TKO TO OPET I ZAŠTO MUTI VODU U SAVUDRIJSKOJ VALI?

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing. 28. travnja 2008.g.


TKO TO OPET I ZAŠTO MUTI VODU U SAVUDRIJSKOJ VALI?

Najnovije slovenačko prljavo i podmuklo organizirano “događanje naroda” na desnoj obali kanala Sv. Odorika (koje neki naši glupavi novinari Hrvatskog radija u svojim vijestima i komentarima nazivaju “Dragonjom”), u subotu 26. travnja ove 2008.g., zaslužuje nov osvrt, čak i deseti put na istu temu. Na prvi pogled, rečeno prostačkim balkanskim šatrovačkim jezikom – sve je to JLZ (“Jebo lud zbunjenoga”)! Naoko ludi i ridikulozni Zmago Jelinčić, Marijan Podobnik, Jožko Joras i njima slični slovenački politikanti ponovo mute vodu u Savudrijskoj vali i Piranskom zalivu, e da bi se na račun “zbunjenih” i “jebenih” Slovenaca nekako domogli sjedišta u Slovenskom državnom zboru.
Ali, zašto Hrvatska sve to mirno gleda? Čiji je predsjednik Vlade Ivo Sanader – talijanski ili slovenački? Za čiji račun on radi?

Ima tu još nešto. Službena Ljubljana nastoji spriječiti ulazak Hrvatske u članstvo EU-a bez prethodnih teritorijalnih ustupaka, jer je svijesna da to više nikad neće moći čim Hrvatska bude primljena u članstvo EU-a. A tu je i strah službene Ljubljane od međunarodne arbitraže, jer je službena Ljubljana
itekako svijesna da nema nikakvih valjanih argumenata u ovom sporu. Najnovija pravna smicalica službene Ljubljane o nekakvom “pravednom rješenju” inače nepostojećeg spora (i ostalih nepostojećih pograničnih sporova s Hrvatskom!!)
više je nego smiješna, dapače blesava, da nije vrijedna ni spomena. No, nemojmo se tako olako prevariti! Luđaci svuda imaju prednost, sve dok ne počne neku nepopravljivu štetu. A onda je najčešće prekasno.

Srećom, Europska unija sve brže shvaća pravo stanje stvari, te zato pritišće Sloveniju da se otrijezni od svojih iluzija da se može – pod pokroviteljstvom EU-a proširiti teritorijalno na račun Hrvatske. Prvu packu je dobio opskurni slovenački ministar vanjskih poslova Dimitrije Rupel, a strogi ukor i premijer Janez Janša. Stoga su se oni povukli tri koraka nazad. Ali “ono što ne može vuk – može lisica!”. Ne tvrdim ovdje da i iza ovog incidenta stoje Janša i Rupel, ali ima mjesta sumnji da je sva ova malograđanska parada imbecilnosti na mostu preko kanala Sv. Odorika imala blagoslov iz Vlade Janeza Janše. A da u slovenačkoj politici ima priličan broj kojota – koji jedva čekaju svoju politikantsku priliku –i to je evidentno!

Stoga ponavljam ovdje moj publicistički tekst, koji je naš AMAC-Hrvati (www.amac.hrvat-amac.com) objavio u kolovozu prošle 2007. godine. Tekst ni danas nije izgubio ništa na svojo aktualnosti.

A prije toga, moja opomena predsjedniku naše “hrvatske” Vlade Sanaderu:
ne blesavite se više svojim izjavama da su “nam Slovenci prijatelji”, gosp. Sanader! Prijateljstvo se dokazuje na djelu, a ne zabijanjem noža u leđa Hrvatima, kao kada je Hrvatska bila oružano napadnuta iz Srbije, kao što su to radili ministar Dimitrije Rupel i zastupnik u Slovenskom državnom zboru Zmago Jelinčić, 1993.
A.R.J.

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 13. kolovoza 2007.

Si vis pacem, para bellum!
KAKO SHVATITI MINISTRA DIMITRIJA RUPELA
(SAMO TUŽBA MOŽE ZAUSTAVITI LJUBLJANU!)

Slovenački ministar Dimitrije Rupel je nama Hrvatima ponovo napravio jednu svoju «psinu». to jest novu svinjariju. Ovaj put Rupel je konačno, nakon 15 godina kategoričkog odbijanja, iznenada pristao na bivši hrvatski prijedlog da se naši «granični problemi» riješe arbitražom.
To je konačno razveselilo našeg (u svakom pogledu) malešnog župana istarskog Ivana Jakovčića, koji je to pozdravio ovim riječima: «Ovo je svakako korak naprijed, jer je Slovenija napokon izgovorila riječ arbitraža! Isto tako dobro je da će Badinter voditi arbitražni postupak... Nije još jasno što bi trebao biti predmet arbitraže ali sigurno je da je jedina valjana solucija međunarodni postupak, čiji će rezultati biti obvezujući za obje države».
Što reći na ove maloumnosti našeg istarskog župana Ivana Jakovčića? Dakle, Ivan Jakovčić drži da se «treba pronaći instituciju i čovjeka od povjerenja i prepustiti se međunarodnoj odluci, jer svaka druga varijanta posredovanja bez čvrstih jamstava obvezivanja bila bi neefikasna».
Što reći na ovo, nego «o sancta simplicitas!».

Naprotiv, mi smo «semper paratusi» protiv bilo kakve internacionalizacije tobožnjih «graničnih sporova», koje nam Dimitrije Rupel i Zmago Jelinčić, uz asistenciju Jožka Jorasa i Marijana Podobnika non-stop izmišljaju. Uostalom, za poznatog orjunaša Zmagu Jelinčića dobro je poznato da je bio suradnik Udbe u Njemačkoj dugi niz godina, gdje je uhodio i potkazivao najuglednije slovenačke političke disidente. Kada se to javno saznalo 1992.g., njegovu su Slovensku nacionalnu stranku smjesta napustila četvorica od ukupno šest njenih zastupnika u Slovenskom Državnom Zboru, jer nipošto nisu htjeli da i na njih padne sumnja da su i oni bili suradnici Udbe.
Što je onda ovdje najčudnije?
Najčudnije je da dosad u Hrvatskoj nitko (osim mene, koji sam bio non-stop i sustavno cenzuriran) nije ni pokušao povezati i Dimitrija Rupela s Udbom! Čudno, jer sve što je dosad Rupel radio, kao da je naručeno iz Beograda! A radio je mnogo i na štetu svog naroda i države Slovenije!
Dakle, nitko dosad nije u Hrvatskoj ni pokušao odgonetnuti «enigmu Rupel», a to je jedna vrlo jednostavna matemetička jednadžba i to sa samo jednom nepoznatom. Dakle, Rupel je u njoj «Y», a nepoznata «X» je Udba! Kada se ta nepoznanica pokuša tako definirati, rješenje je odmah tu! A ta pretpostavka se sama po sebi nameće, ako se sjetimo jedne izjave za javnost iz DFS-a (Demokrat-skog Foruma Slovenije) iz 1993.g. da je obnovljena udbaška osovina Beograd–Ljubljana–Trst! E, vidite, upravo te godine je u Sloveniji Udba opet uzela sve uzde u svoje ruke. A onda je slovenačkom politikom zavladala Udbo-masonerija i Dimitrije Rupel je postao njen ministar vanjskih poslova. A s njim je u igru ušao i London, koji je baš tada bio do lakata upleten u rat u Bosni, dakako na srpskoj strani!
«Je li moguće da između Srbije i Slovenije postoji tajni dogovor o podjeli «interesnih sfera» na tzv. «Zapadnom Balkanu», pitao sam ja Ivicu Račana u svom pismu «Slovenija se ponaša kao 'Veliki brat': 'Što je vaše, to je i naše, a što je naše, to je samo naše!», od 3. rujna 2003.g., uoči vrućih parlamentarnih izbora od 23. studenog 2003.g. Dakako, to pismo već totalno «račanizirani» Vjesnik nije objavio. «Događaji i činjenice to potvrđuju. 'Tajna veza' je Zmago Jelinčić, bivši suradnik Udbe, koji je istovremeno zajednički glasnogovornik-provokator i Ljubljane i Beograda, odnosno dvorska luda koja govori ono što njegovi gazde ne smiju otvoreno reći. Iz tog tajnog dogovora jamačno izvire tolika bahatost Ljubljane glede dugova Ljubljanske banke hrvatskim štedišama, bahato otimanje Nuklearke Krško, odbijanje plaćanja odštete za petogodišnju neisporučenu struju, te opet naknadno jednogodišnju neisporučenu struju, bahato prisvajanje cijelog Piranskog zaliva (1992.g., kad je Hrvatska bila u ratu sa Srbijom), bahato otimanje hrvatskih sela Hotize i Murišće, bahato ponašanje u hrvatskoj crkvenoj župi Štrigova, drska okupacija Svete Gere i bahato odbijanje bilo kakvih «pregovora» o tome sa Zagrebom. Sve je to–tobože–nekakva mutna «sukcesija», u kojoj Ljubljana i Beograd također zajedno nastupaju: planski i vrlo koordinirano. Konačno je ministar Dimitrije Rupel skinuo taj smokvin list i stao iza Zmage Jelinčića, otvoreno i nedvosmisleno».

Stoga provjerimo sada gornju tvrdnju (da je ministar Dimitrije Rupel usko povezan s Udbom).

«Prijatelj Srbije Rupel» - napisao je u našem «Večernjem listu» 29. srpnja 2006.g. njegov stalni komentator iz Beča g. Alexander Oršić, kada je Rupel na čelu skupine «prijatelja Srbije» (Slovenija, Slovačka i Češka), koja je htjela pomoći Koštunici i Beogradu, zatražio od (tada) predstojeće bečke konferencije da usvoji stav «da bi sve države Zapadnog Balkana, zbog problema Kosova i drugih srbijanskih problema, trebale zajedno ući u EU, a ne svaka za sebe pojedinačno. «Pridodamo li tome da je inicijativa predstavljena u londonskom Chatham Houseu, nije teško odgonetnuti požutjeli versailleski rukopis» mudro je to zaključio naš Alexander Oršić!
Slično je pisao i g. Milan Jajčinović u svom članku «Inat susjeda međaša» u «Večernjem listu» od 20.rujna 2006.g. u okviru svoje kolumne «Bijeda politike», ovako: «Slovenci se ponašaju poput susjeda koji stalno nešto zanovijeta, koji neprestance tvrdi i uvjerava da međa nije tu gdje jest, nego da ju je susjed prisvojio. I kada vidi da se susjed baš puno i ne buni on ide dalje. Ta psihologija zadrtog međaša je iritantna, ali nije nelegitimna. Slovenci tom programiranom mrzovoljom štite ono što drže nacionalnim interesom, a njega su uspješno čuvali za obiju Jugoslavija. Nije tu bitno jesu li ih predvodili građanski političari ili komunisti». Dakle, ja osobno zaključujem, Rupel nastavlja za Slovence vrlo uspješnu politiku popa Korošca i Edvarda Kardelja (koji nam je 1956.g. oteo šest župa na Gornjoj Bujštini i Buzeštini: Hrvoje, Topolovac, Gradin, Pregare, Črnicu, itd. s 36 hrvatskih sela,). A Kardelj nam je još prije toga 1952.g., uz pomoć pukovnika Miloša Stamatovića, pomaknuo granicu s mosta preko Dragonje u Sečovlju na jug do kanala Sv. Odorika i tako Hrvatskoj oteo oko sto hektara zemlje s lijeve strane ušća Dragonje u more u Piranskom zalivu/Savudrijskoj vali (podatak koji mi je osobno dao pokojni inž. Božidar Ekl, bivši upravitelj radova na odvodnji Sečovljanskog polja 1946.g. Na toj zemlji su Slovenci kasnije sagradili aerodrom Portorož. A danas im je i to malo, pa bi sada i preko kanala!
«Svoje su interese Slovenci znali štititi. Danas ih štite čak i ondje gdje oni nisu objektivno ugroženi, pa i na granici s Hrvatskom. Njihova se graja najčešće doima paranoičnom, no ona je preventivna: cilj joj je da se galama o ugroženosti shvati kao prava ugroženost».... «Uvjerene da je pravda na njihovoj strani hrvatske vlasti 'ne žele zaoštravati' uzdajući se u neki konačni pravorijek. Slovenci to znaju i taj mentalni stav koriste kao povod za politiku 'idemo dalje' uzdajući se da za neizvjesno vrijeme mogu utjecati na taj konačni pravorijek». Tako je pisao M. Jajčinović prije godinu dana.

