SEMPER PARATUS CROATIAE

3. list. /okt. 2006.
ONKRAJ ZDRAVOG RAZUMA

Još jednom čestitam izvrsnom novinaru «Večernjeg lista gosp. Tihomiru Dujmoviću, ovaj put na njegovom maestralnom članku iz njegove stalne kolumne «Vrijeme apsurda», dakle članku pod naslovom «S one strane pameti». Radi se inače o šašavom slovenačkom zahtjevu za teritorijalnim proširenjem na račun Hrvatske, pod imbecilnom izlikom nekakvog (navodnog) «moralnog duga Hrvatske». Dakle radi se o tipičnom slovenačkom iredentizmu i aspiracijama na hrvatski teritorij.

Nešto slično sam prošli tjedan slušao i gledao i u nekoj emisiji «Nove TV» iz serije «Dvoboj», koju su vodili upravo Tihomir Dujmović i njegov kolega Željko Rogošić, a uz učešće dr. Slavena Letice, dr. Tončija Tadića, s naše strane, te gosp. Jelka Kacina i g. Marijana Podobnika, Joška Jorasa i drugih sa slovenačke strane. U toj emisiji je bilo velikih manjkavosti s naše strane! Stoga se ovdje i javljam. Moja je namjera ovdje dopuniti i jedno i drugo.

Naime, teza je nekih najglasnijih slovenačkih političara, u koje spadaju Dimitrij Rupel, Jelko Kacin, Marijan Podobnik, Zmago Jelinčić i neki drugi opskurni tipovi, primjerice stanoviti g. Gugala i notorni Jožko Joras, «da su jugoslavenski partizani 1945.g. oslobodili Dalmaciju, otoke i Istru, koji su vraćeni Hrvatskoj, ali je zbog povratka tih dijelova Hrvatskoj Slovenija navodno oštećena, jer joj nije pripao Trst i okolica, gdje je ostala živjeti znatna slovenska manjina. S obzirom na to da su, dakle, Slovenci u tršćanskom kraju ostali izvan granica Slovenije, a da je Hrvatska dobila Istru i otoke natrag, Slovenci smatraju da iz te priče izlazi moralni dug Hrvatske, koji treba naplatiti u određivanju granica s Hrvatskom» (završen citat teksta g. Tiho-mira Dujmovića).

Naprotiv, početkom srpnja 1945.g., odmah poslije Titovog povlačenja svojih divljačkih i zločinačkih partizana iz Trsta, nakon dva mjeseca njegove okupacije (!!), Slovenci su nadmoćnom Anglo-Američkom vojnom silom morali odustati i od svojih Veliko – Slovenskih aspiracija na Červinjan (Cervignan), Gradež (Grado), Tržić (Monfalcone), Gradišku (Gradisca), Udine (Videm), Nadižu (Natisone), Čedad (Cividale), Trviž (Tarvisio) pa čak i na (najmanje!) pola Furlanije, sve do rijeke Tagliamento. Stoga su Kardelj i Kidrič od Tita zatražili kao «kompenzaciju» dio hrvatske Istre za sebe: Milje, Svetu Barbaru, Hrvatine, Ankaran, Rižanu, Kopar, Izolu, Piran i Svetu Luciju. A to su bila mjesta sa znatno više Hrvata od Slovenaca i gdje su najprije osnovane hrvatske osnovne škole od slovenačkih! To nažalost malo tko u Hrvatskoj i Istri zna, a onaj tko zna taj se ne usudi to javno reći!

