Dakle, sada i dovijeka: sutra ujutro idem na megdan udbašu Mirku Grujiću iz Doboja u Bosni, koji je prije šest-sedam godina bio zamjenik šefa Ureda načelnika policije Pule, a koji je već tri ili četiri godine ODO Buje (općinski državni odvjetnik u Bujama), da ga upitam za njegovo junačko zdravlje! Da ga upitam gdje su izvješća naše Krim-policije iz Umaga o kriminalnoj, odnosno pljačkaškoj privatizaciji društvene imovine u mojoj Općini Brtonigla, koju je sproveo naš IDS Ivana Jakovčića i Damira Kajina, a sve u režiji Udbomafijaškog ZOU Slaviše Perovića i Ivice Senjaka (koji je također bio Udbaš u Doboju, zajedno sa Mirkom Grujićem i grupon Udbaša koji su sredinom 1992.g. "pobjegli" iz Bosnei odmah zaposjeli cijelu Policijsku upravu Pula!
(tko je toliko naivan neka to i dalje smatra slučajnošću!??).
A sada moj kratak odgovor udbaškom "ZUB-u".
Hvala Vam što sami priznajete da ste "stoka sitnog zuba". Znači da je naš Prvi i Jedini predsjednik dr.Franjo Tuđman bio u pravu kada je upotrebio tu sintagmu.
Međutim, ja to nisam! Ja sam se borio protiv njegove "stoke dugih prstiju", a Vama čak i to smeta. O tome sam objavio i knjigu "Kako ne biti Hrvat"("bez pardona o onima koji su nam ukrali Hrvatsku") - prije Uskrsa 1997.g.!. A oni "koji su nam ukrali Hrvatsku" su bili Mateša, Škegro, Vladimir Šeks, Ivica Račan, Stipe Mesić, "Krvavi Joža" Manolić, Vesna Pusić, Rade Čačić, dr. Zlatko Tomčić, Ivo Sanader...i drugi.
Mnogo sam pisao o onome što Vi ovdje spominjete. Ja još nisam zaboravio "pšeničnu" Maru Lucić i njen osječki "In-cubo", nisam zaboravio ono kad su (navodno!) "štakori pojeli 300.000 tona državnih pšeničnih rezervi" (a naši slavonski seljaci su o tome šutili!!), nisam zaboravio "Končar" i njegovog glavnog direktora Bagu i njegovu krimonogenitorsku šetnju Mirogojem sa dr. Matom Granićem, nisam zaboravio "Đuru Đakovića" (u kojem je radio dio moje rodbine iz Slavonskog broda), nisam zaboravio.... jer ja naprosto i u čemuN I S A M"stoka sitnog zuba" kao Vi i Vama slični!
I za to sam platio vrlo veliku cijenu!! I još je plaćam!
Istini za volju - ovdje na našem AMAC-u bilo je već principijelnih neslaganja s nekim mojim (pre)oštrim stavovima, pa ipak....svi mi pišemo i dalje i nalazimo sve više sličnosti u svojim političkim stavovima. I to je ono najbolje na našem AMAC-u!
A Vi gosp. "ZUB" nađite već jednom nekog drugog, uz kojeg ćete se prilijepiti kao – onaj Vaš udbaški ČIČAK!
No, zapamtite! Ni onaj Vaš Čičak nije više ono što je bio prije deset godina! Promijenio se On, promijenite se i Vi! Nikad Vam još nije kasno.
Komentar na komentar:“Najbolji tekst o poljoprivredi..../ZUB....
Koji ZUB, čiji ZUB - Udbaški ZUB?
Evo Vam još jednog odgovora, gosp. „ZUB“!
Dakle, ukratko: Živim već preko 35 godina u malom selu Kovri kod Brtonigle ("Malvasia City"!). Obrađujem dva velika vrta, imam voćnjak i nešto zemlje u svom posjedu. Imao bih i više, ali me IDS-ova UDBO-Mafija i Udbomafijaška Općina Brtonigla progone i šikaniraju već više od deset godina. U idući petak (5.ožujka 2010.g.) imam 31. suđenje u Općinskom sudu u Bujama, kojim iz pozadine i dalje vlada Udbomafijaški ZOU Slaviše Perovića i Ivice Senjaka (bivšeg udbaša iz Doboja u Bosni)!
A 15. travnja imam i 32. suđenje! Tuži me Udbomafijaška Općina Brtonigla, jer im ne dam polovicu svog dvorišta..., koje bi "Il grande Sheriffo" Franco Cattunar dao svom tetku Vittorinu Melonu (82 godine), samo zato da mi njegov ksenofobični IDS napakosti...
Čitajte o tome na našem istarskom Barkunu.hr/ ima toga na tone kod njih!
Hoćete li još toga? Dođite na moj blog OHRANA Semper Paratus i čitajte nadaljevanku SUDE MI... Ili još bolje: pitajte Vašeg Udbomafijaša Mladena Bajića, glavnog državnog odvjetnika o tome. Žalio sam mu se šest put i od njegovih zamjenika šest put dobio nemušte odgovore....Čitajte, čitajte..."jer kad prestaneš čitati, prestaješ i misliti" (Denis Diderot).
Dakle, znam što je traktor, itekako dobro znam. A jedan manji i imam u svom vlasništvu.
A znam nešto i o brodogradnji! Bio sam 1991./1992. g. predsjednik sindikata u brodogradilištu Viktor Lenac u Martinščici - Rijeka. Znam više o tome nego cijela Tvoja prokleta UDBA - Udbašu „ZUB“!
A što Ti znaš o svemu tome??
Inače, ispričavam se za ovaj ton i ovaj stil čitateljima i uredništvu našeg AMAC-a Hrvata. Već sam upozoravao da nam UDBa ubacuje svoje provokatore.
Amac-Hrvati.com/Spectator: „Bog dao, Bog uzeo“26. veljače 2010.