Ja sam osobno to pisao mnogo izravnije u svojim publicističkim tekstovima u Vjesniku: «Slovenci bi s nama mijenjali 'naše za naše'» 29. svibnja 2001.g i «Granicu sa Slovenijom vratiti na Dragonju», 1. rujna 2001.g., te i u «Nikakva arbitraža o Piranskom zaljevu ne dolazi u obzir» od 23. kolovoza 2002.g. (nažalost je moj potpis tu bio izostavljen!). Tu je bio i moj gore navedeni članak «Slovenija se ponaša kao Veliki Brat: što je vaše to je i naše, a što je naše to je samo naše!» od 3. rujna 2003.g. Izvrsno je o tome pisao i g. Stjepan Bučar iz Zaboka: «Slovenci nisu niti za dogovor, niti za arbitražu» (Vjesnik, 30. ožujka 2004.g.). A nakon što je moje ime konačno bilo zabranjeno u Vjesniku, a Vjesnik već sasvim «sanaderiziran», odbijeni su moji tekstovi: «Tužba, i samo tužba može zaustaviti Ljubljanu!», od 27. kolovoza 2005.g. i «Veni et sume Slovenec!» od 4. listopada 2005.g. A upravo iz ovog posljednjeg želim citirati slijedeće:

«Ljubljana vrlo dobro zna što radi (a to još nitko u Hrvatskoj političkoj i drugoj javnosti nije uočio!), naime ona znalački stvara pravni presedan. Ljubljana sasvim sigurno računa na presudni autoritet Londona pri rješavanju ovog slučaja» (proglašenja slovenskog epikontinentalnog i ekološkog pojasa» u hrvatskom moru, od rta Savudrija sve do visine našeg Vrsara). «A Londonu dobro dođe bilo što s čime bi mogao pritiskati i ucjenjivati Hrvatsku... Naime, početak pregovora za ulazak Hrvatske u EU je još jedan težak poraz Euro-masonerije, skoro jednak njenom porazu s Europskim ustavom! Zašto? Zato što je na scenu snažno i odlučno stupila «Mittel-Europa», koja je snažno poduprla Austriju u njenom odlučnom suprostavljanju službenom Londonu i njegovim stalnim opstrukcijama hrvatskih napora za početak prijemnih pregovora s EU» ..... «Siguran sam da Ljubljana nije sama proglasila svoj 'epikontinentalni i ekološki pojas' u našem teritorijalnom moru, nego u 'sadejstvu' s mračnim snagama u Beogradu. I nije to bez znanja i dogovora s Londonom!».
Dobro je da se naš premijer Sanader konačno trgnuo i probudio iz svoje duboke EU-euforije i postao svjestan svoje promašene, rekao bih ja - katastrofalne euro-politike. Naime, danas smo mnogo dalje od članstva u EU, a mnogo bliže članstvu u SEECP tzv. «Zapadnog Balkana» nego na početku njegovog mandata prije tri i pol godine. Stoga je premijer Sanader konačno i odlučno odbio Rupelov iznenadni i dvolični prijedlog «da se sva otvorena pitanja s Hrvatskom rješavaju u paketu, i to na OESS-ovu sudu za mirenje i arbitražu», a Rupel je spomenuo i ime Roberta Badintera kao voditelja postupka.
Čudno je, naime, da se Rupel konačno sjetio Badintera, čije je Rješenje za granice novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije Rupel 15 godina osporavao! Međutim, nemojmo opet biti naivni: Rupel opet kupuje vrijeme i smišlja nove «psine» i svinjarije Hrvatskoj! A to znači da će nam on uskoro izmisliti i otvoriti nekoliko novih «otvorenih pitanja», odnosno svojih novih izmišljenih problema. Tako on održava svoju političku karijeru, dok se njemu ne otvori neka nova i bolja prilika... primjerice za kandidaturu za novog predsjednika Slovenije, nakon isteka mandata sadašnjeg predsjednika Janeza Drnovšeka!
Što se tiče OESS-a, on više nipošto ne dolazi u obzir (bez obzira na nedavnu izjavu Stipe Mesića da OESS treba još ostati u Hrvatskoj). OESS se cijelo vrijeme u Hrvatskoj ponašao kao vrlo čudni, krajnje pristrani i sumnjivi zaštitnik Srba, povrata njihovih ukinutih stanarskih prava, obnove i izgradnje 40.000 kuća za Srbe-povratnike (koji oni već par godina preprodaju našim izbjeglicama iz Bosne, odnosno tzv. Republike Srpske), itd. Sjetimo se samo Semnebyija! Stoga recimo to jasno i vrlo glasno: Nikad više OESS!!
Što se tiče uvaženog g.Roberta Badintera – samo ovoliko: Nema povratka na 1991.g.! Što je bilo, bilo je! Mi nećemo ponovo od gotovog činiti veresiju! Uostalom, g. Robert Badinter je pravnik, i on bi ponovo gledao samo ono što je bilo «pravno», a ne i ono što je bilo bespravno, odnosno razboj-ničko! A u Srbo-komunističkoj Jugoslaviji je sve moglo biti «pravno» i sve u isto vrijeme biti razbojnički oteto! G. Roberta Badintera ni 1990./1991.g. nije zanimalo što je stvarno bilo dogovoreno 29. novembra 1943.g. na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, niti što su od toga sve Srbi (Đilas i Vaso Čubrilović!) poništili 1944.g. i 1945.g. (autonomiju Sandžaka, Vojvodine, Kosova i Boke Kotorske!), njega ne zanima naš Sporazum sa SNOS-om (Slovenskim narodnoosvodilnim svetom) iz 1944. o tome da će etnička granica biti na mostu u Sečovlju preko Dragonje i na ušću Dragonje u more (a ne na nekom kanalu Sv. Odorika dva kilometra južnije!), itd., itd. Badinter nije političar i on ne može van svoje kože! A ovo uostalom nije ni njegova uža struka! Hvala mu, ali neka ostane doma!

Ponovit ću ono što sam pisao prije desetak godina, a nije nigdje objavljeno: u ljeto 1989.g., kada je raspad Jugoslavije bio gotova stvar i nakon što su propala posljednja tri kongresa SKJ, postignuta su u Beogradu dva tajna sporazuma. Prvi je bio da tajne službe programirano «rasture» Jugoslaviju. A one, tajne službe, da preventivno osnuju svoje brojne satelitske političke stranke. I da onda puste da se svi nacionalizmi kontrolirano ispuhaju, dok se ne ugase sami od sebe. Pa da tajne službe nakon toga Jugoslaviju ponovo sastave! Drugi tajni sporazum je bio samo između vrhova Srbije i Slovenije, da se Sloveniji dozvoli izlazak iz Jugoslavije, pod uvjetom da ona to plati, odnosno isplaćuje na duži rok, čak i nekom vrstom dugotrajne «apanaže» Beogradu! Za uzvrat, Slovenija će dobiti najpovlašteniji status i položaj na budućem novom jugoslavenskom tržištu, ma kako se ono ubuduće bude moglo nazvati i formirati. Za takav pothvat bilo je važno zvati se Dimitrije, a moglo je i Slobodan (t.j. Zmago) ili slično. A budući da je početkom 1945.g. Ljubljanom i njenom okolicom protutnjao stanoviti Dimitrije Ljotić sa svojim četničkim «Zbor-om», očito je on ostavio dubok trag i posijao mnogo svog sjemena po Ljubljani i njenoj okolici... A onda je ponovo došla srpska okupacija, u kojoj su posebno brzo rasli i cvjetali razni Dimitriji i Slobodani (t.j. Zmage).

No ovdje je ipak riječ o našem hrvatskom dvorištu. U situaciji kada se Slovenija sve više oslanjala na Srbiju, Sanader se morao mnogo više osloniti na Austriju i promovirati ideju (obnove) «Mittel Europe», kao obrane od podle i perfidne engleske ideje tzv. «Zapadnog Balkana. A on to nažalost nije učinio, nego se uludo uzdao u Anglo-masonski blok u Bruxellesu. Isuse, Bože!

Dakle, si vis pacem, para bellum! Na slovenačke maksimalističke zahtjeve, mi konačno moramo odgovoriti jednako snažnim našim maksimalističkim zahtjevima: Granicu sa Slovenijom vratiti na Dragonju! A osim toga još zaprijetiti Sloveniji da ćemo mi svoju bivšu hrvatsku zemlju južno od ušća Dragonje pa do kanala Sv. Odorika prodati Talijanima. Pa neka se onda oni suoče s perspektivom svog natezanja s Italijom oko toga, ako im je tako bolje. Dobro je rekao g. Ivan Gabelica prije desetak godina: «Slovenci su nam najgori susjedi». Razdvojimo se od njih barem u Piranskom zalivu, a onda će sve ići lakše i bolje na Svetoj Geri, na Muri i na Sutli! Dakle, «si vis pacem para bellum!». Tražimo nazad sve svoje, da bismo zadržali ovo što danas imamo!

Ponovit ću ono što sam prije šest godina napisao u «Vjesniku»: «Vrijeme je da se odnosi s Republikom Slovenijom s tzv. 'bratskih odnosa' reduciraju na hladne odnose reciprociteta... Nisam za rat s njima, ali sam za 'hladni rat' s njima. Zašto? Zato što oni upravo tako već deset godina postupaju s nama! Ponovit ću: ništa bez reciprociteta. Reciprocitet bi morao biti okosnica naših odnosa sa svim našim susjedima, pa i međunarodnom zajednicom. Jer je reciprocitet najbolja zaštita našeg narodnog i državnog suvereniteta!».

Ante Rokov Jadrijević
(hrvatski socijal-radikal)

UDBAŠKIM ŠPICLOVIMA STIPI MESIĆU I IVANU FUMIĆU

UDBAŠKIM ŠPICLOVIMA STIPI MESIĆU I IVANU FUMIĆU
(podsjećanje na «Polet njihove mladosti»)


BALADA O GONJENOM

(pokojnom Miroslavu Popoviću)


Posrće «banda» u tragaču,
Sunce visoko pripeklo,
Kamenjar užareno gori;
Umorno trupću noge,
Ljudi su odrveneli....

Udri «bandu»,
Hajkaju goniči
(sa debelim nogama
i niskom stražnjicom).

Nema tu ničeg ličnog;
«banda» je banda,
njeno je da vuče,
njegovo je da goni
i da se prema njoj ponaša
s bekovskom grubošću.

A majušna
neprogledala svest
ne postavlja mu
nikakva pitanja.
Stoka je to, ta «banda» s Golog,
I zašto lomiti mozak
O njoj.

A video sam
lep buket takvih
koji su tamo dostigli
svoj priglupi zenit.

* * * *

Treskaju teški čekići –
-mace- po kamenu,
zvone ćuskije,
hajkaju goniči,
sikću o kamen lopate,
posrće «banda» u tragaču.

