| AMAC-Hrvati.com/ U utrci ostaju Josipović i Bandić Ponedjeljak, 28 Prosinac 2009 (uz komentar Ante Rokov Jadrijevića i drugih) | ||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Ivo Josipović s 32,42 posto glasova birača i Milan Bandić s 14,83 posto, kandidati su koji ulaze u drugi krug predsjedničke utrke, potvrdilo je Državno izborno povjerenstvo nakon što je zbrojilo sve podatke s birališta s iznimkom jednog biračkog mjesta. (skraćeno....)
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||
Wednesday, December 30, 2009
Pobjeda Nove ORJUNA i njihovih medija !
Saturday, December 26, 2009
Predsjednički predizborni poliptih (1) - Hebrang, Josipović, Bandić
Amac-Hrvati.com/ Utorak, 15 Prosinac 2009.
Predsjednički predizborni poliptih (1)
- Hebrang, Josipović, Bandić
| | |||||||||||||||||||||||||
|
Građani Hrvatske ovih su dana zasuti medijskim porukama kandidata za položaj predsjed-nika Republike Hrvatske. Svjedoci smo kampanje koja u većini slučajeva nema nikakvog smisla a još manje vjerodostojnosti - osobito ako se događaji promatraju uz barem minimalnu količinu kritičnosti ili prisjećanja na događaje iz proteklih desetak godina u kojima su pojedini kandidati sudjelovali.
Neki od kandidata za predsjednika Hrvatske relativno su dugo na političkoj sceni i kroz to vrijeme nakupilo se mnoštvo saznanja o njima kroz različite 'zgode' i situacije bremenite političkim sadržajem. Svi oni od reda Hrvatima žele sve najbolje, sreću i napredak, častan život, i tome slično, dok publika pretpostavlja da su sve te parole (dakle riječi) doista programi djelovanja pojedinaca - kada i ako dospiju na predsjednički položaj.
Mediji jednima izvlače negativnosti iz prošlosti a ako ovih nema, izmišljaju ih. Ako ih nema, nepoželjne kandidate se ignorira. Kritičkih osvrta ima jedino u sučeljavanjima kandidata; sami novinari se stide dotaknuti temelje političkih platformi kandidata ili korijene njihove političke tj ideološke opredijeljenosti. Zašto je to tako?
Novinari u najvećem broju slučajeva nisu u stanju postavljati pitanja o temeljnim stvarima jer ih ne poznaju, a izvore ideološke opredijeljenosti kandidata ne postavljaju zbog vlastita jednoumlja ili u najboljem slučaju zato jer se boje gubitka posla u medijima koji su potpuno u funkciji deformiranog i nedemokratskog političkog sistema.
Promatramo li međutim kandidatsku listu s pozicije koja se temelji na onome što se narodnim jezikom zove 'izvorni hrvatski interes' (što pod time mislimo postat će ubrzo jasno!) ili pak istražujući postoje li osnove da pojedini kandidati doista nešto postignu u tome smislu, utrka za predsjednički položaj pretvara se u sramotno jeftinu kazališnu predstavu.
Kako bi se sakrila neutemeljenost ili ispraznost većine izbornih programa mediji kritički šute o njihovome sadržaju baveći se uglavnom 'citiranjem izvornika'. Tako se mediji pretvaraju u zidne novine čiji su autori sami sudionici predizborne utrke.
Kritičnost se može naći jedino na pojedinim internetskim stranicama, no te u Hrvatskoj prati premalen dio stanovništva da bi ono što se na njima može pročitati bitnije utjecalo na javno mišljenje. Ipak, da li je uistinu tako? Za slučaj da jest, uredništvo portala Hrvati-Amac.com odlučilo je predstaviti listu kandidata s jednom od mogućih argumentacija 'za' ili 'protiv' svakog od pretendenata na predsjednički položaj.
Na što zapravo mislimo spominjući 'izvorni hrvatski interes'? Mislimo na ono što se u dosadašnjoj kampanji spominje vrlo rijetko. Sudeći prema riječima samih sudionika u većini slučajeva zastupaju se vrlo općeniti stavovi koje je gotovo nemoguće negirati ali samo do trenutka u kojem se postavi dodatno pitanje koje glasi 'kako'? U ovome trenutku izvorni hrvatski interes ne razlikuje se mnogo od onoga što se pod time podrazumijevalo 1995 - barem prema našem razumijevanju.
