OTVORENO - s jednom „Plavušom“

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 27. veljače 2009.

Uredništvu Web portala „Dragovoljac“

OTVORENO - s jednom „Plavušom“

Prije devet dana (točnije 18. veljače ove 2009.g.), nakon dugo, dugo vremene (nakon najmanje šest mjeseci, a možda i godine dana!) opet sam gledao jednu udarnu emisiju HTV-a - „Otvoreno“. Tema je bila: treba li nam devalvacija kune ili nam treba „stabilnost“ sistema, to jest nastavak kupovanja vremena Sanaderove Vlade i održavanje kakvog-takvog (zgubidanskog!!) status quo-a. Budući da sam o toj temi u protekle dvije godine pisao već četiri puta, najprije na portalu AMAC-Hrvati, a poslije na mojem glavnom blogu Semper Paratus Croatiae, nisam to nipošto htio propustiti. Napominjem da sam naročito oštro pisao protiv guvernera HNB dr. Željka Rohatinskog, kojeg sam otvoreno napadao da on ne radi u korist Hrvatske, nego on samo štiti interese Anglo-Američke judeomasonerije, odnosno njihovih bankara u Londonu i New Yorku, pa me ta tema naročito zanimala - pogotovu uživo. A voditeljica tog „Otvorenog“ je bila poznata televizijska novinarka Dijana Čuljak - Šelebaj.

Međutim, čim sam vidio njenu scenu, odmah mi je bilo jasno da se radi o još jednoj HTV-ovoj „namještaljki“ (da ne kažem „Set up“, kao nedavno u slučaju ubojstva Ivane Hodak). Dakle, sedam gostiju i jedna „Plavuša“. Gosti uživo u TV studiju su bili dr. Ljubo Jurčić, dr. Žarko Primorac, dr. Damir Novotny, ministar Ivan Šuker, g. Zoran Bohaček, dr. Slavko Kolić, te još gosp. Josip Cota. Nekoliko puta su telefonski bili pozivani u emisiju još neki naši poznati ekonomski stručnjaci.

E, sad zamislite TV emisiju koja traje samo jedan sat (ili par minuta duže), a njih osmero, ne računajući one „vanjske“ goste - telefonski putem. Ako se odbije vrijeme voditeljice, onda je svakom gostu u TV studiju trebalo u prosjeku pripasti samo pet minuta. Ali jok!

Uglavnom je govorio ministar finacija Ivan Šuker -čak 40 posto vremena!!

Za njim je bio dr. Ljubo Jurčić - čak 30 popsto vremena. Ostali najviše 2 do 3 minuta. A dr. Slavko Kolić, ugledni profesor nekog zagrebačkog fakulteta, čim je izrekao dvije rečenice, „Plavuša“ ga je smjesta prekinula i skrenula temu na neki svoj sporedni kolosjek Tek pri kraju te emisije „Otvorenog“ je dr. Slavko Kolić ponovo dobio riječ, ali u drugom kontekstu, no i to nije bilo duže od 30 sekundi!

Dakle, u čemu je „kvaka“?

Dr. Slavko Kolić ( kojeg rado čitam kada jednom u dvije godine izađe neki njegov opširan intervju u našem domaćem „Glasu Istre“, t.j. riječkom „Novom listu“) započeo je svoj prvi govor napadom na guvernera HNB dr. Željka Rohatinskog, koji po njemu ne radi u interesu Hrvatske, nego u interesu svojih gospodara iz Amerike i iz Londona. Na to je „Plavuša“ poskočila kao oparena i oduzela riječ dr. Slavku Koliću.

To je bila prva „kvaka“, a druga se kao vijest čula tog istog dana ujutro, u vijestima HR1 u 07.00 sati, citiram: „Guverner HNB-a Rohatinski je lansirao na naše bankovno tržište oko 700 milijuna EUR-a, odnosno skoro pet milijardi kuna - iz državnih rezervi, zbog spašavanja stabilnosti (i) tečaja kune.

Dakle, to je to! Znači da je dr. Slavko Kolić itekako bio u pravu. Naime, skoro čitavo „naše bankovno tržište“ drže stranci, pretežno Austrijanci (čitajte više o tome u knjizi „Mein Kampf“ Adolfa Hitlera!!) i talijanska banka Unicredito iz Milana, Bologne i Rima (dakle, „ista pašta“!), pa nije teško pogoditi koga je to guverner HNB-a ustvari spašavao!

Mnogo je to teže pogoditi koga je te večeri spašavala „Plavuša“?? Vjerovatno svog Gazdu Sanadera, jer je ta cijela TV emisija bila u cijelosti „sanaderizirana“ isto onako kako je prije pet godina bilo „sanaderizirano“ nekoć naše „Hrvatsko slovo“. A godinu dana kasnije je isto tako bio „sanaderiziran“ i naš hrvatski „Fokus“ (koji je dotle već bio objavio 20-tak ili mnogo više mojih oštrih pisama, naročito onaj već legendarni tekst o Florence Hartmann i Carli Del Ponte). A još godinu dana kasnije je Sanader drsko i bezobrazno poklonio „Slobodnu Dalmaciju“ splitskim orjunašima, staljinistima i udbašima. Sapienti sat!

Moj je zaključak te večeri bio da sam gledao jednu 100 posto režimsku TV predstavu, u kojoj je žrtvovan njen najbolji gost - dr. Slavko Kolić. Stoga pozivam hrvatski tisak i zagrebačku OTV Televiziju da dr. Slavku Koliću pruži još jednu - ovaj put fair šansu!

Gotovu u dlaku ista se priča ponovila i 25. veljače ove 2009.g. uvečer, opet u „Otvorenom“, koji je vodila ista ona „Plavuša“. Ukratko, ona je stalno upadala u riječ i stalno oduzimala riječ gospođi Vesni Balenović (koja nije imala ni najmanji bonus od jedne minute!) i da nije bilo našeg novog ministra pravosuđa, smirenog i časnog dr. Ivana Šimonovića, koji je branio pravo gospođe Vesne Balenović da kaže do kraja što je naumila reći, ta TV emisija bi svima nama ostavila gorak ukus u ustima ukus nove režimske predstave i - podvale!

Istini za volju, prije više od deset godina (a valjda već i 15 godina?!) jako mi se sviđala novinarka Dijana Čuljak - prije svega kao novinarka, ali i kao vrlo seksepilna ženska. A valjda sam i ja tada bio nešto mlađi i malo manje strog prema „Plavušama“.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(nezavisni hrvatski publicist)

TUŽBA, I SAMO TUŽBA, MOŽE ZAUSTAVITI LJUBLJANU

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Istra 27. kol./aug.2005.