Šake na drškama odrvenele,
ukočile se, izdužile....
(banda i posle rada
drži šake zgrčene
kao u majmuna).

Iscrpen do dna
Gonjeni teško tabana,
Leluja s prednjim krajem tragača,
Gubi pogled iz očiju,
Prestaje da čuje viku iza sebe
I udarce tragačem u krsta.
Sve češće pada
i sve teže ga dižu.

Uveče je opet u «bojkotu».
Opet mora proći
kroz rastavljeni stroj,
rastavljen licem u lice;
kroz stroj zvani «šiba»:
brzo – što brže,
kao «topli zec».

Opet tučen s obe strane,
s izbijenim okom,
otkinutim uhom,
s polomljenim zubima
i razvaljenom vilicom,
s bolnim slabinama
i prebijenom kičmom.

Spašen ako stigne živ
do kraja stroja.

A posle toga
prebijena «banda»
svu noć kiblari.
Prva smjena do ponoći,
druga – od ponoći.

Ujutro, najgore cipele,
one bez đona,
dopadnu «bandi».
Zato su «bandi»
tabani uvek isečeni
oštrim kamenjarom
Golog otoka.

* * * *

Čoveku suviše iznurenom
da i dalje bude gonjen,
stavljali su kamenu ploču
na grudi.
A kamena ploča nije šala;
ona pritiska stalno.
Dišni mišići se zamaraju,
udisaj je sve slabiji,
vazduha sve manje....
Grčevita borba za njega
sve očajnija.

Umiralo se na rate,
a posljednja rata
nikako da stigne.

(„lijep li je zelen grob pri tome“!!)

Tri sata,
pet sati,
sedam sati...
Kamena ploča pritiska stalno!

Ako se baš vidi
da će se «banda» ugušiti,


skinu mu ploču
malo sa grudi,
pa – ponovo.

Očni kapilari popucaju
već posle jednog sata,
pa «banda» crvenim,
vampirskim očima
gleda u plavo nebo....
Mada su pravi Vampiri daleko....

A osnivači vampirizma
na zidovima
i postoljima,
oko nas.

A video sam lep buket takvih
koji su tamo dostigli
svoj priglupi zenit!



(prema riječima iz knjige “Udri bandu”, pokojnog Miroslava Popovića,
složio ovim redom, i ponešto svoje pridodao - zbog povezivanja tekstova, A.R.J.)

(povodom hapšenja
Davida Tasića, ANTE ROKOV JADRIJEVIĆ
Francija Zavrla (22. juni 1988.)
i Janeza Janše)



Post scriptum (22. travnja 2008.g.): Čitatelji AMAC-a i mog bloga mogu danas i sami
ocjeniti kakav je bio Mesićev i Fumićev staljinistički “antifašizam” . I ne samo na
Golom otoku. Njihov zločinački “antifašizam” je bio gori od nacifašizma, s kojim su
uostalom i sklopili pakt Ribentrop-Molotov 1939.g. desetak dana prije početka
Drugog svjetskog rata.
Vrijeme je za lustraciju Staljinovih i Titovih “crvenih fašista”! To uostalom od nas očekuje i Europska unija. A sve ove nove parade imbecilnosti predsjednika Mesića i bivšeg predsjednika “antifašističkih” boraca Ivana Fumića su samo njihov posljednji trzaj u strahu od lustracije i polaganja računa za izdaju i veleizdaju “svog” hrvatskog naroda.

Upravo stoga, zbog straha od lustracije i polaganja računa o svojoj veleizdaji, Stipe Mesić sada počinje graditi svoju novu i buduću političku karijeru – smjerom na vrh SDP-a. A oslonac će mu biti ideološko jezgro Staljinove kopiladi u SDP-u i u njegovim paradržavnim strukturama Pete kolone.
Nama, dakle, zvona zvone! Semper Paratus Croatiae
Brtonigla, 22. travnja 2008. Ante Rokov Jadrijević

SAMO DEVALVACIJA KUNE MOŽE SPASITI NAŠU BRODOGRADNJU

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist 20. april 2008.
(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)
Web uredništvu amac.hrvati-amac.com Komu Treba: Mr. Vincent Degert
Amabasador EU, Zgb.


SAMO DEVALVACIJA KUNE MOŽE SPASITI NAŠU BRODOGRADNJU
Smjeniti ministra Kalmetu i ponovo osnovati ministarstvo pomorstva

«Postavljamo pitanje: želi li EU oporaviti ili uništiti Uljanik i hrvatsku brodogradnju, te koja je uopće uloga hrvatske politike u tome?» - zapitao je gosp. Rajko Kutlača, povjerenik Sindikata Istre i Kvarnera (SIK) na nedavnoj javnoj tribini u Puli, koja je bila naslovljena: «Zašto privatizacija Uljanika i što nam ona donosi?».
- Sindikat se protivi ideji da Uljanik privatiziraju brodari (o čemu sam ja nedavno pisao na AMAC-u i na svom blogu,op.a.), a strahuju i od ulaska stranog kapitala koji će dovesti do uvoza jeftine radne snage s istoka, koja će srušiti cijenu rada domaćih radnika i to ne samo u Uljaniku, već i u široj društvenoj zajednici» - naglasio je Rajko Kutlača.
Na tribini SIK-a je govorio i saborski zastupnik IDS-a Damir Kajin, koji osim svojih izlizanih «kajinizama» nije rekao ništa novo. Naprotiv, saborski zastupnik SDP-a Slavko Linić je u svom izlaganju zahvatio u samu srž problema naše brodogradnje, a posebno Uljanika, kazavši da je privatizacija u ovom trenutku pogubna i da je treba odgoditi pet godina!
- Uljanik ima svoje tržište, ima kvalitetnu radnu snagu, ima dobar menadžment, ima prilično razvijenu tehnologiju, ne treba mu strateški partner, pa je pitanje čemu privatizacija? Potrebno je prvo sanirati neuspješnu brodogradnju u Rijeci i Splitu, te popraviti loš imidž brodogranje. Nijedna Vlada ne može dovesti u pitanje minimum od deset posto državnih subvencija, kojima se potiče zapošljavanje hrvatskih radnika i jačanje izvoznog proizvoda- rekao je Slavko Linić..
Uostalom, gotovo sva europska brodogradilišta dobivaju subvencije od svojih Vlada i to u istom iznosu kao i Uljanik, kojemu se to pravo osporava i uskraćuje – rekao je Rajko Kutlača.

Nažalost, ništa nije rečeno o ogromnom broju od 3.000 radnika koliko ih zapošljava Uljanik, koje nadomješta još 2.000 radnika kooperantskih poduzeća, što broj zaposlenih u Uljaniku diže na «socijalističkih» 5.000, a i to je bila tek polovica broja radnika brodgradilišta Uljanik u vrijeme socijalizma. A upravo je to ključna boljka naše brodogradnje, koju rijetko tko spominje, a kada i spominje, čini to na vrlo benigan način. Stoga ću ovdje dati jednu vrlo vrijednu usporedbu.

Kada sam 1984.g. kao pomorski časnik doplovio s alžirskim brodom «Bouira» u japansko brodogradilište Tamano, koje se bavilo i remontom brodova, ono je zapošljavalo svega 600 radnika, a njegov godišnji «output» je bio četiri izgrađena velika bulkcarrier broda od po 150.000 tona nosivosti, 15-tak manjih brodova od 12.000 tona do 25.000 tona, remont japanskih podmornica i razarača, te još i proizvodnja raznih brodskih «governora» i druge specijalne opreme. U prva tri dana našeg dokovanja gotovo cijela strojarnica je bila demontirana i dignuta kroz «Skylight» vani na obalu, pa u obalne radionice. I već nakon pet dana sve se počelo vraćati na svoje staro mjesto – temeljito popravljeno! Tri dana montaže, dva dana probnog rada na «pajolima» i onda probna vožnja prema Nagoji u trajanju od svega četiri sata. I gotovo!
Slično sam doživio kada sam s jednim tankerom od 102.000 tona, «Palmstar Cherry» japanske kompanije Sanko line (Sanko Marine, Sanko kisen) doplovio u Koyo dockyard bilizu Mihare i Hirošime. Kao roj malih pčela 500 Japanaca je «napalo» taj naš veliki brod i sve se odigralo po istom scenariju. Brzo, efikasno, čisto. Već kroz dvanaest dana isplovili smo na probnu vožnju od šest sati. Sve kao po satu!

A evo kako je to izgledalo u našem «Viktoru Lencu» u «vrijeme njegove najveće slave», u vrijeme direktora inž. Damira Vrhovnika i njegovih dobro potplaćenih novinara u Novom listu, 1990.g. U brodogradilištu je bilo zaposleno 1.450 radnika i službenika. Dolazi nam ruski ribarski «transatlantik»od oko 5.000 tona i ostaje u brodogradilištu punih 11 mjeseci. Nerad, nesposobnost, javašluk. Lažno pisanje radnih sati na taj brod. Vino i pivo se pije po pospanim radionicama na obali. A ni Rusima se baš ne žuri. Kao kod Talijana: «ćo mi, ćo ti» sistem rada. Radi se da bi se radilo, a ne da bi se zaradilo. «Dohodovna privreda»! A u Novom listu sve sami hvalospjevi novinara Gorana Drenjaka i Nevenke Petković brodogradilištu «Viktor Lenac» i njegovog «sposobnom» direktoru Damiru Vrhovniku!
Drugi slučaj. Dolazi nam poslije dvije godine jedan lijepi i gotovo novi švedski brod od oko 25.000 tona. Product carrier. Rok remonta 45 dana. Ali brod ostaje čitavih devet mjeseci. Nastaje spor između brodovlasnika i uprave brodogradilišta, ali Novi list o tome ni da zucne. Plaćaju se veliki penali, ali ni tada brod se ne završava. A u brodogradilištu zaposleno 1.450 službenika i radnika, od kojih su barem jedna trećina neradnici. I nitko ništa ne poduzima!
Novi list piše lažljive članke o tome kako «Jadrijevićev i Vrhovnikov sindikat surađuju». Ja pišem i šaljem demanti te dezinformacije, ali ga tadašnji glavni urednik Novog lista Veljko Vićević sklanja u neku «njihovu» ladicu. Jer, «ipak Kralju ne sviđa se gluma». A kralj je Damir Vrhovnik, alafa i omega riječke političke scene, zet moćnog direktora tadašnje Riječke banke!

Zašto ovoliki uvod?
Zato što se tako radi i dan-danas u našim brodogradilištima (častan izuzetak je brodogradilište Uljanik, u kome se znatno popravila radna disciplina). A Sanader baš zapeo da najprije privatizira naš Uljanik!? A zašto ne privatizira «svoj» Brodosplit, poznat po velikom neradu njegovih radnika (na TV smo ih gledali kako «prodaju fjaku» usred bijelog radnog dana).
Dakle, najveći problem naše brodogradnje je još uvijek socijalistički način rada, u kome se radi da bi se radilo, a ne zaradilo. Najvažniji se socijalni mir u brodogradilištima i kupovanje vremena za sve tri naše posljednje Vlade, Sanaderovu, Račanovu i Matešinu (ovim poretkom!). Nitko ne smjenjuje nesposobne direktore s astronomski visokim «menadžerskim plaćama» i ugovorima. Nitko nikome ne odgovara! Ugovarali su se brodovi u pola cijene, a gubici su se prevaljivali na Vlade, koje su to «sanirale» na račun poreskih obveznika. Ovi su, pak, na izborima opet birali nesposobne političare (naročito bahatog Zgubidana Sanadera i njegov traljavi HDZ!).
E, a to u Europskoj uniji ne prolazi! Isteklo je vrijeme njenog strpljenja i stoga nam ona šalje svoje nesmiljene komesare. Njihovi zahtjevi su slični onima koje su postavili najvećem brodogradilištu na Baltiku, poljskom brodogradilištu u Gdanjsku (koje je također gradilo brodove u pola cijene – po 15 milijuna dolara gubitka po brodu – u prosjeku! Na kraju je to brodogradilište poljska Vlada morala prodati privatnim vlasnicima iz Ukrajine. A oni su odmah smijenili predsjednika Uprave (uz to i poznatog političara!) Andrzeja Jawworskog. Smjenjen je i menadžerski kadar i čitava uprava brodogradilišta , uvedena stroga evidencija radnog vremena, pojačana radna disciplina... itd.

