Friday, December 21, 2007

KAKO SHVATITI MINISTRA DIMITRIJA RUPELA

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 13. kolovoza 2007.

Si vis pacem, para bellum!
KAKO SHVATITI MINISTRA DIMITRIJA RUPELA
(SAMO TUŽBA MOŽE ZAUSTAVITI LJUBLJANU!)

Uvodna napomena:
ovaj tekst je već bio objavljen prije četiri mjeseca na Web portalu Hrvati-Amac. No, držim da je i sada vrlo aktualan, jer nam se "presneti" Rupel nikako ne skida s vrata. Da naš premijer Sanader ima "petlju", on bi zamrznuo naše beskrajne pregovore s EU slijedećih šest mjeseci, dok nam se Rupel ne skine s vrata!

Slovenački ministar Dimitrije Rupel je nama Hrvatima ponovo napravio jednu svoju «psinu». to jest novu svinjariju. Ovaj put Rupel je konačno, nakon 15 godina kategoričkog odbijanja, iznenada pristao na bivši hrvatski prijedlog da se naši «granični problemi» riješe arbitražom.
To je konačno razveselilo našeg (u svakom pogledu) malešnog župana istarskog Ivana Jakovčića, koji je to pozdravio ovim riječima: «Ovo je svakako korak naprijed, jer je Slovenija napokon izgovorila riječ arbitraža! Isto tako dobro je da će Badinter voditi arbitražni postupak... Nije još jasno što bi trebao biti predmet arbitraže ali sigurno je da je jedina valjana solucija međunarodni postupak, čiji će rezultati biti obvezujući za obje države».
Što reći na ove maloumnosti našeg istarskog župana Ivana Jakovčića? Dakle, Ivan Jakovčić drži da se «treba pronaći instituciju i čovjeka od povjerenja i prepustiti se međunarodnoj odluci, jer svaka druga varijanta posredovanja bez čvrstih jamstava obvezivanja bila bi neefikasna».
Što reći na ovo, nego «o sancta simplicitas!».

