Predsjednički kandidat Nadan Vidošević 19 Ožujak 2009. |
|
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Kad se baci pogled na skupnu sliku hrvatskih političara, bankara i osoba od značaja, na prvi pogled vidi se skupina dobro uhranjenih i sretnih ljudi u kasnim srednjim godinama ili pak negdje na pragu treće dobi; ono najvažnije međutim, ne vidi se međutim samo tako. Što je toj skupini zajedničko? Onaj koga to zanima (i tko ima vremena) lako će pronaći detalje iz života svih tih junaka revolucije i uz časne izuzetke, svima im je zajednička jedna osobina: prije dvadeset godina svi su bili 'proleteri'. Čak i predsjednik Sabora Luka Bebić, obdaren izgledom i intelektom uspješnog ćevabdžije u ovo sasvim recentno post-revolucionarno doba uspio je izvesti marifetluk s nekretninama koji mu je povećao imovinu desetak puta. Prvoborci, kao i u onoj bivšoj državi namakavši nam državu (koju sad usrdno uništavaju) namakli su i sebi koristi o kojima se samo može sanjati. Od ministra financija koji je sada postao uspješni investitor u ime fonda s Djevičanskih otoka do direktora banaka i raznih predsjednika vlade u penziji, ti su junaci sklonili na sigurno barem trećinu sadašnjeg državnog proračuna a možda i daleko više. Kako se usuđujemo javno izreći ovako nešto? Evo čime opavdavamo ovakvu 'hrabrost'... Kako je prvom ešalonu naših političara dobročinitelja postalo nezanimljivo ostati u fokusu javnosti (a nisu više ni imali zašto) sada se suočavamo s drugim ešalonom koji svoje imanje nema potrebe skrivati (jer je to pokriveno općim privatizacijskim oprostom) a sada pored materijalnih imaju i političke interese. I ti politički interesi sada izbacuju na površinu razne ribe među kojima je i junak naše današnje priče, predsjednik Privredne komore Hrvatske, Nadan Vidošević.
Nadan je rođen u Splitu, i kao dijete živio je s majkom i ocem u podrumskom stanu na Spinutu (40 m2). Majka mu je radila u poslovnici Jugobanke u Splitu a otac je radio kao financijski direktor Dalmacijacementa. Ovo drugo pomoglo mu je da se i prije nego je završio ekonomski fakultet (s prosjekom 2.2 - nek' se zna!) zaposli u Dalmacijacementu. Iako su mu se roditelji rastali, naš predsjednički kandidat voli pričati o sretnom djetinjstvu unatoč tome što su mu roditelji i cipele kupovali 'po pola' – jednu on a drugu ona. Vrata politike za obitelj Vidošević otvorile su njegove tete iz Kanade. One su naime u vrijeme kad je HDZ krčio put iz jugoslavenske prašume priložile pokretu znatan novac i time je Nadanova budućnost bila zacementirana. Ne bismo željeli da ovo bilo tko shvati kao negativnu kritiku prakse kupovanja političkog utjecaja jer danas čitav politički sistem počiva na istom principu. To je naprosto podsjećanje na činjenice... Uz već spomenuti podrumski stančić jedina imovina obitelji Vidošević bila je malena vikendica u Nemirima između Makarske i Omiša. Evo sada popisa sadašnje imovine Nadana Vidoševića (za koji ne pretendiramo da je potpun): 1. 2. U Nemirima više nema vikendice već se tamo nalazi zgrada s dvadeset apartmana. 3. 16000 kvadrata zemlje u Gorskom Kotaru 4. Kuću na Bjelolasici 5. Kuću Na Kupresu s dva teniska terena 6. Atelier Ivana Meštrovića kupljen za pola milijuna Eura a nakon promjene GUP-a prodan za 1,5 milijuna Eura. Kupljen je kao objekt u kojem će naš Nadan iuzložiti predmete svoje ljubavi kad je umjetnost u pitanju iako je iz toga proizašla prijevara uz svesrdnu suradnju splitske gradske uprave zbog koje je promijenjen urbanistički plan kako bi se na tome mjestu mogao sagraditi novi objekt (muzej). No kako je pravi predmet Nadanov samo novac, kad se dokopao zgrade prodao ju je za već spomenutu svotu (ako ovo nekog podsjeća na vrijeme divljeg kapitalizma na sjevernoameričkom kontinentu, u pravu je!) Majčina 'imovina' potječe iz vremena kad je bila u upravnom odboru Jadrantekstila, odlične firme koju je politika naumila prodati Kutli. Da bi se svi članovi upravnog odbora s time složili, svima je plaćeno po 30,000 njemačkih maraka. Odmah potom Jadran tekstil uništen a