj Tommy Lapid (rođen u Novom Sadu!) je inače bio i ključna osoba koja se protivila posjetu pokojnog hrvatskog predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana Izraelu, kada se (i) On nešto htio ispričati Židovima za neke povijesne činjenice iz svoje knjige «Bespuća povijesne zbiljnosti» - o sramotnoj ulozi i sramotnom ponašanju Židova u koncentracionom logoru Jasenovac za vrijeme Drugog Svjetskog rata. A glupo mu se bilo ispričavati za izrečenu i napisanu istinu!

Ovo nije nimalo paušalna, proizvoljna i retrogradna tvrdnja. Prvi je tu tvrdnju objavio u svojoj knjizi pokojni dr. Ante Ciliga još 1978.g u Rimu – u svojoj knjizi «Sam kroz Europu u ratu (1939-1945)»! Uostalom, dr. Franjo Tuđman se o tome najviše koristio baš tim izvorom. I bio je u pravu.


Nama je danas mnogo dragocjenija mala knjiga židovskog sociologa nastanjenog u Londonu, sina preživjelih žrtava holokausta, Haima Bresheetha, koji je uz pomoć Stuarta Hood-a napisao «Holokaust za početnike» (Naklada Jesenski i Turk, 2002.g.), u kojoj na stranicama 60-65 doslovce potvrđuje sličan primjer iz židovskog geta u Varšavi i Lodzu 1942.i 1943.g., primjer «Judenrata», odnosno kolaboracije vodećih Židova s Hitlerovim nacistima, uoči herojskog ustanka Židova u Varšavskom getu. Sve se zbivalo doslovce isto kao i u Jasenovcu, u kojemu je isto djelovao stanoviti «Judenrat»! I to je potvrdio i napisao jedan Židov, čiji su roditelji stradali kao žrtve holokausta!

Nesretni Franjo Tuđman nije ni znao za tu malu knjižicu, koja je izašla u Londonu 1994.g., a kakvog je «veleposlanika» tamo držao u to vrijeme i po kojem kriteriju odabranog, to zna samo on i Šarinić!

Sramota! A bilo je to baš u jeku najvećih napada na dr. Franju Tuđmana s te strane.


Dakle, Anto Đapić nije ni trebao izraziti svoju predizbornu namjeru da ide u Jerusalem (kao u Canossu!), slično GianCarlu Finiju, iz njemu «bratske» talijanske stranke «Aleanza Nazionale». Dovoljno mu je bilo da upriliči javno skidanje svoje crne košulje na Jelačić placu i njeno javno spaljivanje! E, ali za to trebaju malo jača muda. A i politička dalekovidnost, koja je Anti Đapiću falila od početka.


Skupo Te je stajala Tvoja crna košulja Ante Đapiću i ono Tvoje mjerenje visine kukuruza kod Vukovara! Deset puta sam Te na to javno upozoravao, a ti si se samo jedio name. Postao si balast svojoj vlastitoj stranci, koju si potom ponovo nasukao kada si otišao Račanu (u njegovu Canossu !!) i ponudio oporbeni savez protiv Sanader-Šeksovog HDZ-a, koji Te je odbacio.


Pamet u glavu, Ante Đapiću! Ponudi svoju kapetansku kapu dr.Tončiju Tadiću, a Ti se zadovolji čašću prvog časnika palube svojeg HSP-a. Nije teško biti drugi iza njega, iza dr.Tončija Tadića!

I ne sramoti opet naše dično ime! Sjeti se barem dičnog i dostojanstvenog dr. Ante Starčevića. A sjeti se i našeg dičnog junaka i generala Ante Gotovine.


Ante Rokov Jadrijević, Fažana


P.S.: „Fokus“ i „Hrvatsko slovo ovaj tekst nisu objavili, ali ga je objavio gosp. Mladen Schwartz u svom listu „Ultimatum“ br.8. ljeta 2004.


A.R.J.

Tuesday, August 18, 2009

BEZOBRAZNI PROVOKATOR STIPE MESIĆ

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist, Brtonigla 14. kolovoza 2005.g.


Uredništvu „Dragovoljca“


BEZOBRAZNI PROVOKATOR STIPE MESIĆ

(beskrajna Mesićeva laprdanja o „antifašizmu“)


Naš odlazeći vulgarni predsjednik Republike, retardirana prostačina bez premca Stipe Mesić („Apage Satanas!“), uporno – do iznemoglosti i do dosadnosti tvrdi da je Hrvatska proizašla iz antifašizma (u srpskom Novom listu iz Rijeke 28. srpnja 2009., iz pera svojeg vlastitog novinara Borisa Pavelića) – te je dodao: „onaj koji to negira napada Ustav“.


Najkraći komentar na to je: bilo je raznih „antifašizama“, a Bogme je bilo i raznih „Ustava“. Sjetimo se samo Staljinovog Ustava SSSR-a iz 1936.g. i Račanovog iz 2001.g. Račan je čak dvaput uzastopno mijenjao naš demokratski Ustav, a Staljinov Ustav iz 1936.g. je bio hvaljen kao najdemokratskiji Ustav na svijetu u to vrijeme! A onda je odmah uslijedio Staljinov genocid nad „sovjetskim“ narodima! I to „samo“ tridest milijuna likvidiranih ljudi. A od toga broja najmanje deset milijuna u ime Staljinovog „antifašizma“! A to znači i Titovog „antifašizma“!! I Mesićevog, Manolićevog i Lončarovog „antifašizma“, dakako.


A sada i ovdje, ja pitam Mesića i sve njegove MI6 - novinare tipa Borisa Pavelića (et comp.): Koja je to Hrvatska proizašla iz antifašizma? I kojeg antifašizma?


Ova naša nova Hrvatska nije proizašla iz Manolićevog i Mesićevog „antifašizma“ nego iz našeg hrvatskog antikomunizma! I iz našeg svetog Domovinskog rata, u kojem smo srušili njihov crveno-crni jugo-srpski fašizam Slobodana Miloševića i Titovih generala (predvođenim Veljkom Kadijevićem i Blagojem Adžićem).


Naprotiv, takozvana Mesićeva (Manolićeva i Lončareva) je „Hrvatska“ proizašla iz zločinačkog staljinizma (koji oni podlom podvalom zovu „antifašizmom“) i zato je – voljom Staljina – ponovo brutalno okupirana i ponovo završila u svojoj staroj mračnoj „tamnici naroda“ – Velikosrpskoj Jugoslaviji, odnosno „Srboslaviji“.

A to nije bila prava Hrvatska!!


Znači, Mesić se kao utopljenik hvata za slamku spasa nekakvog svog i Manolićevog i Lončarovog „antifašizma“. A to mu je „argument od slame“, kao što je i on sam „čovjek od slame“ – tipični retardirani komunistički pajac, t.j. pagliacco! Ili kako sam ga ja često posljednjih sedam godina nazivao – „dvorska luda“ s udbaškog Pantovščaka.


* * * * * *



Tko o čemu, predsjednik Republike Stipe Mesić o svom (crvenom!!) „antifašizmu“. I o crnom fašizmu kojega više nigdje nema u našoj stvarnosti. Osim u glavama starih udbaša, koji svojom novom agitacijom i propagandom pokušavaju isprati svoju mračnu prošlost i svoje krvave ruke.