Bog dao, Bog uzeo
Ispričavajući se na Božji račun, baš tako kako stoji u naslovu, ovih dana Hrvatska vlada i njezin ministar za poljoprivredu rješavaju probleme poljoprivredne proizvodnje. 'Svi poticaju seljacima bit će 20-40% niži' poručuje Čobanković seljačkim udrugama dokazujući time gotovo nevjerojatne stvari - koje čini se nikome ne padaju na pamet. Na zagrebačkom ekonomskom fakultetu, dok se užurbano zbrajaju šete nastale moralno-edukacijskom katastrofom zvanom 'Ljetna ekonomska škola' (znanstveno organizirane pljačke ili visokoškolske korupcije), nikome čini se ne pada na pamet podvući crtu ispod pedeset i više godina kreativnog uništavanja sela u Hrvatskoj. U našim privatnim životima nikada nam ne bi palo na pamet jednako odjeven hodati ulicom u siječnju i u kolovozu ali u ekonomskoj praksi posve je normalno poljoprivredu tretirati poput proizvodnje čavala ili nekakve druge manje ili više banalne poluindustrijske proizvodnje. Nigdje, apsolutno nigdje ne vidi se bolje praznoumnost ekonomske teorije i kriminalnost njezine prakse kao što se to vidi kad je u pitanju poljoprivreda ' - i ne samo u Hrvatskoj. Kad nešto zapne, daju se stimulacije. Pred izbore, daju se stimulacije; nakon izbora, smanjuju se ili se gase. Kad netko iz EU kihne, hrvatski seljaci stradaju od Čobankovićeve ruke kao komarci u oblaku spreja protiv gamadi; stimulacije se smanjuju, jednako kao i onda kad u nekom drugom dijelu proračuna nedostaje novaca.
Danas ćemo proizvesti pola tone čavala, sutra tonu; danas ćemo štiti usjeve protugradnim raketama a sutra više nećemo jer to se više ne radi. Danas ćemo ovako, sutra onako a prekosutra na žalost - nikako. Da je upravo tako spremni smo i više nego okladiti se, samo što će uskoro biti kasno a gangrenu na političkom i ekonomskom tijelu ove države moće će se izliječiti jedino amputacijama. Koga će se pritom amputirati ostaje za vidjeti ali izbor je uzak - ili ćemo amputirati selo ili sistem odnosno politiku i njezine nosioce koji su doveli do toga.
Pogledajmo dakle sve besmislice koje su dovele do ovakvog stanja koje zasigurno vodi seljake na ulice a samu državu do katastrofe mnogo izvjesnije čak i od propasti svih brodogradilišta.
U Europi poljoprivreda je prepoznata kao najosnovnija podloga na kojoj se gradi sigurnost države. To je posebice slučaj u Francuskoj u kojoj je nemoguće investirati iz inozemstva u poljoprivredu - proizvodnja hrane je strateška aktivnost države. Francuska je organizirala Europsku uniju tako da ova 60% proračuna troši na poljoprivredne subvencije od kojih 50% ostaje u Francuskoj. Tako se stvaraju viškovi, samoj Francuskoj posve nepotrebni, ali potrebni Zapadu kao takvom kako bi cijeli preostali dio svijeta tj njegovu poljoprivrednu proizvodnju održavao potcijenjenom kroz ustoličenu 'jedanaestu zapovijed' - slobodnu trgovinu. Od ovakve politike jedino postoje kratkoročne koristi za banke koje sve to financiraju no svi ostali su na gubitku. Poljoprivrednici na Zapadu dugoročno intenzivnim korištenjem zemlje ovu uništavaju, a njihova subraća na 'istoku', vjerujući u nebuloze korumpiranih političkih elita pretvaraju se u bijelo roblje, baš poput ovih hrvatskih seljaka koji ovise ne samo o hirovima vremena (na što su naviknuti) već mnogo više o ad hoc ekonomski teorijama raznih Sanadera, Čobankovića i sličnih.
Logika profita pretvorila je poljoprivredu u lakrdiju pa se umjesto da se traži model po kojem će državna poljoprivreda proizvoditi dovoljno hrane za 4.5 milijuna stanovnika Hrvatske, traži se model prema kojem će se hrvatska poljoprivreda pretvoriti u unosnu industrijsku proizvodnju hrane prema modelu Njemačke ili Francuske.Todorićev Konzum pritom kao primarno trgovačka firma dobija od države deset puta više subvencija od Belja kao najvećeg poljoprivrednog 'kombinata'.
Malo je poznato izvan poljoprivrede da je sistem subvencija fantastično korumpiran pa se subvencije mogu dobiti s obzirom na površinu zemlje i plan sjetve koju nikada ne treba obaviti! Kontrola naime ne postoji - bar ne u slučajevima koji su nam poznati.
Prije četiri i više godina ušlo se u kampanju razvoja stočarstva i proizvodnje mlijeka; ministarstvo poljoprivrede nagovaralo je seljake da dižu kredite u tu svrhu. Ovi su to poslušali, digli kredite s promjenjljivim kamatama ali za razliku od Njemačke gdje je tako nešto nemoguće, umjesto garancije cijena u razdoblju otplate kredita cijene su pale (zbog uvoza tj nebulozne politike otvorenog tržišta) i farme polako rasprodaju stada i prelaze u ruke banaka. Zbog iste pojave u srednjeameričkom Hondurasu na selu vlada glad.
Vječni su pokušaji da se selo u Hrvatskoj pretvori u 'nešto drugo' koji traju još od 1945. Od zadruga do kombinata, od maksimuma od 10 hektara do svih mogućih politika koje su se mijenjale kao vrijeme u travnju ostala je samo jedna posljedica - trajna degeneracija temelja svake države odnosno njezine poljoprivrede. Kroz svih proteklih šezdeset i pet godina stalna je samo stagnacija, u najboljem slučaju polagano urušavanje domaće poljoprivrede i nestanak stanovništva koje živi samo od poljoprivredne proizvodnje.
Sociološke teorije već desetljećima istražuju moguće razloge za depopulaciju sela (takve depopulacije više nema u EU!) pa se fabriciraju svi mogući zaključci osim jednog jedinog posve logičnog i bolno jednostavnog. Sa sela se naime odlazi jer se na selu i od sela ne može ne živjeti dobro, nego ne može se živjeti nikako.
Sve politike sela, oko sela i za selo, za unaprijeđenje poljoprivredne proizvodnje u proteklih pedeset godina neuspjele su u svemu osim u jednome a to je da selo dovedu da ruba provalije
Posljedica, sve veći uvoz hrane za 4.5 milijuna stanovnika očit je i slijepima. Uzrok se međutim neprestano traži u selu, seljacima koje još samo treba proglasiti lijenima, u malim posjedima, štalama koje nisu po EU standardima (nemaju dovoljno velike prozore) ili usjevima koji nisu dovoljno genetski modificirani.
