SEMPER PARATUS CROATIAE

25. svibanj 2006.
DANSE MACABRE U KUMROVCU 2006.g.
( ILI “ŠTAFETA NJIHOVE STAROSTI” )

Posljednjih desetak dana u svibnju 2006.g. svjedočili smo još jednoj maloumnoj paradi naše ostarjele Titove i Staljinove kopiladi, u navodnom rodnom mjestu krvavog diktatora Tita, Kumrovcu. A vrhunac svega je bila “štafeta starosti” raznih vlaških Opančarevića i riječkih Bravarevića, koja je krenula iz Rijeke, s planom da nakon Kumrovca, pa preko Sarajeva, Tivta, Novog Sada, Subotice i Skoplja završi u njihovom “bratskom Beogradu”, gdje su se nadali svečanom dočeku i toplom bratskom zagrljaju tamošnjih srpskih Staljinoševića. Dakle svih onih kojima je za vrijeme krvave vladavine velikog ratnog zločinca i komunističkog diktatora Tita “časno bilo biti njegova baraba!”.

Nije li to, dakle, bio svojevrsni “danse macabre” starih vampira u Kumrovcu?!

Ali, da ne bi bilo nikakve zabune ili naknadnih manipulacija, ovo pišem kao sin partizanskog borca, prvoborca i palog borca iz Prve dalmatinske udarne brigade, čiji je otac navodno (!!, podvukao A.R.J.) poginuo u bitki na Sutjesci u ljeto 1943.g. (što potvrđuje i Titova Spomenica 1941.g. na ime mog oca Roka J. iz Glavica kod Sinja). Međutim (i nasuprot tome), sve je više glasova i dokaza da je moj otac strijeljan od strane Titovih partizana u Livnu, u jesen 1942.g., nakon njegovog učešća u pobuni Trećeg dalmatinskog bataljuna s područja Biokova… (što je izvan ovog teksta).

Ne bi li, dakle, dogodine trebalo organizirati jednu posve drukčiju štafetu – onu s glogovim kolcem u ruci?!! Da se “Titova epoha velike laži” nikad više ne povampiri i ne ponovi. (završen uvod).

Dakle, ni u snu se nisam nadao da ću se pod svoje stare dane morati ponovo baviti knjigama znamenitog ruskog profesora logike i teorije logičkog zaključivanja, priznatog filozofa i svjetski slavnog sociologa (zvjerskog ruskog komunizma), nedavno umrlog sovjetskog disidenta Aleksandra Zinovjeva (1922.g.). Njegove najpoznatije knjige, od prve “Zjapeće visine” (“Zijajuščie vysoti”) iz 1976. godine, pa potom “Svijetla budućnost” (“Svjetloje budušcje”) iz 1980.g., te “Polet naše mladosti” ("Našej junosti poljet” ) iz 1983.g., svjedoče o istim takvim beskrajnim i bolesnim paradama Staljinove kopiladi u Sovjetskom Savezu, desetljećima nakon Staljinove smrti . U ovoj posljednjoj, “Poletu naše mladosti”, već šestdesetogodišnji Aleksandar Zinovjev prepričava jednu rusku i sovjetsku anegdotu, po kojoj je Hitler bio samo mali razbojnik Staljinove epohe. I potkrepljuje to svojom znanstvenom tvrdnjom da je Hitlerova epoha bila samo epizoda u historiji, dok je Staljinova epoha bila preokret čitave historije. Po njemu, konkretno, radilo se dakle o “onom realnom oceanu patnji, krvi, prljavštine, laži, nasilja i ostalih gadosti, kroz koje je Sovjetski savez morao proći – na putu uspona do svoje utopijske “Svijetle budućnosti”.
Znači, umjesto obećanih “Visina koje sijaju”, na kraju su se vidjele “Zjapeće visine”!
(Opaska: može li se slična paralela povući između dr. Ante Pavelića i maršala Tita?).

