Tuesday, March 31, 2009

Novi BMW 760 „klase „Sanader“

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 31. ožujak/mart 2009.

Uredništvu Web portala „Dragovoljac“

Čiji je zapravo

Novi BMW 760 „klase „Sanader“


Da hrvatski premijer Ivo Sanader obožava lažni glamour vlasti to već dobro znamo. Primjera za to ima na pretek. Spomenimo zasad samo jedan, naprimjer onaj od prije dvije i pol godine, kada su Sanader, Miomir Žužul i Željko Čović u Veroni (a sve pod lažnom izlikom „ljubitelja talijanske opere“) prodavali našu tada najbolju tvrtku „Plivu“ velikoj američkoj tvrtki „Barr“ (i to po sistemu novog hrvatskog provizionizma - „plus 15 posto“!). A malo nakon toga se Sanader pohvalio sa čak šest svojih najluksuznijih satova, od kojih je svaki koštao preko 30.000 eura!!

Sada je opet izbila jedna slična afera: „Sanader kupio novi BMW, koji je platio čak 4,2 milijuna kuna!“. I to baš u vrijeme kada je njegova Vlada skresala plaće u sektoru državne uprave i javnom sektoru za (najmanje) šest posto, a Hrvatskom državnom Saboru poslala svoj prijedlog rebalansa državnog proračuna, odnosno kresanju državnih rashoda za 6,5 milijardi kuna!!

Ima biti da je i vijest o novom Sanaderovom BMW-u 760LI „Klase Sanader“ skrivana od hrvatske javnosti barem tri mjeseca, kao i ona o Veroni u lipnju 2006.g., ali je netko tu tajnu tek sada masno unovčio, i to baš u ovom ključnom trenutku bankrota Sanaderove Vlade i njenog iznuđenog rebalansa državnog proračuna.

Ima biti da je Sanader opet „uhvaćen s prstima u tuđem pekmezu“, kako je onaj slučaj „ljubitelja talijanske opere“ u Veroni duhovito prokomentirala gospođa Željka Antunović, zastupnica SDP-a u Hrvarskom državnom Saboru. Osim evidentne korupcije, gđa Antunović je s pravom zapitala: „Pozivam premijera Sanadera da odgovori ..... i tko je platio boravak HDZ-ovih dužnosnika u Veroni i korištenje Vladina aviona?“ (citat iz mog pisma „Jutarnjem list“ i „Večernjem listu“ od 7. septembra 2006.g., pod naslovom „Neki to vole vruće“, a koje oni nisu objavili, te je stoga to pismo poslano još i američkoj ambasadi - mr. Conrad Turner, a onda i njemačkoj ambasadi u Zagrebu).

Neslavna dama Jadranka Kosor, koja uglavnom služi kao Sanaderova „Katica za sve“, a najviše kao njegova privatna glasnogovornica, izvalila je po svom običaju opet jednu svoju mega-glupost: „ Slučaj BMW je lansiran kako bi se obezvrijedili ulazak Hrvatske u NATO i antirecesijske mjere što ih poduzima Vlada“.

Iz HDZ-a ponovo bacaju dimne bombe. Kažu da je taj blindirani auto BMW 760 „klase Sanader“ kupila njegova stranka HDZ i stavila ga svom „velikom vođi“ Kim il Sanaderu na raspolaganje. Opet ona Jadranka Kosor: „Željeli smo uštedjeti novac hrvatskih poreskih obveznika“.

Kako dirljivo! Samo što je to po njenom običaju netočno! Jer ako je taj BMW „klase Sanader“ kupio HDZ, onda je on plaćen iz džepova članova HDZ-a, a ne svih hrvatskih poreskih obveznika!? Dakle, „u laži su kratke noge“ gospođo Jadranka Kosor! A tu je još jedna laž: članstvo HDZ-a ne plaća članarinu stranci! E, onda se postavlja ovo krucijalno pitanje:

Tko je zapravo „darovao“ taj BMW „klase Sanader“ predsjedniku HDZ-a i premijeru hrvatske Vlade Ivi Sanaderu??

Evo nekoliko mogućih odgovora:

a/ - dr. Jure Radić, suvlasnik IGH - kao lavovski dio svoje provizije za gradnju Pelješkog mosta (koji će u konačnici koštai dvostruko skuplje od ugovorene cijene)?

b/ - Božidar Kalmeta, ministar mora i prometa - kao lavovski dio svoje i HDZ-ove stranačke provizije za gradnju autoceste do zadarske luke Gaženica, čija je gradnja koštala dvostruko više od ugovorene cijene!;

c/ - Luka Rajić, bivši vlasnik „Dukata“ i Lure“, koje je prodao Francuzima, a da za to nije Državi Hrvatskoj platio nijednu kunu poreza u državni proračun!!?;

om Barr-u?!;

d/ - dr. Željko Čović, bivši direktor „Plive“, kao lavovski dio svoje goleme provizije za rušenje i prodaju „Plive“ američkom farmaceutskom divu i konkurentu „Barr-u“?!

e/ - dr. Miomir Žužul, bivši Sanaderov ambasador u Americi, kao lavovski dio svoje goleme provizije u prodaji „Plive“, ali i niza drugih Sanaderovih tajnih operacija u USA?!;

f/ - Rade Čačić, udbomafijaški tajkun, bivši župan Varaždinske županije, kako bi ga Vladimir Šeks zaštitio od kaznenog progona zbog bivših i nedavnih prijevara svojeg bivšeg (??) građevinskog giganta „Koning-a“?!;

g/ - Anto Đapić, mini-Poglavnik novog Manolićevog HSP-a, kome je Sanader državnim novcem izgradio velebnu sportsku dvoranu za nedavno Svjetsko prvenstvo u Osijeku, inače gradu bez prvoligaške ili drugoligaške rukometne momčadi i/ili ženščadi?!;

h/- Stipe Mesić, kome Sanader nije oduzeo polu-predsjedničke ovlasti, nego mu je umjesto toga utrostručio njegov budžet Predsjedničkih dvora na Pantovščaku i bogate devizne dnevnice za njegovu sve brojniju udbašku čergu i sve češće čergarenje po cijelom svijetu?!;

g/ - Joj, umorio sam se od ovog beskonačnog nabrajanja, pa molim čitatelje da sami nastave gdje sam ja stao ....