Jedini fašizam koji danas postoji u Hrvatskoj je crveni Udbo-fašizam Mesićevog Pantovščaka (koji se pojavljuje ili u obličju donekle profinjene Udbo-masonerije i/ili u obličju ulične Udbo-mafije - a taj joj je oblik itekako opipiljiv i u materijalnom obliku!). Dovoljno je pogledati tko sve non-stop „čergari“ s našim Ciganinom-Predsjednik po svijetu, za čiji račun „čergare“, čije „čerge“ posjećuju. A to su gotovo iste rute kojima se skitao i pokojni diktator Tito. I sve nas je to papreno skupo koštalo!


S druge strane, dovoljno je pogledati tko vlada našim „pravosuđem“, tko nam postavlja suce (uključujući i predsjednika Vrhovnog suda R.H.!), tko štiti najveće „bande lopovske“ u ovoj državi, tko je sve ostao netaknut ili pošteđen sudskih sankcija, itd.


Velik je Mesićev strah od rasvjetljavanja najmračnijih dijelova komunističke prošlosti. Zna se i zašto. Crveni povijesni falsifikati pucaju po svim šavovima. Nove tisuće kostura njihovih zvjerski ubijenih žrtava posvuda izlaze iz hrvatske i slovenačke zemlje, a njihovi duhovi svake noći kao aveti jašu nebom ponad Pantovščaka. Sablasti prošlosti i strah od novih noćnih mora pritišće stare komunističke zločince na Pantovščaku, koji stoga sve slabije i manje spavaju i sve više drhte od straha. Neumitno im se približava kraj mandata ... A onda? Možda im dolazi Sudnji dan?! Bože daj to!


To je glavni razlog zbog kojeg Mesić grozničavo sve politizira: i M.P. Thompsona, i Sinjsku Alku, i Dan Pobjede 5. kolovoza 1995.g., i Dan antifašističke borbe 22. lipnja 1941.g., i Proboj logoraša u konc-logoru Jasenovac 1945. i Bleiburg i Kočevski Rog i sva „polja smrti“ po Sloveniji, 1945.g. Ama baš sve naš Ciganin-Predsjednik politizira! A sve više - i sada najviše - politizira i problematizira svoj sukob s našom hrvatskim katoličkom crkvom i njenim Kaptolom!


Sada je Mesić konačno napao i sam KRIŽ ! Mesić nikako da se pomiri s činjenicom da je naš križ pobijedio njegovu crvenu petokraku u našem svetom Domovinskom ratu (i tako konačno oslobodio Hrvatsku!!), pa on stoga drži da - kad je već njegova crvena petokraka protjerana iz javnih prostora - onda po njemu ne bi smjelo biti mjesta ni našem križu u javnim prostorima. E, šipak, Ciganine-Predsjedniče! „Cuius regio, illius religio“! („čija je zemlja, onoga je i vjera“ – vjerski sporazum u Ahenskom miru iz 1.555.g.).

Nećemo nove vjerske ratove na Balkanu!


Pogledajmo stoga, koja sila Mesića na to tjera?


Pođimo redom – od kraja prema početku:


Mesić je odbio doći na misu u Kninu, u crkvu Sv. Ante. Pa što onda?

Što će (bivši??) staljinist Mesić na misi u crkvi Sv. Ante u Kninu i to na Dan Pobjede 5. kolovoza? Što će taj „Nečastivi“ Mesić u našoj hrvatskoj crkvi, pogotovu u Kninu?

A Mesić je to spretno iskoristio kao svoju novu provokaciju!


Mesić je – da bi popravio svoj prethodni predsjednički gaf u Kninu – uoči Sinjske Alke došao u crkvu Velike Gospe Sinjske (crkve u kojoj sam i ja kršten i krizman). Ma, tko mu je u crkvi u Sinju dozvolio da uđe u tu našu svetinju? Tko je dozvolio tom poganinu - poganom Mesiću da uđe i oskrnavi našu katedralnu crkvu Velike Gospe sinjske? Što ima jedan takav „Nečastivi“ ulaziti u tu našu svetu sinjsku crkvu?

Evo što: došao je provocirati!


Mesić je sam sebe pozvao na Sinjsku Alku. Da bi ponovo provocirao! A taj prljavi i protu-narodni zadatak su odradili stari sinjski udbaši i komunisti, koji se nadaju da smo mi Sinjani i Cetinjani zaboravili na onu njihovu „Husinu jamu“ na Kamešnici, u koju su oni 1944.g. bacili oko 700 svojih zvjerski ubijenih žrtava. A oni su o tome morali cijeli svoj život šutjeti! Zar im još nije dovoljno te njihove sramote?


Uostalom, što jedan Stipe Mesić ima raditi na Sinjskoj Alki? Naša Alka je ratnička i vjerska svetkovina, na kojoj nipošto nije mjesto jednom „Nečastivom“ Stipi Mesiću, koji je u jesen 1993.g. i u proljeće 1994.g., zajedno s Josipom Manolićem i njihovim udbašima zdušno zagovarao da se ovjekovječi tadašnja „Amputacija Hrvatske“ po granicama tadašnjih UNPA – zona! Toliko o „ratniku“ i pričuvnom general-bojniku Stipi Mesiću, a sada „vrhovnom zapovjedniku“, odnosno „vojskovođi“ Stipi Mesiću!

S druge strane, Mesić ne vjeruje u našeg Boga – jer je njegov pravi Bog umro u Moskvi 5. ožujka 1953.g.! Što onda jedan takav izrod, izdajnik i nevjernik ima raditi na našoj ratničkoj i vjerskoj svetkovini - Sinjskoj Alki?

Evo što: Stipe Mesić je došao provocirati Sinjane!

Zauzvrat je dobio od Sinjana pravi odgovor: Apage Satanas!!


Da bi prikrio još jednu svoju i Udbo- masonerijsku sramotu, na proslavi četničkog dana Ustanka u Srbu 27. srpnja ove 2009.g., na kojemu je njegova pajdašica Vesna Pusić održala svoj pozdravni i slavopojni govor bivšim „crvenim četnicima“ Đoke Jovanića, Stipe Mesić je sazvao svoje novinare na Pantovščak, na „druženje“, gdje su novinari dobili poseban zadatak da oštro napadnu svojevrsnog stožernog hrvatskog „narodnog tribuna“ M. P. Thompsona, u povodu njegovog masovnog koncerta (pred 10.000 Hrvata) u Biogradu n/m. Zbog toga je izraženo zgražanje nad „zabrinjavajućom činjenicom da je deset tisuća mladih zajedno s Thompsonom skandiralo 'Za dom spremni!' “.


(a za što bi drugo pravi muževi trebali biti spremni? Za svoju majku, za svoju sestru, za

svoju kćerku i za svoju ženu! A to je taj sveti „dom“! I zato smo „za dom spremni“!).


