SAMO DEVALVACIJA KUNE MOŽE SPASITI NAŠU BRODOGRADNJU

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist 20. april 2008.
(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)
Web uredništvu amac.hrvati-amac.com Komu Treba: Mr. Vincent Degert
Amabasador EU, Zgb.


SAMO DEVALVACIJA KUNE MOŽE SPASITI NAŠU BRODOGRADNJU
Smjeniti ministra Kalmetu i ponovo osnovati ministarstvo pomorstva

«Postavljamo pitanje: želi li EU oporaviti ili uništiti Uljanik i hrvatsku brodogradnju, te koja je uopće uloga hrvatske politike u tome?» - zapitao je gosp. Rajko Kutlača, povjerenik Sindikata Istre i Kvarnera (SIK) na nedavnoj javnoj tribini u Puli, koja je bila naslovljena: «Zašto privatizacija Uljanika i što nam ona donosi?».
- Sindikat se protivi ideji da Uljanik privatiziraju brodari (o čemu sam ja nedavno pisao na AMAC-u i na svom blogu,op.a.), a strahuju i od ulaska stranog kapitala koji će dovesti do uvoza jeftine radne snage s istoka, koja će srušiti cijenu rada domaćih radnika i to ne samo u Uljaniku, već i u široj društvenoj zajednici» - naglasio je Rajko Kutlača.
Na tribini SIK-a je govorio i saborski zastupnik IDS-a Damir Kajin, koji osim svojih izlizanih «kajinizama» nije rekao ništa novo. Naprotiv, saborski zastupnik SDP-a Slavko Linić je u svom izlaganju zahvatio u samu srž problema naše brodogradnje, a posebno Uljanika, kazavši da je privatizacija u ovom trenutku pogubna i da je treba odgoditi pet godina!
- Uljanik ima svoje tržište, ima kvalitetnu radnu snagu, ima dobar menadžment, ima prilično razvijenu tehnologiju, ne treba mu strateški partner, pa je pitanje čemu privatizacija? Potrebno je prvo sanirati neuspješnu brodogradnju u Rijeci i Splitu, te popraviti loš imidž brodogranje. Nijedna Vlada ne može dovesti u pitanje minimum od deset posto državnih subvencija, kojima se potiče zapošljavanje hrvatskih radnika i jačanje izvoznog proizvoda- rekao je Slavko Linić..
Uostalom, gotovo sva europska brodogradilišta dobivaju subvencije od svojih Vlada i to u istom iznosu kao i Uljanik, kojemu se to pravo osporava i uskraćuje – rekao je Rajko Kutlača.

Nažalost, ništa nije rečeno o ogromnom broju od 3.000 radnika koliko ih zapošljava Uljanik, koje nadomješta još 2.000 radnika kooperantskih poduzeća, što broj zaposlenih u Uljaniku diže na «socijalističkih» 5.000, a i to je bila tek polovica broja radnika brodgradilišta Uljanik u vrijeme socijalizma. A upravo je to ključna boljka naše brodogradnje, koju rijetko tko spominje, a kada i spominje, čini to na vrlo benigan način. Stoga ću ovdje dati jednu vrlo vrijednu usporedbu.

Kada sam 1984.g. kao pomorski časnik doplovio s alžirskim brodom «Bouira» u japansko brodogradilište Tamano, koje se bavilo i remontom brodova, ono je zapošljavalo svega 600 radnika, a njegov godišnji «output» je bio četiri izgrađena velika bulkcarrier broda od po 150.000 tona nosivosti, 15-tak manjih brodova od 12.000 tona do 25.000 tona, remont japanskih podmornica i razarača, te još i proizvodnja raznih brodskih «governora» i druge specijalne opreme. U prva tri dana našeg dokovanja gotovo cijela strojarnica je bila demontirana i dignuta kroz «Skylight» vani na obalu, pa u obalne radionice. I već nakon pet dana sve se počelo vraćati na svoje staro mjesto – temeljito popravljeno! Tri dana montaže, dva dana probnog rada na «pajolima» i onda probna vožnja prema Nagoji u trajanju od svega četiri sata. I gotovo!
Slično sam doživio kada sam s jednim tankerom od 102.000 tona, «Palmstar Cherry» japanske kompanije Sanko line (Sanko Marine, Sanko kisen) doplovio u Koyo dockyard bilizu Mihare i Hirošime. Kao roj malih pčela 500 Japanaca je «napalo» taj naš veliki brod i sve se odigralo po istom scenariju. Brzo, efikasno, čisto. Već kroz dvanaest dana isplovili smo na probnu vožnju od šest sati. Sve kao po satu!