* * * * *

Otkriven „s prstima u tuđem pekmezu“, Sanader je - tobože - naredio hitnu prodaju svog novog BMW-a 760 „klase Sanader“, samo .... novinari „Novog lista“ D. Ciglenički, I. Fuka i S. Pavić (koje sam ovdje djelomično citirao 20. i 21. ožujka/marta 2009.) dvojbeno pitaju: „Tko je lud da to kupi?“.

„Najduhovitiji“ odgovor je dao poznati dalmatinski tajkun Kerum, Željko, onaj koji se navodno obogatio preprodavajući humanitarnu pomoć međunarodne zajednice narodu Dalmacije, a još više ratom ugroženim i naglo osiromašenim narodima Hercegovine (o tome mi je mnogo pričao i moj stari prijatelj iz Pise u Italiji dr. B.G., bivši šef humanitarne pomoći za te krajeve, s kojim sam dugo godina surađivao na nekim njegovim posve drugim projektima). Kaže, dakle, ukratko, taj Kerum, inače aspirant na fotelju novog splitskog gradonačelnika: „To je iznimno dobar i kvalitetan automobil, dostojan premijere Sanadera.... Premijer se i treba voziti u dobrom i sigurnom automobilu. Ako nam se premijer ne može voziti u pravom autu onda smo stvarno u velikoj krizi“.

Tako taj Kerum. „Stručnjak za krize“! Samo što nam taj Kerum nije preciznije rekao na čijeg premijera je mislio? Na švicarskog? Na austrijskog? Na Nizozemskog? Na danskog? Na norveškog? Na češkog? itd. A ja dobro pamtim kada su nam neki užareni HDZ-ovci 1990.g. na sav glas obećavali da će od naše uboge i jadne Hrvatske učas napraviti Švicarsku!! Međutim, iluzornim se pokazalo da se od ovakvih Sanaderovskih tursko-balkanskih mentaliteta (njegovog i Kerumovog) može učas od Hrvatske napraviti Švicarska. Naime, ja dobro pamtim da je Švicarska u to vrijeme imala svega šest službenih automobila! I slovima: Š e s t !! I to čitava država! A upravo je to ono što od Švicarske učinilo Švicarsku! Ta njihova skromnost i štedljivost! A toga nažalost nema ni kod Sanadera, ni kod Keruma.

I da zaključim: predlažem Sanaderu da taj svoj novi BMW 760 „klase Sanader“ ne prodaje (jer za njega neće dobiti ni pola cijene!), nego neka ga vrati onim svojim gore spomenutim i ne spomenutim svojim „provizionistima", pa ma kao se oni zvali!

I neka nas više ne zajebava svojim prljavim vlaškim trikovima!

Ante Rokov Jadrijević

(hrvatski socijal-radikal)

Monday, March 30, 2009

Dossier 'žutokljunog' Tvrtka Jakovine

Damir Kalafatić (by e-mail)                                                        28. ožujka 2009.
 
 
 

Dossier 'žutokljunog' Tvrtka Jakovine


Da nema Sutlićeve dalekovidnice trebalo bi je izmisliti jer što bi mi radili da nam nema 'kontroverznog' Ace Stankovića uvijek 'nedjeljom u dva', kako bi mi na počinak išli da nam nema poučnog 'Dossier'-a, a gdje bi nam tek hrvatska kultura (na tv-u) završila da nam nije Nenada Popovića, uglednog zagrebačkog nakladnika i voditelja književničke, 'lajpciške ekspedicije'?!

Sve sam Hrvat do Hrvata!

O 'neovisnim medijima' suvišno je i govoriti, dovoljno je samo pročitati kolumnu-pamflet četnički kosmatog Milenka Jergovića u 'Jutarnjem listu' o Hudoj Jami pa zaključiti o kakvim se to patološki izopačenom novinaru radi, ali, i jednakom mu medijskom mentoru, 'Jutarnjem listu' .... citiramo:

«Čovjeka mora uhvatiti jeza dok gleda te ljude, danas hrvatske a jučer srpske patriote (? Op.a.), kako slavodobitno mašu butnom kosti nečijega oca ili brata (Srbina?!), nastojeći dokazati da upravo oni nad tom koskom (hrvatski: kosti!) imaju moralno pravo……

Možda se na onom drugom mjestu (očito, to drugo mjesto odnosi se na naš a ne na njegov Domovinski rat!?, nap.a.) ubijalo s više milosti, a manje pobjedničkog zanosa.

Svakako treba suditi pobjednicima, jer pobjeda ljude čini zlima. Neka tako bude s onima iz 1945., kao i s onima iz 1995.g.(?!, op.a.).

Možda je, ipak, bolje ne pronaći svoje kosti, nego ih naći na takvome mjestu kakvo je Huda jama.», zaključuje svoj neviđeni izljev bolesnog cinizma taj kukavičji prebjeg s Miljacke. On bi poput Žarka Puhovskog i u Haagu bio pouzdan svjedok tužiteljstva protiv, eto, «zlih hrvatskih generala-pobjednika!»

A mediji k'o mediji, nije im ni to dovoljno pa nam svako jutro uz kavu serviraju i samodopadnog Miroslava Zadru 'U mreži prvog'!

A tek medijski gosti kako na radiju tako i na dalekovidnici, dijapazon širok i raznovrstan da se normalnom čovjeku zgadi, od kolumnista poput Jurice Pavičića ili Denisa Kuljiša, te 'hrvatskih povjesničara' cionističke provenijencije Ive Goldsteina, Slavka Goldsteina, Daniela Ivina-Goldsteina i njihove «ustaške godine 1941. koja se ponavlja s jednako ustašoidnom 1991.-om», preko 'četnikuše' Lepe Brene sve do multi-blebetala Žarka Puhovskog, i, kao šlag na tortu, do 'novo-komponovanog istoričara', profesora i doktora s zagrebačkog sveučilišta, 'žutokljunog' Tvrtka Jakovine.

Taj mladac Tvrtko Jakovina, rođen 1972.g. u požeškoj „Valis Iudea“ (kako tvrdi njegov novo-judejski pajdaš Alen Budaj - pazi sad! - „Direktor“ židovskog Margelovog instituta u Zagrebu - Dakle, taj „profesor“ Tvrtko Jakovina (valjda i on po jednoj svojoj babi novo-judejac i kao takav naknadno „specijaliziran“ u USA (!!), valjda u Harcourtu Brace Jovanovic ili u judeo-masonskoj loži „Lubanja i kost“ na Yale Univesity?!) ne samo što gledateljstvu svojim opskurnim kripto-povijesnim konstrukcijama pokušava 'soliti pamet' nego g-lupeta čak i o stvarima iz nedavne prošlosti, radi čega bi mu i „ugledno zagrebačko sveučilište“ (?) trebalo oduzeti titular, barem profesora.