Ni „Dan antifašističke borbe“ 22. lipnja u šumi Brezovica kod Siska nije prošao bez Mesićeve pjesme „po šumama i gorama“ i njegovog već šablonskog govora o „antifašizmu“ i demokraciji. Bogme smo mi stariji krvavo zapamtili tu njihovu „antifašističku demokraciju“! Njihov Goli otok i Staru Gradišku. Njihove „demokratske izbore“ 1946.g.! Njihov „demokratski“ otkup žita i stoke, praćen krvavim udbaškim terorom (samo u „Cazinskoj buni“ 1950.g. UDBA je pobila 650 seljaka u jednoj noći, onih koji su odbili dati svoje žito i svoju stoku u bescijenje komunističke vlasti!). Sjećamo se još uvijek prvih dvadeset godina „demokratskog“ i „antifašističkog“ terora, sve do smjene mračnog Aleksandra Rankovića – dotadašnjeg sveopćeg gospodara života i smrti!


I stoga Stipe Mesić uporno laprda i o „udžbenicima povijesti koji stvaraju dezorijentiranu mladež“ (novinar Boris Pavelić u srpskom „Novom listu“ iz Rijeke). „Povijesni revizionisti nas tjeraju – smatra Mesić – na pristajanje na povijesnu laž da su kolaboracionisti bili domoljubi koji su počinili neki zločin i da su pobjednički antifašisti bili krvožedna rulja kojoj je cilj bio samo ubijanje Hrvata“.


Ma, „stani malo Gedžo s Pantovščaka, i mi konja za trku imamo!“. Ima nas sve više „povijesnih revizionista“ koji smo protiv Mesićevskih povijesnih falsifikatora, a koji se – evo opet – množe pod okriljem Mesićeve, Manolićeve i Lončareve UDBE (a uz obilnu pomoć Judinih škuda iz kese Georga Sorosa): Ive Goldsteina, Tvrtka Jakovine, Udbo-katolika Drage Pilsela i čitave bulumenta novinara-povjesničara (primjer Tihomira Ponoša iz srpskog „Novog lista“ u Rijeci). Mi rušimo njihove povijesne falsifikate, a da smo u tome u pravu u prilog nam ide i rezolucija Europskog parlamenta u Bruxellesu o osudi komunizma kao zločinačkog totalitarnog sistema. Dakle, svi smo mi revizionisti! Hura!!


Pa i sam Stipe Mesić je revizionist! Ali za razliku od nas, on je prljavi revizionist. To je slučaj generala Tihomira Blaškića na Haaškom sudu u cijelosti pokazao!! Mesić je pokušao prljavo revidirati povijest rata u Srednjoj Bosni, pa je potpuno nevin čovjek, hrvatski general Tihomir Blaškić odsjedio u zatvoru Sheveningena punih devet godina zbog Mesićevih povijesnih laži, odnosno njegovog povijesnog revizionizma! Srećom, Haaški sud je nakon devet godina otkrio Mesićeve revizionističke povijesne falsifikate.


A što se tiče spomenutih „kolaboracionista“, kud ćeš većeg „kolaboracionista“ od Stipe Mesića! A sudbina kolaboranta je propisana Božjim zakonom: smrtnom kaznom! Hoćemo li i to dočekati? Daj Bože da i to dočekamo!


A što se tiče najnovijeg Mesićevog napada na naš katolički križ u javnim prostorima, pod pretekstom da u hrvatskoj vojsci ima i pravoslavaca i Židova i muslimana i ateista, valja reći da Mesić namjerno cilja na provokaciju, ali i izazivanje kaosa. Mesić podlo cilja na relativiziranje suvereniteta hrvatskog naroda i njegovu ponovnu podjelu sa Srbima pa čak i ostalim nacionalnim i vjerskim manjinama. Mesić je svijestan da mu se bliži kraj posljednjeg mandata i on želi ponovo stvoriti mutnu situaciju, a on sam se najbolje snalazi u mutnim situacijama. Uostalom, to je njegov prvi izbor za predsjednika Republike pokazao u siječnju i veljači 2.000-te godine! Stoga Mesić cilja na izazivanje vjerskih nesnošljivosti u Hrvatskoj, kako bi (vjerovatno po nalogu iz judeomasonerijskoj stožera u Londonu) u stanju kaosa otvorio put Vesni Pusić na Pantovščak, a sebi u Banske dvore!

Mesić je ovu moju staru tvrdnju (tvrdnju od prije godinu i pol dana!) ovih dana konačno demantirao, ali tko je još naivan da mu u to povjeruje?! Tko će to vjerovati Stipi Mesiću?!


Eto, to je glavni razlog zašto Mesić uporno gura svoj nos u naše crkvene stvari, dok on sam istovremeno našoj katoličkoj crkvi priječi bilo kakvo pravo da svoj hrvatski narod i u politici usmjerava prema svojim moralnim i civilizacijskim vrijednostima. A to je nešto što joj nitko ne može zabraniti. Neki su to već probali pa su opekli svoje prste!


Ante Rokov Jadrijević

(hrvatski socijal-radikal)

Saturday, August 15, 2009

OPĆINU BRTONIGLU TREBA UKINUTI !

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Brtonigla 13. kol. 2009.

Uredništvu „Dragovoljca“

Uvodna napomena ( 13. kol. 2009.g.):

Ni ovaj moj članak („OPĆINU BRTONIGLU TREBA UKINUTI !“) nije najnoviji, ali je opet najaktualniji. Naime, jučer popodne (12. kol. 2009.g.) odlazeći predsjednik Republike, Njegova niskost i Njegova gadost Stipe Mesić, pridružio se novoj falangi onih koji se oštro protive planu nove hrvatske premijerke Jadranke Kosor da već ove jeseni ukine 150 suviš-nih, pretežno malenih i minijaturnih općina, koje se nisu u stanju same financirati, nego preživljavaju uz pomoć (obilnih) dotacija iz državnog proračuna. A takvih je u Hrvatskoj već 80 posto, od ukupnog broja od 429 općina i gradova u Hrvatskoj!! (izvor: „Glas Istre“, 4. kol. 2009.: „O državi ovisi 80 posto općina i gradova“). A razmjerno tome je i njihov udio u godišnim deficitima državnog proračuna !! Možda i više od 500 milijuna kuna?

Ako ovo jučer nije bio (usvari!) početak Mesićeve parlamentarne predizborne kampanje (!!!), onda je je Mesić doista jedna „neuravnotežena osoba“ (na što je to upravo upozorio, odnosno napisao gosp. Ivan Miklenić, glavni urednik „Glasa Koncila“). To je točno, ali je točno i nešto još mnogo gore: Mesić je pravi „paklenjak“, odnosno Mefisto s Pantovščaka, dakle još jedan Zloduh koji lebdi nad Hrvatskom i pakleno se cereka nad njenom hudom sudbinom. Apage Satanas!

Dakle, premijerka Jadranka Kosor bi ustvari trebala ukinuti namanje 250 općina, ali ona urođenim ženskim oprezom želi učiniti barem maleni prvi (oprezni ženski) korak – za početak ukidanjem samo 150 najslabijih općina. Da, ali ima ih koji u vrhu državne vlasti imaju svoje moćne zaštitnike! I, evo sada takvih koji se javljaju svojima u zaštitu!

Neznam točno koje to općine želi zaštiti odlazeći predsjednik Stipe Mesić – vjerovatno općinu Ervenik u dalmatinskoj Bukovici, koja ima manje od tisuću stanovnika u dvadesetak svojih zaseoka i tek 14 zaposlenih, od kojih čak sedam u općinskoj upravi, koja se nalazi u – Kninu! „Drugi je primjer općina Vrhovine“ – piše novinarka Selvina Benić – „koja godišnje ubere 1,9 milijuna kuna prihoda, a za plaće službenika potroši 1,5 milijuna kuna. Ta općina preživljava zahvaljujući državnoj pomoći u iznosu od 7,7 milijuna kuna“. A sličan je primjer i „Mesićeva“ općina Dvor na Uni! Sapienti sat!