Prije više od godinu i pol dana naše brodogradilište u Kraljevici se našlo na rubu provalije i pred likvidacijom. «Ključ u bravu Kraljevici i Brodotragiru?», pisala je 26. rujna 2006.g. novinarka Novog lista Orjana Antešić. Evo ključnog citata iz Prijedloga Vladinih konzultanata iz Hypo Vereinsbank Global Shippinga: «Sagledavajući stanje objekata i opreme, a nadasve osrednjeg menadžmenta, te lošu organizaciju posla i slabu radnu disciplinu u škveru, ...isčitava se upitnost i rizičnost daljnjeg ulaganja u taj škver. Kraljevica od svih brodogradilišta ima najslabiju produktivnost i stanje u knjizi narudžbi!».
Danas, nakon promjene glavnog direktora i njegovog menadžmenta, to malo brodogradilište izvrsno stoji! Recept za uspjeh svatko može dokučiti sam.
No situacija u Brodosplitu nije se promijenila ni za jotu od vremena komunističkih direktora u vrijeme Račanove Vlade i ministra rada Gorana Fižulića. Oni su to veliko brodogradilište s 5.000 radnika i kooperanata oštetili lošim ugovorima prema svjetski poznatom mešetaru Diabu i grčkom brodvlasniku Karnezisu za 150 milijuna dolara! Onih dolara od prije sedam ili osam godina! I nikome ništa! A danas vrište zbog nekih 4,7 milijuna ovih dolara prema onima koji su popravili te ili slične ugovore.

Pa što čeka naš premijer Sanader? On i dalje svojim bezbrojnim vlaškim trikovima kupuje vrijeme i socijalni mir u brodogradilištima i u društvu. Ali je to već svima dozlogrdilo, a štoperica EU-a kuca sve brže i brže! Stoga mu besplatno dajem slijedeće savjete:

1./- Što prije ukinuti soc-invalidske i soc-idiotske sisteme rada u našim brodogradilištima!
(Direktor Irvin Badurina je to uradio u rekordnom roku u svom brodogradilištu Kraljevica,
kojeg je do kraja bio upropastio Sanaderov direktor Vladimir Vranković!)
2./- izvršiti prijeko potrebnu specijalizaciju naših brodogradilišta, koje treba usmjeriti u
gradnju mnogo sofisticiranijih brodova. Danas su već i luksuznije jahte skuplje od naših
novoizgrađenih velikih brodova!
3./- Državne subvencije brodogradilištima (naročito zbog prejake, a bezvrijedne kune)
uvjetovati ulaganjima u nove tehnologije, umjesto u isplate visokih menadžerskih i
nezarađenih plaća zaposlenih!
4./- Smjeniti «nesposobnog» ministra mora i prometa Božidara Kalmetu, te ponovo
osnovati posebno ministarstvo pomorstva i brodogradnje! Kalmeta je u četiri godine uspio
sagraditi samo dva od planiranih 46 većih ribarica, a nije bio sposoban dosad sagraditi
nijedan broda za našu obalnu stražu. A podbacio je i u nastavku gradnje autoceste do Ploča
i do Duborovnika! A nije ni sagradio druge tunelske cijevi kroz Sveti Rok i Kapelu!
5./- Smjesta osnovati novo Ministarstvo ili Državni ured za imigraciju (jeftinijih stranih
radnika); dosad je već izdano 17.000 radnih dozvola za strane radnike!
6./- Pomoći sindikatima u borbi za izjednačavanje prava domaćih i stranih radnika, a
protiv (novih) poslodavaca, koji bi to iskoristili za nelojalnu konkurenciju i snižavanje
plaća protiv domaćih radnika;
7./- Smjesta smijeniti najnesposobnijeg šefa Državne uprave, iznimno lijenog Antuna
Palarića, koji je jedan od najvećih Sanaderovih promašaja;
8./- Treba hitno prestati održavati komunističke modele stalnog uvećavanja brodogradilišta,
te se okrenuti na stalni rast kvalitete proizvodnje;
9./- Postupno, ali energično ići na smanivanje broja zaposlenih u svim našim brodogradi-
lištima!
10./- Devalvirati ili još bolje deprecirati kunu, koja koči rast izvoza, koja pogoduje uvozu,
koja pljačka naša Brodogradilišta i odliva naše dolare kroz džepove inozemnih
vlasnika naših banaka; Deprecijaciju hrabro i otvoreno najaviti po tempu od 0,5 posto
mjesečno, kako bi se postupno oslobodili jarma MMF-a i Svjetske banke, kroz koje Zelena
lihvarska internacionala siše našu krv, štiteći interese svojih Gospodara SAD i Engleske!
Naime, MMF već godinama tvrdi da su naše plaće previsoke, namjerno zaboravljajući da je Euro silno podcijenjen u Hrvatskoj i da su naše plaće (računate u Eurima) samo prividno visoke, jer za te svoje «eure» mi ovdje ne možemo skoro ništa kupiti! Što se u Hrvatskoj može kupiti za 10 eura? Toliko u Italiji koštaju dobre knjige, koje u Hrvatskoj koštaju 150 kuna! Što se u Hrvatskoj može kupiti za 50 eura? Dvaput manje nego u Njemačkoj! Itd. Uostalom, kakav je odnos jake kune i stalnog opadanja naše kupovne moći?!
11./- Treba prije svega izbaciti dnevnu politiku van iz naših brodogradilišta, točnije rečeno
treba se osloboditi stare komunističke političke ekonomije i osloboditi prostor za novu
ekonomsku politiku! To je još 1921.g. uočio i uradio Lenjin u SSSR-u.

U tom smislu uje dobro da je konačno naš premijer Sanader dao odriješene ruke svom najboljem ministru i podpredsjedniku Vlade gosp. Damiru Polančecu, da uvede red i novu ekonomsku politiku u naša brodogradilišta. Vjerujem da on to može učiniti. Samo mu treba dati malo više vremena za to!

I posljednje, ali jednako važno: Sanaderova Vlada bi trebala početi odmah nuditi polovicu vlasništva nad našim brodogradilištima, ali po vrlo visokim cijenama, s namjerom da se tako odbace i otjeraju vlasnici špekulantskog kapitala; zar smo zaboravili slučaj brodogradilišta «Viktor Lenac», koje je inž. Damir Vrhovnik bio prodao Talijanima Trevisanu i Zacchellu po bagatelnoj cijeni od svega 11,5 milijuna DEM. Sada opet Talijani nastupaju kroz svoju banku UniCredito (koja je vlasnik Zagrebačke banke), uz konsultantske usluge stanovitog HSV-a (Hypo Vereinsbanke), navodno iz Hamburga. Je li to Talijani opet mute vodu, kao nedavno sa ZERP-om? Čiju politiku provodi Sanader i njegova Vlada? Možda Berlusconijevu? Osim toga, sve ukazuje na još jednu prljavu operaciju Damira Vrhovnika i par malih Udbinih banaka u Nizozemskoj, Luxembourgu, Njemačkoj, Austriji i Sjevernoj Italiji!
Nuđenje naših brodogradilišta smjesta i po vrlo visokim cijenama, dobro bi došlo Sanaderu i njegovoj Vladi da skine veliki pritisak EU-a, koji želi otvoriti veći prostor svojim brodogradilištima (pogotovu talijanskim?!). Valja se pravdati «potencijalom» naših brodogradilišta, njihovim izvanredno lijepim položajem, njihovom nekadašnjom slavom, itd. Treba se izboriti za predah, ali ne više Sanaderu, nego njegovom ministru Damiru Polančecu!

Uostalom, Sanader više nema nikakvog drugog izbora, jer mu već «puše za vratom» i sam predsjednik republike Mesić (neka mu puše još jače i češće!), koji mu je ovih dana otvoreno i javno poručio: «Hrvatska ne smije odustati od brodogradnje!». To mu je poručio iz ponovo oživjelog i preporođenog brodogradilšta Kraljevica, gdje je Mesić bio u probnoj vožnji novog patrolnog broda izgrađenog za libijsku Obalnu stražu, prvog od ukupno 16 takvih brodova. Očito je da savjetnički tim predsjednika Mesića radi daleko bolje od cijele Sanaderove vlade, svih njegovih ministarstava i Državnih ureda, skupa sa svim njegovim savjetnicima! Stoga neka Sanader oštro priupita svog ministra Kalmetu što je on (ustvari) radio protekle četiri godine? A i rekonstrukcija Sanaderove Vlade bi svima nama, pa i Sanaderu dobro došla! Uostalom, što je radio četiri godine i šef Ureda državne uprave, lijeni Antun Palarić, kad sada kada je spomenuti patrolni brod za obalnu stražu Libije već završen, Libija ne može poslati svoju posadu da preuzme brod i prođe neophodnu obuku na njemu u brodogradilištu? Takvu lošu državnu birokraciju nije imala ni Rumunjska, iz vremena Čaušeskog, u čijoj sam se luci Constanza dvaput ukrcavao i iskrcavao sa stranih brodova! Dakle, odlično znam o čemu govorim!

Bivši pomorski časnik
Na više od 20 stranih brodova
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

KAKVA JE ULOGA MLADENA BAJIĆA I ANTE ĐAPIĆA U AFERI «BRODOSPLIT»?

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Brtonigla 16. travanj/april 2008.
(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)
Uredništvu Web portala amac.hrvati-amac.com Komu Treba: Mr. Vincent Degert
Ambasador EK/EU, Zgb.

KAKVA JE ULOGA MLADENA BAJIĆA I ANTE ĐAPIĆA U AFERI «BRODOSPLIT»?

Nakon godinu i pol dana opet se u strogo kontroliranim medijima povlači izmišljena afera «Brodosplit», iako sam je ja svojim pismom-reagiranjem u hrvatskom «Fokusu» uspio izbaciti iz fokusa javnosti još u listopadu 2006.g. No snage unutarnje Pete kolone ne miruju i ne daju mira hrvatskoj javnosti. Stoga ni mi nećemo mirovati. Ponovo objavljujemo stari tekst iz «Fokusa» (koji je u međuvremeno totalno i totalitaristički «sanaderiziran»), ali ovaj put s namjerom da osvijetlimo manje poznate detalje iz te i njoj slične («sestrinske»!!) afere «Viktor Lenac», koje su krajem 2006. i početkom 2007.g. bile predmet istrage Saborskog istražnog odbora, kojemu je na čelu bio saborski zastupnik HSP-a Anto Đapić, a član mu je bio gosp. Branimira Glavaš. Zbog svog oštrog angažmana, gosp. Branimira Glavaša je uskoro stigla strašna i sumanuta osveta bahatog Sanadera (o kojoj sve znamo osim pozadine njenog naglog okončanja). Očito je Sanader dobro utržio aferu «Viktor Lenac» za aferu «Brodosplit» (u čemu mu je itekako pomogao Anto Đapić!), ali se na kraju i Sanader nasukao, isto onako kao što se na netom prošlim parlamentarnim izborima nasukao i Anto Đapić!
Dakle, glavna moć je kod nekog drugog. Glavna moć je kod onog koji je prije par tjedana dao «zeleno svjetlo» Anti Đapiću za «čudnovato-kljunašku» koaliciju sa SDP-om u Osijeku, kojom je Anto Đapić zadržao svoju vlast u Osijeku! To je onaj koji će kroz godinu dana doći na čelo SDP-a, kako bi utekao i izbjegao sudu hrvatskog naroda, zbog niza svojih veleizdaja na Haaškom sudu. A teren u SDP-u mu pripremaju stari «čvrstorukaši» iz tabora Željke Štrokač-Antunović!

