| AMAC-Hrvati.com - Predsjednički predizborni poliptih (2) - Primorac, Pusić, Vidošević | | | |
| Četvrtak, 17 Prosinac 2009
|
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Dragan Primorac
Kako se vidi iz gornjih primjera, program Dragana Primorca nema dodirnih točaka sa stvarnošću.
Poznavajući ga, rekli bismo da to nije nikakvo čudo. Naime, Dragan Primorac sličan je Milanu Bandiću u jednome; oni su i jedan i drugi sami sebi životni projekti koji su neostvarivi ako ih netko ne financira i ako nemaju ‘publiku'. A oni koji bi to trebali iznijeti na svojim leđima, financirati i preživjeti svi su građani ove države. Istina o Primorcu slabo je poznata u javnosti; kao i Bandić on je prije svega ‘public relations manager' ili osoba za odnose s javnošću koja se bavi sama sa sobom i odatle silna neuravnoteženost koju svak osjeća kad im je u blizini ili kad ih promatra na televizijskom ekranu. Jednostavno, vidljivo je da ni s jednim ni s drugim ‘nešto nije na svom mjestu'. I jedan i drugi izvan uloge vlastitog ‘public relations managera' potpuno su bezvrijedni i prazni od bilo kakva korisnog tereta. Kao pravi i poduzetni javni radnici organizirali su stvari tako da taj njihov teret na leđima nosi netko drugi.
U stvarnosti... Životopis Dragana Primorca u mnogo je detalja drugačiji od onoga objavljenog u javnosti.
U kolovozu 1991 u vrijeme početka napada na Vukovar otputovao je u SAD. Sve je počelo neuspjelim upisom na Medicinski fakultet u Zagrebu zbog čega je upisao stomatologiju u Sarajevu. Treba znati da je Primorac od šesnaeste godine (!) bio član SKJ; taj mu je afinitet prema autoritetu i vlasti pomogao da se uz pomoć direktora Medicinskog fakulteta Škrbića (SKJ) u Zagrebu sa sarajevske stomatologije prebaci na MEF u Zagrebu. Diplomirao je s prosjekom ‘dobar', a nakon što je netko odustao od dodijeljenu mu stipendije poslan je u Connecticut na poslijediplomski studij. U SAD-u je Primorac imao mentora Dr Dubravka Pavlina, zubara i ni manje ni više nego protestantskog pastora. Shvativši što mu je od veće koristi (biti ili ne biti katolik u državi protestanata) Primorac se priključio toj Pavlinovoj grupi. Od 1991-1995 mladi doktor nije objavio niti jedan znanstveni rad kao prvi autor. Najveći uspjeh je status drugog autora u članku u Journal of Clinical Investigation. Primorac je u SAD-u pokušavao sedam puta nostrificirati diplomu ali je svih sedam puta pao na prvom koraku i konačno se 1996 vraća u Hrvatsku gdje puni stranice Arene i Slobodne Dalmacije o svojim velikim znanstvenim uspjesima.
Ugurao se u lokalni HDZ te se povezao sa Šimom Anđelinovićem, patologom iz Splita uz čiju asistenciju dobija poziciju na fakultetu i stan od grada Splita (vjerojatno kao mlada nada hrvatske znanosti).
Iz vremena njegova boravka u SAD-u postoji kontroverza oko uloge Dragana Primorca i nestanka veće svote novca iz donacije za Hrvatsku tijekom rata. Iako nikada nije zarađivao više od 25,000 dolara godišnje što je u SAD prihod na granici siromaštva, po povratku u Hrvatsku kupuje sebi Mercedes a bratu Jeep (brat je s 24 godine života bio predsjednik splitskog suda s prosjekom ocjena na fakultetu ‘dovoljan'). Poznat je po dijeljenu poklona ljudima od značaja; položio je specijalistički ispit pred komisijom čiji su članovi svi prethodno zaradili prenosivi kompjuter...
S dolaskom na vlast koalicijske vlade 2000 godine Primorac prodaje stan u Splitu i kupuje stan u Zagrebu. Potom slijedi skandal s privatizacijom dijalize na Svetom Duhu u Zagrebu čime se bavio i Uskok. Rezultati istrage nikad nisu objavljeni što je posve uobičajena pojava za vladavine Ive Sanadera.
