|  "Hrvatska država od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. nije imala konačne oblike, nego je nedovršeni pokušaj hrvatskog naroda da stvori svoj nezavisni politički obzor u kojemu bi se mogao slobodno odvijati narodni život.
Imala je veoma dobrih socijalnih misli i pokušaja, kao na primjer gradnju radničkih stanova i sudjelovanje radnika u upravi poduzeća. Imala je i dobrih kulturnih inicijativa. Nikada se u Hrvatskoj nije izdalo toliko knjiga, literarnih kao i stručnih, kao u te četiri godine. Naravno da je bilo promašaja, jer je mnogima nedostajalo potrebno iskustvo, a u mnoge službe gurali su se ljudi bez ideala, koje smo tada nazivali nastašama. Ovi "nastaše" htjeli su dokazati svoje novostečeno ustaštvo ekstremnim stavovima, a često i zločinima protiv imovine i života, jer im je cilj bio vlastiti napredak, a ne borba za hrvatsku državnu i narodnu nezavisnost. Usred velikog, svjetskog rata, pod djelomičnom ili stvarnom okupacijom Nijemaca i Talijana s kojima su surađivali mnogi dijelovi pobunjenih snaga (četnika i partizana) u Hrvatskoj, uz dva građanska rata (jedan protiv četnika, a drugi protiv partizana), bilo bi pravo čudo da smo tada uspjeli stvoriti pravičnu državu. Šteta je što nismo bili bolji, jer bi nam kasnije bilo lakše pobijati propagandu pobjedničke strane protiv hrvatskog naroda i njegove državne ideje." ("Hrvatski Rubikon" br. 4, studeni 1990., urednik Hrvoje Vojković.) „Nakon Bleiburga Hrvati ne smiju više misliti jednako kao prije toga pokolja ako se žele održati kao narod. Politički je romantizam da će »bijeli Zapad« braniti Hrvate samo zato što Hrvati pripadaju Zapadu. U Bleiburgu je pokopano hrvatsko idejno donkihotstvo, i ako se tamo rodio hrvatski politički realizam, žrtva tolikih tisuća hrvatskih sinova i kćeri neće biti uzaludna". (Vjesnik, 11. rujna 1999., „Pisma čitatelja") „Kad nazivljemo bleiburško pokoljenje nacionalistima, ne činimo to sa stanovišta europske politike, niti ih identificiramo s bilo kojim europskim sustavom, nego govorimo s hrvatskog stanovišta, kako se jedino mogu ocjenjivati važni događaji u našem narodnom životu. Isto tako, ne govorimo propagandistički, da bi nas svijet čuo, nego iskreno, da bismo sebe spoznali i time duhovno ojačali. Oznaka pokoljenja koje je izginulo u Bleiburgu bila je ljubav prema slobodi vlastitog naroda, i uvjerenje da taj narod može biti sretan samo ako živi samostalan u vlastitoj državi. Za taj ideal tisuće su hrvatskih mladića išli dobrovoljno u vojsku i do konca vršili svoju dužnost. Ali, hrvatski nacionalizam onog pokoljenja nije bio istovjetan s obožavanjem države, kao u talijanskom fašizmu, niti s obožavanjem rase, kao u njemačkom nacional-socijalizmu, nego je nosio u sebi cijeli niz duhovnih vrijednosti, sintezu duhovnih doživljaja i spoznaja hrvatskog naroda. U tom duhovnom supstratu hrvatskog nacionalizma ističu se tradicionalni vjerski osjećaji, kao i suvremeni socijalni nazori, sve još prilično neizgrađeno, ali potpuno osviješteno. Uz te vrline nalaze se svakako i posljedice stoljeća tuđinske vlasti i tuđinskih nasilja". (Vjesnik, 11. rujna 1999., „Pisma čitatelja") "Upravo zato što stojimo izvan struktura vladajuće stranke, želim istaknuti da nećemo ponoviti pogrešku hrvatske ljevice koja je u svojoj borbi protiv Nezavisne Države Hrvatske u ratu od 1941. do 1945. uz ustašku vladavinu rušila, i uspjela srušiti, hrvatsku državu. Mi se možemo ne slagati s nekim mjerama i potezima vlade Republike Hrvatske, no čvrsto smo zacrtali granice naše oporbe. Kad je u pitanju opstanak i nezavisnost Republike Hrvatske, mi ćemo stajati uz slobodno izabrani Hrvatski sabor i uz zakonitu hrvatsku vladu. Svjesni smo da je državni okvir koji smo postigli, uza sve nesavršenosti, jedino jamstvo koje ima hrvatski narod da će moći izgraditi svoj narodni dom prema svojim željama i potrebama. Ne želimo ostati po strani dok se Hrvatska izgrađuje, niti ćemo šutjeti kad vidimo da nešto ne valja, a još manje ćemo smetati kad u trenucima krize treba poduzeti nepopularne mjere da se obrani taj okvir. Hrvatsku državu treba danas braniti od oružanih napadaja pobunjenih Srba i Srbije, ali isto tako i od međunarodnih birokrata i tehnokrata, europskih i američkih, koji žele iskoristiti srpske napade da bi nas ponovno strpali u Jugoslaviju u ime njihovih nadnacionalnih iluzija i protuhrvatskih predrasuda." (poruka članovima Hrvatske republikanske zajednice u Australiji 10. lipnja 1993.) „Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti. To je sve. Sve što je izvan toga nije pravi nacionalizam, nego različite nacionalističke doktrine o kojima se može raspravljati, ali ja ih ne smatram pravim nacionalizmom, jer su često zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike". (MI XIV/1992.,5, ZBOR, str. 4-5). „Naš nacionalizam mora biti human, onako kao što nas je upozorio Ante Starčević koji je odbijao svaki ekstremizam, pa i onaj nacionalistički... Hrvatskoj je danas potreban takav nacionalizam prema vanjskom svijetu i u unutrašnjem životu naroda. Ne kao magloviti osjećaj koji bi prožimao sredinu, nego kao samostalna, borbena, idejno čvrsta politička organizacija, katkada u suradnji s drugim isto tako određenim hrvatskim političkim organizacijama, a u drugim prilikama u demokratskom sučeljavanju s njima. Jer hrvatskom narodu nisu potrebne preživjele antinomije fašizma i antifašizma, koje su tuđe hrvatskoj političkoj tradiciji. One su se uvelike uvukle u hrvatski javni život, jer je u Europi tridesetih i četrdesetih godina taj sukob bio premoćan i nastojao je uključiti i one narode koji su imali svoje interese, mimo i izvan toga sukoba. Za hrvatski nacionalizam, uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi". (Predavanje u Europskom domu, 21. svibnja 1999., "Budućnost hrvatskog nacionalizma"). „U hrvatskom nacionalizmu, u našoj novoj državi, došlo je, međutim, do nekih negativnih pojava. Umjesto da budu politički određeni i organizirani, da kao takvi djeluju u spletu svih struja koje sačinjavaju narod, zahvaljujući stalnim kriznim stanjima, nacionalisti su držali kako se trebaju utopiti u drugim strujama. Odrekli su se mogućnosti da surađuju kao posebna, organizirana politička snaga s drugim trenutno srodnim strankama. Za ostvarenje i obranu hrvatske neovisnosti bilo je korisno što su i druge struje prihvaćale postulate zdravog nacionalizma, no pokazalo se da nije bilo dobro što su neke od njih prisvojile te postulate nakon što su prošle najveće opasnosti, te zadržale simbole hrvatskog nacionalizma, a napustile njegove temeljne postulate, dovevši tako do pomutnje u narodu. Još štetnije je što su se tada mnogi nacionalisti povukli iz djelatnoga javnog života i prepustili da se nacionalizam u javnosti kod jednih pretvori u nostalgičnu obranu prošlih oblika (a ne sadržaja), a kod drugih u praznu školjku, u koju se mogu smjestiti upljuvci stranih, nehrvatskih ideja, koje nemaju nikakve veze s autentičnim hrvatskim nacionalizmom." (odgovor na članak „Budućnost hrvatskog nacionalizma" objavljen u „Političkom zatvoreniku" od siječnja 1999.). „Pitaš me za mišljenje o posljednjim izborima u Hrvatskoj. Shvaćam ih kao osudu dosadašnje lijeve vlade, ali bi se vremenom mogli pretvoriti i u osudu svih onih koji su mislili - i još uvijek misle - da je bezuvjetan ulazak u Europu jedini cilj naše politike. Osobno vjerujem i nadalje da jedini bezuvjetni cilj hrvatske političke djelatnosti jest i mora biti sačuvati samostalnu hrvatsku državu". (Pismo prijatelju iz osječke realne gimnazije od 19. prosinca 2003.) „Između 1987., kad sam tražio argumente i simbole za politiku prirodnog usklađivanja između Hrvata katoličke vjere i Hrvata muslimanske vjere, odnosno u današnjem raslojavanju sociološki ispravnije rečeno između Hrvata iz katoličkog zapadnog i Hrvata istočnog muslimanskog kulturnog kruga, i godine 2001., nakon tragičnog rata između Hrvata katolika i Hrvata muslimana, ne možemo više predlagati zajedničku hrvatsko-bosansku državu. Ali možemo, i moramo, popraviti odnose između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, i raditi na ponovnom zbližavanju obiju hrvatskih grana. Već se osjeća potreba njihove djelatne suradnje, a nazire se da će u bližoj budućnosti ova suradnja postati presudnom, da nas strani interesi ne bi, kao u nedavnoj prošlosti, izigravali jedne protiv drugih i uništili obje zemlje kao slobodne međunarodne subjekte, da bi ih mogle uključiti u Zapadni Balkan pod vodstvom Srbije kao amorfni ljudski materijal te kao prometno i gospodarski vrijedna područja. Bez Bosne i bez Hrvatske ne može se ostvariti izražena želja ili plan posljednjeg američkog ambasadora u Titovoj Jugoslaviji, Warrena Zimmermanna, (što je možda i potajna namjera znatnog dijela State Departmenta): "Možda će se sjetiti (stanovnici bivše Jugoslavije, moj umetak) da je Jugoslavija u kojoj su živjeli, iako ne slobodarska, ipak bila slobodnija od ubitačne džungle koju su naslijedili, te da je isto na više civiliziran i širokogrudan način gledala na vanjski svijet. Jednoga dana mogli bi početi razgovarati o uspostavi gospodarskih veza i onda o postupnom stvaranju političkog okvira. To bi bilo posve razborito jer, konačno, većina ovih minidržava stvarno nisu sposobne za nezavisnost, njihove su etničke skupine nerazrješivo izmiješane i po svom su položaju osuđene da zauvijek budu susjedi. Netko bi tada, neki veliki demokratski vođa vjerojatno iz Bosne, mogao predložiti stvaranje države. Neće se zvati Jugoslavija, ali će imati uzore u prošlosti" (W. Zimmermann, "Origins of a Catastrophe", prvo broširano izdanje, 1999.). Da li smo već, nakon sarajevskog Pakta o stabilnosti od 31. srpnja 1999. i zagrebačkog "summita" od 24. i 25. studenog 2000., u početnim etapama ostvarivanja Zimmermannovih želja odnosno političkih planova za uspostavu nove južnoslavenske države što je, čini se, bilo zamišljeno kao nastavak Daytona u State Departmentu pod vodstvom Madeleine K. Albrigth? Iluzije ne umiru lako Postdaytonske američke iluzije u savez s dubokim projugoslavenskim predrasudama briselske europske birokracije i uz djelatnu suradnju jedne hrvatske vladajuće ekipe koja se ponosi bezuvjetnim popuštanjem stranim središtima moći, daju nove snage preživjelim iluzijama prošlosti i pomažu da se prikrije sjećanje na tri tragična neuspjeha s jugoslavenskim pokusima u povijesno gledano kratkom roku od sedamdeset godina. Bila bi vječna šteta ako bi strana središta moći u svezi sa slabim hrvatskim političkim vodstvom uspjela pretvoriti pučanstvo Hrvatske i Bosne-Hercegovine u pokusne kuniće, da bi se po četvrti put dokazalo da intelektualne umislice kao jugoslavenstvo ne mogu uspjeti na dulji rok. Ponovno nasilno ili furtimaško nametanje takvih neprirodnih integracija umjesto promicanja slobodnih i razumnih odnosa između samostalnih država jugoistočne Europe platit će ti pokusni kunići koje će nakon neumitnog neuspjeha stvarni autori tih iluzija slati u neki novi Haag, dok će oni sami, ovjenčani lovorom svjetskih državnika, uživati "zaslužene" mirovine za svoje umotvorine" (članak „Hrvatski nacionalizam i bosansko-hercegovački muslimani" objavljen u knjizi „Iz ideala u stvarnost" dr. Ive Korskog). ****** "Nacionalizam nije ideologija, nego je samoobrana narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja". "...nacionalizam zahtjeva svoje oblike koji odgovaraju času. On nije reakcionaran nego iskreno napredan, jer se bori za zajednicu, dakle za sve, a ne samo jedan dio naroda, bio on manjinski ili većinski. Zato i nacionalizam poprima socijalne ideje i nosi ih kao dio svog idejnog sustava.". "Sloboda je idealno stanje čovjeka, njegov najsavršeniji životni oblik, ali mu nije od prirode dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari.". "Građanska hrabrost je ona vrlina koja omogućuje promjene i napredak u društvu. Ona je osim toga i temelj slobode kao društvenog sustava i zato je sve diktature žele iskorijeniti.". " ...samostalnost i nezavisnost su temelji na kojima se može kasnije izgraditi narodni život. Bez njih nema prave slobode, ne može biti pravog gospodarskog napretka, ne može doći do socijalne pravde.". "Nezavisnost znači samo sigurnost i potrebu sigurnosti da jedan narod može slobodno i nezavisno od drugih naroda stavljati svoju političku, kulturnu, vjersku i ekonomsku zrelost u međunarodnu suradnju kako hoće i s kim hoće.". "Narod koji očajnički kuca na tuđa vrata da mu se otvore, da bi mogao pokupiti mrvice što padaju sa stolova moćnih i bogatih, nikada se neće podići, niti će ga itko poštivati.". "Ako hrvatski narod želi sačuvati svoju istovjetnost u suvremenom svijetu, treba u prvom redu urediti svoj dom i svoje unutarnje odnose, da bi postao ravnopravan drugim slobodnim narodima, a ne kao sada izvrgnut stranim savjetima i pritiscima koji nikada ne mogu biti odraz hrvatskih želja i potreba.". "Slobodna i nezavisna hrvatska država je jedini nezamjenjivi cilj hrvatske političke djelatnosti". ****** Iz zadnjeg pisma članovima stranke „Gospodin Bog je bio mislostiv prema meni i poklonio mi je dug život, dobro zdravlje, marljivost i dobro pamćenje, te je za članstvo i simpatizere naše stranke osigurao živo ljudsko pamćenje. Tako je Ivo Korsky iz Osijeka postao najstariji, djelatni član, i kao takav u domovini i u emigraciji nositelj i predstavnik hrvatskog republikanstva, predstavnik oštrog, postojanog i izgrađenog hrvatskog nacionalizma. Danas govorim u ime nas živih i mrtvih Hrvata koji smo prihvatili hrvatski nacionalizam u njegovom čistom obliku i pomogli da se održi i učvrsti. Prenio sam uvelike baštinu pedesetogodišnjeg rada. Kroz taj rad povezani su hrvatski nacionalisti od Ante Starčevića i Eugena Kvaternika, čisto, povijesno i postojano starčevićanstvo kao kristalizacija hrvatskog nacionalizma, preko 60 godina vjernosti i požrtvovnosti. Ponosni smo na učinjeno, bilo osobno bilo u zajednici s već pokojnim sudrugovima, i još smo ponosniji na danas djelatne, malobrojne stare republikance, i molimo ih da prenesu u budućnost našu baštinu te da neprekidna i postojana Hrvatska republikanska stranka bude čvrst stup hrabrog i nepopustljivog hrvatstva. Pozdravljam osobno svakog republikanca, sve prisutne djelatnike i u duhu dajem svakom od prisutnih čvrstu ruku i iskreni bratski poljubac kao Vaš duhovni otac ili djed." dr. Ivo Korsky (12.12.2004.-12.12.2010.) | 
| 15-12-2010 23:28 | 
| |
| Dr Ivo Korsky - In Memoriam Eh, da je jedan ovakav među našim političarima.... Registered |
| | 
| 
| Zvonimir | 
| | 
| 16-12-2010 08:14 | 
| |
| Neka mu je vjećna slava Dr. Korsky i njegovi tekstovi i članci koje je pisao tolike godine u emigraciji su mi uvelike pomogli otvoriti oči i shvatiti bit UHRO-a te shvatiti da Ustaški pokret nije bio fašistički.
Kada će netko imati hrabrosti u Hrvatskoj reći "antifašistima" da njihova teza o borbi za Hrvatsku državu u 2. sv. ratu vrijedi isto koliko i lanjski snijeg.
Tolika ljubav prema domovini koja izvire iz svih tekstova prvaka Ustaškog pokreta, a koja se može pročitati u svim njihovim tekstovima je upravo ona karika koja nedostaje današnjim političarima u RH koji su uglamvom potomci partizanskih jugounitarista.
Dr. Korski ih zove "nastaše", isti izraz bi se mogao koristiti i danas , jer kada su ljudi koji i nisu znali da su Hrvati postali 90. veliki Hrvati mislili su da će to dokazat mrzeći druge, a što je potpuno pogrešno i kao što se danas vidi za državu veoma štetno. Registered |
| | 