Uredništvu Hrvatskog lista, Zadar

TUŽBA, I SAMO TUŽBA,

MOŽE ZAUSTAVITI LJUBLJANU

Uvodna napomena (2009.g.): Danas će naš premijer Sanader ići u potragu za svojim izgubljenim vremenom, sasvim nepotrebno se opet sastajući sa - ovaj put novim - slovenačkim premijerom Borutom Pahorom (koji je samo potrčkalo i politički maneken najmoćnijeg slovenačkog političara iza javne scene - Dimitrijem Rupelom!). Dakle, danas će Sanader opet „mlatiti praznu slamu“ s još jednim gluhim slovenačkim političarem bantam (pijetao) kategorije. Šteta novog izgubljenog vremena!

* * * * *

Opet mi je digao tlak onaj Manolićev novinarčić Vjesnika Bruno Lopandić! Onaj koji gotovo uvijek drži stranu protivnu interesima hrvatskog naroda, kao i njegove Gazde s Pantovščaka (koje ja već dugo vremena nazivam Gedže s Pantovščaka!).

Naime, u zenitu nove krize sa Slovenijom, odnosno s Ljubljanom, oko našeg morskog pojasa i nekog njihovog nebuloznog „epikontinentalnog pojasa“, taj Manolićev novinarčić Bruno Lopandić sugerira Sanaderovoj Vladi, a i hrvatskoj javnosti, da se „Pregovori trebaju nastaviti“ (Vjesnik, 27. kol. 2005., „Pregovori se nastavljaju“, str.3.). I to o čemu? O početku nekakve nejasne „arbitraže“ o našem državnom teritorijalnom morskom pojasu.

Tobože navodeći našu krajnje nekompetentnu, jadnu, beskičmenu i cmizdravu „hrvatsku diplomaciju“, Bruno Lopandić nevješto protura nečije tuđe ocjene da su (citiram) „inicijative za proglašenjem našeg gospodrskog pojasa kontraproduktivne i opasne“. I sugerira Lopandić da je bolje nastaviti (dosad beskonačne i jalove) - pregovore.

Ma, kakvi još pregovori?? Slovenci iz vlasti (a još više ONI iz sjene i iz političkog podzemlja!!) vuku nas za nos već preko 14 godina i ucjenjuju nas , a netko bi na Pantovščaku još s njima pregovarao, vjerovatno još pet ili deset godina i to valjda u bunkerima ispod Pantovščaka ili ispod vile „Brdo“ kod Kranja. Sve dok se njima slože neke druge karte!

Šipak! Nama bi bilo daleko bolje da Republika Hrvatska tuži Republiku Sloveniju izravno Međunarodnom sudu pravde u Haagu, ICJ-u (International Court of Justice). Tužba bi imala mnogo veću učinkovitost, snagu i prednost od nejasnog i nesigurnog Prijedloga „Arbitraže“, jer za razliku od nepostojećeg suda za arbitražu - koji tek treba dogovoriti i formirati - Međunarodni sud pravde u Haagu već odavno postoji i veoma je nezavisan u svom radu. Osim toga, on već ima i svoje utvrđene rokove (što uopće nije slučaj s „arbitražom“!!). Nadalje, on raspolaže ogromnim svjetskim i europskim iskustvom, jer su pred njim svoje granične sporove već vrlo uspješno i na obostrano zadovoljavajući način rješavale i takve zemlje, odnosno države kao što su to Danska, Njemačka i Nizozemska. A što je također važno, nakon toga bismo pred istim sudom mogli tužiti Republiku Sloveniju i za ostale naše nerješene probleme s njima, primjerice dug Ljubljanske banke hrvatskim štedišama, stalno potkradanje struje i neplaćanje slovenačkih dugova Hrvatskoj u Nuklearnoj elektrani Krško, okupaciju Svete Gere, teritorijalne otimačine na Muri i Dravi, itd., itd.

Druga nam je mogućnost rješenje spora oko naše granice na moru i podizanje Tužbe pred Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu, ali tamo Slovenci mogu zavlačiti u nedogled, jer oni tamo nemaju svog suca, kao mi Hrvati prof. dr. Vukasa.

Arbitraža više ne dolazi u obzir (a to sam upozoravao još 16. kolovoza 2002.g. u „Vjesniku“. A tadašnji Glavni urednik je kurvinskom metodom izostavio moj potpis!. Dakle: „Nikakava arbitraža ne dolazi u obzir!“). Jer su Slovenci preko našeg bivšeg premijera Ivice Račana već stvorili mali presedan i prednost, na temelju ishitrenog i samovoljnog sklapanja i parafiranja sporazuma Račan - Drnovšek.

.

A i naš novi premijer Ivo Sanader im je vrlo neodgovorno, nesmotreno i samovoljno - također na svoju ruku - ustupio naše pravo proglašenja (punog sadržaja) gospodarskog sporazuma ispred našeg teritorijalnog mora, reducirajući ga na samo ribolovni i ekološki pojas. Stoga Republika Hrvatska sada mora na svaki način nadoknaditi izgubljeno vrijeme triju naših smušenih, nekompetentnih i zgubidanskih Vlada: Matešine, Račanove i Sanaderove, a to ne može putem arbitraže, nego samo putem odgovarajućih Tužbi!!

Tužba - i samo Tužba može urazumiti i zaustaviti Ljubljanu, u njenom novom posizanju za hrvatskim teritorijem i morem! I stalnim ucjenama pred EU.

Vrijeme je pokazalo da Ljubljana vrlo vješto kupuje vrijeme i tako stvara novi presedan, čime pridobiva europsko javno mnijenje za svoj projekt (lova u mutnom nakon raspada Jugoslavije i vrlo mutne tranzicije nakon nje). Tu im naša diplomacija nije ni do koljena! Uzalud se grlio naš ministar Miomir Žužul s njihovim ministrom Dimitrijem Rupelom (Novi list, 2. svibnja 2004.), uzaludno je i tu potpuno bezvrijedno Sanaderovo prijateljstvo s Janšom (koji je dobio posljednje izbore upravo tvrdim i oštrim izjavama na račun teritorijalnih pretenzija Slovenije u Piranskom zalivu i u našem epikontinentalnom pojasu. Uzalud je Račan računao na svoje (ideološko) prijateljstvo s Drnovšekom.

Grdno je pogriješio novi, a inače vrlo dobri novinar Vjesnika gosp. Dubravko Grakalić, kad je 5. listopada 2004. napisao svoj skoro potpuno promašeni članak „Hrvatska se ne treba plašiti Janše“. Oprez je majka mudrosti - glasi naša narodna izreka. I ne treba se samo narcisoidno ogledati u ogledalu, nego se reba oprezno ogledati za sobom! Prvo skoči, pa tek onda uzvikni „Hop“! Janša nije i neće žrtvovati slovenačke nacionalne interese zbog svog (navodnog!) prijateljstva sa Sanaderom!