U to vrijeme Primorac je kupio novi stan za 300,000 Eura; kao što je uobičajeno, osim ponekog novinskog komentara nitko ga nije pitao odakle mu takav novac.
S vremenom se približio crkvenim krugovima koji su bili oduševljeni mladim i ambcioznim katolikom (protestanti su tako definitivno izgubili na važnosti).
Pred izbore 2003 godine približio se Miomiru Žužulu, poznatom političkom mešetaru koji ga dovodi Sanaderu i tako Primorac dobija položaj ministra.
Primorac je osoba koju mediji podižu na drugu razinu svijesti (kao brahmana meditacija); on vrlo dobro razumije da bez obzira na sve vlastite neuspjehe ili promašaje najvažnije od svega jest vladati medijima. On odlično raspoznaje vlastitu jalovost pa mu smetaju osobe poput prof. Radmana stoga ga pokušava neutralizirati sitnim podvalama i lažima u medijima.
Poznato je da je za ministarskog mandata Primorac ‘domaći' u redakcijama Jutarnjeg lista gdje je određivao što se o njemu može a što se ne može napisati. U svojoj biografiji Primorac spominje kako su o rezultatima njegova znanstvenog rada pisali i sljedeći listovi tj novine (nadamo se da je čitaocima poznato o kavim se novinama radi i kakvu referencu takvo pisanje može predstavljati): Cosmopolitan, Arena, Nacional, Haaretz, In-Flight Magazine Croatia Airlinesa (!)....
Profesura na ‘američkim sveučilištima' kojom se Primorac diči zapravo je održavanje seminara koje nema nikave veze s bilo kakvom profesurom u smislu u kojem se rabi taj pojam. Članstvo u američkoj akademiji za sudsku medicinu ostvaruje se registracijom na jednom seminaru i članarinom od 100 dolara...
Takav kakav jest Primorac je s položaja ministra odlučivao o alociranju sredstava za visoko školstvo. Šest milijuna dolara kredita svjetske banke namijenjenih financiranju povratka mladih znanstvenika iz inozemstva prema nekim je znakovima završilo u klinici Primorčeva prijatelja prof. Pavelića u Istri.
Zna li tko gdje je završilo osamdeset milijuna eura kredita Svjetske banke uzetih za prva Primorčeva mandata za modernizaciju hrvatskog školstva?
Tragovi Primorčevog novca vode sve do Europa Press Holdinga u Zagrebu što je samo jedan od bezbroj nikad istraženih korupcionaško-političkih skandala koji nikad nisu ugledali puno svjetlo dana.
Šutnja te medijske kuće o svim sličnim Primorčevim makinacijama zato je posve razumljiva...
Bezbroj je skandala vezanih za ministra Primorca i njegovo djelovanje tijekom njegova mandata. O njima je svima bilo riječi tijekom proteklih godina, ali sada valja spomenuti i najnoviji, u svjetlu uvoda u Primorčev plan djelovanja kao predsjednika: Predsjednički izbori 2010. godine ključni je trenutak koji će odrediti daljnji smjer njezina razvoja. Kriza je danas zahvatila sve segmente društva. Neki od stupova hrvatskog društva poput rada, poštenja, obiteljskih vrijednosti i domoljublja, ozbiljno su narušeni. Građani Hrvatske u trenucima trenutačne gospodarske, moralne i duhovne krize sve više gube nadu. U svojem predsjedničkom programu 2010. - 2020. nudim rješenja za izlaz iz te krize.
Tijekom svojeg ministrovanja Dragan Primorac postao je profesor na fakultetu u Osijeku. To je ispod njegovih ambicija ali postati professor na fakultetu u Zagrebu nije mogao unatoč nadljudskim naporima (cjelovita priča o Primorcu i MEF-u dade se iščitati iz raznih izvora vezanih na sukobe na tom fakultetu tijekom proteklih godina koji se nalaze na http://portal.connect.znanost.org/content/view/1284/).
I u čemu je sada problem?
Problem je u tome što sistem akademskog napredovanja jest doista sistem s točno poznatim i utvrđenim stepenicama. Privremenim napuštanjem akademskog položaja tj odlaskom u politiku radna knjižica svakog takvog akademskog radnika odlazi s fakulteta, a njegova akademska karijera stavlja se u mirovanje. Nema nikakvog zakonskog i zakonitog načina da netko primijeni akademski status dok mu je taj status u mirovanju!
