Napokon možemo odahnuti i prestati razbijati glavu strahovima oko toga što li je to premijerka Kosor potpisala sa Pahorom i gubimo li mi dio svog teritorija ili ne. Zahvaljujući curenju podataka iz Ministarstva vanjskih poslova, sada možemo mirno spavati - sa saznanjem da postoji netko tko će se brinuti o našim granicama.
Ni manje ni više, negopredsjednik Srbije, Boris Tadić.
Potpuno razumljivo da se Ministarstvo vanjskih poslova uzrujalo radi toga što je netko našao za shodno obavijestiti narod o tome što se dogadja.
Ma, tko je još vidio da tamo neki narod ima bilo kakvo pravo glasa kada je riječ o granicama njegove države?
I po čemu bi taj isti narod trebao biti obaviješten o tome da li će mu država biti manja i za koliko?
Toga se načela ustrajno drže sve vlasti u proteklom razdoblju, još od vremena iscrtavanja granica na nekim salveticama, pa sve do tajanstvenih sporazuma Kosor-Pahor.
Ono što se tiče granica, ne tiče se naroda i gotovo.
Naravno, oni koji su stvarali državu u ovim, još kratko vrijeme postojećim granicama posljednji su koji bi trebali biti informirani o tome ustupamo li mi dio svog teritorija. Ne samo da ne smiju odlučivati o tome, nego ne smiju ni znati što se dogadja, kako se slučajno ne bi našao netko koga bi razljutilo to što mu se zemlja za koju je bio spreman umrijeti poklanja šakom i kapom radi što bržeg ulaska u EU.
A da su naše vlade dosljedne sebi, najbolje govori to što se narod ništa ne pita ni o ulasku u tu istu EU, radi koje ćemo izgleda Hrvatsku u buduće crtati malo umanjenu, nakon što smo radi te iste EU prodali već sve što smo mogli, uključujući dostojanstvo, ponos i samopoštovanje.
Naši stari prijatelji Englezi, oni isti koji su naše pretke tako velikodušno izručili Titovoj armiji da bi ih mogla na miru poubijati, ovaj su put zaključili kako je baš Boris Tadić idealna osoba za posredovanje u sporazumu kojim bi se odredile naše granice.
Ima tu neke logike. Još prije samo petnaestak godina, ta ista Srbija je naše granice pokušala prekrojiti pomoću tenkova i aviona, te vojskom koju smo desetljećima financirali i mi. To im nije pošlo za rukom, vjerojatno zato što je Hrvatska branjena srcima i hrabrošću hrvatskih branitelja. Da smo u ono vrijeme imali ovakvu političku garnituru poput današnje, koja bi zapovijedala vojskom, sigurno ne bi imali o čemu uopće danas ni pregovarati, a niti bi postojala neka Hrvatska koja bi silom morala ući u EU.
E, al nakon tih tenkova i aviona mi smo postali veliki prijatelji sa onima koji su ih slali na nas, toliko veliki da im evo sada puštamo da nam granice prekrajaju, a da čak ne moraju slati ni vojsku.
Ljubazno, uz rukovanja i osmijehe, naši političari odavno ne spuštaju samo svoje gaće, nego i gaće svih nas, bilo da se radi o Srbiji ili EU.
Meni se Boris Tadić čini kao idealan čovjek za ovakav posao. Pa tko bolje poznaje hrvatske granice od onih koji su ih debelo proučavali kako bi točno znali gdje trebaju udariti?
A sigurno je da će biti pravedan i voditi računa o hrvatskim interesima, pa zar nije već više puta dokazao svoju simpatiju prema Hrvatskoj i Hrvatima, nazivajući Oluju združenim zločinačkim pothvatom i tražeći da nam se zabrani da ju slavimo?
Moguće Tadić zaključi da su nam granice malo predaleko otišle, ne samo po pitanju Slovenije, nego i u samom srcu Hrvatske, nije da bi bilo za začuditi se.
Sve u svemu, sada smo sigurni.
Hrvati i Hrvatice, gradjani Hrvatske, mirno spavajte.
Srbija i Boris Tadić čuvaju naše granice.
Diana Majhen
Comments (4)
26-05-2010 22:21
A gdje je u toj računici tužba?
Da, tužba za genocid protiv srbije, možda englezi nama objašnjavaju ovim svojim postupkom kako bi bilo u redu povući tužbu i tim činom odobrovoljiti arbitra Tadića?
Možda nam se tadić smiluje pa nam ipak ostavi koji metar, možda dobijemo i kilometar svoje zemlje.
Ali ajmo malo u budućnost, par godina, mi u EU, srbija pred ulaskom, mi ju blokiramo zbog Ada na Dunavu, idemo na arbitražu, a englezi za arbitra izaberu Pahora ili pak Zmagu Jelinčića. Nemoguće? Ništa nije nemoguće.
ZBOG ČEGA VLASTODRŠCI U HRVATSKOJPRAVE OD SVOJIH GRAĐANA BUDALE?
Iako danas u svim demokratski i pravno uređenim državama svijeta postoje načini koji SVIM njihovim državljanima omogućuje ostvarenje jednog od temeljnih građanskih prava, a to je da mogu birati i biti birani za sva predstavnička tijela države čiji su državljani, u Hrvatskoj se ide na ukidanje tih prava. Hrvatska se tako vraća duboko u 19. stoljeće. Do polovice tog stoljeća, naime, vladao je imovinski cenzus kod aktivnog prava glasa (koji danas zazivaju SDP, IDS, HNS…’…tko u RH ne plaća porez…’), a u drugoj polovici istog stoljeća su hrvatski dezintegralisti, uglavnom mađaroni, ‘uveli’ i teritorijalni princip (ne možeš ući u Sabor ako si rođen izvan teritorija onoga što su oni odredili da je hrvatsko). Najbolji je primjer za to Eugen Kumičić. /Njemu je ‘falinka’ bila, što nije bio iz Translantanije već iz Cislantanije - jasno kao građanin po rođenju, jer mu hrvatstvo i to da je Hrvat nitko nije mogao osporiti: “Eugen Kumičić ne može biti biran za poslanika u Hrvatskome Saboru jer je rođen u Istri, a Istra nije u Hrvatskoj!” Tužnoga li zbora! Ovo nas nedvojbeno upućuje i na današnje osporavanje prava Hrvata, hrvatskih državljana izvan Hrvatske, na glasovanje za Državni Sabor (koji možda to više nije nazivom ali jest po svojoj biti)./ Svakom koji je mentalno ušao u 21. stoljeće dovoljno je samo spomenuti dopisno i internetsko glasovanje kao odgovor na lažne nedoumice i politiziranje ‘problema’ glasovanja dijaspore. Dakle to je odgovor na inflaciju riječi onih koji žele politizirati taj ‘problem’, a zapravo im je krajnja namjera podijeliti hrvatsku naciju kako bi ju što je više moguće oslabili. Zašto to čine? I na to je odgovor potpuno jasan i kratak: da sačuvaju monopol na svoje davno stečene privilegije koje su ‘tranzicijom’ i financijski materijalizirali opljačkavši krvlju domoljuba stvorenu, obranjenu i oslobođenu Hrvatsku!