Dakle, Đapićev «odlazak u Canossu», na poklonjenje opskurnom predsjedniku Mesiću na Pantovščaku, zadnja je maska koja je pala s lica lažnog pravaša Ante Đapića. «Tko će kome, ako ne svoj svome!». (to će biti slijedeća tema).

Drugi ključni akter iz pozadine je Glavni državni odvjetnik, opskurni Mladen Bajić. Upravo taj opsukrni gospodin drži ključe našeg «Krivosuđa»! On otvara vrata «Pravde» samo onima na koje padne velika milost s Pantovščaka. To je pravi razlog blokade i paralize našeg «pravosuđa»! Dakle, a što je s onom starom aferom u brodogradilištu Split (odnosno BrodoSplit) gosp. Bajiću i gospodine Mesiću? Ciljam na ogromni kriminal u tom brodogradilištu u vrijeme Račanove Vlade, kada su se gradili veliki brodovi za svjetske mešetare Diaba i Karnezisa - u pola cijene! Zašto se to uporno skriva od hrvatske javnosti – i od hrvatskoh pravosuđa?? Sudi se za «nestanak» šest milijuna dolara, a zatvara se oči za «nestanak» šezdeset i oho-ho milijuna dolara! Tko nas to uporno pokušava nasamariti?
Konačno, kako to da se bivši direktor, pa čak i najveći (bivši?) suvlasnik brodogradilišta «Viktor Lenac», inž. Damir Vrhovnik izvukao od krivične odgovornosti? Pitanje je to za Antu Đapića, Ivu Sanadera, Mladena Bajića i predsjednika republike Stipu Mesića!

Je li vrijeme za «giljotinu»? Ako ste pomislili na Robespierre-a, nije valjda još vrijeme i za to? Ja sam ovdje za «regulatornu giljotinu», koju je Europskoj Uniji i nama bio obećao premijer Sanader još prije dvije godine. Ali Sanader kao Sanader: on devedeset posto svojih obećanja nikad ne ispuni. Demagogija, šarlatanstvo ili nešto drugo? Nadamo se da mu to EU neće oprostiti! Na potezu je gosp. Vincent Degert i njegovi šefovi iz Bruxellesa!
Dakle, Evo ponovne prilike da se podsjetimo na gore spomenute afere.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

* * * * *

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist, Brtonigla 26. rujna 2006.g.
Uredništvu «Fokusa» Komu Treba: Premijeru Ivi Sanaderu
gosp. Goranu Vukasoviću, Split

Tzv.«AFERA BRODOSPLIT» JE PODVALA g. SLAVKA LINIĆA
I NJEGOVOG SDP-a!!

Uvodna napomena: Plovio sam kao «electrical & automation engineer» na dvadesetak stranih brodova, među ostalima i na dva divovska super-tankera: T/T «Adele» izraelske kompanije Marico Shipping iz Haife i arapskog T/T «Al Rafidain», kompanije A.M.P.T.C. iz Kuwaita, 1981.g. Osim toga bio sam 1991./1992.g. i predsjednik sindikata u riječkom brodogradilištu «Viktor Lenac». To me izvrsno kvalificira da govorim i pišem o najnovijoj i izmišljenoj «aferi BrodoSplit».

Sinoć sam (25. rujna 2006.g.) gledao TV emisiju «Otvoreno» voditeljice Hloverke Novak-Srzić o «aferi Brodosplit», a jutros sam (26. rujna 2006.g.) slušao na Hrvatskom radiju emisiju «u mreži Prvog», koju smatram našom najboljom medijskom emisijom. Voditelj je bio novinar Mislav Togonal, koji se meni, inače, ne sviđa. Naime, gosp. Togonal stalno upada u riječ i siječe malo radikalniji govor svojih najboljih slušatelja!
Gosti u TV emisiji «Otvoreno» su bili: podpredsjednik Vlade R.H. gosp. Damir Polančec, ministar gospodarstva gosp. Branko Vukelić, bivši Račanov podpredsjednik Vlade gosp. Slavko Linić, saborski zastupnik SDP-a iz Splita gosp. Marin Jurjević i novinarka «Jutarnjeg lista» gđa Nevenka Petković-Horvat (ranije novinarka «Novog lista» iz Rijeke, s kojom sam se nekad dobro poznavao). A na video-linku je iz Splita imao gosp. Gorana Vukasovića, direktora «BrodoSplita».

Gosp. Slavko Linić se pozvao na «borbu za čisto lice Hrvatske», što nam je zvučalo totalno nevjerovatno, jer je bivši podpredsjednik Račanove Vlade gosp. Slavko Linić posljednja osoba koja bi trebala govoriti o tome, kao i o tzv. «aferi BrodoSplit», koju nam je on osobno podvalio. A ne bi smio govoriti ni o najkrupnijem kriminalu u Hrvatskoj od osamostaljenja Republike Hrvatske, kojega je on jedan ključni akter!
Također, moram reći i to da je novinarka «Jutarnjeg lista» Nevenka Petković-Horvat posljednja novinarka u Hrvatskoj koja bi trebala govoriti i pisati o najkrupnijem kriminalu u našoj brodogradnji! Moje intervjue, kao predsjednika sindikata «Viktora Lenca» iz 1991. i naročito iz 1992.g. toliko je iskrivljavala u korist bivšeg direktora i kasnijeg vlasnika brodogradilišta «Viktor Lenac» inž. Damira Vrhovnika, da je pravo čudo da ona još ima važeću novinarsku licencu! Ona je dakle jedan od ključnih sukrivaca za propast brodogradilišta «Viktor Lenac»! A to je novinarka Hloverka Novak-Srzić morala znati prije nego je njih dvoje pozvala u svoju emisiju!
Sličnu je grešku počinio i novinar Hrvatskog radija Mislav Togonal, koji nam također već na početku svoje emisije nije dao pravu genezu te tzv. «afere BrodoSplit»: primjerice, koja je tu bila uloga opskurnog svjetskog brodograđevnog mešetara Mr. Diaba (kojega je Slavko Linić nezdravo mnogo volio!) , zatim kako to da se «Panamax» brodovi ugovaraju i prodaju (ili preprodaju!!) Grku Karnezisu za samo 42 milijuna (silno depreciranih!) dolara, itd. A najvažnije od svega: koliku je proviziju za sve to uzeo Slavko Linić i/ili njegov SDP i njegovi pajdaši?!
Tko god je ikad poslovao sa stranim firmama (a ja jesam!) zna da je normalna provizija za neki ugovoreni posao od 3 do 5 posto. Sve iznad toga spada u sferu organiziranog kriminala. Sada se sjetimo malo bivšeg ministra mr. Mladena Vedriša, kojeg su otvoreno zvali «Mr. 12 posto»! No to još nije ništa prema onom što su sebi uzimali inž. Damir Vrhovnik, Slavko Linić i dr. Goran Granić (ovaj posljednji za TE Jertovac, NEK Krško, američki «Enron», itd.,itd.). A o tome nigdje ni riječi?!

Dakle, što ako je u tzv. «aferi BrodoSplit» netko za ugovoreni posao od preko 204 milijuna dolara uzeo proviziju (na ime tzv. «konsultantskih usluga») od svega šest milijuna dolara??

Mi samo možemo čestitati ministru Branku Vukeliću i direktoru «BrodoSplita» gosp. Goranu Vukasoviću što su spasili to splitsko brodogradilište od prethodnih i iznimno štetnih Linićevih ugovora s Mr. Diabom i gosp. Karnezisom, u kojima su ti isti «Panamax» brodovi ugovarani ispod svake, pa i najminimalnije moguće cijene gradnje! Ministar Branko Vukelić i gosp. Goran Vukasović su posljednju cijenu od svega 42 milijuna dolara po svakom od četiri takva broda, ugovorenu s Grkom Karnezisom, uspjeli podići za preko osam milijuna dolara po svakom od ta četiri broda, što znači da su Državi Hrvatskoj spasili najmanje 32 milijuna dolara! Spasili bi oni i više, ali je iznimno teško mijenjati jednom već potpisane ugovore u svjetskoj brodogradnji! Sjetimo se samo one mučne sudske «trakavice» s francuskim brodovlasnikom Delmasom u riječkom brodogradilištu «Treći maj» od prije desetak godina, kada je u tom brodogradilištu tadašnji moćni riječki gradonačelnik Slavko Linić samovoljno smijenjivao direktore, primjerice inž. Vladimira Brusića i inž. Sanjina Kajbu! Dakle, tadašnja propast brodogradilišta»Treći maj» bila je najuže vezana za Slavka Linića i njegovu goropadnu samovolju!

U radijskoj emisiji novinara Mislava Togonala sve su te iste gluposti samo još jednom ponovljene i opet je sve drvlje i kamenje bacano na ministra Branka Vukelića i uspješnog direktora «BrodoSplita» Gorana Vukasovića. I tko se opet javio za riječ? Opet Slavko Linić, koji je opet uporno izbjegavao odgovoriti kamo je «nestalo» pedest miljuna dolara, koje je on kao podpredsjednik Račanove Vlade samovoljno (!!!) dao direktoru i vlasniku brodogradilišta «Viktor Lenac» inž. Damiru Vrhovniku. A da o njihovim ogromnim kunskim dugovima i ne govorimo (to spada u udbomafijašku aferu lažne «propasti» Riječke banke!). Inače, istini za volju, Slavko Linić je dao privatnom vlasniku brodogradilišta «Viktor Lenac» inž. Damiru Vrhovniku čak 68 milijuna dolara državnog novca, ali i još više od milijardu kuna iz njihove zajedničke «Riječke banke»!
Prema tome je «afera Kamen Ingrada» pravi «mačji kašalj», pa ipak ni Slavko Linić, ni Damir Vrhovnik nisu završili u zatvoru kao gosp. Vlado Zec, vlasnik «Kamen Ingrada»! To samo pokazuje gdje je locirana prava vlast: u medijima, koji su većinom u vlasništvu Račanovog SDP-a (koji nemilice sotoniziraju ministra Branka Vukelića), ali i u državnom odvjetništvu R.H. koje je sve (eventualne) prijave protiv Damira Vrhovnika sakrilo u svoju najmračniju ladicu. Sapienti sat!

U toj emisiji «U mreži Prvog» pušten je i fonogram jučerašnje izjave predsjednika Stipe Mesića o tzv. «aferi Brodosplit», u kojoj se predsjednik Stipe Mesić opet poziva na svoju famoznu «regulativu», premda i on sam, gosp. Stipe Mesić zna kako nam je loša ta «regulativa», iz koje iz centra EU u Bruxellesu uporno i sada već izričito traže da se ukloni čak 40 posto nepotrebnih (opaska autora: namjerno zakompliciranih!!), suvišnih i štetnih zakona, odredbi i propisa, zajedno s čak 12.000 zakonskih propisa zaostalih iz bivšeg jugoslavenskog komunističkog zakonodavstva! Dakle, ne valja nam Mesićeva «regulativa» i on to dobro zna, ali se on uporno na nju poziva!