Dakle, ne samo da je Primorac nezakonito postao sveučilišni profesor pa je time njegov status bezvrijedan, već su svi upleteni u taj proces napravili krivično djelo. No, bilo je lako platiti vlastitu profesuru javnim sredstvima ili uslugama s položaja ministra.
Takvim svojim primjerom Primorac savršeno pokazuje gdje su rješenja izlaza iz krize u kojoj se nalazimo.
Sve svoje manjkove Primorac nadoknađuje agresivnošću koja je vrlo dobro poznata svima koji su radili s njime u MZOŠ-u. Bezobziran je na granici bezosjećajnosti.
Što dakle možemo zaključiti o Primorcu kao kandidatu za predsjednika Republike Hrvatske?
Primorac je potpuna fikcija, jednako kao i pravna država u kojoj se cijela ova priča odigravala tijekom posljednjih dvadesetak godina.
Primorac ne razumije ništa, zna jednako toliko i da nije bilo praktične primjene principa življenja pod skutima boljih od sebe Primorac bi danas bio u najboljem slučaju ispodprosječni srednješkolski profesor.
Zamislimo novopečenog diplomanta Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji dobije stipendiju, a potom sedam puta nije u stanju nostrificirati diplomu - doista, što je takvome stručnjaku preostalo osim da se bavi politikom?
Glasovati za takvu fikciju koja se usuđuje zazivati pravnu državu kad netko javnosti otkrije njegovu prošlost ili povjerovati da bilo što u njegovom programu ima veze sa stvarnošću bila bi smrtna pogreška.
Vesna Pusić
Naglasci iz programa
...postepeno se izgubilo temeljno pitanje i svrha demokratskih promjena, a to je pravo na slobodu i pristojan život svakog pojedinca. Problemi svakodnevne politike gotovo su potpuno s političke scene i iz javnog govora potisnuli pitanje ljudskih i građanskih prava svake osobe u ovoj zemlji... Vlada ih samo "prima na znanje", ali ne poduzima potrebne akcije, a Sabor ih mjesecima prebacuje sa sjednice na sjednicu, stvarajući dojam marginalnosti i nevažnosti tih pitanja... Ako se dozvoli da se ta tema potpuno izgubi iz politike i nadomjesti je cinizam prema svakom pravu i autonomiji pojedinca, sve reforme i sve promjene bit će uzaludne. Zato će moja prva zadaća kao nove predsjednice Republike Hrvatske biti glavnom zagovornicom slobode osobe u hrvatskom društvu i biti kritičarkom svake diskriminacije, društvene isključivosti i nametanja svjetonazora.. Pozitivan stav i politika prema zemljama u regiji, od stavljanja na raspolaganje hrvatskih prijevoda europske pravne stečevine, do modela reforme pravosuđa, izgradnje i financiranja autocesta ili kandidiranja zajedničkih projekata za financiranje iz europskih predpristupnih fondova, daje Hrvatskoj ulogu zemlje predvodnice koja osnažujući sebe osnažuje i za svoje susjede... Takva uloga Hrvatske ne nosi samo politički autoritet, već otvara mogućnosti za gospodarsku suradnju i zajedničke prekogranične projekte... O Hrvatskoj se godinama govori kao o društvu znanja, međutim malo je poznato da se upravo u obrazovanju najčešće krše ljudska prava... Predsjednik svojim političkim djelovanjem unutar države i na međunarodnom planu može i mora dati podršku hrvatskoj proizvodnji i promociji pravednog tržišta... Nepravedno je održavanje invalidnosti temeljem porijekla invaliditeta, a ne vrste invalidnosti....
Predsjednik može i mora iskoristiti priliku za pozicioniranje Hrvatske nakon ulaska u Europsku uniju kao ključnog stabilizatora i reformatora jugoistočne Europe, čiji utjecaj prelazi njezinu veličinu i ekonomsku snagu.
Program Vesne Pusić neusporedivo je realniji od svih dosad spomenutih, jer sadrži najmanje neodrživih obećanja i dalekosežnih planova o promjenama na koje predsjednik države uopće nema mogućnosti utjecati. Gotovo bi se moglo reći da njezin program ne sadrži ništa osim bavljenja ljudskim pravima i položajem Hrvatske u ‘okruženju' koji bi trebao biti veći od njezine veličine i ekonomske snage.