Naprotiv, mi smo «semper paratusi» protiv bilo kakve internacionalizacije tobožnjih «graničnih sporova», koje nam Dimitrije Rupel i Zmago Jelinčić, uz asistenciju Jožka Jorasa i Marijana Podobnika non-stop izmišljaju. Uostalom, za poznatog orjunaša Zmagu Jelinčića dobro je poznato da je bio suradnik Udbe u Njemačkoj dugi niz godina, gdje je uhodio i potkazivao najuglednije slovenačke političke disidente. Kada se to javno saznalo 1992.g., njegovu su Slovensku nacionalnu stranku smjesta napustila četvorica od ukupno šest njenih zastupnika u Slovenskom Državnom Zboru, jer nipošto nisu htjeli da i na njih padne sumnja da su i oni bili suradnici Udbe.
Što je onda ovdje najčudnije?
Najčudnije je da dosad u Hrvatskoj nitko (osim mene, koji sam bio non-stop i sustavno cenzuriran) nije ni pokušao povezati i Dimitrija Rupela s Udbom! Čudno, jer sve što je dosad Rupel radio, kao da je naručeno iz Beograda! A radio je mnogo i na štetu svog naroda i države Slovenije!
Dakle, nitko dosad nije u Hrvatskoj ni pokušao odgonetnuti «enigmu Rupel», a to je jedna vrlo jednostavna matemetička jednadžba i to sa samo jednom nepoznatom. Dakle, Rupel je u njoj «Y», a nepoznata «X» je Udba! Kada se ta nepoznanica pokuša tako definirati, rješenje je odmah tu! A ta pretpostavka se sama po sebi nameće, ako se sjetimo jedne izjave za javnost iz DFS-a (Demokrat-skog Foruma Slovenije) iz 1993.g. da je obnovljena udbaška osovina Beograd–Ljubljana–Trst! E, vidite, upravo te godine je u Sloveniji Udba opet uzela sve uzde u svoje ruke. A onda je slovenačkom politikom zavladala Udbo-masonerija i Dimitrije Rupel je postao njen ministar vanjskih poslova. A s njim je u igru ušao i London, koji je baš tada bio do lakata upleten u rat u Bosni, dakako na srpskoj strani!
«Je li moguće da između Srbije i Slovenije postoji tajni dogovor o podjeli «interesnih sfera» na tzv. «Zapadnom Balkanu», pitao sam ja Ivicu Račana u svom pismu «Slovenija se ponaša kao 'Veliki brat': 'Što je vaše, to je i naše, a što je naše, to je samo naše!», od 3. rujna 2003.g., uoči vrućih parlamentarnih izbora od 23. studenog 2003.g. Dakako, to pismo već totalno «račanizirani» Vjesnik nije objavio. «Događaji i činjenice to potvrđuju. 'Tajna veza' je Zmago Jelinčić, bivši suradnik Udbe, koji je istovremeno zajednički glasnogovornik-provokator i Ljubljane i Beograda, odnosno dvorska luda koja govori ono što njegovi gazde ne smiju otvoreno reći. Iz tog tajnog dogovora jamačno izvire tolika bahatost Ljubljane glede dugova Ljubljanske banke hrvatskim štedišama, bahato otimanje Nuklearke Krško, odbijanje plaćanja odštete za petogodišnju neisporučenu struju, te opet naknadno jednogodišnju neisporučenu struju, bahato prisvajanje cijelog Piranskog zaliva (1992.g., kad je Hrvatska bila u ratu sa Srbijom), bahato otimanje hrvatskih sela Hotize i Murišće, bahato ponašanje u hrvatskoj crkvenoj župi Štrigova, drska okupacija Svete Gere i bahato odbijanje bilo kakvih «pregovora» o tome sa Zagrebom. Sve je to–tobože–nekakva mutna «sukcesija», u kojoj Ljubljana i Beograd također zajedno nastupaju: planski i vrlo koordinirano. Konačno je ministar Dimitrije Rupel skinuo taj smokvin list i stao iza Zmage Jelinčića, otvoreno i nedvosmisleno».

Stoga provjerimo sada gornju tvrdnju (da je ministar Dimitrije Rupel usko povezan s Udbom).

