Amac-Hrvati.com/Spectator: „Bog dao, Bog uzeo“ 26. veljače 2010.
Bog dao, Bog uzeo
| | | | |
|
Ispričavajući se na Božji račun, baš tako kako stoji u naslovu, ovih dana Hrvatska vlada i njezin ministar za poljoprivredu rješavaju probleme poljoprivredne proizvodnje. 'Svi poticaju seljacima bit će 20-40% niži' poručuje Čobanković seljačkim udrugama dokazujući time gotovo nevjerojatne stvari - koje čini se nikome ne padaju na pamet. Na zagrebačkom ekonomskom fakultetu, dok se užurbano zbrajaju šete nastale moralno-edukacijskom katastrofom zvanom 'Ljetna ekonomska škola' (znanstveno organizirane pljačke ili visokoškolske korupcije), nikome čini se ne pada na pamet podvući crtu ispod pedeset i više godina kreativnog uništavanja sela u Hrvatskoj. U našim privatnim životima nikada nam ne bi palo na pamet jednako odjeven hodati ulicom u siječnju i u kolovozu ali u ekonomskoj praksi posve je normalno poljoprivredu tretirati poput proizvodnje čavala ili nekakve druge manje ili više banalne poluindustrijske proizvodnje. Nigdje, apsolutno nigdje ne vidi se bolje praznoumnost ekonomske teorije i kriminalnost njezine prakse kao što se to vidi kad je u pitanju poljoprivreda ' - i ne samo u Hrvatskoj. Kad nešto zapne, daju se stimulacije. Pred izbore, daju se stimulacije; nakon izbora, smanjuju se ili se gase. Kad netko iz EU kihne, hrvatski seljaci stradaju od Čobankovićeve ruke kao komarci u oblaku spreja protiv gamadi; stimulacije se smanjuju, jednako kao i onda kad u nekom drugom dijelu proračuna nedostaje novaca. Danas ćemo proizvesti pola tone čavala, sutra tonu; danas ćemo štiti usjeve protugradnim raketama a sutra više nećemo jer to se više ne radi. Danas ćemo ovako, sutra onako a prekosutra na žalost - nikako. Da je upravo tako spremni smo i više nego okladiti se, samo što će uskoro biti kasno a gangrenu na političkom i ekonomskom tijelu ove države moće će se izliječiti jedino amputacijama. Koga će se pritom amputirati ostaje za vidjeti ali izbor je uzak - ili ćemo amputirati selo ili sistem odnosno politiku i njezine nosioce koji su doveli do toga.
Pogledajmo dakle sve besmislice koje su dovele do ovakvog stanja koje zasigurno vodi seljake na ulice a samu državu do katastrofe mnogo izvjesnije čak i od propasti svih brodogradilišta.
U Europi poljoprivreda je prepoznata kao najosnovnija podloga na kojoj se gradi sigurnost države. To je posebice slučaj u Francuskoj u kojoj je nemoguće investirati iz inozemstva u poljoprivredu - proizvodnja hrane je strateška aktivnost države. Francuska je organizirala Europsku uniju tako da ova 60% proračuna troši na poljoprivredne subvencije od kojih 50% ostaje u Francuskoj. Tako se stvaraju viškovi, samoj Francuskoj posve nepotrebni, ali potrebni Zapadu kao takvom kako bi cijeli preostali dio svijeta tj njegovu poljoprivrednu proizvodnju održavao potcijenjenom kroz ustoličenu 'jedanaestu zapovijed' - slobodnu trgovinu. Od ovakve politike jedino postoje kratkoročne koristi za banke koje sve to financiraju no svi ostali su na gubitku. Poljoprivrednici na Zapadu dugoročno intenzivnim korištenjem zemlje ovu uništavaju, a njihova subraća na 'istoku', vjerujući u nebuloze korumpiranih političkih elita pretvaraju se u bijelo roblje, baš poput ovih hrvatskih seljaka koji ovise ne samo o hirovima vremena (na što su naviknuti) već mnogo više o ad hoc ekonomski teorijama raznih Sanadera, Čobankovića i sličnih.
Logika profita pretvorila je poljoprivredu u lakrdiju pa se umjesto da se traži model po kojem će državna poljoprivreda proizvoditi dovoljno hrane za 4.5 milijuna stanovnika Hrvatske, traži se model prema kojem će se hrvatska poljoprivreda pretvoriti u unosnu industrijsku proizvodnju hrane prema modelu Njemačke ili Francuske. Todorićev Konzum pritom kao primarno trgovačka firma dobija od države deset puta više subvencija od Belja kao najvećeg poljoprivrednog 'kombinata'.
Malo je poznato izvan poljoprivrede da je sistem subvencija fantastično korumpiran pa se subvencije mogu dobiti s obzirom na površinu zemlje i plan sjetve koju nikada ne treba obaviti! Kontrola naime ne postoji - bar ne u slučajevima koji su nam poznati.
