Hrvatica: «Bajić nas voli tri puta!»

Nikola Mulanović, Mokošica Nedjelja, 14 Veljača 2010

Hrvatica: «Bajić nas voli tri puta!»
Evo kako je Niko Mulanović pisao troprstašu du-Bajiću:

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske

Četvrtak, 08 Ožujak 2007. Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić traži od učesnika križnih puteva 1945. g. alibi za svoju pristranost i nerad.

Naime, Policijske uprave pozivaju učesnike križnih puteva da daju izjave o ovim događajima i eventualno imenuju ubojice i zločince iz tih stravičnih dana, kako bi se protiv njih poveo kazneni postupak.

S obzirom da sam i ja proživio i čudom preživio križni put od Bleiburga preko Maribora, logora Prečko u Zagrebu, Bjelovara, Osijeka i Sarajeva, zamoljen sam od Policijske uprave u Dubrovniku za odgovarajuće svjedočenje, što sam odbio, pitajući se kakve to više ima svrhe.

Ja sam u tom vremenu imao 19 godina dok sam danas osamdesetjednogodišnjak.

Izvršitelji zločina su bili par godina stariji od mene, a naredbodavci i politički komesari, koji su nadgledali ubijanja i masakriranja, bili su još stariji.

Dakle, ti ljudi, ako ih ima još živih, približavaju se devedesetima.

Drug Bajić zna računati i vrlo dobro mu je poznato, ako bi se koji zločinac i pronašao, a s obzirom na starost, bolest, trajanje istražnih radnji i korumpiranost naših sudova, da bi do okončanja postupka dotični već dobro zagazio u stotu godinu života.

Moje uspomene iz ovih groznih dana, objavio sam u Hrvatskoj Reviji, pod naslovom «Nas su ubijali komunisti», Barcelona, osamdesetih godina dok sam se još nalazio u emigraciji da bi ovu stvar prenio zagrebački Vjesnik u par nastavaka sredinom devedesetih, dok je glavni urednik bio gosp. Nenad Ivanković, kao nešto kasnije i Hrvatska Obzorja iz Splita.

Glavno državno odvjetništvo je u to vrijeme spavalo i nije se oglašavalo niti nešto poduzimalo da bi se zločinci kaznili.

Nije ništa poduzelo ni na tužbe Hrvatskog društva političkih zatvorenika i udruge Hrvatski domobran.

Na čelu Odvjetništva je u to vrijeme bio drug Ortynski.

To je onaj «dasa» kojega se sjećamo kako ureduje 1972. g. u milicijskoj odori s pendrekom u ruci i psom na uzici protiv prosvjeda hrvatskih sveučilištaraca.

Poslije Ortynskog nas «usrećuje» drug Bajić, kojega je ustoličio drug Račan.

I ovaj šuti i ništa ne poduzima, te dozvoljava da zločinci i ubojice odlaze na onaj svijet kao častni hrvatski umirovljenici.

Između njih i Ante Jurjević Baja, organizacijski sekretar Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju, odgovoran za pokolj izvršen u Dubrovniku po ulasku partizanskih bandi, samonazvanih «osloboditeljima» u listopadu 1944., a inače dika i ponos njegovog sinovca, zastupnika prepariranih komunista u Saboru RH.

No, da se vratim drugu Bajiću.

Zašto se je ovaj čovjek baš sada upustio u traganje za zločincima iz kolona smrti, a ne par godina ranije, to on vrlo dobro zna.

Traži ih a zna da ih ne može naći, te naivnom svijetu baca prašinu u oči, nastojeći mu pokazati svoju korektnost i nepristranost.

On traži ljude koji su na rubu groba i nesposobni za bilo kakvu sudsku raspravu ili već davno čine društvo Luciferu, a ne traži mlađe, isto tako teške zločince, koji mu se nalaze pri ruci.

Tome se ne treba čuditi, znajući da su ovi zločinci pripadali istoj Partiji kojoj je godinama pripadao i drug Bajić, a koja je u demokratskom i civiliziranom svijetu osuđena kao zločinačka.

Drugu Bajiću su imena ovih krvoloka poznata.

Neka od njih su navedena u knjizi dra Augustina Franića «KPD Lepoglava – mučilište i gubilište hrvatskih političkih zatvorenika».

U ovoj robijašnici su ljudi ubijani batinama, davljeni u podrumima, ustrjeljeni na vanjskim radovima s izlikom da su pokušali pobjeći.

Knjiga Bože Vukušića «Tajni rat udbe protiv hrvatskoga iseljeništva» obiluje s mnoštvom podataka o ubojicama hrvatskih političkih izbjeglica i podataka o organizatorima i naredbodavcima.

Tu se opširno piše, a svi podatci potječu iz Komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava pri Saboru RH, koju su komunisti, dolaskom na vlast 2000. g. ukinuli, između ostalog o Josipu Perkoviću, glavnom organizatoru ubojstava, čiji je sin danas savjetnik haškom krivokletniku.

Otisnuti su i faksimili Perkovićevih izvještaja nadređenima, gdje on detaljno piše o svojim aktivnostima, imenujući izvršitelje i pomagače pri atentatima s njihovim pseudonima.

Tako npr. Krunoslav Prates, odgovoran za smrt Stjepana Đurekovića nosi naziv Bohem, Vinko Sindičić nosi pseudonim Mišo, suradnik Ante Kovač je Ivo itd.

Protiv Perkovića i Pratesa vodi istragu njemačka policija, dok naše Odvjetništvo ništa ne poduzima već bi «progonilo» mrtve i polumrtve, kako bi naivnim Hrvatima dokazalo svoje poštenje i objektivnost u proganjanju zločina.

Svakom starijem Hrvatu je poznata uloga druga Josipa Manolića u poslijeratnim danima.

Taj čovjek je bio jedan od šefova Ozne za Hrvatsku, a iz vlastitog iskustva mogu reći da je Udba sa svim svojim strahotama, bila «mila majka» u odnosu na Oznu.

I? Ništa!

Drug Manolić danas nastupa u Haagu protiv Hrvatske, igra stanovitu ulogu u političkom životu ove jadne zemlje, viđa ga se na HTV-u i uči Hrvate hrvatstvu. Sramota!

Svoju glavnu ulogu je Glavno državno odvjetništvo RH svelo na proganjanje hrvatskih genarala, visokih častnika i boraca za uspostavu Hrvatske, te njihovu herojsku obranu od agresora.

Postepeno sve više rodoljuba dolazi pod njegovu čizmu i ako se ovako nastavi neće nijedan dragovoljac ostati nekažnjen.

Takvom postupku se ne treba čuditi jer ovi ljudi su razbili Bajićevu Titovinu, u kojoj je on, čuvajući je, služio kao državni tužitelj.

S obzirom na Bajićevu prošlost i njegovo političko uvjerenje, njegovi potezi su mi shvatljivi, no, pitam se što radi Vlada, hrvatske državotvorne organizacije i hrvatske stranke.

U posjedu sam pisma Glavnog državnog odvjetništva RH u kojem me drugovi žele uvjeriti da poduzimaju sve mjere kako bi se zločinci kaznili.

A kako tek to pismo izgleda?!

Polupismeni predsjednik poslijeratne Seljačke radne zadruge je bio daleko pismeniji i napredniji.

Dakle, druže Bajiću, vašim trikovima o proganjanju zločinaca iz kolona smrti nećete dobiti od mene alibi za Vašu pristranu i protuhrvatsku rabotu.

Dovoljno sam Vas upoznao da vam ne mogu vjerovati.

I na kraju što reći o karakteru Glavnog hrvatskog državnog odvjetništva, nego ponoviti, da nosi plavu vrpcu između svih ostalih nesavjestnih, protuhrvatskih i sramotnih institucija ove zemlje, uz nadu da će stasati naraštaj koji će ih čeličnom metlom pomesti s njihovih položaja.

Nikola Mulanović, Mokošica