Da bi bilo moguće protumačiti što Vesna Pusić zapravo ovdje govori... treba podsjetiti tko je ona i ‘odakle dolazi' - kao uostalom i svi ostali kandidati.
U stvarnosti...
Vesna Pusić je treća generacija obitelji Pusić koja se na ovaj ili onaj način nalazi u politici već preko sedam desetljeća.
Pred drugi svjetski rat njezini su pripadnici bili militantni orjunaši u Splitu,
nakon drugog svjetskog rata (otac V. Pusić) bili su lojalni Jugoslaveni kojima je hrvatska država izvan Jugoslavije bila nezamisliva –
Eugen Pusić putovao je svijetom i držao predavanja u Americi u vrijeme kad je putovnica za obične građane Jugoslavije bila nedostižna.
Vesna Pusić se u pogledu svojih političkih stavova prema samostalnoj hrvatskoj državi drži utvrđenih obiteljskih tradicija.
Nikad i ni u kojoj prilici V. Pusić ne bavi se problemima hrvatske države same za sebe;
nju mnogo više zanima prostor ‘bivše Jugoslavije' pa sve hrvatske probleme smješta u povijesni kontekst ili geografske koordinate Jugoslavije.
Odnos Vesne Pusić prema sadašnjoj Hrvatskoj jednak je onome Stjepana Mesića.
Kad je riječ o Hrvatskoj državi radi se o u ovom povijesnom trenutku nepriličnoj nacionalnoj (nacionalističkoj) državi nastaloj u manje više dogovorenom ratu uz mnoštvo zločina napravljenih na objema stranama.
Vesna Pusić je sve donedavno bila jedan od najžustrijih zastupnika teorije prema kojoj je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu.
Nije zabilježeno da se V. Pusić ikad bavila srpskim genocidom u Hrvatskoj, niti je to komentirala (Vukovar, Škabrnja, Voćin itd).
U svim slučajevima kad se napadalo Hrvatsku ili F. Tuđmana V. Pusić bila je u blizini.
Pusić je bila bliski suradnik Soroseva ‘Otvorena društva' dok je ovo formalno djelovalo u Hrvatskoj.
O čemu zapravo Vesna Pusić govori u svojem programu kad spominje kako se ‘u ovoj državi nitko ne bavi ljudskim i građanskim pravima', kad govori o ‘pravu i autonomiji pojedinca', o ukidanju diskriminacije'? Naravno, bavi se srpskom populacijom u Hrvatskoj koja se sada osjeća zlostavljana i zanemarena.
Pored te srpske populacije koju bi silom željela vratiti na predratnu razinu,
Pusićkina meta su i marginalne grupe u društvu, tema toliko prirasla srcu liberala, koji društvo vide kao aglomeraciju slobodnih pojedinaca, jer jedino tako prolazi terror manjine nad većinom
to je tobože demokratskije od terora većine nad manjinom.
Svako veće okupljanje (koje prelazi tu ‘manjinu'), u njih odmah zvoni za uzbunu.
Ideja o Hrvatskoj čija bi uloga morala prelaziti njezinu fizičku veličinu ili ekonomsku težinu (dakle govori o ‘regiji') pokazuje kroz njezin angažman u predsjedničkoj utrci što ona zapravo smjera i koji joj je cilj.
Ono što neizostavno treba držati na pameti kad je riječ o Vesni Pusić jest, ponovno, da između nje i sadašnjeg predsjednika nema ni najmanje razlike, osim u razini diskursa;
dok je Mesić u tome vrlo ‘bazičan' V. Pusić je svoje stavove skriva, kao i u predsjedničkom programu, iza vrlo općenitih moralnih principa iza kojih je moguće sakriti i najmračnije namjere.
Vesna Pusić zna ono što hrvatskoj populaciji nije ni u najudaljenijem kutku svijesti, a to je da ulaskom Hrvatske i Srbije u Europsku Uniju Hrvatskoj prijeti srpska autonomija jer nema zakonskog načina da se ona spriječi.
Pupovac je zasada postigao da mu hrvatska vlada plaća javno glasilo, koje će raditi na tome tijekom sljedećih godina,
a Pusićka se pozicionira kao predstavnik visoke politike koji će sve to sankcionirati s pozicija ljudskih prava.
Zbog svega toga odnosno zbog dugoročnih posljedica ovih skrivenih planova, glasovanje za Vesnu Pusić na predstojećim izborima ravno je demontaži hrvatske države izborene Domovinskim ratom. Nakon bradatog Mesića još jedan Mesić ali u suknji Hrvatskoj doista nije potreban.