Koncentracija kapitala u Hrvatskoj je danas u rukama nelustriranih ‘tehnomenađera’ bivšeg jugo-diktatorskog režima orjunaške, jugofilske orijentacije oslonjene na strana središta moći, prije svega ono britansko. Od vrlo imućnog dijela iseljene Hrvatske, danas su u RH dobro došli jedino nekadašnji suradnici obavještajnog sustava bivše države, ‘perači novca’ koji je u to vrijeme bio ‘preusmjeren’ u inozemstvo za privatne potrebe pojedinih grupa ondašnjih (a i današnjih) moćnika.
Čak i kod njih je napravljena selekcija, tako da su i među njima ‘škartirani’ oni koji su bezrezervno prihvatili hrvatsku državu. Danas zapravo imamo samo tri ‘uspješna povratnika’ : Gorana Štroka, Danka Končara i Ivicu Mudrinića.
Treći, Ivica Mudrinić, uspio je doći do bogatstva iskoristivši (nezasluženo) povjerenje Franje Tuđmana (i Gojka Šuška), unijevši kao svoj ulog u ‘posao’ ministarski položaj pri prodaji najprofitabilnije hrvatske tvrtke strancima i to za svoju čelnu poziciju u istoj. O prvoj dvojici ne treba gubiti vrijeme jer se dobro zna što su radili, sa čijim se novcem šeću po Hrvatskoj i za koga kupuju.
Hrvate milijardere i one nešto manje bogate kojih ima gotovo na svim kontinentima svijeta se svjesno zaobilazi i onemogućava samo zato kako bi gospodarski i društveni odnosi ostali što dulje onakvi kakvi su se stvarali prije više desetljeća, a koji danas predstavljaju svojevrsni anakronizam i smetnju hrvatskom gospodarskom i društvenom razvoju. Tu istinu u ‘hrvatskim’ medijima naravno nitko nije spreman objaviti jer su i oni sami dio te priče.
Tako na primjer neki novinari danas ‘tješe’ Hrvate u BiH kako je njihov glas i njihov predstavnik u Saboru nebitan u odnosu na‘svjetlu budućnost’koju oni dobivaju ulaskom RH u EU, jer će im tada hrvatska putovnica omogućiti da se seljakaju po EU tražeći kruha u njoj (od kojeg već danas možemo pronaći samo pokoju mrvicu) naravno pod pretpostavkom da te EU uopće i bude bilo. Tko bi još prije koju godinu mogao pomisliti da će takve demagoške gluposti propagirati čak i novinarka V.L.-a Mladenka Šarić!
Predsjednik Tuđman nije zagovarao jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske samo zato da se naši ljudi iz svijeta, njihova životna iskustva, a i novac sliju u samostalnu Hrvatsku kako bi pospješili njezin razvoj i pomogli demografskoj obnovi. Ne, on je vidio veliku opasnost, koju sada mnogi čak i zagovaraju, naime u tome da tako ogromna emigracija, kakvu mi Hrvati imamo, bude kod svake veće gospodarske krize ‘odbor za doček’ novih emigranata koji će napuštati našu zemlju. Malo koja hrvatska obitelj nema nekoga izvan Hrvatske tako da je to sasvim realna mogućnost. Paradoksalno ali istinito je da se u Hrvatskoj već više godina razmišlja kakvu bi useljeničku politiku trebali voditi jer ćemo sve više biti zemlja bez stanovništva.Čačić tu vidi Ukrajince kao najprilagodljivije, drugi Poljake kao još bolju varijantu…ali nitko ne spominje Hrvate kojih je izvan Hrvatske više milijuna i kada bi se njih samo 10-15% vratilo (u mlađoj dobi) mi ne bismo trebali o tim stvarima uopće razmišljati.
Možda zvuči apsurdno no, legitimno je zapitati se nije li u realizaciji plan zamjene pučanstva, kako bi se do kraja riješio problem ‘genocidnih’ i ‘genetski fašističkih’ Hrvata, koji bi se trebali raseliti po bijelom svijetu, a istovremeno vratiti Srbe, useliti Ukrajince…i tako eliminirati ‘bastion’ Katoličke crkve, ‘vojni stroj’ Vatikana sa prostora na kojim obitavaju Hrvati!
Na znanje ignorantima i provokatorima s Pantovčaka
U ponedjeljak, 24. svibnja, održana je tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća pod naslovom "Istina o odnosima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u devedesetim godinama 20. stoljeća". Tribina je održana u dvorani "Hrvatskoga slova", koja je bila prepuna zainteresiranih, kao što je to bio slučaj i sa svim tribinama HKV-a održanim u prvoj polovici ove godine – poradi uvijek zanimljivih i aktualnih tema.
Zašto je ova tema aktualna, premda se radi o događajima (poglavito) od l990. do l995.? Zato što je krivotvorenje odnosa Hrvatske i BiH u ratnim godinama dosegnulo vrhunac upravo prije nekoliko tjedana, kada je nitko drugi do predsjednik RH pred parlamentom BiH optužio Hrvatsku za agresiju na BiH, ne posve izravno, ali dovoljno da se govor shvati upravo na taj način, kao što su ga istoga časa interpretirali u Srbiji (Vuk Jeremić, ministar vanjskih poslova), zadovoljni usput što Josipović u istom govoru nije imenovao pravoga i jedinog agresora – Miloševićevu Srbiju i Srbe u BiH, koji su na crti projekta stvaranja Velike Srbije osvajali teritorije, uz najveće brutalnosti i etničko čišćenje. Tako se Josipović, koji pred očima hrvatske javnosti stvara na Pantovčaku novi Pokret za Jugoslaviju, ciljano pridružio cijeloj armiji krivotvoritelja bliske povijesti, koji se nalaze u medijima, ali i u institucijama, i kojima su ti falsifikati sredstvo za dostizanje cilja - općega balkanskog "pomirenja", koje na njihov način može biti samo lažno, i zato opasno, jer se temelji na lažima o jednakoj krivnji i stvara lažnu sliku o "građanskim ratovima."