«Prijatelj Srbije Rupel» - napisao je u našem «Večernjem listu» 29. srpnja 2006.g. njegov stalni komentator iz Beča g. Alexander Oršić, kada je Rupel na čelu skupine «prijatelja Srbije» (Slovenija, Slovačka i Češka), koja je htjela pomoći Koštunici i Beogradu, zatražio od (tada) predstojeće bečke konferencije da usvoji stav «da bi sve države Zapadnog Balkana, zbog problema Kosova i drugih srbijanskih problema, trebale zajedno ući u EU, a ne svaka za sebe pojedinačno. «Pridodamo li tome da je inicijativa predstavljena u londonskom Chatham Houseu, nije teško odgonetnuti požutjeli versailleski rukopis» mudro je to zaključio naš Alexander Oršić!
Slično je pisao i g. Milan Jajčinović u svom članku «Inat susjeda međaša» u «Večernjem listu» od 20.rujna 2006.g. u okviru svoje kolumne «Bijeda politike», ovako: «Slovenci se ponašaju poput susjeda koji stalno nešto zanovijeta, koji neprestance tvrdi i uvjerava da međa nije tu gdje jest, nego da ju je susjed prisvojio. I kada vidi da se susjed baš puno i ne buni on ide dalje. Ta psihologija zadrtog međaša je iritantna, ali nije nelegitimna. Slovenci tom programiranom mrzovoljom štite ono što drže nacionalnim interesom, a njega su uspješno čuvali za obiju Jugoslavija. Nije tu bitno jesu li ih predvodili građanski političari ili komunisti». Dakle, ja osobno zaključujem, Rupel nastavlja za Slovence vrlo uspješnu politiku popa Korošca i Edvarda Kardelja (koji nam je 1956.g. oteo šest župa na Gornjoj Bujštini i Buzeštini: Hrvoje, Topolovac, Gradin, Pregare, Črnicu, itd. s 36 hrvatskih sela,). A Kardelj nam je još prije toga 1952.g., uz pomoć pukovnika Miloša Stamatovića, pomaknuo granicu s mosta preko Dragonje u Sečovlju na jug do kanala Sv. Odorika i tako Hrvatskoj oteo oko sto hektara zemlje s lijeve strane ušća Dragonje u more u Piranskom zalivu/Savudrijskoj vali (podatak koji mi je osobno dao pokojni inž. Božidar Ekl, bivši upravitelj radova na odvodnji Sečovljanskog polja 1946.g. Na toj zemlji su Slovenci kasnije sagradili aerodrom Portorož. A danas im je i to malo, pa bi sada i preko kanala!
«Svoje su interese Slovenci znali štititi. Danas ih štite čak i ondje gdje oni nisu objektivno ugroženi, pa i na granici s Hrvatskom. Njihova se graja najčešće doima paranoičnom, no ona je preventivna: cilj joj je da se galama o ugroženosti shvati kao prava ugroženost».... «Uvjerene da je pravda na njihovoj strani hrvatske vlasti 'ne žele zaoštravati' uzdajući se u neki konačni pravorijek. Slovenci to znaju i taj mentalni stav koriste kao povod za politiku 'idemo dalje' uzdajući se da za neizvjesno vrijeme mogu utjecati na taj konačni pravorijek». Tako je pisao M. Jajčinović prije godinu dana.

Ja sam osobno to pisao mnogo izravnije u svojim publicističkim tekstovima u Vjesniku: «Slovenci bi s nama mijenjali 'naše za naše'» 29. svibnja 2001.g i «Granicu sa Slovenijom vratiti na Dragonju», 1. rujna 2001.g., te i u «Nikakva arbitraža o Piranskom zaljevu ne dolazi u obzir» od 23. kolovoza 2002.g. (nažalost je moj potpis tu bio izostavljen!). Tu je bio i moj gore navedeni članak «Slovenija se ponaša kao Veliki Brat: što je vaše to je i naše, a što je naše to je samo naše!» od 3. rujna 2003.g. Izvrsno je o tome pisao i g. Stjepan Bučar iz Zaboka: «Slovenci nisu niti za dogovor, niti za arbitražu» (Vjesnik, 30. ožujka 2004.g.). A nakon što je moje ime konačno bilo zabranjeno u Vjesniku, a Vjesnik već sasvim «sanaderiziran», odbijeni su moji tekstovi: «Tužba, i samo tužba može zaustaviti Ljubljanu!», od 27. kolovoza 2005.g. i «Veni et sume Slovenec!» od 4. listopada 2005.g. A upravo iz ovog posljednjeg želim citirati slijedeće:

