SEMPER PARATUS CROATIAE

25. veljače 2007.

ISTARSKE FOJBE NISU BILE PLOD HRVATSKOG NACIONALIZMA,
NEGO SU BILE PLOD IDEOLOŠKOG JUGO-STALjINIZMA
I SOVJETSKO - RUSKOG EKSPANZIONIZMA

Prije dva tjedna u Italiji se slavio novoustanovljeni praznik «Dan sjećanja na žrtve fojbi», povodom čega je novi talijanski predsjednik Republike gosp. Giorgio Napolitano (inače stari talijanski komunist još iz Drugog svjetskog rata), izrekao jednu vrlo jednostranu, nesretnu i teško prihvatljivu izjavu u kojoj je on osobno 'za zločine nad Talijanima i «mučenike u fojbama» okrivio «slavensku krvoločnu mržnju i bijes», te «slavenske aneksionističke težnje.... koje su poprimile zlosutne obrise etničkog čišćenja» (citirao sam Glas Istre, od 12. i 13. veljače 2007., str.5, prije svega članak «Mesić optužuje talijanski državni vrh za rasizam»).
Naš predsjednik Mesić srećom nije ostao dužan talijanskom predsjedniku Republike, te je smjesta
i bez oklijevanja hrabro odgovorio: «te izjave, u kojima je nemoguće previdjeti natruhe otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma, svakako je teško uklopiti u deklariranu želju za unapređivanje bilateralnih odnosa dviju zemalja».

Bravo gosp. Mesiću! Konačno je netko morao s naše strane lupiti šakom o stol! Što je previše, previše je! Naime, «slavenska krvoločna mržnja» ( koje je bilo s naše strane!!) nije bila ništa gora i ništa veća od iste takve krvoločne talijanske mržnje 1917. g. na Soči i kod Kobarida, zatim iste takve krvoločne talijanske mržnje u Trstu i Puli kada su Talijani 1920.g. zapalili slovenački Kulturni dom blizu centra Trsta i Hrvatski narodni dom u centru Pule, te odmah uhapsili i odveli u konfinaciju preko 2.000 hrvatskih učitelja, svećenika, i drugih uglednih Hrvata. A to je bilo čak dvije godine prije dolaska Mussolinija i njegovih fašista na vlast u Rimu!!
Nadalje, «Slavenske aneksionističke težnje» ( kojih je itekako bilo s naše strane, ali još više s ruske strane, i to sve do rijeke Tagliamento, pa čak i do rijeke Piave!) nisu bile ništa gore i ništa manje od istih takvih talijanskih aneksionističkih težnji 1915.g., kada je Italija izdala svoje ratne saveznike Austriju i Njemačku, da bi po tajnom Londonskom sporazumu dobila pravo na aneksiju Trsta, Slovenskog primorja, Istre, nekih hrvatskih otoka i Zadra.
Nadalje, naše «Etničko čišćenje» ( kojeg je itekako bilo s naše strane!!), nije bilo ništa gore i ništa veće (barem što se tiče naših Talijana) od istog takvog talijanskog etničkog čišćenja 1919./ 1920.g., zatim 1926.g., te 1934.g.!! I to je trebalo tako reći!