Budući da je general Ante Rosso bio spriječen, tribina HKV-a pretvorila se u one man show, to jest lavlji dio posla obavio je dr. Josip Jurčević, koji je već godinama duboko u temi, ne samo poradi činjenice da je napisao knjigu "Odnosi Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1990.- 1995." Na tribini je, uz pomoć video-projekcija, dokumenata, analiza i vlastite zavidne elokvencije koja se ne gubi u detaljima, argumentirano, znanstveno dokazao da su stereotipi koji se pokušavaju nametnuti hrvatskoj javnosti bez ikakvih temelja, da Hrvatska i dr. Franjo Tuđman nikada nisu "dijelili Bosnu", da nikada nije bilo hrvatsko- muslimanskoga rata nego samo izdvojenih sukoba i da je Hrvatska vojska – kad god je bila na teritoriju BiH – ulazila na temelju međunarodnoga prava ili na temelju sporazuma sa službenim vlastima BiH.
Jurčević je knjigu napisao na prijedlog obrane generala Slobodana Praljka (koji se godinama, sam, bez pomoći hrvatske države, u pritvoru Haaškoga suda bori da dokaže istinu i o ulozi RH u ratnim zbivanjima u BiH). Kao ekspert, stručnjak, povjesničar, Jurčević je dvadeset sati odgovarao na pitanja u Haaškom sudu i izložio sve dokaze, pod prisegom da će govoriti istinu, što je i učinio. Njegova je ekspertiza trebala uvjeriti (nadajmo se da i jest) suce kako nikakvoga zločinačkog pothvata nije bilo od strane Praljka i ostale petorice optuženih Hrvata iz BiH (kojima su u optužnici dodani dr. Franjo Tuđman, Gojko Šušak itd. te svi znani i neznani – upravo kao i u sličnoj optužnici za Hrvate iz Hrvatske ). Treba naglasiti i to da se ni Praljku ni ostalim optuženima ne sudi ni za jedna određeni zločin.
Sudu je Jurčević prikazao dokumente koji potječu iz različitih izvora, hrvatske, bosanske, srpske i međunarodne. Ni u jednom dokumentu nema potvrde da je Hrvatska radila na podjeli BiH.
Šokantno neznanje
Jurčević nije mogao odoljeti da na tribini Hrvatskoga kulturnog vijeća ne progovori i o još jednom svojem iskustvu sa svjedočenja u Haagu. Premda je u trenutku kada je svjedočio, tužiteljstvo već bilo "duboko upućeno" u "predmet", pokazalo se da u Sudu malo znaju o povijesnom kontekstu, ali i da nemaju pojma ni o porijeklu "dokaza" s kojima barataju, pa je tako tužitelj predočio Sudu (i Jurčeviću) dokumente Republike srpske (ili kako se već tada zvala) uvjeren da su to dokumenti države BiH.
A što tek ondje (ne) znaju o povijesti prostora koji je danas naziva BiH. Malo ili ništa, no možda ipak više od Josipovića i njegove udbaško-orjunaške družine na Pantovčaku, koje to i ne zanima. Možda znaju nešto više o devedesetim godinama, ali sumnjam. U svakom slučaju, trebaju znati ovo: od svršetka 1991. ključni akter u BiH bila je međunarodna zajednica, te na njezinu dušu padaju sve tragedije koje su se potom dogodile, a i planovi i podjeli Bosne (službeno izloženi) također su iz radionice "međunarodne zajednice". Mijenjanje tih planova, odstupanje, pogodovanje srpskoj agresiji i stvaranju velikoga "srpskog" teritorija u BiH kao dijela buduće Velike Srbije – slika je djelovanja prvenstveno europskih sila koje su bile (i ostale) naklonjene Srbiji.
Je li Hrvatska prva priznala samostalnu BiH? Jest. Je li Hrvatska (Tuđman) nagovorila Hrvate u BiH da na referendumu glasuju za samostalnu BiH? Jest. Da nije bilo Hrvata, referendum bi propao. Je li Hrvatska, premda i sama četvrtinom (i više) okupirana, pomagala ne samo Hrvatima u BiH nego i muslimanima/ bošnjacima? Jest, i to na mnoge načine – politički, vojno, financijski. Znaju li Josipović i njegova klatež da su zapovjedništva Armije BiH bila (i) u Zagrebu, da je na teritoriju Hrvatske bilo mnogo baza Armije BiH, da su temelji Armije BiH izrasli u Hrvatskoj, koja je savjetom i djelom, školovanjem i novcem rađala tu Armiju BiH, da su hrvatski piloti dostavljali pomoć dijelovima Armije BiH u nedostupnim područjima, da je MUP BiH slao u Hrvatsku specijalce na obuku, te postoji dokument s imenima i prezimenima specijalaca (njih 436) koji su se obučavali u Hrvatskoj, o hrvatskom trošku. Znade li Josipović o potpisima na tim dokumentima, o Hasanu Čengiću i ostalima? Ne zna jer je obični ignorant i podupiratelj falsifikatora. Znade li da su pripadnici Armije BiH obučavani na petnaest lokacija, od Varaždina i Pule do juga Hrvatske? Znade li da postoji popis tih postrojba i kamo su upućivane? Znade li da su obučavanu piloti helikoptera itd.
Kako je dakle Hrvatska, koja je činila sve navedeno, izvodila agresiju na BiH?
(Usput rečeno: Sulejman Tihić, bošnjački član predsjedništva BiH, istoga je časa poklopio Josipovića, odmah nakon govora pred parlamentom BiH, priznajući de facto da bez Hrvatske BiH ne bi mogla biti obranjena, odnosno barem onaj dio koji je ostao muslimanima i Hrvatima, a zatim je Sulejman to isto ponovio u Zagrebu, kamo ga je Josipović pozvao da valjda na domaćem terenu smanji štetu, na što Tihić nije pristao.)
