TUŽBA, I SAMO TUŽBA, MOŽE ZAUSTAVITI LJUBLJANU

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Istra 27. kol./aug.2005.

Uredništvu Hrvatskog lista, Zadar

TUŽBA, I SAMO TUŽBA,

MOŽE ZAUSTAVITI LJUBLJANU

Uvodna napomena (2009.g.): Danas će naš premijer Sanader ići u potragu za svojim izgubljenim vremenom, sasvim nepotrebno se opet sastajući sa - ovaj put novim - slovenačkim premijerom Borutom Pahorom (koji je samo potrčkalo i politički maneken najmoćnijeg slovenačkog političara iza javne scene - Dimitrijem Rupelom!). Dakle, danas će Sanader opet „mlatiti praznu slamu“ s još jednim gluhim slovenačkim političarem bantam (pijetao) kategorije. Šteta novog izgubljenog vremena!

* * * * *

Opet mi je digao tlak onaj Manolićev novinarčić Vjesnika Bruno Lopandić! Onaj koji gotovo uvijek drži stranu protivnu interesima hrvatskog naroda, kao i njegove Gazde s Pantovščaka (koje ja već dugo vremena nazivam Gedže s Pantovščaka!).

Naime, u zenitu nove krize sa Slovenijom, odnosno s Ljubljanom, oko našeg morskog pojasa i nekog njihovog nebuloznog „epikontinentalnog pojasa“, taj Manolićev novinarčić Bruno Lopandić sugerira Sanaderovoj Vladi, a i hrvatskoj javnosti, da se „Pregovori trebaju nastaviti“ (Vjesnik, 27. kol. 2005., „Pregovori se nastavljaju“, str.3.). I to o čemu? O početku nekakve nejasne „arbitraže“ o našem državnom teritorijalnom morskom pojasu.

Tobože navodeći našu krajnje nekompetentnu, jadnu, beskičmenu i cmizdravu „hrvatsku diplomaciju“, Bruno Lopandić nevješto protura nečije tuđe ocjene da su (citiram) „inicijative za proglašenjem našeg gospodrskog pojasa kontraproduktivne i opasne“. I sugerira Lopandić da je bolje nastaviti (dosad beskonačne i jalove) - pregovore.

Ma, kakvi još pregovori?? Slovenci iz vlasti (a još više ONI iz sjene i iz političkog podzemlja!!) vuku nas za nos već preko 14 godina i ucjenjuju nas , a netko bi na Pantovščaku još s njima pregovarao, vjerovatno još pet ili deset godina i to valjda u bunkerima ispod Pantovščaka ili ispod vile „Brdo“ kod Kranja. Sve dok se njima slože neke druge karte!

Šipak! Nama bi bilo daleko bolje da Republika Hrvatska tuži Republiku Sloveniju izravno Međunarodnom sudu pravde u Haagu, ICJ-u (International Court of Justice). Tužba bi imala mnogo veću učinkovitost, snagu i prednost od nejasnog i nesigurnog Prijedloga „Arbitraže“, jer za razliku od nepostojećeg suda za arbitražu - koji tek treba dogovoriti i formirati - Međunarodni sud pravde u Haagu već odavno postoji i veoma je nezavisan u svom radu. Osim toga, on već ima i svoje utvrđene rokove (što uopće nije slučaj s „arbitražom“!!). Nadalje, on raspolaže ogromnim svjetskim i europskim iskustvom, jer su pred njim svoje granične sporove već vrlo uspješno i na obostrano zadovoljavajući način rješavale i takve zemlje, odnosno države kao što su to Danska, Njemačka i Nizozemska. A što je također važno, nakon toga bismo pred istim sudom mogli tužiti Republiku Sloveniju i za ostale naše nerješene probleme s njima, primjerice dug Ljubljanske banke hrvatskim štedišama, stalno potkradanje struje i neplaćanje slovenačkih dugova Hrvatskoj u Nuklearnoj elektrani Krško, okupaciju Svete Gere, teritorijalne otimačine na Muri i Dravi, itd., itd.

Druga nam je mogućnost rješenje spora oko naše granice na moru i podizanje Tužbe pred Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu, ali tamo Slovenci mogu zavlačiti u nedogled, jer oni tamo nemaju svog suca, kao mi Hrvati prof. dr. Vukasa.

Arbitraža više ne dolazi u obzir (a to sam upozoravao još 16. kolovoza 2002.g. u „Vjesniku“. A tadašnji Glavni urednik je kurvinskom metodom izostavio moj potpis!. Dakle: „Nikakava arbitraža ne dolazi u obzir!“). Jer su Slovenci preko našeg bivšeg premijera Ivice Račana već stvorili mali presedan i prednost, na temelju ishitrenog i samovoljnog sklapanja i parafiranja sporazuma Račan - Drnovšek.

.

A i naš novi premijer Ivo Sanader im je vrlo neodgovorno, nesmotreno i samovoljno - također na svoju ruku - ustupio naše pravo proglašenja (punog sadržaja) gospodarskog sporazuma ispred našeg teritorijalnog mora, reducirajući ga na samo ribolovni i ekološki pojas. Stoga Republika Hrvatska sada mora na svaki način nadoknaditi izgubljeno vrijeme triju naših smušenih, nekompetentnih i zgubidanskih Vlada: Matešine, Račanove i Sanaderove, a to ne može putem arbitraže, nego samo putem odgovarajućih Tužbi!!

Tužba - i samo Tužba može urazumiti i zaustaviti Ljubljanu, u njenom novom posizanju za hrvatskim teritorijem i morem! I stalnim ucjenama pred EU.

