Japanci bez snova: generacija koja odbija trošiti

Ipress.hr/ Japanci bez snova: generacija koja odbija trošiti

Objavljeno: 25.10.2010.

Japanci bez snova: generacija koja odbija trošiti (Slijedi komentar Ante Rokova Jadrijevića

Japanski trgovci očajnički pokušavaju privući kupce sve nižim cijenama, čak i vjenčanja danas koštaju desetinu onoga koliko su koštala prije deset godina. Međutim, val se razbio o stijene, a Japan počeo dugo i neumoljivo nazadovati. Čitavu je već jednu generaciju Japan zapetljan u slab rast i deflaciju, korozivni slobodni pad cijena. Danas se Sjedinjene Američke Države i druge zemlje Zapada i same pokušavaju izvući iz duga i krize na tržištu nekretnina, a zapadnjački ekonomisti upozoravaju na "japanifikaciju", to jest, pad u istu deflacijsku zamku smanjene potražnje koja se javlja kad potrošači ne žele trošiti, korporacije ne ulažu, a banke sjede na hrpi novca, prenosi Poslovni dnevnik.

Polako se razvija začarani krug koji sam sebe hrani: cijene dalje padaju, smanjuje se broj radnih mjesta, ljudi stežu remen još više, a tvrtke smanjuju potrošnju i odgađaju planove za širenje poslovanja.

"SAD, Velika Britanija, Irska - sve one sada prolaze fazu koju je Japan prošao prije desetak godina", kaže Richard Koo, glavni ekonomist tvrtke Nomura Securities. Deflacija je ostavila dubok trag na Japance, pothranjujući generacijski jaz i kulturu pesimizma, fatalizma i izgubljenih očekivanja. Iako i dalje napreduje u mnogo stvari, Japan se suočava s izrazito teškom situacijom.

Mlađima od 40 godina teško je pojmiti koliko sadašnje stanje nema veze s osamdesetima, kad je snažni i prijeteći div Japan bio spreman pokoriti američku industriju od proizvođača automobila do superračunala. Danas je japansko gospodarstvo kakvo je bilo i 1991. godine: prema trenutnim tečajima radi se o bruto domaćem proizvodu od 5,7 trilijuna dolara. Tijekom istog razdoblja američko se gospodarstvo utrostručilo na 14,7 trilijuna, a čini se da će ove godine Kina preteći Japan i postati drugo najveće gospodarstvo na svijetu. Tvrtke i privatni ulagači trilijune su dolara izgubili na tržištu dionica, koje sada vrijedi tek četvrtinu onoga koliko je vrijedilo 1989. godine, te na tržištu nekretnina gdje su cijene kuća istovjetne onima iz 1983. godine.

A budućnost ne djeluje svijetlo za ....vladu.... koja se bori s opadajućim brojem stanovnika te rastom stopa siromaštva i samoubojstava. Vjerojatno je najočiti utjecaj na japansku krizu samopouzdanja. Gotovo arogantan ponos zamijenio je strah od budućnosti te gotovo zagušljiva rezigniranost. Japan se, izgleda, zarobio u školjku. Nekoć nezasitni proizvođači danas prepuštaju industrijsku proizvodnju gladnim Južnokorejcima i Kinezima. Japanski su potrošači nekoć letjeli do Pariza i Manhattana radi kupovine, a danas sve više ostaju kod kuće i novac čuvaju za neizvjesnu budućnost.

Među mladim Japancima vidljiva je štednja. Ne kupuju skupocjene stvari kao što su automobili i televizori, a sve manje njih odlazi studirati u inozemstvo. Pesimizam je najočitiji kod mlađih muškaraca koje opisuju kao "biljojede" jer ne dijele spremnost svojih roditelja da dugo i naporno rade, a ne ide im ni u ljubavi."Japance su nekoć zvali gospodarskim životinjama", kaže Mitsuo Ohashi, bivši izvršni direktor kemičarskog diva Showa Denko. "Negdje se putem izgubio životinjski nagon Japanaca." Klasična priča s deflacijom jest ta da pojedinci i tvrtke sve manje troše jer je, u vrijeme kad cijene padaju, razumno čuvati gotovinu jer dobiva na vrijednosti.