Do danas se ne zna točno što je tada Tito sve obećao Slovencima nakon ukidanja STT-a (tzv. «Slobodnog Teritorija Trsta), koji je uoči 1. svibnja 1945.g. bio predviđen kao sedma jugoslavenska republika (dakle, posebna i odvojena!). Tito ipak nije bio toliko glup! On je Trst oslobađao pod svaku cijenu ( a cijena su bili strahoviti gubici četiri dalmatinske divizije: 9.,19.,20. i 26. dalmatin-ske divizije), dok su svega dvije slovenačke divizije (30. i 31. slovenačka divizija) forsirale rijeku Soču i osvojile Gradišku na Soči i spremale napad na Palmanovu. Međutim su im Englezi i NovoZelanđani pred Palmanovom suprostavili svoje Ljotićeve četnike, njih oko 30.000! I tu se stalo.
Dakle, Tito nije oslobođao Trst ni zbog Slovenaca ni zbog Hrvata u Trstu, nego zato da bi u njemu bila smještena najveća i najmoćnija sovjetska pomorska baza! I to praktično pod grlom Europe! A to, dakako, Englezi i Amerikanci nipošto nisu htjeli i nisu smjeli dozvoliti ( to je jedna druga priča ).
Vratimo se na početak priče. Slovenci su, dakle, dobili (dobili, a ne povratili!!) dijelove hrvat- ske Istre koje su oslobodile dvije hrvatske divizije: 9. dalmatinska (otočka) divizija i 43. istarska divizija. Stoga, ako netko ima nekakav «povijesni dug» u Istri, onda su to Slovenci dužni nama Hrvatima. Slovenci su se kao tipični «brđani» spustili preko Črnog Kala i preko dijela naše Ćićarije – u Istru prije nešto više od 135 godina! U najboljem slučaju Slovencima je mogao pripasti teritorij iza rijeke Rižane, do Škofija, Tićana, a eventualno i Ankaran. I ništa više!

S druge strane, kadgod Slovenci (kao Joško Joras i Marijan Podobnik) potežu staro pitanje «katastarske općine Piran», ja moram ponovo upozoriti (kao što sam to upozorio na njihovoj tribini u «njihovom» Sečovlju 1998.g.), da je Općina Piran bila 700 godina talijanska katastarska općina, a ne slovenačka (Slovenci do tada uopće nisu imali svoju državu!),te da su se Slovenci u Piranu i na Kortama (danas: Dvori) počeli pojavljivati tek prije 135 godina! I da su do kapitulacije Italije početkom rujna 1943.g. Slovenci činili manje od pet posto stanovništva Pirana! Dakle, taj njihov glavni «argument» unaprijed otpada! Svaka nova država ustanovljava svoj novi katastar – i basta!! Uostalom, prva osnovna škola na slavenskom jeziku u Svetoj Luciji kod Portoroža je bila 1911.g. na hrvatskom jeziku! A 1910g je bilo isto u Dekanima i u Svetoj Barbari kod Milja (Muggie).

Napomena: o tome sam u kolovozu 1998.g. napisao veliki članak u našem «Vjesniku», ali mi ga je tadašnji Glavni urednik Davor Iv. masakrirao i ispremiještao na tri mjesta i objavljivao 26 dana – u tri komada. I to tek nakon moje intarvencije kod Predsjednika dr. Franje Tuđmana. Uvodni dio tog teksta «ZBOG ČEGA SU SE GRANIĆ I FRLEC OPET SLOŽILI DA SE U NIČEMU NE MOGU SLOŽITI !, dne 29. rujan 1998.g, dajem Vam u minijaturi:

Višegodišnje slovenačko durenje i zanovijetanje u Piranskom zalivu nije ni ovaj put - prigodom sastanka Granića i Frleca u Mokricama - okončano , nego je po tko zna koji put s naše strane pohvaljeno. Kako “pohvaljeno”? Vrlo jednostav-no, jer je naš ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić još jednom direktno potvrdio da postoji “sporni problem” u Piranskom zalivu !

Naprotiv, taj “sporni problem” uopće ne postoji!! Štoviše, mogao bi postojati, ali točno obrnuto. Naime, Hrvatska bi mogla tražiti P O V R A T onog dijela hrvatskog teritorija s lijeve strane u š ć a rijeke Dragonje u Piranskom zalivu, koji joj je prijevarom Borisa Kidriča oduzet, nakon što je triumvirat Kardelj-Tito-Ranković dao uhapsiti i potom ubiti Andriju Hebranga (Starijeg), tvrdoglavog hrvatskog nacinalista - komunističkog ideološkog usmjerenja i djelovanja.

