Saturday, October 18, 2008

Slovenija prejudicira granicu, a ne Hrvatska!

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, (Semper Paratus Croatiae.com)

16. list. 2008. Uredništvu Portala amac.hrvati-amac.com

Slovenija prejudicira granicu, a ne Hrvatska!

(a dokaza ima na pretek!)

Opet taj presneti i vječni ministar vanjskih poslova Slovenije Dimitrije Rupel, koji uporno već dva desetljeća laže da Hrvatska prejudicira svoju državnu granicu sa Slovenijom! A o svojim budalastim snovima o granicama Velike Slovenije opširno je pisao u 56. broju svoje Nove Revije još krajem 1987.g., u temi (Novi) Slovenski nacionalni program, zbog čega je taj broj bio i zabranjen! Naime, to je u tadašnjem slovenačkom političkom vrhu (Janeza Stanovnika i Milana Kučana) bilo s pravom protumačeno kao dodatak Memorandumu SANU iz 1986.g., koji je bio velikosrpski plan za komadanje Jugoslavije i uvod u nove bratoubilačke ratove Južnih Slavena, a sve u cilju stvaranja Velike Srbije.

Međutim, istini za volju, nije Rupel bio prvi koji je počeo sanjati budalaste snove o Velikoj Sloveniji. Svemu je ustvari krivo famozno Vukovo Načertanije, koje je Vuk Stefanović Karadžić 1825. godine izručio kratkovidom i nebuloznom Jerneju Kopitaru u Beču, gdje je Jernej Kopitar kao lingvist službovao kao cenzor za slovenske knjige. Što se Jerneju snilo, to mu se i htilo! Budući da je Vuk Karadžić, kao ruski agent, bio u službi širenja ruskog panslavizma, u kome je Srbiji bila namjenjena uloga balkanskog Piemonta, on je počeo Srbima pripisivati sve štokavce „sva tri Zakona“ (Hrvate, Poturice, Crnogorce i Makedonce), a Kopitaru je dao na volju sve hrvatske Kajkavce. Kopitar je to jedva dočekao i objeručke prigrlio. Njegov učenik Franc Miklošič, inače i on lingvist, svojski je radio na produbljavanju tog jaza među Hrvatima i tzv. Slovencima (koji su dotad slovili kao Alpski Hrvati, a tako su se najugledniji Slovenci tada i izjašnjavali, primjerice gradonačelnik Ljubljane i slavni književnik Ivan Tavčar i pjesnik dr. Franc Prešern!). Inače, da i to spomenemo, Franc Miklošič je bio i osobno veliki prijatelj Vuka Karadžića, i to čak tridesetak godina! U sve to se posljednjih desetak godina Mikošičevog života i rada uključio i Franc Kos, koji je naročito proučavao onomastiku i toponomastiku Južnih Slavena, a to je nastavio i njegov sin Milko Kos sve do svoje smrti 1971.g. Uostalom, Milko Kos je jedno vrijeme (1924./1925.g.) bio docent povijesti na beogradskom univerzitetu, a od 1934.g. je bio profesor zgodovine na univerzi u Ljubljani. A nikako ne treba smetnuti s uma da je gotovo paralelno snjim i gotovo u svim Vladama stare (kraljevske) Jugoslavije bio ključni ministar dr. Anton Korošec, kojeg su stariji Hrvati, a naročito Stjepan Radić i njegovi HSS-ovci smatrali velikim zlom za nas Hrvate!

* * * * * *

Eto tako se rađao san o Velikoj Sloveniji, koji je kulminirao u Drugom svjetskom ratu, kada je 1942.g. u Buzet i Pazin dolazio u svoju misiju Glavni komandant slovenačkih partizana Franc Rozman – Stane, nastojeći autohtoni hrvatski partizanski pokret u Istri staviti pod svoju komandu. Već slijedeće godine, kad je u našoj Istri buknuo svenarodni ustanak, u Buzet i Pazin je dolazila delegacija slovenačkih svećenika, s ciljem da hrvatsku Istru pripoje budućoj Sloveniji. No, nisu uspjeli u tome! I to najviše zahvaljujući našim svećenicima i narodnjakima Boži Milanoviću i Zvonimiru Brumniću.

Već krajem 1944.g. je počelo jasno i natančno razgraničavanje dva do tada bratska naroda u Istri. Tako je sa SNOS-om (Slovenskim narodno-osvobodilnim svetom) dogovoreno da buduća granica između dva naroda u Istri bude na rijeci Dragonji. I tako je na kraju rata i bilo. Ali samo do 1952.g., kada je na mjesto potpukovnika Mirka Lenca, tadašnjeg vojnog komandanta Zone-B u Kopru, bio postavljen pukovnik Miloš Stamatović, osobni prijatelj Borisa Kidriča, tadašnjeg moćnog saveznog ministra privrede i industrije. Njih dva su uz veliku pomoć još moćnijeg Edvarda Kardelja, a u zavjetrini iza nezdravog slabića Vladimira Bakarića, pomakli granicu u Piranskom zalivu s ušća Dragonje na 2km južniji odvodni kanal Svetog Odorika, kojeg je meliorirao naš inž. Božidar Ekl (inače moj pokojni poznanik).