Traži se u svemu osim u osnovnome - u ustrajnoj politici pretvaranja sela u nešto što ono nije i ne može biti. Pri tome je posve nevažno što je i zašto napravljeno sa selom u Zapadnoj Europi kroz to vrijeme jer je sve što se radilo napravljeno drugačije polazeći sa sasvim drugih polaznih točaka. Ukratko, umjesto da se na selu proizvodi hrana ono se rabi za isprobavanje 'uvođenja tržišta' i efikasnosti u poljoprivredu na način koji je apsolutno suprotan tržišnosti. Upravo kao da je selo ikada bilo išta drugo osim proizvodnje za tržište (svugdje osim u SSSR-u gdje je selo bilo i meta za obračune s izmišljenim neprijateljem). Jer što su drugo subvencije osim negiranja tržišta? Subvencije su de facto dokaz da cijene poljoprivrednih proizvoda nisu takve da omogućavaju egzistenciju onima koji se bave poljoprivredom. Zašto je to tako? Zašto selu već preko pola stoljeća treba 'pomoć' od koje ono umire dok se svi prave da rade najbolje što znaju i umiju isprobavajući uvijek sve svježije reinkarnacije istih promašenih eonomskih teorija? Subvencije su same sebi vječna garancija.
Znate li dragi čitaoci da na vrh Velebita, gdje nema nikog živog deset kilometara uokolo, vaše ovce koje nikad nisu niti će ikad pojesti nešto osim lokalne trave ne mogu dobiti markicu 'ekološkog uzgoja' ako štala nema pod od drvenih letvica s točno određenim razmakom - to je naime propis uvezen iz Europske Unije? Istovremeno, mesna industrija Hrvatske, sva osim možda mesara Štefa iza ugla koji kupuje teliće u Klanjcu, prodaje i prerađuje meso s drugog kraja planete za koje nitko živ ne bi stavio ruku u vatru da je 'zdravo'.
Deseci milijardi eura potrošenih na subvencije poljoprivredi u EU zapravo maskiraju pravu cijenu poljoprivrednih proizvoda a što se potom događa vidimo svi - cijene svega iz uvoza toliko su niske da je u Hrvatskoj nemoguće proizvoditi bilo što po takvim cijenama. Pa ipak to se pokušava a selo umire li umire a i mi svi s njime (iako to malo kome jasno).
Makro politika prema selu nije slučajno takva ni u EU ni u Hrvatskoj. Ekonomija je zapravo kolanje novca kroz razne sektore i kad bi poljoprivredni proizvodi stajali onoliko koliko bi trebali stajati da ne postoje subvencije, današnja neravnoteža u korist industrijskog sektora - a da o onom tercijarnom i ne govorimo bila bi mnogo manja. Ekonomski, ljudi koji žive na zemlji i od zemlje imali bi daleko veću ekonomsku a s time i političku težinu nego je zapravo imaju. 'Novčarska klasa' koju se još u XVI u Europi preziralo i o kojoj su 'očevi' današnjih SAD govorili kao o najstrašnijoj prijetnji za slobodu i pravdu danas svima jašu za vratom održavajući na životu sistem koji je prijetnja i samoj zdravoj pameti.
Seljaci koji žive na zemlji i od zemlje i ne ovise ni o kome u 'normalnim' okolnostima i dalje su potencijalno opasna klasa, kao i u prvoj polovici XX stoljeća u SSRU ili Jugoslaviji.
Seljak koji može hraniti sam sebe daleko je opasniji od radnika u industriji koji kad dobije otkaz može jedino leći u grob ili dići revoluciju - protiv čega je danas lako poduzeti mjere.
Problem Hrvatske isti je kao i one žabe koja se odlučila potkovati (poput europske kobile) pa dakle i razvijati industrijsku poljoprivredu, nužno subvencioniranu za što nema novca, a ni pameti nema na pretek. Nakon razdoblja razvijanja socijalističke poljoprivrede, poduhvata koji je slavno propao, nastavilo se s izgradnjom europske poljoprivrede u okolnostima u kojima je to nemoguće a u najvećoj mjeri i besmisleno. Ovih dana čitamo članke po novinama o tome kako seljaci koji imaju državnu zemlju u zakupu namjeravaju te zakupe otkazati. Iako se o tome šuti, jasno je da Hrvatska nije ni pokušala pri ulasku u EU izboriti se za odgodu prodaje poljoprivrednog zemljišta 'strancima' kako je to uspjela Poljska. Što će se dogoditi sa svom tom državnom zemljom koja se ne obrađuje i čije će se površine povećavati kako je domaći hrvatski zakupnici budu napuštali? Dešperatna, kapitulantska politička klasa imat će izgovor da je prepusti strancima - o tome ne treba imati dvojbe.
Veliko je pitanje nije li ova uništavajuća politika prema selu zapravo posve pametno osmišljen način da se u zemlji razbije opozicija prodaji poljoprivrednog zemljišta. Jer zašto da zemlja stoji nekorištena?
Za to vrijeme seljaci ostaju bez svoje imovine, uredno predane 'posrednicima', deseci tisuća tona žitarica nestale su i pretvorile se u dim, zahvaljujući seobi kreativnog poduzetništva iz trgovine u poljoprivredu. Krađa je postala i ostala metoda izbora.
Todorićev 'Konzum' i još dvije tri posredničke kuće trguje stotinama tisuća tona žitarica plaćajući ih seljacima kao drugu klasu i odmah preporodajući kao prvu pri čemu se stotine milijuna kuna slijevaju u korumpirani politički sistem. Svi to znaju i nitko ni da makne prstom! Sve ovo takozvani seljački politički predstavnici gledaju kao da se radi o katastrofi u Bijafri 1971 a ne o hrvatskoj današnjici.
Osim što svjedoči o potpunoj promašenosti politike prema selu koja se sada provodi, ovakvo stanje svjedoči i o totalnom rasulu i bijedi sadašnjeg oblika koalicijskog parlamentarizma u Hrvatskoj.Kome služi HSS osim Friščiću i njegovoj sviti i kome služi ta koalicija osim osim samoj sebi i svojim europskim gazdama?
U Hrvatskoj u ovom je trenutku uništeno je sve što je bilo moguće uništiti. Sanader i sadašnja opozicija naporno su radili cijelo desetljeće da bi nas doveli do ove točke. Zahvaljujući potpunoj kapitulaciji pred silama koje ne razumiju hrvatski su političari konačno uspjeli.
Ono što se dogodilo od 2000 godine do danas samo je ubrzani film onoga što se sa selom dogodilo kroz posljednjih pedesetak godina.