Koga to „profesor“ Tvrtko Jakovina poučava i o čemu poučava, tko to čita i uči iz njegovih rijetkih knjiga (kapitalna djela mu se zovu: «Socijalizam na američkoj pšenici» i disertacijski uradak: «Američki komunistički saveznik»), kako mu se zove profesorska katedra; da sve to nije tragično bilo bi uistinu komično! A Bogme i jest tragi-komičan taj zagrebački Filozofski fakultet!

Navest ćemo ovdje tek dvije 'dubokoumne' povijesne tvrdnje „uglednog profesora“ dr. Tvrtka Jakovine: TV emisija 'Dossier' Sutlićeve dalekovidnice jučer se bavio i tragičnom sudbinom političkih uznika s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća (1958.g.), i to ljudi koji su s ciglih osamnaest godina proživjeli i hvala Bogu, preživjeli užase Tito-Rankovićevog, jedinstvenog mučilišta, Golog otoka, zatočeni samo zato jer su željeli demokratsku 'skandinavizaciju' tadašnje tamnice naroda-Jugoslavije.

Bivši politički uznici, Rado Pejić, Alfred Obranić, Andrija Vučemil i mnogi drugi uhićeni su kao opasni neprijatelji poretka komunističke Jugoslavije, i kao takvi prošli su neljudsku torturu višemjesečne batinaške istrage Manolićeve UDBE pa su nakon toga u ime naroda osuđeni na tešku robiju najstrašnijeg Titovog logora za batinaški preodgoj neistomišljenika, svako jutro umjesto doručka dobivali su redovnu porciju teških batina, spavali su zbijeni poput sardina, njih sedamdesetak u jednom 'sobičku'; 'dobrovoljnim radom' tucajući golo-otočki kamenjar izgradili su čak i nogometno igralište a po izlasku s robije dugo, dugo nisu mogli naći nikakvo zaposlenje jer je ljaga 'izdaje komunističkih ideala' bila nepremostiva zapreka njihovu povratku u normalan život dostojan čovjeka.

Za takve ljude, „ugledni profesor“ Tvrtko Jakovina usuđuje se reći:

Sami su krivi, njihov preuranjeni protest protiv komunističke diktature bio je na krivom mjestu i u krivo vrijeme, jednako kao i 'mađarska revolucija 1956.g.', kada demokratska Europa nije ni prstom maknula“.

Drugim riječima za Tvrtka Jakovinu su ti, tada veoma mladi i slobodoumni ljudi, bili obične i naivne budale koje su se jednostavno, umjesto protesta, trebale pomiriti s 'blagodatima' koje im je 'demokratski', komunistički režim pružao na čelu s drugom Titom, tom, po Jakovini «veoma kompleksnom ličnošću naše 'istorije».

Drugi njegov «retorički proljev» bila je njegova sinoćnja izjava kako su neovisnu hrvatsku državu, 1990.g., definitivno stvorili komunisti, ili, kako Jakovina tvrdi, njih 150.000 koji su se raspodijelili podjednako u HDZ i SDP-stranku reformiranih komunista. Ma, zar samo komunisti, druže Jakovina? A što je s udbašima pod stijegom „Krvavog Jože“ Manolića? Koliko je nama poznato, udbaši nisu morali biti članovi KPJ i KPH, štoviše i ako su to bili, morali su to tajiti od drugih komunista! Jesu li se i udbaši „podjednako podijelili u HDZ-u i SDP-u, druže američki Tvrtko Jakovina?!

Očito je da bi Tvrtko Jakovina trebao barem znati da je onaj „junački“ potomak zloglasne splitske komunističke obitelji Jurjević, zvani „mlađi Baja“, pravim imenom i prezimenom Marin Jurjević, upravo pred prve demokratske izbore u Hrvatskoj, 1990.g., zajedno s ostalim splitskim orjunašima tulumario u splitskom hotelu 'Marjan' predvodeći partizansko, kozaračko kolo pjevajući u sav glas: 'Od Vardara pa do Triglava', Srboslavijo, Srboslavijoooo....

A tadašnji komunjarski vožd, pokojni Ivica Račan zajedno je sa svojim partijskim drugovima demonstrativno napustio novi hrvatski Sabor prilikom donošenja povijesne odluke o raskidanju svih sveza s komunističkom tvorevinom zvanom Jugoslavija, sic!

Očito i 'žutokljuni' kripto-povjesničar Tvrtko Jakovina ni danas nije raskinuo te yugo-sveze, uostalom, kao ni mnogi drugi, 'hrvatski', nelustrirani filo-komunisti!

dk., omiš

(malo skratio, malo svoje dodao: A.R.J.)

Wednesday, March 25, 2009

Tko to u sindikatima vjeruje Sanaderu

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Brtonigla 24. ožujka/marta 2009.

Uredništvu Web Portala „Dragovoljac“

Tko to u sindikatima vjeruje Sanaderu

i Šukerovim lažnim obećanjima?

Jutros sam, 24. ožujka ove 2009.g., slušao radijsku emisiju HRTV „U mreži Prvog“. Voditelj je bio dosad najkorektniji novinar iz te emisije gosp. Darko Labor. Tema je bila raskol među sindikatima državnih službenika i onih iz javnih službi (školstvo, zdravstvo, policije, carine itd.).

Gosti su bili: ministar financija u Sanaderovoj Vladi, gosp. Ivan Šuker, te njegov oponent gosp. Vilim Ribić, dopresjednik Matice sindikata javnih službi, te i drugi dopredsjednik gosp. Dubravko Jagić.