Vrijeme je pokazalo da Ljubljana vrlo vješto kupuje vrijeme i tako stvara novi presedan, čime pridobiva europsko javno mnijenje za svoj projekt (lova u mutnom nakon raspada Jugoslavije i vrlo mutne tranzicije nakon nje). Tu im naša diplomacija nije ni do koljena! Uzalud se grlio naš ministar Miomir Žužul s njihovim ministrom Dimitrijem Rupelom (Novi list, 2. svibnja 2004.), uzaludno je i tu potpuno bezvrijedno Sanaderovo prijateljstvo s Janšom (koji je dobio posljednje izbore upravo tvrdim i oštrim izjavama na račun teritorijalnih pretenzija Slovenije u Piranskom zalivu i u našem epikontinentalnom pojasu. Uzalud je Račan računao na svoje (ideološko) prijateljstvo s Drnovšekom.

Grdno je pogriješio novi, a inače vrlo dobri novinar Vjesnika gosp. Dubravko Grakalić, kad je 5. listopada 2004. napisao svoj skoro potpuno promašeni članak „Hrvatska se ne treba plašiti Janše“. Oprez je majka mudrosti - glasi naša narodna izreka. I ne treba se samo narcisoidno ogledati u ogledalu, nego se reba oprezno ogledati za sobom! Prvo skoči, pa tek onda uzvikni „Hop“! Janša nije i neće žrtvovati slovenačke nacionalne interese zbog svog (navodnog!) prijateljstva sa Sanaderom!

A mnogi od nas smo na to cijelo vrijemeupozoravali i g. Račana i g. Sanadera. Primjerice, ovako: „Granicu sa Slovenijom vratiti na Dragonju“ (A.R.J., Vjesnik 1.rujna 2001.); „Slovenci nisu niti za dogovor, niti za arbitražu“ (Stjepan Bučar, Zabok, Vjesnik 30. ožujka 2004.); „Nikakva arbitraža ne dolazi u obzir“ (Franko Šturman & A.R.J., Vjesnik, 16. kolovoz 2002.g.); „Pametni znaju čemu služi gospodarski pojas“ (Dr. Davor Vidas & Marko Barišić, Vjesnik, 29. svibnja 2004.g.); „Arbitraža znači odgađanje rješenja“ (akademik Vladimir Ibler & MarkoBarišić, Vjesnik, 19. veljače 2005.g., itd. Itd.

Dakle, nije trebalo zabranjivati i zatvarati, nego naprotiv otvarati medijski prostor kritičkoj hrvatskoj inteligenciji. Nisu trebale onolike cenzure u našem Vjesniku posljednih godinu dana („Ave Censore, morituri te salutant“, sjećaš li se mene Sanaderu?!). Nisu trebale onolike smjene, zabrane i zamračenja hrvatske javnosti kao što nam se događa već godinu i pol dana u „Hrvatskom slovu“ i „Fokusu“. A to još nije ni pola jada, jer su cenzure i zabrane u svim drugim novinama još mnogo i daleko gore! Da nije bilo tog i takvog neostaljinizma (prije svega Račanovog i Sanaderovog) u našim novinskim uredništvima, nama se sve te glupe stvari sa Slovencima ne bi događale.

Nije na domet spomenuti i ovo: političko podzemlje Ljubljane u svemu ovome očito ima svoje prste. Nije nam kriv samo opskurni Zmago Jelinčić (kako nam je to sugerirao novinar D.G., 5. listopada 2004.g.), jer on radi samo ono što mu se naredi iz ljubljanske „Centrale“, ugrađene na osovini Beograd-Ljubljana-Trst (na što je upozoravao i DFS-Demokratski Forum Slovenije, još1993.g.!), a to nikako ne može biti bez znanja i pomoći Londona! Dakle, riječ je o novom savezu UDBE i masonerije, savezu danas poznatom u Sloveniji pod nazivom UDBO-masonerija! Ona je ta koja kvari povijesno prijateljstvo hrvatskog i slovenačkog naroda, te rovari protiv naša dva susjedna i srodna naroda. A to je samo nastavak onog što je na tlu Hrvatske i Slovenija radila i ORJUNA u prvoj, odnosno kraljevskoj Jugoslaviji, a UDBA u drugoj, odnosno komunističkoj Jugoslaviji. Teško će se to zlo sjeme iskorijeniti.

U pravu je bio dr. Franjo Tuđman kada nije popuštao Slovencima. U pravu je i ova naša Đurđa Adlešić kad upozorava da „nema više mjesta za mlakost u našoj politici sa Slovenijom“. I kada traži da Republiku Sloveniju prijavimo Vijeću sigurnosti UN-a!

Da zaključim: ne treba nam nikakva posebna „arbitraža“, jer je i Međunarodni sud pravde u Haagu (ICJ) sam po sebi jedna (viša!) arbitraža.

A.R.J.

P.S.: „Hrvatski list je odbio ovaj tekst.

P.S. (2009.): Osjećam svojom novom dužnošću upozoriti svu domoljubnu i državotvornu

hrvatsku javnost na mogućnost nekog novog prljavog političkog dogovora, sličnog

onom Račan-Drnovšek, a baš danas Sanader-Pahor - naime, da Slovenci podmite

našeg premijera Sanadera, te velikom „provizijom“ osiguraju Sanaderu i njegovom

HDZ-u velika novčana sredstva za predstojeće lokalne izbore u Hrvatskoj - sredinom

Svibnja ove 2009.godine

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)