ZAVRŠNO O HRVATIMA I ŽIDOVIMA

Mladen Schwartz

Uvodna napomena (semper paratus croatiae):

Osobnim dopuštenjem gospodina Mladena Schwartza objavljujemo završni dio njegove polemike s gosp. Ignacom Pollakom iz Osijeka, polemike koja je tekla u našem „Hrvatskom listu“ posljednjih mjesec dana. Iz ovog završnog teksta svakom čitatelju će biti odmah jasno o čemu se tu radi, te nama potrebe za širim objašnjenima (A.R.J.).

ZAVRŠNO O HRVATIMA I ŽIDOVIMA

Mladen Schwartz

Pokušat ću po mogućnosti sažeto uzvratiti na tri dopisa iz HL br. 205 (20 VIII 08), kojima čitatelji reagiraju na moje pisanje o židovstvu: «Schwartz vrijeđa Židove (...)» Ignaca Pollaka, «Moderna hrvatska nacija ili država u državi» Žarka Marića, te «Hrvatski domoljubi nisu antisemiti!» Andrijane Perković-Paloš.

POLLAK. Iz njegovoga pisma gotovo bi se stekao dojam da sam ja isključivi krivac za «aušvic» i «holo» (magične židovske riječi kojima se tabuizira predmet i zabranjuje svaka kritika). Židovski pak rabini ne vide krivnju u Mladenu Schwartzu, nego u židovskom ponašanju, umišljenosti i bahatosti, kojima slijedi Božja kazna. Što se mene tiče, kao desničar ja sam etnopluralist; tu ima mjesta za sve Božje narode, čak i za Židove, pod uvjetom da se odreknu svojega globalističkog imperijalizma i narcisoidne izabranosti u «holokaustu» (ili, kako bi Pollak rekao, holokasutu). Pollak tvrdi da ja taj «holokaust» negiram. Ne može se negirati ono čega nema: čitajte Rassiniera, Faurissona, Christophersena, Walendyja, Stäglicha, Leuchtera, Zündela, Germara Rudolfa..., pa i Irvinga, Noltea, Garaudyja - takozvane revizioniste, koji s pravom revidiraju baštinjenu historiografiju, čisteći ju od pobjedničkih dogmi.

Pollak se boji da bi židovski narod asimilacijom mogao nestati. Da ga utješim, bio bi u dobrom društvu. Nijedan narod nije vječan, pa su tako s lica Zemlje kao samobitni narodi nestali i Huni i Avari, Etruščani i Feničani, Inke i Maje, stari Grci i Rimljani, Asirci, Iliri e tutti quanti. Iskreno govoreći, zabrinut sam da će Hrvati izumrijeti prije negoli Židovi. Ako pak ovi i iščeznu, uvijek će Bog, ukoliko ushtjedne, naći načina da ih uskrisi, pa i ex nihilo, kao što On i kremirano (holokaustirano!) truplo može obnoviti u slavno tijelo kada dođe Dies Irae.

Pollak nadalje mnije da Židovi ne vladaju svijetom. Naravno, Židovi (kao ni bliski im masoni) nisu svemoćni, a svijetom vlada polideterminacija, on je multikauzalan. Ipak je teško zanijekati da u stvarima ovoga svijeta Židovi igraju osobito veliku, posve nerazmjernu ulogu, te da ona nije uvijek baš na dobro njegovih žitelja. Danas se, pod njihovim pritiskom, Židovima ulaguje i Katolička crkva, koja ih je dojučer osuđivala, a da oni ne očituju osobite zahvalnosti. Europske su liberalno-demokratske države donijele drakonske totalitarne zakone, koji pod prijetnjom višegodišnje robije štite službenu židovsku holo-verziju. Zamislimo li nezamislivo: da naime Hrvati nešto slično nametnu svijetu s obzirom na Bleiburg, zorno ćemo si predočiti razmjere židovske umišljenosti i moći. Izrael, jedina država nakon Trećega Reicha i njegovih saveznika, te bjelačkih vladavina u Južnoj Africi, koja ima rasističko zakonodavstvo, može činiti što god mu se prohtije. Za njega ne vrijede ni rezolucije OUN, niti zabrane širenja nuklearnog oružja.