U emisiji u trajanju od samo 30 minuta, najprije je govorio ministar Ivan Šuker - i to neprekidno 14 minuta, dakle skoro 50 posto ukupno raspoloživog vremena. Šuker kao Šuker: stalno „zaobilazi istinu“, selektivno izostavljajući za njega i Sanadera neugodne istine. Dakle, poznatom bizantinskom taktikom „pola istine - cijela laž“. Kao što to gosp. Ministar Ivan Šuker stalno radi posljednje tri godine. Drsko laže u lice najboljeg dijela nacije! Tako je govorio i u TV emisiji „Otvoreno“ prije skoro mjesec dana (što sam ja već komentirao na svom blogu i na „Dragovoljcu“, pod naslovom: „Otvoreno - s jednom 'Plavušom'“, 27. veljače 2009.g.). Vilim Ribić i vehemento

Potom je govorio žustri i nestrpljivi gosp. Vilim Ribić, koji je vehementno oborio najveći dio ministrovih laži. A ovaj mu je stalno upadao u riječ, što je na moje čuđenje voditelj Darko Labor tolerirao, te je povrh toga nakon pet minuta oduzeo riječ Ribiću, pod izgovorom da riječ treba dati i trećem gostu, gosp. Dubravku Jagiću, iz sindikata policije. A ovaj se totalno obrukao!

Gosp. Dubravko Jagić je javno priznao da je potpisao sporazum sa Sanaderovom Vladom o prihvatanju smanjenja plaća (za državne službenike minus šest posto), jer su oni ocijenili da se tako spašavaju radna mjesta (ma za koga? Zar za policiju? Zar je Sanader toliko lud da otpušta policajce, i to baš sada kada mu prijeti erupcija narodnog nezadovoljstva protiv njegove šalabajzerske Vlade i eksplozija nereda na ulicama Zagreba i drugih velikih gradova??), te da tako (navodno!!) spašavaju svoje kolektivne ugovore i ostala prava, koja imaju po njima. I onda se gosp. Jagić otvoreno suprostavio svom kolegi gosp. Ribiću, koju mu je jarosno, nervozno i žustro upao u riječ, što je kod većine nas ostavilo gorak ukus u ustima, nas koji smo bili zatečeni Jagićevom izdajom svoje i Ribićeve Matice sindikata javnih službi.

Voditelj te emisije „U mreži Prvog“ gosp. Darko Labor se umiješao, prekinuo svađu, te opet dao riječ ministru financija g. Ivanu Šukeru. A ovaj opet po svoje: „laži, laži, Ti me lažeš najbolje“! I to je novinar Labor mirno trpio još pet minuta. Nevjerovatno!

Tako se istopila ta šugava emisija, a da se uopće nije ni čuo tzv. „glas naroda“, čime se ta emisija stalno hvali - i stalno podvaljuje upravo nama koji smo pravi i nepatvoreni „vox populi“! A to je, dakako, Sramota!

Meni je sve ove protekle godine gosp. Dubravko Jagić bio iznimno simpatičan, jer je štitio prava onih najobespravljenijih - naših duboko potplaćenih policajaca, koji svako-dnevno moraju podmetati svoja pleća i rizikovati svoje života u sukobu s narastajućim kriminalom u našem društvu (huligani na Dinamovom i Hajdukovom stadionu, oružane pljačke banaka, ubojstva mirnih građana na ulicama Zagreba ili po stanovima Rijeke i drugih gradova, divljanje obijesnih „tatinih sinova“ na našim autoputovima i lokalnim cestama, oružani obračuni huligana u zabačenim ulicama naših velikih gradova, itd., itd.

Gosp. Dubravko Jagić je izdao svoje kolege i sudrugove! Zar on doista vjeruje potpredsjednici Sanaderove Vlade, gospođi Jadranki Kosor i ministru financija gosp. Ivanu Šukeru, kad mu oni obećavaju da će njihova Vlada poštivati dosadašnje kolektivne ugovore i da će im i dalje isplaćivati božićnicu, regres za godišnji odmor, darove za djecu pred Božić, jubilarne nagrade, mjesečni prijevoz, itd.?? Ne, neće to obećanje (ludom radovanje!) Sanader održati. Jer on, Sanader, dosad nije održao ni 90 posto svojih obećanja! On, Sanader, samo kupuje vrijeme, kao što je to radio svih ovih svojih pet godina na vlasti. Primjera je na pretek - uzelo bi mi triput više vremena i prostora da sve to ovdje i sada nabrojim!

Ukratko rečeno: gospođa Kosor i ministar Šuker su još jednim svojim spinom „preveslali žedne preko vode“ vođe sindikata državnih službenika, kao i gosp. Dubravka Jagića, predsjedika sindikata policajaca. Dakle, još jedno Sanaderovo „obećanje ludom radovanje“! Neće proći ni tjedan dana, a Sanader i njegova Jadranka Kosor će zaboraviti na zadanu riječ! Sjetimo se Kosoričinog „Zida Boli“ (o kojem sam oštro pisao u hrvatskom „Fokusu“ prije četiri ili pet godina i zaradio Sanaderov embargo!), sjetimo se samo Sanaderovog lažnog obećanja o izgradnji brodova za našu „Obalnu stražu“, sjetimo se samo Sanaderovog lažnog obećanja našeg ZERP-a, sjetimo se njegovog obećanja da će Hrvatska ući u EU do kraja 2007.godina, pa onda 2008. dodine, pa onda.... !

Uostalom, zar nam nije Sanader naveliko obećavao „Ne damo naše generale!“? SRAMOTA!! Naša najveća narodna sramota - taj i takav Ivo Sanader!

Dužan sam ovdje reći nešto i o gosp. Vilimu Ribiću. Upoznali smo se dva puta, onda kada sam dolazio kod gospođe Vesne Kanižaj, ondašnje predsjednice našeg (i mog!) Nezavisnog sindikata obrazovanje i školstva, u jednoj otmjenijoj zgradi na Trgu žrtava Maršala Tita, nedaleko od kluba novinara Hrvatske. I nije mi bio nimalo simpatičan taj malešni Vilim Ribić. Najviše je palamudio, a uvijek se njegov mali sindikat posljednji uključivao u naše sindikalne štrajkove! O tome sam svojevremeno pisao u stajalištima „Vjesnika“. Međutim, ovo je sada jedan drugi i mnogo borbeniji i radikalniji Vilim Ribić! I, priznajem, počinjem mu se diviti! Samo .... hoće li i njegov sindikat univerzitetskih profesora i nastavnika stupiti u štrajk kada i ostali školski sindikati??

Daj Bože da hoće! Jer počinje odsudna sindikalna bitka protiv ovog trulog Sanadera i njegove trule Vlade. S izuzetkom ministra Božidara Kalmete. Njega bih ja volio na mjestu trulog Ive Sanadera!!