nekretnine prodane. Prvi ozbiljniji novac Nadan je zaradio izvukavši s Vedranom Rozićem 15 milijuna dolara iz Hajduka koji je djelomično otišao u Dinamo kad se iz Dinama pokušavao napraviti hrvatski stjegonoša i ponos države. U to je bio upleten i jedan funkcioner Hajduka koji se protivio tome planu. Ne mogavši se oduprijeti Vidoševićevom i Rožićevom planu, ovaj je učinio samoubojstvo skrenuvši automobilom u provaliju kod Vrulje između Omiša i Makarske. Postoje mišljenja da se u stvari radilo o organiziranom ubojstvu čovjeka koji je znao detalje 'operacije'. No najvažniji od početnih koraka Nadana Vidoševića prema galaksiji državnih dobročinitelja bila je tvornica plastične stolarije 'Mosor' kod Omiša. Tvornica je dobila kredit od 15 milijuna maraka koje je u obliku gotovine Vidošević izvukao iz Mosora a Mosor je potom bankrotirao. Knjigovodstveni inspektor koji je našavši dokumentaciju otkrio ovu malverzaciju bio je suočen s prijetnjama smrću i to u sljedećim etapama: najprije su ga pred stanom dočekala dva razbijača i prijeteći mu premlaćivanjem zatražili su da im preda navedene dokumente. On je to odbio. Nakon nekog vremena pojavila su se nove dvije osobe koje se i danas u Omišu duhovito naziva 'poštarima'. Ova dvojica su mu zaprijetili smrću ili smrću njegove djece ali su kao znak dobre volje ponudili jedan milijuna kuna koje su u tome trenutku imali u rukama ('torbi'; odatle poštarima ime). Opet su bili odbijeni. Navedena osoba nije im dala dokumente niti je uzela novac. Finale ove zgode ostavljamo za drugu priliku, ponajviše zbog zaštite svjedoka. No, prava prilika za našeg Nadana pojavila se na obzorju kad je počela rasprodaja hrvatske industrije a u konkretnom slučaju tvornice cementa u Solinu (Dalmacija cement). Službeno je ostalo zabilježeno da je tvornica prodana za 25 milijuna dolara. Koliko je to točno Vidošević izvukao novca iz operacije 'Dalmacijacement' nije poznato ali je poznato da je nekome u vrhu drzave ponudio 12 milijuna dolara da se slozi s prodajom tvornice. Budući je ista prodana očito je odobrenje dobio. Vjerojatno se radi o iznosu od 20-50 milijuna dolara koje je spremio u vlastiti džep. Zanimljiv je podatak da je jedan (ubijeni) talijanski industrijalac tvrdio da je 'Hrvatima platio 12.5 milijuna dolara mita za prodaju tvornice' ali je istraga o tome prekinuta... Općenito se drži da je ovoga ubila sicilijanska Mafija... Koliko su pojedinci (jer Vidošević nije radio sam!) stavili u džep kad je nuđeno Sama činjenica da je netko vlasnik svih ovih nekretnina, stečenih u samo desetak-petnaest godina a bez bilo kakvog jasnog izvora prihoda u svakoj sređenoj državi bila bi ulaznica za dugogodišnji boravak u zatvorenom prostoru i oduzimanje svih problematično stečenih imanja. Ne i u Hrvatskoj! U nas se njihov vlasnik priprema za predsjednika države. Iako mnogi misle da su Upravni odbori institucije za uhljebljavanje partijskih drugova, njihova je uloga mnogo veća. Na primjeru Jadrantekstila i Vidoševićeve majke vidi se da su to tijela koja zapravo služe za odobravanje uništavanja državnih poduzeća – i to uz nagradu. Hrvatska je na žalost država izrasla na pljački koja se može usporediti samo s pljačkom koja se dogodila u Rusiji nakon propasti Sovjetskog Saveza. Hrvatska danas ima jednog Keruma koji se sprema za položaj splitskog gradonačelnika a samo jedan od stotinu Splićana u stanju je prisjetiti se da je Kerumovo bogatstvo posve banalnog porijekla. Stekao ga je naime prodajom humanitarne pomoći u vlastitih par trgovina u Splitu i okolici. Od Keruma do Vidoševića, od Lukovića do Škegre, od Ante Markovića do Vanje Špiljka, Hrvatska se vrti u devetom krugu pljačkaškog pakla. Očajnički nastojeći imitirati ove uzore, današnji se politički vrh ne libi lamentirati o nastavljaju ove prakse mutnih poteza iako nitko među njima u ozbiljnom svijetu ne bi bio u stanju objasniti odakle im imovina. Dok ide, ide... Slučaj Vidošević a posebno pokušaj prijetnji i otkupa inkriminirajuće dokumentacije za milijun kuna Spectator
|
No comments:
Post a Comment