A predsjednik Vlade R.H. dr. Ivo Sanader uporno ponavlja da je ova izmišljena «afera Brodosplit» stvar našeg državnog odvjetništva i našeg (korumpiranog) pravosuđa i da tu nema mjesta politici. To uopće nije točno, dr. Sanader! Ima tu itekako mnogo mjesta (i) za politiku, odnosno za Vašu političku konkurenciju, pa ma kako ona loša bila! To je prava bit demokracije: mogućnost političke konkurencije, koja stalno poziva na odgovornost za učinjene propuste aktualne vlasti. Da toga nema, naše državno odvjetništvo i naše korumpirano pravosuđe bi nam se svima popeli na glavu, kao što je to bilo do prije godinu dana, kad se stanje počelo rapidno poboljšavati!

Još nešto, možda i najvažnije: sva je medijska galama i gotovo medijski linč na ministra Branka Vukelića, zbog njegovih navodnih «štetnih ugovora» i tzv. «sanacije brodogradilišta», koju «naši» mediji procjenjuju na milijardu i pol kuna. Ovdje sam već rekao da je te «štetne ugovore» ministar Branko Vukelić naslijedio od Slavka Linića, pa je Slavko Linić posljednja osoba koja bi zbog toga trebala i smjela dizati medijsku prašinu. A što se tiče tzv. «sanacije brodogradilišta» tu se ne radi o nikakvoj «sanaciji», nego se naprosto radi o odšteti, odnosno kompenzacijama ili subvencijama Vlade R.H. našim najvećim brodogradilištima za veliku štetu koju im nanosi destruktivno visoki tečaj kune prema silno depreciranom američkom dolaru (u toj valuti se naime ugovaraju cijene brodova na svjetskom tržištu novogradnji). A taj prejaki tečaj kune nam diktira MMF, koji na taj način spriječava da se Hrvatska, od danas uvozničke zemlje, ne pretvori u izvozničku zemlju i tako umanji golemi «kolač» zarada Gospodara svijeta, čiji je MMF nesmiljeni gulikoža, kao posebni dio njihovog svjetskog «ministarstva financija». Sapienti sat! Treba samo čitati izvrsnu knjigu Jeana Ziglera «Novi Gospodari svijeta», te još nekoliko drugih knjiga, među kojima i knjigu dr. Johna Colemana «Hijerarhija zavjerenika i Komitet 300».

A nastupe saborskog zastupnika SDP iz Splita gosp. Marina Jurjevića nije potrebno ni komentirati, da se ne bi narušilo mentalno zdravlje njemu očito mrskog hrvatskog naroda!

Qui potest capere, capiat!
Semper Paratus Croatiae
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

U KOJEM STOLJEĆU ŽIVE ANA KNEŽEVIĆ I NJEN SSSH?

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 7. travnja 2008.g.
(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)
Uredništvu Web portala amac.hrvati-amac.com
Komu Treba: Predsjedniku Vlade R.H. gosp. Ivi Sanaderu
Mr. Vincentu Degertu,
Ambasadoru EU, Zgb


U KOJEM STOLJEĆU ŽIVE ANA KNEŽEVIĆ I NJEN SSSH?

Još prije tri mjeseca, točnije 22. prosinca 2007.g., u (srpskom) Novom listu iz Rijeke objavljen je tekst novinarke G.Ga. pod naslovom: «SSSH prijeti izlaskom na ulice», u kojem je predsjed-nica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) «drugarica» Ana Knežević zaprijetila tada još friškoj, odnosno novoj Vladi gosp. Ive Sanadera, da će njen SSSH (koji se u vrijeme komunističke «diktature proletarijata» zvao «Savez socijalističkih sindikata Hrvatske - SSSH), da će njen SSSH izaći i na ulice ukoliko nova Vlada ne ispuni njihove zahtjeve, a to su:
a /- da se već na prvoj sjednici Vlade na dnevnom redu nađe Zakon o minimalnoj plaći,
koja bi trebala iznositi 50 posto prosječne plaće u Hrvatskoj;
b /- da se smanji udio broja radnika koji rade na određeno vrijeme;
c /- da se nastavi mirovinska reforma.

Na prvi pogled, zahtjevi SSSH prema novoj Vladi gosp. Ive Sanadera bili su sasvim na svom mjestu. Ali samo na prvi pogled! U daljnjoj razradi tih zahtjeva, SSSH gospođe/drugarice Ane Knežević otkriva svoje staro komunističko lice. Naime, SSSH traži dobro poznatu komunističku «uravnilovku», uopće ne postavljajući pitanje tko će platiti cijenu te nove komunističke «uravnilovke»? Odakle novac za sve to? Zar novim zaduživanjem Države kod «Zelene lihvarske internacionale u Londonu i New Yorku?
Evo, dakle, tih dodatnih zahtjeva SSSH i njene predsjednice Ane Knežević:
1./- Neoporezivi dio dohotka trebao bi biti u visini 75 posto minimalne plaće
2./- SSSH traži utvrđivanje minimalne plaće za pojedine stručne spreme;
3./- U mirovinskoj reformi, SSSH traži 35 godina staža za žene i 40 godina
staža za muškarce, kao uvjet za starosnu mirovinu;
4./- SSSH traži i najnižu mirovinu u iznosu 40 posto prosječne plaće;
5./- SSSH traži da se za izračun mirovina računa samo 10 najpovoljnijih
godina staža;
6./- SSSH traži uvođenje viših naknada za nezaposlene,
kao i da pravo na tu naknadu imaju svi ezaposleni.

Dakle, jednom rječju, SSSH traži povratak soc-invalidnog i soc-idiotskog socijalizma, u dlaku istog kao nekad kad je Državna štamparija novca u Topčideru (luksuznom dijelu Beograda) danonoćno štampala bezvrijedne jugo-dinare, uz minimalnu godišnju inflaciju novca od 12 posto, a koja se nekih kritičnih («prijelomnih») godina penjala i do 72 posto! To je ono što traži drugarica Ana Knežević i njen stari socijalistički sindikat!

Pogledajmo sada (nakon tri mjeseca nepromijenjenih stavova SSSH, pred subotnji prosvjed na glavnim zagrebačkim trgovima, završno na Trgu bana Jelačića) sve te šašave zahtjeve SSSH.

Ad) a.1.- Sanaderova Vlada je prije dva tjedna (a nipošto i nemoguće na svojoj «prvoj sjednici»!) predložila Hrvatskom državnom Saboru donošenje Zakona o minimalnoj plaći. A može li ona iznositi 50 posto prosječne plaće u Hrvatskoj – to spada u sferu komunističkih utopija! Može li danas minimalna plaća iznositi – recimo – čak 2.300 kuna? I to da se ne dira u ogroman broj državnih službenika i javnih djelatnika po školama, bolnicama, ostalim javnim službama, itd.? Kome drugome onda treba oduzeti, da bi se radnicima dalo?
Naš državni Sabor već temeljito raspravlja to pitanje i pokušava naći najrazumnije rješenje, uzimajući u obzir sukobljene interese svih zainteresiranih strana: radnika, poslodavaca, investitora, državnog proračuna, fiskalne i monetarne politike, diktata MMF-a i Svjetske banke, itd., itd. Kako gospođa Ana Knežević i njen SSSH misli na to natjerati naše (pretežno malene i nemoćne) poslodavce, koji i ovako jedva sastavljaju kraj s krajem? Zar da otpuste i ono malo radnika koje oni danas zapošljavaju?! A žašto SSSH ne traži strukturalne reforme cijelog društva i njegovog gospodarstva?
Interesantno je da će subotnji prosvjed SSSH i drugih «velikih» sindikata biti usmjeren samo prema Sanaderovoj Vladi, a ne i protiv guvernera HNB-a i njegovog precjenjenog tečaja njegove bezvrijedne kune, koja spriječava otvaranje novih radnih mjesta u Hrvatskoj. SSSH neće prosvjedovati ni protiv MMF-a i Svjetske banke, ni protiv divljeg uvoza strane radne snage, koja obara i snižava cijenu rada u Hrvatskoj, itd. Uostalom, što je SSSH čekao posljednjih šest, sedam ili osam godina, otkad je Račanova Vlada i njen ministar Davorko Vidović počela sustavno ukidati radnička prava, pa i neka temeljna radnička prava?? Zašto SSSH ne zahtijeva promjenu postojećeg i lošeg Račanovog Zakona o radu?? Hrvatska već i po svom Ustavu treba i mora biti (u razumnoj mjeri) i socijalna država! Ali ne i socijalistička, kako se to može isčitati iz zahtjeva SSSH.

Osim toga, SSSH traži da neoporezivi dio dohotka bude u visini 75 posto minimalne plaće.Pa tko će onda plaćati porez? Zar samo tajkuni tipa Ivice Todorića, Gorana Štroka, Damira Vrhovnika, Nina Pavića, Rade Čačića, Nevena Baraća, Franje Lukovića, Ante Vlahovića, Željka Čovića, Stipe Gabrića-Jamba, Jure Radića, Ivice Mudrinića, Željka Keruma i njima sličnih? Tko će, i otkuda će Sanaderova Vlada namaknuti novac za povećane naknade za nezaposlene i to – po Ani Knežević - za sve nezaposlene, čaki i one koji mole Boga da posao ne nađu?!

Ad) a. 2.- SSSH traži utvrđivanje minimalne plaće za pojedine stručne spreme: to je također recidiv propalog komunizma, jer se traži samo diploma a ne znanje i umijeće. Traži se nova zaštita lijenosti i neznanja! Traži se zaštita «kulture nerada», s kojom nas je s istoka zagadio komunizam i razorio naš stari austro-ugarski odgoj i našu dotadašnju kulturu rada i reda! Dakle, u kojem stoljeću žive gospođa Ana Knežević i njen SSSH? Zar još uvijek u stoljeću propalog socijalizma? Već više od deset godina iz naših osnovnih i srednjih škola izlaze sve sami «odlični učenici», čije znanje nije ni za ocjenu «dovoljan», a kamo li za ocjenu «odličan». Takvih svake godine imamo čak 60 posto među srednjoškolskim učenicima! A svi na kraju dobiju diplomu srednje škole. A i fakulteta imamo raznih! Naročito onih koje i dalje drže komunistički «kadrovi»! Na to sam kao srednješkolski profesor često ukazivao u «Vjesniku», naročito 7. rujna 1999.g., onim mojim člankom - «reagiranjem», kojeg je «Vjesnik» objavio pod naslovom: «Iz osnovnih škola dolazi (nam) bezbroj lažnih petica i četvorki, uvedimo prijamne ispite za srednje četverogodišnje škole», ali još više i oštrije u «Vjesniku» od 4. travnja 2001.g. u mom članku: «U školstvu umjesto racionalizacije treba provesti racionalizaciju» (koji je bio znatno i nedopustivo cenzuriran).