A mnogi od nas smo na to cijelo vrijemeupozoravali i g. Račana i g. Sanadera. Primjerice, ovako: „Granicu sa Slovenijom vratiti na Dragonju“ (A.R.J., Vjesnik 1.rujna 2001.); „Slovenci nisu niti za dogovor, niti za arbitražu“ (Stjepan Bučar, Zabok, Vjesnik 30. ožujka 2004.); „Nikakva arbitraža ne dolazi u obzir“ (Franko Šturman & A.R.J., Vjesnik, 16. kolovoz 2002.g.); „Pametni znaju čemu služi gospodarski pojas“ (Dr. Davor Vidas & Marko Barišić, Vjesnik, 29. svibnja 2004.g.); „Arbitraža znači odgađanje rješenja“ (akademik Vladimir Ibler & MarkoBarišić, Vjesnik, 19. veljače 2005.g., itd. Itd.

Dakle, nije trebalo zabranjivati i zatvarati, nego naprotiv otvarati medijski prostor kritičkoj hrvatskoj inteligenciji. Nisu trebale onolike cenzure u našem Vjesniku posljednih godinu dana („Ave Censore, morituri te salutant“, sjećaš li se mene Sanaderu?!). Nisu trebale onolike smjene, zabrane i zamračenja hrvatske javnosti kao što nam se događa već godinu i pol dana u „Hrvatskom slovu“ i „Fokusu“. A to još nije ni pola jada, jer su cenzure i zabrane u svim drugim novinama još mnogo i daleko gore! Da nije bilo tog i takvog neostaljinizma (prije svega Račanovog i Sanaderovog) u našim novinskim uredništvima, nama se sve te glupe stvari sa Slovencima ne bi događale.

Nije na domet spomenuti i ovo: političko podzemlje Ljubljane u svemu ovome očito ima svoje prste. Nije nam kriv samo opskurni Zmago Jelinčić (kako nam je to sugerirao novinar D.G., 5. listopada 2004.g.), jer on radi samo ono što mu se naredi iz ljubljanske „Centrale“, ugrađene na osovini Beograd-Ljubljana-Trst (na što je upozoravao i DFS-Demokratski Forum Slovenije, još1993.g.!), a to nikako ne može biti bez znanja i pomoći Londona! Dakle, riječ je o novom savezu UDBE i masonerije, savezu danas poznatom u Sloveniji pod nazivom UDBO-masonerija! Ona je ta koja kvari povijesno prijateljstvo hrvatskog i slovenačkog naroda, te rovari protiv naša dva susjedna i srodna naroda. A to je samo nastavak onog što je na tlu Hrvatske i Slovenija radila i ORJUNA u prvoj, odnosno kraljevskoj Jugoslaviji, a UDBA u drugoj, odnosno komunističkoj Jugoslaviji. Teško će se to zlo sjeme iskorijeniti.

U pravu je bio dr. Franjo Tuđman kada nije popuštao Slovencima. U pravu je i ova naša Đurđa Adlešić kad upozorava da „nema više mjesta za mlakost u našoj politici sa Slovenijom“. I kada traži da Republiku Sloveniju prijavimo Vijeću sigurnosti UN-a!

Da zaključim: ne treba nam nikakva posebna „arbitraža“, jer je i Međunarodni sud pravde u Haagu (ICJ) sam po sebi jedna (viša!) arbitraža.

A.R.J.

P.S.: „Hrvatski list je odbio ovaj tekst.

P.S. (2009.): Osjećam svojom novom dužnošću upozoriti svu domoljubnu i državotvornu

hrvatsku javnost na mogućnost nekog novog prljavog političkog dogovora, sličnog

onom Račan-Drnovšek, a baš danas Sanader-Pahor - naime, da Slovenci podmite

našeg premijera Sanadera, te velikom „provizijom“ osiguraju Sanaderu i njegovom

HDZ-u velika novčana sredstva za predstojeće lokalne izbore u Hrvatskoj - sredinom

Svibnja ove 2009.godine

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)

O POKLEKNUĆU BENEDIKTA XVI

PRIOPĆENJE ZA OPĆILA

O POKLEKNUĆU BENEDIKTA XVI

Ana Lučić

Kao katolikinja moram dići glas u obranu vlastita integriteta te javno priopćiti kako se ne mogu poistovjetiti s najnovijom prožidovskom kampanjom iz Vatikana. Sramim se izjava pape Benedikta XVI (vjerujem da ih je doista izrekao, demantije nisam imala prigode čitati). Do kuda je dospjelo, kako je nisko palo službeno katoličanstvo, do koje je mjere ono prožeto procionizmom i projudaizmom, kada je i sam sv. Otac prisiljen otvoreno pristati na obmanu, pače na laž?! A katolici dobro znadu da je, po Isusovim riječima, otac laži – Sotona! Dakako da Papa nije Sotona; nijedan čovjek to nije. Ali njegovo kukavičko dodvoravanje jednoj notornoj demokratskoj ateistici / agnostici poput Angele Merkel, udruženom zboru trećekoncilaških njemačkih lijevih biskupa, te rulji obskurnih američkih židovskih kolovođa – ostavlja nas katolike u posvemašnjoj zabuni i zapravo nas prepušta nemilosti.

Pitamo se gdje je ostao Duh Sveti, ako ga je Papa izdao pristajući na nagovor duha vremena (ili, kako ga je netko nazvao, zloduha nevremena). Pitamo se, što je još i strašnije, kakve su to moćne i mračne sile koje ga na to prisiljavaju. Za katolike, papa je Kristov namjesnik na zemlji, Petrov nasljednik; pa tko to onda može biti jači od njega?!

Čudna, čudna vremena...

Biskup Richard Williamson, kojemu je Papa prvo povukao izopćenje, da bi već za par dana, pod pritiskom, neuvjerljivo ustvrdio kako tobože nije znao za njegove izjave, i pred licem svijeta bez ikakve potrebe po tisućiti put osudio takozvani «holokaust», - nije tu stvar zanijekao, kako tvrdi Benedikt XVI. Williamson je tek količinu holokaustiranih s mitskih «šest milijuna» smanjio do razmjerno razumne znamenke od kojih 300 tisuća. Također Papa netočno ustvrđuje da je Williamson «negirao postojanje Auschwitza». Takvo što zdrav čovjek ne će učiniti, jer se svatko, ukoliko se odluči na putovanje, može vlastitim očima uvjeriti da mjesto «Auschwitz» na zemljovidu i na europskom tlu postoji. Williamson je samo konstatirao da tamo, kao ni drugdje, nije bilo nikakvih «plinskih komora». To je istina koju su, u već vrlo bogatoj povijesno-revizionističkoj literaturi, dokazali desetci ozbiljnih znanstvenika, o čije se rezultate niti Papa ne bi smio ignorantski i oportunistički oglušiti.

Svojim najnovijim nastupom, papa Benedikt otvoreno se stavio na stranu onih koji teroriziraju europske države drakonskim kaznama za promicatelje povijesne istine, te time niječu tako glasno proklamirane liberalno-demokratske slobode govora, mišljenja, ili znanstvenog istraživanja. Pritom se on služi jeftinom koncilaškom floskulom o nedodirljivosti Židova kao naše «starije braće». Na taj način, Židovima može biti dopušteno bilo što, sve uime odricanja od «antisemitizma» i ispaštanja zbog «holokausta». No, ako su nama kršćanima Židovi uistinu starija braća, onda iz toga proizlazi da ih moramo slušati i u svemu im se pokoravati, kao što se i trogodišnjak ima pokoriti svojemu petnaestgodišnjem bratu. Tako katolička Crkva postaje pukom filijalom judeomasonske internacionale, židovske subverzije i cionističkog terora.