Javlja li se to „Stevan“ Mesić, zvani „Meske“ u zaštitu svojih Srba ( i to po nalogu svojih Gospodara iz britanske i/ili američke ambasade u Zagrebu) ili se Mesić ponovo udvara Moskvi i Beogradu? Štiti li Mesić nanovo stečene privilegije Srba u Hrvatskoj i u izbjeglištu? Ili su oni nedodirljivi čak i u ovoj velikoj recesiji u Hrvatskoj i svijetu? Da li se ovaj novi „krizni porez“ i ostale restrikcije odnose samo na Hrvate i na obične nacionalne manjine u Hrvatskoj? Jesu li Srbi u Hrvatskoj i dalje nekakav „nebeski narod“?

Dakako da tu još nešto bode oči: A zašto (nerazvijena) općina Ervenik ima čak sedam općinskih službenika? I zašto svoje urede ima u Kninu? Je li to bio neprincipijelni Sanaderov ustupak svom neprincipijelnom koalicijskom partneru Miloradu Pupovcu, političkom čelniku Srba u Hrvatskoj? A zašto općina Ervenik ne bi imala samo svog predsjednika općine („podeštata“) i općinskog bilježnika („Notara“)?? I zašto ured te općine ne bi bio u nekoj od mnogih uzalud obnovljenih kuća u Erveniku?

* * * * * *

A tako je i u mojoj općini Brtonigli! A možda i mnogo gore?!

Budući da se osobno uvijek držim pravila da prvo pometem pred svojim vratima i uredim svoje dvorište, evo jedne šest godina stare i još uvijek nepromijenjene (!!) priče o mojoj općini Brtonigla – općine koju treba ukinuti!

A Vi, dragi moji i naši čitatelji, usporedite ovo sa svojom općinom ili svojim gradom. Možda je kod Vas još gore?! Hoćete li se i Vi odvažiti na sličnu akciju?

Ante Rokov Jadrijević, Brtonigla

* * * * * *

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., prof., Pula, Brtonigla 8. list. 2003.

Uredništvu“Glasa Istre“ Predsjedniku Vlade, g. Ivici Račanu


(Glas Istre: „Šporka politika brtoniških šefova“, 8.list. 2003.g.)
OPĆINU BRTONIGLU TREBA UKINUTI !

Ponukan sam se javiti u prilog javne podrške novinarki „Glasa Istre“ iz Umaga, gospođi ili gospođici Tanji Kocijančić, nakon njenog najnovijeg članka „Šporka politika brtoniških šefova“ (Glas Istre, 7. i 8. list.2003.g.). U tom svom članku ona opisuje ključna događanja nakon izbijanja najnovije (u beskrajnom nizu afera u mladoj i nezreloj općini Brtonigla) afere zatvaranja hrvatskog odjeljenja ganc-novog dječjeg vrtića u Brtonigli. Njena prethodna novinarska izviješća o toj temi je glavni sadašnji moćnik Brtonigle, „Il grande Sheriffo“ Franco Cattunar (inače zet jednog starog udbaša!) okarakterizirao kao „senzacionalističke“, a toj i takvoj ocjeni se pridružio i njegov „posilni“ (tako ga tretira Cattunar!) Srefano Sissot, koji je samo formalno gradonačelnik (sindaco), odnosno predsjednik općine. K tome, moćni Franco Cattunar javno je rekao da su „cijelu tu 'priču' ispolitizirali bolesni ljudi“.

Da, da, u Brtonigli ima mnogo „bolesnih ljudi“, a naročito u zgradi Poglavarstva Općine!

Dakle, nisu „bolesni“ Franco Cattunar i njegov „posilni“ Stefano Sissot, a nije ni šefica vrtića Rita Davanzo, nego je bolesno nas 350 građana malene i minijaturne općine Brtonigla, koji smo potpisali peticiju protiv zatvaranja hrvatskog odjeljenja dječjeg vrtića u Brtonigli. Inače, ta malena općina je utemeljena nakon bučne talijanaške nacionalističke kampanje u ljeto i jesen 1993.g. , kada je fenomenalno nesposobni predsjednik Tuđmanove Vlade g. Hrvoje Šarinić naumio u Hrvatskoj osnovati čak preko 400 općina, i 40-tak „gradova“. Ta nacionalistička talijanska kampanja, kojoj je na čelu bio naš budući sindaco Tullio Fernetich je urodila plodom. Iako ta majušna općina nije udovoljavala ni minimalnim kriterijumima Šarinićeve Vlade: imala je svega 1.600 stanovnika, a potreban minimum je bio 5.000. Osim toga, naši „Talijanaši“ nisu bili većinski brojem: bilo ih je svega 30-35 posto (i to vrlo, vrlo „mješovitih“!). Ali, predsjednik Tuđman se nije htio sitničavo svađati oko toga, te im je benevolentno odobrio općinu. Jedini koji se otvoreno usprotivio utemeljenju općine Brtonigla bio sam ja osobno. S Tulliom Fernetichem sam o tome i javno polemizirao u „Glasu Istre“, i to dva puta: „Razgovori sa Zagrebom, a ne Beogradom“, 27. stud. 1993.g. Uslijedio je njegov odgovor: „Brtonigla – svi razlozi za općinu“, u kojemu je prozvao „sve pojedince koji nisu poštivali kulturu, običaje i način života ovih ljudi.... Zato želimo vjerovati da usamljeni strahovi od „talijanaštva“ na području Brtonigle ne pripadaju ovom vremenu, da su prošlost...“. Odgovorio sam mu svojim člankom: „Što je prošlo(st), a što nije?“ od 26. prosinca 1993.g. (objavljenom 4. siječnja 2004.g.).

Dakle, danas se to jasno vidi: prošlost još nije prošla u Brtonigli ! Stoga se ovaj najnoviji i vrlo smišljeni incident sa zatvaranjem hrvatskog odjeljenja dječjeg vrtića u našem gradiću mogao prije ili kasnije očekivati. A jednako tako se mogao očekivati i povratak stare bolesti Franca Cattunara, Tullia Ferneticha, Zite Davanzo, pa u stanovitoj mjeri i Stefana Sissota – zvane talijanski iredentizam i retalijanizacija Brtonigle, Buja i cijele Istre, pa išire, pa i dulje! Samo o toj i takvoj bolesti se tu radi, u našoj maloj Brtonigli (ali i ne samo u Brtonigli)! Hoće se u Brtonigli pošto-poto nas Hrvate učiniti beznačajnom nacionalnom manjinom, tako da postanemo stranci u ovom dijelu naše Domovine („Doma roda hrvatskog“). Hoće se nama i našoj djeci oduzeti maternji jezik! Želi nam se ponovo izbrisati identitet (naslov poznate knjige Paola Parovela iz Trsta „L'identita' cancellata“). I o tome sam u ono vrijeme polemizirao s ondašnjom prvom damom i spiritusem movensom talijanskog iredentizma u Istri, bivšom podžupanicom Loredanom Bogliun-Debeljuh (bivšom suprugom mog bivšeg prijatelja Dina Debeljuha). Taj moj članak: „Postajemo li stranci u vlastioj Domovini?“ objavljen je u „Glasu Istre“ tek mjesec dana kasnije, 3. siječnja 1994.g., a glavna poanta je bila: „Tako, eto, mi glupi Hrvati postajemo građani drugog reda u svojoj vlastitoj Domovini.... Ne traži ta slavna dama nikakvu dvojezičnost, ona traži jednojezičnost! Talijansku, nego što“.