Semper Paratus Croatiae

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)

Tuesday, March 24, 2009

Njegov prijatelj Ferenc i on

www.Dragovoljac.com

Autor: hdz ekonomija bloger 22 Ožujak 2009.

Njegov prijatelj Ferenc i on

Mađarski premijer Ferenc Gyurcsány najavio je ostavku.

Nakon Islanda i Latvije Mađarska je treća zemlja u kojoj je zbog posljedica krize i nemogućnosti vlade da se nosi s nastalim teškoćama pala vlada.

Za razliku od Islanda koji je po financijskim pokazateljima bio jedna od najbogatijih zemalja na svijetu i Latvije koja je po financijskim, ali i gospodarskim pokazateljima bila nekoliko godina najbolja tranzicijska zemlja s gospodarskim rastom od preko 10 posto, i na koje je globalna kriza djelovala kao igla na napuhani balon, Mađarska je tipični primjer uništene nacionalne ekonomije kojoj je kumovala nesposobna vlada na čelu sa nesposobnim premijerom čija je popularnost u 2009. godini pala na svega 18 posto.

Mađarska je godinama slovila kao najgora tranzicijska zemlja po pitanju gospodarskog rasta u kojoj je u najpropulzivnijoj godini za istočnu Europu, onoj 2007., ostvaren gospodarski rast od svega 1,3 posto dok je prosjek tranzicijskih zemalja bio oko 7 posto.

U četiri godine Ferencove vladavine Mađarska je uspjela uvećati svoj BDP za svega 15 posto dok je prosjek tranzicijskih europskih zemalja bio 28 posto, a Latvije čak 49 posto.

Takva katastrofalna mađarska politika rezultat je potpunog odsustva ikakve gospodarske strategije, neobuzdanog trošenja proračunskog novca pri čemu je proračunski deficit svojedobno dogurao i do 10 posto i potpunog odsustva ključnih strukturnih reformi, pri čemu je vanjski dug rastao munjevitom brzinom.

Umjesto provedbe tih reformi, mađarski premijer je, kao što je i sam rekao, lagao ujutro i uvečer, i ništa drugo nije radio nego je lagao i pričao gluposti.

Zvuči poznato?

Ovo je dio Ferencovih izjava:

"Nema mnogo izgleda (pred vladom).

Nema ih jer smo zasrali.

Ne malo nego puno.

Nema zemlje u Europi koja je pokazala takvu glupost kao mi".

"Očito je da smo lagali godinu i pol, dvije godine. Potpuno je očito da ono što smo rekli nije bila istina".

'U međuvremenu nismo ništa učinili četiri godine. Ne možete mi reći jednu jedinu vladinu mjeru na koju možemo biti ponosni... Ako ćemo morati dati račun našoj zemlji o tome što smo napravili u četiri godine, što ćemo reći?'

"Gledajte. Stvar je u tome da kratkoročno nema izgleda. (Ministar financija) Janos Veres je u pravu.

Možemo još malo petljati ali ne dugo.

Trenutak istine je brzo došao... Reforma ili propast.

Nema drugog.

A kada govorim o neuspjehu onda govorim o Mađarskoj, ljevici, i vrlo iskreno, o sebi".

"Gotovo sam umro pretvarajući se prošlih godinu dana da mi u stvari vladamo.

Umjesto toga lagali smo danju, noću i navečer.

Ne želim to više raditi.

Ili ćemo ići naprijed (s reformom) i onda dobijete vođu ili morate izabrati drugog".

Ni nakon tih izjava koje su na svjetlo dana isplutale 2006. godine u Mađarskoj nije ništa učinjeno, pa je tako očekivano u jesen 2008. godine ujahao MMF, uostalom kao i na Island i u Latviju.

Koliko za jednu državu znači dolazak MMF-a vrlo se brzo vidjelo kad je Mađarsku u siječnju posjetio i šef MMF-a Dominique Strauss Kahn, navodno jako ljut što je Mađarska uzela lovu od MMF-a a nije ništa poduzela.

Čak se govorkalo da će MMF uzeti lovu natrag ako se pod hitno ne skreše proračun i uvede fiskalna stabilnost.

Da se nije radilo samo o glasinama vidjelo se po drastičnom padu forinte koji se dogodio tih dana.

* * * * *

U nastavku mađarske agonije Ferenc je, kao što se i očekivalo, umjesto da nešto poduzme nastavio pričati gluposti koje se nevjerojatno poklapaju sa izjavama jednog drugog nesposobnog premijera iz jedne zemlje koja graniči s Mađarskom, a koji je ujedno i Ferencov dobar prijatelj i koji ima slične državničke rezultate kao i Ferenc i s kojim je Ferenc često pričao o svemu, od Lisabonskog ugovora, NATO-a, plinovoda, do zamjene nekakvih dionica.

Njih dvojica toliko politički sliče jedan na drugog da ih se može razlikovati samo po jednom detalju, a taj je da Ferenc s vremena na vrijeme tajno ili javno prizna da je lagao i zasrao i da je nesposoban, dok njegov prijatelj ni u ludilu nikad ne bi priznao da nije najljepši, najpametniji, najsposobniji i nije uvijek u pravu.

Čak su i vodili zajedničke sjednice svojih vlada.

A najbolji biser te dvojice, i krajnji i konačni dokaz pune nesposobnosti je bilo uspješno lobiranje za zajedničko domaćinstvo europskog nogometnog prvenstva njihovih zemalja, kada su uspjeli dobiti čistih nula bodova za kandidaturu.

Evo par izjava koje su u posljednjih nekoliko tjedana neovisno jedan o drugome uzjavili Ferenc i njegov prijatelj.

O tome kako bi se banke trebale ponašati u krizi:

Ferenc: Očekujemo veću pomoć od banaka

Ferencov prijatelj: Banke u godini krize mogu podnijeti eventualni manji profit

O bankrotu:

Ferenc: Mađarska nije u opasnosti od državnog bankrota

Ferencov prijatelj: Ne prijeti nam bankrot

O radnim mjestima:

Ferenc: Sačuvanje radnih mjesta je najvažniji zadatak

Ferencov prijatelj: Vodit će se bitka za radna mjesta

O stranim investitorima:

Ferenc: Trebamo vas, ne odlazite

Ferencov prijatelj: Ja i ministri izdavat ćemo dozvole stranim investitorima

Da bi stvar bila smješnija, obojica su, Ferenc i Ferencov prijatelj predstavili antirecesijske mjere tek u veljači i to gotovo u isto vrijeme, i to nakon što je kriza mjesecima plamtila, spalila nacionalna gospodarstva i ostavila samo pepeo.