Isus Krist nije to naučavao. On je za Židove svojega vremena uvijek nalazio pravu riječ, sve do one iznimno oštre: «Vama je otac đavao» (Iv. VIII; 44). Je li onda i nama kršćanima otac đavao, ako nam je Židov stariji brat?

Isus Krist nadvladao je Židovstvo, i žalosno je kada mu se Crkva danas pokorno i bezpogovorno vraća u naručaj.

Dakako, dakle, da se ne odričem Sina Božjega, niti se odričem Crkve kao mističnog tijela Kristova. Ali imam pravo temeljem zdravoga razuma, što mi je usađen po Duhu Svetom, kritizirati poteze i izjave Crkve kao zemaljske institucije, koja je, skupa sa svojim pontifexom maximusom, i po vlastitoj doktrini, podložna grijehu te je pogrješiva (i sam je Papa pogrješiv, osim – prema većinskoj i nipošto jednoglasnoj odluci Prvoga vatikanskog koncila – kada govori izričito ex cathedra o dogmatskim i ćudorednim pitanjima).

Ana Lučić

Predsjednica Poticajnog odbora za osnutak

Udruge štovatelja Svećeničke bratovštine sv. Pija X

HHO IZNAD HRVATSKOG PRAVOSUĐA

Diana Majhen Petak, 13 Veljača 2009

HHO IZNAD PRAVOSUĐA Nekako mi se čini da su ovi iz HHO-a naprosto pomahnitali, mozak im se oteo kontroli i jednostavno više ne vode računa ni o tome što rade, ni što govore. Jedino u čemu su dosljedni to su pokušaji da se što više hrvatskih branitelja strpa u zatvore. Najbolji je primjer njihov bivši predsjednik, koji svoj posao upravo odradjuje u Haagu, svjedočeći protiv Hrvata kako uredno radi cijeli svoj život i proglašavajući pobjedničku akciju Oluja operacijom etničkog čišćenja. No, da ni novi predsjednik HHO-a, kao i preostali članovi, ne zaostaju za bivšim predsjednikom, očigledno je iz njihovih današnjih izjava kojima su se obrušili na Vladimira Šeksa i njegovo svjedočenje u postupku protiv generala Branimira Glavaša. HHO je ustvrdio kako je Šeks lažno svjedočio na istom, te traže njegovu ostavku na mjesto predsjedniika hrvatskog Sabora. Sad, ja se pitam tko je tu doista lud? Jel lud samo HHO koji više ne zna što bi poduzeo od silne „ljubavi“ prema Hrvatskoj i Hrvatima? Čitam kako se Puhovski u svojim svjedočenjima stalno poziva na „neke koji su mu izjavili to i to“ i nikako da shvatim, od kada se tako nešto na sudu uzima kao relevantan iskaz? Ili možda samo na haaškom sudu to prolazi, budući da im je sve ostalo palo u vodu. To se inače naziva svjedočenjem iz druge ruke i nije prihvatljivo sudu, al izgleda da jeste kada su u pitanju optuženi hrvatski generali. Dok su se ti isti generali borili za Hrvatsku, Puhovski naokolo putovao i prodavao maglu, te pisao raznorazne članke i knjige, koje bi najbolje poslužile u biblioteci ex Jugoslavije. Samo što nje više nema, pa smo mi Hrvati osudjeni na to da nas njezini štovatelji i ljubitelji bombardiraju ovakvim djelima. Dakle, jel možda taj Puhovski bio na mjestu dogadjaja, pa da može svjedočiti, il je negdje u podrumu sastavljao skice za neka buduća svjedočenje, uz parolu „svi ćete mi vi jednoga dana platiti za rušenje Jugoslavije“ ? Mogu li, npr, isto tako ja svjedočiti na tom haaškom sudu i izjaviti kako sam od deset različitih izvora čula da je Puhovski najavio kako će lagati u svom svjedočenju? Da li bi se i moj iskaz uzeo kao relevantan, a bio bi dan po potpuno istom principu po kojem je i Puhovski dao svoj, iz druge ruke. Nekako sumnjam u to. Prije vjerujem da bi me „zaboravili“ pozvati da svjedočim. Da se vratimo na Šeksa i njegovo svjedočenje. Da li je Šeks govorio istinu ili nije, nikako nije posao HHO-a da utvrdi, nego posao hrvatskog pravosudja. Bar je tako u zemljama gdje pravosudje doista postoji kao takvo i odradjuje svoj posao kako treba. Dajući ovakve izjave, HHO se svrstao negdje iznad tog hrvatskog pravosudja, kakvo god ono bilo. Izgleda su pobješnjeli jugovampiri zaboravili da se na to isto pravosudje non-stop pozivaju kada treba zatvoriti nekog branitelja, ili otvoriti neki novi sudski proces protiv nekog Hrvata. Dok to rade, za njih je pravosudje u redu. Ali kada netko da iskaz koji ne ide u korist njihovim tvrdnjama, e, onda je stvar bitno drugačija. Onda se više ne pozivaju na pravo i pravnu državu, nego se nalaze za mjerodavnim sami uzeti u ruke vjerodostojnog nečijeg iskaza i proglašavati ga lažnim. Dakle, kada se sudi Hrvatima, onda je to pravosudje u redu i treba ga poštivati. No, ako iskazi svjedoka ne pogoduju optužbi, onda se to isto pravosudje jednostavno treba ignorirati i „veličine“ iz HHO-a će nam govoriti tko na sudu laže, a tko govori istinu. Nevjerojatno. Nikada nisam mislila da će ikada doći dan kada ću se složiti sa nekom Šeksovom izjavom, ali se sa ovom današnjom slažem u potpunosti. Doista je riječ o besprizornom pokušaju besprizorne skupine ljudi da uzme pravdu u svoje ruke. I pri tome ne prezaju ni pred tim da rade očiti medijski pritisak na pravosudje, te čine upravo ono za što su optuživali sve druge godinama. A to što HHO tvrdi kako je Šeks svojim svjedočenjem osramotio Hrvatsku u cjelini, zanima me, u ime kojih to Hrvata govore? Jer, ako je nešto sramotno za Hrvatsku i Hrvate, onda je to upravo HHO i njegov način rada. Nakon svega što smo od HHO-a doživjeli, ne treba nam druge sramote u idućih sto godina. Čiju je Hrvatsku Šeks osramotio svojim svjedočenjem, prema HHO-u? Moju Hrvatsku svakako nije. Ali da je njegovo svjedočenje nanijelo gadan udarac jugonostalgičarima i četničkim zločincima koji su za vrijeme Domovinskog rata harali po toj, mojoj Hrvatskoj, to sigurno. Pa bi stoga bilo dobro kada bi HHO konačno prestao govoriti u ime Hrvatske i Hrvata i počeo govoriti u ime onih koje doista godinama zastupa. Gdje se, uz najbolju volju, ne bi mogli pronaći ni H od Hrvatske i Hrvata. Diana Majhen

Komentar: Ante Rokov Jadrijević

Judine škude i Judina Peta kolona u Hrvatskoj 14. veljače 2009.