«Židovi ne vladaju svijetom.» Tko onda, uzurpirajući Božje ovlasti, zahtijeva čišćenje Novoga zavjeta od «antisemitskih mjesta»? Tko naređuje «europskoj uniji» objavu rata antisemitizmu? Za koga Amerika vodi preventivne genocidne ratove protiv islamsko-arapskih država? Tko je zapovijedio da Nijemci unakaze pola glavnoga grada Berlina, tek što su ga ponosno obnovili nakon interregnuma s provincijalnim Adenauerovim Bonnom - tko je dakle postavio monstruozni holo-spomenik u središte grada, da Nijemce podsjeća na njihovu «vječnu krivnju» i «posebnu odgovornost» spram Židova? Tko potiče masovno useljavanje Židova u Njemačku da se «zakoči ekstremna desnica» (?!), tko traži «Židovsku Državu Tiringiju» usred Njemačke? Tko Hrvatskoj naređuje suđenja ostarjelim hrvatskim domoljubima poput Šakića, Rojnice, Ašnera...? Tko je Stjepana Mesića pretvorio u tekliča između Jeruzalema i zagrebačkoga suda za ratne zločine? Tko je Hrvatsku preplavio «nevladinim udrugama» jačima od Vlade? Tko se sada, pod parolom «zločin je zločin», sprema u Bleiburg, eda bi nakon povratka autoritativno sveo broj hrvatskih žrtava na (Židovima podnošljivi) minimum te, u znak reciprociteta, prisilio kardinala Bozanića da klekne u Jasenovcu pred srbo-židovskim lažima? Tko je napisao monstruozni pamflet «Magnissimum crimen», na tragu Viktora Novaka, o hrvatskim ksenofobima Thompsonu i dr.? Tko godinama zanovijeta da se u Zagrebu nasilu mora podići provokativna sinagoga (za židovske ateiste!), tek da bi se ponizila Nezavisna Država Hrvatska, kao i sama ideja hrvatske državnosti? Tko organizira redovite jadranske susrete jugo-Židova, uz obilato sudjelovanje Srba, pod nazivom «bejahad» (zajedništvo)? Tko se to izruguje hrvatskim ratnicima, šaljući ih da beru masline i tako se obogate kao i on radom na filmu, tko prihvaća snimati film o Domovinskom ratu samo ako u njemu «ne bude aviona i tenkova»? Tko traži da se mrtvomu Dinku Šakiću svuče ustaška odora? Tko tjera Hrvate da zabranjuju Hrvata Thompsona? Tko Zvonka Bušića naziva teroristom? Tko izmišlja «holokaust u Zagrebu», tko obmanjuje da je Tuđman obnovio «zločine iz 1941»? I tako dalje i tomu nalik...! Znamo ih, imaju imena i prezimena: Lea Rosch, Charlotte Knobloch, Ignatz Bubis, Ronen Edelman, Simon Wiesenthal, Ephrajim Zuroff, György Soros, Slavko & Ivo Goldstein, Salomon Jazbec, Alen Budaj, Ognjen Kraus, Vladimir Šalamon, Branko Lustig, Žarko Puhovski... da spomenem samo neke konkretne ljude iz velike družbe međunarodnoga židovlja. Zvuče li ta imena (prezimena) većinom možda hrvatski ili francuski? Ili osobe koje se tako zovu možda ne postoje, možda sam ih ja izmislio, možda su holokaustirane?

I na kraju Ignacu Pollaku, umjesto pozdrava «šalom»: Ne znam kada me je i gdje Ariel Sharon, dugoumirući izraelski jastreb zvani Sabra-Šatila, spomenuo u govoru, ali znam da je, u znak «simpatije», svojemu psu nadjenuo ime «Schwartz»; usput, pas je (ili je bio?) njemački ovčar, što si cionist ne bi smio dopustiti, baš kao ni Wagnera (ta volio ih je njemački kancelar! – reductio ad Hitlerum). O Cipi Livni, izraelskoj ministrici, znam tek da joj je otac cionistički terorist, što bi kao vid zdravoga nacionalizma bilo posve lijepo, da se ne odvija na tuđem prostoru. Napokon, nisam «uobražen» (sic!), nego sam, ili nastojim biti, istinoljubiv i pravedan.