Samo je najjadniji bezumnik u stanju baš sve u svojem životu upropastiti i baš kao takvog bezumnika treba gledati na Hrvatsku vođenu sadašnjom političkom klasom, od SDP-a do HDZ-a pa do njihovih oportunističkih trabanata, SDSS-a ili HSS-a.
Poraz hrvatske politike potpun je jednako kao što je potpuna i propast državnog projekta temeljenog na bipolarnom parlamentu; ne vidi se to samo u Hrvatskoj. Radićev HSS ili Starčevićev HSP, nekad primjeri borbe za interese hrvatskog naroda danas su uz nekakvog Friščića ili još nekakvijeg Džapića samo talog taloga; šljam kakvog ne bi trebalo pustiti ni u staju staju a kamoli u Sabornicu.
Može biti da će jedino skora glad ovome narodu otvoriti oči.
Opaska: Jedini uspjeh hrvatske poljoprivredne politike jest financiranje širenja površina pod vinogradima i maslinama no to nimalo ne mijenja gornje zaključke.
Spectator
Comments (1)
26-02-2010 22:34
Komentar: Ante Rokov Jadrijević
Najbolji tekst o poljoprivredi....
...koji sam u svom dugom životu pročitao!
Jedino je (po običaju gosp. Spectatora "malko" predugačak - zapravo je to cijela jedna studija!).
Stoga - umjesto komentara - evo moje (ne)skromne dopune: Jedan je glupi seljak na našem Hrvatskom radiju prije dva tjedna galamio kako je naše selo zakinuto (za subvencije), dočim je "more" dobilo pet ili deset puta veće subvencije. Po tom glupom seljaku iz Slavonije, krivo je "more", to jest naša brodogradilišta koja gutaju enormne subvecije, a rezultata nema...
Te glupe slavonske seljačine bi već jednom trebale "mućnuti" svojim glavama, pa "dumati" ovako: Ako je mađarski seljak bio dvostruko jeftiniji sve do prošle godine, a onda je mađarska forinta devalvirala za 35 posto, te ako je srpski YU-dinar (oni sve još uvijek zovu YU-...!!) devalvirao za 25 posto (opet ga zovu "novi dinar"!!), kako onda da naš seljak bude konkurentan uvozu iz Mađarske i Srbije????
To bi trebao biti glavni smjer razmišljanja! Naša je kuna precijenjena 40 posto i u tome je glavni problem!
To isto važi i za našu brodogradnju. Naša Država pljačka brodogradnju putem precijenjenog tečaja kune, a onda joj na kapaljku daje mizerne subvencije. I onda je kriva brodogradnja, a ne naše loše Vlade, od Valentićeve do ove Jadranke Kosor?! A i svi naši vodeći "morski" sindikalci vuku svoje korijene i položaje još i doba propalog komunizma, što znači da oni prije svega čuvaju svoje "guzice", odnosno fotelje! I stoga se problem naših brodogradilišta neće nikada riješiti (osim stečajima, koji su neizbježni!!!), sve dok se naši radnici ne samoorganiziraju i svoj bijes prospu na ulice Rijeke, Splita, Trogira, pa i Pule !!
Točno ono što sam ja poručivao onom hohštapleru Sanaderu, još prije pet ili više godina:
"Bolja je politika ulice, nego politika guzice! ".
Sjećaš li se sada toga Ivo Sanaderu?!
A propos naše poljoprivrede, naša nova Država se mora postaviti kao i Francuska ili kao Srbija u vrijeme onog suludog Slobe Miloševića ("između genija i luđaka je smo jedan korak!"): Srbija je preživjela embargo "svjetske zajednice" prije svega politikom jeftine domaće hrane! Dakle, kao i u Francuskoj, poljoprivreda jest i mora biti temeljna strateška grana Države!
A što se tiče Todorića i njegovog Konzuma, jesmo li zaboravili da je Ivica Todorić u svakoj Vladi - od Valentićeve, preko Matešine, Račanove i Sanaderove - imao svoja tri ili četiri ministra! Zato je i mogao za ukupno tri kune "kupiti" čak tri najveća naša PIK-a, A najviše je za to kriv bivši ministar Božidar Pankretić, Todorićev privatni ministar poljoprivrede, koji se uvijek nekako nađe u prvom krugu i koji je forsirao velike "prekupce", odnosno posrednike tipa Todorića.... (što nimalo ne amnestira ni ministra Petra Čobankovića, iako...). Obojica su krivi zato što nisu umjesto raznih Todorića forsirali srednj stalež seljaka na selu, one koji imaju 30-40 hektara zemlje u svom vlasništvu (kao u Francuskoj i Italiji). A onda tko je uspješniji neka raste normalnim, odnosno prirodnim putem...
I konačno, dva zaključka: u pravu je gosp. Spectator (citiram):"Jer što su drugo subvencije nego negiranje tržišta". Ili po mojem: subvencije su najgori surogat za devalvacije!
Drugo: mi se moramo iz tzv. "otvorenog društva" vratiti dva ili tri korak nazad - nazad u protekcionizam vlastitog tržišta, ili kako je to govorio naš dr. Drago Jakopčević prije četiri ili pet godina: mi moramo najprije osvojiti/ vratiti svoje vlastito tržište!
Točno to su prošle godine učinili Mađari i Srbi, a to su prije njih učinili i Englezi i Francuzi.
Barkun.hr/Hina: Tadić izrazio bojazan da bi Hrvatska mogla ometati suđenje Gotovini24. veljače 2010.
Datum objave: 24.02.2010. 19:27
Zadnja izmjena: 24.02.2010. 19:27
Tadić izrazio bojazan da bi Hrvatska mogla ometati suđenje
Hrvatskom generalu Gotovini
(slijedi komentar Ante Rokova Jadrijevića!)
Srbijanski predsjednik Boris Tadić izrazio je bojazan da bi Hrvatska mogla ometati proces protiv generala Gotovine u Haagu i da bi Gotovina mogao biti oslobođen zbog nedostatka dokaza
te ocijenio da će njegov susret s hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem imati smisla ako bude izgledno da će se rezultati susreta moći pokazati građanima i u jednoj i u drugoj zemlji.
"Novi predsjednik Hrvatske lijepo je naglasio da je za njih veoma važno da se Ratko Mladić nađe u Haaškom tribunalu, no ja bih dodao da je to mnogo važnije za Srbiju", rekao je Tadić u razgovoru za najnoviji broj beogradskog tjednika "Vreme".
Istodobno je upozorio na postupak što se u Haagu vodi protiv hrvatskih generala.
