Olga Carević: Borisu Tadiću govorila sam o agresiji iz Beograda Prof. dr. Olga Carević poznata je znanstvenica koja je kao medicinska biokemičarka radila na Institutu Ruđer Bošković. A još je poznatija po svojim apelima za mir i protiv nasilja koje je pisala za vrijeme Domovinskog rata kao Srpkinja koja voli svoju hrvatsku domovinu. Njezin sin Mislav bio je pripadnik 100. brigade ZNG-a u Pokupskom, a ona je na dan presude hrvatskim generalima u Haagu poslala poruku sljedećeg sadržaja: „Ako je Domovinski rat zločinački pothvat, kako nazvati razaranje Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje i zločina na Ovčari…“ Kraći intervju s njome izašao je u današnjem Večernjaku, a širu verziju objavljujem ovdje. * * * * * * Što ste ovom porukom željeli reći? Sramota me sada izaći na ulicu kada pomislim da su ovu državu u kojoj živim i za koju se moj sin borio nazvali zločinačkom organizacijom. Ako je Gotovina dobio 24 godine, koliko će dobiti Mladić ako ga ikad uhvate? Barem 24 godine na kvadrat! Sve što se događalo za vrijeme Oluje svalilo se na Gotovinina leđa. Nisam političar i nisam ni u jednoj stranci, ali nikako ne mogu razumjeti tu zapovjednu odgovornost, da je za svakog onog tko je učinio zločin odgovoran Gotovina. I to me kao humanisticu strašno smeta. Slažete li se s tvrdnjom o postojanju udruženog zločinačkog pothvata kako bi se trajno protjerali Srbi iz Hrvatske? Za mene je to apsolutno neprihvatljivo. Pa nije cijela Hrvatska vojska išla kako bi ubijala ljude. Ali ovakva presuda zapravo je medvjeđa usluga cijeloj našoj regiji. Sad će se ljudi opet početi prebrojavati. Ja ću prva početi s Mladićem i Hadžićem. Gdje su oni? Zašto nisu procesuirani Kadijević, Adžić, Rašeta? Olujom je oslobođen teritorij koji su zauzeli Srbi jer im nije bila dovoljna Srbija pa su stvarali srpsku Krajinu i srpsku državu u BiH, Republiku Srpsku. Dakle, na teritoriju bivše Jugoslavije trebale su biti tri srpske države. Ja sam Srpkinja, ali to mi je izvan svake pameti. Zašto su zapravo otišli Srbi nakon Oluje? Odmah nakon Oluje u jednom razgovoru odgovorila sam na ovo pitanje. Kako sam i tada rekla, nisam iz tih krajeva da bih mogla točno procijeniti razloge. No kad je novinar jednog čovjeka upitao u koloni zašto ne ostane, kamo idete, hoćete li se vratiti, on je prošaputao: „Ne znam, kako oni gore odluče“. Očito je da ih je netko nagovorio da krenu odmah. Logičan je zaključak da su ih samozvane krajinske vlasti prisilile da odu. Tragična je zabluda svih srpskih izbjeglica da su, ne dvoumeći se, svoju sudbinu predali u ruke „onih gore“ te su otišli daleko od svojih domova i hrvatske domovine. Od početka rata upućivali ste apele za mir i nenasilje. Zašto? Prvi balvani postavljeni su 17. kolovoza 1990. godine. Ja sam to čula na radiju i istog trenutka napisala sam apel, odjurila u Vjesnik te ih molila da ga objave. Naslov je bio „Prijateljstvo Hrvata i Srba i obrnuto“. A u tekstu je pisalo: „Kao Srpkinja i stranački neopredijeljena ograđujem se od izjave o velikoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj, koju je, u ime Srba ove republike, dr. Milan Babić, predsjednik Općine Knin, dao dr. Borisavu Joviću, predsjedniku Predsjedništva SFRJ. Bojim se da takve i slične izjave čelnika i drugih članova SDS mogu samo ugroziti brojna prijateljstva stvorena između Hrvata i Srba tijekom poslijeratnih godina. Smatram, međutim, da bi bilo daleko manje nesporazuma, da su čelnici SDS legalno iznijeli svoje mišljenje i primjedbe na Ustav Hrvatske u Saboru Hrvatske, umjesto što su prisustvovali saboru Srba u Srbu. I na kraju, vjerujem da moje mišljenje dijele mnogi Srbi diljem ove republike.