Nadan Vidošević
Naglasci iz programa:
Prije navođenja pojedinosti iz Vidoševićeva programa potreban je kratki uvod kako bi i neupućeni mogli čitati između redaka. Vidošević je sve donedavno bio apologet rasta i razvoja bez obzira na sve okolnosti, pa je tako utvrdivši da za pravi rast Hrvatskoj treba milijun radnika iznio u javnost ideju da se te radnike treba uvesti iz inozemstva.
Nitko s barem minimalnim razumijevanjem ove teme ne će naglas iznijeti tako nešto,
jer slične seobe naroda nisu zabilježene još od naseljavanja sjevernoameričkog kontinenta; moglo bi se reći da ideja nema veze sa stvarnošću.
Nakon iznošenja ove inicijative Vidošević je utihnuo zbog vrlo oštrih reakcija, ali nije shvatio da problem leži u njegovom posve krivom poimanju problema hrvatske ekonomije, pa dakle i njegova rješavanja.
Da je ostao pri svome može se iščitati u programu koji bez ovih ‘predznanja' zvuči besmisleno. Pogledajmo ove primjere:
Hrvatska mora biti otvorena svakome tko svojim radom i kapitalom želi sudjelovati u njenom prosperitetu poštujući vrijednosti hrvatskog društva... Najjače oružje u borbi za uspjeh je samopouzdanje, a ono proizlazi iz obrazovanja, znanja i mobilnosti. To širi prostor rada koji je temelj za ljudsku slobodu.
Kako će to Hrvatska asimilirati svakoga tko svojim ‘radom ili kapitalom' želi sudjelovati u njezinom razvoju, kad Hrvatska nije u stanju formulirati, a još manje braniti ni vlastite najtemeljnije interese?
Asimiliranje pretpostavlja barem djelomično ‘nametanje' - ima li nekoga u Hrvatskoj tko je u stanju formulirati takve hrvatske stavove i politiku; nametati nešto nekome?
‘Mobilnost' je ovdje metafora za Sanaderov termin ‘fleksibilnost' iliti ‘hire and fire' radne odnose.
Iako su u programu objavljene na udaljenim mjestima, ove dvije rečenice posve jasno pokazuju koje su prave Vidoševićeve namjere.
... U tom i takvom zemljopisnom položaju mora se izgraditi svijest o korisnosti Hrvatske kao prostora razvoja cijele Srednje Europe - Europa je već u Hrvatskoj.
Mora se potaknuti još jači i beskompromisni europski angažman u Hrvatskoj, da bi skori trenutak našeg ulaska u EU, voljom i pozivom EU, prošao neosjetno, jer će naši standardi već biti standardi EU. Radimo zajedno na europskim standardima u našoj državi, poziv EU za pridruženjem će uslijediti... Hrvatska ne mora biti liderska snaga u Jugoistočnoj Europi, ali mora biti utjecajna u regiji. Svojom pouzdanom i vjerodostojnom politikom Hrvatska će biti zagovornica mira, demokracije, tolerancije, dobrosusjedskih odnosa, pune normalizacije uzajamnih odnosa i jamčenja europskih vrijednosti. Hrvatska mora biti odgovoran i principijelan subjekt u regiji Jugoistočne Europe, u cijeloj Europi i na globalnoj razini...
Rad nije socijalna nego gospodarska kategorija, a čovjek ne može imati uvjete za rad ako živi u društvu neizgrađene socijalne zaštite. Treba zaštititi one koji nisu u mogućnosti sudjelovati u tržišnoj utakmici. Hrvatska može pokrenuti novi zamah u gospodarstvu kroz sustav navodnjavanja, otkupne stanice ili sustav otkupa, hladnjače, burze roba itd.
Budući se Vidoševićev program može naći na njegovoj mrežnoj stranici, nema potrebe ovdje ga prenositi u cjelosti. U stvari, programa nema nigdje već se radi o 'načelima programa' - sudeći prema Vidoševićevoj internetskoj stranici.
U ovim objavljenim načelima doista nema ničeg osim nabacanih ideja bez zajedničke točke.