"Za Srbiju je važno i da Hrvatska u Haag dostavi sve dokumente u svezi s optužbom protiv Ante Gotovine. U njegovu slučaju riječ je o izvršenju teških ratnih zločina nad Srbima i ne bi bilo dobro da Hrvatska ometa proces i otkrivanje pune istine time što se dokumenti ne dostavljaju sudu", istaknuo je Tadić.
Izjavio je kako Srbija ima loše iskustvo u "slučaju Haradinaj", kada su, po njegovim riječima, ubijani svjedoci i netragom nestajali dokazi.
Izrazio je bojazan da bi se slično moglo dogoditi i sa suđenjem Gotovini. Prema njegovim riječima, bilo bi jako nepovoljno za odnose Srbije i Hrvatske ukoliko bi se kojim slučajem dogodilo da Gotovina bude oslobođen zbog, kako je rekao, takozvanog nedostatka dokaza.
Kad je riječ o Tadićevu susretu s novim hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem, Tadić smatra da "taj susret treba biti ozbiljno pripremljen, a ne da bude dio političkog dekora. Hrvatska ima očekivanja od Srbije, Srbija ima očekivanja od Hrvatske. Treba priznati te obostrane interese, obostrana prava, vidjeti gdje su ti interesi zajednički, treba raditi na svim tim poljima, korak po korak poboljšavati naše međusobne odnose", istaknuo je Tadić.
Podsjećajući da Josipovića poznaje otprije, Tadić je kazao kako s pozornošću prati prve dane njegova mandata.
Po Tadićevim riječima, pitanje osiguranja povratka izbjeglih Srba, povrat njihove imovine i poštivanje njihovih ljudskih i manjinskih prava neka su od važnih pitanja kojima se trebaju baviti čelnici obiju zemalja. Naglasio je kako bi susret s Josipovićem trebao biti prilika i za razmjenu mišljenja o kažnjavanju optuženih za ratne zločine i suradnji s Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu.
"Ali, idemo se na početku dogovoriti o tome što su standardi naših političkih odnosa, što su osnovna načela na kojima možemo graditi najbolje moguće prijateljske veze. Simpatično je kad se govori o ispruženoj ruci suradnje. Idemo vidjeti hoće li djela potvrditi te riječi", poručio je Tadić. (Hina)
Komentari (1)
anterokovjadrijevic, 24-02-2010 23:34
* * * * * *
Prošireni komentar: Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.
Probudite se dr. Borise Tadiću!
Nikako da dokučim kakav to nesnosni san još uvijek sanja srbijanski predsjednik republike
dr. Boris Tadić. A evo što je buncao u toku jedne od brojnih svojih noćnih mora.....
Dakle, predsjednik republikice Srbije dr. Boris Tadić je izrazio bojazan da bi Hrvatska mogla ometati suđenje Gotovini....
.... "Prema njegovim riječima, bilo bi jako nepovoljno za odnose Srbije i Hrvatske ukoliko bi se kojim slučajem dogodilo da Gotovina bude oslobođen zbog, kako je rekao, takozvanog nedostatka dokaza".
Zanimljivo!
Očito je da Republika Srbijica još ne priznaje neovisnost i suverenitet naše Države i Republike Hrvatske (kao što to, uostalom, ne priznaje ni Republiki Kosovo).
Kakav bezobrazluk!
Ma, je li bre Srbine? Jer bi se srušila englo-srpska postavka u Haaškom sudu o "ravnoteži krivnje"? Da je isto „balkanski kasapin“ („general-kasapin“ !!) Ratko Mladić, što i časni hrvatski ratnik general Ante Gotovina??
Ili drugim riječima "Ko nas bre zavadi?".
A onda još i ovo: "Treba priznati obostrane interese, obostrana prava".
Ma, je li bre Srbine? Koja to "obostrana prava"??
Dobro, onda ovako: kad će se to Hrvati vratiti u svoj Zemun, u svoje Jakovo kraj Zemuna, u svoj Surčin, u svoju Rumu i Srijemsku Mitrovicu, u svoju Batajnicu, u svoj Slankamen, u svoju Pazovu i Inđiju, pa i svoj Petrovaradin, a da ne spominjem cijelu svoju Zapadnu Bačku, iz koje su sustavno bili izgonjeni još od početka 1919.g.? A još brže od 1991.g. od strane četničkog „Vojvode Vojke“ - Vojislava Šešelja!
E, nećemo, bre Ljubomire i Borisu Tadiću, nećemo Dobrice Ćosiću više zajedno! Možda tek kada protekne 40 godina od našeg oslobođenja Knina!
Toliko je, naime, bio rok za dopust Nijemcima da ponovo stupe svojom nogom u Kragujevac ("Krvava bajka" Desanke Maksimović!).
Dakle, kao što sam pisao prije osam godina: kad nastupi "Oprost svima, a ne samo četnicima"!
A ja osobno čvrsto vjerujem da će hrvatski general Ante Gotovina biti oslobođen optužbe u Anglo-Judo-masonerijskom sudu u Haagu! A zašto?
Jer se ponovo promijenilo povijesno doba!!
Dakako, u Washingtonu, a ne u Beogradu i njegovog podlom savezniku - Londonu!
Vrijeme je da nezavisnoj, uspravnoj, ponosnoj i dostojanstvenoj hrvatskoj javnosti pokažemo i drugu stranu istine o novoj mesićevskoj „Mladoj gardi“ (Fadjejev!) lažne „antifašističke omladine“, organiziranoj u novoj organizaciji „Mladi antifašisti“.
Očito je da („matora“) Staljinova kopilad na Balkanu, a posebno u Hrvatskoj ne miruju. Izmišljanjem nekakvog samo njima vidljivog „fašizma“ u Hrvatskoj, oni se hvataju za zadnju slamku spasa pred neumitnom sudbinom svih izdajnika svog naroda. Vječnom sramotom! I mogućnom kaznenom odgovornošću! A za to su Mesićevi gadovi u stanju žrtvovati i nevine mlade živote svojih i tuđih unuka. A to je još jedan zločin – možda i dvostruko veći zločin!
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.
Semper Paratus Croatiae (com)
* * * * * *
Romano Sole, glavni urednik portala HRSVIJET (www.hrsvijet.net)
Ali tko su zapravo "Mladi antifašisti"?
Danas su se svi hrvatski mediji raspisali o uhićenjima tridesetorice "strašnih neonacista" u Križevcima, među kojima su i članovi njemačkog desničarskog banda "Blue Max", koji su tu večer, zajedno sa još dva hrvatska banda slične ideološke orijentacije - trebali održati "tajni koncert" u tom gradiću.
