Današnjeg HDZ-a Tuđman bi se prvi odrekao!

Davor Dijanović Današnjeg HDZ-a Tuđman bi se prvi odrekao! Kako nas obavještavaju mediji Zapadnobalkanske Republike Hrvatske, dična demokršćanska i velehrvatska stranka Hrvatska Demokratska Zajednica (HDZ) – koja svoje rodoljublje i privrženost kršćanskim načelima u praksi dokazuje financiranjem spomenika pokolju hrvatskih civila, izglasavanjem protukršćanskih zakona, odustajanjem od elementarnih nacionalnih ciljeva te puzanjem pred svakim trećerazrednim bruxellskim birokratom - odlučila se je vratiti svojim korijenima. Nema tako posljednjih dana gotovo niti jednoga važnijega političkog govora HDZ-ovih stranačkih čelnika u kome se ne spominje dr. Franjo Tuđman. Ne treba biti vrstan politički znalac kako bi se razaznali motivi takve nagle promjene HDZ-ove političke retorike i taktike. Tko ima na umu činjenicu da su se članovi HDZ-a posljednjih godina natjecali u poništavanju Tuđmanove političke ostavštine – ne bi li za nagradu dobivali oglodane kosti bruxellesko-londonskih gospodara - taj može vrlo lako zaključiti kako je riječ o jeftinoj i prozirnoj predizbornoj demagogiji. Jer, postoji čitav niz pokazatelja koji jasno i nedvosmisleno pokazuju kako HDZ-u nije ni do kakvoga povratka izvornoj HDZ-ovoj politici. Tuđmanov HDZ, naime, zasigurno ne bi financirao spomenik četničko-komunističkome pokolju hrvatskih civila u Srbu. A da stvar bude gora, HDZ-ovim su čelnicima činjenice o ustanku u Srbu vrlo dobro poznate. To jasno pokazuje Bebićev nedolazak u Srb, iako je upravo on bio sponzor toga četnokomunističkoga derneka. Kasniji Hebrangov medijski istup u kome je prozvao Bebića da financira četničke orgije, imao je, dakako, za cilj barem donekle anulirati političku štetu koju si je HDZ u očima birača pribavio tim potezom (kao da Hebrang za otvaranje spomenika nije ranije znao!). HDZ je, dakle, u želji da pod svaku cijenu ostane na vlasti, svjesno financirao spomenik pokolju vlastitoga naroda, a da bi sramota bila veća, za spomenik "Oluji" sredstva se moraju prikupljati putem telefonskih poziva. Taj mali detalj vrlo dobro pokazuje koliko je HDZ-u stalo do hrvatske države i koliko je najava retuđmanizacije iskrena. Dakako, spomenik u Srbu samo je dio čitavoga sramotnog mozaika. Stranka kojoj je do povratka državotvornoj Tuđmanovoj politici, nesumnjivo ne bi pristala na srpski zahtjev za teritorijalnom autonomijom, a zasigurno ne bi financirala srpski tjednik u kome se otvoreno sotoniziraju sami temelji hrvatske državnosti, izruguje dr. Franjo Tuđman (na koga se HDZ u svojim istupima tobože poziva), hrvatski vojnici prikazuju kao koljači, a legitimna vojno-redarstvena akcija oslobađanja okupiranih prostora "Oluja" prikazuje kao zločin. Nema, dakle, baš ni jednoga pokazatelja da se HDZ vraća politici dr. Franje Tuđmana. Naprotiv: HDZ i dalje nastavlja starim stazama "bratstva i jedinstva" sudjelujući u obračunu s ostacima ostataka hrvatske državnosti i gradeći u formi Zapadnog Balkana ("Jugosfere") novu balkansku uniju. Ta će unija, dakako, biti samo provizorno rješenja prema novoj Jugoslaviji. Da je tome tako vidi svatko tko to želi vidjeti. Suprotno mogu tvrditi samo politički diletanti i slijepci, te oni koji su izravno upleteni u čitav taj plan, koji se - radi straha od mogućih reakcija građana – još uvijek odvija polutajno (iz istog se razloga oni koji upiru prstom u te činjenice pokušavaju ismijati kao tobožnji teoretičari urote, kao da nam u povijesti već nebrojeno mnogo puta nisu u tajnosti pripremili kojekakve ugovore i državne tvorevine, pa nas tek kasnije o tome obavijestili) . Najava povratka Tuđmanovoj politici utoliko predstavlja ništa drugo nego pokušaj da se povrati dio birača koji su HDZ-u s pravom odlučili uskratiti glas imajući na umu činjenicu kako današnji HDZ osim imena i dijela poslušničkoga stranačkog kadra s Tuđmanovim HDZ-om ne dijeli baš ništa. Dakako, tom će jeftinom medijsko-političkom spinu nasjesti samo zadnji politički naivci. Tko do danas nije naučio da se HDZ-ovo