Prije četiri i više godina ušlo se u kampanju razvoja stočarstva i proizvodnje mlijeka; ministarstvo poljoprivrede nagovaralo je seljake da dižu kredite u tu svrhu. Ovi su to poslušali, digli kredite s promjenjljivim kamatama ali za razliku od Njemačke gdje je tako nešto nemoguće, umjesto garancije cijena u razdoblju otplate kredita cijene su pale (zbog uvoza tj nebulozne politike otvorenog tržišta) i farme polako rasprodaju stada i prelaze u ruke banaka. Zbog iste pojave u srednjeameričkom Hondurasu na selu vlada glad.
Vječni su pokušaji da se selo u Hrvatskoj pretvori u 'nešto drugo' koji traju još od 1945. Od zadruga do kombinata, od maksimuma od 10 hektara do svih mogućih politika koje su se mijenjale kao vrijeme u travnju ostala je samo jedna posljedica - trajna degeneracija temelja svake države odnosno njezine poljoprivrede. Kroz svih proteklih šezdeset i pet godina stalna je samo stagnacija, u najboljem slučaju polagano urušavanje domaće poljoprivrede i nestanak stanovništva koje živi samo od poljoprivredne proizvodnje.
Sociološke teorije već desetljećima istražuju moguće razloge za depopulaciju sela (takve depopulacije više nema u EU!) pa se fabriciraju svi mogući zaključci osim jednog jedinog posve logičnog i bolno jednostavnog. Sa sela se naime odlazi jer se na selu i od sela ne može ne živjeti dobro, nego ne može se živjeti nikako.
Sve politike sela, oko sela i za selo, za unaprijeđenje poljoprivredne proizvodnje u proteklih pedeset godina neuspjele su u svemu osim u jednome a to je da selo dovedu da ruba provalije Posljedica, sve veći uvoz hrane za 4.5 milijuna stanovnika očit je i slijepima. Uzrok se međutim neprestano traži u selu, seljacima koje još samo treba proglasiti lijenima, u malim posjedima, štalama koje nisu po EU standardima (nemaju dovoljno velike prozore) ili usjevima koji nisu dovoljno genetski modificirani.
Traži se u svemu osim u osnovnome - u ustrajnoj politici pretvaranja sela u nešto što ono nije i ne može biti. Pri tome je posve nevažno što je i zašto napravljeno sa selom u Zapadnoj Europi kroz to vrijeme jer je sve što se radilo napravljeno drugačije polazeći sa sasvim drugih polaznih točaka. Ukratko, umjesto da se na selu proizvodi hrana ono se rabi za isprobavanje 'uvođenja tržišta' i efikasnosti u poljoprivredu na način koji je apsolutno suprotan tržišnosti. Upravo kao da je selo ikada bilo išta drugo osim proizvodnje za tržište (svugdje osim u SSSR-u gdje je selo bilo i meta za obračune s izmišljenim neprijateljem). Jer što su drugo subvencije osim negiranja tržišta? Subvencije su de facto dokaz da cijene poljoprivrednih proizvoda nisu takve da omogućavaju egzistenciju onima koji se bave poljoprivredom. Zašto je to tako? Zašto selu već preko pola stoljeća treba 'pomoć' od koje ono umire dok se svi prave da rade najbolje što znaju i umiju isprobavajući uvijek sve svježije reinkarnacije istih promašenih eonomskih teorija? Subvencije su same sebi vječna garancija.
Znate li dragi čitaoci da na vrh Velebita, gdje nema nikog živog deset kilometara uokolo, vaše ovce koje nikad nisu niti će ikad pojesti nešto osim lokalne trave ne mogu dobiti markicu 'ekološkog uzgoja' ako štala nema pod od drvenih letvica s točno određenim razmakom - to je naime propis uvezen iz Europske Unije? Istovremeno, mesna industrija Hrvatske, sva osim možda mesara Štefa iza ugla koji kupuje teliće u Klanjcu, prodaje i prerađuje meso s drugog kraja planete za koje nitko živ ne bi stavio ruku u vatru da je 'zdravo'.
Deseci milijardi eura potrošenih na subvencije poljoprivredi u EU zapravo maskiraju pravu cijenu poljoprivrednih proizvoda a što se potom događa vidimo svi - cijene svega iz uvoza toliko su niske da je u Hrvatskoj nemoguće proizvoditi bilo što po takvim cijenama. Pa ipak to se pokušava a selo umire li umire a i mi svi s njime (iako to malo kome jasno).
Makro politika prema selu nije slučajno takva ni u EU ni u Hrvatskoj. Ekonomija je zapravo kolanje novca kroz razne sektore i kad bi poljoprivredni proizvodi stajali onoliko koliko bi trebali stajati da ne postoje subvencije, današnja neravnoteža u korist industrijskog sektora - a da o onom tercijarnom i ne govorimo bila bi mnogo manja. Ekonomski, ljudi koji žive na zemlji i od zemlje imali bi daleko veću ekonomsku a s time i političku težinu nego je zapravo imaju. 'Novčarska klasa' koju se još u XVI u Europi preziralo i o kojoj su 'očevi' današnjih SAD govorili kao o najstrašnijoj prijetnji za slobodu i pravdu danas svima jašu za vratom održavajući na životu sistem koji je prijetnja i samoj zdravoj pameti.
Seljaci koji žive na zemlji i od zemlje i ne ovise ni o kome u 'normalnim' okolnostima i dalje su potencijalno opasna klasa, kao i u prvoj polovici XX stoljeća u SSRU ili Jugoslaviji.
Seljak koji može hraniti sam sebe daleko je opasniji od radnika u industriji koji kad dobije otkaz može jedino leći u grob ili dići revoluciju - protiv čega je danas lako poduzeti mjere.
Problem Hrvatske isti je kao i one žabe koja se odlučila potkovati (poput europske kobile) pa dakle i razvijati industrijsku poljoprivredu, nužno subvencioniranu za što nema novca, a ni pameti nema na pretek. Nakon razdoblja razvijanja socijalističke poljoprivrede, poduhvata koji je slavno propao, nastavilo se s izgradnjom europske poljoprivrede u okolnostima u kojima je to nemoguće a u najvećoj mjeri i besmisleno. Ovih dana čitamo članke po novinama o tome kako seljaci koji imaju državnu zemlju u zakupu namjeravaju te zakupe otkazati. Iako se o tome šuti, jasno je da Hrvatska nije ni pokušala pri ulasku u EU izboriti se za odgodu prodaje poljoprivrednog zemljišta 'strancima' kako je to uspjela Poljska. Što će se dogoditi sa svom tom državnom zemljom koja se ne obrađuje i čije će se površine povećavati kako je domaći hrvatski zakupnici budu napuštali? Dešperatna, kapitulantska politička klasa imat će izgovor da je prepusti strancima - o tome ne treba imati dvojbe.
Veliko je pitanje nije li ova uništavajuća politika prema selu zapravo posve pametno osmišljen način da se u zemlji razbije opozicija prodaji poljoprivrednog zemljišta. Jer zašto da zemlja stoji nekorištena?
Za to vrijeme seljaci ostaju bez svoje imovine, uredno predane 'posrednicima', deseci tisuća tona žitarica nestale su i pretvorile se u dim, zahvaljujući seobi kreativnog poduzetništva iz trgovine u poljoprivredu. Krađa je postala i ostala metoda izbora.
Todorićev 'Konzum' i još dvije tri posredničke kuće trguje stotinama tisuća tona žitarica plaćajući ih seljacima kao drugu klasu i odmah preporodajući kao prvu pri čemu se stotine milijuna kuna slijevaju u korumpirani politički sistem. Svi to znaju i nitko ni da makne prstom! Sve ovo takozvani seljački politički predstavnici gledaju kao da se radi o katastrofi u Bijafri 1971 a ne o hrvatskoj današnjici.
Osim što svjedoči o potpunoj promašenosti politike prema selu koja se sada provodi, ovakvo stanje svjedoči i o totalnom rasulu i bijedi sadašnjeg oblika koalicijskog parlamentarizma u Hrvatskoj. Kome služi HSS osim Friščiću i njegovoj sviti i kome služi ta koalicija osim osim samoj sebi i svojim europskim gazdama?
U Hrvatskoj u ovom je trenutku uništeno je sve što je bilo moguće uništiti. Sanader i sadašnja opozicija naporno su radili cijelo desetljeće da bi nas doveli do ove točke. Zahvaljujući potpunoj kapitulaciji pred silama koje ne razumiju hrvatski su političari konačno uspjeli.
Ono što se dogodilo od 2000 godine do danas samo je ubrzani film onoga što se sa selom dogodilo kroz posljednjih pedesetak godina.
Samo je najjadniji bezumnik u stanju baš sve u svojem životu upropastiti i baš kao takvog bezumnika treba gledati na Hrvatsku vođenu sadašnjom političkom klasom, od SDP-a do HDZ-a pa do njihovih oportunističkih trabanata, SDSS-a ili HSS-a.
Poraz hrvatske politike potpun je jednako kao što je potpuna i propast državnog projekta temeljenog na bipolarnom parlamentu; ne vidi se to samo u Hrvatskoj. Radićev HSS ili Starčevićev HSP, nekad primjeri borbe za interese hrvatskog naroda danas su uz nekakvog Friščića ili još nekakvijeg Džapića samo talog taloga; šljam kakvog ne bi trebalo pustiti ni u staju staju a kamoli u Sabornicu.
