Vesni Pusić bi bilo bolje da šuti

Milan Jajčinović

REAGIRANJE

Vesni Pusić bi bilo bolje da šuti

Vesna se Pusić, prerušena u poznatoga teoretičara Marshalla McLuhana, s visoka i arogantno, obrecnula što sam u Obzoru od 20. studenoga, tekstom „Tuđman je tezu o 200 bogatih kopirao od Vesne Pusić“, podsjetio da je ona zapravo teorijska začetnica i rodonačelnica modela o hrvatskoj eliti bogatih.

Kao da sam nedodirljivu intelektualnu princezu prenuo iz slatkog sebeljubivog i narcisoidnog sna, ustobočila se i otresito mi, valjda još snena, poručila da bi bi mi bilo pametnije da sam pri pisanju spornoga joj i mrskoga teksta, čitao njezine knjige, „nego Ivicu Šolu“. Kolegu Ivicu Šolu, koji ju je prvi pročitao i javno rekao da princeza nema ruho, naziva „izvjesni Šola“, a mene „građanin Jajčinović“. Ništa čudno. Bilo bi iznenađenje da je drugačije.

Ivici Šoli Pusićkin ego očito ne može oprostiti što ju je još prije šest godina tekstom „Vesna Tuđman i Franjo Pusić“ (Glas Slavonije, 26. 5. 2004.) stavio na pravo mjesto, i sveo na pravu mjeru. Kako kolegu Šolu rado čitam kao serioznoga novinara i rado slušam kao vrsnoga intelektualca, tako sam svojedobno pročitao i njegov spomenuti članak. U njemu on pokazuje da je, teorijom o potrebi koncentracije kapitala u odabranom krugu upravljačko-menadžerske elite, Vesna Pusić, „davno prije hadezeovaca (…) zagovarala 'tajkunizaciju' društva”.

U tome je članku Ivica Šola prvi doveo u vezu teoriju o “dvjestotinjak menadžera” Vesne Pusić i ideju o “200 bogatih obitelji” pripisane predsjednika Tuđmanu.

Tekst kolege Šole ponukao me je da potražim knjige Vesne Pusić: Industrijska demokracija i civilno društvo (Sociološko društvo Hrvatske, Zagreb, 1986.) i Vladaoci i upravljači (Novi Liber, Zagreb 1992.).

Premda s mrzovoljom čitam dosadne knjige, ponovo sam ih uzeo čitati prije članka u Obzoru, i iznova se uvjerio da je Industrijska demokracija i civilno društvo, nemušta, nečitka i intelektualno nepoticajna davež.

Jedino još ne znam je li taj knjižuljak tanji ili dosadniji. U knjizi Vladaoci i upravljači (str. 49.) pak, ponovo sam pročitao da piše : „Promatrani kao grupa, menageri imaju sve glavne karakteristike rukovodne elite.“ No, kako po nepogrešivom mišljenju V. P., tu, ni ostale njene teorijske mudrolije, nisam shvatio, ostao sam jako prikraćen i u mraku neznanja, pa tako, kao što V. P.piše, nemam pojma ni što ja govorim, a kamoli što je ona napisala.

A ona tako učeno i pametno piše da čak ni kritična, teorijski upućena, znanstveno ozbiljna, seriozna, no suzdržana profesorica, Mirjana Kasapović, nije mogla svojedobno spram Vesne Pusić i njezine knjige „Demokracija i diktature. Politička tranzicija u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi“ (Durieux, Zagreb, 1989.) kriti svoje divljenje, pa je ushićena, ustvrdila:

„Knjiga Demokracije i diktature ne može se, na žalost, ubrojiti u respektabilne priloge tranzicijskoj teoriji. Temelji se na neizgrađenome analitičkom pristupu i nepreciznoj

i proizvoljnoj uporabi temeljnih pojmova političke teorije. Autorica ne luči jasno i dosljedno političke režime i političke procese, političke procese i političke postupke, političke institucije i političke institute. Recepcija referentne literature je oskudna i u njoj prednjače čitljivi, ali nerijetko površni tekstovi iz američkog časopisa Journal of Democracy.

Opisi tranzicijskih procesa u pojedinim zemljama naprosto su činjenično netočni.(...) Neobično su površne, a mjestimice i netočne, interpretacije političkih događaja i

procesa u Hrvatskoj od 70-ih godina do danas. (...) Knjiga nije ni posve tehnički korektna. Nigdje se ne navode točni podaci o tome kada su i gdje tekstovi izvorno objavljeni. Autorica ne navodi koje je izvorne verzije tekstova teorijski i stilski revidirala. A revidirala je ponajviše izvornu verziju teksta

koji je, između ostaloga, simptomatično svjedočio o nepoznavanju i nerazumijevanju prirode mađarskoga “kadarovskog” socijalizma, a time i bitnih pretpostavki

“pogodbene tranzicije” u toj zemlji,... (...)

Mjestimice se nailazi na nevjerojatne nonsense, pa

autorica piše, primjerice, i sljedeće: 'S priličnom se sigurnošću može tvrditi da niti jedan oblik državne vlasti nije nikada postojao bez države' (74). Nevjerojatno je što

autorica misli da 'niti jedan oblik državne vlasti nije nikada postojao bez države', ali je još nejvjerojatnije što je u to sigurna tek 'prilično', ali ne i potpuno. Knjiga je, u cjelini,

začuđujuće nepismena,... (...) Ova knjiga zacijelo nije najlošiji primjerak domaće sociološke produkcije, ali se nalazi pri njezinu kvalitativnom dnu.“ (Polit. misao, Vol XXXVI, 1999., br. 2, str. 223—230).

Toliko o vajnoj teoretičarki V. P. i njezinim tranzicijskim teorijama. Nakon takve javne intelektualne blamaže netko pristojniji i skromniji, iole samokritičniji, pokrio bi se ušima i šutio. Ali ne i gospođa Pusić.

Iz znanosti je emigrirala u politiku, i tamo prošvercala svoj manjkavi znanstveni autoritet. To je dosad valjda od najuspjelijih transfera sumnjivoga autoriteta. U politici V.P. slovi kao neka učena veličina, jer jedino još među političarima može glumiti znanstveni autoritet. To se glumatanje vidi i u Saboru.

No najzornijim je bilo u jednoj TV emisiji, gdje je ona, kao i obično, vodila glavnu riječ i svojim se kolegama političarima obraćla s omalovažavajućim -„dečki“, kao da su njezini brucoši, a papani smjerno šute kao zadivljeni balavci.

Oni, koje još zanima Vesna Pusić, njezine knjige i njene teorije, mogu se u sve što sam o njoj napisao osvjedočiti u navedenim tekstovima, uvjeriti se da V.P. nije Marshall McLuhan, nego samo bahata političarka kojoj bi bilo bolje da šuti.

******

P.S. (A.R.J.): Objavljeno u Večernjem listu, u OBZOR-u subotom, 4. prosinca 2010.g.