Sjećamo li se još godine 1993. i 1994., kada je IDS nakon pobjede na izborima za lokalnu samoupravu smjesta krenuo u retalijanizaciju Istre, mijenjajući imena ulica i trgova, čak i onih s imenima istarskih antifašista i narodnih heroja Istre? Najočitiji je primjer bila Pula, gdje ih je najviše ukinuto.... (skraćeno).... ili završilo u nekim najmanjim ulicama na dalekoj periferiji Pule (Lino Mariani, Vladimir Gortan, Giulio Revelante, Olga Ban,itd., itd.). Tu su još eklatantni primjeri Rovinja, Poreča, Motovuna...., a Brtonigla se posebno još isticala i u raznim paradama „ugroženosti nacionalnih manjina u cijeloj Hrvatskoj (jednoj je prisustvovao i gosp. Milan Đukić), paradirao je tu i gosp. Furio Radin (a sada se nije oglasio!?), pripremao se tu i Prvi kongres Istriana, itd. Sve je kuhalo i vrilo u Brtonigli, a novac je potocima dolazio iz Italije.

Ali ne leži vraže! Velik dio tog novca nije išao našoj Zajednici Talijana (pogotovu ne za kulturne programe), nego u privatne džepove „sindaca“ Tullia Ferneticha i „sheriffo-a“ Franca Cattunara. A počela je i divlja i brutalna „privatizacija na brtoniški način“. Počela je otimačina malih vrtova u centru Brtonigle i preprodaja Tulliu Fernetichu, naročito zbog njegovog bezskrupuloznog širenja za njegovu buduću pizzeriju; od općinskog novca je sagrađen i veliki parking za tu njegovu pizzeriju („sitnica“ od oko 245.000 kuna); Cattunar je sebi prigrabio veliki Mlin i veliku susjednu zgradu za njegovu buduću „Agrariju“ (za svega 40.000DEM, uz odbitak nepostojećih „ulaganja od 20.000DEM!), prigrabio je sebi čak 80 hektara najboljih vinograda bivšeg PIK-a Umag, itd. Raspisivali su se, pa onda brzo poništavali natječaju za prodaju društvenih nekretnina, sve dok to nije tajanstveno i daleko od očiju i ušiju javnosti završilo bud-zašto u rukama Tullia Ferneticha ili Franca Cattunara ili njihovih rođaka. Ili naprosto u preprodaji. Brtonigla se polako ali sigurno prtevarala u „Ladrocitta di Verteneglio“ (Lopovski grad), pa su oštro reagirale oporbene stranke, najviše ogranak HDZ-a za Brtoniglu. Žestoko se pobunio i naš SDP (gosp. Račan, znate li za to?). Uslijedila je ogorčena politička i pravna borba za dolazak Državne revizije u Općinu Brtoniglu, a kada je ona konačno stigla, Tullio Fernetich i Franco Cattunar nisu nikako dozvolili da Općinsko vijeće dobije uvid u to! Umjesto toga su brže-bolje ugošćavani neki Tuđmanovi ministri (koji su dolazili po svoj dio „kolača“), na primjer ministar Prka (nekretnine na Monte Marzariju), ali i neki drugi politički moćnici iz blizine predsjednika dr. Fr nje Tuđmana. Ljudi su počeli sumnjati na podmićivanje. Počelo je veliko muljanje, a kad se slegla prašina – nikome ništa!

Naši pošteni Talijani su se kroz svoju Zajednicu Talijana oštro, uporno i odlučno suprostavljali toj privatizacijskoj pljački svemoćnog para Fernetich-Cattunar, zbog čega je Tullio Fernetich naprosto smjenio njeno rukovodstvo i instalirao samog sebe na čelo Zajednice Talijana!

Međutim, stvar je otišla predaleko, sramota je počela padati na sav IDS (u kojemu je ostalo još časnih ljudi), te je unutar županijskog vrha IDS-a konačno donešena odluka da se Tullio Fernetich ukloni s čela naše općine. Na to mjesto je naprosto doveden inače časni čovjek Stefano Sissot. Međutim se njemu ispriječio arogantni, bahati i agresivni, uz to i polupismeni Franco Cattunar (kako to već redovito biva!), pa se opet vraćamo na početak priče.

Podsjetimo se da je Franco Cattunar i ranije imao nezgodan običaj da uređuje „Glas Istre“, te da ovaj slučaj s novinarkom Tanjom Kocijančić nije nešto novo. Ranijoj novinarki „Glasa Istre“, hrabroj i odlučnoj Ljubici Marfan je čak i fizički prijetio i i zabranjivao dolazak na sjednice Općinskog vijeća, kojemu je on u to vrijeme bio predsjednik.

Dakle, ništa novog u Brtonigli. Podsjetio bih na ovo: svojedobno je u talijanskom odjeljenju našeg dječjeg vrtića u Brtonigli bilo samo dvoje (ili troje?) djece – malih Talijana. I nikome nije bilo ni na kraj pameti da to odjeljenje proglasi „nerentabilnima“. Pa gdje si zdravi razume! Kako djeca mogu biti rentabilna ili nerentabilna? I to upravo u vrijeme žestokih rasprava u našem društvu o malim Romima kod Čakovca i maloj Eli u Kutini. A za male Hrvate u Brtonigli (citiram novinarku Tanju Kocijančić) „niti jedna hrvatska ustanova ili političar nije smatrao potrebnim na to reagirati“. Čak ni sveprisutni „onorevole e cavalliere“ Furio Radin! Sramota!

A to što je naknadno, odnosno posljednji, reagirao Tullio Fernetich, nije vrijedno ni komentirati. Čovjek je postavio svoja jedra na nov i povoljniji vjetar. Kao i u našoj „Turističkoj zajednici“, kao i u onoj smiješnoj „Ambasadi lokalne demokracije“ u Brtonigli – svojoj privatnoj prćiji , koja kao i svuda u Europi služi – na sramotu! Uostalom, kao i uvijek, kao i svuda – „svako čudo za tri dana“! Kao i općina Brtonigla!

Stoga držim da općinu Brtoniglu treba ukinuti!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.
Brtonigla, Kovri 25


P.S.(2003.g.): „Glas Istre“ je odbio ovo objaviti.
Nakon ovog članka prošlost je konačno prošla u Brtonigli, a časni čovjek Stefano
Sissot je podnio ostavku na mjesto predsjednika općine Brtonigla i tako spasio svoj
obraz! Upravo je on najzaslužniji što se u Brtoniglu vratio mirni suživot dva
autohtona i bratska naroda. Naša stara „Fratellanza“!
A.R.J.