Sukus napisa u svim hrvatskim medijima jest zaključak, kako je spriječeno "veliko zlo", a zaslužni "heroji nacije" su pripadnici organizacije "Mladi antifašisti"....
.....dok su potencijalni organizatori trebali biti "Hrvatski mladi nacionalisti", udruga koja je također uredno prijavljena i okuplja sve veći broj mladih ljudi iz cijele Hrvatske.
Naravno, svako veličanje nacizma, kao dokazano lošeg i propalog sustava je deplasirano i pogrešno, ali to je već poznato i promrzlim vrapcima na Zrinjevcu.
Stoga mene u ovoj priči daleko više interesiraju navedeni "Mladi antifašisti"... Tko su oni, a što je još važnije - tko stoji iza njih?
Pogledajmo malo zajedno što nam ona otkriva o, naizgled spontanoj reakciji "mladih i nezavisnih boraca za istinu i pravdu", kako im tepaju domaći "mainstream-mediji."
Na samoj naslovnici nema ništa previše spornog, osim što se već i letimičnim čitanjem naslova članaka, može vidjeti "u kom grmu leži zec". Pogledajmo malo što sami o sebi kažu "mladi antifašisti", jer davno je rekao neki pametan čovjek da samo treba pustiti ljude da o sebi sami pričaju - kad tad će sve ispričati:
"Djelovanje udruge se zasniva na dijelu tradicija proizašlih iz Narodnooslobodilačke borbe, kojom je u toku Drugog svjetskog rata poražen fašizam na ovim prostorima."
"Druga je akademska, na kojoj postoji niz "znanstvenika" i "povjesničara", čiji je cilj povijesni revizionizam i relativizacija Drugog svjetskog rata i Holokausta u Hrvatskoj."
"Treća je klero-fašizam, odnosno uporno nijekanje laičke, sekularne države i angažman pojedinaca iz redova Katoličke crkve, koji na misnim slavljima veličaju ustaške ratne zločince i zločinačku tvorevinu "NDH".
"Peta razina borbe je najraširenija i najvažnija, a to je ulična razina, gdje se govori mržnje te nacistički i ustaški simboli nalaze na zidovima i fasadama naših gradova kao spomenici pokušaja oživljavanja fašizma, dok se spomenici NOB-i od devedesetih godina sustavno uništavaju. Oni su odavno naša svakodnevnica, koju očito već dugo vremena ne percipiramo jer smo ih prihvatili/e kao činjenicu. Ovdje najveći problem predstavljaju pripadnici raznih neonacističkih ili ustaških grupa, koji terorom nad svima onima koji ne odgovaraju njihovim šablonama, pokazuju svoju snagu."
Na kraju svog opisa, "mladi antifašisti" pozdravljaju sa: "Smrt fašizmu - sloboda narodu"!
Ne bih se nimalo začudio, ako su stariji čitatelji pregledavanjem ovih redova, na trenutke pomislili da su preuzeti iz nekog govora povodom ranih dočeka "štafete mladosti", jer ovakva demagogija i retorika su nam svima jako dobro poznati iz bivšeg komunističkog sustava. "Hrvatski mladi antifašisti" su, dakle u pravom smislu riječi "Titovi omladinci", pa bi puno prikladnije ime za njih bilo "Mladi hrvatski komunisti", ali jasno je da takvim imenom ne bi mogli manipulirati medijima kao sada.
Uzimajući naravno u obzir, da u toj organizaciji ima mnogo poštenih i vrijednih mladih ljudi, koji su svim srcem uvjereni kako su na strani dobra, pokušat ću baš radi njih dokazati nekoliko očitih paradoksa i kontradiktornosti u djelovanju njihove organizacije:
1. "Mladi hrvatski antifašisti" su jedna od najjaktivnijih organizacija, u borbi za jednaka prava homoseksualaca i prestanak seksualne diskriminacije:
PARADOKS: "Braća revolucionari" su u "antifašističkoj Kini" homoseksualce osuđivali na smrtnu kaznu, Staljin ih je slao u Sibir, a Fidel Castro u radne logore. U bivšoj Jugoslaviji, proizašloj iz NOB-a, kojim se "mladi antifašisti" toliko diče, homoseksualizam je bio zakonom zabranjen u gotovo svim republikama, a upravo je ta "klerofašistička Hrvatska", kao prva republika dekriminizirala homoseksualizam, 1976.godine.
2. Ime "Mladi hrvatski antifašisti" je samo po sebi apsurdno:
PARADOKS: Ako na tlu Europi više ne postoji fašizam, onda ne bi trebalo dozvoliti niti njegov "organizirani pandan". Drugim riječima, bez fašizma - nema niti antifašizma.
U ovoj točki vidim osnovni nedostatak ove organizacije, jer u njoj postaje očito da se ova skupina mladih ljudi ne bori protiv fašizma, već protiv nacionalizma, pa predlažem, ako im već ne odgovara ime "Hrvatski mladi komunisti", da svakako razmotre promjenu imena u "Hrvatski antinacionalisti" ili, što bi ih možda i najbolje ocrtalo "Hrvatski globalisti".
3. Eto, baš u ovom zadnjem imenu dolazimo do ishodišta i zaključka cijele priče. "Mladi antifašisti" su u biti - liberali i globalisti?!
PARADOKS:Dobro je poznato da su svjetski ljevičarski pokreti uvijek bili protiv globalizma, kapitalizma i liberalizma, ali "Mladi antifašisti" se kreću upravo tim stazama.
Nitko od hrvatskih medija nije spomenuo da se sporni njemački band "Blue Max", u svojim stihovima bori i protiv globalizma, kapitalizma te agresivne i represivne američke politike.
Zar i taj band onda, po nekim ustaljenim političkim standardima, nema jako puno liijevih elemenata? A "Mladi antifašisti", koji su deklarativno lijevo, postaju odjednom moderna i liberalna organizacija;
skoro da čovjek pomisli da i njihove kampanje financira George Soros, a takvo razmišljanje bi nas sigurno odvelo u još mnoge zaključke i spoznaje.
Ipak, stanimo na ovom mjestu, jer mislim da je rečeno već jako mnogo... a kad se pogledaju drugi hrvatski mediji - možda i previše...
http://hakave.org/ Pajo Grkčević: Izgubili smo, što sad?/ Ponedjeljak, 22. veljače 2010.
