"NAŠI" I "NJIHOVI" MRTVI

www.Dragovoljac.com Utorak, 22 Rujan 2009

Diana Majhen

"NAŠI" I "NJIHOVI" MRTVI

Iako sam dugogodišnji suradnik Hrvatskog uljudbenog pokreta, moram priznati da me je vijest o podizanju spomenika Anti Paveliću i odlasku u Srbiju radi konzultacija vezano za isto, koja se već danima objavljuje u našim medijima, zatekla nespremnu, premda sam o njoj bila obaviještena i prije javne objave.

Moja je prva reakcija bila nevjerica. Kao prvo, ne shvaćam kakva je korist za Hrvatsku da se takav spomenik podigne, te koji je uopće razlog da se podigne spomenik nekome pod čijom je vladavinom našlo smrt tisuće ljudi, od čega najveći dio u koncentracijskim logorima?

Oduvijek sam bila mišljenja da se o NDH, ustaškom pokretu pa i o samom Paveliću treba pisati i sa drugog aspekta izuzev aspekta Jasenovca, jer su oni dio naše povijesti, a desetljećima se o tome nije smjelo razgovarati ni pisati, pa smo tako ostali uskraćeni za mnoga saznanja, ukoliko se nismo dokopali nekih, u ono vrijeme, zabranjenih knjiga ili imali nekog svoga koji je čudom preživio pa nam je mogao govoriti o tome.

No, podići spomenik Anti Paveliću?

Pokušavam zamisliti kako se osjeća netko tko to pročita, a obitelj mu je stradala u Jasenovcu (onom dijelu njegovog rada do 45.) Ili netko, čija je obitelj bila proganjana za vrijeme NDH zato što nije bila odgovarajućih krvnih zrnaca. Sa koliko boli, bijesa i ljutnje ti ljudi čitaju o podizanju spomenika nekome radi koga su im pobijeni najmiliji.

I onda pomislim, pretpostavljam da se osjećaju isto tako kao i ja svaki put kada prodjem Trgom Maršala Tita. Isto kao svi oni koji još po jamama traže svoje mrtve, ili im je njihova sudbina poznata, a nikako da dočekaju kaznu za njihove ubojice.

Jer, Tito je ubijao u ime dvije ideologije, ne jedne.

Prvo su njegovi partizani u ime antifašizma pobili tisuće razoružanih vojnika, žena, djece i staraca i zatrpali ih u jame uvjereni kako njihov zločin nikada neće biti otkriven. Vodja i vrhovni zapovjednik tih „antifašista“ bio je Josip Broz Tito.

Onda su njegovi komunisti desetljećima ubijali, progonili i zatvarali neistomišljenike. Vodja tih komunista bio je takodjer Josip Broz Tito.

I nikada, do dana današnjega, nitko nije odgovarao za svoje zločine, ni „antifašisti“ ni komunisti. A usred Zagreba ponosno i dalje stoji trg sa imenom zločinca pod čijom su se komandom sva ta ubijanja dogadjala.

Ako čovjek slijedi ovu misao, onda nije teško zamisliti zašto spomenik Anti Paveliću. Ako može jednom zločincu, zašto ne bi i drugom? Jer, ne zavaravajmo se, još uvijek imamo „naše“ i „njihove“ mrtve.

Razmišljaju li oni što i danas štuju i ljube Tita koliko je smrti i boli donijela njegova vladavina drugima, te kako se osjećaju oni koji su zahvaljujući njegovim „antifašističkim“ i komunističkim ubojicama ostali bez obitelji? Dok ozareno gledaju u ploču sa natpisom „Trg Maršala Tita“ padne li im koji put na pamet kako se radi te ploče osjećaju njihovi sugradjani koji su, direktno ili indirektno, bili njegove žrtve? Vode li oni računa o našim osjećajima, o našim mrtvima?

Odgovor je, naravno, ne. Ne vode računa i nije ih briga.

