SDP - Infantilna Partija lažnih demokrata

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist, Semper Paratus Croatiae (com) 13. travnja 2009.

Uredništvu „Dragovoljca“ Komu Treba: g. Zoranu Milanoviću

predsjedniku SDP-a

SDP - Infantilna Partija lažnih demokrata

(1. dio)

Tek danas, nakon dvadesetak dana, našao sam malo više vremena da do kraja pročitam opširni članak izvrsne riječke novinarke Tihane Tomičić o posljednjoj tematsko-izvještajnoj konvenciji SDP-a, održanoj 28. ožujka ove 2009.g. u Zagrebu, na kojoj se bilo okupilo oko sedamsto SDP-ovih najvažnijih čelnika i aktivista. A taj odličan članak je bio opremljen i velikom slikom (20x15 cm!), na kojoj je mladi, zgodni triumfalni gosp. Zoran Milanović okružen svojim „Plavušama“.

Tipično za SDP - Infantilnu stranku lažnih socijal-demokrata!

No, na problem SDP-ovih „Plavuša“ vratit ćemo se tek na kraju ovog teksta.

Dakle, opet smo u predizbornom vremenu, opet je počela politička groznica i opet pljušte bezbrojna, nedovoljno promišljena i ishitrena obećanja. Kažu u SDP-u da im je „cilj osvojiti tri najveća hrvatska grada“. Bravo! Sjajno! Samo, šteta što nam nisu ništa rekli o srednjim gradovima, kao što je naša hrvatska Pula. Naime, već je objavljeno da će ovdje kod nas SDP koalirati sa antihrvatskim IDS-om i još antihrvatskijim HNS-om (Hrvatskom Nenarodnom strankom) Rade Čačića i „Zvečarke“).

E, to ja ni ovaj put ne mogu odšutiti i prešutiti. Kao ni prije deset godina, zbog istog predizbornog (parlamentarnog) saveza s antihrvatskim IDS-om, kada sam se otvoreno i vrlo glasno suprostavio g. Vladi Gotovcu (na osnivačkom Saboru njegovog LS-a) i to pred 650 delegata u zagrebačkom hotelu „Interkontinental“, a godinu dana kasnije u Puli i Pazinu i dr. Zlatku Tomčiću, tadašnjem predsjedniku HSS-a. A kako je njima dvojici sada - tamo u ropotarnici naše sramotne prošlosti - to samo veliki Bog zna.

E, sad jedno nezgodno i vrlo neugodno pitanje gosp. Zoranu Milanoviću: kako će njegov SDP izbjeći to da njegov SDP većina Hrvata odbija i doživljava kao anacionalnu i antihrvatsku političku stranku? Pa kako on to misli pobjediti na slijedećim izborima - u našoj Hrvatskoj??

Inače, meni se osobno sviđaju neke osnovne poruke gosp. Zorana Milanovića, izrečene na toj njihovoj partijskoj konvenciji, primjerice ove:

- „ukinuti rok zastare za kriminal i pljačku iz privatizacije“ (samo ne znam odnosi li se to i na Grad Zagreb, kojim već 19 godina vlada SDP, još od prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj u proljeće 1990.g., a u kome iz godinu u godinu raste kriminalna privatizacijska pljačka SDP-a!!);

- „nećemo podilaziti niskim strastima ... Država mora osigurati red u kojemu će radnik za svoj posao biti plaćen....SDP je i za uvođenje poreza na kapitalnu dobit...

- „predlažemo izmjene Zakona o porezu na dobit kroz rasterećenje reinvestirane dobiti“(no, što je s time oklijevao Slavko Linić i dr. Mato Crkvenac, još prije 5 do9 godina?);

S druge strane, „SDP je i za decentralizaciju Hrvatske“. Jesam li to dobro čuo? Kako to? Gosp. Zoran Milanović nije uopće ni spomenuo regionalizaciju Hrvatske (koju, nota bene, EU bezuspješno traži od Hrvatske već nekoliko godina!). Nije spomenuo ni demetropolizaciju Hrvatske i jačanje regijskih centara, primjerice Osijeka, Rijeke, Splita, itd. Drugim riječima, Milanović je samo protiv homogene i snažne hrvatske države kao cjeline! Inače bi mu redosljed pririteta bio ovakav, kakav mu ja ovdje opet spominjem.

Gosp. Zoran Milanović se založio i za reformu državnog i javnog sektora, ali ne i za kresanje enormno velike državne uprave, kroz debirokratizaciju i deregulaciju Države. Dakle, ni Milanović nije spreman da provede „Regulatornu giljotinu“, kao ni Sanader, a koju EU traži od RH već više od tri godine! I onda se stalno čudimo i bunimo zašto nas EU ne prima u svoje članstvo. Povrh svega, Milanović uopće nije spomenuo i dekriminalizaciju našeg pravosuđa, vjerovatno držeći figu u džepu, šuteći zbog njihove bivše ministrice pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović?!

* * * * *

Pa, hajde da vidimo koliko vrijede glavni argumenti ili glavne vrijednosti koje nam propovijeda gosp. Zoran Milanović, a koliko oni iz ostatka SDP-a.

Gosp. Zoran Milanović je na toj konvenciji SDP-a poručio da „SDP ostaje najjači oslonac na hrvatskom putu prema EU, te da nije vrijeme za neodgovorne izjave o Uniji, a uvjeren je i da EU ne želi da je bilo tko ucjenjuje, pa ni Slovenija, niti želi presedane na način da jedna grupa ljudi iscrta bilo čije granice“.