Ferenc u svakom slučaju nije glup kada se uspio toliko dugo održati na vlasti nakon tolikih laži i gluposti, a da baš ništa nije napravio, niti je imao namjeru išta korisno napraviti za svoju zemlju.

Evidentno je ocijenio da je Mađarska na korak od velikih socijalnih nemira i masovne pobune nezadovoljnih građana i da mu je u pitanju puno toga, a moguće i glava.

Sličnu stvar je prošle godine napravio i irski premijer Bertie Ahern, s jednom razlikom da se Bertie povukao nakon desetljeća fantastičnih državničkih uspjeha i dovođenja Irske među tri najbogatije europske zemlje, i to baš uoči globalne krize koja je među prvima slomila Irsku.

Ferenc se na vlasti uspio održati nepunih 5 mjeseci od dolaska MMF-a u Mađarsku.

Samo je pitanje mjeseca kada će MMF prijeći veliku rijeku koja počinje sa slovom "D" i ustoličiti se u državi u kojoj stoluje Ferencov prijatelj, a onda je opet samo pitanje mjeseca kada će i Ferencov prijatelj morati spakirati kofere i sjahati s grbače naroda kojeg je unesrećivao godinama, baš kao i Ferenc.

Ostaje nam vidjeti i uočiti način na koji će Ferenc uspjeti izmigoljiti ruci pravde, tek toliko, da ne bi za koji mjesec ponovili grešku Mađara i pustili Ferencovog prijatelja da ode bez da mu naplatimo bar dio onoga što nam je ostao dužan.

hdz ekonomija bloger



Comments (1)

RSS comments

24-03-2009 01:09

Fantastično, i nažalost potpuno istinito


Čestitam našem Uredništvu "Dragovoljca", a čestitao bih i autoru, da se samo potpisao.

Pa, ipak, nešto je propušteno. Jutros sam čuo vijest da je Mađarska zadužena čak preko 110 milijardi eura kod ZNA SE koga! A u Hrvatskoj ZNA SE da se ama baš ništa ne zna! Kakav Račan, takav i Sanader! I to se znalo još početkom 2.002.godine, podsjećam na moj tekst: "I nakon Račana - Račan!" (A.R.J.).

Mađarska je ipak i u vrijeme lažova Gyurcsanija (Juricani-a?!) kupila polovicu naše INE, tek nakon toga uzela zajam od EU-a od čak 26. milijardi eura. A "naš" Sanader se u ciglih 5 godina zadužio za blizu 20 milijardi eura i pritom rasprodao sve čega se uspio dohvatiti: Plivu, Dukat, INU splitsku "Slobodanku" i Bog-te-pitaj što sve još!

Dakle, gledano iznutra (insajderski), za svoj narod je Sanader ispao veća štetočina nego Ferenc Juricani, pardon, Gyurcsany!

Ante Rokov Jadrijević
(hrvatski socijal-radikal)







Friday, March 20, 2009

Spectator /AMAC-Hrvati: Predsjednički kandidat Nadan Vidošević

Predsjednički kandidat Nadan Vidošević 19 Ožujak 2009.


PDF

E-mail

nadanvidosevicKad se baci pogled na skupnu sliku hrvatskih političara, bankara i osoba od značaja, na prvi pogled vidi se skupina dobro uhranjenih i sretnih ljudi u kasnim srednjim godinama ili pak negdje na pragu treće dobi; ono najvažnije međutim, ne vidi se međutim samo tako. Što je toj skupini zajedničko? Onaj koga to zanima (i tko ima vremena) lako će pronaći detalje iz života svih tih junaka revolucije i uz časne izuzetke, svima im je zajednička jedna osobina: prije dvadeset godina svi su bili 'proleteri'. Čak i predsjednik Sabora Luka Bebić, obdaren izgledom i intelektom uspješnog ćevabdžije u ovo sasvim recentno post-revolucionarno doba uspio je izvesti marifetluk s nekretninama koji mu je povećao imovinu desetak puta. Prvoborci, kao i u onoj bivšoj državi namakavši nam državu (koju sad usrdno uništavaju) namakli su i sebi koristi o kojima se samo može sanjati. Od ministra financija koji je sada postao uspješni investitor u ime fonda s Djevičanskih otoka do direktora banaka i raznih predsjednika vlade u penziji, ti su junaci sklonili na sigurno barem trećinu sadašnjeg državnog proračuna a možda i daleko više.

Kako se usuđujemo javno izreći ovako nešto? Evo čime opavdavamo ovakvu 'hrabrost'...

Kako je prvom ešalonu naših političara dobročinitelja postalo nezanimljivo ostati u fokusu javnosti (a nisu više ni imali zašto) sada se suočavamo s drugim ešalonom koji svoje imanje nema potrebe skrivati (jer je to pokriveno općim privatizacijskim oprostom) a sada pored materijalnih imaju i političke interese. I ti politički interesi sada izbacuju na površinu razne ribe među kojima je i junak naše današnje priče, predsjednik Privredne komore Hrvatske, Nadan Vidošević.
Naš je Nadan, pored svega, i predsjednik upravnog odbora tvornica Kraš što je posao koji za 200,000 kuna – mjesečno... No ono zbog čega pišemo sve ovo zapravo je kratki životopis našeg Nadana, našeg komoraškog viteza koji uživa u svojem položaju kralja Artura a kojem svi njegovi vitezovi (privrednici) plaćaju danak, htjeli ne htjeli... Evo dakle krokija kroz lik i djelo Nadana Vidoševića, čovjeka koji sama sebe vidi u ulozi predsjednika države. Osim porodičnih detalja iz osobne iskaznice ništa od ovog što slijedi nije moguće naći u 'novinama'.

Nadan je rođen u Splitu, i kao dijete živio je s majkom i ocem u podrumskom stanu na Spinutu (40 m2). Majka mu je radila u poslovnici Jugobanke u Splitu a otac je radio kao financijski direktor Dalmacijacementa. Ovo drugo pomoglo mu je da se i prije nego je završio ekonomski fakultet (s prosjekom 2.2 - nek' se zna!) zaposli u Dalmacijacementu. Iako su mu se roditelji rastali, naš predsjednički kandidat voli pričati o sretnom djetinjstvu unatoč tome što su mu roditelji i cipele kupovali 'po pola' – jednu on a drugu ona.

