KAJINOVE LAŽI, HISTERIJE I REVNOST KOJA UBIJA

Ante Rokov Jadrijević, publicist (Semper Paratus Croatiae . com)

28. rujan 2008.g.

Uredništvu portala amac.hrvati-amac.com

KAJINOVE LAŽI, HISTERIJE I REVNOST KOJA UBIJA

Opasne histerije sve više razdiru Damira Kajina, zastupnika Udbo-fašističkog krila IDS-a. Osim što je ekstremni istarski lokal-šovinist, on je (i po svom rodu!) ekstremno- ortodoksni staljinist-komsomolac (to jest skojevac). I kao takav, on nikako ne može podnijeti rušenje polustoljetnih komunistički laži, bilo ideoloških, bilo povijesnih, a to je ponovo iskazao na prekjučerašnjem zasjedanju u Spomen Domu u Pazinu 25. rujna 2008.g., u povodu 65. i lažne obljetnice donošenja povijesnih Pazinskih rujanskih odluka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom. Iz njegovog svečanog govora, koji je održao kao specijalni izaslanik predsjednika Republike Hrvatske, opskurnog negospodina Stipe Mesića, ostalo je prilično nejasno na koju to »maticu zemlju« misli Damir Kajin i njegov pokrovitelj Stipe Mesić – maticu zemlju Hrvatsku ili maticu zemlju Jugoslaviju?! Jamačno na Jugoslaviju, a ne Hrvatsku. Uostalom, to i sam datum te obljetnice govori: 25. rujna 1943., a ne 13. rujna 1943.! A ta dva povijesna datuma se razlikuju kao nebo i pakao! Kao demokratska Hrvatska i totalitarna satrapija Jugoslavija.

Naime, u Istri, a posebice u udbaškom Glasu Istre sustavno se stvaraju nedoumice – koji je pravi Dan sjedinjenja Istre s maticom zemljom Hrvatskom! O tome je u Glasu Istre (ali još više u »Istarskom Glasu« iz Labina prije sedam ili osam godina!) polemizirao moj stari prijatelj Vlado Jurcan, inače sin partizanskog borca iz sela Jurcani, koje se nalazi vrlo blizu većeg sela Rakovci u Istri, iz kojega je bio i legendarni vođa ustanka naroda Istre, ugledni predratni »narodnjak« Joakim Rakovac. Stoga ću jednim dijelom ponoviti njegove stare argumente (koji su nam obojici bili zajednički), a uz to dodati i još nekoliko krucijalnih podataka (jedan dio toga sam već napisao na portalu AMAC-Hrvati, a nakon toga objavio i na ovom svom blogu Semper Paratus Croatiae, prije više od godinu dana, pod naslovom: »EKSTREMNO-ORTODOKSNI DAMIR KAJIN – Vjerni sljedbenik tovarišča Staljina!«).

Prava povijest kaže da je istarski narod podigao svoj ustanak ujutro 9. rujna 1943.g., čim je prethodne večeri (8. rujna 1943.g.) čuo da je kapitulirala Italija. Tog sudbonosnog dana je oslobođeno Lanišće na Ćićariji i zauzeta je kasarna talijanske fašističke vojske. Narod se domogao oružja. Planuo je općenarodni ustanak. Prva istarska partizanska četa s Ćićarije i iz Buzeta je u istom danu prerasla u bataljun, koji je brojio više od 200 boraca (iz knjige Ljueo Drndića: »Oružje i sloboda Istre« , Školska knjiga – Glas Istre 1978.g., str. 312./313.). Slijedećeg jutra, 10. rujna 1943.g. ustanici zauzimaju snažni garnizon u Lupoglavu, koji je brojio više od 500 vojnika. Do večeri tog dana već je stvoren i drugi bataljun. Idućeg dana, 11. rujna 1943.g. oslobođeni su Buzet (garnizon od 1.000 vojnika) i Pazin, u kojem je pukovnik Monteverdi, komandant velikog garnizona, položio oružje pred Ivanom Motikom. Nakon toga Ivan Motika kreće u nedaleki Žminj, u kojem ga već čekaju ustanici-prvoborci- narodnjaci starog Mate Peteha i njegove grupe. Sve je dakle bilo spremno za 13. rujna 1943. kada u Pazinu vođa ustanka naroda Istre, ugledni narodnjak Joakim Rakovac otvorio najznačajniji sastanak u povijesti Istre i održao pozdravni govor, nakon kojeg je pozvao Ljubu Drndića (rođenog u Karojbi) da pročita tekst Proglasa narodu Istre. Evo srži tog Proglasa koji je Ljubo Drndić čitao:

»Istarski narode!

Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje. U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati…

Rodoljubi Istre!

Prvi put u našoj historiji uzima narod kormilo u svoje ruke. ISTRA SE PRIKLJUČUJE MATICI ZEMLJI I PROGLAŠUJE UJEDINJENJE SA OSTALOM NAŠOM HRVATSKOM BRAĆOM….

ŽIVJELA HRVATSKA ISTRA!

ŽIVJELA JUNAČKA NARODNO OSLOBODILAČKA VOJSKA!

ŽIVIO ZAVNOH!

ŽIVJELA CRVENA ARMIJA!

ŽIVJELE SAVEZNIČKE ARMIJE!

SMRT FAŠIZMU-SLOBODA NARODU!

NARODNO OSLOBODILAČKI ODBOR ZA ISTRU

(iz knjige Ljube Drndića, str. 329.-331. ; podvlačenja učinio A.R.J.)

To je prva i najvažnija povijesna činjenica.

Valja odmah i ovdje uočiti da se nigdje ne spominju ni partizani, ni Tito, ni Jugoslavija! To se malo kasnije i još mnogo kasnije lukavo i podlo dopisivalo i dopisivalo. A svi mi ostali smo bili robovi jedne prešućene, zabranjene, i krivotvorene povijesti! I evo kako je to išlo prvim koracima, već kroz desetak dana tog rujna 1943.g.:

Politički komesar Glavnog štaba Hrvatske, nezdravi slabić Vladimir Bakarić, stigao je s još nekoliko njegovih članova 19. rujna 1943. u štab 13. primorsko-goranske divizije, gdje je istoga dana donijeta odluka o osnivanju Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru. Za komandanta je postavljen Sava Vukelić, a za komesara Joža Skočelić (Knjiga Ljube Drndića, str.334.). S grupom „iskusnijih boraca iz štabova brigada i s komandirima vodova i četa“ (navodnici su moji““ A.R.J.) krenuo je štab u Istru…U toj knjizi nije rečeno da je sa Savom Vukelićem u Istru došlo i mnogo ličkih boraca i njihovih komandanata, a u tom njegovom Operativnom štabu za Istru je bilo i ruskih instruktora!!

S dolaskom Operativnog štaba u Pazin 23. rujna 1943.g. prestao je djelovati Štab hrvatsko-slovenskog odreda za Istru, pod čijim je rukovodstvom već tada u brojnim četama i bataljunima bilo obuhvaćeno oko 12.000 boraca. Operativni štab za Istru odlučio je od postojećih formacija stvoriti tri brigade i tri odreda.... Za komandanta Prve brigade „Vladimir Gortan“ postavljen je Nikola Tatalović (lički Srbin! opaska A.R.J.). Za komandanta Druge brigade postavljen je Vitomir Širola Pajo, a za komandanta Treće brigade postavljen je Srđan Uzelac (lički Srbin! opaska A.R.J.).

Dakle, Ljubo Drndić je u svojoj knjizi, objavljenoj tek 1978.g., prešutio neke ključne

stvari (poslijeratne tabu teme!), pa ću stoga ja to ovdje malo bolje pojasniti.

Dogodila se klasična komunistička prijevara, kojom je daljnje rukovođenje ustankom naroda Istre oduzeto iz ruku Istrana i predato u ruke ličkih Srba: Save Vukelića, Nikole Tatalovića, Srđana Uzelca, Dimitrija Vojvodića-Zeke i još nekih „iskusnih boraca iz štabova brigada“, ličkih, crnogorskih, itd. Dakle, istarski borci su bili dobri samo kao borci, ali nikako kao glavni komandanti i glavni komesari! (prepisao sam ovo iz mog godinu i pol starog publicističkog članka „Istarske fojbe nisu bile plod hrvatskog nacionalizma, nego su bile plod ideološkog Jugo-staljinizma i sovjetsko-ruskog ekspanzionizma“, koji je udbaški Glas Istre odbio objaviti, te je stoga objavljen na mom blogu „Semper Paratus Croatiae“ nešto kasnije).

Tako je stvorena vojna podloga i za političku prijevaru, evo kako: „Kada su povijesne odluke Okružnog NOO za Istru stigle u Otočac, tada glavnog grada slobodne, partizanske Hrvatske i sjedišta CK KP Hrvatske, ZAVNOH-a i Glavnog štaba Hrvatske, izazvale su oduševljenje, ali i obavezu da se brzo i efikasno djeluje. Zato je 20. rujna 1943.g. sazvano zasjedanje Predsjedništva i Izvršnog odbora ZAVNOH-a, koje je donijelo Odluku da se Istra,… priključuje matici zemlji – Hrvatskoj i preko nje novoj Jugoslaviji.!