«Ljubljana vrlo dobro zna što radi (a to još nitko u Hrvatskoj političkoj i drugoj javnosti nije uočio!), naime ona znalački stvara pravni presedan. Ljubljana sasvim sigurno računa na presudni autoritet Londona pri rješavanju ovog slučaja» (proglašenja slovenskog epikontinentalnog i ekološkog pojasa» u hrvatskom moru, od rta Savudrija sve do visine našeg Vrsara). «A Londonu dobro dođe bilo što s čime bi mogao pritiskati i ucjenjivati Hrvatsku... Naime, početak pregovora za ulazak Hrvatske u EU je još jedan težak poraz Euro-masonerije, skoro jednak njenom porazu s Europskim ustavom! Zašto? Zato što je na scenu snažno i odlučno stupila «Mittel-Europa», koja je snažno poduprla Austriju u njenom odlučnom suprostavljanju službenom Londonu i njegovim stalnim opstrukcijama hrvatskih napora za početak prijemnih pregovora s EU» ..... «Siguran sam da Ljubljana nije sama proglasila svoj 'epikontinentalni i ekološki pojas' u našem teritorijalnom moru, nego u 'sadejstvu' s mračnim snagama u Beogradu. I nije to bez znanja i dogovora s Londonom!».
Dobro je da se naš premijer Sanader konačno trgnuo i probudio iz svoje duboke EU-euforije i postao svjestan svoje promašene, rekao bih ja - katastrofalne euro-politike. Naime, danas smo mnogo dalje od članstva u EU, a mnogo bliže članstvu u SEECP tzv. «Zapadnog Balkana» nego na početku njegovog mandata prije tri i pol godine. Stoga je premijer Sanader konačno i odlučno odbio Rupelov iznenadni i dvolični prijedlog «da se sva otvorena pitanja s Hrvatskom rješavaju u paketu, i to na OESS-ovu sudu za mirenje i arbitražu», a Rupel je spomenuo i ime Roberta Badintera kao voditelja postupka.
Čudno je, naime, da se Rupel konačno sjetio Badintera, čije je Rješenje za granice novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije Rupel 15 godina osporavao! Međutim, nemojmo opet biti naivni: Rupel opet kupuje vrijeme i smišlja nove «psine» i svinjarije Hrvatskoj! A to znači da će nam on uskoro izmisliti i otvoriti nekoliko novih «otvorenih pitanja», odnosno svojih novih izmišljenih problema. Tako on održava svoju političku karijeru, dok se njemu ne otvori neka nova i bolja prilika... primjerice za kandidaturu za novog predsjednika Slovenije, nakon isteka mandata sadašnjeg predsjednika Janeza Drnovšeka!
Što se tiče OESS-a, on više nipošto ne dolazi u obzir (bez obzira na nedavnu izjavu Stipe Mesića da OESS treba još ostati u Hrvatskoj). OESS se cijelo vrijeme u Hrvatskoj ponašao kao vrlo čudni, krajnje pristrani i sumnjivi zaštitnik Srba, povrata njihovih ukinutih stanarskih prava, obnove i izgradnje 40.000 kuća za Srbe-povratnike (koji oni već par godina preprodaju našim izbjeglicama iz Bosne, odnosno tzv. Republike Srpske), itd. Sjetimo se samo Semnebyija! Stoga recimo to jasno i vrlo glasno: Nikad više OESS!!
Što se tiče uvaženog g.Roberta Badintera – samo ovoliko: Nema povratka na 1991.g.! Što je bilo, bilo je! Mi nećemo ponovo od gotovog činiti veresiju! Uostalom, g. Robert Badinter je pravnik, i on bi ponovo gledao samo ono što je bilo «pravno», a ne i ono što je bilo bespravno, odnosno razboj-ničko! A u Srbo-komunističkoj Jugoslaviji je sve moglo biti «pravno» i sve u isto vrijeme biti razbojnički oteto! G. Roberta Badintera ni 1990./1991.g. nije zanimalo što je stvarno bilo dogovoreno 29. novembra 1943.g. na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, niti što su od toga sve Srbi (Đilas i Vaso Čubrilović!) poništili 1944.g. i 1945.g. (autonomiju Sandžaka, Vojvodine, Kosova i Boke Kotorske!), njega ne zanima naš Sporazum sa SNOS-om (Slovenskim narodnoosvodilnim svetom) iz 1944. o tome da će etnička granica biti na mostu u Sečovlju preko Dragonje i na ušću Dragonje u more (a ne na nekom kanalu Sv. Odorika dva kilometra južnije!), itd., itd. Badinter nije političar i on ne može van svoje kože! A ovo uostalom nije ni njegova uža struka! Hvala mu, ali neka ostane doma!