P.S. (13.kol. 2009.g.): Inače, gornji tekst „Općinu Brtoniglu treba ukinuti!“ ušao je kao jedan od niza dokumenata u moj sudski spis P-244/05, koji ni nakon više od četiri godine još nije sudski riješen. Blokirala ga je Udbomafija, koja još uvijek djeluje iz pozadine Općinskog suda u Bujama. O tome sam već više puta pisao na mojim blogovima, a i na „Dragovoljcu“.

Iako smo jedan moj prijatelj i ja sav gore spomenuti kriminal u Općini Brtonigla (a i još triput više od toga!!) uredno prijavili Saborskom odboru za pritužbe i predstavke, iako smo uredno dali i svoje iskaze dvojici inspektora USKOK-a u policijskoj postaji u Umagu, iako je desetak puta u našu Općinu dolazio USKOK, iako se po Općinskom sudu u Bujama još vuku dva slična moja sudska predmeta (naročito P-244/05 koji ni poslije više od četiri godine nije riješen!!), sve je ostalo isto – i još mnogo gore!

To znači da netko moćan godinama štiti našu „Bandu lopovsku“ u Općini Brtonigli! Nisam siguran je li to Stipe Mesić i njegov „posilni“ Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik ili je to Vladimir Šeks, najveći Zloduh HDZ-a (koji je u vrlo tijesnim odnosima sa našim „Velikim Šerifom Brtonigle“ Francom Cattunarom (navodno „ima jedna tajna vinska veza“)? Ja osobno siguran sam samo da je to njihova Udbomafija, koju ovdje vodi svemoćni odvjetnik Slaviša Perović i njegov „zajednički odvjetnički ured iz Umaga“, kojega (u njegovom odsustvu??) vodi mlada odvjetnica Ivana Orkić (koja u Slavišino, Perovićevo ime) još uvijek zastupa Općinu Brtoniglu.
A Mladen Bajić sve to nezainteresirano promatra. Koga onda treba prvog „lustrirati“?!

Inače, svrha ovog teksta je ohrabriti našu novu premijerku Jadranku Kosor da ne ustukne i stane na pol puta, nego da što prije ukine 150 najslabijih (ili najgorih!) općina u Hrvatskoj i da krene baš od naše Brtonigle! Podržavam je da ustraje na svom opasnom i tegobnom putu unatoč svim mogućim preprekama, od kojih će joj odlazeći predsjednik Republike Stipe Mesić biti najveća i najbezskrupuloznija prepreka! Jer Stipe Mesić odlazi s Pantovščaka, da bi se već početkom slijedeće godine vratio u Banske dvore (kako sam već više puta pisao i upozoravao nezavisnu hrvatsku javnost!).

Gospođo Jadranka Kosor – molim Vas da nastavite još mnogo oštrije! Zapamtite da nije vrijeme za polovična rješenja! Vrijeme za gubljenje je već izgubio (u ništa!) vaš predhodnik Sanader!
Za početak, evo Vam nekoliko korisnih informacija „s terena“ ( takvih je u barem 30 posto općina u Istri):

- Predsjednik općine Brtonigla gosp. Doriano Labinjan ima plaću od čak 12,500 kuna, iako naša općina ima svega 1.500 žitelja. U Općini i u pomoćnim službama (uključujući i općinsko poduzeće „Hortus Niger“) zaposleno je više od 15 ljudi, ne računajući tzv. „vanjske suradnike“ i/ili tzv. „intelektualne usluge“. Zapravo, nitko ne zna koliko u Općini ima točno zaposlenih, izvan troje povlaštenih ljudi. A k tomu, Franco Cattunar je od Poglavarstva Općine učinio svoj „kupleraj“ (s nekoliko svojih ljubavnica!). Doslovno tako!

- Dakle, predsjednik naše minijaturne Općine g. Doriano Labinjan ima plaću veću od plaće predsjednika (barem!) deset puta veće i daleko bogatije općine Čakovec, gosp. Branka Šalamona, od plaće predsjednika (barem!) deset puta veće općine Gospić, gosp. Milana Kolića, od plaće predsjednika (barem !) deset puta veće i bogatije općine Virovitica, gosp. Ivice Kirina, itd. Dobro se toga sjetiti kad god ono naše istarsko laprdalo Kajin govori da Hrvatsku treba „istrijanizirati“!

- No to nije još ni pola priče. Dorijano Labinjan ima za tisuću kuna veću plaću čak i od predsjednika pet puta veće općine Buje (naše bivše kotarsko mjesto Buje!), gosp. Edi-ja Andreašića!

- I još jedan općenito koristan podatak (od prije ovoljetnjih lokalnih izbora 17. svibnja 2009.g.): predsjednik nevelike općine Umag ima plaću od 18.600 kuna, što je za 1.450 kuna veća plaća od gradonačelnika (desetak puta većeg) grada Splita, gosp. Željka Keruma, koji ima plaću od 17.173 kune! I tek za 1300 kuna manju plaću od gradonačelnika Zagreba gosp. Milana Bandića, koji ima plaću od 19.924 kn, sada umanjenu na 19,932 kune!
- I to je ta Kajinova „istrijanizacija?! O tempora, o mores!

(izvor podataka: „Glas Istre“ i „Večernji list“ od 6. kolovoza 2009.g., str. 4. i 5.).

- Gornje pismo je bilo napisano u tijeku predizborne kampanje za parlamentarne izbore u studenom 2003.g. i poslano gosp. Ivi Sanaderu. A Ivica Račan i njegov SDP su te izbore glatko izgubili! Pa, ipak, ni od Sanadera ništa. Samo „ćorak“! A Božja kazna mu je:
- Sic transit gloria mundi !!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Monday, August 10, 2009

Ni arbitraža-ni kompromis u Piranskom zalivu !!

Franko Šturman, Istarska nezavisna stranka Rovinj, 16. kolovoz 2002.

Ante Rokov Jadrijević, hrvatski Socijal-radikal


Uredništvu „Glasa Istre“

Uredništvu „Vjesnika“


NIKAKVA ARBITRAŽA NE DOLAZI U OBZIR !


Uvodna napomena(2009.g.) :


Ovo je samo jedan u nizu mojih starih članaka od prije osam, deset ili dvanaest godina o izmišljenom „problemu“ u Piranskom zalivu – problemu koji nam se uvijek iznova vraća, jer naša gnjusna, šugava i kilava „politička elita“ nikad nije imala „muda“ da to riješi na jedini mogući način – na muški način!


Stoga se i ovi stari članci vraćaju, kao podsjetnik u traganju za izgubljenim vremenom!


A sada će svoj gnjusni, šugavi i kilavi obol svemu ovome dati i naša nova premijerka Jadranka Kosor, koja najavljuje: „Rješenje sa Slovenijom moguće već u rujnu“ („Glas Istre“ 4. kolovoza 2009.g.). I to nedvojbeno – kompromisom - na štetu Hrvatske, a na volju Ljubljane i njenog političkog mentora i sponzora – Londona!


E, da ne bi !!


A.R.J.


* * * * * *


U moru bezbojnih , i reklo bi se sterilnih reagiranja raznih hrvatskih stranaka povodom posljednjih u nizu slovenačkih provokacija u Piranskom zalivu, usuđujemo se upozoriti istarsku i ostalu hrvatsku javnost na najvažnije činjenice koje još nitko nije ni pokušao spomenuti, a krucijalne su za genezu spora u Piranskom zalivu.