Za to svoje hrabro reagiranje, predsjednik Mesić je dobio nepodijeljenu podršku svih svojih simpatizera, pa čak i velike većine ostalih Hrvata, koji ga inače ne mogu ni smisliti (uključujući i autora ovih redaka). Međutim, i nažalost, naš je predsjednik Mesić već nakon samo par dana reterirao, odnosno uzmakao, jer se zbog obostranog straha od veće štete u sve to najhitnije ubacila obostrana tajna diplomacija. Ukratko, sklopljen je kompromis. Na najvišem nivou je odlučeno da se čitav taj problem prepusti nekoj (bivšoj!) zajedničkoj komisiji povjesničara. Međutim, kompromis je dobar kao mjera protiv većeg zla, ali nije dobro rješenje za budućnost. Naime, takav isti truli kompromis već otprije predugo traje, ništa se nije riješilo, osim što Hrvatska neprestano uzmiče pred sve agresivnijom talijanskom politikom, odustaje od svojih legitimnih prava na Jadranu, uzmiče pred sve agresivnijim «esulima» i njihovim zahtjevima za povratom njima oduzete imovine (konfiskacijama 1945.g., ali još više Agrarnom reformom 1946.g.), pa će nam se isti problem vratiti već dogodine, kao što nam se vraća svake godine u veljači, na dan potpisivanja Mirovnog sporazuma s Italijom u Parizu 10. veljače 1947.g., koji je Italiji bio nametnut diktatom od strane koalicije pobjedničkih Saveznika, čiji je Jugoslavija bila vrlo cijenjeni član. A osim toga, iza toga je stajao čvrsti, odlučni i nepokolebljivi maršal Jugoslavije Josip BrozTito! To su po Italiju vječno neugodne činjenice, koje nju već šezdeset godina stalno i neugodno «žuljaju» i koje bi htjela – ako ikako može – riješiti ih se što prije. i to najviše na naš račun.

A zašto mi ovdje u Istri, Rijeci i Dalmaciji ne bi najprije (i napokon!) sve te stvari riješili na našoj strani? Zar još uvijek moramo čekati da biologija, odnosno gerontologija i gerijatrija to riješi umjesto nas samih? Predlažem da mi sami preuzmemo inicijativu i to na način da svake godine, počet-kom listpada, u Rijeci, Puli ili Pazinu organiziramo dvodnevni «okrugli stol» na temu naših tragičnih i brojnih «fojbi» po Istri i po Grobinšćini. I da na taj naš dvodnevni stol pozovemo ugledne goste iz Italije, primjerice Galliana Fogara i Roberta Spazzali-ja (ako su njih dvojica još živi?), Giampaola Valdevita iz Trsta, Raoula Pupa, pa čak i opskurnog Marca Pirinu iz Pordenona i jednako opskurnog Arigga Petacca iz Livorna. Šteta što je prije par godina umro i Diego Del Castro, bivši talijanski upravitelj Zone A STT-a, a umro je i naš Julij Beltram (Giulio Beltrame) iz Kopra. No, još nije kasno! S naše strane predlažem prije svih našeg Talijana Giacoma Scotti-ja iz Rijeke, Vladu Juričića iz Rovinja (nekadašnjeg prvog partizanskog političkog komesara) i dr. Darka Dukovskog, ili dr. Davora Mandića, povjesničare iz Pule. Sa slovenačke strane predlažem povjesničarku Nevenku Trohu i mog starog prijatelja dr. Borisa Gombača, koji živi blizu Pise u Italiji. A tu bi dobro došao i moj stari prijatelj, ugledni publicist iz Kopra Milan Gregorič.
Osobno ne bih imao ništa protiv da tom «okruglom stolu» prisustvuju i Miho Valić iz Pule i Tomislav Ravnić iz Gajane kod Vodnjana, kao glavni svjedoci ( i akteri!!) naših «fojba», danas čelnici SAB-a Istre. Pa da već jednom prestanu njihove staljinističke laži i cenzure u našim istarskim medijima!
Predlažem također da se prije početka tog «okruglog stola» svi skupa poklone na grobu Norme Cossetto, bivše mlade i nesvršene talijanske studentice, u njenom rodnom mjestu Santa Domenica (danas Labinci) kod našeg Kaštelira u Istri. Njeno desetodnevno silovano i unakaženo tijelo su naši partizani
5. listopada 1943.g. bacili u jamu, odnosno fojbu kod sela Šurani kod Tinjana. Skupa s još 25 Talijana.