Samostalnost, suverenost, pozitivna razvojna prespektiva, socijalna država i tome slično spominju se samo kao 'opća mjesta'. Sadašnja kriza spominje se samo ovlaš, kao nešto iz čega ćemo izaći uz zalaganje svakog od pojedinog kandidata (malo tko joj 'zna' pravi uzrok ili je smješta u povijesni kontekst jer je tako što prekomlicirano) te se putevi za izlazak iz krize traže kroz brojne 'plemenite namjere', tj nekom vrstom molitve kako se već uobičajilo kad složenost situacije prelazi naše mogućnosti.
Evo dakle bitnih naglasaka pojedinih programa, našeg mišljenja o njima kao i zaključaka o tome treba li na osnovu takvih programa glasovati za pojedine kandidate ili ih naprosto 'preskočiti'.
Treba voditi računa o veoma zanemarenoj činjenici, a ta je da predsjednik države u Hrvatskoj ima vrlo malu moć, te da nema ozbiljnih mogućnosti utjecati na politiku vlade. Zato, grandiozna obećanja iz sadašnje kampanje ili izbornih programa o drastičnim promjenama na kojima će 'nastojati' posve su besmislena. Osim u jednom jedinom slučaju (Miroslav Tuđman) predizborni programi temelje se na djelomičnim ili potpunim besmislicama i suprotni su svemu što su pojedini kandidati dosad radili, posebno za vrijeme dok su bili aktivni u politici u ulozi npr ministara.
Što mi uopće znamo o tim kandidatima?
(skraćeno...)
Zbog svega toga odlučili smo na Amacu objaviti jedan nekonvencionalan (za hrvatske prilike) prikaz većeg broja kandidata za položaj predsjednika Republike.
(skraćeno...)
Andrija Hebrang
Naglasci iz programa
Kao predsjednik posjećivat će i Jasenovac i Bleiburg (!), angažirat će se na reformama svih vrsta usmjerenih na rast blagostanja svih građana, slijedit će pravila 'pravednog kapitalizma' u kojem poslodavci dijele profit s radnicima, zastupat će 'flat tax' porezni sistem, uvođenje poreza na imovinu, pooštrit će zakon o javnoj nabavi da se izbjegne korupcija, nastojati će uvesti elastično radno zakonodavstvo, itd. Poseban dio u programu su umirovljenici (poticati organizacije koje osmišljavaju druženje u prirodi, posjete značajnim objektima i drugim odredištima od interesa umirovljeničke populacije). Također predlaže ‘Program za ponosnu Hrvatsku' kakva danas ne postoji, obnavljanje vrijednosti Domovinskog rata koja je danas posve zatomljena . Hebrang također drži da su sigurnost i obrana temeljni strateški interes države i da na tome treba intenzivno raditi (detalje vidi na web stranici A. Hebranga)
U stvarnosti...
Hebrangu je nemoguće poreći da ako ničim drugim barem svojom obiteljskom poviješću predstavlja osobu koja zna ili bi mogla znati što je ili u čemu se krije 'izvorni hrvatski interes'. Da je to doista slučaj vidi se u mnoštvu detalja samog programa (kojeg je ovdje nemoguće iznijeti u cjelini).
Problem međutim leži u dvije činjenice.
Prvo, većina onoga što je izvorno u interesu Hrvatske danas je zamijenjeno onime što je u interesu Hrvatske kao dijela Europske Unije,
te Hrvatske koja sudjeluje na globalnom tržištu koje je svojim postulatima uništilo 'izvorne interese', dakle interese suverenih država (tim više čim je država manja).
Jedna od najvećih laži s kojima smo suočeni posljednjih godina jest da su interesi Hrvatske i Europske Unije identični.
Većina onoga što bi Hebrang nastojao provesti neostvarivo je ne promijeni li se bitno ideja o mjestu Hrvatske na kojem se ona nalazi ili bi se trebala nalaziti, ne samo politički već i geografski. On sam bez obzira na položaj tu bi bio posve bespomoćan.
Drugi problem s Hebrangom je u tome što njegov program u dobrom dijelu stoji nasuprot politici koju je i on sam zastupao ali još više provodio kao ministar HDZ-ove vlade u dva mandata.