domoljublje od 2000. do danas svodi na predizborne verbalno-deklaratorne demagoške kvazidomoljubne akrobacije i na tamburanje nacionalnih budnica, dok se u praksi istodobno provodi anacionalna, sluganska i izdajnička politika, taj u životu vjerojatno nije naučio ništa. Već na izborima 2007. svaki je svjestan i izgrađen hrvatski rodoljub znao da je glas za HDZ isto što i glas za SDP, te da među tim strankama – osim na deklaratornoj, taktičkoj razini – nema nikakvih bitnih razlika. Sveto nas pismo uči da se ljude valja cijeniti po njihovim plodovima. Kada se razmotre plodovi HDZ-ove politike od 2003. do danas, jasno se vidi da se je HDZ od stranke koja je odigrala ključnu ulogu u stvaranju hrvatske države transformirao u stranku koja je – možda čak i više od Račanova SDP-a – sudjelovala u rastakanju hrvatske države i stvaranju pretpostavki za njezino ponovno integriranje u neojugoslavenske okvire. Kao što Hrvatska Stranka Prava koja je 1918. pod vodstvom zubara Ante Pavelića provodila "nacionalnu koncentraciju", tj. bila na čelu pokreta za utapanje hrvatske u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, nije imala apsolutno nikakve veze sa Strankom prava koju su osnovali Ante Starčević i Eugen Kvaternik, tako ni današnji HDZ koji je dao ogroman doprinos u poništavanju Tuđmanove političke ostavštine i hrvatske državnosti, te u lociranju i transferiranju Hrvatske nazad na Balkan kojemu Hrvatska ni po čemu ne bi tebala pripadati, nema nikakve veze s politikom Franje Tuđmana. Valja također dodati da je infantilna logika po kojoj bi se sve negativnosti HDZ-ove politike unazad deset godina prebacile samo na jednu osobu – Ivu Sanadera. Naime, mnogi koji danas javno napadaju i odriču se Sanadera do jučer su mu – što govori mnogo toga o njima samima - bili prvi suradnici i najvjerniji sluge. Nije, dakle, Sanader isključivi krivac za takav kopernikanski politički obrat HDZ-a nakon smrti Franje Tuđmana. Bez malih sanaderića takav obrat ne bi bio moguć. Svi oni koji su sudjelovali u kreiranju politike HDZ-a – jednako kao i oni koji su tu politiku legitimirali - podjednako su odgovorni. Ako zbog ničega drugoga, odgovorni su zbog besramne šutnje. A klimavci koji šute dok se udara na same temelje mlade hrvatske države nisu zaslužili biti niti blizu bilo kakvim odgovornim funkcijama. "Tko je osvedočen da mu znanje ne dosiže za moći dostojno saboriti, neka ne prima taj pretežki posao, neka ne bere nadnevnice iz ploda žuljah naroda, i za nje neka narod ne sramoti i ne izdaje", pisao je u svoje vrijeme Ante Starčević. Odgovornost za uništavanje hrvatske države i njezino geopolitičko transferiranje natrag na Balkan – koji je u Hrvatsku, uzgred rečeno, s Acinom žandarmerijom i upravnim službenicima doveo i danas često spominjanu korupciju, kriminal i nepotizam, što se je s kasnijim komunističkim primitivcima još dodatno pojačalo - ne mogu preko noći oprati demagoške najave o tobožnjem vraćanju izvornoj HDZ-ovoj politici (koja, uzgred rečeno, ni sama u mnogo čemu nije bila dobra), niti predizborno puhanje u kvazidomoljubni rog. Tko misli suprotno izruguje se hrvatskim biračima, koji su, doduše, već mnogo puta nasjeli jeftinim predizbornim obećanjima, no nadajmo se da ne će i ovaj put. Teze o "manjem zlu" pokazale su se promašenima i rezultirale su na kraju - Zlom. Umjesto "manjeg zla", valja glasovati za opciju koja će beskompromisno štititi nacionalne interese. Vrijeme kalkulacija je prošlost: ako želimo očuvati Hrvatsku na karti svijeta, vrijeme je da počnemo glasovati po svojoj savjesti, a ne po trulim političkim kalkulacijama, koje na vlast uvijek iznova dovode nesposobne, anacionalne i pokvarene herđave sluge herđava gospodara. Za kraj možemo zaključiti kako nije u pravu visokoistaknuti HDZ-ovac Gordan Jandroković kad u jednome tjedniku tvrdi da bi Tuđman provodio politiku kakvu provodi Jadranka Kosor. Upravo suprotno: Tuđman je prvi koji bi se odrekao današnjeg HDZ-a! Tko tvrdi suprotno, taj o Tuđmanu ne zna – ništa! Davor Dijanović