Inače, pojam «fojbi» se već oko 25 godina zlorabi u talijanskim medijima, a u posljednjih desetak godina sve se češće spominje «etničko čišćenje», iako je iz naše Istre pobjeglo više Hrvata nego pravih Talijana, pred najezdom barbarskog staljinizma i u takvom okviru shvaćenog divljačkog komunizma.

Poslužio bih se ovdje s dva citata našeg poznatog novinara, pjesnika, književnika i kulturologa Danijela Načinovića iz Pule: «Fojbe, deportacije bez povratka i masovne grobnice...crna su poglavlja novije povijesti Istre, događaji na čija se pitanja odgovori obično pretvaraju u ježeva klupka... Uza sve ostalo, ovo je jedno od najtamnijih mjesta u povijesti Istre uopće. U nas ga Učiteljica života obično preskače» (uzeto iz velikog članka «Pola stoljeća nakon prvih autobusa smrti», od 9.listopada 1993.).

Sličnih takvih pokušaja da se taj dio naše mračne prošlosti konačno već jednom rasvijetli bilo je u prošlih 13-14 godina više od deset puta, ali su neke cenzorske škare i kočnice, najviše one mračne snage u Istri i na Pantovščaku, bile jače od istine. A istina je da su zločini fojbi bili prije svega pakleno djelo partijskih tvrdolinijaša, zagovornika samo klasne borbe unutar partijskog rukovodstva u Istri (i protivnika borbe za nacionalno oslobođenje), poglavito onih u Odjeljenju zaštite naroda (OZN-a), okupljenih oko Ivana Motike u Pazinu u rujnu i početkom listopada 1943.g. (citirao sam ovdje članak Dušana Tumpića u «Istarskom glasu» od 14. ožujka 1998.g. o ubojstvu uglednog hrvatskog «narodnjaka» Mate Peteha u travnju 1945.g.: «Prilikom oslobođenja Žminja Mate Peteh nije odobravao okrutne postupke prema talijanašima, koje su provodili pojedinci u partizanskim redovima»). Dakle, ideologija je donijela svoje ideološke zločine u Istru. Staljinističke.

Ustvari ( to ja sada i ovdje otvoreno tvrdim! ), dolaskom surovih partijskih «tvrdolinijaša» preko Učke, NOP Istre su rascijepio na dva dijela: «narodnjački» na čelu s Joakimom Rakovcem, i na staljini-sti čki, na čelu s Ivanom Motikom i njegovim mladim Skojevcima, naročito iz okolice Barbana, kao glavnim egzekutorima Talijana, Talijanaša i svih onih Hrvata koji se s njihovim metodama nisu slagali.
Ali to nije ni pola ove priče! To u potpunosti potvrđuju mnogi kasniji događaji. Primjerice, već 19. rujna 1943.g. u Pazin dolazi novoosnovani Operativni štab NOV Hrvatske za Istru, s njegovim novim komandantom Savom Vukelićem, koji već sutradan prilikom formiranja Prve istarske brigade «Vladimir Gortan» u Žminju 24. rujna 1943.g. postavlja za njenog komandanta svog ličkog Srbina Nikolu Tatalovića, koji je također preko Učke tih dana s njim došao iz Like. A na čelo Treće brigade postavlja svog ličkog Srbina Srđana Uzelca. I on iz četničkog dijela Like. Osim toga, a to je ostala najstroža tajna, s njima je došlo i mnogo njihovih boraca, a u tom štabu je bilo i ruskih instruktora!! Upravo tada su počeli najveći pokolji nad Talijanima, ali i nad Hrvatima. Primjer ubojstva Norme Cossetto, od 25. rujna do 5. listopada 1943.g., to najbolje potvrđuje! Stoga, da parafraziram grčkog pjesnika Kavafisa:
«Barbari su došli i počeli donositi svoje barbarske zakone!»