Bitan dio programa, onaj o razvoju i poticanju nacionalnog ponosa u potpunoj je suprotnosti s politikom koaliranja njegove vlade s SDSS-om pri čemu nakon šest godina HDZ-ove vlade od tog koalicijskog partnera sada dolaze optužbe da prisjećanja na tragediju Vukovara potiče mržnju prema Srbima... a sama vlada još i financira objavljivanje tih nebuloza ili ponovnu izgradnju partizansko-četničkih spomenika.
Kako dakle razviti nacionalni ponos u Hrvatskoj uz Hebranga kao ministra u vladi, ali i budućeg predsjednika države, kad ta ista vlada od najnovijeg financira srpski tjednik i u njemu stavove kojima bi se ponosio svaki pošten Srbin, od Save Štrpca do autora čuvenog Memoranduma?
Zaključak:
površno domoljublje i još površnije argumentirana borba za hrvatske interese koju je nemoguće dobiti, kako zbog opće situacije oko Hrvatske tako i zbog unutrašnjih političkih odnosa. (Ovu je 'bitku' je moguće dobiti tek nakon sveobuhvatne kritičke revalorizacije posljednjih deset godina hrvatske povijesti za što u ovome trenutku u Hrvatskoj ima vrlo malo nade a još manje 'kadra' a Hebrang sam tu ne može učiniti ništa).
Program je u dobroj mjeri pamflet s popisom želja.
Jedan od posve besmislenih detalja Hebrangove kampanje - može se naći i na njegovoj mrežnoj stranici - on će zastupati potrebu uvođenje jedinstvene porezne stope!
Jedinstvena porezna stopa jedan je od najgorih alata kojim se se imućni bogate a siromašni osiromašuju; to je metoda prema kojoj Ante Todorić i penzioner s par tisuća kuna penzije plaćaju jednaki porez.
Tko je Hebrangu podmetnuo ovo kukakvičje jaje u izborni program? Očito ne prijatelj ili netko tko očekuje da publika poklanja bilo kakvu pažnju tome što predsjednički kandidat zapravo govori.
Kako dakle glasovati kad je u pitanju Andrija Hebrang? U dosadašnjim suočavanjima s drugim kandidatima Hebrang je pokazao rijetku superiornost; samo ga jedan kandidat nadmašuje u uobličavanju misli i konciznosti izražavanja. Mnogima u publici ta superiornost smeta, a tome je i sam Hebrang kriv, jer je jednakim žarom i konciznošću branio i ono što je trebalo i što se moglo braniti kao i brojne besmislice po kojima će ostati zabilježeno doba vladavine Ive Sanadera (sjetimo se samo svih zakona koji su doneseni pa potom ukinuti ili mijenjani).
Moglo bi se reći da je Hebrang djelomično 'profućkao' svoj autoritet.
Unatoč svemu tome, moguće je biti siguran da Hebrang ne će djelovati poput Mesića ili Pusićke i zato je odgovor na pitanje 'da' ili 'ne' sasvim jasno - 'da', osobito u prvom krugu i nasuprot kandidatima tzv 'ljevice'.
Nepromišljene bedastoće poput one o jedinstvenoj poreznoj stopi ionako ne ulaze u prerogative predsjednika države pa se u to Hebrang kao predsjednik ne će (moći) uplitati.
Ivo Josipović
Naglasci iz programa
Hrvatska je nepravedna država koja jednima daje više a drugima manje ili nimalo. Pravednost je moj program. Želim novu Hrvatsku, pravednu Hrvatsku. Nova pravednost znači novo domoljublje i povratak morala u politiku. Domoljub je čovjek koji poštuje druge i drukčije, onaj tko marljivo radi, živi od rada i plaća porez, poduzetnik koji ulaže, zapošljava i uredno plaća radnike. Domoljub je onaj političar kojemu je opće dobro ispred vlastita džepa. Borba protiv korupcije, rast gospodarstva, pristojne plaće i mirovine, socijalna sigurnost i jednake šanse za sve građane, posebno mlade, temelj su nove pravednosti koju zagovaram.... Ulaskom Republike Hrvatske u NATO savez završena je prva etapa modernizacije vojske...Jamčim da ću tijekom svoga predsjedničkoga mandata u europsku obitelj uvesti gospodarski razvijenu i konkurentski pripremljenu Hrvatsku koja će biti partner, a ne vlasništvo Europske unije. Tako će se na najbolji način osigurati ravnopravni i razmjerni utjecaj hrvatske u institucijama Europske unije, uz istovremeno očuvanje temeljnih odrednica hrvatskoga nacionalnoga identiteta, tradicije, kulture, jezika i prirodnih i društvenih vrijednosti... Očekujem od Vlade da u reformama i pristupnim pregovorima polazi od toga da je puno važnije zadovoljiti očekivanja hrvatskih građana, nego li očekivanja europskih pregovarača.... Antifašizam je još uvijek potreban: U modernoj Hrvatskoj antifašisti su svi oni koji nikoga ne isključuju zbog toga što je drugačiji, što se po nečemu razlikuje od većine, zbog toga što je slabiji ili naprosto zbog toga što o nečemu drugačije misli. Antifašisti danas, to su borci protiv homofobije, seksizma, rasizma, uskogrudnog nacionalizma, kao i borci za slobodu govora, slobodu okupljanja, za pravo na prosvjed.
