ŠTO TRAŽI FRANCE BUČAR U PIRANSKOM ZALIVU ?

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Istra, Hrvatska 27. oktobra 2009.

ŠTO TRAŽI FRANCE BUČAR U PIRANSKOM ZALIVU ?

Prošli tjedan nam je Hina javila vijest da je dr. France Bučar, nama dobro poznat kao prvi predsjednik slovenskog parlamenta i pisac prvog Ustava nove države Republike Slovenije (kojeg stoga Slovenci drže kao „oca slovenske nacije“), ponovio razloge svog protivljenja arbitražnom sporazumu s Hrvatskom, te Vladi premijera Boruta Pahora javno preporučio da zahtijeva ponovnu uspostavu općine Piran „u njenim povijesnim granicama“, koje bi, kako tvrdi, omogućile da Slovenija (napokon!) dobije teritorijalni izlaz na otvoreno more!

Na svijetu smo već čuli slične ovakve budalaštine (primjerice Mussolini, Hitler, itd.), a ljudska glupost je valjda jedina stvar koja nikad ne umire.

Nota bene:

ta „povijesna“ općina Piran se dijelom protezala i na polovicu savudrijskog poluotoka, a Savudrija se u to daleko vrijeme zvala i Salvore. A 1945.g. u mjestu Savudrija (nikad!) nije bilo nijednog Slovenca, a u cijeloj katastarskoj općini Savudriji bilo je svega 70 Slovenaca, naspram 320 Hrvata i 176 Talijana. Sličan je omjer bio i u Luciji pokraj Portoroža, pa i u Izoli, gdje su većina bili Talijani, a onda Hrvati, a Slovenci su bili samo daleki „brđani“....

Dakle - i konačno - eto što zapravo traži šašava slovenačka politička „elita“ (elita hijena, a ne elita lavova!): teritorijalnu ekspanziju prema hrvatskom jugu.

„Granica na moru prati granicu na kopnu - napisao je France Bučar u „sobotnjoj prilogi“ ljubljanskog „Dela“ – Kad bismo htjeli dobiti izravan kontakt s otvorenim morem, morali bismo na odgovarajući način promijeniti kopnenu granicu i smoći snage i hrabrosti istupiti s takvim zahtjevom. Za tako nešto imamo sve mogućnosti, barem što se tiče općine Piran.... Ako Slovenija nastupi sa zahtjevom da se barem uspostavi povijesno neprijeporna granica općine Piran, onda cijeli spor dobiva sasvim drukčiji sadržaj. Možda i Vlada u toj točki vidi iskricu nade“.

Aha, to je to! Ta „iskrica nade“, kao želja i nedosanjan san slovenačke iredente!

Jadni dr. France Bučar bi trebao znati barem toliko da „povijesne granice Općine Piran“ nisu bile slovenačke, nego talijanske i mletačke granice, krojene sedam stoljeća ranije u dalekoj Veneciji, a nakon pada Republike Venecije - kasnije u Beču, a na kraju još udaljenijem Rimu, te da su Slovenci kao narod pojavili i uobličili tek sredinom 19. stoljeća (kum na rođenju im je bio Srbo-Crnogorac Vuk St. Karadžić, intimni prijatelj Jerneja Kopitara u Beču!). A konstituirali su se tek 1945.g., uz pomoć Treće armije JNA komandanta Koste Nađa i četiri dalmatinske divizije, koje su im oslobodile Ilirsku Bistricu, Jelšane, Hrpelje, Kozinu i Bazovicu s Općinama, te na kraju i čitav grad Trst, itd.

