Večernji list/ Tihomir Dujmović/ Cilj Rekoma – ne utvrditi konkretnog agresora

9. srpnja 2011

Iza zavjese

Cilj Rekoma – ne utvrditi konkretnog agresora

Rekom je trebao biti nadređen svim znanstvenim ustanovama u svim državama regije. No, u RH je skupio samo 20, a u Srbiji čak 300.000 potpisa

Sjećate li se Rekoma? Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o žrtvama rata na području bivše Jugoslavije!

Osnovana je prije koje tri godine uglavnom Sorosevim novcem, a nominalno su je osnovali Teršeličkina „Documenta“ iz Zagreba (uz energičnu, gotovo agresivnu pomoć Žarka Puhovskog i Zorana Pusića), beogradski „Fond za humanitarno pravo“ Nataše Kandić te sarajevski “Istraživačko-dokumentacijski centar“.

To je trebao biti elegantan završni udarac žrtvi i kraljevski alibi za agresora, jer se agresor nije smio utvrditi. A akciju izvode nevladine organizacije, što je trebalo sugerirati valjda apolitičnost, svakako nepristranost. Naizgled znanstvena, to je trebala biti zapravo eminentna političko-policijska institucija!

Tri godine poslije, Nataša Kandić je dala ostavku na čelnom mjestu, što je bio kraj ovog megapothvata, a mediji su izvijestili da je do sada potrošila ni manje ni više nego dva i pol milijuna eura – a da nitko ne zna, niti mora znati, osim onih koji su novac dali, na što je silan novac potrošila.

Što je bila zadaća Rekoma? De facto je to trebao biti svojevrsni civilni nastavak rada Haaškog suda, neka vrsta njihove izlazne strategije, jer po zadacima, ali i ovlastima, oni su na neki način bili nasljednici Haaškog suda.

Trebali su pobrojiti sve moguće žrtve, rekonstruirati sve bitke, analizirati sve moguće povijesno-političke relacije, ali nikada i nigdje nisu smjeli utvrditi konkretnog agresora. Umjesto agresora, njihov je zadatak bio utvrditi „činjenice o političkim i društvenim okolnostima koje su odlučujuće doprinijele izbijanju ratova“.

Rekom je imao sve moguće ovlasti, to je trebala biti naddržavna komisija za cijelu regiju, a takve ovlasti trebali su službeno potvrditi svi parlamenti regije.

Rekom je trebao biti nadređen doslovno svim mogućim znanstvenim ustanovama u svim državama, a nema dvojbe da bi njihova istina sutra bila ukoričena u zajedničke udžbenike povijesti za regiju.

Rekom je trebao biti i hagiograf za buduće udžbenike povijesti zapadnog Balkana i nema dvojbe da je srpski predsjednik dr. Boris Tadić upravo na njih mislio kad je ponosno najavio u budućnosti zajedničke udžbenike povijesti. Osim utvrđivanja istine bez imenovanja agresora, ozbiljno se razmišljalo, a onda i službeno tražilo da im se prepusti nadzorne ovlasti nad kompletnim daljnjim istragama i sudskim procesima.

Rekom je svim srcem podržao najprije Stipe Mesić, a onda zdušno Josipović i Tadić, s tim što je Josipovićeva podrška bila tako snažna da su Rekomovi djelatnici imali čast biti gosti Josipovićeva ureda. Cijelo je vrijeme tinjala rasprava o tome ne samo po čemu je potrebno da nam netko drugi piše povijest i istražuje Domovinski rat nego i to kako je moguće da zadatak cijelog tog biblijskog posla ne smije biti davanje odgovora na pitanje tko je koga u ovom ratu napao.

Otvorenim prosvjednim pismom Josipoviću svojedobno se obratio ravnatelj hrvatskog dokumentacijskog centra dr. Ante Nazor koji je jasno naveo da je u Hrvatskoj imenom i prezimenom popisano 90 posto hrvatskih građana poginulih u ratu, navodeći kao ilustraciju rada svog centra da je tamo pohranjen, među ostalim, i popis 5100 imena poginulih na okupiranom području, sugerirajući da uopće na razumije što bi u tom smislu Rekom radio u Hrvatskoj. Dr. Ante Nazor se čudi kako je moguće da se za članstvo u komisiji traži moralni i psihofizički kriteriji, ali ne i znanstveni autoriteti.

Treba li objašnjavati moralne kriterije koje za utvrđivanje istine o ratu određuju Puhovski, Teršeličeva i Zoran Pusić?

Unatoč tipičnoj domobranskoj šutnji hrvatske inteligencije i kritici tek nekolicine upućenih pojedinaca - Rekom je ne samo propao nego je i otkrio istinu koja treba biti poučna. Nataša Kandić je odstupila zato što međunarodni sponzori više nisu htjeli plaćati operaciju koja je očito vodila novoj manipulaciji, a nominalno je odstupila „demokratski“: zato što je odaziv na referendum bio loš.

Taj pak odaziv na referendum otkriva kako su „narodi“ sjajno iščitali cilj akcije.

Rekom je,naime, uspio prikupiti ukupno 492 tisuće potpisa premda je Kandićeva, kao i Teršeličeva, očekivala i najavljivala milijun potpisa.

No, od te brojke u Hrvatskoj je skupljeno 20 tisuća potpisa, dakle jedva nešto više od 5%!

U Srbiji i Crnoj Gori, gdje rata uopće nije bilo, Rekom je skupio fantastičnih 300.000 potpisa!

U BiH je više skupljeno u Banjoj Luci nego u Sarajevu!

Dakle, jedino Srbi žele reviziju povijesti i jedino oni ne prihvaćaju istinu koju su krvlju ispisale njihove žrtve.

Hrvatima očito ne trebaju nove istine, njima je sve jasno kad vide Šljivančanina na slobodi i Gotovinu, kojem prijeti 25 godina zatvora.

Zvonimir Despot, Večernji list, Zagreb

******

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Dakle, još jednom je Soroš i njegova svjetska sotonerija polomila svoje zube na Hrvatskoj!

Ali, oprez !! Jer je oprez majka mudrosti!

Stoga, dokle god Soroš i njegove fukare u Hrvatskoj budu o nama govorili laži, mi ćemo o njima govoriti istinu!

A.R.J.