Iz ovih kratkih izvadaka iz Josipovićeva programa vidljivo je da on ostaje unutar uobičajenog okvira lijevo liberalnog svjetonazora koji funkcionira pomoću dva elementa.
Prvi je ‘lijeva demagogija' koja je to po manjku instrumenata pomoću kojih misli stići do cilja pretvarajući tako program u deklaraciju pozitivnih namjera.
Drugi je instrumentalizacija vlastita svjetonazora u cilju automatske diskvalifikacije svega različitog iako njegov program započinje spominjanjem ‘pravednosti'.
Neke odrednice njegova programa potpuna su besmislica,
posebice ona o tome kako će Hrvatska biti partner Europe a ne njezino vlasništvo.
Da bi se razumjelo odakle dolazi Ivo Josipović, odakle sve ono što se može pročitati na njegovoj mrežnoj stranici, potrebno je zaviriti malo dublje u prošlost. Tko je uopće Ivo Josipović?
Budući je sve ono što on o sebi želi reći lako naći na drugim mjestima, postoji li nešto čega tamo nema? Kad je neki dan na sučeljavanju kandidata Ivo Josipović izjavio da je osim njega Vesna Pusić najbolji kandidat za predsjednika, tom je rečenicom o sebi rekao više nego li cijelim svojim programom.
O Vesni Pusić bit će riječi u drugom dijelu ovog teksta; zadržimo se sada samo na detalju njezine prošlosti i obiteljske genealogije ukorijenjene u jugoslavenstvu u najboljem ili u krvoločnom orjunaštvu u najgorem slučaju.
Odakle Josipoviću ideja takvu Pusićku proglašavati vrhunskim kandidatom za predsjednika (uz samog sebe, naravno?). Ukratko, to je zato jer njih oboje dolaze iz ‘istog lonca'.
U stvarnosti...
Otac Ive Josipovića, poznati Ante Josipović, bio je rigidni komunistički aparatčik i najbliži suradnik Vladimira Bakarića i Milke Planinc u slamanju tzv ‘Maspoka'. Jednome sudioniku tih događaja ostala je u sjećanju rečenica Ante Josipovića izgovorena sedamdesetih godina prošlog stoljeća u uskom krugu istomišljenika koja je glasila ovako: ‘Hrvatski nacionalizam ponovno diže glavu; sve to treba preorati i zatrti mu sjeme'.
Uz ovakve informacije, simpatije prema Vesni Pusić postaju mnogo jasnije.
Ivo Josipović je u vrijeme Ivice Račana bio zastupnik u Saboru. Sjeća li se netko koliko se on puta javio za riječ i što je rekao?
‘Urbani intelektualac' uglađene vanjštine dizajniran je tako da izaziva čim manje trenja u javnosti (osim naravno kad definira fašizam i antifašizam), pa nije čudan optimizam anketa o ishodu predsjedničkih izbora prema kojima je on u samome vrhu ‘izglednika'.
Nakon što je proglasivši antifašizam neisključivim odnosno sveuključivim, domenom onih koji nemaju ništa protiv onog drugog (koji misli različito!), istovremeno proglasivši fašistima svakog tko misli drugačije od njih (ova zbrkanost na žalost postaje jasna tek nakon pomnijeg iščitavanja njegova programa), Josipović postaje samo urbana verzija Stipe Mesića. Tamo gdje je Mesić primitivni kafandžija, Josipović je uglađeni profesor.