To zvuči dobro, ali je došlo kasno i prekasno i već je otrcano!

S druge strane, „glavni cilj mjera koje SDP predlaže je ublažavanje socijalnih posljedica krize, a traži se zadržavanje stabilnosti monetarnog , odnosno bankarskog sustava, stabilnosti tečaja kune....itd.

Zaustavimo se načas na toj famoznoj „stabilnosti tečaja kune“. Opet jedna već standardna i izlizana floskula naše dnevne političke propagande, koju slušamo već desetak godina!! Jer nama ne treba toliko „stabilan tečaj kune“, koliko nam treba očuvanje kupovne moći naših plaća i penzija! A kupovna moć kune galopirajuće opada svaki mjesec. A o tome glupi SDP-ovi glavni ekonomisti nikako da kažu koju riječ više! Pa gdje su oni to diplomirali?!

* * * * *

Nama, a i svijetu, više ne trebaju glupi i protuprirodni egalitarizmi kakve uporno propovijeda SDP, ne trebaju nam više lažna bratstva i ne trebaju nam više nikakve protuprirodne slobode! SDP se treba što prije osloboditi svojih starih (francuskih) utopija i svog starog i otrcanog (sovjetskog) parolaštva. Potrudio sam se ovih prethodnih dana pročitati neke stare deklaracije SDP-a, primjerice onu s Račanove posljednje konvencije SDP-a, objavljene u „Večernjem listu“ 8. srpnja 2006.g. Posebno me je iritirala posljednja točka br. 14. koja nosi naslov:

„Usklađenost obiteljskog i profesionalnog života (koji) je dio socijaldemokratskog pristupa radu“. Osim standardnog komunističkog blebetanja u stilu Klare Zetkin i Rose Luxemburg, kao i sadašnjeg SDP-ovog suprostavljanja neradnoj nedjelji, jer to navodno ide samo u korist naše Katoličke crkve, a uporno se prešućuje vlastita deklariranost „usklađenosti obiteljskog i profesionalnog života“, evo na kraju sukusa cijele te priče, citiram:

„Žena mora imati ravnopravnije uvjete pristupa i sudjelovanja na tržištu rada, a muškarac treba više participirati u obiteljskom životu“.

E, to je meni vrlo, vrlo zanimljivo, kako s psihološke, tako i sociološke strane! Naime, ja već 35 godina živim u jednom malom selu blizu Brtonigle u Istri. I to stoga što je život na selu najzdraviji i najprirodniji. I najslobodniji. Uostalom selo je i izvor najzdravijeg narodnog nataliteta. Život daleko od maloumnih i malograđanskih tračeva i dangubljenja.

Jedni moji dobri i najbolji susjedi drže u Brtonigli veliku mehaničarsku radionu za popravak traktora i svih drugih poljoprivrednih strojeva. Evo kako ti muškarci participiraju u obiteljskom životu: Muška glava obitelji, starija od 50 godina, počinje raditi prije 07.30 sati. Stariji sin (oženjen mladom ženom, ali još bez djece i tih obaveza) počinje raditi u 08.00 sati. Kratak dogovor, raspored rada i zadataka, odlazak na teren po cijeloj Istri - i tako do 16.00 sati. Za to vrijeme majka i nevjesta uređuju kuću i spremaju „marendu“ za 12.00 sati i kratak objed u 16.00 sati. Već nakon 16.30 počinje drugi dio radnog vremena: Odlazak i dolazak u naše selo i težak i mukotrpan rad u svojim poljima, vinogradima i maslinicima. Zimi dok se može, a u proljeće, ljeto i jesen do gustog mraka, pa i do ponoći (noćno oranje, frezanje, itd.). Ponekad im i ja pomažem, naročito zimi. Tako i subotom. Tada se i mlađi sin vraća iz Trsta, u kojem ga obitelj školuje na univerzitetu za neku svoju i obiteljsku bolju budućnost. I odmah u polja i u vinograde! Jedino je nedjelja svetinja! Muškarci malo prije 11 sati odlaze u crkvu i vraćaju se kući malo prije 13 sati na ručak. Kraće vrijeme nakon ručka obitelj je na okupu, a onda žene gledaju TV, a muškarci već nešto rade oko kuće i spremaju posao za sutra.

U Brtonigli ima i mnogo zidara, najviše iz Bosne, koji - kada imaju posla rade i nedjeljom. A radi se minimalno 10 sati - na vjetru, na kiši ili na užarenom suncu. Još češće, radi se i po 12 sati. Rade teške i mukotrpne poslove na skelama ili krovovima, najčešće bez ikakvog odmora. Za to vrijeme njihove žene sjede u kući i piju kavu. Imaju krov nad glavom i prozore koji ih štite od težih atmosferilija. A i rade u nekoj firmi svoje sjedeće poslove, brbljaju, kafenišu, tračaju... Težak je život takvih žena, a za sve su opet krivi muškarci. Barem tako govore spomenute SDP-ove i Milanovićeve „Plavuše“. Skoro sve same agresivne feministice.

Dakle, SDP deklarativno traži da ubuduće na svim (političkim!) izborima žene budu zastupljene na izbornim listama najmanje 40 posto! A da li je to prirodno ili protuprirodno, to Milanovićeve „Plavuše“ ni najmanje ne zanima! Samo, u svojoj ženskoj infantilnosti zaboravljaju ono najvažnije!