PS I: MARIĆ. Uz vrlo razboriti i razumni članak profesora Žarka Marića: ja se, da sam živio u proljetnom Zagrebu, ne bih «vjerojatno razvio u ekstremnog ljevičara» (kako glasi njegova teza); ne bih, jer sam od najranije mladosti ekstremni desničar i ničeanac. Ali doista, vjerojatno, ne bih postao ni hrvatski nacionalist - to se najlakše i najbolje postaje u velikosrpskom Beogradu! I Matošu je – si parva licet componere magnis - beogradsko vrijeme bilo dobrodošlo u smislu nacionalnoga osvješćivanja. S pravom Marić drugdje drži: «tko je imao i zrnce (hrvatske nacionalne svijesti), morala mu je (u vrijeme Proljeća) isklasati». - I još, ako dobro razumijem, Pollak ne želi, kako piše Marić, «etničko čišćenje» (Židovi u Izrael!). To bi trebao htjeti da je dosljedan, ali on hoće ovdje ostati i ovdje rovariti. E, to pak ne ide!

PS II: PERKOVIĆ. Gospođa P.-P. dobrohotno pristupa Židovima, i moli ih za razumijevanje, braneći pravo na miroljubivo hrvatsko domoljublje. Takav pristup, na žalost, ne pali, za dobronamjernost oni će naći samo prijezira, ona će tek još više raspiriti njihovu mržnju. S neprijateljem je uvijek bolje biti oštriji! I ja sam, možda naivno, vjerovao u mogućnost razumnoga «dijaloga» s cionističkim šovinistima dok sam (svibanj i lipanj 1977) u New Yorku «lobirao» za Zvonka Bušića i drugove tijekom njihova sudskog procesa. Da Vam, gospođo, pravo velim, dosadila mi je ta pomirljivost, jer ničemu ne vodi. Kada sam glavešinama Židovskoga kongresa uzvratio da je tadašnji izraelski premijer Menahem Begin veći terorist od Bušića, skoro smo se potukli. Oni ne dopuštaju usporedbe, relativiziranje, jer moraju apsolutizirati: holo je Apsolut, Bog, rekli bismo, bog i batina, i tu nema razgovora. Lako je (i olako) poštenom hrvatskom domoljubu ne biti antisemit; ali je teško zadrtom židovskom šovinistu ne izazivati antisemitizam.

I JOŠ JEDNO SLOVO. Višestruki su modeli ostvarivanja židovske nacije u politici: od nacionalne teokracije u stara vremena, preko različitih progonstava (Egipat, Babilon, Diaspora) i strane okupacije, do emancipacije prouzročene Prosvjetiteljstvom (žid. haskala) i Francuskom revolucijom. Židovska emancipacija nije dobrodošla ni domicilnim narodima, koje je dovela u stanje ugrozbe, niti pak ortodoksnom židovlju, koje se zabrinulo zbog gubitka samobitnosti. Navlastito tri modela židovskoga političkog djelovanja pod okriljem emancipacije nose u sebi svoje pogibli; nazovimo provizorno ta tri modela (koji su, dakako, u odnošajima dinamične interakcije) protokolski (svjetska država), sionski (izraelska država) i infiltracijski (država u državi). Zbog tih pogibli, ceterum censeo: Cigani – budite Hrvati! Srbi – budite Hrvati! Židovi – budite Hrvati! Ali to predpostavlja i da mišlju, riječju i djelom, srcem i voljom, bezostatno i iskreno prihvaćate krv i tlo, povijest, jezik i uljudbu - nacionalni usud Hrvata. Inače vam stoje na raspolaganju matične države: Indija, Srbija, pa i – rebus sic stantibus – Palestina!

Mladen Schwartz