Oni koji bez naprezanja razumiju Mesića s jednakom će lakoćom asimilirati Josipovićevu političku platformu uspavani njegovom uglađenom vanjštinom i umjerenošću izričaja. Čitanje Josipovićeve platforme uz minimalnu dozu kritičnosti otkriva npr redefiniranje domoljublja kao trivijalni populizam a ‘novu pravednost' kao najtipičniji mogući ljevičarski diskurs koji se u povijesti uvijek potvrđivao u samo dva oblika; prvom jalovom a drugom zločinačkom (ovisno o tome koliko mu se dade vremena za ‘razvoj').
Ivo Josipović voli se hvaliti svojom pravničkom karijerom, posebno onim njezinim dijelom vezanim za ustanovljavanje haškog tribunala. On je neko vrijeme pokušavao postati sucem u Haagu, no to mu nije uspjelo, budući sile koje su iznjedrile tribunal nisu imale povjerenja u suca iz države zbog koje je sam sud i osnovan. Josipović je jednim dijelom bio uključen u razvoj optužnice protiv hrvatskih generala koji su danas u Haagu te u razvoj koncepcije zločinačkog pothvata, iako on to danas vrlo žustro negira, barem u onim rijetkim trenucima kad se tema spominje u javnosti.
Kakvu je poziciju pri tom zauzimao jasno je po tome da se npr u haškim procesima od strane tužiteljstva rabe podaci iz njegove knjige (450 Srba civila ubijenih u Oluji u čemu je pretekao i Savu Štrpca).
Josipović posve otvoreno u televizijskim emisijama brani jednu od najbezočnijih laži tužiteljstva, onu o prekomjernom granatiranju Knina.
Josipović je za savjetnika u kampanji uzeo Dragu Pilsela, potpuno neuravnoteženog (zapravo poremećenog) novinarčića, o kojem je na ovome portalu rečeno gotovo sve što je trebalo reći. Ili, što reći na Josipovićevo otvoreno zagovaranje statusa quo u BiH, dakle potpore unitarnoj državi, dominantno muslimanskoj, pri čemu on posve otvoreno kaže da će nastaviti Mesićevu politiku?
A što onda reći na njegovu tvrdnju da je poslije njega najbolji kandidat Vesna Pusić koja se ovih dana zaputila u Hercegovinu nudeći BiH Hrvatima zasebnu federalnu jedinicu - dakle potpuni zaokret u odnosu na Josipovićev program?
Ideološki, između Josipovića, Mesića i Pusićke nema baš nikakve razlike. Kamo nas je Mesić doveo sa svojom politikom (ali i Sanader, s ovim prvim posve sukladan), znamo. Kako dakle glasovati kad je u pitanju Ivo Josipović? Samo i isključivo 'ne'.
Milan Bandić
Bandić je najveći 'zabavljač' ove predizborne predsjedničke kampanje. Za razliku od npr Vesne Pusić čije su političke oprijedeljenosti glasači najčešće nesvjesni jer se mediji time ne bave, Bandić je u tome pogledu kao 'desničar na ljevici' posve 'otkriven'.
Njegov program odnosno platforma s koje djeluje u kampanji predstavljaju salatu u koju je stavljeno baš sve što se našlo u frižideru. Autor tog jela nije poznat kao kuhar već kao drvosječa ali on se ipak nada i vjeruje kako će ući u anale kulinarstva. Bandić je političar u najgorem mogućem značenju te riječi, jedan od onih zbog kojih je politika sve više nečastan posao poput posla kojim se bave svodnici ili pedofili. Bandić je trenutno zagrebački gradonačelnik pa ako nekom treba objasniti u čemu je problem s Milanom Bandićem i politikom kao 'poslom' dovoljno je provesti desetak minuta s rezultatima Bandićevog načelništva nad Zagrebom.