„ Na taj apel stigle su mi brojne reakcije. Je li Franjo Tuđman imao želju Srbe protjerati iz Hrvatske? Imala sam vrlo dobro iskustvo s Tuđmanom. On me u više navrata pozvao na razgovor. Jednom me predložio da budem njegova savjetnica. Odbila sam jer sam znanstvenica prirodnih znanosti, a za takvo mjesto treba netko iz društvenih znanosti. Franjo Gregurić zvao me da uđem u Vladu demokratskog jedinstva, da budem ministrica bez portfelja, da se bavim srpskim pitanjem, ali ni to nisam prihvatila. Nisam bila zainteresirana baviti se politikom. I nisam nikad ništa od toga prihvatila da ljudi koji su čitali moje tekstove ne bi mislili kako sam pisala samo zato da dobijem položaj. A meni to nije bilo potrebno, ja sam znanstvenica. Za Tuđmana nikad ne bih mogla reći da je htio protjerati Srbe iz Hrvatske. Imala sam dojam da u njemu ima dosta humanosti. Puno puta bila sam na sastancima gdje je i on bio. Tako nas poznatije Srbe pozvao je i kad je bio aktualan plan Z4. Pričao nam je o većoj autonomiji za Srbe, ali meni nije bio simpatičan taj plan. Imala sam dojam da će Srbi nekako ograditi sami sebe. I to nije nikakva država nego oduzimanje teritorija. Pa kako da u Hrvatskoj kao staroj europskoj državi da unutar nje postoji još jedna srpska država i da se Srbi izoliraju? I za BiH bi bilo bolje da je bez Republike Srpske. Ne vidim razloga za njezino postojanje. Je li rat počeo agresijom ili je bio građanski rat? Rat je započeo pod utjecajem davno stvorene ideje o Velikoj Srbiji koja je trebala uključivati dijelove Hrvatske. Razoren je Vukovar, uništavani su mnogi drugi gradovi, ljudi su s vrećicama napuštali svoje dome, bježali su s djecom u naručju, tisuće kuća spaljene, skrivali se po podrumima… Pa ne možete nakon svega ovoga reći da se vodio građanski rat. To je bila agresija. Kad su ljudi s vrećicama išli iz Vukovara, vidjela sam snimak iz Beograda kako brojni tenkovi s vojskom idu prema Hrvatskoj koja je već tada bila prilično porušena. Beograđani su tenkove ispraćali sa cvijećem, pjevanjem, a gdje oni dolaze? Na tuđi teritorij kako bi ga zauzeli, porušili kuće, ubijali ljude. To je bilo prestrašno! Iz Beograda su za Zagreb krenuli okićeni tenkovi. Ja sam se zgražala kad sam vidjela cvijećem okićenu tenkovsku cijev koja će pucati na nas. To je bio trenutak kad mi je zaista sve prekipjelo. Kako gledate na približavanje Srbije i Hrvatske, na politiku predsjednika Josipovića? Cijenim predsjednika Josipovića jer je demokrat te u regiji pokušava stvoriti povjerenje. Imam dojam da ide otvorenog srca, da ništa ne krije. Evo, bila sam na sastanku kad je u Zagrebu bio predsjednik Srbije Boris Tadić. Osobno sam mu željela uručiti moju knjigu „Moj srpski rod – moj hrvatski dom“. Nadam se da ju je pročitao. A poklonila sam mu i knjigu „Dodirnimo zvijezdu prijateljstva“. To mi je omogućio upravo predsjednik Josipović. Željela sam da Tadić pročita knjigu o ratu, o srpskoj agresiji… On me pozorno slušao kad sam o tome govorila. Ljudi jedino smatraju da je sve ovo možda preuranjeno. A ja mislim da uvijek treba ići od srca do srca. Zvonimir Despot vecernji.hr |
No comments:
Post a Comment