A što tek reći za Staljinovog đavoljeg učenika, “Šćepana Malog II.-og” (što je bila moja kovanica iz “Duge”, krajem 1987.g.), poznatom po dvadesetak lažnih imena i najmanje devet različitih službenih biografija, čovjeka koji je 35 godina stalno zaboravljao pravi datum svog rođenja i koji nikad nije do kraja naučio navodna (!!) imena svojih 15-tero braće i sestara? Riječ je, dakako, o navodnom i lažnom “Josipu Brozu Titu”! Naime, “Tito” je napustio i promijenio svoje prvotno lažno ime “Valter” u “Tito” krajem 1943.g., da bi mu u ljeto 1944.g. dodao još i “Josip Broz”. Sapienti sat!
Što reći o tom čovjeku koji je kao Staljinov “tovarišć Walter” (ustvari, radilo se o Staljinovom generalu zloglasnog, tajnog i zločinačkog NKVD-a!), krajem 1936.g. došao na čelo Kominterninog Internacionalnog biroa u Parizu (bio je to Biro za prihvat španskih dobrovoljaca) i tu odigrao gnjusnu ulogu grobara Španske Republike 1937./38.?!
Što reći o tom čovjeku koji je odatle “otpremio” direktno u Moskvu preko 800 jugoslavenskih komunista (među njima i proslavljenog komandanta “Lincoln brigade”, našeg Senjanina Vladimira Čopića), čiji su grobovi pronađeni tek poslije više od 40 godina (tek 1991.g.!) u jednom dugačkom i tri metra širokom jarku, iza istočnog zida NovoSpaskog samostana u predgrađu Moskve?
Što reći o tom čovjeku koji je dao, rukom svog tajnog agenta u Francuskoj Vlajka Begovića u španskom građanskom ratu, ubiti pištoljom s leđa Blagoja Parovića tijekom bitke kod Brunete, ispred Madrida. Naime, “Tito” je svog starog zagrebačkog druga iz 1924.g. Blagoja Parovića, rođenog kod Nevesinja 1903.g., smatrao za svog najvećeg rivala, zbog njegovog visokog partijskog položaja u Politbirou KPJ 1934.g. i u Kominterni 1935.g., ujedno i kandidata za Generalnog sekretara KPJ (kada se budući “Tito” tek laktašenjem probijao prema vrhu KPJ). A Vlajko Begović je poslije rata bio jedan od njegovih glavnih Agit-Propovaca, najprije na čelu lista “Borba”, potom direktor Instituta za međuna-rodnu politiku i privredu, te direktor Visoke škole političkih nauka u Beogradu. I godinama, i destljeći-ma nakon ubojstva Parovića, on je bio odlikovan najvišim državnim odlikovanjima FNRJ, odnosno SFRJ.
Eto za kakvom državom plaču njegovi drugovi!