Naglasci iz programa:
Ključni problem kojim se namjeravam baviti u svome mandatu, jest gospodarska stabilnost Hrvatske, odnosno jačanje hrvatskog gospodarstva, smanjenje nezaposlenosti, povećanje izvoza i rast inozemnih ulaganja... ... želim otvoriti novu stranicu u stvaranju hrvatskog zajedništva, uz korjeniti rez u pogledu napuštanja svih ideoloških i drugih podjela... ... treba stvoriti odgovarajuće preduvjete u institucionalnom, pravnom, materijalnom i vrijednosnom smislu, te brzo i učinkovito provesti svojevrsni preporodni program Hrvatske, u čijem će središtu biti bolji život svih, uz očuvanje nacionalnog identiteta i društvenih vrednota... U vremenu krize, a posebno besperspektivnosti mladih i sve većeg broja ljudi bez posla, u partnerstvu s Vladom Republike Hrvatske, radit ću na tome, koristeći ustavna prava i okupljajući pametne, marljive i sposobne suradnike, bez obzira na njihovu svjetonazorsku i stranačku pripadnost... svjedoci smo ogromnih razočarenja ljudi nepravdama, nerješavanjem globalnih i pojedinačnih problema. Ukratko osjećaj bespomoćnosti i nepravde, pojačan slikama bahatosti onih koji su se obogatili bez rada, hrvatsko društvo pretvara u društvo bez nade i bez jasne vizije budućnosti... odlučno ću se zauzimati za reformu pravosuđa, promjenu birokratskog mentaliteta i reformu državne administracije, reformu sustava javne nabave, progon svih oblika kriminala, borbu protiv korupcije i nepotizma... Hrvatski je interes da Bosna i Hercegovina bude stabilna, uključena u euroatlantske integracije i da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini bude ravnopravan i kostitutivan...Moramo zaustaviti pogubnu deindustrijalizaciju Hrvatske koja na kraju ima za cilj istjerivanje zaposlenih i ovladavanje vrijednim nekretninama. Ponižavanje rada i radnika doseglo je donju granicu. Treba sačuvati sve ugledne hrvatske tvrtke uz dioničarstvo zaposlenih... Hrvatska mora kontrolirati svoje energetske resurse. Treba izraditi energetsku strategiju koja će biti prihvaćena konsenzusom. U pogledu aktiviranja i korištenja energetskih resursa prihvatljivo je kontrolirano uvođenje koncesija, kako za temeljne izvore tako i za alternativne.
U stvarnosti...
Zbog čega bi se npr energetska strategija trebala prihvaćati konsenzusom i je li Bandić uopće kvalificiran za upotrebu tog pojma, dok grad Zagreb vodi kao vlastiti kokošinjac i uz nikad manji konsenzus?
Kako će se Bandić baviti gospodarskom stabilnošću Hrvatske kad je u dva mandata uspio financijski uništiti grad Zagreb koji predstavlja polovicu hrvatske financijske i industrijske moći?
Što znači ‘stvarati uvjete za preporodni program za bolji život svih...'? Bandić je uz današnjeg predsjednika Sabora nositelj provincijalnog rušilaštva i poslanik plemenskog nasuprot urbanog.
O kakvoj se brizi za nacionalni identitet radi kod Bandića, poznatog desnog ljevičara znajući da desni i lijevi o tome imaju posve različita mišljenja?
Kako će to Bandić skupljati pametne, marljive i sposobne suradnike, bez obzira na njihovu svjetonazorsku i stranačku pripadnost kad znamo iz zagrebačkog primjera kako je u vlastitu artističku trupu mobilizirao sve koji su prema njemu bili kritični začepivši im tako usta, bez obzira na bilo kakvu ‘stručnost' svih tih pojedinaca.
Što zapravo osjeća Milan Bandić i što on zna o osjećaju bespomoćnosti i nepravde, a da bahatost i ne spominjemo, kad znamo koliko je on sam svemu tome pridonio razvijajući korupciju u Zagrebu do stratosferskih visina?
Treba samo razgovarati s bilo kojim obrtnikom koji je u proteklih pet-šest godina pokušao dobiti bilo kakav ugovor od Zagrebačkog Holdinga, nasuprot bezbrojnom Bandićevom kumstvu...
Može li doista Bandić nešto reći o reformi sustava javne nabave, kojem zapravo ne nedostaje ništa osim činjenice da je on sam rodonačelnik ignoriranja zakonitog sustava, pa je oko 95% sveukupne javne nabave u gradu Zagrebu protuzakonito; naravno bez bilo kakvih posljedica po njega samoga ili bilo koga iz njegove gradske uprave?
Što uopće Bandić ima za reći o deindustrijalizaciji Hrvatske, sada kad je ova gotova i to upravo on, provincijalni političar i nasljednik mentaliteta tako dobro oslikanih u Raosovim ‘Prosjacima i sinovima'?
I tako od pitanja do pitanja otkriva se bespredmetnost predsjedničke kampanje Milana Bandića.