Goli geopolitički interes
Je li Hrvatska bila samo dobrodušna humanitarka u svemu tomu ili je imala geopolitički interes. Naravno da ga je imala. Kada se pogleda zemljovid tih godina, razvidno je i posve neupućenom da je teritorij Hrvatske pod srpskom okupacijom posve povezan s teritorijem što su ga zaposjeli Srbi u BiH, odnosno da čine jednu cjelinu, jednu (rekli bismo) "državu" .
Što bi bilo kad bi bilo – što bi bilo da je Hrvatska inzistirala na podjeli BiH? Istoga trenutka postavilo bi se pitanje slične situacije u samoj Hrvatskoj, dakle možemo reći:
Da je došlo do podjele BiH došlo bi i do podjele Hrvatske, ergo – hrvatska država više ne bi postojala.
Pa, sjetimo se malo toga vremena kada su Srbi bili na rukohvat do mora niže Zadra, kada se putovalo preko Paga a s njega preko krhkoga mosta koji je na jednoj traki imao ogromnu rupu (raketiran) itd. – tko bi tada mislio na podjelu BiH?
Jurčević odgovara i na pitanje koje "muči" mnoge neupućene Hrvate. Oni, naime, više-manje znaju za sporazume Alija-Franjo na temelju kojih je Hrvatska vojska bila u BiH, ali zastaju kada se spomene situacija iz 1992. Pa zbog takvih eto razjašnjena: JNA je povlačila snage iz neokupiranih dijelova Hrvatske, povlačila se prema Bosni i iz Bosne je napadala Hrvatsku. Dakle, gledano potpuno formalno, Hrvatska je napadana iz BiH, agresija na Hrvatsku dolazila je dakle ne samo iz Srbije (i iznutra iz Hrvatske) nego i iz BiH, koja je već bila samostalna država, kakva bila da bila. I što da čini Hrvatska? Ona je po međunarodnom pravu imala pravo štititi se, a da bi to mogla morala je dijelom ući i na teritorij BiH. Da je to zatim i formalizirano, svjedoči Sporazum o prijateljstvu (Alija-Franjo) od srpnja 1992.
Što je HVO?
Hrvatsko vijeće obrane, štovana klateži s Pantovčaka, nije bilo paravojska, bilo je sastavni dio Oružanih snaga BiH, koje su imale dvije komponente – Armiju BiH i HVO. Kako je došlo do sukoba između tih komponenata? Uzroke i opet treba tražiti izvan BiH i izvan Hrvatske, prvenstveno u onim (javno, službeno izloženim) planovima međunarodne zajednice o podjeli Bosne na tri republike, koji su planovi natjerali zaraćene da što prije "zaokruže" životni prostor, pri čemu su muslimanima/bošnjacima smetali Hrvati, ali i u spletkama (poglavito britanskim) koje su dovele do nepotrebnih sukoba, a u tim su sukobima počinjeni i zločini s obje strane. Britanci i Srbi u tomu su odigrali ključnu ulogu.
Događalo se to 1993., no povijesna istina jest da ti sukobi nikada nisu bili širih razmjera, da su bili kratkotrajni i lokalni, i da su u vrijeme sukoba u srednjoj Bosni istodobno odnosi Hrvata i Muslimana u zapadnoj BiH, Posavini i Tuzli bili gotovo idilični.
Sam Tuđman je nastojao da se sukobi neodgodivo prekinu, a otišlo je u Bosnu i izaslanstvo Hrvatskoga sabora. Priča je završila u Ženevi, gdje su Izetbegović i Tuđman sklopili tajni sporazum o konfederaciji, koja je zatim (ne samo kao ideja) bila inkorporirana u Washingtonski sporazum, ali nikada nije realizirana.
Kako je to Hrvatska uopće mogla podnijeti?
Doista je pitanje o kojemu će razbijati glavu povjesničari u budućnosti: kako je Hrvatska, više nego četvrtinom okupirana, stalno pod srpskom (i crnogorskom paljbom), gospodarski teško ruinirana, kako je mogla prihvatiti i brinuti se o tolikom broju izbjeglica iz BiH, uz brigu o vlastitim prognanicima ( s okupiranih dijelova Hrvatske)? Iz današnje perspektive taj se herojski humanitarni pothvat čini gotovo nemogućim. Što kažu brojke? Da je u Hrvatskoj bilo 600.000 izbjeglica iz BiH, od toga 425.000 muslimana/bošnjaka te 175.000 Hrvata. I potom još sto tisuća, u svemu 700.000 izbjeglica. Istodobno i 250.000 prognanika. Milijuna ljudi trebalo je zbrinuti, a te 1994. u Hrvatskoj je bilo samo nešto više od milijun zaposlenih, blizu milijun umirovljenika i oko 250.000 nezaposlenih.
Te uz to Hrvatska u to vrijeme nije bila zadužena!
To su ta zla i nevolje koje je počinila u BiH "hrvatska politika" u tim godinama, besramni i nepoštovani gospodine Josipović.
Znadete li vi iz novoga Pokreta za Jugoslaviju, da su liječnici u Hrvatskoj, da su medicinske sestre u Hrvatskoj imali u svojim bolnicama u Hrvatskoj 10.633 ranjenika iz Bosne i Hercegovine (sve o trošku Hrvata u Hrvatskoj), jeste li vidjeli muslimanske potpise pod zahvalnicama, kojih je bilo toliko da su morale biti tiskane kao obrasci. Jeste li znali da su u Hrvatskoj djelovale 234 strane humanitarne organizacije, a samo tri nisu bile u korist BiH? Jeste li znali da je Protokol o suradnji BiH i Hrvatske potpisan upravo u vrijeme sukoba (lokalnih, dakle) HVO-a i Armije BiH i da su upravo humanitarne organizacije kao Crveni križ ali i Mešihat demantirale šire sukobe i ukazivale tko to pokušava posvaditi Hrvate i Muslimane? Jeste li znali da su djeca izbjeglica iz BiH mogla redovito pohađati hrvatske škole, ili su uključena u eksteritorijalno školstvo po bošnjačkom programu?
I onda vi, Josipoviću, pričate prljave izmišljotine usred Sarajeva?
Da ne govorimo o kulturnoj suradnji, a posebnoi o športskoj.
Laži o Starom mostu
Čak i bezočni krivotvoritelji ne spominju više Stari most u Mostaru? Zašto? Zato jer je nedvojbeno dokazano da ga nisu srušili Hrvati, što je ustanovila skupina eksperata, od kojih su tri etnički Srbi a jedna Bošnjak. Most nije srušen paljbom s hrvatske strane, ispod mosta je bio fitilj a taj je uveden s lijeve strane Neretve, što je ekspertizom dokazano u Haagu. I od tada vlada šutnja oko mosta.
