KOMU ZVONA TOME GROBARA ZVONE

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 19. veljače 2008.
(ante-rokov-jadrijevic.blogspot.com)
Komu Treba: Mr. Vincent Degert,
Ambasador EK/EU, Zgb.


KOMU ZVONA TOME GROBARA ZVONE

Toma Grobar, ratoborni vođa srpskih radikala opet prijeti nama Hrvatima da bi «Srbi» u Hrvat-skoj, nakon priznanja nezavisnosti Kosova, mogli ponovo tražiti svoju nezavisnost u Hrvatskoj, priziva-jući nazad svoju suludu, fantomsku i poraženu «Republiku Srpsku Krajinu» (RSK). A Tomi Grobaru u pomoć priskače i predsjednik Republike Srbije Boris Tadić – svojim novim govorom pred Vijećem Sigurnosti UN-a, koje je po drugi put hitno sazvano zbog proglašenja Kosova, da Hrvatska nije demokratska država, jer ne priznaje bivša stanarska prava nad srpskim stanovima u Hrvatskoj.

Na ove dvije najnovije besmislice lako nam je odgovoriti, ovako: i Hrvati u Srbiji bi mogli zatražiti svoju nezavisnost u svom Istočnom Srijemu i Zapadnoj Bačkoj! Ako Srbi stalno ističu (svoje) pravilo: «Gde je jedan Srbin, tu je Srbija, gde je jedan srpski grob, tu je Srbija (ma, zar i u Parizu ili Londonu?!), gde je jedna srpska crkva, tu je Srbija» - onda to isto mogu govoriti i Hrvati u Zemunu, Surčinu, Rumi, Pazovi, Inđiji, Petrovaradinu itd.! A što bi tek mogli govoriti Mađari, koji su u Banatu živjeli 500 godina prije (izbjeglih) Srba, koje je tamo odveo Pećki patrijarh Arsenije III. Crnoje-vić (po srpski: «Čarnojević»)1689.g., poslije iznenadne smrti austrijskog generala Piccolominija, a nakon njegovog uspješnog vojnog pohoda do Skoplja (vidi:Veliki Turski rat 1683.g.).
A glede «srpskih stanova u Hrvatskoj» valja odgovoriti Borisu Tadiću da su to hrvatski stanovi, koje su Srbi kao okupatorski oficiri, žandari i milicioneri u Hrvatskoj dobivali ili otimačinom ili preko reda i na drsko privilegirani način – kao i Rusi u Latviji, Letoniji i Estoniji, te kao u Kazakstanu, Čečeniji, Azerbaidžanu, Gruziji, itd. Obnova njihovih stanarskih prava bila bi jednaka obnovi njihovog okupatorskog prava i okupatorskog statusa, a to će prije ili kasnije shvatiti i EU!! Što prije, to bolje za samu EU!! Predugo je EU zatvarala svoje oči pred tim neospornim činjenicama, zbog čega je ovih dana dobila još jednu tešku pljusku po svom obrazu i posljednju lekciju od Anglo-Američkog NATO pakta u Prištini. Ustvari, EU je pokazala da nije nikakva «Država», nego samo nekakav trgovački savez i carinska unija – bez unutrašnjih granica. I da neće još dugo, dugo postati postati prava država (no, to je jedna druga tema o kojoj ću uskoro napisati poseban osvrt).

Što se tiče «Srba» u Hrvatskoj, tu treba razlučiti tri glavne odrednice. Prvo su ovdje bili Bizantinski Vlasi (do pada Bizanta 1453.g i do krbavske bitke 1493. godine), nakon čega se u Hrvatsku s Turcima počinju doseljavati Vlasi iz Bosne (Vlasi su potomci Kelto-Ilira). Drugo su bili Srbi – pomiješani s Vlasima iz Starog Sandžaka – koji su se nakon bitke na Mohačkom polju 1526.g. kao najbolji turski vazali i njihova pomoćna (pljačkaška!) vojska počeli doseljavati u Istočnu Slavoniju i Baranju. Nešto kasnije su se, nakon turske okupacije dijela naše Slavonije i stalnih turskih pljačkaških upada, počeli doseljavati i u «Malu Vlašku» oko Stare Gradiške Okučana, Pakraca, Daruvara i Virovi-tice, odnosno na brda i planine Psunj i Papuk. Treće su bili Srbi koji su se nakon srpske okupacije od 1919. do 1941.g. i od 1945. do 1990. doseljavali kao okupacijski oficiri, žandari, batinaši i milicioneri u Hrvatsku – što je trajalo sedamdeset godina. Evo čime je to rezultiralo:

Ako se vratimo na početak prošlog XX.-tog stoljeća, prisjetit ćemo se da je na posljednjem Austro-Ugarskom carskom popisu stanovništva 1911.g. «Srba» u Kninu bilo manje od 35 posto, a isto je bilo i u Benkovcu, Obrovcu i Gračacu. U njima su Hrvati bili velika većina. Tako je bilo i u Vukovaru, gdje su Hrvati, uz Nijemce i Mađare bili ogromna većina. Srba je bilo manje od 15 posto! Prvo etničko čišćenje je u Vojvodini i Srijemu izvršeno nakon Prvog Svjetskog rata, kada su iz Banata i Novog Sada prognani Mađari. A poslije Drugog svjetskog rata su pobijeni ili prognani Nijemci, koji su bili najveća nacionalna manjina u Prvoj Jugoslaviji od 550.000 tzv. «folksdojčera». Međutim, progoni NeSrba su nastavljeni sve do 1965.g., do pada svemoćnog komesara UDBE Aleksandra Rankovića. Iz Knina, Benkovca, Obrovca, Gračaca i drugih gradova su brutalno bili potiskivani Hrvati, koji su se morali iseljavati, najviše u Australiju i Kanadu. Srbima koji su u Drugom Svjetskom ratu bili u četnicima, priznat je status partizanskih boraca, tako da su čitava četnička sela dobivala sve partizanske mirovine i sve ostale privilegije. Ali ni to nije moglo trajati vječno. Unatoč paklenoj komunističkoj propagandi i stalnoj agitaciji, narod je sve znao. Stoga je to negdje moralo pući. I puklo je na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj u svibnju 1990.g. Srbi su se odmah uplašili da bi mogli izgubiti svoje dotadašnje privilegije, te su se počeli buniti već u kolovozu 1990.g. Ta je pobuna nazvana «Balvan revolucija». A to je bio uvod u novi rat (to će se sigurno ponoviti i s Kosovom!). Nakon četiri godine svoje nove okupacije (jedne trećine teritorija Hrvatske), Srbi su taj rat izgubili, iako su bili daleko bolje naoružani i podržani od naglo posrbljene «JNA». Pomagala im je i «zabrinuta» Zapadna Europa, naročito London i Pariz. No, ni to im nije moglko pomoći. Prvi su se pobunili francuski, odnosno pariški Židovi libertarne orijentacije, koji su digli svoj glas protiv Mitterandovog licemjerja!
Gdje bi onda, i na temelju čega, «Srbi» mogli tražiti svoju «RSK-a»?? Većina njih je ionako posrbljena tek nakon što je kralj Aleksandar Karađorđević 1921.g. Pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj proglasio «Srpskom pravoslavnom crkvom»! To Znači da se Toma Grobar ustvari (neznalački ili nesvijesno?) poziva na srpsko okupacijsko, odnosno imperijalno pravo! A upravo mu se to srpsko okupacijsko i imperijalno pravo ovih dana definitivno srušilo na Kosovu!

Srbija je izgubila Kosovo (koje ionako nikad i nije bilo njihovo u davnoj povijesti – bilo je svega šest godina pod srbskom okupacijom u vrijeme njihovog cara Dušana!), ali je dobila (bugarsku!) Šumadiju i Beograd, a potom i Vojvodinu. Na vrhovima turskih kopalja Srbi su dobili i Bosansku Krajinu, u kojoj su bili turska pomoćna stajaća vojska (bašibozuka i nešto akindžija), koja je obavljala graničarsku službu i živjela od pljački u brojnim turskim pohodima prema Kranjskoj, Štajerskoj i Venetu. A u nedavnom ratu u Bosni Srbi su, uz pomoć anglo-američkih Židova, dobili i pola Bosne, pa čak i svoju «Republiku Srpsku», sa centrom u nekoć hrvatskoj Banja Luki, itd.
Pa što bi Srbija još htjela?!

Još u rujnu 1990.g. ja sam Srbe u Rijeci, koji su mi prijetili smrću, upozorio: «Motike na rame, a ne puške, pa u polja a ne šume! Jedino tako ćete preživjeti u Hrvatskoj!» (iz moje knjige «Kako ne biti Hrvat», str. 10., Uskrs 1997.g.). Nažalost, mnogi me nisu poslušali te su ludo izginuli ili su izbjegli u Srbiju. A sada im se Hrvatske čini kao rajski vrt u koji bi se mnogi rado vratili. I mnogi se vraćaju. Pogotovu starci i starice. I poneki mladić čiste prošlosti. Međutim, većina mladih, četničkih sinova i kćeri u Beogradu, koji su već (ponovo) zatrovani, rado se odazivaju luđačkom nacionalističkom i šovinističkom zovu Tome Grobara.

Da su «Srbi lud narod» (kako je to 1990.g. govorio njihov vođa u Hrvatskoj dr. Jovan Rašković!), dokazuje i ovo najnovije raspirivanje ratne psihoze oko Kosova, od strane Tome Grobara, vođe najjače srbijanske stranke. Hoće li Toma Grobar uspjeti u svojoj namjeri da još jednom pokopa Srbiju – ovaj put u novom i suludom ratnom pohodu na Kosovo?

Zbilja, komu zvona Tome Grobara zvone? I kome će sada odzvoniti?


19. febr. 2008.g. Ante Rokov Jadrijević