Vidošević je dobar dio karijere proveo na položaju predsjednika Privredne komore Hrvatske, pa iako on voli reći da zbog toga dobro poznaje probleme hrvatske privrede,
svi oni koji godinama plaćaju doprinose ovoj komori ne dobijajući za to ništa, tvrde da je Komora posve beskorisna ustanova.
S te strane gledano Vidošević je naprosto samo još jedan birokrat koji živi na tuđoj grbači.
U stvarnosti...
Ovih dana koji su mnogo bremenitiji događajima nego što to izgleda na prvi pogled počela se odvijati drama na relaciji između bivšeg premijera, Hypo banke i hrvatske vlade koja neodoljivo podsjeća na sadašnju situaciju s Nadanom Vidoševićem.
Naime, pokazuje se da je Sanader bio jedan od hrvatskih odličnika koji su pomogli da se Hypo banka iz lokalne klagenfurtske štedionice pretvori u značajnu regionalnu banku, da je za to dobijao proviziju a što za sobom povlači bezbroj reperkusija glede svekolike privatizacije tijekom posljednjih deset godina. Svi koji su za to trebali znati (obavještajne službe npr) znali su, no sve je zataškano po dolasku Sanadera na premijerski položaj. U čemu je tu sličnost s Vidoševićevim slučajem?
Na tu temu na ovome portalu je u ožujku 2009 godine objavljen podulji tekst (http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=2867&Itemid=192) koji se detaljnije bavi Vidoševićevom imovinom koja je posve neobjašnjiva porijekla i jednako neobjašnjivih dimenzija.
U članku se iznose podaci o tome gdje je i kada u prošlosti Vidošević imao prilike steći tu imovinu a spominju se i njegovi pokušaji da početkom te uspješne poduzetničke karijere zatvori usta pojedincima koji su ga mogli ugroziti kompromitirajućom dokumentacijom.
S obzirom na obujam imovine spomenute u članku, koja je dopunjena popisima u člancima koji su uslijedili u javnosti tijekom ove godine, radi se desecima milijuna Eura za koje Vidošević običava reći da su rezultat njegove uspješne poduzetničke karijere.
Na tome elaboracija završava. I sve bi to bilo podnošljivo (iako u najminimalnijem opsegu i samo za izuzetno naivne) da Vidošević nije bio stožer privatizacije Dalmacija cementa u kojoj je bilo mnoštvo čudnovatih događaja - o čemu se radilo može se naći u spomenutom članku.
Čuli smo mišljenja da je ovo neobjašnjivo bogatstvo nedovoljno za Vidoševićevu diskvalifikaciju 'jer mu ništa nije dokazano'.
Ovakve tvrdnje posve su krive odnosno bile bi točne kad bi netko od onih koji su za to zaduženi pokazivao interes a što nije slučaj. Jednako kao što nije bio slučaj ni 2000 godine kad se počeo vrtjeti film sa Sanaderom i Hypo bankom.
Činjenica jest da su svi organi koji u pojedinim državama obavljaju poslove ovog tipa u Hrvatskoj potpuno pod kontrolom upravo onih koje moraju kontrolirati.
U slučajevima kad su u korupciju upleteni pojedinci iz sfere visoke politike pravna država u Hrvatskoj ne postoji.
I kao što je Sanaderova sudbina na ovaj ili onaj način zapečačena iako sa zaostatkom od desetak godina, zapečačena je i sudbina Nadana Vidoševića. Kad-tad postavit će se pitanje imovine koja kao da je pala s neba.
Ono što treba spriječiti jest mogućnost da se Vidošević dokopa položaja predsjednika države odakle ga se zbog sramote nitko ne će usuditi micati.
A dogodi li se da on ipak dođe na Pantovčak, Hrvatska će tada postati jednaka Bugarskoj čiji predsjednik također funkcionira u sprezi s mafijaškim podzemljem. Odgovor na pitanje treba li glasovati za njega ili ne - time postaje sasvim razvidan.
|
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
| 24-12-2009 10:56 | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
Plašim se glasovanja žena !!
AMAC nam je donio još tri izvrsna članka; stoga im treba ponovo čestitati! Šteta što nema imena autora (pretpostavljam da je to naš sjajni Spectator?!).
A nedavno je o tome jasno govorio i gosp. Boris Mikšić, koji je rekao da su mu bili pokrali 300.000 glasova i pripisali ih Jadranki Kosor! Registered | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
|
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
| Ante Rokov Jadrijević |
|
|
| | |||
No comments:
Post a Comment