Pohlepa za Judinim škudama je već toliko oštetila mozak Univ. Prof. dr. Žarku Puchowskom, da se on već polako ali sigurno pretvara u najobičnijeg mahnitca (to jest manijaka, budalaša i bolesnika s luđačkim i jednostranim fiks- idejama, itd.).

Proklete će mu biti sve one Judine škude koje je primio od svog Gazde Soroša!

Dakle, ima pravo naša Hrvatica, gospođa Diana Majhen!

Isto tako, ni ja nisam nikad mislio „da će ikada doći dan kada ću se složiti sa nekom Šeksovom izjavom, ali se sa ovom najnovijom slažem u potpunosti“. Stoga Njegovoj

(i Njenoj!) izjavi ovdje ja ne bih ništa više dodao niti oduzeo (odnosno osporio). Bravo gospođo Majhen!

Pa ipak, rekao bih ovdje nešto izvan ovog okvira, nešto što se odnosi na sve naše hrvatske Židove, naime upitao bih ih ovo: zašto šute ostali hrvatski Židovi?

Čast dr. Slobodanu Langu, ali me zanima zašto se profesoru Žarku Puchowskom ne suprostavi otvoreno i energično dr. Ognjen Kraus, koji nikad nije pokazao ni natruha antirvatstva i/ili cionizma u svojem javnom ponašanju?! Ma, zar Žarko Puchowski, Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, Daniel Ivin - Goldstein, Nenad Puchowski, Alen Budaj i njima slična šačica hrvatskih Židova u službi Gazde Soroša ne potvrđuju sve ono o Židovima u Njemačkoj i Austriji što je napisao Adolf Hitler u svojoj famoznoj knjizi „Mein Kampf“?? Probudite se hrvatski Židovi i ne dozvolite više da i u Vaše ime govore oni gore spomenuti smutljivci!

Tko spasi istinu, spasit će cijeli svijet!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

HOLOKRACIJA

Mladen Schwartz Ponedjeljak, 09. Veljača 2009.

Uvodna napomena (A.R.J.): Proximus esto bonis, si non potes optimus esse !