Evo što!

Tko bi - kada bi izbori bili do kraja personalizirani - glasovao za Ingrid Antičević-Marinović?? Ne bi ni pet posto žena!

Tko bi birao Željku Štrokač-Antunović?? Ni pet posto žena!

Tko bi birao Milanku Opačić? Najviše 10 posto žena. I triput više muškaraca. Uključujući i mene osobno

A tko bi birao Jadranku Kosor (koja također non-stop melje o tzv „neravnopravnosti žena“ i mlati praznu slamu o sličnim bedastoćama sa svojim feministicama). Nju nitko ne bi birao! Ni pet posto žena, ni pet posto muškaraca. Čak ni naš Ciganin-Predsjednik, koji ju je kao lažnu i podlu protukandidatkinju na zadnjim predsjedničkim izborima pogrdno nazivao „Suzana“ (jadni Mesić - originalno se kaže „Šušana“, barem je to mogao naučiti u Tel Avivu, kad se išao tamo pokloniti lažnom mitu od šest milijuna židovskoj žrtava tzv. „Holokausta“ u njihovom Yad Washemu).

Dakle, komu treba 40 posto takvih žena na izbornim listama naših političkih stranaka? Koja bi stranka pristala na takvo samoubojstvo.

Da, ali prljavi trik je u tzv. „stranačkim listama“, zar ne? Šeksov stari trik! Kako bi inače Jadranka Kosor „zaslužila“ svoj današnji visoki politički položaj?

ZNA SE KAKO !! - zar ne gosp. Šeks i gospođo Jadranka Kosor! Stari je to zanat!

Ali da za prave žene ima mjesta na izbornim listama, to su potvrdile naše Ruže Tomašić (HSP), naše gospođe Pivčević-Aras, naše otmjene Kolinde Grabar - Kitarović, naše drage Ljerke Mintas-Hodak i brojne druge. Samo ...

.....samo gdje da još nađemo 40 posto Ruža Tomašić??

Ante Rokov Jadrijević

(hrvatski socijal-radikal)

KAŽU DA MRTVI NE GOVORE

w w w. Dragovoljac.com/ Hrvatica/ Srijeda, 15 Travanj 2009.

Diana Majhen

KAŽU DA MRTVI NE GOVORE

Kažu da mrtvi ne govore. Nikada nisam vjerovala u to. Kada čovjek prošeta bleiburškim poljem, ne treba puno truda ni puno mašte kako bi mogao razgovarati sa svojim mrtvima. Jednostavno, u zraku se osjeti sav onaj užas i nevjerica, strah i patnja, osjeti se smrt. Vojnici koji su se predali, starci, žene, djeca…naši mrtvi.

Pobijeni od strane zločinačke „antifašističke“ vojske jednog od najvećih zlikovaca na svijetu, Josipa Broza Tita. Bez pitanja, bez sudjenja, bez ikakvih prava. Naši mrtvi. Koji na bleiburškom polju govore s nama.

Bleiburg je simbol stradanja hrvatskog naroda, ali ne smijemo nikada zaboraviti da je Bleiburg tek početak tog njegovog stradanja. Ne smijemo zaboraviti sve one križne puteve širom prostora ex Jugoslavije kojima je „slavna antifašistička vojska“ sijala smrt i sve one jame koje je napunila hrvatskim žrtvama.

Brojke stradalih na Bleiburgu i križnim putevima variraju ovisno o izvorima, ali je sigurno da se radi o stotinama tisuća pobijenih Hrvata. Naše su mrtve na Bleiburgu ubili dva puta. Prvi put, kada su to činili žicama, maljevima i vapnom i drugi put, kad su zabranili da ih se spominje, negirajući njihovo postojanje i cijeli njihov život.

Tko zna do kada ćemo čekati da se iskopa i posljednja jama, kako bi dobili bar približnu brojku onih medju kojima još uvijek tražimo naše djedove, bake, očeve i majke. Kroz skoro pola stoljeća svoje vladavine, komunisti su nam jasno pokazali kako završavaju oni koji pričaju o Bleiburgu. U najboljem slučaju, bježe iz zemlje kako bi spasili goli život, u većini slučajeva, opet je tu bila „narodna vlast“ da presudi na licu mjesta, a komunistički su egzekutori bili tužitelj, sudac i porota u jednom.

Danas su ti isti komunisti preko noći odjednom postali „antifašisti“, ali se i dalju zalažu za svoje nakaradne ideje. I dalje osporavaju bleiburške žrtve, a rijetki koji ih priznaju, čine to isključivo zato da bi smanjili njihove brojke.

Kada je već propala komunistička zavjera šutnje po pitanju pobijenih Hrvata, kada se već dogodilo da su kosti naših predaka (nakon više od šezdeset godina!) takoreći same izašle na svjetlost dana tražeći pravdu, onda se bar mora negirati masovnost tog zlodjela.

Jer, postoji Jasenovac.

Jasenovac, koji je desetljećima simbol navodne hrvatske genocidnosti i svo to vrijeme služi kao opravdanje za sve što se Hrvatima radilo, bilo da su zatvarani, mučeni ili ubijani. A brojke stradalih u Jasenovcu daleko su, daleko ispod onih brojki stradalih od ruke Titovih „antifašista“. I samim tim, Jasenovac više ne može predstavljati nešto najgore što se u Hrvatskoj dogodilo za vrijeme i poslije 2. Sv.rata,. Kada su masovna ubijanja i okrutnost u pitanju, naši su komunisti, ili “antifašisti” kako oni sami sebe danas deminutivno nazivaju, bez premca na prvom mjestu.