Ubojstvom Hebranga, automatski je uzdrman i drugi tvrdoglavi hrvatski nacionalist komunističkog ideološkog usmjerenja i djelovanja, general Većeslav Holjevac, koji je 1945.g. bio komandant Vojne uprave Jugoslavenske armije
( VUJA ) u Istri, sa sjedištem u Opatiji. On je odmah poslije hapšenja Hebranga bio povučen u Beograd (i poslat u Istočni Berlin za vojnog atašea, dakle “udaljen”), a na njegovo mjesto je postavljen potpukovnik Mirko Lenac, politički komesar 13. Primorsko-Goranske divizije. Sjedište VUJA je tada iz Opatije prebačeno u Kopar, sredinom ljeta 1947.g., kada je na temelju Mirovnog sporazuma s Italijom od 10. II. 1947.g. trebalo oformiti STT (Slobodni teritorij Trsta). Nekako isto-vremeno je na čelo Hrvatske doveden mlitavi dr. Vladimir Bakarić. Kad se počela na Dragonji ustanovljavati etnička, odnosno narodnosna granica (koja je, istini za volju, dogovorena i poštivana još u ljeto 1944.g. sa SNOS-om ), došlo je do nereda u gradiću Gradin na Gornjoj Bujštini, kao i u Črnici kod Buzeta, a Bakarić se ponio nevjerovatno mlako, te su komunisti u Buzetu morali poduzimati akcije na svoju ruku da bi smirili stanje na svom terenu. Slovenački iredentistički plan u Istri je tako privremeno zaustavljen ( kao što je 2 godine ranije bio osujećen u Furlaniji i Trstu, i kao što je 1919.g. bio zaustavljen u Koruškoj). A uskoro je nastupilo i mračno razdoblje Informbiroa i sukoba sa Staljinom.
Čim se stanje malo smirilo, 4.IV. 1951.g. je iz Kopra povučen pukovnik Mirko Lenac, a na njegovo mjesto je postavljen pukovnik Miloš Stamatović, desna ruka Borisa Kidriča, svemoćnog saveznog ministra industrije i poljoprivre-de. Mjesec-dva po dolasku pukovnika Stamatovića, počelo je čišćenje i proširivanje starog i malog kanalića Sv. Odorika, koji je nekad služio za sprečavanje plavljenja Sečovljanskog polja i Drage, te solana na ušću Dragonje. Radovima je uporavljao dr. Božidar Ekl iz Rijeke, što je i razumljivo samo po sebi. A onda je Kardelj lukavo i podmuklo pomaknuo slovenačku granicu na kanal Sv.Odorika, čime je Hrvatskoj oduzeto 60-100 hektara hrvatskog (!!) zemljišta, na čijem je gornjem dijelu kasnije sagrađen Portoroški aerodrom. Prije toga su Agrarnom reformom 1946.g. Hrvatima oduzete njihove solane s obe strane ušća Dragonje i pretvorene u državno poduzeće (koje je nešto kasnije pripalo Sloveniji).

Malo kome je poznato čak i u našoj današnjoj Istri da je bivši talijanski kotar Volosko sezao i obuhvatao sve do Kozine, odnosno Hrpelja. Stoga su Kardelj i Kidrič to prekrojili, kako bi oteli Hrvatskoj, između ostalog, Jelšane, Starod, Račice, Podgrad, i Obrov, koji su nesumnjivo bili hrvatska naselja! A to su Kardelj i Kidrič pravdali «povijesnim dugom Hrvatske prema Sloveniji»! Međutim, to uopće nije bio slovenački kraj, nego su tu živjeli Hrvati i hrvatski Vlasi iz Hrvatskog Primorja i Sjeverne Dalmacije, koji su svoj kraj zvali «Brčini» (današnji «Brkini»).