1./- To je najmanje ribarski spor (kakao danas svi to tvrde), nego je to samo jedan mali dio spleta teritorijalnih „sporova“ (slovenačkih teritorijalnih pretenzija na staro hrvatsko ozemlje) od naše Svete Gere, naše Metljike, našeg Raskrižja, Štrigove, pa i Mokrica, a ako bi smo pošli malo dublje u komunističku prošlost (Kardelj, Kidrič i Stane Rozman!) onda bi se jasno vidjelo da je sve to počelo još 1945., pa i prije. Podsjetimo se još samo na godine 1955. i 1956., kada su nam Slovenci na Gornjoj Bujštini oteli šest crkvenih župa (Hrvoji, Topolovac, Gradin, Pregare, Črnica, itd.).


2./- Potvrdilo se u proteklih desetak godina da su nam Slovenci najgori susjedi. A to se dalo naslutiti još od vremena Franca Miklošića, Janeza Kopitara, oca i sina Franca i Milka Kosa. Naime, od njih je počela geneza ideje o „Velikoj Sloveniji“, koja je svoj prvi slom doživila 1919.g., tijekom plebiscita u Koruškoj, kada se Koruška oprijedijelila za Austriju, te 1945.g., kada se izjalovila ofenziva (jedine dvije) slovenačke divizije (30. i 31.) na polovicu susjedne Furlanije (Videm-Udine, Tržić-Monfalcone, Gradišku-Gradisca, Gradec-Grado, dolinu Nadiže- Natisone i sam grad Trieste-Triest! Htjelo im se polovicu Furlanije, a rezervni i tajni cilj je bio – granica na rijeci Plav(us), odnosno Piave! Tek tada su Kardelj i Kidrič od Tita zatražili – kao kompenzaciju za ratni neuspjeh – Kopar, Izoli, Piran i (nedvojbeno hrvatsku!) Luciju Sečovlje. Dakako, i hrvatske solane ispod Sečovlja, na obe strane ušća Dragonje!


3./- Mi smo se davno (još pred Božić 2001.g.!) prestali čuditi premijeru Račanu, kada je iz još uvijek neshvatljivih razloga potpisao onaj Sporazum o Piranskom zalivu s Drnovšekom, koji je na veliku štetu hrvatske Istre i matične domovine Hrvatske. Tko je nas u Istri išta pitao o tome? Pa ipak, mi nismo toliko glupi da ne bi čisto zdravorazumski shvatili da je o svemu tome pitan i Jakovčić, i Kajin, i Dino Debeljuh (onaj koji je onoliko galamio u studenom 1991.g. zbog postavljanja granice na mostu preko kanala Sv. Odorika, kod hrvatskih sela Škrila i Mlini.


4./- Glede najnovijeg intervjua gosp. Ivana Jakovčića, župana istarskog, upozoravamo na pokušaj nove podvale istarskim Hrvatima: IDS se kasno „probudio“, tek kada je propala njegova paklena propaganda za meku granicu prema Kopru i Trstu, a čvrstu granicu prema Hrvatskoj! I kad im je „nestalo“ 28.000 „Ištrijana“ pri posljednjem popisu stanovništva Hrvatske!

Sjećamo se njihove žestoke kampanje protiv granice na Dragonji (ustvari na kanalu Sv. Odorika!), protiv dvije Tibo-kućice kod Škrila i Mlini, sredinom studenog 1991.g. Podsjećamo zaboravne na ondašnje naše reagiranje „Trabunjanje provincijskih kvazi-intelektualaca“, krajem studenog 1991.g., objavljenog tih dana u „Glasu Istre“.


A što bi tek bilo da je dr. Franjo Tuđman bio (a trebao je!) zatražio povrat granice na Ušće Dragonje – kako je bilo dogovoreno još polovicom 1944.g. sa SNOS-om!


5./- Posljednji niz incidenata pokazuje da je naš predsjednik dr. Franjo Tuđman bio u pravu kada je čvrsto držao uzde pregovora sa Slovenijom oko Piranskog zaliva i da je ona visoko-stručna komisija Prof.dr. Hrvoja Kačića itekako bila na visini zadatka. Stoga nikako ne razumijemo zahtjeve HDZ-a i HSS-a Istre (Milića i Gmitrovića) za nekom novom „stručnošću“ oko tog problema. Treba li nam neki novi Pauletta u toj komisiji?


Naprotiv, mi čvrsto držimo da u blizinu Savudrije treba poslati tenkove i buldožere, koji će srušiti barem polovicu nelegalno, odnosno ilegalno sagrađenog novog gradića Monte Rosso (Crveni vrh) i tako dati jasnu poruku Ljubljani da Hrvatska više neće dopustiti nelegalno, odnosno ilegalno širenje Slovenije po Savudrijskom poluotoku i cijeloj Bujštini (to jest našim dijelom bivše zone-B bivšeg STT-a). Presedan i primjer za to nam je dao Izrael, koji već nekoliko mjeseci tenkovima i buldožerima ruši kuće Palestinaca u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali!


Uostalom, sjetimo se našeg upornog g.Vilija Bassanese-a, nezavisnog vijećnika općine Umag (i Savudrije), koji stalno upozorava: „Zbog naše nesposobnosti, strani državljani od Crvenog Vrha do Lovrečice bespravno dižu vikendice“ (vidi: „Glas Istre“, 22. siječnja 2.002.g.). Naime, bilo je već više upozorenja na „kriminal u katastru“ općine Umag, te Novigrad, Brtonigla i Buje, ali se nažalost još nitko nije pokrenuo! Prisjetimo se, sada i ovdje, kako je novigradska Pineta data Slovencima na rok od trideset godina! Skoro badava!


6./- Pokazuje se tragičnom politika Stipe Mesića i Ivice Račana na bezumnom slabljenju HV-a (Hrvatske vojske). Najnoviji niz incidenata na Dunavu, na Uni i u Piranskom zalivu pokazuju da HV treba jačati, a ne slabiti! Nama ne trebaju nikakve „arbitraže“ za nedvojbeno naš teritorij! Ne treba nam ni NATO kao neki budući arbitar! Držimo se samo strogog reciprociteta i ništa više. Jer je reciprocitet najbolja zaštita našeg narodnog i državnog suvereniteta! Njega, i samo njega se moramo držati u odnosima sa svim našim susjedima, pa i sa međunarodnom zajednicom! Dakle, VIGILANTIBUS JURA!


Franko Šturman, predsjednik INS-a,

Ante Rokov Jadrijević, član


P.S. (2.000.g.): „Glas Istre“ ovo nije htio objaviti. Naprotiv, potpuno neočekivano ga je

objavio „Vjesnik“, iako tek nešto više od polovice. Da, ali

kako? Evo kako!


23. kolovoza 2.002.g.


Gospodine druže Račan!


Danas je Vaš pokvareni „Crveni Vjesnik“ i Vaš pokvareni „drug“ Krešimir Fijačko, Glavni urednik „Crvenog Vjesnika“ grubo – u svom i Vašem staljinističkom stilu – falsificirao ovaj MOJ (90 posto moj!!) tekst, i to izostavljajući moje ime u potpisu teksta!