I nije ih zadovoljio Bleiburg, a niti križni putevi. Nastavili su ubijati i u kasnijem komunizmu, jer kako je onaj opskurni, ali na kraju i prosvijetljeni Đilas jednom rekao, da “Hrvati trebaju umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti”. Ubijali su nas radi koristi, radi nakaradne ideologije, radi toga da ne ostanu svjedoci. Ubijali su nas da bi zaboravili tko smo i što smo, ubijali su nas zato da bismo zaboravili što su nam sve radili.

Ipak, i unatoč svemu, mi nismo zaboravili. Nismo dopustili da nam izbrišu sjećanja, da nam do kraja prekroje povijest, da zataškaju svoje zločine. Spominjali smo Bleiburg potiho, doma, medju ljudima za koje smo vjerovali da nisu udbaški doušnici. Prenosili smo istinu o Bleiburgu s koljena na koljeno, usprkos njihovim lažljivim komunističkim školama u kojima za istinu nije bilo i nije smjelo biti mjesta.

I kao što se Fenix uzdigao iz pepela, tako se hrvatski narod uzdigao iznad svoje tragedije, ponovno se radjajući, sa mladim naraštajem koji svoju, pravu hrvatsku povijest na žalost i dalje većim dijelom uči doma, ali sa puno boljim šansama da ju jednoga dana uči i tamo gdje treba, u hrvatskim školama.

Nikada nećemo zaboraviti Bleiburg. Ni naše križne puteve.

Ali možda, jednoga dana, kada bude pravde, kada zločinci koji su na njima ubijali budu osudjeni, živi ili mrtvi, kada bude osudjen cijeli taj zločinački sustav koji je bleiburški masakr držao desetljećima pod velom tajne, možda ćemo onda moći o njemu govoriti bez mržnje i bez gorčine.

Možda ćemo - napokon - tek onda moći mirno prošetati bleiburškim poljem i govoriti sa našim mrtvima, sa saznanjem da ih nismo iznevjerili, da ih nismo prepustili zaboravu. Da su živjeli svo to vrijeme sa nama, tražeći skupa sa nama istinu i pravdu. I svoj konačni i vječni mir.

Možda će to biti dan kada će se hrvatski narod još jednom izdići iz pepela.

Ovaj put, ujedinjen.

Diana Majhen

Comments (1)

	16-04-2009 19:35
	Neprekinuta spirala zločina i smrti Sve je ustvari počelo 5. prosinca 1918.g. kada se obični hrvatski puk pobunio zbog sramotnog "ujedinjenja" s navodno "bratskom" Kraljevinom Srbijom. I onda se na Jelačić-placu usred hrvatskog Zagreba dogodio krvavi zločin, koji je zapovijedio djed ove naše današnje "Zvečarke", hrvatski izrod Grga Angjelinović. A po istom scenariju će nam se krajem ove godine dogoditi da će "Zvečarka" - uz svesrdnu pomoć Svjetske ("Globalne") judeomasonerije postati nova Predsjednica Republike Hrvatske! Sapienti sat! Po svemu sudeći, ponovit će nam se krvavi 5. prosinac 1918.g. - s tom razlikom što će ga ovaj put zapovjediti otrovnica Vesna Angjelinović Pusić, a ne njen pokojni i zločinački djed Grga Angjelinović. E, a da nam se to ne bi dogodilo, poslušajmo našu Hrvaticu, gospođu Dianu Majhen: ujedinimo se Hrvati još jednom! Kao 1990., a još više 1991.g.! Moj osobni (A.R.J.) savjet je: ujedinimo se Hrvati oko novog predsjedničkog kandidata dr. Miroslava Tuđmana, kao novog stožernog hrvatskog političara, koji I inače već ima snažan politički pedigre, ali i bogata, nova i gorka iskustva restauracije crvenog Udbofašizma u Hrvatskoj - nakon 3. siječnja 2000.godine! I da ne zaboravimo: ovdje i sada je glavna tema Bleiburg. podsjetimo se još jednom: na Bleiburgškom polju je tjedan ili dva tjedna nakon formalnog završetka Drugog svjetskog rata i proglašenje savezničkog Dana pobjede 8. svibnja 1945.g. zvjerski pobijeno 200-300.000 Hrvata, kao dio podmuklog Staljinovog plana za definitivno iskorjenjivanje Hrvata, koji su bili njegovom SSSR-u smetnja na putu aneksiju Trsta i njegove provincije (pa čak i obližnje Furlanije!!!), te njeno pretvaranje u Sedmu (srboslavijsku!!!) republiku. A za to je Maršalu Titu (ustvari Staljinovom generalu NKVD-a Walteru Weissu iz Odese!) bilo potrebno likvidirati svoje najžešće i najupornije hrvatske neprijatelje. A da bi - koliko toliko - oprao svoje krvave ruke, taj je posao prepustio svojim "Titovim četnicima" tipa četničkog majora-generala Milana Baste iz Plaškog i kapetana-pukovnika Sime Dubajića, njihovog vjernog četničkog jataka iz Kistanja. Dakle, potvrdilo se: “Pametan čovek ode u četnike, a vrati se iz partizana!” (VIB, “Korak nazad”, 1982.g.) Nakon Bleiburga su uslijedili bezbrojni "marševi smrti" diljem Titove nove satrapije Jugoslavije - ustvari Velike Srboslavije. Sve do krajnjeg juga Titove Makedonije i sve do granice s Rumunijom. Koliko je Hrvata zapravo likvidirano nakon završetka Drugog svjetskog rata? O tome postoji bezbroj manje ili više pouzdanih (izvornih) pretpostavki. Ja se kao sin partizana s lijevog krila ondašnjeg HSS-a o tome ovdje ne bih opredijeljivao, nego bi se mudro okrenuo jednom nepobitnom povijesnom podatku, odnosno dokumentu. Na prvom popisu stanovništva nove komunističke, odnosno staljinističke Titove Jugoslavije, početkom 1948.godine, samo su Hrvati izašli brojčano umanjeni - i to za oko pola milijuna Hrvata! A ne Muslimani, i ne Srbi! Naime, oni su iz tog Drugog svjetskog rata izašli brojčano uvećani za po pola milijuna stanovnika!! Dakle, tu je skrivena ključna srpska i komunistička laž, kako o logoru Jasenovac, tako i o genocidnom masakru Hrvata na blajburškom polju!! E, a upravo taj neugodni podatak o genocidu nad Hrvatima krajem svibnja 1945.g. trebalo je "opravdati", odnosno kamuflirati lažnim jasenovačkim mitom od čak 700.000 ubijenih Srba u konc-lageru Jasenovac, na ušću Kupe u Savu! Dakle, trebalo je "amortizirati" nedvojbeno genocidni zločin nad Hrvatima kod Beliburga sa dvojbenim "genocidnim" zločinom nad Srbima u logoru Jasenovac. Uvećanim 20 puta!! I to je genocidnom zločincu Maršalu "Titu" i uspjelo - više od 35 godina, pa i još deset njegovih posljednjih vampirskih godina pod zemljom - u njegovoj "Kući cvijeća" u Užičkoj ulici br.16 na beogradskom Dedinju! A da Božja kazna bude bude primjerena tom crvenom vampiru, javna je tajna da u njegovom navodnom grobu počiva samo jedna lažna mumija napunjena pijeskom! Sic transit gloria mundi! Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing. (hrvatski socijal radikal) Report