Vrata politike za obitelj Vidošević otvorile su njegove tete iz Kanade. One su naime u vrijeme kad je HDZ krčio put iz jugoslavenske prašume priložile pokretu znatan novac i time je Nadanova budućnost bila zacementirana. Ne bismo željeli da ovo bilo tko shvati kao negativnu kritiku prakse kupovanja političkog utjecaja jer danas čitav politički sistem počiva na istom principu. To je naprosto podsjećanje na činjenice... Uz već spomenuti podrumski stančić jedina imovina obitelji Vidošević bila je malena vikendica u Nemirima između Makarske i Omiša. Evo sada popisa sadašnje imovine Nadana Vidoševića (za koji ne pretendiramo da je potpun):

1. Vila na Prekrižju u Zagrebu, po veličini prva iza Todorićeva hotela-dvorca; u nedavnom članku u Jutarnjem listu okaraterizirana da '... veličinom nalikuje hotelu'. Tu je naš Nadan napravio jeftini trik za malu dječicu; investitor i vlasnik zgrade je njegova majka Marija Vidošević. Prema sigurnim izvorima, u kući se ne vide zidovi od umjetničkih djela.

2. U Nemirima više nema vikendice već se tamo nalazi zgrada s dvadeset apartmana.

3. 16000 kvadrata zemlje u Gorskom Kotaru

4. Kuću na Bjelolasici

5. Kuću Na Kupresu s dva teniska terena

6. Atelier Ivana Meštrovića kupljen za pola milijuna Eura a nakon promjene GUP-a prodan za 1,5 milijuna Eura. Kupljen je kao objekt u kojem će naš Nadan iuzložiti predmete svoje ljubavi kad je umjetnost u pitanju iako je iz toga proizašla prijevara uz svesrdnu suradnju splitske gradske uprave zbog koje je promijenjen urbanistički plan kako bi se na tome mjestu mogao sagraditi novi objekt (muzej). No kako je pravi predmet Nadanov samo novac, kad se dokopao zgrade prodao ju je za već spomenutu svotu (ako ovo nekog podsjeća na vrijeme divljeg kapitalizma na sjevernoameričkom kontinentu, u pravu je!)

Majčina 'imovina' potječe iz vremena kad je bila u upravnom odboru Jadrantekstila, odlične firme koju je politika naumila prodati Kutli. Da bi se svi članovi upravnog odbora s time složili, svima je plaćeno po 30,000 njemačkih maraka. Odmah potom Jadran tekstil uništen a nekretnine prodane.

Prvi ozbiljniji novac Nadan je zaradio izvukavši s Vedranom Rozićem 15 milijuna dolara iz Hajduka koji je djelomično otišao u Dinamo kad se iz Dinama pokušavao napraviti hrvatski stjegonoša i ponos države. U to je bio upleten i jedan funkcioner Hajduka koji se protivio tome planu. Ne mogavši se oduprijeti Vidoševićevom i Rožićevom planu, ovaj je učinio samoubojstvo skrenuvši automobilom u provaliju kod Vrulje između Omiša i Makarske. Postoje mišljenja da se u stvari radilo o organiziranom ubojstvu čovjeka koji je znao detalje 'operacije'.

No najvažniji od početnih koraka Nadana Vidoševića prema galaksiji državnih dobročinitelja bila je tvornica plastične stolarije 'Mosor' kod Omiša. Tvornica je dobila kredit od 15 milijuna maraka koje je u obliku gotovine Vidošević izvukao iz Mosora a Mosor je potom bankrotirao. Knjigovodstveni inspektor koji je našavši dokumentaciju otkrio ovu malverzaciju bio je suočen s prijetnjama smrću i to u sljedećim etapama: najprije su ga pred stanom dočekala dva razbijača i prijeteći mu premlaćivanjem zatražili su da im preda navedene dokumente. On je to odbio. Nakon nekog vremena pojavila su se nove dvije osobe koje se i danas u Omišu duhovito naziva 'poštarima'. Ova dvojica su mu zaprijetili smrću ili smrću njegove djece ali su kao znak dobre volje ponudili jedan milijuna kuna koje su u tome trenutku imali u rukama ('torbi'; odatle poštarima ime). Opet su bili odbijeni. Navedena osoba nije im dala dokumente niti je uzela novac. Finale ove zgode ostavljamo za drugu priliku, ponajviše zbog zaštite svjedoka.

No, prava prilika za našeg Nadana pojavila se na obzorju kad je počela rasprodaja hrvatske industrije a u konkretnom slučaju tvornice cementa u Solinu (Dalmacija cement). Službeno je ostalo zabilježeno da je tvornica prodana za 25 milijuna dolara. Koliko je to točno Vidošević izvukao novca iz operacije 'Dalmacijacement' nije poznato ali je poznato da je nekome u vrhu drzave ponudio 12 milijuna dolara da se slozi s prodajom tvornice. Budući je ista prodana očito je odobrenje dobio. Vjerojatno se radi o iznosu od 20-50 milijuna dolara koje je spremio u vlastiti džep.

Zanimljiv je podatak da je jedan (ubijeni) talijanski industrijalac tvrdio da je 'Hrvatima platio 12.5 milijuna dolara mita za prodaju tvornice' ali je istraga o tome prekinuta... Općenito se drži da je ovoga ubila sicilijanska Mafija... Koliko su pojedinci (jer Vidošević nije radio sam!) stavili u džep kad je nuđeno mito za dozvolu prodaje od 12 milijuna a tvornica je prodana za 25 milijuna dolara? Danas Vidošević predstavlja potencijalnog kandidata za predsjednika Republike i ima onih koji tvrde da to nije loša ideja. Naime, uz sadašnju imovinu ne bio stimuliran za nastavak bogaćenja u istom stilu...