Ad) c. 3.- U mirovinskoj reformi, SSSH traži 35 godina staža za žene i 40 godina staža za muškarce, kao uvjet za starosnu mirovinu. Ma, je li? I to je šašavo komunističko naslijeđe Klare Zetkin i Roze Luksemburg! Već 30 godina slušamo kako su muškarci ustvari slabiji spol, pa zašto onda ne bi muškarci odlazili u mirovinu s 35 godina radnog staža, a žene sa 40 godina radnog staža?! Dakako, ovo je moja “neslana šala”. Ali u svakoj šali ima i istine. “Da osiguranici muškog spola moraju za punu starosnu mirovinu raditi pet godina duže nego osiguranici ženskog spola iako je ta zakonska odredba i dosad očito bila neustavna, jer Ustav izričito zabranjuje bilo kakvu spolnu diskriminaciju! Zbog tog (sadašnjeg) protuustavnog zakona o mirovinskom osiguranju žene uživaju starosnu mirovinu 12 godina duže nego muškarci. Statistika je jednostavna: žene u prosjeku žive sedam godina duže, a pet godina manje rade, što ukupno iznosi 12 godina” (citirao sam pismo –“reagiranje dr. Željka Poljaka iz Zagreba u Vjesniku od prije kojih pet godina). “To je očita zloupotreba solidarnosti na kojoj se temelji mirovinsko osiguranje. Zloupotreba je tim veća što žene pet godina kraće uplaćuju doprinos u mirovinski fond nego muškarci, dakle, i opet spolna diskriminacija” – rekao je dr. Ž. Poljak. “Mnoge civilizirane zemlje su odavna ukinule takve diskriminatorske odredbe o mirovinama…” napomenuo je na kraju dr. Željko Poljak.
Dakako, pitanje žena nije jednoznačno s pitanjem žena-majki! Ali taj problem ne spominje gospođa Ana Knežević i njen SSSH! Ukratko, treba zaštititi majčinstvo, a ne feminizam! A one dvije naprijed spomenute njemačke Židovke su bile borbene komunističke feministice, pa je i bolje što su završile kako su završile. Naime, manja je šteta što su onako rano “završile”. Silovale su prirodne zakone, a to se prije ili kasnije osveti! I osvetilo im se.

Ad) c.4.- SSSH traži i najnižu mirovinu u iznosu 40 posto prosječne plaće. Dakle, opet 40 posto prosječne plaće, a ne prosječne mirovine. Dakle, opet se traži «uravnilovka»! Ok, ali zašto onda gospođa Ana Knežević i njen SSSH ne traže uvođenje švicarskog modela mirovinskog sustava, u kome nema nikakvih privilegija. Da, ali onda bi Ana Knežević morala tražiti i ukidanje 172.000 «privilegiranih», odnosno «zasluženih mirovina», a među njima je najviše ostarjelih «zaslužnih» komunista, zar ne?! Znači, opet se Ana Knežević našla u «ćorsokaku»!

Ad) c.5.- SSSH traži da se za izračun mirovina računa samo 10 najpovoljnijih godina staža. Dakle, još jedan recidiv propalog komunizma i njegovih protuprirodnih utopija! Naprotiv, osnovno, a gotovo i jedino mjerilo bi moralo biti koliko je tko uplaćivao u mirovinske fondove! Ili to ili švicarski model mirovinskog sustava, trećeg izlaza nema..


Konačno, čini mi se nevjerovatnim da Ana Knežević nije ni jednom rječju spomenula nas nove umirovljenike, koji smo najviše zakinuti sadašnjim mirovinskim zakonom, u čijem je donošenju ključnu ulogu odigrala bivša tajnica Saveza socijalističkih sindikata Hrvatske –SSSH Dušanka Marinković-Drača. Valjda po onoj narodnoj: «Vrana vrani oči ne kljuje!». A nije u međuvremenu ni spomenula da je gosp. Sanader prvi počeo vraćati dug starim umirovljenicima, pa je čak počeo rješavati i neravnopravan položaj nas novih umirovljenika prema privilegiranim starim
umirovljenicima. I umjesto da gospođa Ana Knežević postavi zahtjev da gosp. Sanader nastavi i s tom reformom mirovinskog zakona, nažalost ni to neće biti tema ili parola subotnjeg prosvjeda SSSH na Jelačić-placu u Zagrebu.

Stoga ja ovdje i sada prosvjedujem! Prosvjedujem protiv SSSH!

Ante Rokov Jadrijević (hrvatski socijal-radikal)


P.S.: A dobro bi bilo da se smanji udio broja radnika koji rade na određeno vrijeme; Ali ako je to sve što mogu pohvaliti u zahtjevima SSSH – malo je to drugarice i drugovi iz SSSH!

A.R.J.

TKO TO TAMO GORE PARALIZIRA AKCIJE USKOKA

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist 3. travanj 2008.

(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)

Uredništvu Web portala amac.hrvati-amac.com

Komu Treba: Mr. Vincent Degert,

Ambasador EU, Zgb.

TKO TO TAMO GORE PARALIZIRA

AKCIJE USKOKA

Tko od nas Hrvata još nije posumnjao da nešto nije u redu na relaciji: Ministarstvo pravosuđa – Glavno državno odvjetništvo, odnosno na relaciji: ministrica pravosuđa Ana Lovrin – Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić? I tko od nas Hrvata još nije posumnjao da nešto nije u redu na relaciji: Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić – šef USKOK-a Dinko Cvitan?

Kako to da USKOK (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala) pokrene brojne akcije otkrivanja korupcije i velikog organiziranog kriminala, te na kraju vrlo profesionalno razotkrije brojne slučajeve takvih protuzakonitih radnji i djelovanja, ali čim se približi glavnim izvorima, odnosno akterima i dirigentima, NETKO vrlo moćan, pa i najmoćniji (čak i s vrha Pantovščaka!) preko Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića smjesta naredi (i uneredi!) obustavljanje, prikrivanje i zataškavanje čitavih akcija i postupaka USKOK-a? Očito je, dakle, da imamo neko ilegalno, tajno, paradržavno «pravosuđe» (odnosno «krivosuđe»!), koje je daleko moćnije od legalnog državnog pravosuđa, kojemu je na čelu ministrica Ana Lovrin. I nije to tako samo pri vrhu te pravosudne piramide, tako je i pri dnu, recimo ovdje u Istri, na Bujštini, na Općinskom sudu u Bujama!

No, vratimo se na veliku – nacionalnu scenu. Što je bilo s «Tri tenora»? A gdje je tu još onaj, od predsjednika republike Stipe Mesića obećani «orkestar»? Nema tog Mesićevog «orkestra», jer bi logično uslijedilo i pitanje: a gdje je i tko je «dirigent» tom orkestru? Odgovor se nameće sam od sebe! Uostalom, što je s «Maestrom»? Tko je to blokirao, tko paralizirao? Što se još čeka? Možda Carlu Del Ponte? Naime, jedino je ona mogla optuženike držati u zatvoru bez suđenja po pet godina! Sada se čini da to netko može i s Pantovščaka!

A što je s USKOK-ovom «Gruntovnicom» i svim onim osumnjičenim i uhićenim «Gruntovčanima», koji su varali i pljačkali poštene građane po zemljišno-knjižnim odjelima općinskih sudova po Zagrebu i ostalim mjestima Hrvatske? Da se možda i ta akcija nije približila Pantovščaku? Možda glavnim šefovima Udbomafije? Je li zbog toga i ta akcija USKOK-a blokirana, paralizirana, zataškana?

Kako to da ta akcija još nije segnula do Općinskog suda u Bujama i do Poglavarstva Općine Brtonigla, gdje jedan Udbomafijaški odvjetnik već pet godina vedri i oblači sa svojim katastarskim kriminalom. A sada je proširio svoje prljave pravne operacije i na obližnji Novigrad. I opet mu sve ide od ruke!

A što je s USKOK-ovim akcijama «Dijagnoza –1» i «Dijagnoza-2»? Ima li i na Pantovščaku lažnih branitelja i lažnih ratnih invalida? Je li zbog toga i ta akcija USKOK-a tako naglo prekinuta, blokirana, paralizirana i već zataškana?

Neću dalje, jer u svom rukavu imam jednu takvu zataškanu i paraliziranu akciju USKOK-a od prije godinu i pol dana. Očito je i nju «pojela maca»!? Pročitajte i uvjerite se. Aktualna je kao da se tek jučer dogodila!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

* * * * *

Miroslav Radošević, Brtonigla, Grobice 6, 20. rujan 2006.

Ante Rokov Jadrijević, Brtonigla, Kovri 25

Predmet: Prijava kriminalnih radnji

u Općini Brtonigla

SABORSKOM ODBORU ZA PREDSTAVKE I PRITUŽBE

Gospodinu Ivanu Begu

Poštovani!

Pozdravljamo najnoviju inicijativu predsjednika naše hrvatske Vlade dr. Ive Sanadera da građani preuzmu sami dio odgovornosti u borbi protiv kriminala i korupcije, kao rak-rane našeg današnjeg društva. Stoga evo i našeg skromnog priloga toj plemenitoj borbi.

U našoj maloj općini, koja broji jedva 1.600 stanovnika, u najvećem broju Hrvata (premda je općina dvojezična), Hrvati nisu nositelji nijedne političke funkcije. Naime, u svim organima općinske vlasti, od Poglavarstva do vijeća, te raznoraznih komisija, u ni jednom slučaju nositelj funkcije nije Hrvat. I tako je to bilo u posljednjih 13 godina, od kada je formirana Općina Brtonigla. A upravo od te činjenice kreće enormni katastarski kriminal, kupnja i preprodaja društvene imovine, po načelu «svoj–svome»! Znači, tipična IDS-ova «privatizacija»!

Pođimo redom, i to od samo najkrupnijih slučajeva:

1.- Jedan od IDS-ovih pokretača, osnivača i prvih moćnika Općine Brtonigla Franco

Cattunar, koji je prije toga bio obični siromašni poljoprivrednik, sa svega šest razreda osnovne škole, odmah je dobio na korištenje ogromnu, staru, ali vrlo dobro očuvanu zgradu («Agrariju»), koja se prije toga našla u sumnjivom vlasništvu Zajednice Talijana (!!), i to za samo 40.000 DEM (vrijedila je najmanje pet puta više!), uz priznata «ulaganja» (koja uopće nisu bila izvršena!), i to u visini od čak 20.000 DEM! Tu zgradu on kupuje i knjiži na svoje ime, a potom je više puta iznajmljuje (odnosno rentira!), da bi istu ove godine prodao (preprodao!!) za 300.000 Eura !!

2.- Na sličan način i istim političkim putem, Franco Cattunar dolazi u posjed 20 hektara

najboljih vinograda bivšeg PIK-a Umag, po cijeni od samo 1 (jedne) kune po kvadrat-nom metru !! Dakle, kupio ih u bescijenje. A uz pomoć grupe pravnika bivše velike općine Buje spretno je uknjižio svoje vlasništvo. Osim toga uspjelo mu je prigrabiti još 50 -tak hektara najboljih vinograda, koje obrađuje i iskorištava, a ne plaća nikakvu zakupninu niti najam.

K tome, uz pomoć IDS-ovih čelnika Općine Buje, on se domogao i bivšeg velikog društvenog vinskog podruma u Bujama, za kojeg do dana današnjega nije platio niti jednu kunu! A godišnja proizvodnja svih «njegovih» vinograda je oko 330 vagona vina!

3.– S te novostečene pozicije se Franco Cattunar domogao i visoke funkcije u Uredu za

gospodarstvo Županije istarske, uz bok moćnom Milanu Antoloviću, koji vedri i oblači po Istri kao IDS-ovom «pašaluku», dijeleći besplatno sadni materijal (loze, voćke, masline, itd.), sumnjive kvalitete, koji se pretežno uvozi iz Italije po bagatelnoj cijeni, dijeleći kredite isključivo svojim IDS-ovim aktivistima i pristalicama. Tako je Cattunar dobio 2004.g. krajnje upitan kredit u visini od milijun kuna za izgradnju svog novog vinskog podruma. Naime, Cattunarova hipoteka za taj kredit je vrlo sumnjiva, jer je založio 36 parcela zemljišta koje je dobio na natječajima za prodaju društvene zemlje koje je sam isforsirao, usilio i «namjestio» u Općinskom vijeću, kojemu je sam bio predsjednik! (u prilogu Vam dostavljamo pet izvoda iz zemljišnih knjiga, koji ukazuju na sve to).