Je

		Ante Rokov Jadrijević

Od sada me zovite: Grad Poreč - Parenzo

www.Barkun.hr 10.travanj 2009. Od sada me zovite: Grad Poreč - Parenzo

Poreč je na kraju mandata, na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća koja je trajala punih šest sati dobio novo ime. Pri glasovanju za posljednju, osamnaestu točku dnevnog reda, Izmjenu i dopunu Statuta Grada Poreča. Usvajanjem izmjene i dopune Statuta Grada Poreča, osam dana nakon objave u Službenom glasniku Grada Poreča, riječi «Grad Poreč» zamijenit će se riječima «Grad Poreč-Parenzo» Promjenu Statuta Grada može inicirati ili jedna trećina vijećnika ili Gradsko Poglavarstvo. Na prijedlog gradonačelnika Poreča Edija Štifanića, kako je u dopisu Odboru za Statut i Poslovnik Gradskog vijeća napisao Eđidio Kodan, sada već bivši predsjednik porečkog Parlamenta, Gradsko poglavarstvo je na sjednici održanoj 2. travnja ove godine utvrdilo prijedlog Izmjena i dopuna Statuta Grada Poreča i uputilo ih na usvajanje Gradskom vijeću. Prijedlogom Poglavarstva promijenjen je naziv Grada Preča u Grad Poreč-Parenzo a uvedeno je i dvojezično ispisivanje naziva Grada Poreča-Parenzo na pečatu, žigu, natpisnim pločama i zaglavljima akata te dvojezično ispisivanje naziva naselja prema određenjima mjesnih odbora kao i obavezno ispisivanje dvojezičnog natpisa gradskih ustanova. Prijedlog izmjena i dopuna Statuta Grada Poreča Poglavarstvo je utvrdilo i dogovorom s legitimnim predstavnicima Talijanske nacionalne zajednice koja u Poreču, prema informaciji tajnika Ureda Grada Danila Sredanovića, okuplja 536 građana – Vijećem talijanske nacionalne manjine i Upravnim odborom Zajednice Talijana. Poreč prema popisu iz 2001. ima 17.460 stanovnika, te Talijani, dakle, čine 3,25 posto. Izmjenu i dopunu Statuta kojom se određuje dvojezično označavanje naziva moguće je učiniti ukoliko se za takvu promjenu izjasne i Mjesni odbori. A za Izmjenu i dopunu Statuta od 10 Mjesnih odbora koliko ih djeluje na području Grada Poreča, protiv su se izjasnila Vijeća MO Červar Porat, Nova Vas, Varvari i Žbandaj dok su Izmjenu i dopunu statuta a time i dvojezično ispisivanje imena naselja na svojem području prihvatili MO Veli Maj, Mate Balota, Joakim Rakovac, Anka Butorac, Fuškulin i Baderna. (M.B)

Komentari (44) Komentar: Ante Rokov Jadrijević

Barkun.hr (Pula) Uskrs, 12. travanj 2009.

Ovo je dobra vijest!!

Još prije 18 godina napisao sam u Glasu Istre ili u riječkom "Press-u" da svaki onaj tko Hrvatskoj kopa za jednu lopatu dublju jamu u Istri, mora znati da kopa Italiji za dvije lopate dublju jamu u Trstu, za tri lopate dublju jamu Italiji u Furlaniji i za četiri lopate dublju jamu Italiji u Južnom Tyrolu!