Vlada i šutnja oko Trusina, gdje su muslimani počinili zločin nad Hrvatima, brojčano nekako nalik onome u Ahmićima, ali hrvatski mediji (po statistici) Ahmić spominju do sada oko tisuću puta, a Trusine 3 puta.
Rasprava na tribini
Sudjelovalo je mnogo nazočnih, no meni je ostala u oku slika čovjeka srednjih godina, Hrvata koji se borio u Uskoplju. Ispričao je što se događalo na terenu: muslimani, školovani i naoružani svim darovima koje su im dali Hrvati, jednoga su se dana odvojili i iskopali nove rovove – a cijevi okrenuli prema Hrvatima. Istu priču čuo sam od mnogih Hrvata iz BiH. No, to je bilo lokalno, valjda, na više lokacija. Ali i to se dogodilo, i to se događalo, i ništa ne treba biti zaboravljeno, jer onda pati istina.
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Brtonigla22. maja/svibnja 2010.
To all to whom it may concern!
SUDE MI –u Udbomafijaškom hrvatskom „krivosuđu“
- 9.dio -
Prekjučer – 20.maja/svibnja 2010.g. - u Općinskom sudu u Bujama “stigla me je još jedna Josipovićeva ‘PravDA’ i njegova ‘Nova pravednost’ !”
Drugim riječima, to znači da se u Općinskom sudu u Bujama rodio još jedan tipični zapadnjačko-oštroumni i udbomafijaški-tupoglavi OKSIMORON !
Dakle, sasvim primjereno jednom komunističkom “doktoru prava” kakav je Ivo Josipović, novi Predsjednik Republike Hrvatske i donedavni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu (na kome su i većina profesora komunistički “doktori prava”!).
A sve je ponovo počelo – nakon pet i šest godina “mirovanja”, odnosno udbomafijaškog odugovlačenja i pokušaja zataškavanja, ovako (citiram): “Zamislite, danas 20. siječnja 2010.g., u istom danu dobio sam dva sudska poziva za sudsko ročište i još jedno Rješenje kaznene sutkinje Tanje Prenc-Kanis, kojim se odbija jedan moj ‘Optužni prijedlog’ od prije dvije i pol godine! A u međuvremenu od dvije i pol godine ništa. Samo gluha praznina. Interesantno, sva tri dokumenta su poslana meni u isti dan: 13. siječnja 2010.g. A zašto baš na taj dan? Zato što su dan ranije, 12. siječnja 2010., točno u podne, objavljeni zvanični rezultati proteklih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, na kojima je pobijedio njihov kandidat dr. Ivo Josipović, pa je Udbomafija koja djeluje u pozadini Općinskog suda u Bujama zaključila da je nastupio najbolji trenutak za konačni obračun sa mnom!
A zašto baš sa mnom? Zato jer sam ja njima najveća kost u grlu još od 1993.g., kada sam se otvoreno suprostavio suludom, ali i pobjedničkom IDS-u u Istri, kao i od 2004.g., kada mi se lokalni IDS pokušao osvetiti, jer sam se suprostavio njihovoj pljačkaškoj privatizaciji u mojoj općini Brtonigla, koju – gle čuda – brane dva moćna udbomafijaška odvjetnika: Slaviša Perović i Ivica Senjak (ovaj potonji bivši udbaš iz Doboja u Bosni).
* * * * * *
Ovo je bio uvodni dio mog članka: A mene je danas stigla Josipovićeva "PravDA" i njegova "nova pravednost"!!, objavljenog kao komentar na našem hrvatskom Web portalu AMAC-Hrvati.com (www.amac.hrvati-amac.com) na dan 20. jan./siječnja ove 2010.g., a isto večer
kao prošireni komentar objavljen i na mom blogu OHRANA Semper Paratus.
Dakle, meni je odmah bilo jasno da su sve tri presude u ta tri sudska predmeta već bile unaprijed donesene, a da je predsjednici Općinskog suda u Bujama i sutkinjama pojedinkama dat nalog da u sudnici samo glumataju!! Drugim riječima, da odrade prljaviji dio posla.I tako su, nakon više od četiri i pol mjeseca glumatanja, i četiri sudske rasprave, već donešene i prve dvije “oksimoronske presude”!!
* * * * * *
Da ne bih bio preopširan (a već jesam!), ispričat ću svojim vjernim čitateljima (a posebice nekim ambasadorima iz EU-zemalja!!) samo završnu scenu, koja se u Općinskom sudu u Bujama odigrala 20. maja/svibnja ove 2010.g. (prekjučer!) i to pet minuta prije kraja radnog vremena – u 14.55 sati, do pet minuta iza kraja radnog vremena – do 15.05 sati.
Elem, nakon suđenja u dva odvojena i skoro identična sudska predmeta: P-171/04 i P-244/05, koje je održano 6. maja/svibnja ove 2010.g., a koje je bilo vrlo konfuzno, pa čak i prekinuto nakon sat vremena - zbog nekakvih konzultacija unutar suda, a koje su trajale više od deset minuta (!) – suđenje u predmetu P-244/05 je odgođeno (!?), te smo odmah dobili na potpis njegov Zapisnik P-244/05-46, u kojem je zapisano da se novo ročište radi objave presude zakazuje za dan 20. svibnja 2010.g. u 14,45 sati. Potom je suđenje nastavljeno samo u predmetu P-171/04, saslušavanjem dvoje mojih svjedoka: gospođe Mirjane Gazić-Kraljević, moje susjede u selu Kovri kod Brtonigle, i bivšeg predsjednika Općinskog suda u Bujama (a kasnije i predsjednika Županijskog suda u Puli) gosp. Ivana Milanovića, sada odvjetnika iz Umaga. To je bilo jedno vrlo teško i mučno suđenje (više o tom bivšem sucu Ivanu Milanoviću na mom glavnom blogu “Semper Paratus Croatiae”, u članku “Nekažnjene prljave rabote bivšeg predsednika Općinskog suda u Bujama Ivana Milanovića”; objavljeno 8. maja/ svibnja ove 2010.g.). Postavio sam g. Milanoviću sedam vrlo neugodnih pitanja o njegovim dugogodišnjim krivotvorenjima zemljišnih knjiga u Općinskom sudu u Bujama i to u svojstvu zemljišno-knjižnog suca…., te o nekoliko tisuća takvih njegovih krivotvorina… Sve je to pisalo na stranicama našeg domaćeg “Glasa Istre” još 2005. i 2006.g. Sutkinja Jasna Gašparović je dva moja pitanja zabranila…, a Ivan Milanović se samo nekako neugodno, kiselo, usiljeno i ukočeno smješkao…. Kad je to drugo suđenje okončano u 11,40 sati, dobili smo na potpis Zapisnik P- 171/04-14, u kojem je zapisao da se novo ročište radi objave presude zakazuje (također!) 20. svibnja 2010.g. u 14, sati. Upitao sam sutkinju Jasnu Gašparović kad ću dobiti pravo na svoju završnu riječ, no ona se samo neodređeno i čudno osmjehnula…
Dakle, ostalo mi je na raspolaganju dva tjedna, pa sam odlučio da se prvi tjedan malo odmorim od svega toga i posvetim više drugim svojim (vrtlarskim i voćarskim) poslovima. A vrijeme je bilo vrlo nepogodno i očajno loše za to. Svi smo u zakašnjenu sa svojim lozama i maslinama, sa svojim voćkama, te pripremom zemljišta za sadnju povrća.