4. – Franco Cattunar, u svom tipičnom samovoljnom stilu, gradi svoj novi vinski podrum na

lokaciji Žmergo, u svojim novostečenim vinogradima, gdje teren nije urbaniziran, bez ikakve lokacijske i građevinske dozvole! A da o ekološkim posljedicama i ne govorimo! Pripremni građevinski radovi izbacili su oko 12.000 kubika zemlje, jer je podrum cijelom svojom visinom ukopan u zemlju. A od Općine Brtonigla je tražio samo dozvolu za gradnju staklenika, što mu je bilo odobreno, uz plaćanje lokacijske dozvole od 60.000 kuna, za koje se javno govori da ni to nije uplatio.

Na isti ilegalni način se Franco Cattunar domogao i priključaka za struju i vodu, u suradnji s načelnikom općine Dorijanom Labinjanom, koji je potpisao «zajedničku» investiciju Općine u korist Franca Cattunara! Napominjemo da je Franco Cattunar na potpuno isti način manipulirao i s prethodnim načelnikom općine Stefano-om Sissot-om ! O tome je ranije više puta pisao i «Glas Istre».

5. – Franco Cattunar se «privatno» dogovorio s načelnikom obližnje Općine Grožnjan da

Općina Grožnjan svoje zemljište veličine 34 hektara u donjem dijelu doline Mirne (bliže Brtonigli!) ustupi, odnosno pripoji Općini Brtonigli, kako bi se stvorila mogućnost za malu «kompenzaciju» načelniku Grožnjana Rinu Dunišu, koji je tako dobio 4 hektara zemljišta u priobalnom dijelu Općine Brtonigla, u naselju Karigador – i to po cijeni od svega jedne kune po kvadratnom metru!

A ona 34 dobivena hektara je Franco Cattunar dodijelio sebi i trojici svojih najbližih prijatelja i «pobočnika» iz IDS-a!!

6. – Uoči prošlogodišnjih izbora za lokalnu samoupravu, Franco Cattunar je samovoljno

dogovorio rušenje dječjeg igrališta «Kortil» u centru Brtonigle, koje je tu postojalo od pamtivijeka, e da bi s grupom zainteresiranih starijih IDS-ovaca na tom mjestu sagradio boćalište.

Dodatni motiv Franca Cattunara je bio uzeti proviziju za to, kao što je to uoči izbora učinio i na sedam drugih mjesta u Brtonigli , raskopavajući ulice za tobožnje komunalne radove i kanalizaciju.

Međutim, pobunili su se građani Brtonigle, a naročito mlade majke koje su tu oduvijek na zraku šetale svoju malu djecu – na jedinom takvom dječjem igralištu u Brtonigli. Stoga su građani pozvali građevinsku inspekciju, koja dolazi i stavlja zabranu na dalje izvođenje već napola dovršenih radova, te donosi rješenje – naredbu o vraćanju igrališta u prvobitno stanje.

Međutim se Općina (odnosno Cattunar, jer On je Općina!) drsko oglušila na to. Sadašnja situacija je takva da boćari nesmetano boćaju na tom bivšem dječjem igralištu, a djeca se, silom novih prilika, igraju loptom na glavnom trgu ispred crkve i Općine!

7. – Uoči prošlogodišnjih izbora, na brzaka i na silu je donešena odluka u Općinskom vijeću

Brtonigle da se popravi krov stare škole u centru Brtonigle, kako bi se nakon nekoliko godina nebrige i nerada pokazala IDS-ova briga za svoje birače (t.j. za njihove glasove na izborima). Skinuto je oko 2.000 kanalica (osam paleta) i oko 5.300 «tavelica» (rustikalnih ciglica, koje su vrlo tražene na tržištu starina). To je pohranjeno u naselju Špinotija, gdje Franco Cattunar ima svoje privatno skladište. Međutim, tavelice su nestale! A novi IDS-ov načelnik Općine Brtonigla ne želi i odbija prijaviti njihov nestanak, kako ne bi svog pravog «Gazdu», podrugljivo nazvanog «il grande sheriffo», doveo u težak položaj. Jedan oporbeni vijećnik općinskog vijeća je tu prljavu rabotu prijavio policiji u Umagu, koja je poslala službeni upit Općini Brtonigla o tome, ali se nakon toga ništa nije dogodilo!

Međutim, imamo saznanja da su tavelice nestale 25. travanja 2006.g., kada je po njih došao jedan kamion i odvezao ih ..... kamo, to ćemo otkriti u eventualnom sudskom postupku, jer očevidac želi biti svjedok samo na (javnom) suđenju, na sudu, kako bi izbjegao teroriziranje od strane Cattunara i njegove «bratije». A Franco Cattunar je po tome dobro poznat čak i sa stranica «Glasa Istre», jer je jednom pretukao svog prijatelja iz IDS-a, koji je denuncirao njegove kriminalne sklonosti i kriminalne radnje na početku njihovog prvog mandata, a također je fizički prijetio novinarki «Glasa Istre», koja je kritički pisala o njegovim kriminalnim poduhvatima u tadašnjem Poglavarstvu Općine Brtonigla.

8. – Ispod svojih vinograda i svog novog i bespravno sagrađenog vinskog podruma, već

spomenutog u točki 4., Franco Cattunar je u predjelu zvanom Škrline, u sudjelovanju s

Vodoprivredom, napravio sabiralište vode, koje koristi za vlastite potrebe (polivanja, odnosno

špricanje vinograda). Također je u Škrlinama izgrađen most i obnovljen stari izvor, a da bi se

sve to nekako prikrilo, odnosno kamufliralo pred javnosti, popravljena je i poljska cesta od

Brtonigle do Škrlina. Povrh toga je kolski put od Cattunarove Nove Vasi do Škrlina temeljito

proširen, prekriven debelim slojem tampona i na otvorenju obećano da će se asfaltirati cesta

Nova Vas – Donje Baredine! I sve to na trošak Općine Brtonigla. To je bilo u vrijeme prije

izbora, kada je IDS praktički sam vladao Općinom Brtonigla! A sva ta podla rabota je

proglašena «šetalište Škrline». A to «šetalište je udaljeno od Brtonigle više od dva kilometra

i tamo gotovo nitko iz Brtonigle nikad ne zalazi.

Također je u tom istom sumnjivom poduhvatu napravljena potpuno nova cesta po privatnim parcelama prema Donjim Baredinama, kako bi po toj cesti i jedan moćni IDS-ov kompanjon mogao dovoditi turiste iz Novigrada u svoju vilu sa bazenom - tim veoma skraćenim putem – prema Krasici!

9. – Poslije prošlogodišnjih izbora za lokalnu samoupravu, nositelj liste i predsjednik

Hrvatskih socijaldemokrata (HSD-a) Brtonigle žalio se Županijskom i Ustavnom sudu R.H. na namještanje izbora i falsificiranje izbornih rezultata, tvrdeći da je to učinio upravo Franco Cattunar! U svojoj Žalbi on je okvalificirao Franca Cattunara kao «zloglasnog člana dosadašnjeg Općinskog vijeća i Poglavarstva Općine Brtonigla, tajkuna IDS-a, koji je najodgovorniji za drsku otimačinu i prisvajanje društvene imovine, za ogromni katastar-ski kriminal u Općini Brtonigla, za krupnu privatizacijsku pljačku, drsko namještanje natječaja, sklapanje štetnih ugovora na štetu Općine Brtonigla, itd.». Franco Cattunar je tužio predsjednika HSD-a Brtonigle, a kaznena sutkinja Općinskog suda u Bujama je u rekordnom roku, na zahtjev i pod velikim pritiskom moćnog odvjetnika Slaviše Perovića, koji je inače i odvjetnik Općine Brtonigla, strelovitom brzinom sazvala ročište (K-277/05), te na samom početku isključila javnost sa suđenja i donijela presudu u korist moćnog Franca Cattunara i još moćnijeg njegovog odvjetnika Slaviše Perovića, koji je drmao Općinskim sudom u Bujama, sve dok nova ministrica pravosuđa gđa Ana Lovrin nije smjenila, odnosno uklonila bivšu predsjednicu tog suda Jasnu Stupavsky- Stellu!

10. - Budući da je IDS, i pored prljavih manipulacija uoči i na dan izbora, ipak izgubio izbore,

odnosno izbornu većinu, Franco Cattunar je podkupio «nezavisnog» vijećnika Luciano-a Pregaru, s Nezavisne liste profesorice Anne Novacco. Uz pomoć tog prebjega Luciano-a Pregare, moćni Franco Cattunar je ponovo zadobio večinu u Općinskom vijeću i tako sačuvao vlast IDS-a u Općini Brtonigla. Za sebe je unaprijed osigurao položaj predsjed-nika Općinskog vijeća, uz Pregaru kao svog zamjenika. Tako je i dalje nastavio svoje kriminalno vladanje Općinom Brtonigla. Primjerice, tako je nastavio s namještanjem natječaja za kupovinu poljoprivrednog zemljišta. A u zadnjem natječaju (koji je srušen od strane ministra poljoprivrede gosp. Petra Čobankovića!!), za sebe je uzeo 86 parcela u katastarskoj općini Brtonigla i 13 parcela u katastarskoj općini Nova Vas, dakle ukupno oko 250.000 kvadratnih metara prvoklasnog poljoprivrednog zemljišta, normalno – za samo jednu kunu po kvadratnom metru!! Pored njega, na tom istom natječaju su se njegovi prijatelji, rođaci i znanci (čak i ugostitelji koji se nikad nisu bavili poljoprivredom) također domogli poljoprivrednog zemljišta, dakako, također po cijeni od samo jedne kune, kako bi se obogatili putem preprodaje!

Bilježimo se sa štovanjem!

U ime veće grupe građana Brtonigle, koji ovaj put žele ostati anonimni:

1. _________________________ 2. ________________________

(Miroslav Radošević) (Ante Rokov Jadrijević)

P.S. : Ovo je samo jedan dio kriminalne priče u našoj Općini Brtonigla, i to samo onaj dio

vezan za predsjednika Općinskog vijeća Općine Brtonigla. Ukoliko budete smatrali potrebnim stojimo Vam na raspolaganju, čak i svojim dolaskom u Zagreb. Čitavim svojim ljudskim integritetom jamčimo za točnost ovih podataka koje smo ovdje naveli.

u Brtonigli, 20. rujan 2006.g. Miroslav Radošević i Ante Rokov Jadrijević

Post scriptum (A.R.J., 4. travnja 2008.g.): Gosp. Ivan Beg je, kao tajnik Saborskog odbora za

predstavke i pritužbe vrlo profesionalno i pošteno postupio po ovoj našoj predstavci i

stvar je ubrzo stigla do ureda USKOK-a. Dva mlada inspektora USKOK-a iz Policijske

postaje Umag su, sa svoje strane, vrlo profesionalno, pedantno i do kraja «pročešljala»

Poglavarstvo Općine Brtonigla i Poglavarstvo Općine Buje, ruku na srce – zamjerke

nema. Međutim, unatoč svemu: rezultata nema!? Zašto?

Budući da je prošao krajnji rok mojem strpljenju i stalnom izvrdavanju Mladena Bajića

da mi pošteno odgovori na moje tri predstavke, odnosno pritužbe istog ili sličnog

sadržaja, odlučio sam predati Mladena Bajića, Glavnog državnog odvjetnika, na milost

i nemilost hrvatskoj javnosti. I ne samo njoj. Vjerujem čvrsto da negdje ima i većih

Bogova od ovih malih prljavih gnoma koji nažalost danas vladaju mojom Domovinom

Hrvatskom.

Dixi e salvavi animam meam!

Ante Rokov Jadrijević