Izgubili smo, što sad?
Izgubili smo izbore. Već prije smo izgubili državu. I trebamo se pitati zašto se to dogodilo i što možemo i moramo sada učiniti. Nismo izgubili izbore samo sada, gubimo ih već redovito deset godina od smrti Predsjednika Tuđmana, a da niti jednom nije nitko napravio iskrenu i poštenu analizu uzroka te naše gubitničke, „luzerske“ serije.
I opet se na izbore išlo na isti način, predizborne kampanje se vode na isti, pogrešan način, stalno su isti ljudi na čelu državotvorne Hrvatske i rezultati su stalno isti. Poraz doživljava najprije HIP, a sada dr. Miroslav Tuđman, jer se radi na isti način.
I tijekom svih tih deset godina nitko još nije rekao: „Dragi prijatelji, radimo na krivi način, ljudi koji vode Državotvornu Hrvatsku su dragi ljudi, pošteni hrvatski intelektualci, Veliki Hrvati, ali to se tako ne radi i taj način borbe za vlast treba promijeniti“.
Sada je 21. stoljeće i na vlast se ne dolazi intelektualnim i akademskim debatama i činjenicom kako smo mi u pravu i to još od „stoljeća sedmog“. Izbori se dobivaju brutalnom bitkom za svakog glasača uz jaku potporu medija.
Ako nemamo svoje medije (a pitanje je zašto ih nismo u dvadeset godina stvorili), onda se moramo boriti na ulici, populistički kao što to radi Bandić. Profesor Miro Tuđman sigurno bi bio jako dobar predsjednik, sigurno najbolji od svih kandidata i ja sam glasao za njega, ali on je loš predsjednički kandidat s lošom političkom kampanjom. I za to je dobio mizernih oko 5% glasova. I to treba otvoreno reći.
Bio sam u Sheratonu na Obljetnici smrti Predsjednika Tuđmana. I nakon toga sam bio ljut i ogorčen, jer sam shvatio da će se izbori izgubiti. Užasnula me činjenica da ti dragi ljudi koji su na svečanosti govorili i bili jako uvjereni u pobjedu nisu shvaćali da se tako ne vodi kampanja, da sav pljesak koji su dobivali u konačnici ne znači ništa.
To se tako ne radi.
Možda sam nepravedan prema tim divnim, dragim ljudima koji su govorili iskreno, ali činjenica je da smo izgubili. I za to nema opravdanja.
I što je još najgore, kao da se od svega nije izvukla baš nikakva pouka.
Još si „tepamo“ kao smo dobro prošli, jer je 5% dobar rezultat. Pa za koga je to dobar rezultat? Iza našeg kandidata stajalo je karizmatično ime velikog Prvog predsjednika koje je u pravim rukama trebalo pomesti sve ostale trećerazredne kandidate. Međutim, hrvatskim biračima to nije značilo mnogo, jer ih se nije znalo uvjeriti. I zato treba zvoniti na uzbunu i pripremati se na drugi način. (Optimizam možemo naći u činjenici da 50% birača ne želi sudjelovati u ovakvim izmanipuliranim izborima).
Mi i dalje u svakoj prilici vidimo kako „naši ljudi“ gube svaku bitku - u svim situacijama ih tuku i pobjeđuju dobro izvježbani, agresivni, beskrupulozni liberalni ljevičari. (Stavimo sada na stranu činjenici da pojam desno i lijevo kod nas se potpuno izvitoperio).
Zadnji slučaj imali smo u nedavnoj emisiji Otvoreno o kardinalu Stepincu. Goldstein i onaj hrvatski akademik bili su agresivni, bezobrazni, lagali su, manipulirali su činjenicama, stalno su napadali i brutalno su se borili za svoja uvjerenja.
A kako su se „naši“ ponašali? Samo su se branili ili su šutjeli ili su se snebivali. Jednostavno se nisu borili, jer se ne znaju boriti. Nisu napadali protivnike, nisu znali razobličiti teze koje nam uporno i agresivno serviraju Goldsteini i slični.
„Naši“ bi bili jaki u nekom svom tekstu, u svojoj kolumni u novinama ili svojoj knjizi, ali kada se treba na terenu, oči u oči, boriti za Hrvatsku, s protivnikom koji se tuče prljavo, oni žele biti pristojni i kulturni i samo se brane. To se redovito događa. Kome mi to želimo pokazati i dokazati svoju kulturu i finoću? I onda se čudimo da smo izgubili Hrvatsku.
U devedesetim je Hrvatska pobjeđivala na svim područjima, jer je imala na čelu čovjeka koji je bio vrhunski intelektualac, vizionar i domoljub, koji se znao boriti. I za sobom je povukao najbolji dio Hrvatske i izborili smo pobjedu i na izborima i u ratu. Sada možemo bolje razumjeti zašto je uz sebe angažirao i neke ljude koji su imali sumnjivu komunističku prošlost. Oni su mu pomogli organizirati sve te složene aktivnosti koje su mu bile potrebne za pobjedu na izborima. Ovi naši danas ne bi bili u stanju organizirati niti vatrogasnu zabavu.
Devedesetih godina smo bili pobjednici u svim bitkama na svim područjima, a sada smo „zadnji luzeri“. Državotvorne Hrvate i desnicu više nitko ne shvaća ozbiljno, već ih se u javnosti tretira na krajnje podcjenjivački način. Mi slušamo, bez ikakve naše reakcije, kako „veliki demokrata i humanista“ Puhovski kaže „biti desničar to znači biti glup“.
S državotvornim Hrvatima se sprda već svaki novinarski balavac. I to se stalno ponavlja, a nitko ne želi naučiti lekciju. Obično smo puni objašnjenja o tome kako su sve drugi krivi, od medija do „neprijateljskih sila koje nas ne vole“. To je točno, ali što smo mi učinili da imamo svoje medije.
Devedesetih smo iz ničega stvorili novce i financirali vojsku, stvorili smo državu, a sada se ne mogu sakupiti novci za jedan dnevni list i jednu TV.
Osim toga je sve više prisutna svađa na desnici, tko je veći Hrvat,
a ono što je najgroznije sada je počelo s kritiziranjem Crkve. Mi smo nesposobni dobiti izbore pa nam je sada Crkva kriva, što se nije uključila u kampanju i s propovjedaonice lobirala za jednog kandidata.
Vrhunac gluposti i bezobrazluka na desnici iskazao je jedan „Veliki Hrvat“ koji je počeo pisati pisma Svetom ocu da smijeni kardinala Bozanića. Ima li granica za nečiju glupost ?
