KOMUNIZAM I NACIZAM (2. ogled)

Alain de Benoist

KOMUNIZAM I NACIZAM (2. ogled)

Uvodna napomena:

Benevolentnošću Nakladnika gosp. Zlatka Hasanbegovića iz Zagreba i urednika Prof. dr. Tomislava Sunića, nastavljamo s objavljivanjem uvodnih dijelova knjige glasovitog i znamenitog francuskog intelektualca, publicista, esejista i filozofa Alaina de Benoista, 'glavnog predstavnika francuske „Nove desnice“

Knjiga se može naručiti direktno kod Nakladnika gosp. Zlatka Hasanbegovića, najbolje putem njegovog e-maila: zlatko.hasanbegovic@pilar.hr

* * * * * * *

* * * * * * *

2. ogled

Komunisti su oduvijek s gnušanjem odbacivali svaku pomisao da bi se moglo usporediti komunistički i nacistički režim. Općenito se zaboravlja da su to s jednakim negodovanjem odbacivali i nacisti. No, usporedbu su ipak davno načinili različiti autori poput Jacquesa Bainvillea, Elieja Halevyja, George Orwella, Victora Sergea, Andre'-a Gide-a, Simone-a Weila, Marcela Maussa ili Bernarda Shawa.

Od svršetka rata, Waldemar Gurian je Hitlera prikazivao kao 'zakašnjelog Lenjinovog brata', a nacizam kao 'mračni boljševizam' (fusnota: Waldemar Gurian, Der Bolschewismus als Weltgefahr, 1935..... Waldemar Gurian (1902.-1954.), podrijetlom Židov, obratio se na katoličanstvo, a 1933. emigrirao je u SAD. Začetnik je proučavanja totalitarizma....), dok je Trocki 1938. staljinizam i nacizam prozvao 'sukladnim fenomenima'. Oni koji su imali tužnu povlasticu biti zatvorenicima i u sovjetskom i u nacističkom logoru, bili su u prigodi načiniti pravu usporedbu. Oslobođena 1945. godine iz logora u Ravensbruecku, Margarete Buber Neumann, pripadnica skupine njemačkih komunista koju je NKVD bez oklijevanja premjestio iz logora smrti u Sibiru u gestapoovske tamnice, izjavila je: 'Ne vjerujem da je postojala ili da i dalje postoji razlika koja bi išla u prilog sovjetskih logora' (fusnota: Margarete Buber Neumann, Als Gegangene bei Hitler und Stalin, Stuttgart 1958.). No, njezin je glas odmah zatim ušutkan.

Ista je usporedba poslužila kao temelj za studiju o totalitarizmu, koncept koji je teorijski posebice razložila Hannah Arendt, a s kojim ćemo se susretati nešto kasnije. Allan Bullock je sastavio usporedni životopis Hitlera i Staljina (fusnota: Alan Bullock, Hitler and Stalin, Parallel Lives, London 1991.). Francois Furet nešto je kasnije izjavio: 'Staljinizirani boljševizam i nacional-socijalizam predstavljaju dva primjera totalitarnih poredaka u XX. Stoljeću. Ne samo da ih se može usporediti, nego oni sami za sebe čine jednu političku kategoriju (fusnota: Francois Furet, Le passe' d'une illusion...., Paris, 1995., str. 216). Isti je autor dugo razmišljao o dubinskim razlozima odbacivanja usporedbe tih dvaju sustava. 'Ta zabrana koju su svi neutješenici isticali gotovo kao vjersku istinu, ne dopušta shvaćanje istinskog komunizma – koji je totalitaran' (Francois Furet, 'Nazisme et communisme: la comparaison interdite', 1995. str. 18-20). Pierre Chaunu također je nacizam i komunizam opisao kao 'dvojajčane blizance'.

Alain Besancon ih je u svom govoru na godišnjoj javnoj sjednici na početku radne godine Francuskog instituta, prikazao kao 'jednako zločinačke sustave' (Le Monde, 22. listopada 1997., str. 17).

Usporedba komunizma i nacizma zapravo je ne samo legitimna, već i neizbježna, jer bez nje oba fenomena postaju nerazumljiva. Jedini način da ih se shvati – i da se shvati povijest prve polovice 20. stoljeća – jest da ih se 'uzme zajedno' (Francois Furet), i da ih se prouči u 'njihovu vremenskom kontekstu' (Ernst Nolte), što znači u zajedničkom povijesnom trenutku.

Jedan od razloga takvog postupanja jest postojanje onoga što Ernst Nolte naziva 'kauzalnim čvorom' (kausaler nexus) između komunizma i nacizma. Nacizam se, naime, s mnogo gledišta, pokazuje kao simetrična reakcija na komunizam, kao 'anti-marksizam' - piše Nolte – 'koji nastoji uništiti neprijatelja stvaranjem radikalno suprostavljene, iako srodne ideologije, i korištenjem gotovo jednakih metoda, iako značajno izmjenjenih'.