A evo kako je to izgledalo u našem «Viktoru Lencu» u «vrijeme njegove najveće slave», u vrijeme direktora inž. Damira Vrhovnika i njegovih dobro potplaćenih novinara u Novom listu, 1990.g. U brodogradilištu je bilo zaposleno 1.450 radnika i službenika. Dolazi nam ruski ribarski «transatlantik»od oko 5.000 tona i ostaje u brodogradilištu punih 11 mjeseci. Nerad, nesposobnost, javašluk. Lažno pisanje radnih sati na taj brod. Vino i pivo se pije po pospanim radionicama na obali. A ni Rusima se baš ne žuri. Kao kod Talijana: «ćo mi, ćo ti» sistem rada. Radi se da bi se radilo, a ne da bi se zaradilo. «Dohodovna privreda»! A u Novom listu sve sami hvalospjevi novinara Gorana Drenjaka i Nevenke Petković brodogradilištu «Viktor Lenac» i njegovog «sposobnom» direktoru Damiru Vrhovniku!
Drugi slučaj. Dolazi nam poslije dvije godine jedan lijepi i gotovo novi švedski brod od oko 25.000 tona. Product carrier. Rok remonta 45 dana. Ali brod ostaje čitavih devet mjeseci. Nastaje spor između brodovlasnika i uprave brodogradilišta, ali Novi list o tome ni da zucne. Plaćaju se veliki penali, ali ni tada brod se ne završava. A u brodogradilištu zaposleno 1.450 službenika i radnika, od kojih su barem jedna trećina neradnici. I nitko ništa ne poduzima!
Novi list piše lažljive članke o tome kako «Jadrijevićev i Vrhovnikov sindikat surađuju». Ja pišem i šaljem demanti te dezinformacije, ali ga tadašnji glavni urednik Novog lista Veljko Vićević sklanja u neku «njihovu» ladicu. Jer, «ipak Kralju ne sviđa se gluma». A kralj je Damir Vrhovnik, alafa i omega riječke političke scene, zet moćnog direktora tadašnje Riječke banke!

Zašto ovoliki uvod?
Zato što se tako radi i dan-danas u našim brodogradilištima (častan izuzetak je brodogradilište Uljanik, u kome se znatno popravila radna disciplina). A Sanader baš zapeo da najprije privatizira naš Uljanik!? A zašto ne privatizira «svoj» Brodosplit, poznat po velikom neradu njegovih radnika (na TV smo ih gledali kako «prodaju fjaku» usred bijelog radnog dana).
Dakle, najveći problem naše brodogradnje je još uvijek socijalistički način rada, u kome se radi da bi se radilo, a ne zaradilo. Najvažniji se socijalni mir u brodogradilištima i kupovanje vremena za sve tri naše posljednje Vlade, Sanaderovu, Račanovu i Matešinu (ovim poretkom!). Nitko ne smjenjuje nesposobne direktore s astronomski visokim «menadžerskim plaćama» i ugovorima. Nitko nikome ne odgovara! Ugovarali su se brodovi u pola cijene, a gubici su se prevaljivali na Vlade, koje su to «sanirale» na račun poreskih obveznika. Ovi su, pak, na izborima opet birali nesposobne političare (naročito bahatog Zgubidana Sanadera i njegov traljavi HDZ!).
E, a to u Europskoj uniji ne prolazi! Isteklo je vrijeme njenog strpljenja i stoga nam ona šalje svoje nesmiljene komesare. Njihovi zahtjevi su slični onima koje su postavili najvećem brodogradilištu na Baltiku, poljskom brodogradilištu u Gdanjsku (koje je također gradilo brodove u pola cijene – po 15 milijuna dolara gubitka po brodu – u prosjeku! Na kraju je to brodogradilište poljska Vlada morala prodati privatnim vlasnicima iz Ukrajine. A oni su odmah smijenili predsjednika Uprave (uz to i poznatog političara!) Andrzeja Jawworskog. Smjenjen je i menadžerski kadar i čitava uprava brodogradilišta , uvedena stroga evidencija radnog vremena, pojačana radna disciplina... itd.