Ponovit ću ono što sam pisao prije desetak godina, a nije nigdje objavljeno: u ljeto 1989.g., kada je raspad Jugoslavije bio gotova stvar i nakon što su propala posljednja tri kongresa SKJ, postignuta su u Beogradu dva tajna sporazuma. Prvi je bio da tajne službe programirano «rasture» Jugoslaviju. A one, tajne službe, da preventivno osnuju svoje brojne satelitske političke stranke. I da onda puste da se svi nacionalizmi kontrolirano ispuhaju, dok se ne ugase sami od sebe. Pa da tajne službe nakon toga Jugoslaviju ponovo sastave! Drugi tajni sporazum je bio samo između vrhova Srbije i Slovenije, da se Sloveniji dozvoli izlazak iz Jugoslavije, pod uvjetom da ona to plati, odnosno isplaćuje na duži rok, čak i nekom vrstom dugotrajne «apanaže» Beogradu! Za uzvrat, Slovenija će dobiti najpovlašteniji status i položaj na budućem novom jugoslavenskom tržištu, ma kako se ono ubuduće bude moglo nazvati i formirati. Za takav pothvat bilo je važno zvati se Dimitrije, a moglo je i Slobodan (t.j. Zmago) ili slično. A budući da je početkom 1945.g. Ljubljanom i njenom okolicom protutnjao stanoviti Dimitrije Ljotić sa svojim četničkim «Zbor-om», očito je on ostavio dubok trag i posijao mnogo svog sjemena po Ljubljani i njenoj okolici... A onda je ponovo došla srpska okupacija, u kojoj su posebno brzo rasli i cvjetali razni Dimitriji i Slobodani (t.j. Zmage).

No ovdje je ipak riječ o našem hrvatskom dvorištu. U situaciji kada se Slovenija sve više oslanjala na Srbiju, Sanader se morao mnogo više osloniti na Austriju i promovirati ideju (obnove) «Mittel Europe», kao obrane od podle i perfidne engleske ideje tzv. «Zapadnog Balkana. A on to nažalost nije učinio, nego se uludo uzdao u Anglo-masonski blok u Bruxellesu. Isuse, Bože!

Dakle, si vis pacem, para bellum! Na slovenačke maksimalističke zahtjeve, mi konačno moramo odgovoriti jednako snažnim našim maksimalističkim zahtjevima: Granicu sa Slovenijom vratiti na Dragonju! A osim toga još zaprijetiti Sloveniji da ćemo mi svoju bivšu hrvatsku zemlju južno od ušća Dragonje pa do kanala Sv. Odorika prodati Talijanima. Pa neka se onda oni suoče s perspektivom svog natezanja s Italijom oko toga, ako im je tako bolje. Dobro je rekao g. Ivan Gabelica prije desetak godina: «Slovenci su nam najgori susjedi». Razdvojimo se od njih barem u Piranskom zalivu, a onda će sve ići lakše i bolje na Svetoj Geri, na Muri i na Sutli! Dakle, «si vis pacem para bellum!». Tražimo nazad sve svoje, da bismo zadržali ovo što danas imamo!

Ponovit ću ono što sam prije šest godina napisao u «Vjesniku»: «Vrijeme je da se odnosi s Republikom Slovenijom s tzv. 'bratskih odnosa' reduciraju na hladne odnose reciprociteta... Nisam za rat s njima, ali sam za 'hladni rat' s njima. Zašto? Zato što oni upravo tako već deset godina postupaju s nama! Ponovit ću: ništa bez reciprociteta. Reciprocitet bi morao biti okosnica naših odnosa sa svim našim susjedima, pa i međunarodnom zajednicom. Jer je reciprocitet najbolja zaštita našeg narodnog i državnog suvereniteta!».

Ante Rokov Jadrijević
(hrvatski socijal-radikal)
tel. 095/812 97 26

No comments: