Ludilo novog (nuklearnog?) rata na Bliskom Istoku

Ante Rokov Jadrijević, publicist, 22 listopad 2009.g.

Brtonigla, Istra, Hrvatska

Ludilo novog (nuklearnog?) rata na Bliskom Istoku

Jučer (21. okt. 2009.g.) počela je zajednička vojna vježba američkih i izraelskih snaga nazvana „Juniper Cobra“ za izvođenje simuliranog raketnog napada na Izrael (bit će da je to obrnuto: raketnog napada na Iran, s ciljem uništenja njegovih postrojenja za obogaćivanje urana). Vojna vježba je planirana na dva tjedna, do 5. nov. 2009.g.

Sve nas to neodoljivo podsjeća na sličnu ratnu sliku sa Saddamom Huseinom pred napad Anglo-Amerike na Irak 2003.g.

Ovaj put se zapravo radi o novoj bitki za očuvanje tehnološke premoći Izraela na Bliskom istoku, kao garantu anglo-američke supremacije u tom naftom najbogatijem području svijeta.!

Izgleda da je primarni cilj pritisak i zastrašivanje Irana, kako bi konačno prihvatio međunarodnu kontrolu njegovih atomskih postrojenja, odnosno malog eksperimentalnog reaktora i pedesetak centrifuga za obogaćivanje urana ( kontrolu putem koje bi mu američka CIA i britanska tajna služba MI6 uvalile svoje špijune!). A sekundarni cilj je stvaranje ratne psihoze i sukcesivno obaranje režima njima nepoćudnog i neposlušnog predsjednika Ahmadinejada u Iranu.

Nihil novi sub sole!

To isto su CIA i britanska tajna služba MI5 već dvaput uradile u Iranu: prvi put 1951.-1953.g., kada su svrgavale Vladu Mohammeda Mossadegha (Mosadika), a drugi put su to uradile 1979.g. kada su svrgavale „svog“ šaha Mohammeda Rezu Pahlevija (bio sam tada u Iranu, na otoku Kharg Island – Jazireh al Kharg!).

Tko se želi podsjetiti te dvije priče, neka se hitno dohvati jedne knjige Williama Engdahl-a, znamenite knjige „A Century of war“ iz 1992.g., koja je kod nas objavljena pod naslovom „Stoljeće rata“, u izdanju A-G-M-a, ali tek 2.000-te godine, koju sam ja već davno prozvao „Biblijom 21. stoljeća“!

Priča o svrgavanju Mohammeda Mossadegha je na str. 151. -160. (nastavlja se sličnom i povezanom pričom o ubojstvu sjajnog talijanskog industrijalca Enrica Mattei-ja 1962.g., koje je izvela CIA, str. 160. – 170.). Drugu priča, o svrgavanju šaha Reze Pahlevija je na str. 274. do 277. U cilju uštede truda svojim čitateljima, donosim to u najkraćem:

Atomi za mir postaju casus belli.

Za nas je ovdje posebno zanimljiva priča o svrgavanja bivšeg engleskog štićenika šaha Reze Pahlevija, koja kod Engdahla počinje na str. 261., pod naslovom Atomi za mir postaju casus belli. To je ono što je moćni judeomasonerijski guru Henry Kissinger htio spriječiti: naime transfer tehnologije iz glavnih europskih industrijskih zemalja Francuske i Njemačke u određene zemlje u razvoju. Počelo je s Brazilom (str.261.), koji je s Njemačkom postigao sporazum o izgradnji najprije osam reaktora i prateće objekte za cijeli krug proizvodnje nuklearnog goriva, uključujući obogaćivanje urana. Sporazum je bo procijenjen na (ondašnjih!) 5 milijardi dolara. Iste je godine Brazil potpisao sporazum i s Francuskom, za izgradnju eksperimentalnog reaktora za brzo oplemenivanje urana, vrijedan 2,5 milijardi (ondašnjih!) dolara. Washington je reagirao prijeteći, s ciljem da prisili Njemačku i Brazil da otkažu taj program. Naime, postojala je prijetnja da će Brazil postati ekonomska sila neovisna o anglo-američkoj kontroli i njihovoj naftnoj ucjeni.

Slično se događalo i Meksiku (str. 262.), koji je iz vrlo opravdanih ekonomskih razloga odlučio graditi nuklearne elektrane za dobivanje električne energije, kao potporu svom opsežnom planu brze industrijalizacije zemlje.... Godine 1975., nakon prvog naftnog šoka, Meksiko je najavio planove za izgradnju 15 reaktora u slijedećih 20 godina i to uz pomoć Siemensa iz Njemačke i Mitsubishija iz Japana. Treba li reći kako je na to reagirao SAD i Henry Kissinger?!

Slično se dogodilo i s Pakistanom premijera Ali Bhutta, 1975. i 1976.g. U kolovozu 1976.g. američko ministarstvo vamjskih poslova i Henry Kissinger osobno lansirali su veliku kampanju pritiska (piše Engdahl na str.262. -263.) na Francusku i na Pakistan s ciljem rušenja njihovog nuklearnog sporazuma. Nepopustljiv i neposlušni premijer Pakistana Ali Bhutto je slijedeće godine, 1977., srušen u vojnom udaru generala Zie ul-Haqa, koji je dao objesiti premjera Ali Bhutta! General Zia je odmah preokrenuo Bhuttovu neovisnu vanjsku politiku i odmah postao jako privržen Washingtonu. Uslijedila mu je obilna američka vojna pomoć.

Ali, po svim mjerilima, najmpresivnije odluke o razvoju nuklearne energije među svom zemljama u razvoju, nakon naftnog šoka iz 1974.g., donio je iranski šah Reza Pahlevi. Podsjećam da su njega na vlast doveli Englezi, vojnim udarom koji je organizirala britanska i američka tajna služba 1973.g. nakon zbacivanja s vlasti Mossadeghova režima i uspostave „proameričke“ monarhije. Međutim, vrijeme čini svoje, sve teče i sve se mijenja, ništa nije vječno i petrificirano zauvijek. Njihova politička idila je trajala 20-tak godina, dok se šah Reza Pahlevi nije otrijeznio od lažnog „prijateljstva“ Washingtona, New Yorka i Londona. I sam šah je vremenom uvidio ogromne mogućnosti koje njegovoj zemlji može donijeti nuklearna energija za ekonomski i tehnički napredak njegove zemlje. Stoga je dao razviti svoj vlastiti nuklearni program. Šahov je program (piše Engdahl na str. 264.) predviđao izgradnju 20 reaktora za nuklearnu energiju do 1995.g., koji bi proizvodili oko 23.000 megawatta električne energije.

Dakle, šah je u nuklearnoj energiji vidio sredstvo koje će smanjiti iransku ovisnost o nafti i sredstvo odbijanja ogromnog pritiska iz Washingtona i Londona za recirkliranje njegovih „petrodolara“ u njujorške i londonske banke!

Već 1974.g. Iran je potpisao jedan ugovor s Francuskom o izgradnji pet nuklearnih reaktora i centra za istraživanje nuklearne energije. To je 1975.g. povećano na osam reaktora za ukupnu svotu od (ondašnjih) 8,6 milijardi dolara.....

Godine 1976. Iran je potpisao još jedan ugovor s njemačkom nuklearnom tvrtkom KWU vrijedan 7,8 milijardi DEM, za dva reaktora i infrastrukturu, a 1977.g. uslijedio je ugovor o isporuci još četiri reaktora za daljnjih 19 milijardi DEM....

Moćni Henry Kissinger i njegov najmoćniji gazda David Rockefeller nisu mirovali. Oni na vlast u SAD dovode široj javnosti nepoznatog Jimmyja Cartera, kao svoju političku marionetu, inače člana Rockefellerove „Trilaterale“. A to su bili i njegovi najbliži suradnici, poljski Židov Zbigniew Brzezinski i ministar vanjskih poslova (inače ugledni mason!) Cyrus Vance (poznat nama Hrvatima po svojoj sramotnoj ulozi u opsadi i padu Vukovara). Dakako, tu je još bio i Židov Michael Blumenthal, kao ministar financija.... Njihova temeljna strategija je bio neomaltusijanizam, koju je već bio započeo Henry Kissinger: Razvoj trećeg svijetao mora se zaustaviti, a umjesto toga ima se uspostaviti postindustrijska politika „granica razvitka“, kako bi se zadržala hegemonija dolarskog cartsva.... Carter je bezuspješno nastojao nagovoriti njemačku Vladu Helmuta Schmidta da prema „Zakonu o neširenju nuklearne energije“, koji je donijela Carterova Vlada, obustavi izvoz praktički sve nuklearne tehnologije u zemlje u razvoju. Dakako, jedini cilj Carterove Vlade je bio jačanje strateškog položaja anglo-američkog financijskog ustroja koji se temeljio na petrodolarima (Engdahl, str. 273.).

U studenom 1978. Carterova Vlada, u kojoj dominira Brzezinski, iznenada preokreće čitavu stvar i povlači svoju podršku iranskom šahu Rezi Pahleviju i daje potporu fundamentalističkoj islamskoj opoziciji ajatolaha Homeinija str. 274.).....

London je počeo ucjenjivati i silno pritiskati šahov režim (str.275.), tako što je odbijao kupovati ugovorenu iransku naftu... To je prouzročilo dramatičan financijski pritisak na Iran. Stvorena je klima u kojoj se moglo zahuktati vjersko nezadovoljstvo protiv šaha putem agitatora koje su ubacile britanske i američke tajne službe. U toj su kritičnoj situaciji štrajkovi među naftnim radnicima još više smanjili iransku proizvodnju nafte.... Vrlo prljavu ulogu je odigrao i famozni BBC, koji je u to vrijeme pružio ajatolahu Homeniniju propagandnu potporu i platformu, a šahovoj je Vladi odbio dati priliku da odgovori. Proradila je famozna BBC-ijeva perfidija. A onda je Anglo-američka tajna služba je odlučila srušiti šaha.....

Šah je pobjegao u siječnju 1979.g., a Homeini je u veljači zrakoplovom dopremljen u Teheran i odmah objavio uspostavu svoje represivne teokratske države, koja je zamijenila kudikamo liberalniju šahovu Vladu.

Padom šaha (Engdahl, str.277.) i dolaskom na vlast fanatičnih pristalica ajatolaha Homeinija, u Iranu je nastao kaos. U maju mjesecu 1979. novi je Homeinijev režim izdvojio iranske planove za razvoj nuklearne energije i Homeini je objavio da se otkazuje cijeli program izgradnje nuklearnih reaktora, koje su trebale provesti Francuska i Njemačka....

To je bio uvod u drugi naftni šok British Petroleuma i britanskog Royal Dutch Shella , kada su cijene nafte početkom 1979.g. enormno skočile....

* * * * * *

Dakle, neumitni hod povijesti je bio zaustavljen početkom 1979. g. u Iranu, ali se povijest opet dramatično probudila dolaskom čvrstog i odlučnog Ahmadinejada na vlast u Iranu 2005.g. Pogotovu u njegovom drugom mandatu (koji su London i New York na svaki način pokušali osporiti!). Iran opet želi razviti svoju nuklearnu tehnologiju, prvenstveno za proizvodnju električne energije, ali i u medicinsku svrhe. I već su uslijedila dva oružana upada bombaša – samoubojica. Pametnome je i jedna dosta!

Evo tog novog scenarija perfidnog i podlog Albiona, odnosno judeomasonerijske osovine London-New York-Washington.

Još od napada Al Q'aidinih atentatora na židovske tornjeve (Twin Towers) na Manhattanu New Yorka, 11. rujna 2001.g., te početka agresije na Irak 2003.g., Izrael uporno pokušava uvući u novi rat na Bliskom istoku svoje glavne saveznike iz judeo-masonerijske osovine London – New York – Washington, rat protiv Irana. Pretekst za rat je navodno nastojanje Irana da obogaćivanjem urana proizvede svoje atomsko oružje, koje je – opet navodno – upereno protiv Izraela. Pritom se Izrael poziva na već davno zaboravljeni Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja iz daleke 1968.g. (kojeg se - by the way- ni sam Izrael nije držao!).

Zanimljivo je da Izrael nije dizao svoj glas kada je Anglo-Amerika prešutno podržala tajno davanje nuklearne tehnologije, a kasnije i nuklearnog oružja Pakistanu. Zašto? Zbog licemjerja Tel Aviva, Londona i New Yorka (na čelu s Rockefelerima, Rotschildima, Kissingerom, Brzezinskim, itd.). Je li Pakistan u to vrijeme bio imalo miroljubiviji nego što je to Iran danas? Nije, nimalo! Baš naprotiv – bio je u stalnim ratnim sukobima s Indijom!

S druge strane, Iranu je danas nuklearna tehnologija (kao i prije trideset i pet godina u vrijeme proameričkog šaha Reze Pahlavija!) potrebna za podizanje općeg narodnog napretka svog naroda i njegove privrede, medicine, itd. Osim toga, Iran ima gorko iskustvo iz rata sa Saddamovim Irakom, u kojem su SAD i Engleska pomagale Saddamu u svemu, pa i u (atomskom?) oružju.

Dakle, ne radi se o o tobožnjem iranskom obogaćivanju urana u cilju proizvodnje nuklearnog oružja, nego se radi o borbi za očuvanje tehnološke premoći Izraela na Bliskom istoku! Radi se o staroj Kissingerovoj maltusijanskoj strategiji po kojoj se razvoj trećeg svijeta mora zaustaviti, a umjesto toga ima se uspostaviti post-industrijska politika „granica razvitka“, kako bi se zadržala hegemonija dolarskog cartsva.... kojeg se Anglo-Amerika još nije odrekla.

Naravno, danas je druga situacija u svijetu, a naročito na Bliskom Istoku, na kojem bjesne dva imperijalistička Anglo-američka rata. Upravo zato, Iran ima prirodno pravo na samoobranu, a najbolji put za očuvanje svoje države je preventiva. Pa čak i nuklearna preventiva!

Znamo da je danas je Iran okružen nuklearnim silama: Rusijom, Izrelom i Pakistanom s jedne strane, a s druge strane s ratom zahvaćenim Irakom i Afganistanom, koji su prepuni američke vojske, te još i Kuwaitom koji je u rukama britanske vojske. To je razlog više za strepnju Irana za svoju životnu samoobranu.

Kamo sreće da je Saddam imao A-oružje: spasio bi milijun života svog naroda i nekoliko milijuna ratnih invalida, koje su mu donijeli američki i engleski ratni agresori. I zadržao bi svoje naftno bogatstvo za svoj narod! I bio bi još uvijek stabilan mir na Bliskom Istoku! Međutim, Saddam je bio ciljano optužen da posjeduje razna oružja koja nije posjedovao (čak se javno špekuliralo da posjeduje i atomsko oružje). Isto se sada ponavlja i s Iranom. Hoće li podvala Londona i Washingtona još jednom uspjeti? I to u trenutku kada ratni požar polako počinje zahvaćati i nedaleki Pakistan. Može li Iran sjediti skrštenih ruku??

Sada oni koji su bili glavni remetilački faktor na Bliskom Istoku (i koji su to još uvijek ostali!), ponovo huškaju svjetsko javno mnijenje na rat protiv Irana. Ponovo pokušavaju uvjeriti svijet da je krivac za to Iran, a ne oni sami: Rockefelleri, Rotschildi, Kissinger, Brzezinski, novopridošli Holbrookei drugi.

Evo što o tome kaže naš najbolji internetski novinar na portalu AMAC-Hrvati, gosp. Spectator u svom najnovijem članku „Teheran i el Aviv – dva lica iste kovanice od

22 listopad 2009.g.:

najbolji je dokaz da posjedovanje nuklearnog naoružanja ipak doprinosi sigurnosti vlastite države, bez obzira što o tome mislio spomenuti trojac. Drugim riječima, osnovna premisa u međunarodnim odnosima tijekom posljednjih četrdeset godina postala je gruba sila, a nuklearno naoružanju najbolji argument za odvraćanje.

.... Zapad je podijeljen i oslabljen ekonomsko-financijskom krizom i afganistanskim sukobom te je očekivanje da bi Iran mogao promijeniti stav posve uzaludno. Iran se ponaša posve jednako kao što se u prošlosti ponašao Izrael, nastojeći si osigurati opstanak i regionalnu premoć. Teheran i Tel Aviv dvije su strane iste kovanice. Osim što galame u Vijeću sigurnosti, Washington, Pariz, London i Berlin bespomoćni su; za bilo kakvu akciju prekasno je. Rusija i Kina imaju druge prioritete a i više ih nije moguće prisiljavati na bilo što..... i neće dopustiti da se strateška ravnoteža poremeti na njihovu štetu...

Drugim riječima, hoće li se još jednom američko-izraelski kratkoročni interesi uspjeti prikazati i nametnuti kao globalni kolektivni interes? Teško. Jer pametniji smo danas nego jučer!

Ante Rokov Jadrijević, publicist,

Brtonigla, Istra, Hrvatska