Kasnije je na to Jakovčiću skrenuo pažnju i talijanski predsjednik Scalfaro - u Umagu!!

* * * * *

Forza ragazzi parenzani!! Kopajte, kopajte! Uskoro ćete i vi kao i Triestini morati učiti stari jezik Furlana!!

Tako prolaze oni koji u svojoj Domovini kopaju jamu svome rodu!

A što se tiče "onorevola" Furia Radina - on je uspio u svom naumu: sa 3,25 posto "Talijana" u Poreču uspio je njegovom "pozitivnom diskriminacijom" izboriti se za dvojezičnost u tom gradu. A to znači da će ostalih 96,75 posto Porečana biti "negativno diskriminirano!! Kako je to, uostalom, uvijek priličilo istarskim Hrvatima i ostaloj raji!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)

Nije kriva naša policija, Krivo je naše "Krivosuđe"!!

Barkun.hr/ Najavljen štrajk sindikata javnih službi

Novi komentar: Ante Rokov Jadrijević

Nije kriva naša policija, Krivo je naše "Krivosuđe"!!

Slažem se u svemu s Vama gosp. Kokin.prah, samo ne u tome da su za korupciju u Istri podjednako krivi policija i istarsko sudstvo.

Policija prijavljuje mnoštvo kriminalnih radnji, ali to netko u vrhu istarskog sudstva vješto prikriva i štiti svoje pajdaše. Osim toga, suci rade za 10.000 kuna mjesečno, a policajci za svega 3.500 kuna. Osim toga, suci su kod nas "birani" doživotno i idu u punu penziju, a policajci kao i svi mi ostali sa svega 35 posto posljednjih plaća. Dakle, suci su postali zasebna kasta, a policajci su srozani na razinu obične raje. A to je velika sramota!

Zna se vrlo dobro tko je u Puli štitio Đanija Bažona, kada je bio optužen da je „pronevjerio“ čak 23.5 milijuna kuna. A taj Bažon je sada u vrhu udbaškog Glasa Istre!! Zna se tko je štitio i njegovog pajdaša Đuru Bureka, kao i onog bivšeg ministra turizma, prepotentnog Ivana Heraka iz Tara. Pravosudna Udbomafija. Zna se tko je posljednjih osam godina štitio Franca Cattunara, "Velikog šerifa Brtonigle". Ja o tome nisam šutio, pa su mi Udbomafijaši "napakovali" više od 20 suđenja u korumpiranom Općinskom sudu u Bujama. I još mi sude. I još sam živ. I još se borim. Svojim perom. I na svoja tri bloga. I izgleda da mi ide od ruke. Jer, kako su oni dosad sudili meni, tako ja sada sudim njima. Javno. Jer, „javnost je smrt za mračne snage“ (kako sam često pisao u mojoj „Hrvatskoj Rijeci“ početkom 1991.g.) Ali se ni udbomafija Općinskog suda u Bujama još ne predaje, unatoč činjenici da je konačno u tu prljavu igru ušao i USKOK - po našoj staroj prijavi - i to nakon tri i pol godina istrage - ovaj put na našoj strani. Pročitajte današnji Glas Istre (6. travnja 2009.g.) o novoj aferi "Franco Cattunar-Rino Duniš-Franco Basiaco" u Bujama (i u mojoj Brtonigli). Samo neznam zašto je USKOK-u trebalo čak 40 mjeseci za to?! Međutim, bolje ikad, nego nikad! Ili po domaće: „meglio tardi, che mai!“.

Dakle, borite se ljudi! „Stand-up and fight - if you are a man!" podučavao sam svoje učenike u Tehničkoj školi u Puli. Jedino tako možemo dekriminalizirati ovo naše "Krivosuđe"!

Dakako, ovdje i sada mislim samo na onih 30 posto korumpiranih sudaca, koji bacaju ljagu i na sve ostale svoje poštene kolege, kojima se ja divim! Jer zadržati uspravnu kičmu u tom brlogu, u kome vlada udbomafija, to je hrabrost, to je vrijedno poštovanja i - divljenja!

Moj pozdrav njihovoj hrabrosti i njihovom ljudskom dostojanstvu. Jer, "žive samo oni koji se bore" (Victor Hugo). U tom smislu, „gens una summus“!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)

Predlažem najprije masovne Prvomajske demonstracije

Barkun.hr/ 2. travnja 2009.g-

U svibnju štrajk 180 tisuća zaposlenih u javnim službama

Komentar A.R.J.

Predlažem najprije masovne Prvomajske demonstracije,

a tek onda štrajk školskih sindikata!

Nekako mi se ovi naši sadašnji sindikati čine nezrelijim od onih kada sam i ja bio predsjednik dva sindikata: onog u bujskom "Digitronu" 1975.-1977. i onog u brodogradilištu "Viktor Lenac" 1991.-1992. A evo zašto:

Naši školski štrajkovi, posebno dok sam bio profesor u Tehničkoj školi u Puli, iz godine u godinu su se sve više osipali i osipali... Valjda zato što se naše školstvo sve više i više eufeminiziralo. Ne vjerujem da će i ovaj novi štrajk biti mnogo bolji.