Dakle, to nije nimalo nov problem, a na to ja sam glasno i javno prošle godine upozorio i u jednoj emisiji Hrvatskog radija «U mreži Prvog», koju je vodio izvrsni novinar Miroslav Zadro. Dakle, ukratko, upozorio sam da je taj problem kreirao lukavi slovenački filolog Jernej Kopitar, u «sadej-stvu» sa Vukom Stefanovićem Karadžićem, još 1838.g., a nastavili su ga uvećavati filolog Franc Miklošič (učenik Kopitarov i prijatelj Vukov!), te otac i sin Franc Kos i Milko Kos. Nije slučajno historičar dr. Milko Kos bio docent na Beogradskom univerzitetu 1924./25. godine u Beogradu! To je ta ista stara sveza Vukovog «Načertanija» (na koji je Vukov učenik Ilija Garašanin samo stavio svoj potpis!) i sličnog slovenačkog «nacionalnog programa» iz Rupelove «Nove Revije», br.56. A tu je i sveza sa Memorandumom S.A.N.U. iz 1986.g.! Dakle, «nihil novi sub sole»!

Danas u svemu tome treba potražiti još jednu i još opasniju «tajnu vezu». Naime, nije nikakva tajna da je u Republici Sloveniji ostalo mnogo Srba, bivših carinika, oficira JNA, milicionera i udbaša i čitava njihova bivša «infrastruktura». Osim toga, nisu baš svi Slovenci bili za odcijeplje-nje od Jugoslavije, pogotovu oni iz mješovitih porodica. Poznat je «slučaj Zmage Jelinčića», koji nezdravo mnogo navija za Beograd, s kojim je očito još i danas vezan nekom svojom «nevidljivom» pupčanom vrpcom. Udbaškom. Također, nije nepoznato da se u većini krugova političke inteligencije u Sloveniji još od 1994.g. javno govori da Republikom Slovenijom ustvari vlada tzv. «Udbo-Masone-rija». O tome da li i «vječni ministar vanjskih poslova» Slovenije prof. dr. Dimitrij(e) Rupel spada u Udbomasoneriju, ja ovdje ne bih javno špekulirao, ali bih ukazao na upravo takve simptome, koji se kod njega očituju kroz jedan specifični «balkanski sindrom»! Dakle, sve je to udbaško «maslo»!!

Ovdje bih iznio još jednu ozbiljnu primjedbu mojem omiljenom novinaru gosp. Tihomiru Dujmoviću: zašto se nije malo više pozabavio odlukama AVNOJ-a, posebice onim koje su određivale političke granice bivših jugoslavenskih republika? Zašto se time nitko u Hrvatskoj ozbiljnije ne bavi? Zašto se nitko ozbiljnije ne bavi i barabskim poništavanjima tih AVNOJ-skih odluka u Beogradu 1944.g.? Zašto se nitko ozbiljnije ne bavi samovoljnim izmjenama granica koje su izveli Milovan Đilas i dr. Vaso Čubrilović nakon Drugog svjetskog rata? Konačno, zašto nitko ne traži povrat granice na ušće Dragonje, kako je to bilo dogovoreno sa SNOS-om 1944.g. (nakon pada Italije)? Jedino sam ja to tražio sa stranica «Vjesnika» («Granicu sa Slovenijom vratiti na Dragonju!», Vjesnik, 1. rujan 2001.g.). Ovdje bih samo još podsjetio i na moj publicistički članak «Je li Račan bio drogiran kada je s Drnovšekom potpisao sporazum o Piranskom zalivu», od 15. prosinca 2001.g., koji se nažalost nitko nije usudio objaviti. Sada se kasno kajati za to! Hoće li istu sudbinu doživjeti i ovaj tekst?

Ante Rokov Jadrijević, Brtonigla