Ma je li moguće da se Vi i Vaša „Staljinova kopilad“ (pamtite li još ovu moju sintagmu iz ljeta 1990.g.?) baš nimalo ne možete promijeniti?! A zvali ste Vašu SKH-SDP stranku „Stranka demokratskih promjena“. Pa u čemu ste se Vi i „drug“ Fijačko promijenili?


Kada ćete konačno shvatiti da ne možete, niste mogli i nikad nećete moći UŠKOPITI sve nas Hrvate? Sjećate li se što je govorio ponosni i nezavisni De Gaulle? Govorio je da je lakše vladati s pomoću laskavaca, ulizica i kojekakvih pripuza, ali samo dok stvari (same od sebe!) idu dobro. Ali kad nastupi krucijalni problem ili duboka kriza, onda su „nezgodni kritičari“ jedini koji mogu pomoći riješiti takav problem ili takvu krizu!


Očito je da ste Vi osobno, kao i novinari tipa Krešimira Fijačka „potrošena roba“. Otiđite dok ne napravite još veću i neoprostivu štetu hrvatskoj Državi i hrvatskom narodu. Nije svaki vojnik (Partije) za maršala, niti je svaki mornar za kapetana. A vi niste ni za jedno, ni za drugo! Stoga otiđite što prije, otiđite smjesta! I Vi i Vaš „drug“ Krešimir Fijačko!


Ante Rokov Jadrijević,

dipl. ing. el/tronike


P.S. 2009.): A evo i najsvježijeg komentara:


AMAC-dr.Davorin Rudolf: 07. kolovoz 2009.


„Građani moraju znati što je dogovoreno“


Prošireni komentar: Ante Rokov Jadrijević: 8. kolovoz 2009.


Nipošto još jedan kompromis s Ljubljanom !


Ma zar ćemo opet "Guskama" prepustiti rješavanje nepostojećeg spora u našem dijelu Piranskog zaliva i u još jednomdijelu našeg sjevernog mora?? Očito da Slovencima nije (bio) dovoljan samo ZERP, odnosno Sanaderovo i HDZ-ovo odustajanje od našeg ZERP-a – to je bila samo „dimna zavjesa“ za nešto mnogo više važno za njih: pravo na iskorištavanje našeg epikontinentalnog pojasa i njegovog podmorja, itd. Uostalom, to i oni sve češće i otvoreno priznaju!


Tko je kriv Slovencima što su zakasnili na Jadran 1.400 godina?

I što su prije pet stoljeća pobjegli pred Turcima do Beča?!


Jadranka Kosor bi - ako neće da bude zapamćena kao još jedna izdajnica Hrvatske (kao Račan i njegov drogeraški ili provizijski sporazum s Drnovšekom o Piranskom zalivu - provizijom za svoj SDP!) morala smjesta ponovo osnovati našu (od Račana ukinutu!) komisiju za granicu sa Slovenijom, a u dijelu Piranskog zaliva - u sastavu: Prof. dr. jomDavorin Rudolf, prof. dr. Hrvoje Kačić i dr. ing. Davor Vidas.


Jadranka Kosor mora biti svijesna da je ona diletantica za taj vješto stvoreni problem, jer ne poznaje ni pomorsko pravo, ne zna dovoljno o povijesti tog bvšeg talijanskog i hrvatskog zaliva, a ne zna dovoljno o povijesti hrvatsko-slovenačkih odnosa. To se nije učilo u onoj Račanovoj partijskoj školi u Kumrovcu, koju je i ona- navodno – pohađala i završila s odličnim uspjehom.


S druge strane, ona sama nema za to ama baš nikakav mandat hrvatskog naroda i njenih građana. Pa ako ona ne misli završiti kao i Sanader – na smetlištu hrvatske povijesti, a tako isto i čitav ovaj novi HDZ, onda neka smjesta povuče „ručnu kočnicu“ pred nastavak pregovora sa slovenačkim premijerom Borutom Pahorom (i njegovim skrivenim mentorom Dimitrijom Rupelom!), najavljenim već za rujan mjesec.


Ono što može pokvariti jedan budala (kao na primjer Račan!), to sada ne može popraviti ni milijun nas Hrvata! A Račanov SDP je platio veliku cijenu za njegovu glupu samovolju pri sklapanju sporazuma u Piranskom zalivu i na Prevlaci – izgubio je izbore i ostavio svoju stranku u razdirućim frakcijskim borbama. To bi se isto na jesen moglo dogoditi i ovom novom sanaderiziranom HDZ-u: kad umjesto Sanaderove politike guzice, napokon proradi politika ulice ..... (kako sam pisao u svom članku „Politika ulice ili politika guzice, pitanje je sad?“, od 4. Travnja 2004.g., dakle četiri mjeseca od prvog Sanaderovog preuzimanja hrvatske Vlade u njegovom prvom mandatu! Naime, vidjelo se odmah kuda je taj novi hrvatski budala smjerao!)


Mi Hrvati ne želimo nastavak Račanove i Sanaderove "politike guzice", i spremimo se za odvažnu "politiku ulice"! Na to sam otvoreno upozoravao i Račana i Sanadera prije pet i prije osam godina.


Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)


A Karlovac i Jaska?

Već 18 godina Slovenija otvoreno pokazuje teritorijalne pretenzije nad hrvatskim teritorijem duž cijele hrvatsko-slovenačke granice. A i duže, od 1952.g., kada je moćni Titov doglavnik Edvard Kardelj na svoju ruku premjestio granicu sa ušća rijeke Dragonje na odvodni kanal Sv. Odorika. Između ostaloga, Ljubljana (zasad i samo zasad!) pretendira i na naš hrvatski Karlovac, a uskoro će i na cijelu Jasku.


Istovremeno, sada Slovenija u ovom najnovijem nazovi "kompromisu" odbija da ustupi (podijeli) čak ni mrvicu svog nacionalnog suvereniteta u dijelu svog mora, u Piranskom zalivu, u strunjanskom zalivu i ispod Belvedera ponad Izole (u kojoj je prije 1945.g. bilo više Dalmatinaca i hrvatskih Istrana nego Slovenaca!). Slovenci su tada mogli vidjeti more samo s Črnog Kala i Socerba! To im je prije nekoliko mjeseci rekao i naš predsjednik Mesić! Naime, Kopar, Izolu, Piran i Luciju su 1945.g. oslobodili Hrvati (itd., itd.).


Konačno, zašto Hrvatska ne bi tražila i kondominij nad svojom bivšom (Frankopanovom!) pokrajinom Metljikom (koju su Slovenci preimenovali "Belom Krajinom")?


Argument za nas je i to što današnja Hrvatska ne traži kondominij u (svojoj) Boki Kotorskoj, koji je ukinuo Titov razbojnik Milovan Đilas i njegov pomoćnik dr. Vaso Čubrilović (1944. - 1948.g.). A ni Albanija ne traži svoj kondominij s Crnom Gorom nad Skadarskim Jezerom. Kilava EU mora biti svjesna kakvu štetu na Balkanu može izazvati svojom kratkovidnom politikom prema Hrvatskoj! Može joj se otvoriti i pitanje kondominijanad Ohridskim jezerom između Grčke, Albanije i Makedonije!


Stoga, sada i ovdje upozoravam: Oprez, EU magarci !!


Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)