Što reći o tom “Velikom hohštapleru” (kako ga je nazvao Konrad Adenauer, vrlo častan čovjek i prvi poslijeratni i dugogodišnji kancelar Zapadne Njemačke), već u to vrijeme poznatom i kao svjet-skom Teroristu br.2, koji je podstakao grčki građanski rat u Egejskoj Makedoniji (1944.-1948.) i pokušao proširiti svoju “Jugoslaviju” još i na Albaniju, te uvući i Bugarsku u svoju “Balkansku Federaci-ju” (ta ideja dakle nije nova!), nakon čega ga je “Crveni Papa” iz Moskve generalisimus Staljin ekskomu-nicirao iz svog komunističkog carstva. Nije bilo mjesta za dvojicu “crvenih Papa”, odnosno još jednog “Malog Staljina”!
Što reći o tom “Velikom hohštapleru” koji je povremeno nestajao iz Pariza, kasnije tvrdeći da je bio u Moskvi (krajem 1936. i početkom 1938.), ali se kasnije utvrdilo da je dvaput viđen u Madridu i Albaceti, obučen u uniformu ruskog generala: jednom kao glavni ruski general Gorjev (odnosno Gurjevič), drugi put kao general Gorz (nije onaj isti iz Hemingwayovog romana “To whom the bell tolls” – “Kome zvono zvoni”). Tito je u nekoliko svojih prvih biografija to uporno negirao, ali je kasnije, pred sam kraj svog života, pritisnut očiglednim dokazima, to djelomično i uvjetno priznao! Dakle, bio je u Španiji u spomenuto vrijeme, ali…
Nekako u to isto vrijeme se u sovjetskoj ambasadi u Beogradu pojavljuje jedan novi ruski trgo-vinski ataše pod (lažnim?) imenom V. Z. Lebedjev (inače pukovnik NKVD-a, koji je netragom nestao krajem 1942.g. u SSSR-u), veoma fizički nalik “Titu”. To se zbilo početkom 1937.g., upravo u ono vrijeme koje su prve zvanične “Titove” biografije označavale kao vrijeme njegovog povratka u Jugosla-viju, tobože da reorganizira i ojača rad i djelovanje KPJ u zemlji (taj je podatak kasnije izbačen, odnosno preinačen u njegovim kasnijim službenim biografijama). Nekako odmah nakon toga uslijedile su velike čistke u redovima KPJ, te jedan po jedan ugledni komunist dobiva zagonetan poziv da se hitno javi u Moskvu. To je za te nesretnike bila najveća čast, te oni i ne sluteći zlo poslušno odlaze u Moskvu. Tamo im se gubi svaki trag…
Gotovo u istom tom valu čistki, nestalo je u Moskvi preko 800 vodećih jugoslavenskih komuni-sta, među kojima i jedan od osnivača i prvi sekretar KPJ Filip Filipović, zatim Milan Gorkić (ustvari Josip Čižinski iz Sarajeva), Kamilo Hrvatin, braća Vujović (Vojin, Rade i Grgur), braća Cvijić (Đuka i Štefek), Ante Ciliga, Antun Mavrak, dr. Sima Marković, dr. Živojin-Živko Jovanović, Sima Miljuš i mnogi, mnogi drugi.
Onaj “Tito”, kojemu smo bili svjedoci posljednjih 40 godina njegovog života, došao je iz Moskve tek početkom 1939.g. (a ne kako nas se poučavalo i lagalo u osnovnim školama: 1937.g.). I prvi korak mu je bio da je posmrtno isključio tih 800 likvidiranih vodećih komunista iz KPJ, te im tako još i posmrtno pridodao vječnu sramotu, kao tobožnjim “trockistima”, “agentima Gestapoa”, “agentima imperijalizma”, itd. Tako je počela ta slavna “Titova epoha Velike laži”, koja nas je pratila sve do njegove pozne smrti, a i deset godina poslije njegove smrti. I, evo sada opet Crvenog Vampira i njegovog crvenog vampirizma ponovo pred našim vratima!
Upravo stoga, neka ovaj moj tekst posluži kao preventivni medijski “glogov kolac” protiv tog Crvenog Vampira i povratka njegovog vampirizma u našu novu Hrvatsku!!
Nastavimo ovu priču: Čim je počeo komunistički ustanak u Jugoslaviji, Staljinov tajni general “Valter” se pobrinuo da brzo likvidira svoje ostale rivale – opet metkom u leđa (Živojina Pavlovića, u tzv. “Užičkoj Republici”) ili denunciranjem talijanskim fašistima ili njemačkim nacistima (kao Vicka Jelasku, Labuda Kosovca, Ivu Marića i druge). A tko je uspjeo preživjeti rat, bilo mu je suđeno u raznim montiranim “Dachau-skim procesima”, kao “gestapovskim špijunima”, a malo kasnije kao tobožnjim “informbirovcima”, pa ih je većina skončala na Golom otoku i Svetom Grguru. Slično su prošli i mnogi naši preživjeli španski borci (koji su odbijali prihvatiti apsolutni “Titov” autoritet). I oni su većinom završili na Golom Otoku (o tome je prošle godine svjedočio naš film “Duga mračna noć”), te u Bileći, Staroj Gradiški, Srijemskoj Mitrovici, Lepoglavi …
Tako je 1954.g. stradao i drugi čovjek komunističke Revolucije Milovan Đilas, kojemu taj “Veliki Hohštapler” nikad nije zaboravio i oprostio što je na II. zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu krajem 1943. bio protiv dodjele čina Maršala Jugoslavije, njemu, lažnom “Titu”. A Đilas nije ni nakon toga znao “Maul halten, und weiter dienen!”. Nego se usudio napisati hrabri i izvrsni pamflet “Anatomija jednog morala”.
Svega sedam godina kasnije, 1961., a i malo kasnije su–jedan po jedan–politički likvidirani skoro svi naši “svojeglavi” veliki ratni generali (smjenjivanjem, udaljavanjem, ušutkavanjem, itd.). Počelo je najprije s Blagojem Neškovićem a onda su slijedili Rudolf Primorac, Peko Dapčević, Vicko Krstulović, Ljubo Vučković, Gojko Nikoliš, Srećko Manola, Stanko Parmač, Franjo Tuđman, Velimir Terzić, Rade Hamović, Ivan Mišković i mnogi drugi. Njihov glavni grijeh je, osim “svojeglavosti” (misliti svojom glavom), bio taj što su mnogo znali, mnogo vidjeli i tvrdoglavo odbijali da se identificiraju s narastajućim valom “poslušnih vojnika revolucije”, kako je “Tito” lukavo nazivao svoje–svakim danom sve moćnije–nove čuvare, sve one kojima: “Časno je bilo biti baraba!”.
Ili kako su to govorili stari Nijemci prije više od sto godina: “Mit reinen ist alles rein, mit schweinen ist alles schwein!”. Sapienti sat!