Stoga predlažem mojim bivšim sindikalnim kolegama, kako u Puli, tako i u cijeloj Hrvatskoj: Iskoristite 1. maj za ono čemu je on prvotno služio: organizirajte masovne Promajske demonstracije u svim većim gradovima Hrvatske i tražite povrat svojih radničkih i zaposleničkih - dakako u razumnoj mjeri, koja neće težiti starom komunističkom soc-invalidskom i/ili soc-idiotskom modelu. Tražite povrat svog ljudskog dostojanstva, a i to je za početak dovoljno. Jer kad jednom krene lavina ulice (nasuprot Sanaderovoj politici guzice!), tek onda će se ova sadašnja vlast do kraja opametiti

Zapamtite - Vaša prva „meč-lopta“ je u Maksimiru za Prvi maj. Predizborna! Sanaderova Vlada je sada na koljenima, u knock-downu je i klima se kao kvaran zub. Dotučite je i izbijte joj zube! A tek kao poljednja runda - štrajk zbog smanjenih plaća! Jer, oni su sebi svake godine povećavali plaće, a Vama su davali samo šuplja obećanja. Učinite tome kraj jednom za svagda. Povratite svoje izgubljeno ljudsko dostojanstvo! Sada ili nikada!

I tek nakon toga - nakon Prvog maja ove 2009.g., može uspjeti u cijelost štrajk mojih bivših kolega profesora - kako u Puli, tako i u Zagrebu.

Dakle, predlažem najprije organizaciju masovnih uličnih prvomajskih demonstracija u svim većim gradovima Lijepe naše Domovine Hrvatske.

Tako rade Francuzi, tako uspješno rade i Talijani. Učimo od njih!

Uostalom, Hrvatskoj treba još jedna velika promjena! Ne ideološka, nego moralna. Kao moralna obnova, u najboljem kršćanskom smislu. Jer, kad zataji evolucija, počinje dekadencija, potom nastupa degeneracija, a na kraju - kao posljednji lijek - revolucija. Međutim, predposljednji lijek je - radikalizacija. A ona je već počela! Radikalizirajte se! Bolje politika ulice, nego Sanaderova politika guzice!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)

PUHOVSKI PROTIV SLOBODNOG INTERNETA

www.Dragovoljac.com 30. ožujak 2009.

Diana Majhen

PUHOVSKI PROTIV SLOBODNOG INTERNETA

Danas smo na OTV-u u emisiji „Dvoboj“ imali prilike slušati prof. Žarka Puhovskog.

Tema emisije bila je anonimnost na internetu.

Bilo je doista zanimljivo za promatrati očajničke napore prof. Puhovskog u borbi protiv „anonomnih, krvoločnih desničara“ kojom nas je pokušao vratiti u mračno doba Titove komunističke Jugoslavije, u kojoj bi nam valjda svako malo neki milicajac razvaljivao vrata ako bi napisali nešto što se onima na vlasti i ostalim moćnicima ne bi dopalo.

Prof. Puhovski doduše nije predložio boravak na Golom otoku za anonimne blogere i ostale anonimne korisnike interneta, ali izuzev toga, skoro sve drugo je nastojao uraditi.

Žali se čovjek kako ljudi pišu loše o njemu, navodeći pri tome podatak da ga podržava tek oko 3% onih koji pišu.

Sad, da sam ja na njegovom mjestu, ozbiljno bih se zamislila nad time.

Ako te podržava 3% , znači da je 97% ljudi protiv tebe.

U tom slučaju, doista ne znam za koga Puhovski uopće piše i nastupa u javnosti i čemu tolika upornost da se njegova riječ uopće čuje, ako nitko za nju ne mari i ne nalazi da je ona relevantna.

Povukavši paralelu izmedju toga da je on izložen napadima anonimaca kojima ne može uzvratiti istom mjerom obzirom da ne zna tko su , a oni o njemu znaju sve, meni se čini da je Puhovski izvalio glupost desetljeća.

Jer, sam za sebe kaže da je javna ličnost.

Kao takva, trebao bi biti dovoljno odrastao da shvati da to povlači sa sobom i kritike, ne nužno divljenja.

A ako te kritike dolaze od 97% gradjana, bit će da je vrijeme da se takva osoba doista povuče iz javnosti.

Ili se pomiri sa tim da ga narod ne voli, ne prihvaća njegove stavove i mišljenja i nalazi za shodno da ga kritizira.

Al ne, čini se da njemu ni na kraj pameti nije tako nešto.

Ma koga briga za 97% ako je u pitanju jedan Puhovski.

Htjeli mi to ili ne, bit ćemo prisiljeni i dalje slušati njegove žalopojke nad Srbima, morat ćemo i dalje slušati da je Hrvatska na svojim prostorima počinila etničko čišćenje, a u medjuvremenu, Puhovski će se, poput Don Kihota, boriti protiv anonimnih korisnika interneta.

Doista ne znam što je očekivao nakon svog svjedočenja u Haagu, možda da ga zaspemo cvijećem?

Crveni tepih pri povratku i masovno klicanje u slavu njegovog lika i dijela?

Ako je i bilo onih koji su zaboravili da to nije bilo prvi put kako Puhovski svjedoči protiv Hrvata, ovo najnovije svjedočenje učinilo je da se ljudi toga prisjete.

I što sad, morali bi ga voljeti na silu?

Morali bi po nekoj direktivi pisati o njemu lijepe stvari i slagati se sa, po meni odurnim stvarima koje je učinio?

U suprotnom, njegov ogromni ego to jednostavno neće moći podnijeti, pa će voditi Sveti rat protiv svih onih koji ga ne vole i koji ga kritiziraju, a ne potpisuju se pravim imenom i prezimenom kada to pišu.