S novim pripremama za suđenje sam počeo tek četri dana prije novog ročišta na sudu. Ubrzo sam ustanovio grešku u drugom zapisniku, te sam dan prije suđenja – 19. svibnja 2010. oko 14,30 sati nazvao telefonom Općinski sud u Bujama i zatražio kratak razgovor sa sutkinjom Jasnom Gašparović ili njenom zapisničarkom gđom Vargom, da provjerim kada , odnosno u koliko sati je sutra suđenje u predmetu P-171/04 ?. Odjednom je nastao nekakav čudan tajac i zastoj…., koji se uskoro pretvorio u konfuziju. Najprije su mi telefonisti rekli da njih dvije imaju neko suđenje… Potom su me spajali u sobu br.10 (pisarnicu)…. Ni tamo nikoga... Potom opet “čekajte…”. I tako se veza izgubila…
Zlu ne trebalo, sutra sam se pojavio u sudu u 13.45 minuta i odmah se javio sutkinji Jasni Gašparović. Ona me pogledala začuđeno i zbunjeno se osmjehujući. Nešto je vrlo užurbano pisala , okrenuta prema svom kompjuteru. Uljudno sam je pozdravio i povukao se u hodnik, sjeo na klupu i čekao, čekao…. Naišla je i zapisničarka gđa Varga, i ona začuđena…da što ja tu čekam? Čekao sam tako još pola sata, kada je izašla gđa Varga i žurno mi se ispričavajući rekla da je ona pogrešila, jer u taj zapisnik nije unijela čitavu satnicu početka suđenja… da je trebala napisati 14.45 sati, ali… OK, rekao sam. Rekla mi je da dođem u 14.45 sati….. Došao sam u 14,40 sati, ponovo se javio sutkinji i vratio se na klupu u hodniku i ponovo čekao, čekao…. Tek nakon novih 15 minuta pozvali su me unutra. Žurilo im se, rekli su mi, jer je do kraja radnog vremena ostalo samo pet minuta, a oni imaju dvije presude i jedno Rješenje…
Sutkinja Jasna Gašparović, vidno zbunjena, nije mi ni čitala Presude, nego mi je počelaodmah objašnjavati da je ustanovila neku grešku u predmetu P-244/05, jer tužitelj Općina Brtonigla nije (bila) vlasnik dijela mog dvorišta, koje je prodala mom susjedu Vittorinu Melonu(inače tetku našeg “Velikog šerifa” Brtonigle Franca Cattunara…. (opa!!). Odmah sam pomislio: Hvala Ti Bože konačno, nakon šest dugih godina, dolazi kraj ovakvim mojim mukama. Međutim, ne leži Vraže, sutkinja je rekla da je donijela samo DJELOMIČNU PRESUDU u tom predmetu, P-244/05-48. A to znači da se ta balkansko- turska lakrdija i prljava sudska farsa nastavlja, odnosno da slijede produžeci…
Potom je sutkinja Jasna Gašparović počela čitati drugu presudu, onu u predmetu P-171/04. Ukratko, moj susjed Vittorino Melon (i njegova žena Valeria Cattunar-Melon!)je tom sudskom presudom ipak dobio dio mog dvorišta… iako je prethodno utvrđeno da mu je njegov moćni nećak, polupismeni “Veliki šerif” Brtonigle Franco Cattunar, inače udbaški zet (!!) prodao dio mog dvorišta, koje NIJE bilo u vlasništvu Općine Brtonigla!!
A moja je Protutužba u cijelosti odbačena… Dakle, nema o govora o zaštiti zakonitosti, zbog čega sam se još u siječnju 2007.g. bio žalio ministru državne uprave (ustvari državnom tajniku) Antunu Palariću (sada sucu Ustavnog suda R.H.), nema govora o DORH-u Mladena Bajića i USKOK-u Dinka Cvitana, koji su oglušili o žalbe mog prijatelja Miroslava R. i mene u rujnu 2006.g. zbog naše “Prijave kriminalnih radnji u Općini Brtonigla”, nije važno što su o tome vrlo opširno pisali “Glas Istre” i “Novi list”, nije važno ni što je o tome mislio Saborski odbor za predstavke ipritužbe…. Sve je to mlada sutkinja Jasna Gašparović otklonila… jer je presuda ionako davno bila donešena i nametnuta “odozgo”. Jer je najvažnije zaštititi lokalnu Udbo-mafiju, koja baš i nije tako “lokalna”….!!
Znači da se i dalje nastavlja: u našem DORH-u (Državnom odvjetništvu republike Hrvatske): „Svi su nenadležni i ništa ne rade, ali primaju vrlo visoke plaće i k tome još napreduju u svojim parazitskim karijerama!” (citat iz mojeg predhodnog članka “SUDE MI-u Udbo-mafijaškom hrvatskom “krivosuđu”-8. dio (odgovor zamjenici Glavnog državnog odvjetnika Federici Meijers Dusman, objavljen na mom drugom blogu OHRANA Semper Paratus, dne 8. aprila ove 2010.g.
Vratimo se opet na glavni predmet.