Prije više od godinu i pol dana naše brodogradilište u Kraljevici se našlo na rubu provalije i pred likvidacijom. «Ključ u bravu Kraljevici i Brodotragiru?», pisala je 26. rujna 2006.g. novinarka Novog lista Orjana Antešić. Evo ključnog citata iz Prijedloga Vladinih konzultanata iz Hypo Vereinsbank Global Shippinga: «Sagledavajući stanje objekata i opreme, a nadasve osrednjeg menadžmenta, te lošu organizaciju posla i slabu radnu disciplinu u škveru, ...isčitava se upitnost i rizičnost daljnjeg ulaganja u taj škver. Kraljevica od svih brodogradilišta ima najslabiju produktivnost i stanje u knjizi narudžbi!».
Danas, nakon promjene glavnog direktora i njegovog menadžmenta, to malo brodogradilište izvrsno stoji! Recept za uspjeh svatko može dokučiti sam.
No situacija u Brodosplitu nije se promijenila ni za jotu od vremena komunističkih direktora u vrijeme Račanove Vlade i ministra rada Gorana Fižulića. Oni su to veliko brodogradilište s 5.000 radnika i kooperanata oštetili lošim ugovorima prema svjetski poznatom mešetaru Diabu i grčkom brodvlasniku Karnezisu za 150 milijuna dolara! Onih dolara od prije sedam ili osam godina! I nikome ništa! A danas vrište zbog nekih 4,7 milijuna ovih dolara prema onima koji su popravili te ili slične ugovore.

Pa što čeka naš premijer Sanader? On i dalje svojim bezbrojnim vlaškim trikovima kupuje vrijeme i socijalni mir u brodogradilištima i u društvu. Ali je to već svima dozlogrdilo, a štoperica EU-a kuca sve brže i brže! Stoga mu besplatno dajem slijedeće savjete:

1./- Što prije ukinuti soc-invalidske i soc-idiotske sisteme rada u našim brodogradilištima!
(Direktor Irvin Badurina je to uradio u rekordnom roku u svom brodogradilištu Kraljevica,
kojeg je do kraja bio upropastio Sanaderov direktor Vladimir Vranković!)
2./- izvršiti prijeko potrebnu specijalizaciju naših brodogradilišta, koje treba usmjeriti u
gradnju mnogo sofisticiranijih brodova. Danas su već i luksuznije jahte skuplje od naših
novoizgrađenih velikih brodova!
3./- Državne subvencije brodogradilištima (naročito zbog prejake, a bezvrijedne kune)
uvjetovati ulaganjima u nove tehnologije, umjesto u isplate visokih menadžerskih i
nezarađenih plaća zaposlenih!
4./- Smjeniti «nesposobnog» ministra mora i prometa Božidara Kalmetu, te ponovo
osnovati posebno ministarstvo pomorstva i brodogradnje! Kalmeta je u četiri godine uspio
sagraditi samo dva od planiranih 46 većih ribarica, a nije bio sposoban dosad sagraditi
nijedan broda za našu obalnu stražu. A podbacio je i u nastavku gradnje autoceste do Ploča
i do Duborovnika! A nije ni sagradio druge tunelske cijevi kroz Sveti Rok i Kapelu!
5./- Smjesta osnovati novo Ministarstvo ili Državni ured za imigraciju (jeftinijih stranih
radnika); dosad je već izdano 17.000 radnih dozvola za strane radnike!
6./- Pomoći sindikatima u borbi za izjednačavanje prava domaćih i stranih radnika, a
protiv (novih) poslodavaca, koji bi to iskoristili za nelojalnu konkurenciju i snižavanje
plaća protiv domaćih radnika;
7./- Smjesta smijeniti najnesposobnijeg šefa Državne uprave, iznimno lijenog Antuna
Palarića, koji je jedan od najvećih Sanaderovih promašaja;
8./- Treba hitno prestati održavati komunističke modele stalnog uvećavanja brodogradilišta,
te se okrenuti na stalni rast kvalitete proizvodnje;
9./- Postupno, ali energično ići na smanivanje broja zaposlenih u svim našim brodogradi-
lištima!
10./- Devalvirati ili još bolje deprecirati kunu, koja koči rast izvoza, koja pogoduje uvozu,
koja pljačka naša Brodogradilišta i odliva naše dolare kroz džepove inozemnih
vlasnika naših banaka; Deprecijaciju hrabro i otvoreno najaviti po tempu od 0,5 posto
mjesečno, kako bi se postupno oslobodili jarma MMF-a i Svjetske banke, kroz koje Zelena
lihvarska internacionala siše našu krv, štiteći interese svojih Gospodara SAD i Engleske!
Naime, MMF već godinama tvrdi da su naše plaće previsoke, namjerno zaboravljajući da je Euro silno podcijenjen u Hrvatskoj i da su naše plaće (računate u Eurima) samo prividno visoke, jer za te svoje «eure» mi ovdje ne možemo skoro ništa kupiti! Što se u Hrvatskoj može kupiti za 10 eura? Toliko u Italiji koštaju dobre knjige, koje u Hrvatskoj koštaju 150 kuna! Što se u Hrvatskoj može kupiti za 50 eura? Dvaput manje nego u Njemačkoj! Itd. Uostalom, kakav je odnos jake kune i stalnog opadanja naše kupovne moći?!
11./- Treba prije svega izbaciti dnevnu politiku van iz naših brodogradilišta, točnije rečeno
treba se osloboditi stare komunističke političke ekonomije i osloboditi prostor za novu
ekonomsku politiku! To je još 1921.g. uočio i uradio Lenjin u SSSR-u.