No, u Japanu je deflacija zahvatila gotovo čitavu generaciju i ostavila znatno dublji utjecaj. Posijala je dubok pesimizam oko budućnosti i strah od rizika pa su ljudi sve manje voljni trošiti i ulagati zbog čega se potražnja i cijene sve više smanjuju. "Pojavila se nova vrsta zdravog razuma - potrošači smatraju da je kupnja i zaduživanje nerazuman i nepromišljen potez", kaže Kazuhisa Takemura, profesor na Sveučilištu Waseda u Tokiju i stručnjak za psihologiju deflacije. Gospodarstvenici tvrde da deflacija sama sebe hrani, jer tvrtke i pojedinci, da bi preživjeli, moraju srezati troškove i prodati svoju imovinu te ne kupuju nove stvari i ne ulažu.

(više o tome na Ipress.hr)

* * * * * *

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Sjajan članak, ali mu nešto krupno fali....

... a to je tečaj Yen-a!

Kada sam kao pomorski časnik prvi put bio u Japanu (1982.g.) za jedan dolar sam dobivao 233 ili 234 Yena. A onda je američki predsjednik Ronald Reagan odlučio slomiti Japan, te mu je postavio ekonomski ultimatum: Vi Japanci počnite kupovati naše kalifornijsko goveđe meso, inače ćemo vam mi Amerikanci visoko podići carine na uvoz vaših automobila (tada je mali Datsun bio najpopularniji automobil u Kaliforniji, Texasu, Lousiani ... svuda gdje smo pristajali i dovozili automobile iz Nagoje, Nagasakija, itd,), a onda nazad u Japan vozili američko žito s Mississipija ili Baltimora.

Japan je osim toga bio natjeran da revalvira/aprecira svoj Yen.

Kad sam posljednji put bio u Japanu, za svoj dolar sam dobivao samo 72 Yena. Što se dogodilo? Japan je naglo posustao, palo je nekoliko japanskih Vlada, promijenilo se nekoliko stranaka na vlasti, proizvodnja je počela padati, a padao je i izvoz.

A onda su se Japanci ponovo prkosno uspravili i deprecirali svoj Yen, tako da se dolar mijenjao za 123 yena.

Na žalost, to je kratko trajalo (dok je trajao predsjednik USA Clinton!). Kada je na vlast došao onaj neotesani teksaški deran George W. Bush, američka Vlada je ponovo pritisla Japan i njegov Yen je ponovo aprecirao. Pa je i izvoz naglo pao. A barel nafte je silno poskupio, a s njime je porastao i uvoz.

Dakle, zašto Japanci danas sve manje kupuju? Točno zato što i Hrvati sve manje kupuju! Njihov Yen i naša kuna su bezvrijedni, iako na papiru vrijede znatno više u odnosu na dolar nego prije !!

Jedno rješenje se ipak nazire: u svijetu velikih nacionalnih ekonomija upravo bijesne ratovi valuta: tko će više deprecirati svoju nacionalnu valutu i tako povećati svoj izvoz, a smanjiti svoj uvoz!

A kod nas? Tko danas (a tako je već deset godina!) najviše upropaštava Hrvatsku??

To je dr. Željko Rohatinski, guverner HNB-a, koji čuva interese svoje judeomasonerije u Londonu! I one u New Yorku! A nju zastupaju MMF, Svjetska Banka i WTO. To su oni koji na sva usta hvale Rohatinskog. Kao i Soroševa štampa u Hrvatskoj: Novi list, Jutarnji list, Globus, Slobodanka, itd.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)