ZAVNOH je odmah uputio u Istru svog izaslanika Jakova Blaževića (inače srpskog zeta! opaska A.R.J.), člana CK KP Hrvatske, sa zadatkom da …. istarske vođe Ustanka upozna s (tajnim??) odlukama donijetim u Otočcu. Evo ključne rečenice o tome u Drndićevoj knjizi na str.337.: „U ocjenama do tada ostvarenih dometa NOP-a Istre i pri utvrđivanju narednih zadataka i načina njihove realizacije, pojavile su se između Jakova Blaževića i članova partijskog rukovodstva Istre razlike, koje se i u sačuvanim izvještajima tog perioda mogu jasno sagledati….“. Drugim riječima, Ljubo Drndić se 1977. i 1978.g. nije usudio reći o čemu se zapravo radilo! Ono što je mogao reći - dakako, na uvijen način - odnosno između redova, jest da je Jakov Blažević u Pazinu 25. rujna 1943.g. diktatom prisilio Istarski Sabor da u posebnom (novom!) Proglasu obavijesti narod da je Istra pripojena Jugoslaviji!

Tako je Istra, ujedno, i oslobođena od strane istarskih partizana (Narodnog Fronta), ali u isti mah i okupirana od strane srpskih staljinista, što iz četničkih krajeva Like, što iz Crne Gore, što iz Beograda i Srbije! A oni su ubrzo smjenili sve glavne istarske vođe autohtonog istarskog partizanskog pokreta (citiram pet onaj moj članak).

Tako se i nad Istrom se spustila „duga mračna noć“.

Eto kako je Istra ustvari pripojena Jugoslaviji!! Drugim riječima, izuzeta iz Hrvatske i pripojena Jugoslaviji! I to je ono što će odrediti njenu poslijeratnu sudbinu. U Istri će doći do etničkog čišćenja i to kao na nacionalnoj, tako i na ideološkoj osnovi. Tako je došlo je do nekoliko egzodusa istarskih Talijana, a još više do egzodusa istarskih Hrvata. A onda će se Istra početi malo-po-malo posrbljavati i jugoslavizirati! No, to je izvan ove priče.

Dakle, Kajin i Mesić su, uz bratsku podršku ostarjelih istarskih infojbatora, prekjučer u Pazinu 25. rujna 2008.g. slavili pripojenje Istre svojoj matici – Jugoslaviji, a ne Hrvatskoj!

Slavili su krivotvoreni komunistički „praznik“ (prazan od istine!), a ne obljetnica općenarodnog ustanka i prvog i jedino pravog (!!) proglašenja sjedinjenja Istre s maticom zemljom Hrvatskom!

Kajin, Mesić i nekadašnji mladi „infojbatori“ Istre, a sada još uvijek bezobrazni starci, slavili su svoj povijesni falsifikat, od kojeg su oni i njihovi sinovi i kćeri vrlo dobro živjeli 45 godina. I to je cijela priča o njima, a naročito o specijalnom izaslaniku predsjednika Republike, opskurnog negospodina Stipe Mesića – Damiru Kajinu, zastupniku Udbo-fašističkog krila IDS-a, ekstremnom istarskom lokal-šovinistu i ekstremno-ortodoksnom staljinističkom komsomolcu (to jest skojevcu).

To je priča o jednom bezobraznom, drskom, lažljivom i histeričnom čovjeku, prepunom „revnosti koja ubija“, koji mrzi svoj vlastiti hrvatski narod – ako je on uopće Hrvat?!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)

Brtonigla, Istra

P.S.: To je ujedno priča kako se IDS pretvorio u udbo-komunistički – KIDS (Udbo-

komunistički istarski „demokratski“ Sabor). Nisu nimalo slučajno iz njega ispali Ivan Corrado Pauletta, Loredana Bogliun, Mario Blečić i njima slični. Svaka „revolucija“ jede svoju djecu. Nihil novi sub sole.

A.R.J.

P.S. (2): Još ovog tjedna će na mom trećem blogu „Semper Paratus Prometheus biti

objavljen jedan deset godina star tekst: „Mi Trebamo suditi Motiki i Piškuliću !“,

od 28. rujna 1998.g., kao dopuna ovom tekstu.

A.R.J.