Dakle, kakav kolosalni sudsko-“krivosudni”OKSIMORON !! Da netko moćan u Poglavarstvu Općine Brtonigla proda zemljište (dio mog dvorišta!), zemljište koje nije općinsko, i to proda svom bliskom rođaku (svojem tetku i svojoj teti), a onda Općinski sud u Bujama svojom presudom to potvrdi kao “pravosudno” ispravno!? Kako se zove takvo “krivosuđe”?
Takvo se “krivosuđe” može zvati samo Udbo-mafijaško “krivosuđe” !!
A na kraju su mi u ruke tutnuli još i Rješenje P-244/05-15 o “izdvajanju u zaseban postupak”, te da se otvara nova glavna rasprava i to bez ikakvog verbalnog objašnjenja. Jer im se tako žurilo… Pa zašto onda nisu zakazali ročište pola sata ranije? E, vjerovatno zato što im je u zadnji čas stigla nova, izmjenjena presuda!! Moguće je da je zbog toga bila sva ona žurba!??
Ništa ja ne zamjeram uplašenoj (kao srna uplašenoj!) mladoj sutkinji Jasni Gašparović.
Ionako mi ona nije sudila!
Ja znam tko mi je sudio – Pantovščak i Banski dvori!
Oni koji su produžili i dali još jedan mandat Mladenu Bajiću na čelu DORH-a!
To su oni koji su mi sudili: dr.Ivo Josipović, Stipe Mesić, Vladimir Šeks i mala Jaca Kosor-Vlaisavljević.…
Napustio sam sud sav smožden, zbunjen i umoran, te otišao u kafić U.T. da popijem crnu kavu i da se malo saberem. Na brzinu sam pročitao oba zapisnika, da vidim čemu sam to ustvari prisustvovao. I opet mi ništa nije bilo jasno. Tada sam odlučio da se temeljito odmorim nekoliko dana. Prespavao sam dvije noći, jutro je pametnije od večeri, ustao sam i naoštrio svoje pero…. “jer je pero najjače oružje”! Ievo me opet potpuno spremnog na megdanu! Uostalom, na Megdanu sam se i rodio…!! To neki moji stari Sinjani znaju.
U svom Rješenju P-244/05-47 sutkinja Jasna Gašparović mi nalažeda kao tuženik-protutužitelj ispravim svoju Protutužbu u točki III. na način da postavim jasan i određen protutužbeni zahtjev, u smislu čl.186. st.1. Zakona o parničnom postupku, u roku od 15 dana… jer će u protivnom sud odbaciti protutužbu u tom dijelu….
E, pa ja to neću učiniti!! I to iz dva razloga: Prvo, ja sam nju, sutkinju već na početku prvog suđenja uidentičnom (!!) predmetu P-171/04 odmah upozorio da je cijelo to suđenje potpuno bespredmetno, jer je u zadnjih pet godina Melonov nećak Franco Cattunar izvršio (uz pomoć dva udbomafijaška odvjetnika Slaviše Perovića i Ivice Senjaka, op.a.) niz izmjena u mojem dvorištu, a i u susjednom vrtu Vittorina Melona, pa potom i u njegovom “dvorištu”, da je čitava polazna situacija stubokom izmjenjena. Naime, svemoćni i samovoljni “Veliki šerif”Brtonigle, Melonov nećak, polupismeni Franco Cattunar je još dva puta otkidao dijelove mog dvorišta, najprije za još 126m2, a onda i svih 196m2, pa nema smisla ni počinjati sa starim suđenjem! Dakle, oduzeli su mi 210m2 mog dvorišta, kojeg imam u svom posjedu od 1975.g. (35 godina), a sada mi lakrdijaški sude samo za prvih 14m2, koje su mi oduzeli prije osam godina! No sutkinja Jasna Gašparović se na to oglušila. Valjda: “befehl ist befehl!”.
Drugo, ja više ne želim učestvovati u ovakvim balkansko-turskim lakrdijama i sudskim farsama u Općinskom sudu u Bujama. Već sam na suđenju rekao sutkinji Jasni Gašparović da je Tužba Općine Brtonigla P-244/05 protiv mene jedno je obično političko suđenje (!!) i da to nema nikakve veze s pravosuđem, a još manje s pravdom, te da se taj predmet ne može razriješiti u sudnici Općinskog suda u Bujama, jer ja taj Sud odavno smatram i u svojim Žalbama i publicističkim člancima nazivam “Udbomafijaški sud”, jednako kao što i Općinu Brtonigla ja uvijek i svuda nazivam “Udbomafijaška Općina Brtonigla”! Rekao sam joj da ću ja to razriješiti na drugom mjestu, a za početak na svojim blogovima na Internetu…
…. jer tamo nema više Udbo-komunističke cenzure!
Ukratko, ne pada mi ni na kraj pameti da ja prihvatim ulogu statista u toj njihovoj Udbo-mafijaškoj sudskoj farsi!
Sve ostalo sam već davno rekao u svojoj «Uvodnoj besjedi» za suđenje 2. listopada 2006.g. na Općinskom sudu u Bujama u sudskom predmetu P-244/05, te još i u našem zajedničkom članku o istom problemu: «Politizacija, medijska spekulacija ili kriminalizacija?», objavljen u „Glasu Istre” 24. veljače 2007.g.
Smrt Udbomafijašizmu – Sloboda hrvatskom narodu!
Semper Paratus Croatiae
Ante Rokov Jadrijević,dipl. ing.
P.S.: sutra će na mom blogu OHRANA Semper Paratus biti objavljena: Pritužba protiv predsjednice Općinskog suda u Bujama, gospođe Margarete Vivode, zbog neurednog obnašanja njene sudačke dužnosti, njenog opstruiranja i namjernog odugovlačenja mojih sudskih postupaka.
A.R.J.
Obavijest:Ured Vlade R.H., gosp. Paul Van Doren, ambasador EU, Zgb, Njemačka
ambasada, Zgb, Američka ambasada, Zgb, itd. To all to whom it may concern!
AMAC-Hrvati.com/ HRT/ "Pahor i Kosor kao Kardelj i Bakarić"/
Srijeda, 12 Svibanj 2010
"Pahor i Kosor kao Kardelj i Bakarić"
Prvi put nakon dvije godine jedan nasuprot drugomu sjeli su premijer Borut Pahor i šef oporbe Janez Janša. Pahor je, s vladajućom koalicijom, ZA Sporazum o arbitraži, a Janša s cijelom oporbom PROTIV. Obojica rješenje graničnog pitanja smatraju iznimno važnim. Na slovenskoj televiziji imali su sinoć žestoko i zanimljivo sučeljavanje. Janša se pritom nije ustručavao zagrabiti što dublje u hrvatski teritorij.