Toliko o povijesti općine Piran. Uostalom, o tome sam govorio na velikom mitingu slovenačkih nacionalista u Sečovlju na Dragonji 14. aprila 1998. g.. o čemu sam napisao opširan publicistički članak „Zbog čega su se Granić i Frlec opet složili da se o ničemu ne mogu složiti“ (koji se može pročitati na mojem blogu „Semper Paratus Prometheus“, a čiji središnji dio je objavio i naš zagrebački „Vjesnik“ 13. septembra 1998.g., pod naslovom: „Na tribini u Sečovlju čuo sam da su 'pokvareni Hrvati oteli na prijevaru Slovencima njihovu rijeku Mirnu, a i Puli ustvari – sve do rijeke Raše“ (dajem to u prilogu ovog teksta).

No, to nije prava poanta ovog teksta, nego nešto drugo. Kad se stari France Bučar poziva na „povijesne granice općine Piran“, zašto se nije prisjetio i „povijesnih granica kotara Opatija“ iz istog vremena, kada su kotaru Opatija pripadale i Jelšane, koje su nakon rata otete Hrvatskoj! Isto se dogodilo i s hrvatskim mjestima Podgrad i Obrov, te Račice i Starad, koje su također oteti Hrvatskoj poslije tog rata. Slično tome, općini Opatija su pripadala čak i udaljena mjesta Hrpelje (blizu Kozine), općine Brezovica, Materija, Markovščina, itd, itd. Također po tome, čitavi su Brčini (slov. Brkini) pripadali kotaru Opatiji!!

Dakle, što je s tim argumntima, dr. France Bučar??

Naravni pouk:

svaka nova država sama određuje granice svojih katastarskih općina. Međutim, važnije od katastarskih su državne granice! Dokaz za to su razgraničene općine Škofije u Sloveniji i Općina Dolina u Italiji, s druge strane slovenske riječice Osp!

Ante Rokov Jadrijević, publicist

U prilogu:

„Na tribini u Sečovlju čuo sam da su 'pokvareni Hrvati oteli na prijevaru Slovencima njihovu rijeku Mirnu, a i Puli ustvari – sve do rijeke Raše“

Nedavno je, 14. travnja ove 1988.g., u Sečovlju (na čijem je mostu od 1945. do 1954. g. bila hrvatska granica) održana samoinicijativna tribina bijesnih građana (unatoč protivljenju dr. Petera Toša, šefa slovenske delegacije u pregovorima s Hrvatskom o Piranskom zalivu). Tribinu je vodio stariji novinar Kranjc, pod izlikom predstavljanja obimne i vrlo luksuzno opremljene knjige starog gospodina Vlade Habjana iz Maribora: “Slovenski mejniki” (“Slovenske granice”). Bio sam tamo sa prijateljem gosp. Frankom Šturmanom iz Rovinja, predsjednikom Istarske nezavisne stranke (kojoj sam ranije bio dopredsjednik).

Bože što smo tamo svega čuli i po zidnim plakatima osnovne škole Sečovlje pročitali! Toliko bijesa, toliko histerije, toliko perfidije! Naša bivša “braća” nas strahovito mrze (doduše, ovih dana ljeta 1988.g. mi je jedan slovenski turist u Umagu rekao: “Ma koga to uopće zanima Piranski zaliv? Znate, i mi smo Slovenci samo “stoka sitnog zuba!”). Gospodin Habjan se čak pozivao i na neki “dokaz” u svezi s Katarinom Branković, ženom srpskog despota Đurđa Brankovića iz 15. stoljeća. Na zidnim plakatima se kočoperio “podatak” da je Savudrija 700 godina bila u crkvenoj vlasti Pirana, itd. Mlatila se i druga prazna slama, a od stotinjak prisutnih, 20-tak govornika iz publike (neki i iz Ljubljane i Maribora, kako su se sami predstavili) utrkivalo se svojim izlivima mržnje prema “pokvarenim Hrvatima”, koji su im oteli na prijevaru njihovu rijeku Mirnu, a i Pulu; ustvari sve do rijeke Raše.

Tik pred sam kraj, kad se već počela slaviti “pobjeda” nad mrskim dr. Peterom Tošom i još mrskijim Hrvatima, ja sam se (potpuno nepredviđeno) javio za riječ, zahtijevajući da se čuje i riječ jednog Hrvata. Uslijedio je napet muk – i prije i poslije moje besjede.