Toliko o tom temi za ovaj put. Ostatak je ionako već bio objavljen u koparskim “Primorskim Novicama” kao autorski tekst u proljeće 1995.g. (“Kdaj je Tito postal Josip Broz?”). A i tamo je čekao skoro tri mjeseca na objavu.

Dakle, mene osobno nimalo ne čudi što je gore već spomenuta “Štafeta njihove starosti” krenula baš iz Rijeke. Naime, prof. dr. Jovan Popić, bivši dekan Pedagoške akademije u Rijeci je još početkom 1991.g. (nakon tri vojna ultimatuma iz Beograda: najprije od admirala Mamule, potom od generala Veljka Kadijevića i najzad od generala Blagoja Adžića) javno izjavio (svoju velikosrpsku laž!) u jednom intervjuu u svom srpskom “Novom listu”, da je “Rijeka srpski grad, jer u njemu živi preko 50.000 Srba!”. Stoga je i ta najnovija štafeta trebala završiti u Beogradu, kako je uvijek i priličilo. Da se obnovi poljuljano “bratstvo i jedinstvo” naših Udbaša i KOS-ovaca. No, za nas bi bilo zanimljivo znati tko su bili pravi inicijatori, tko organizatori, a tko financijeri te njihove “štafete starosti”? Jesu li to bili (dobro skriveni iza paravana), Slavko Linić, Josip Kukuljan i inž. Damir Vrhovnik, i njihov podmla-dak, uz medijsku potporu iz crvenog srpskog “Novog lista” i uz medijsku podršku kojeg brilijantnog članka čudnog “pukovnika HV-a sa S.Linićevog riječkog Korza”, a mog bivšeg prijatelja Marijana Štrokača, inače rođenog brata gospođe Željke Antunović?
Očito je u našoj Rijeci stasala nova generacija nositelja štafetnih palica “najvećem kučkinom sinu svih naših naroda i narodnosti”! Dakle, onih kojima je “Časno biti baraba”!

U redu, neka je i tako. Ali, sad zamislimo da netko u Hrvatskoj osnuje društvo “dr. Ante Pavelić”!? I da mu nosi štafetu na grob. Ili da netko u Njemačkoj osnuje društvo “Adolf Hitler”, pa da neki njegovi novi “Hitler-jugendi” počnu nositi štafetu za dan njegovog rođenja, u smjeru Berchtes-gadena (njegovog ratnog štaba blizu austrijske granice, kod Salzburga, zvanog “vučja jazbina”)?!
Kako bi tek tada reagirala sva naša “crvena štampa” i njihovi sponzori iz Londona?

Semper Paratus Croatiae!
Ante Rokov Jadrijević