Tu je leži glavni ključ tragedije zločina fojbi u Istri!! I to ne samo u Istri, nego isto tako i u Rijeci i u Dalmaciji. Tu je čak i Ivan Motika izgubio uzde iz svojih ruku!! On je sveden tek na ulogu jednog beznačajnog oficira pri Operativnom štabu Save Vukelića ( pročitajte to na str. 335. knjige Ljube Drndića «Oružje i sloboda Istre», zajedničko izdanje Školske knige i Glasa Istre, 1978.g.
Ljubo Drndić se nije usudio reći ništa više o tome (kao uostalom ni Dušan Diminić u svojoj knjižici «Istra u partizanskom notesu» iz 1986.g.!), nego je samo lukavo ostavio mali trag na kraju str. 337. i
na početku str. 338., ovim dvjema svojim najznačajnijim rečenicama: «U ocjenama do tada ostvarenih dometa NOP-a Istre i pri utvrđivanju narednih zadataka i načina njihove realizacije pojavile su se između Jakova Blaževića i članova partijskog rukovodstva Istre razlike, koje se i u sačuvanim izvješta-jima tog perioda mogu jasno sagledati. Dalja i svestranija obrada oslobodilačke borbe naroda Istre sigurno će o njima dati i meritorna mišljenja».
Dakle, da parafraziram: najveći su robovi bili oni koji su bili zatvoreni u sebe! A svi mi ostali bili smo robovi jedne prešućene, zabranjene i iskrivljene povijesti. Ostalo nam je dobro skrivenom tajnom što su u tom Operativnom štabu Save Vukelića radili oni ruski instruktori, iza kojih su ostale masovne grobnice i brojna polja smrti. Ostalo je nejasno što je u tom štabu radio jedan partizanski razbojnik Dimitrije Vojvodić - Zeko? Onaj koji se na kraju rata ponovo pojavio u Istri, kao načelnik štaba 11. (istarskog) KORPUSA, a kasnije kao Titov general-pukovnik!

Evo sada odgovora i na to pitanje.

I u Istri se ponovio sindrom Prve dalmatinske udarne brigade. Evo o čemu se radi: na čelo Prve Dalmatinske udarne brigade je Vrhovni štab NOVJ postavio desetak Crnogoraca, koji se prethodnih dana u rujnu 1942.g. nisu sa svojom Četvrtom crnogorskom brigadom pojavili (dezertirali su!) u zajednič-kom napadu protiv ustaša na planini Krug iznad Livna. Upravo zbog toga je Livno ponovo palo u ruke ustaša, a Vrhovni štab NOVJ usprkos tome postavlja na čelo Prve dalmatinske brigade Crnogorca Peru Ćetkovića, te još i Gligu Mandića, Vladu Ščekića, Mirka Novovića, Obrena Ivkovića, Ristu Lekića, Dimitrija Vojvodića- Zeku, Novaka Kneževića, Petra Radevića.... Dakle, Dalmatinci su bili dobri samo kao hrabri borci, ali su samo Crnogorci bili dobri kao komandanti i politički komesari!
Dakako, Dalmatinci su se odmah pobunili protiv jedne takve nepravde i došlo je do velike gužve. Komunističke povijesne knjige na tom mjestu znakovito šute, naglo zamuknu, pokušavajući podvaliti svoje poznate magluštine. No istina je poslije četrdesetak godina ipak izbila van: U Livnu je 6. ili 8. listopada 1942.g. Dimitrije Vojvodić – Zeko streljao jednog dalmatinskog partizana, valjda kolovođu te pobune, koji se zvao Roko Jadrijević!
Tu se najbolje vidi taj Titov, Đilasov, Kardeljev i Rankovićev ruski barbarogenij: streljaju vam oca u Livnu, u jesen 1942.g., a onda njegovoj četvorici malih sinova dadu partizansku «Spomenicu 1941.g.» zbog «junačke pogibije» njihovog oca na Sutjesci, u ljeto 1943.g., devet mjeseci kasnije!
Dakle, u dlaku isto kao i u «Grobnici za Borisa Davidovića» nenadmašnog pisca Danila Kiša!!
Slično je bilo i u Istri. Istarski partizani su bili dobri samo kao borci, ali nikako i kao glavni komandanti i glavni komesari. Dobar izgovor zlata vrijedi! Tako je Istra, ujedno, i oslobođena od strane partizana Narodnog Fronta, ali u isti mah i okupirana od strane srpskih staljinista, što iz četničkih krajeva Like, što iz Crne Gore, što iz Beograda i Srbije! A oni su ubrzo smjenili sve glavne istarske vođe autohtonog istarskog partizanskog pokreta.