Nitko Puhovskog nije na silu natjerao da postane javna ličnost.

Dapače, vjerujem da bi većina Hrvata odahnula i proslavila kada bi donio odluku da to prestane biti.

Po kojoj bi onda logici netko, tko o sebi nije donio odluku da ga se mora čitati i slušati na sto strana, tko je samo neki mali, nezadovoljni gradjanin koji povremeno hoće napisati nešto o tom svom nezadovoljstvu, morao uz to staviti i svoje podatke?

Takodjer, nije mi jasno, kako je Puhovski svako malo na televiziji ili u medijima, ako ga toliki postotak ljudi ne voli i ne sluša?

Ima li to neke veze sa tim što je ipak svoju karijeru napravio u komunizmu, u vremenu kad su Hrvate inače većinom zatvarali ili ubijali ako su javno govorili?

Izuzev ako nisu pisali ono što se trebalo pisati ili svjedočili protiv tih istih Hrvata, u tom su slučaju njihovu javni nastupi bili više nego poželjni.

Možda je shvatiti da Puhovski hoće znati s kim ima posla.

Ali, potpuno je za shvatiti ljude koji ne žele da on zna njihove generalije.

Ne zaboravimo, taj se isti Puhovski družio sa jednim Jovanom Raškovićem, a četnici imaju nezgodan običaj da kolju ljude koji im se ne svidjaju .

Takodjer, družio se Puhovski i sa Josipom Boljkovcem, bivšim šefom OZNA-e, a oznaši isto imaju nezgodan običaj proganjati i ubijati ljude koji im se zamjere, ili govore istinu o njima.

Puhovski je dobar i sa haaškim tužiteljstvom, a ono isto ima običaj zatvarati Hrvate i držati ih godinama u zatvorima.

Slučajnost?

Meni se čini da je to puno, puno više od slučajnosti.

Puhovski se jednostavno razlikuje od prosječnih, običnih Hrvata, odnosno Puhovski ostvaruje interakcije s ljudima koji su običnim, prosječnim Hrvatima desetljećima nanosili zlo.

Vjerojatno iz tih razloga, Hrvati većinom ne vole i ne cijene Puhovskog.

A što god on poduzimao, koliko god se pjenio i pokušavao zaustaviti Internet, tražeći da se ukine anonimnost na njemu, neće ga radi toga voljeti više.

Sve ovo, po meni, samo je stvar dostojanstva.

Čovjek koji ga ima, prihvatio bi činjenicu da ga se ne voli, da se ne odobrava ono što zagovara i što radi i povukao bi se iz javnosti.

Onima koji ga nemaju, uvijek će svi drugi biti krivi za sve.

I anonimci, i oni koji to nisu.

Diana Majhen

* * * * *

Reagiranje/comment: Ante Rokov Jadrijević

I ja se, i mnogi se Hrvati pitaju zbog čega "Bilo kuda, Puchowski svuda" (kao što sam se i ja pitao u hrvatskom "Forumu" prije pet godina)!

Koliko smo se puta javno bunili protiv one "bande šestorice" u najpopularnijoj radijskoj emisiji "U mreži Prvog" u kojoj svako drugo jutro gostuje prof. dr. Žarko Puchowski. No, uvijek nas poklope kojekakvi Miroslavi Zadri, Ivice Ružičići, Mariji Harapini, Mislavi Togonali, Marije Gerbec-Njavro i tutti quanti!

A ranije, prije tri ili četiri godine to su nam isto činile Ljubica Letinić, Majda Ivković, Zrinka Srpak, Marija Gerbec Njavro i još nekoliko sličnih.... anti-Hrvatica!

Uzalud se većina slušatelja glasno i javno buni i svi se pitaju otkud opet taj fenomen "Puchowski"??

A stvar je vrlo jednostavna! Moćni američki multimilijarder židovskog podrijetla iz Mađarske George Soroš, od Židovske NadVlade svijeta (treći ili četvrti u njihovoj hijerarhiji!) očito je zakupio (ili podmitio!!) čitavu tu radijsku emisiju "U mreži Prvog", te je stoga Žarko Puchowski (i on poljski Židov kao i Zbigniew Brzezinski!) ustvari jedna vrsta njihovog glasnogovornika u toj i sličnim emisijama HRTV-a.

Dakle, "ima jedna tajna veza"! A ta se tajna veza zove "Protokoli sionskih mudraca"! Za koje Židovi uporno tvrde da je "gnjusni povijesni falsifikat". E, pa nije! Jer se dokazao u posljednjih sto godina i svakim se danom sve više dokazuje!

A prof. dr. Žarko Puchowski je najbolji dokaz da su "Protokoli sionskih mudraca" povijesno istiniti!

Drugim riječima, Međunarodnom Židovstvu je na tlu nove Hrvatske prof. Žarko Puchowski najbolji auto-golgeter!

Dakle, Žarko Puchowski se žali na anonimnost na Internetu! Jer se Internet ne može cenzurirati. Ne može narediti „Zaustavite Internet!“. Ne može ga se smjestiti na Goli otok! A i previše je demokracije na njemu! Tako bi govorio Staljinov glavni državni tužitelj Wishinski. Nažalost i on poljski Židov! Dakle, „Bilo kuda, Židov svuda!“. Žarko Puchowski!

Najslabija karika u Hrvatskoj!

I karikatura.

Karikatura jednog lažnog intelektualca.

I da ne bi bilo anonimnosti,

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)