Razgraničenjem između Italije i tadašnje Jugoslavije na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947. Hrvatska je zaokružila svoj teritorij. Dobila je natrag Dalmaciju, otoke i Istru, koja nikad nije bila hrvatska. Gradovi su u Istri bili talijanski, zaleđe slovensko. Ne znam kako su pregovarali Kardelj i Bakarić, bojim se kao Pahor i Kosor, rekao je među ostalim Janša. Prema dosadašnjim anketama, Slovenci podupiru Sporazum. Kampanja je tek počela, a tko je bolje uvjerio javnost - Pahor ili Janša - odlučit će birači u nedjelju, 6. lipnja.
(HRT)
Comments (1)
18-05-2010 23:42
Komentar Ante Rokova Jadrijevića
Ivan-Janez Janša pljuje svoj stari hrvatski rod!
.... On kaže da je "Razgraničenjem 1947.g. hrvatska zaokružila (??) svoj teritorij. Dobila je natrag Dalmaciju, otoke i Istru, koja nikad nije bila hrvatska. Gradovi su u Istri bili talijanski, zaleđe slovensko".
Je li to iz usta Ivana-Janeza Janše progovara Kopitarov štićenik Vuk Stefanović Karadžić ili neko njegovo novo "slovensko" kopile??
Prije svega, Hrvatska 10. februara 1947.g., nakon Mirovnog ugovora Saveznika s Italijom, nije ništa "zaokružila"!! Već joj je bila oteta Boka Kotorska, već joj je bio otet istočni Srijem sa Zemunom, Jakovom, Surčinom, Batajnicom, Pazovom, Inđijom, Beškom, Srijemskim Karlovcima, Rumom, Srijemskom Mitrovicom, Laćarkom, Morovićem, Šidom (itd.), te u Zapadnoj Bačkoj - Futogom, Paragama, Bačom, Somborom, Tavankutom i hrvatskom polovicom Subotice/Sabatke, te Slankamenom (itd.), oteta joj je Južna Posavina ("Bosanska"), oteta Fojnica, Kiseljak, Ivanovo sedlo, Konjic, Jablanica, Mostar, itd., itd., itd. !!
A glede Istre, ovo se zna vrlo dobro: Kopar, Izolu, Strunjan, Piran, Portorož, Luciju i Sečovlje su oslobodili istarski Hrvati 43. istarske divizije NOV-a, uz pomoć 9. dalmatinske brigade ("Otočke"), 2. maja 1945.g.!! Jedine dvije slovenačke divizije su požurile osloboditi Monfalcone (Tržić) i Gradiscu preko Soče, ali nisu uspjele „osloboditi“ Udine (Videm), pa čak ni dolinu Natisone (Nadižu)! Nisu usjele „osloboditi“ ni obližnju Palmanovu! A njihov je san bio "osloboditi" barem polovicu Furlanije (do rijeke Tagliamento /Tilment), ako već ne i do rijeke Plav (Plavus, Piave)!
A nakon tog njihovog neuspjeha,onda su im sasvim "IZNENADA" za sve krivi postali Hrvati!! I tako su - i tada su - nakon ubojstva Andrije Hebranga St. od Tita dobili Piran, Izolu i Kopar, kao nekakvu ratnu kompenzaciju. Zbog Titovog vlastitog mira u kući. Međutim, Kardelju i Kidriču i ostalim Slovencima ni to nije bilo dovoljno. I onda je sve krenulo u krivo....
E, malo morgen, "Janezi"!! Dalje tako neće ići! Uostalom, glupi smo bili i Vi i mi Hrvati - i jedni i drugi - jer su se naši glupi komunistički partizani borili za Moskvu i Staljina, odnosno za njihovu obnovu Jugoslavije, umjesto za svoja dva vlastita i bratska naroda! I da je maršal "Tito" (ustvari Walter Weiss iz Odese!) uspio, nasamario bi bio i Slovence i Hrvate - naime Trst i obe njegove zone - A i B - postale bi sedma jugoslavenska republika, ali pod izravnom upravom Beograda i Moskve, neseljena sa 20.000 četnika "Zbora" Dimitrija Ljotića i 10.000 ličkih četnika raspopa Momčila Đujića (koji su se na kraju rata bili već utvrdili u Palmanovi (itd.), a Trst bi bio postao najvažnija ruska ratna luka!!!!
E, tu se veliki W. Churchill konačno probudio! A njegov general Alexander (kasnije maršal Alexander!) dobio je zadatak da Titovu rulju razbojnika naprosto izbaci iz Trsta! I on je to odlučno i učinio!
Dakako, preskočio sam "fine" detalje ove Titove prljave povijesti.
Nemam više vremena. A ti Janša, daj se već jednom smiri! Naime, nema više ništa "na brzaka". To je zadnji put uspjelo samo Tvom kolegi Borutu Pahoru s našom "lepršavom" Jadrankom Kosor. Tebi to Janša dvaput neće uspjeti!
Uostalom, nije točno da "Istra nikad nije bila hrvatska i da su gradovi u Istri bili talijanski, a zaleđe slovensko". To su nepresušne povijesne fantazije Jerneja Kopitara i Vuka Stefanovića Karadžića iz vremena kad još Slovenci nisu ni postojali kao narod, odnosno kao povijesni subjekt. Hrvati su prije 1.400 godina bili i do rijeke Rižane, i do Hrvatina i do Milja (danas Muggia u Italiji). A bili su i u Karantaniji, koja je po nama Hrvatima i dobila ime. Međutim, ničija povijest nije dovijeka, nije okamenjena zauvijek, osim propalih, izgubljenih, isčezlih naroda. Štošta će se još dogoditi s narodima. Ovo nije kraj povijesti, nego samo njen novi početak. Točnije, jedan od njenih novih početaka. A koji će od naša dva srodna i bratska naroda opstati - to ovisi o našim narodnim vođama.
A to Ti Ivane - Janeze Janša sigurno nećeš biti!
Ti si Janša svoju povijesnu šansu prokockao 1991.g., kada si vojno okupirao hrvatsku Svetu Geru i tako zabio nož u leđa svom matičnom hrvatskom narodu!