HOLOKRACIJA Ne, ne bijaše oduvijek «holokausta» iliti šoa! Izmislio ga je plačni židovski «nobelovac» Elie Wiesel post festum, sa zakašnjenjem od 12 godina (1957). U međuvremenu nakon rata, nitko nije govorio o «holokaustu», jer su razboriti ljudi, pa valjda čak i neki takvi među samim Židovima, shvaćali da se ne može tvrditi kako se «izabranu narodu» dogodila totalna žrtva paljenica od koje nimalo ne preostaje (što i znači grčka riječ holokaustos), jer ih je, preživljenaca plus novorođenih, više nego ikada! A i sam je Wiesel iz plemena preživljenaca: u plinskokomornom naime genocidnom logoru Auschwitz, kako sam svjedoči, podvrgnut je bio posve skrupuloznoj i uspješnoj medicinskoj obradbi bolesne mu noge, da bi se, u jeku bombardiranja 1945, na upit SS-ovaca koji su pred sovjet-ruskom navalom poduzeli evakuaciju, skupa s ocem odlučio na bijeg pod okriljem njemačkoga istrijebljivača, umjesto da spokojno dočeka crvene osloboditelje. Nu, kada je jednom pušten u optjecaj, aušvicki je mitos, podkrijepljen uz ostalo i maštovitim pričama o tomu kako su doslovce logoraši bili spaljivani u nekakvim jamama, punima vode ali bez zraka, u kojima je dakle već prisilom fizikalnih zakona bilo nemoguće paliti bilo što, a nekmoli teško zapaljiva ljudska tjelesa – kada je, dakle, mit već jedanput nastao, on je od megalomanskih, koliko i pohlepnih židovskih šovinista, uz zdušno sekundiranje židoljubih masa među gojima-arijcima, brže-bolje prihvaćen kao fundament nove unosne holo-religije, koja židovsku izabranost u Bogu smjenjuje njihovom izabranošću u neprekidno naplaćivanoj žrtvi, te svojim dogmatizmom neumoljivo obvezuje i samoga sv. oca Papu. Na sekularnom planu, ova se novoreligija boga «holokausta» pojavljuje u obličju totalne, totalitarne strahovlade holo-terora, u obličju globalne holokracije. Kud god se okreneš, eto Ti «holokausta», koliko dosadno nametljivog, toliko i opasnog. Zaniječeš li ga, svedeš na uvjerljivu mjeru, pokušaš li ga možda objasniti ili, nedajbože, barem djelomice opravdati židovskim uzrocima, namah si izvan zakona, proglašen ekstremistom ili pače monstrumom, marginaliziran, ridikuliziran, ostraciran, te, last but not least, smješten na koju godinicu (u Austriji: do deset!) onkraj liberal-demokratske brave! Magijsko-kabalističkih Šest Milijuna ne smije se umanjivati, ali ni uvećavati. Časni muževi koji, na tragu historiografskog revizionizma, što će reći kritično-argumentiranog pobijanja lažne pobjedničke verzije povijesti, i takozvani «holokaust» nastoje smjestiti na pripadajuće mu mjesto, bez izmišljotina, pretjeravanja i mistificiranja, postali su zadnjih godina i desetljeća žrtvama nesmiljenih progona i drakonskih osuda po prvosvećenicima religije «holokausta»: Christophersen, Walendy, Mahler, Rudolf, Zündel... samo su neka od najpoznatijih imena tih, istinskih žrtava «holokausta». Budući da je dakle «holokaust» religija, a Holo ljubomorni bog, on je, kao što se bogu i pristoji, Absolut, on je absolutan, dakle nije relativan, te su zato pokušaji usporedbe židonevolja s nekim drugima, te «relativiziranja» židovskih problema vezanih za Treći Reich i II Svj. rat, gotovo izjednačeni s navodnim zločinima nad Židovima što se pripisuju razdoblju nacional-socijalizma. Revizionisti nastavljaju Adolfov posao drugim sredstvima. Vjernici su religije «holokausta» možda manje sami Židovi, koji tek spretno unovčuju svoj mit. Nu, dio je posla oko unovčavanja svakako i sugestivno-hipnotično djelovanje na gojske mase, e da bi one same slovo holovjere prigrlile kao neupitnu svetu istinu, danonoćno joj služile te skrbile za uščuvanje njezine čistoće. Teško bi bilo tvrditi kako ispiranje smekšanih gojskih mozgova nije urodilo plodom: u dekadentnim zapadnim društvima, kojima se sada, svim preostalim snagama svoje iscrpljene egzistencije, pridružilo i posthrvatsko Hrvatstvo, cvjeta teror «holokausta» na doslovce svim poljima: u javnim općilima kao i u školstvu; u službenoj historiografiji i tekućoj političkoj praksi, u umjetničkoj produkciji (pomislimo samo na poplavu holo-filmova, kojekakvih š(v)indlerovih lista i sl., manipulativno serviranih u ruhu neupitne faktične istine!), u vladajućem moralističko-sentimentalističkom etosu, u neoinkvizitorskom pravosuđu koje, kako je rečeno, nemilice ganja holo-krivovjernike, u cvjetanju lukrativne profiterske holo-ekonomije (odštete, odštete...). Holo moćno utječe čak i na držanje koncilaške Katoličke crkve, kojoj je njegovanje najljigavije židoljubne holofantastike dobrim dijelom postalo novi Credo. Dočim je, prije Drugoga vaticanuma, Crkva još imala hrabrosti moliti za «bezvjerne i slijepe Židove» da se «izbave iz tmine», sada je sama pokleknula pred aušvickim porodom od tmine i njegovim fikcionalizmom. Kako je daleko kadra ići ta zlehuda navada, dostatno ilustrira već i nedavna afera s katoličkim biskupima što ih je tradicionalistički nadbiskup Marcel Lefebvre bio, u sukobu s koncilaškom Crkvom, na svoju ruku zaredio, a papa ih je Ivan Pavao II izopćio. Novi papa Benedikt XVI (nekoć strogi, konzervativni predstojnik ex-Inkvizicije, na tom mjestu nasljednik hrvatskoga kardinala Šepera, Joseph Ratzinger!) usudio ih se doduše rehabilitirati, ali se odmah najponiznije, još k tomu uz uporabu najpravovjernije antifa-frazeologije, ispričao Židovima koji su ga podsjetili da je jedan od četvorice prijepornih biskupa, Richard Williamson, (s razlogom) nijekao plinske komore, te da je holokaustirane sveo na (razmjerno razumnih) tristotinjak tisuća. Osobito nama Hrvatima, u Hrvatskoj kao zionist-occupied country, holoteror je postao svakodnevnim usudom. S javne kuće TV i popratnih privatnih TV-bordela, holotema nikako ne nestaje. Usudi li se netko načeti djelić istine, pa bila to i stanovita, inače hrvatožderna Madame Rudan, koja se odvažila usporediti palestinska stradanja pod Židovima s onim židovskima, slijede otkazi, sankcije, ekskomunikacije... Novine su dale veliki prostor nekom «šjor-Ivi», preživljencu iz Buchenwalda, koji ortodoksno-židoljubno brani uspomenu na svoje židovske supatnike, jer je netko za trgovačku reklamu tobož uvrjedljivo odabrao natpis iz rečenoga logora «Jedem das Seine». A riječ je tek o klasičnom načelu rimskoga prava i pravde: suum quique, svakom svoje! Negdašnji sabirno-radni logor u Jasenovcu, podignut za neprijatelje hrvatske države iz vremena 1941-45, u međuvremenu je izrastao u nedodirljivo svetište holo-religije (najveće je dakako ono u Berlinu, gdje je pola grada pretvoreno u ponižavajući protunjemački spomenik holokaustu!), što mu nije uspjelo niti za također židoljubne jugodiktature šumskoga maršala JBT-a. Pa i takav Jaso nije po volji u Hrvatskoj vladajućim židovskim maksimalistima i trenutačnim komandantima Jasenovca, kojima je u novom izložbenom postavu odveć neutralne povijesti, epohalnog konteksta, oprezne statistike i hladnog razuma. Oni hoće mit, hoće religiju i to uopće ne kriju. U isto vrijeme neki su lunatici došli na perverznu, koliko i originalnu ideju: natjerali su, naime, hrvatske školarce, koje se inače ni na što više ne može natjerati (pa niti da ugase mobitel za vrijeme nastave), da, uz popratno mrmljanje mantre «ne-ponovilo-se», sastave Šest Milijuna spajalica, eda bi si čim zornije predočili užase vezane za smaknuće istog tog broja imaginarnih Židova. Koliko će vremena i prostora trebati za ozbiljenje ovoga vjerskog projekta, ne kaže nam se. Nije ni važno, ta cijelo se školstvo, pod komandom nekoć obećavajućeg ministra Primorca, manje-više preorijentira na holologiju, koja u sebi ionako objedinjuje sve znanosti i umjetnosti, sve artes liberales. Čemu onda još učiti o Kralju Tomislavu i Anti Paveliću, o Bleiburgu i Domovinskom ratu! Dočim Židovi za svoje nedaće optužuju «Nijemce», što će reći sve njih, pa se ni velikoga skladatelja Wagnera u Izraelu ne izvodi jer ga je volio Hitler, - poniženi, uvrijeđeni i holo-terorizirani Hrvati ne smiju ni izustiti riječ «Židov» a da ne bi odmah potpali pod neumoljiv udar holoinkvizicije. Treba uvijek politički korektno kazati: Neki Židovi, ti i ti Židovi... ma ne, krivo, krivo, kakvi Židovi!, možda ti i ti Srbi, a Židov je kao apsolutna pasmina samim tim a priori ekskulpiran od svih prekršaja, zločina te inih (košer)-svinjarija. Posebna prava koja su sebi uzurpirali, Židovi gojima-arijcima uspješno nameću kao najsvetiju dužnost, tim uspješnije koliko su njihove žrtve uspješnije u nacional-mazohističkom nijekanju vlastite samosvojnosti i samobitnosti – a teško je poreći da u toj disciplini Hrvati prednjače kao rijetko koji narod, još i više nego primjerice u rukometu ili kakvom sličnom loptanju. Kroz svoju povijest, posve osobiti narod Židova prolazio je ovako i onako, loše i dobro, oboje zahvaljujući svojim dvojbenim zaslugama. Ali su i drugi narodi patili, a Židovi im to ne priznaju, niti ih zanima, osim kada to treba nijekati, i spomen na to kažnjavati jer vrijeđa židovsku neusporedivost. Židovska i arijska povijest prepuna je različitih očitovanja antisemitizma: od vjersko-metafizičkog, preko rasno-nacionalističkog, do političko-gospodarskog i anticionističkog. Židovi su svim tim vidovima protužidovstva davali u najmanju ruku ozbiljnoga povoda, i zarana su se naučili ne samo trpjeti, nego i hotice izazivati, pače na se izravno zazivati antipatije, eda bi na njima izgradili što veći materijalni, moralni i politički profit. Teško je zanijekati da su u tom pothvatu dobrim dijelom uspjeli: njihove su blagajne prepune, moć im je veća nego ikada, i posve su nedodirljivi: alibi aušvic dopušta im što nikomu nije dopušteno (a oni sami na to najglasnije upozoravaju!). Postali su suvladarima globalnoga svijeta, osnovali državu na tuđem tlu, usadili petokolonaške države u državama gojâ-gostoprimaca kojima su, omamljujućim djelovanjem holoreligije, malo-pomalo zakržljali i posljednji ostatci zdravog instinkta samoobrane. Opet s pogledom na našu napaćenu Hrvatsku: znana imena poput Sorosa, Wiesenthala i Zuroffa, braće Puhovski, klana Goldstein – da samo neka navedem – zorno prizivaju u sjećanje ulogu koju vanjski i unutarnji Židovi igraju u smjeru dokinuća hrvatske Države i utrnuća hrvatske Nacije. Židovi su govorili «Perditio tua ex te, Israel». Izrael propada svojom krivnjom. Ali to vrijedi i za druge narode, i za Hrvate. Posvemašnja ugrozba kojoj smo danas izloženi u većoj je mjeri djelo Hrvata negoli Židova, pa i hrvatskim podnošenjem židovskoga holoterora. Hrvatima nam se je konačno osloboditi nametnute holomitologije, holomanije i holofobije u čijem ozračju živimo. Odlučimo se konačno, ako ništa drugo, više štovati hrvatske žrtve negoli židovske, više nego do židovskoga, držati do hrvatskog probitka. Već bi i to bio dobar početak. Mladen Schwartz lijepanasadomovinahrvatska.com