U tom smislu uje dobro da je konačno naš premijer Sanader dao odriješene ruke svom najboljem ministru i podpredsjedniku Vlade gosp. Damiru Polančecu, da uvede red i novu ekonomsku politiku u naša brodogradilišta. Vjerujem da on to može učiniti. Samo mu treba dati malo više vremena za to!

I posljednje, ali jednako važno: Sanaderova Vlada bi trebala početi odmah nuditi polovicu vlasništva nad našim brodogradilištima, ali po vrlo visokim cijenama, s namjerom da se tako odbace i otjeraju vlasnici špekulantskog kapitala; zar smo zaboravili slučaj brodogradilišta «Viktor Lenac», koje je inž. Damir Vrhovnik bio prodao Talijanima Trevisanu i Zacchellu po bagatelnoj cijeni od svega 11,5 milijuna DEM. Sada opet Talijani nastupaju kroz svoju banku UniCredito (koja je vlasnik Zagrebačke banke), uz konsultantske usluge stanovitog HSV-a (Hypo Vereinsbanke), navodno iz Hamburga. Je li to Talijani opet mute vodu, kao nedavno sa ZERP-om? Čiju politiku provodi Sanader i njegova Vlada? Možda Berlusconijevu? Osim toga, sve ukazuje na još jednu prljavu operaciju Damira Vrhovnika i par malih Udbinih banaka u Nizozemskoj, Luxembourgu, Njemačkoj, Austriji i Sjevernoj Italiji!
Nuđenje naših brodogradilišta smjesta i po vrlo visokim cijenama, dobro bi došlo Sanaderu i njegovoj Vladi da skine veliki pritisak EU-a, koji želi otvoriti veći prostor svojim brodogradilištima (pogotovu talijanskim?!). Valja se pravdati «potencijalom» naših brodogradilišta, njihovim izvanredno lijepim položajem, njihovom nekadašnjom slavom, itd. Treba se izboriti za predah, ali ne više Sanaderu, nego njegovom ministru Damiru Polančecu!

Uostalom, Sanader više nema nikakvog drugog izbora, jer mu već «puše za vratom» i sam predsjednik republike Mesić (neka mu puše još jače i češće!), koji mu je ovih dana otvoreno i javno poručio: «Hrvatska ne smije odustati od brodogradnje!». To mu je poručio iz ponovo oživjelog i preporođenog brodogradilšta Kraljevica, gdje je Mesić bio u probnoj vožnji novog patrolnog broda izgrađenog za libijsku Obalnu stražu, prvog od ukupno 16 takvih brodova. Očito je da savjetnički tim predsjednika Mesića radi daleko bolje od cijele Sanaderove vlade, svih njegovih ministarstava i Državnih ureda, skupa sa svim njegovim savjetnicima! Stoga neka Sanader oštro priupita svog ministra Kalmetu što je on (ustvari) radio protekle četiri godine? A i rekonstrukcija Sanaderove Vlade bi svima nama, pa i Sanaderu dobro došla! Uostalom, što je radio četiri godine i šef Ureda državne uprave, lijeni Antun Palarić, kad sada kada je spomenuti patrolni brod za obalnu stražu Libije već završen, Libija ne može poslati svoju posadu da preuzme brod i prođe neophodnu obuku na njemu u brodogradilištu? Takvu lošu državnu birokraciju nije imala ni Rumunjska, iz vremena Čaušeskog, u čijoj sam se luci Constanza dvaput ukrcavao i iskrcavao sa stranih brodova! Dakle, odlično znam o čemu govorim!

Bivši pomorski časnik
Na više od 20 stranih brodova
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.