Može biti da će jedino skora glad ovome narodu otvoriti oči.
Opaska: Jedini uspjeh hrvatske poljoprivredne politike jest financiranje širenja površina pod vinogradima i maslinama no to nimalo ne mijenja gornje zaključke.
Spectator
|
26-02-2010 22:34
Komentar: Ante Rokov Jadrijević
Najbolji tekst o poljoprivredi....
...koji sam u svom dugom životu pročitao!
Jedino je (po običaju gosp. Spectatora "malko" predugačak - zapravo je to cijela jedna studija!).
Stoga - umjesto komentara - evo moje (ne)skromne dopune: Jedan je glupi seljak na našem Hrvatskom radiju prije dva tjedna galamio kako je naše selo zakinuto (za subvencije), dočim je "more" dobilo pet ili deset puta veće subvencije. Po tom glupom seljaku iz Slavonije, krivo je "more", to jest naša brodogradilišta koja gutaju enormne subvecije, a rezultata nema...
Te glupe slavonske seljačine bi već jednom trebale "mućnuti" svojim glavama, pa "dumati" ovako: Ako je mađarski seljak bio dvostruko jeftiniji sve do prošle godine, a onda je mađarska forinta devalvirala za 35 posto, te ako je srpski YU-dinar (oni sve još uvijek zovu YU-...!!) devalvirao za 25 posto (opet ga zovu "novi dinar"!!), kako onda da naš seljak bude konkurentan uvozu iz Mađarske i Srbije????
To bi trebao biti glavni smjer razmišljanja! Naša je kuna precijenjena 40 posto i u tome je glavni problem!
To isto važi i za našu brodogradnju. Naša Država pljačka brodogradnju putem precijenjenog tečaja kune, a onda joj na kapaljku daje mizerne subvencije. I onda je kriva brodogradnja, a ne naše loše Vlade, od Valentićeve do ove Jadranke Kosor?! A i svi naši vodeći "morski" sindikalci vuku svoje korijene i položaje još i doba propalog komunizma, što znači da oni prije svega čuvaju svoje "guzice", odnosno fotelje! I stoga se problem naših brodogradilišta neće nikada riješiti (osim stečajima, koji su neizbježni!!!), sve dok se naši radnici ne samoorganiziraju i svoj bijes prospu na ulice Rijeke, Splita, Trogira, pa i Pule !!
Točno ono što sam ja poručivao onom hohštapleru Sanaderu, još prije pet ili više godina:
"Bolja je politika ulice, nego politika guzice! ".
Sjećaš li se sada toga Ivo Sanaderu?!
A propos naše poljoprivrede, naša nova Država se mora postaviti kao i Francuska ili kao Srbija u vrijeme onog suludog Slobe Miloševića ("između genija i luđaka je smo jedan korak!"): Srbija je preživjela embargo "svjetske zajednice" prije svega politikom jeftine domaće hrane! Dakle, kao i u Francuskoj, poljoprivreda jest i mora biti temeljna strateška grana Države!
A što se tiče Todorića i njegovog Konzuma, jesmo li zaboravili da je Ivica Todorić u svakoj Vladi - od Valentićeve, preko Matešine, Račanove i Sanaderove - imao svoja tri ili četiri ministra! Zato je i mogao za ukupno tri kune "kupiti" čak tri najveća naša PIK-a, A najviše je za to kriv bivši ministar Božidar Pankretić, Todorićev privatni ministar poljoprivrede, koji se uvijek nekako nađe u prvom krugu i koji je forsirao velike "prekupce", odnosno posrednike tipa Todorića.... (što nimalo ne amnestira ni ministra Petra Čobankovića, iako...). Obojica su krivi zato što nisu umjesto raznih Todorića forsirali srednj stalež seljaka na selu, one koji imaju 30-40 hektara zemlje u svom vlasništvu (kao u Francuskoj i Italiji). A onda tko je uspješniji neka raste normalnim, odnosno prirodnim putem...
I konačno, dva zaključka: u pravu je gosp. Spectator (citiram):"Jer što su drugo subvencije nego negiranje tržišta". Ili po mojem: subvencije su najgori surogat za devalvacije!
Drugo: mi se moramo iz tzv. "otvorenog društva" vratiti dva ili tri korak nazad - nazad u protekcionizam vlastitog tržišta, ili kako je to govorio naš dr. Drago Jakopčević prije četiri ili pet godina: mi moramo najprije osvojiti/ vratiti svoje vlastito tržište!
Točno to su prošle godine učinili Mađari i Srbi, a to su prije njih učinili i Englezi i Francuzi.
Toliko za ovaj put!
Ante Rokov Jadrijević
No comments:
Post a Comment