OD ANTISEMITIZMA JE SAMO SEMITIZAM GORI !

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Fažana, Brtonigla, 28. lipnja.2003.g.

Uredništvu «Vjesnika»

OD ANTISEMITIZMA JE SAMO SEMITIZAM GORI !

Uvodna napomena:

Ovo je moj socijal-radikalni odgovor ovom njemačkom Papi Ratzingeru i njegovoj njemačkoj premijerki Angeli Merkel, povodom njihovih zajedničkih glupih izjava o tzv. "holokaustu" (čak!) šest milijuna Židova u Hitlerovoj nacističkoj Njemačkoj. To je drska i bezobrazna laž, veoma nalik na srpsku laž o našem hrvatskom Jasenovcu.

No pasaran!

Raste li antisemitizam ili samo antiizraelizam – naslov je članka u Vjesnikovoj «Panorami», u subotu 28. lipnja ove godne, autora Mihajla Ničote. To pitanje je prošlog tjedna lansirao u Europu američki Židov Rudolph Giuliani, bivši gradonačelnik 14-milijunskog New Yorka, podržan od američke Židovke Madeleine Albright, bivše državne tajnice SAD. Njihovu štafetu su spremno prihvatili poljski ministar vanjskih poslova, Židov Wladyslaw Bartoszewsky, te bugarski ministar vanjskih poslova, Židov Solomon Passy, skupa optužujući Francusku (kao «izrazito antisemitsku zemlju»), te još Mađarsku, Rumunjsku, Austriju i pogotovu Grčku, koje navodno ne spriječavaju širenje antisemitskih ideja i akcija. Grčka je posebno napadnuta, jer njeni mediji navodno često uspoređuju današnji ( Sharonov ) Izrael s Hitlerovim nacističkim režimom.

Rečeno je to na dvodnevnom zasjedanju Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), iste one Organizacije koja nama Hrvatima već godinama pije krv na slamku svojom zaglušujućom propagandom o povratku Srba, povratku njihove imovine, povratku njihovih «stanarskih prava», dok o povratku Hrvata u Banja Luku i Derventu, povratku njihove imovine, pa i povratku njihovih «stanarskih prava» - ni riječi; štoviše, nameće im status drugorazrednog naroda u Bosni i pravi se slijepi na sve to.

Rečeno je na tom zasjedanju da su u proljeće ove godine ( dakle uoči i tijekom rata u Iraku!) fizički napadi na Židove u Francuskoj dosegli ritam od osam do dvanaest dnevno, a osim toga bilo je 14 teških kriminalnih incidenata u dva tjedna. Bilo je širom Europe izvikivanja antižidovskih parola na sportskim terenima, a bilo je čak i razaranja i oskrvnjavanja židovskih groblja i sinagoga, itd. Cijelo to dvodnevno zasjedanje OESS-a proteklo je pod žigom Washingtona, odnosno židovskog lobija, koji snažno utječe na sadašnju administraciju, odnosno ZOG-Vladu predsjednika Georgea W. Busha. I ne samo na nju, nego i na sav javni život SAD, Velike Britanije, Francuske i Italije, a ponovno su uspostavili svoj utjecaj u Poljskoj, ponovo nagrizaju Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku, a prošle godine su ponovo načeli i Hrvatsku (sjetimo se samo bezbrojnih drskih i anti-hrvatskih nastupa Ive i Slavka Goldsteina, Žarka Puhovskog i njegovih juniora!).

Ono čega nema u inače vrlo dobrom i potrebnom članku gosp. Mihajla Ničote jest činjenica da nedostaje logično pitanje: da, ali zašto se sve to dešava? Da, ali tko je za to kriv?

Nekako se uvriježilo, odnosno nametnulo da je za povratak antisemitizma kriva Europa, a ne Svjetski Židovski Kongres, prije svih njegov cionistički vrh (koji vrlo snažno djeluje i u Parizu i Londonu). Međutim ta podvala više ne prolazi! Europi, a i cijelom svijetu je već odavno jasno tko muti tu svjetsku kašu. Jasno je svijetu tko je sve bio umiješan u napade na židovske Tornjeve na Manhattanu u New Yorku, tko je stajao iza napada na Afganistan i za čiji je račun to učinjeno, tko je organizirao i platio histeričnu medijsku i ratnu kampanju protiv Iraka, te neuspješno u taj rat upregao Ujedinjene Narode ( koje su stoga potpuno izbacili iz svjetske politike!), a za svoje ciljeve uspjeli upregnuti svega četiri svjetske države. Znano je tko će do Nove Godine ponovo pokušati istu svjetsku podvalu usmjeriti i na Iran, tko će i u taj novi rat ponovo pokušati uplesti Ujedinjene Narode, tko će potom to isto učiniti i u pripremi rata protiv Sirije, a onda će se sve ponoviti i u pripremi ratnog napada na Sjevernu Koreju. Jasno je da iza svega stoji Svjetska Lihvarska Internacionala, što je drugi naziv sa svjetsku judeo-masoneriju, ili kao što to ja osobno stalno nazivam: Svjetska Sotonerija!

Da, svijet nije glup, kada opet polujavno govori o «Protokolima Sionskih mudraca», tajno usvojenim na cionističkom kongresu u Bazelu 1898.g., pod redakcijom Theodora Hertzla, koji je danas jedna vrsta novog židovskog sveca i neizostavan u svakom modernom židovskom ikonostasu! Svijet jasno raspoznaje sadašnje cionističke korake na putu uspostave židovske Nadvlade Svijeta, svjetske ZOG-Nadvlade. Svijet je jasno raspoznao rađanje američkog i cionističkog fašizma. Imperijalistički pohod na nezavisni Irak je to do kraja razotkrio.Zato se u Europi, a i u cijelom svijetu ponovo rađa antisemitizam, kao logičan odgovor na svjetski semitizam, koji je prešao sve granice – pristojnosti!