Godine 1922., za vrijeme pohoda na Rim, Mussolini se već namjeravao suprostaviti 'crvenoj prijetnji'. Slijedeće godine, u trenutku marša na Feldherrnhalle, nacizam, koji je tek nastajao, oslanjao se na sjećanje na Bavarsku komunu i spartakovske pobune.

Nasuprot parlamentarnim poredcima, koje se smatralo slabim i neprilagođenim, revolucionarni 'nacionalni' državni udar činio se kao logičan odgovor na boljševički državni udar, dok je istodobno u građanski život uvodio metode djelovanja naučenih iz iskustva rovova. Nacizam se, dakle, može definirati kao antikomunizam, koji je od protivnika preuzeo oblike i metode , počevši od načina terora. Ovu tezu, koju je 1942.godine iznio Sigmund Neumann (Sigmund Neumann, Permanent Revolution. Totalitarisation in the Age of international Civil War, Harper, New York 1942.), doradio je Nolte u svojem povijesno-genetičkom viđenju totalitarnog fenomena (Der europaeische buergerkrieg, 1917-1945. Nationalsozialismus und Bolshewismus, Ullstein, Berlin 1987.). Ono nameće pitanje odnosa međusobnog stvaranja i uzajamnosti, ili međuovisnosti tih dvaju sustava. Krajnje gledano, ono može dovesti i do zanemarivanja njihovih ideoloških korijena nastalih prije Velikog (Prvog svjetskog rata, op.ur.) rata, ali nema sumnje da u tome ima bar malo istine. Možemo to i drugačije izraziti, pitajući se bi li nacizam imao određena obilježja da sovjetski komunizam nije postojao. Odgovor je vrlo vjerojatno niječan.

'Deportacije u radni logor, primjećuje Alain Besancon, izmislio je i usustavio sovjetski režim. Nacizam je to smo preuzeo'.

Drugi motiv koji opravdava uspoređivanje dvaju sustava usko je dijalektičko isprepletanje njihove prošlosti. Baš kao što je sovjetski sustav žestoko mobilizirao u ime 'antifašizma', nacistički sustav je neprestano mobilizirao u ime antikomunizma. Nacizam je u liberalnoj demokraciji vidio slabi poredak koji naginje skretanju u komunizam, dok ju je prvi, tj. boljševizam, u isto vrijeme optuživao kao pogodnu za utiranje puta 'fašizmu'. Budući da je komunizam bio antinacistički nastrojen, on je stoga želio ukazati da svaki dosljedni antinacizam vodi u komunizam. Antikomunistički nacizam nastojao je na sličan način instrumentalizirati antikomunizam, opravdavajući se, dakle, pozivanjem na navodnog općeg neprijatelja. Takav način nacističke legitimizacije na račun antikomunizma, kao i komunističke legitimacije na račun antinacizma,doveo je do određenih posljedica. Tridesetih su godina, kako je primjetio George Orwell, mnogi postali nacisti zbog opravdanog straha od komunizma, dok su mnogi postajali komunisti zbog opravdanog straha od nacizma. Opravdani strah od komunizma poticao je potporu Hitleru u 'ratu protiv boljševizma', a opravdani strah od nacizma na viđenje posljednje nade za čovječanstvo u Sovjetskom Savezu.

Usporedba, naravno, ne znači i izjednačavanje: usporedivi režimi nisu nužno jednaki, iako su neki autori i to pokazali u slučaju komunizma i nacizma (Istina je da se radi o jednakim fenomenima, piše Renzo De Felice. Totalitarizam određuje i definira i nacizam i komunizam, bez ikakve razlike', ožujak 1988.). Usporediti znači postaviti jednu do druge dvije različite vrste istog roda, dva fenomena iste kategorije, kako bi ih se zajedno podvrgnulo određenom broju svjedočanstava. Uspoređivanje nije banaliziranje ili relativiziranje. Žrtve komunizma ne poništavaju žrtve nacizma, kao što ni žrtve nacizma ne mogu izbrisati žrtve komunizma. Nije ispravno, dakle, koristiti zločine jednog režima da bi se opravdala ili ublažila važnost zločina drugog režima: mrtvi se ne poništavaju, već se pridodaju.

To što je komunizam bio destruktivniji od nacizma ne znači da je zato drugi 'bolji' od prvoga, jer se odabir nikad nije svodio na alternativu između ta dva režima.

(obrada teksta za ovaj blog, A.R.J., 12. okt/listopada 2010.)