Kakve su posljedice Bandićeva vladanja Zagrebom i kakve bi mogle biti posljedice njegova predsjednikovanja na Pantovčaku?
Iako je moć u rukama predsjednika mala, plemenske metode vladanja Milana Bandića, tako uzorno demonstrirane za vladanja Zagrebom, Hrvatsku mogle bi provincijalizirati daleko više nego je to sada slučaj.
On bi sasvim sigurno premrežio hrvatsku političku scenu raznim kumovima, dogovaralo bi se javno a djelovalo tajno. Bandić je Zagreb doveo do duga od milijardu Eura ("Zagreb je kupio u deset godina imovinu od 600 milijuna Eura; nije je prodao, znate mnogo je lakše prodati nego kupiti"), a Holding je praktično bankrotirao
- to će biti objavljeno nakon izbora kako mu ne bi naškodilo u predizbornoj kampanji.
Zagreb jest kupio ali ništa nije njegovo jer je sve kupljeno na kredit. Samo jedan dio Holdinga, Zagrebački električni tramvaj u minusu je od 800 milijuna kuna, ponajviše zato jer Bandićevo kupovanje javnosti besplatnim prijevozom više nitko nije u stanju financirati.
Pola milijarde kuna spiskanih u Arenu Zagreb tek će doći na naplatu, kad postane jasno da ni grad od milijun stanovnika ne će biti u stanju plaćati basnoslovne troškove javno-privatnog partnerstva prema dizajnu Ive Sanadera i Milana Bandića.
Tri stotine milijuna Eura inozemnih kredita namijenjenih komunalnoj infrastrukturi potrošeno je na plaće, stanove koji se ne mogu prodati i tome slično...
Kako izgleda kad jedan grad bankrotira vidimo danas u Zlataru gdje gradski službenici osam mjeseci nisu primili plaću.
Za otplaćivanje Bandićevih političkih ambicija Zagrepčani će barem jedno desetljeće stenjati pod teretom cijena komunalnih usluga, koje će se povećavati sve dok se ne otplati svo bezumlje jednog provincijalnog šerifa kojem je životna ambicija bila dokazati da je jednak Helmutu Zilku (gradonačelnik Beča) koji mu je uzor.
Dok odgovara na pitanja raznih sugovornika, naročito na TV, Milan Bandić ne gleda sugovornika u oči već gleda nekamo neodređeno naniže poput nekog opsjednutog i nesvjesnog gdje se nalazi.
Poput američkih televizijskih propovjednika koje je nemoguće navesti da javno posumnjaju u ono što govore i Bandić djeluje kao netko tko svaki trenutak žrtvuje samo i isključivo za opće dobro.
U stvari, ono što je Sanader napravio za Hrvatsku - dovodeći je do bankrota pretvorivši cijelu državu u vlastitu igračku Bandić je napravio u Zagrebu. Sanader se povukao jer mu se situacija otela kontroli; u čemu, otkrit ćemo s vremenom. Bandić, duhovno i prostorno mnogo bliži Raosovim šverecerima duhana naslućuje finance iza brda pa bježi na drugu čuku nadajući se kako će skrivajući se u podrumima predsjedničke vile izbjeći Sanaderovu sudbinu.
Na građanima Hrvatske je da ne dopuste takav razvoj situacije. Najveći problem za javnost kad je u pitanju Bandić jest činjenica da je malo kome izvan Zagreba poznato što je Bandić ostavio gradu u naslijeđe nakon svoja dva mandata, ponajviše zahvaljujući medijima.
Zato se tekstovi poput ovog doživljavaju kao napad na Bandića jer je ‘Hercegovac' i tome slično.
Danas, Bandić troši najmanje petnaestak milijuna kuna na svoju izbornu kampanju, do posljednje kune iz Holdingove ili zagrebačke kase.
Ili mu je možda plaćaju svi kumovi koje je zadužio proteklih godina ili pak kumovi aspiranti.
Produžiti politički život Milana Bandića i čak mu omogućiti uspon na najviši politički položaj u državi i tako ga praktično razriješiti svih grijehova koje je napravio a koje će stanovnici Zagreba otplaćivati desetljećima bio bi znak krajnje nezrelosti svih koji bi u tome sudjelovali. Zbog svega toga odgovor na pitanje treba li ili ne glasovati za Milana Bandića može biti samo jedan jasan i čvrsti ‘ne'.
| |||||||||||||||||||||||||