Svijet nije glup kada u svemu vidi cionističke prste. Cilj im je zavladati svijetom, a na tom putu treba najprije održati, obraniti i uvećati Državu Izrael, sve do maksimalnih granica Velikog Izraela, jer zlu ne trebalo, ako taj projekt ipak ne uspije i Židovi uskoro budu istjerani i iz SAD-a, da se svi skupa imaju gdje skloniti! Jer, prije ili kasnije ono vječno «židovsko prokletstvo» mora završiti tamo gdje je i začeto. U njima navodno «Obećanoj zemlji».Ta drama traje već više od 4.000 godina i ne može još dugo trajati.

Ja se ipak osobno nadam da će sve to spasiti «Sjajni Židovi», kakvih najviše ima upravo u Parizu i Francuskoj i da se oni ni ovaj put neće dati! Oni bi, spašavajući svijet, mogli spasiti i svoj narod! Umjesto raznih Rothschilda i raznih Rockefellera, vrijeme je da ponovo podignu glas svi oni sjajni Finkelkrauti, Gluecksmani, Levyiji, Chomskyiji i mnogi, mnogi drugi «sjajni Židovi»! Naime, protiv takvih Židova nitko ni u Francuskoj ni u Hrvatskoj ne osjeća nikakav antisemitizam!

Da zaključim: antisemitizam je posljedica agresivnog semitizma, a ne obrnuto! Sjetimo se analognog primjera u Hrvatskoj prošle godine, svih onih licemjernih i drskih antihrvatskih nastupa Goldsteina i Puhovskih. Oni su prošle godine na svaki način nastojali izazvati antisemitizam u Hrvatskoj, e da bi njihove Gazde u New Yorku imali pretekst, odnosno povod za još jači pritisak na Hrvatsku.

Da zaključim: Od antisemitizma je samo semitizam gori!

I to je srž cijele te priče. Kako u Francuskoj, tako i u Hrvatskoj.

Ante Rokov Jadrijević

(Hrvatski Socijal-Radikal)

HRVATSKA TREBA TRAŽITI POVRAT GRANICE NA DRAGONJU !

AA.R.J. / Semeper Paratus, Brtonigla 28. kolovoz 2001.

Uredništvu Glasa Istre

HRVATSKA TREBA TRAŽITI POVRAT GRANICE NA DRAGONJU !

Uvodna napomena:

Uredništvo „Glasa Istre“ je odbilo ovaj tekst, nakon čega sam ga poslao uredništvu „Vjesnika“ - koji ga je objavio skoro u cijelosti, dne 1. rujna 2001.godine.

Potpuno je u pravu naša saborska zastupnica iz Buzeta, gospođa Jadranka Katarinčić-Škrlj, kada kaže da je cijeli „problem“ u Piranskom zalivu posljedica agresivne politike slovenačke Vlade (a ja ovdje dodajem: agresivnog ministra Dimitrija Rupela!).

Nakon 11-godišnjeg popuštanja toj slovenačkoj agresivnosti, valjalo bi im uzvratiti istom mjerom: zatražiti povrat naše hrvatke granice naše s hrvatsknice na AVNOJ-sku granicu na Dragonji. A to znači da bi se granica morala vratiti na most u Sečovlju, gdje je bila dogovorena 29./30. novembra 1943.g. u Jajcu, a potvrđena sporazumom sa SNOS-om 1944. godine ovdje na licu mjesta. Po tim sporazumima je granica išla koritom Dragonje, sve do njenog prirodnog ušća u sredini sečovljanskih solana (koje su i inače bile hrvatsko vlasništvo!). To znači da je prava granica išla od pravog ušća Dragonje pa sredinom Piranskog zaliva, a u gornjem toku između našeg Topolovca i slovenačkog Boršta; dakle ne kao danas - između hrvatskih Hrvoja na slovenačkoj strani, i Kučibrega na hrvatskoj strani.

U pravu je naša saborska zastupnica Jadranka Katarinčić-Škrlj i kada od premijera Račana traži da proglasi time out na njegov super tajni dogovor s Drnovšekom o Piranskom zalivu. To bi bilo najblaže rješenje. Bolje rješenje bi bilo da se sve skupa stavi u istu košaricu sa svim ostalim našim spornim točkama: Nuklearkom u Krškom, dugom Ljubljanske banke njenim hrvatskim štedišama, okupacijom naše Svete Gere, itd., te da se primjeni moja stara formula o pregovorima, t.j. načelo 1:1:1:1. To znači da bi slovenačka Vlada trebala odrediti troje svojih pregovarača, hrvatska Vlada troje svojih, a onda bi Slovenci iz redova Hrvata predložili tri ugledna Hrvata, a Hrvati tri ugledna Slovenca, te bi se dobio reprezentativan međudržavni Odbor za pregovore i konačne dogovore o svim navedenim pitanjima, koji bi svoj konačni sud ponudio objema parlamentima na ratifikaciju (sporazuma). Ovako kako sada stoje stvari, mi smo Hrvati žrtve slovenačkih predizbornih kampanja (njima je to središnje političko pitanje!), a ne treba zanemariti ni utjecaj obnovljene UDBA-ške osovine Beograd-Ljubljana-Trst, koja ima i nekoliko svojih ogranaka u hrvatskoj Istri.

I posljednje, ali ne i manje važno: Hrvatska ima sa Slovenijom nekoliko spornih povijesnih „nesporazuma“ - onaj o hrvatskoj Metljici (koju su Slovenci preimenovali u „Belu Krajinu“), te o hrvatskom Prekmurju (koje je srpski kraljevski dvor dodijelio Sloveniji, kako bi prekinuo vezu Gradišćanskih Hrvata sa svojom starom matičnom Domovinom Hrvatskom!), zatim o nekoć hrvatskim Jelšanima, pa čak i o Ilirskoj Bistrici (a da nekoć hrvatski Obrov i Podgrad i ne spominjemo!). Stoga ne bi bilo loše da se i toga prisjetimo svaki put kad nas Slovenci pritisnu svojim agresivnim zahtjevima, na primjer o Piranskom zalivu i/ili o pristupu otvorenom moru, ili pak o slobodnom ribarenju u hrvatskom teritorijalnom moru. Na to se mora jednako agresivno odgovoriti zahtjevom za reciprocitetom, na primjer slobodnim prometnim koridorima Rijeka-Trst i Graz-Zagreb, a k tome još i Varaždin-Gradšće!

Dakle, ništa bez reciprociteta!u Uostalom, reciprocitet bi morao biti okosnica naših odnosa sa svim našim susjedima, pa čak i sa tzv. „međunarodnom zajednicom“. Jer je reciprocitet najbolja zaštita našeg narodnog i državnog suvereniteta!

A.R.J / Semeper Paratus, Brtonigla