Sama činjenica da je netko vlasnik svih ovih nekretnina, stečenih u samo desetak-petnaest godina a bez bilo kakvog jasnog izvora prihoda u svakoj sređenoj državi bila bi ulaznica za dugogodišnji boravak u zatvorenom prostoru i oduzimanje svih problematično stečenih imanja. Ne i u Hrvatskoj! U nas se njihov vlasnik priprema za predsjednika države. Iako mnogi misle da su Upravni odbori institucije za uhljebljavanje partijskih drugova, njihova je uloga mnogo veća. Na primjeru Jadrantekstila i Vidoševićeve majke vidi se da su to tijela koja zapravo služe za odobravanje uništavanja državnih poduzeća – i to uz nagradu.

Hrvatska je na žalost država izrasla na pljački koja se može usporediti samo s pljačkom koja se dogodila u Rusiji nakon propasti Sovjetskog Saveza. Hrvatska danas ima jednog Keruma koji se sprema za položaj splitskog gradonačelnika a samo jedan od stotinu Splićana u stanju je prisjetiti se da je Kerumovo bogatstvo posve banalnog porijekla. Stekao ga je naime prodajom humanitarne pomoći u vlastitih par trgovina u Splitu i okolici.

Od Keruma do Vidoševića, od Lukovića do Škegre, od Ante Markovića do Vanje Špiljka, Hrvatska se vrti u devetom krugu pljačkaškog pakla. Očajnički nastojeći imitirati ove uzore, današnji se politički vrh ne libi lamentirati o nastavljaju ove prakse mutnih poteza iako nitko među njima u ozbiljnom svijetu ne bi bio u stanju objasniti odakle im imovina. Dok ide, ide...

Slučaj Vidošević a posebno pokušaj prijetnji i otkupa inkriminirajuće dokumentacije za milijun kuna mali su detalj kako funkcionira današnja hrvatska država i njezina politika. Tobože civilizirano, europski, u okvirima pravne države a zapravo kriminalno, balkanski i bez traga pravne države. Kriminalci koji su i tužitelji i suci, kriminalna skupina u kojoj su svi isti, u kojoj su svi povezani istim kriminalnim interesima ali i pokriveni zakonskim oprostima, u kojoj su politika, policija, suci pripadnici iste bande kao u vrijeme najuspješnijih dana američke mafije; to je današnja Hrvatska. Nadamo se da će ovaj tekst barem nekoga skaniti od pogrešnog poteza kad se bude glasovalo o sljedećem hrvatskom predsjedniku. A uz Božju pomoć, možda tekst bude inspiracija i nekom istražitelju ili Uskoku ako ova država ikada počne izvlačiti se iz gliba u kojem se nalazi.

Spectator

Comments (3) 19-03-2009 11:13

to je nama nasa borba dala

Sve je to Hrvatskoj dala jugoslavenska veleizdaja hrvatskih intelektualaca i vodja od ilirskog pokreta, Strossmayera pa do titoisticko-cetnickih koljaca sa Bleiburga.
S druge strane Hrvati su sposobni za nemoguce stvari inace ne bi opstali i jos bili svoji da nemaju zelju biti opet normalna i svoja drzava, samo ne moze se preko noci promijeniti mentalitet slugansko-lopovske i titoisticko-autofasisticke bande koju se odgajalo stoljecima i posebno kroz velikosrbizaciju Jugoslavije I i II.
O takvim stvarima se ne smije razmisljati gdje sve sjedi drug Vidosevic, samo kad se sjetim njegovog uvlacenja Srbima kada je HGK isla u Beograd poslije 2000 svega mi bude dosta.

Registered

Crocop

19-03-2009 15:15

to je nama nasa borba dala

Spectatore, lijepa kriminalna biografija Nadana Vidoševića.
Nedostaju podaci o godini rođenja, podaci o životopisu oca i staus Nadana prije 1990. godine - radna mjesta, politička pripadnost i sično.Nadam se da i do tih podataka možete doći?
Bilo bi korisno na ovakav način opisati životopis svhh predsjedničkih kandidata kako bi narod dobio potpuniju sliku o osobama za koju će glasovati.
Hvala i pozdrav

Registered

Frano

19-03-2009 19:24

UDBOMAFIJA, je li to?!

Potpuno se slažem s gosp. Franom u ocjeni da je to lijepa kriminalna biografija Mesićevog predsjedničkog kandidata Nadana Vidoševića. I da bi bilo vrlo korisno na ovakav način opisati životopis svih predsjedničkih kandidata kako bi narod dobio potpuniju sliku o osobama za koju ćemo glasovati.

Gosp. Spectator nam je maestralno predočio "kako funkcionira današnja hrvatska država i njezina politika. Tobože civilizirano, europski, u okvirima pravne države a zapravo kriminalno, balkanski i bez traga pravne države. Kriminalci koji su i tužitelji i suci, kriminalna skupina u kojoj su svi isti, u kojoj su svi povezani istim kriminalnim interesima ali i pokriveni zakonskim oprostima, u kojoj su politika, policija, suci pripadnici iste bande“.

I ja sam (A.R.J.) o tome često pisao (čak i na stranicama našeg AMAC-a), gdje sam svu tu kriminalnu bulumentu, koju štiti predsjednik Mesić i njegova UDBA s Pantovščaka otvoreno nazvao "Udbomafija". A posjedujem i opširnu knjigu "UDBOMAFIJA" slovenačkog publicista Ede Ravnikara, inače uglednog arhitekta.

Dakle, "crvena banda lopovska" nam i dalje sudi, a sve pod budnim okom "Braće Du-Bajića", pa je teško nadati se da će sve to smeće uspjeti počistiti naš novi ministar dr. Ivan Šimonović.

A što se tiče predsjedničkog kandidata Nadana Vidoševića, on će najvjerovatnije proći! Možda će mu Sanader suprostaviti opet onu svoju „Plavušu“,onu svoju žrtvenu "Ovcu" ili možda svoje novo klepetalo - dr. Andriju Hebranga.

Crno nam piše. Ali ne zaboravimo da je Božja ipak posljednja. A nekako je i vrijeme da Bog intervenira. Da ponovo bude: "Bože, ipak postojiš! dugo čekaš, al' gadno udaraš!" (Soljženjicin).

Ufajmo se, ali ne čekajmo! Nađimo načina da pomognemo Bogu - da On nam pomogne. Ujedinimo se i nađimo novog Vođu, Ali onog Pravog, pravednog i „Nepodmitljivog“! Jer Bog pomaže samo onima kojima se može pomoći!

Ante Rokov Jadrijević
(hrvatski socijal-radikal

Registered

Ante Rokov Jadrijević