Slijedeća prilika se Slovencima ukazala nakon velike Tršćanske krize 1953./1954.g., koja je završena Londonskim Sporazumom o suglasnosti (1954.g.). Slovenci su se najednom osjećali prikraćenima, jer je njihov san o granici Velike Slovenije na furlanskoj rijeci Tilmentu (Tagliamentu), koji je ujedno bio i njihov ratni cilj - neslavno propao. Stoga su počeli pritiskati prema jugu, preko rijeke Dragonje, što im je uz bolesnog slabića Vladimira Bakarića 1956.g. i uspjelo. Uspjelo im je prijeći još jednom granicu na Dragonji i Na Gornjoj Bujštini i Buzeštini od Hrvatske otgnuti šest župa sa 34 sela i zaseoka! A uspjelo bi im i više da iznenada nije izbila mađarska revolucija 1956.g., kada se ratna prijetnja agresivnog Sovjetskog Saveza opasno približila i njihovoj istočnoj granici!

Slovenci su morali promijeniti taktiku, naročito kad je Kardelj u jednom lovu u Vojvodini dobio metak u potiljak! Nekako je to uspio preživjeti, a budući da je i Kidrič u međuvremenu umro (a nešto kasnije Boris Krajgher sa sinom Igorom stradao na vrlo sumnjiv način kod Srijemske Mitrovice – u tipičnoj Udbinoj prometnoj nesreći). Stoga su slovenački političari tajno stvorili jedan svoj crni fond, kojim su šakom i kapom dijelili novac svojim ljudima za kupovinu zemlje u hrvatskoj Istri i za kupovinu ili gradnju svojih vikendica, a sve to najviše na crno! Tako su od Savudrije do Pule i Kavrana počela nicati slovenačka turistička naselja. A svaki pokušaj lokalnih hrvatskih političara da to zaustave i/ili ograniče, završavao je u Beogradu, političkom arbitražom u korist Slovenaca!

Tako je to bilo sve do raspada tzv. Nove Jugoslavije. Čim su krajem svibnja 1990.g. konstituirani novi parlamenti Slovenije i Hrvatske, oba su parlamenta donijeli svoje Deklaracije o razdruživanju od Jugoslavije. A tad se nad obe nove Države nadvila ratna prijetnja Srbije i njene već dobrano srbizirane JNA. Nakon kratkog i po svemu sudeći dogovorenog 10-dnevnog rata u Sloveniji (s nešto malo bojeve municije!), taj se rat okrenuo prema Hrvatskoj, a nešto kasnije i Bosni i Hercegovini. U toj zavjetrini, Slovenci su počeli ostvarivati svoj plan i svoju urotu protiv Hrvatske. Njihov parlament je ubrzo izglasao svoju rezoluciju o Piranskom zalivu, u kojoj je Slovenija dala na znaje kako smatra cijeli Piranski zaliv slovenačkim! A slovenački neofašisti i Udbofašisti su počeli harangirati Slovence da zahtijevaju granicu na rijeci Mirni, potom i na rijeci Raši, a njihov vođa Zmago Jelinčić je zahtijevao i slovenačku granicu na Rječini. Bilo je među Slovencima i takvih usijanih glava koje su tražile i svoj Trsat nad Rječinom! A tražili su za sebe i svoj narod čak i hrvatski grad Karlovac!

Tako je i tada je na scenu stupio onaj Rupelov Slovenski nacionalni program iz 56. broja njegove Nove Revije s početka 1988.g.! Sam Dimitrije Rupel uskoro dolazi na čelo slovenačkog ministarstva vanjskih poslova, namjesto Lojza Peterlea, te se 15 godina počinje provoditi Rupelov plan i program Drang nach Sud! Ratoborni Janez Janša, kao novi slovenački ministar obrane (i rata!) poduzima ratnu akciju osvajanja male vojarne na vrhu Svete Gere iznad našeg Karlovca, i tako počinje prvo pravo prejudiciranje buduće nove granice sa Hrvatskom!!. Tomu slijede novi i vješto izazvani sporovi na hrvatsko-slovenačkoj granici iznad Čakovca i Varaždina (u Raskrižju, Murišću, Hotizama, Sv. Martinu na Muri, itd.). Dakle, počinje novo Rupelovo prejudiciranje granice s Hrvatskom, za koje Rupel stalno, uporno i opet – optužuje Hrvatsku!

Kojeg li bezobrazluka ministra Dimitrija Rupela!!

Srećom u ovoj nesreći, Rupel je ovih dana izgubio izbore za novi slovenački parlament, zajedno s nepopustljivim Janezom Janšom, navodnim „velikim prijateljem“ našeg premijera Ive Sanadera. Šarlatana i sljepara Ive Sanadera, koji je našu Hrvatsku sveo na običnu banana-državu!

Srećom, na isti način je izgubio vlast i opskurni slovenački Udbofašist Zmago Jelinčić. Hoće li se sada u Sloveniji naći netko novi da namaHrvatima i Slovencima laže da Hrvatska prejudicira granicu sa Slovenijom? Bojim se da hoće! Bojim se da su Slovenci već duboko povjerovali u tu laž. Znači da ovoj priči ovdje još nije kraj.

Ante Rokov Jadrijević

(hrvatski socijal-radikal)

1 comment:

Bojan said...

Jako zanimljiv tekst o povijesti problematične granice sa Slovenijom.