“Zaboravili ste, gospodo, samo jedan i najvažniji argument: etnički. A granica na Mirni – i to baš na ovom mostu dolje, usred Sečovlja, kod “premogovnika”, određene je na etničkom principu, a ne katastarskom!”. Na to sam iz svoje kožne torbe izvukao tri knjige, naslovljene: “Imena i prezimena u Istri” (I.,II. i III. dio) i pokazao ih svima.

“Budući da u Savudriji nikad nije bilo ni jednog Slovenca, a da su Slovenci imali većinu samo u dva mala zaseoka: u Sv. Petru (13 S; 1 T) i Mazuriji (31S; 14T), a u cijeloj katastarskoj općini Savudrija svega 70 Slovenaca, naspram 320 Hrvata i 176 Talijana, Vi Slovenci nemate nikakvo pravo na Savudriju. Čak ni katastarsko, jer je Piran bio italijan-ska a ne slovenačka općina. Nemate pravo ni na više od polovice Piranskog zaliva. Štoviše, nemate pravo ni na portoroški aerodrom i budite sretni da mi Hrvati od toga ne pravimo nikakvo pitanje”.

Tribina se, naravno, odmah raspala. Završna riječ g. Kranjca je bila neobično škrta i izrečena u grču i kiseloj atmosferi. Autor g. Habjan je odustao od završne riječi.

Na zakuski, na kojoj su nas dvojicu zadržali, pristupio mi je malo kasnije i stari gosp. Habjan i upitao gdje se može kupiti te tri knjige (dakle, on je napisao veliku i luksuzno opremljenu knjigu od oko 500 stranica, a da uopće nije znao za ključni dokument iz doba od 1945. do 1947.g., po kojem je Istra pripala matičnoj domovini i na temelju kojega je dogovorena i određena granica u Istri, odnosno na Dragonji!). Bio je to “Le cadastre nationel de l’Istrie, 1945.”.

Odgovorio sam mu muklo i jetko da se te knjige više nigdje ne mogu naći, a kamo li kupiti, jer smo mi Hrvati toliko glupi da ne tiskamo ponovo te tri najdragocjenije knjige (istarskog svećenstva), koje su rasprodane prije više od 25 godina! Ja sam ih našao kod našeg župnika u Brtonigli, velečasnog Josipa Krajcara- “Zvanića”, a imaju je i svi stariji slovenački svećenici na Koparštini.

Oko mene se odjednom stvorila vrlo prijateljska atmosfera, pogotovu kad im je najpoznatiji koparski publicist (Milan G.) objasnio tko sam ja. U duhovitom “prepucavanju” argumentima, ja sam u jednom trenutku ponovio moj i Šturmanov već stari “argument” da bismo mi Hrvati mogli raspisati referendum o Piranskom zalivu , u Savudriji i savudrijskim selima – sa sve tri opcije: hrvatskom, slovenačkom i talijanskom u igri, te da sam ja siguran da bi nadmoćno pobijedila italijanska opcija (1988.g.!,op.a.), što bi Hrvatskoj pružilo izliku da Savudriju i njen cijeli “sporni teritorij” s morem iznajmi Italiji na 30 ili na 99 godina! I šlus!

Svi su zinuli od čuda, osim jednog “garavog” Dalmatinca iz Kopra (inače porijeklom iz Mirlović polja, kod Drniša), koji je naprosto poskočio od radosti, te mi odgovorio: “Samo vi Hrvati raspišite taj referendum. Mi već posjedujemo skoro cijelu i bolju polovicu od Plovanije do Kaštela, te skoro cijelu južnu stranu Piranskog zaliva, pa da vidimo kojih ima više!”.

(objavljeno u „Vjesniku“ 13. septembra 1998.g.)

Ante Rokov Jadrijević