Međutim, ne smijemo se prepustiti očaju (iako bismo imali mnogo razloga), već trebamo dobro proučiti gdje smo pogriješili i to hitno ispraviti i promijeniti način rada. Potrebna je oštra, iskrena debata, iskreno jedinstvo i opća mobilizacija.
Jesmo li za to sposobni?
Pajo Grkčević
Komentari
Cetina21-02-2010 19:12
Još ima nade
Čestitam, gospodine Grkčeviću i potpisujem 99 % onoga što ste u članku napisali.
Pridružujem se i potpisujem u svemu. Mogu li i ostali veliki Hrvati priznati svoje greške i okrenuti se sebi i poduzeti konkretnije poteze. Ili će se i nadalje zadržati samo na lamentiranju i optuživanju drugih za poraz??
Nedavno se zahuktala euforija oko osnivanja nove državotvorne stranke - i
nakon toga- mrtva tišina.!!
* * * * * *
Semper Paratus Croatiae
Poseban komentar: Ante Rokov Jadrijević22. febr/veljače 2010.
Hvala Bogu velikome, da se još netko usudio istupiti ovako muški, odvažno i radikalno,
svojom oštrom kritikom na račun naših mlitavaca „Velikih Hrvata“, koji su se „ušančili“ u našem salonskom i svilenom HKV-u i njegovom „Hrvatskom slovu“. Dok nam naša Hrvatska rapidno propada, dok je gaze i trgaju svojim zubima, oni se – ti svileni Hrvati HKV-a, bave sami sobom i objavljivanjem kojekakvih trivijalnih pjesmuljaka i arkadijskih, pastoralnih pričica, a ukinuli su davno već svoju tribinu čitatelja („Jeku“), bojeći se moćnog lažnjaka Sanadera, koji im je davao budžetsku milostinju za njih desetoricu ili dvadesetoricu. I što se onda čudimo?
Dakle, što se još čeka? Zašto se „Hrvatsko slovo“ ne preimenuje u „Hrvatsku riječ“ (slično mojoj „Hrvatskoj rijeci“ u Rijeci, početkom 1991.g.), te se povjeri u ruke mnogo muževnijih Hrvata?!
* * * * * *
To sada i ovdje na stranu, jer ovdje želim najdirektinije i muški oštro odgovoriti vladajućem judeo-masonerijskom Židovu u Hrvatskoj prof. dr. Žarku Puhovskom (inače poznatom kao velikom i gramzivom ljubitelju Soroševih „Judinih škuda“, a i famoznih rimskih talira), da „ biti desničar to znači biti glup“.
Citiram tu čitavu rečenicu gosp. Paje Grkčevića iz njegovog gornjeg teksta:
Mi slušamo, bez ikakve naše reakcije, kako „veliki demokrata i humanista“ Puhovski kaže „biti desničar to znači biti glup“. Moj najbolji odgovor mu je ovaj:
„Tko u mladosti nije bio komunist, taj nije imao srca, a tko je to ostao i u starosti, taj nema mozga“!! (Clement Atlee, 1945.g., predsjednik britanske Vlade, nakon pobjede na izborima nad ratnim pobjednikom Winstonom Churchillom). Dakle, kratko i jasno: prof.dr. Žarko Puhovski nema mozga, pa nam nije jasno kako takvi kao on mogu biti profesori našeg hrvatskog Filozofskog fakulteta u Zagrebu?!
Inače, podsjećam bolje informirane i obične Hrvate, da sam o gornjoj temi gosp. Paje Grkčevića ja osobno pisao na našem najboljem portalu AMAC-Hrvati još 12. siječnja ove 2010.g. i to iste večeri objavio i na mojem glavnom blogu „Semper Paratus Croatiae“. Evo i toga, kao prikladan podsjetnik!
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Publicist, Brtonigla 11. siječnja 2010.
Zbog čega smo poraženi na ovim izborima
Poraženi smo na izborima zbog pokvarenog dr. Ive Sanadera,
zbog perfidnog dr. Vladimira Šeksa, zbog prevrtljivog dr. Andrije
Hebranga, zbog mlitavog dr. Miroslava Tuđmana
i zbog himbene Jadranke K. Vlaisavljević,
premijerke Vlade udbaške frakcije HDZ-a!
Prvi zaključak je:
poraženi smo na ovim predsjednički izborima zbog četiri (naša??) „doktora“, od kojih su čak trojica radila protiv našeg hrvatskog naroda (a ako je to neka olakotna okolnost, onda recimo da je dr. Andrija Hebrang to radio potpuno nesvijesno).
Drugi zaključak je:
„Zwei Professoren, Vaterland ferloren!“ (u slobodnijem prijevodu: „Dok se mudri nadmudruju, barabe se navladaju“!).
A ako među ovom četvoricom „doktora“ potražimo najvećeg krivca, onda je to svakako onaj „čudnovati kljunaš“ Vladimir Šeks!
Treći zaključak je ovaj:
HDZ je stranka u kojoj od početka vlada "demokratski centralizam" bivše KPJ. Znači to je od početka bila anakrona stranka, koja je mogla funcionirati jedino kao - Pokret! Ali za Pokret treba imati pravog Vođu!
Sreća je da smo na tom mjestu imalidr. Franju Tuđmana. I uz njega iznimnog i šutljivog ministra obrane Gojka Šuška!
Čim se to izgubilo, širom su otvorena vrata himbenom i prefriganom Vladimiru Šeksu i njegovoj udbaškoj frakciji u HDZ-u!
Sada smo tu gdje smo – kao brod nasukan na oštru hrid, usred najveće nepogode.
Blago onom Hrvatu koji ove godine umre, da ne bi dočekao još gore i još veće zlo, koje nam dolazi ove 2010. godine!
Konačni zaključak je ovaj:
Svi koji nemaju snage za borbu - neka sada odstupe ili izađu iz HDZ-a! A zašto?
Zato što "na svijeti postoje samo borci, mlitavci i izdajice!“ (tako je govorio jedan od najvećih ljudi 20. stoljeća (najveći i po svom najvećem negativnom predznaku - predznaku koji sada konačno popušta!!).
Ako na megdanu ostanemo samo mi borci i izdajice, onda nam neće biti toliko teško. Mi dobro i nepogrešivo znamo tko je tko među nama, pa između nas više neće biti mlitavih kočničara! Naročito ne onih iz HKV-a (Hrvatskog kulturnog vijeća)!