Pa tako, mogu ja shvatiti ono što radi Dr Tomislav Dragun, mogu shvatiti i zašto to radi. Samo se jednostavno ne mogu sa time složiti. Podizanjem spomenika Anti Paveliću mi ne samo da vrijedjamo osjećaje svojih sugradjana, nego se i deklariramo kao fašisti i cijelu svoju zemlju prikazujemo fašističkom. A to sigurno nije istina. Ne, kada je u pitanju moja zemlja i ne bar kada sam u pitanju ja osobno.

Dapače, ovim se činom daje oružje u ruke svima koji tvrde da je Hrvatska prepuna fašizma i dan danas, svima koji domoljublje zamjenjuju fašizmom, ne zato što ne shvaćaju razliku nego zato što im odgovara da rade na taj način. Tko još sluša fašiste i tko ih uzima ozbiljno? Proglašavanje neistomišljenika fašistima stara je UDBA-ina škola, koja joj je desetljećima davala alibi za sva zatvaranja i ubijanja, te u startu činila nevjerodostojnim svakoga tko je progovorio o teroru koji je doživljavao u ime bratstva i jedinstva.

Slijedom toga, sve što se radi, bit će čin i govor fašista. Pa tako korisne stvari poput prosvjeda pred kućama Hršaka, Manolića, Perkovića itd neće biti prosvjedi protiv partizanskih nekažnjenih krvnika i UDBA-inih ubojica, nego fašistički prosvjedi protiv antifašista. I tako dalje, sve što se izgovori ili uradi bit će „djelo šačice fašista“.

No, koliko god se ja ne slagala sa onim što radi Hrvatski uljudbeni pokret, ne mogu reći da taj potez osudjujem. Od početka Domovinskog rata prošlo je 18 godina. U našoj se zemlji promijenilo malo toga, izuzev što sada ne možemo više govoriti kako nas pljačkaju Srbi, jer to dalje uredno rade Hrvati.

Kroz tih se 18 godina nebrojeno puta pokušala ishoditi istraga i sudjenje za „antifašističke“ i komunističke zločince, pokušalo se ukazati na nužnost lustracije, no sve je ostalo samo na pokušajima. Oni koji Hrvatskom vladaju još uvijek izgleda imaju koga štititi i koga čuvati, a onaj dio našeg naroda, koji nije na svojoj ili na koži svojih bližnjih osjetio sve „blagodati“ režima koji je provodio Josip Broz Tito jednostavno nije briga za njegove žrtve.

Pa onda nikakvo čudo, da je netko možda pomislio na onu staru da se klin klinom izbija, te da će tek ovakav neki čin konačno malo protresti režim u našoj zemlji, koji uredno dopušta da se slavi zločinac pod čijim su vodstvom pobijene tisuće i tisuće ljudi, ali zato skače na noge kada je u pitanju pozdrav Za Dom spremni, koji je inače bio sastavni dio regularnih oznaka bojovnika HOS-a u Domovinskom ratu, te i danas čini sastavni dio statuta raznih njegovih organizacija, uredno ovjeren i priznat od strane te iste hrvatske države.

Možda ovakav, na izgled osudjujući i besmisleni čin otvori oči onima koji su sposobni suosjećati samo sa ustaškim žrtvama, ali ih za partizanske i komunističke ni malo nije briga.

Nije li već krajnje vrijeme da osudimo sve zločine, čiji god oni bili, da se prestanemo klanjati svim zločincima i slaviti ih, čiji god oni bili i da se pobrinemo za bolje sutra koje treba dočekati našu djecu?

U suprotnom, to sutra nikada neće doći.

A što se tiče posjeta Srbiji i Ravnoj Gori, nikako da shvatim zašto se za tako nešto treba ići tamo. Predložila bih radije posjet Kumrovcu, gdje bi iz prve ruke mogli naučiti kako jedan zločinac, masovni ubojica i diktator može ostati vječno slavljen, kako mu se mogu podizati spomenici i nazivati trgove njegovim imenom, te kako i zašto je u Hrvatskoj moguće nekažnjeno ubijati u ime jedne ideologije, a istovremeno osudjivati ubijanje u ime druge.

Diana Majhen