«Crveni teror» u Istri je nastavljen i poslije rata. Maknut je Mate Kršul, ratni sekretar Oblasnog komiteta. Nakratko je na njegovo mjesto postavljen Jurica Knez (oba su kasnije završila na Golom otoku), da bi onda bio postavljen Srbin Tode Ćuruvija iz Knina, a umjesto Ivana Motike je postavljen Maks Glažar, šef Ozne iz Rijeke.
«Nakon dolaska Tode Ćuruvije smjenjeni su svi najistaknutiji partizanski rukovodioci Istre: Anton Cerovac, predsjednik Oblasnog NOO Istre, braća Ante i Ljubo Drndić, Silvije Marenić-Lovro i drugi, a na kraju i Dušan Diminić, koji je bio duša pokreta i organizator nove narodne vlasti u Istri» (Berto Črnja, «Zbogom drugovi», izdanje Matice Hrvatske, Rijeka 1992.g., str. 142.-145.). Na Golom otoku su završili još i mladi doktor Ćiro Raner, bivši ustanički komandant Pazina, te partizan i književnik Zvane Črnja, te brojni talijanski partizani Istre. (Ovaj put sam to prepisao iz onog mog publicističkog članka «Mi moramo suditi Motiki i Piškuliću» iz 1998.g., koji nigdje nije mogao biti objavljen zbog sveprisutne cenzure istarskoj «infojbatora» u medijima Istre.).

Vratimo se sada opet u jesen 1943.g., nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943.g. Dan kasnije je,
9. rujna 1943.g. u Istri buknuo općenarodni ustanak protiv talijanskog fašizma. a 13. rujna je Narodno Oslobodilački odbor za Istru donio povijesni Proglas narodu Istre...»da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati!.... Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom ... ŽIVJELA HRVATSKA ISTRA! ŽIVJELA JUNAČKA NARODNO OSLOBODILAČKA VOJSKA! ŽIVIO ZAVNOH! ŽIVJELA CRVENA ARMIJA! ŽIVJELE SAVEZNIČKE ARMIJE!

Nepobitna je povijesna činjenica da se taj i takav proglas nije svidio nekima «Tamo daleko»!
Stoga je od «tamo daleko» brzo stigla naredba da se taj «Proglas narodu Istre» malko preinači, odnosno preuredi, i to na način da se u njega doda i ime «Jugoslavija». Taj je zadatak povjeren nezdravom slabiću Vladimiru Bakariću, koji je hitno sazvao zasjedanje ZAVNOH-a u Otočcu 20. rujna 1943.g. Donešena je Odluka kojom se Istra priključuje Hrvatskoj, a preko nje Jugoslaviji. Bakarić je odmah uputio u Istru svog izaslanika Jakova Blaževića, člana CK KP Hrvatske, sa zadatkom da istarske partizanske rukovodioce upozna s novim stanjem stvari. No istarski partizani se nisu složili s njim...

No, ni to onima «Tamo daleko» nije bilo dovoljno dobro, pa su preko toga donijeli svoju Odluku na Drugom zasjedanju Avnoja, 29. novembra 1943.g. u Jajcu (kada je ruska Crvena Armija slomila kičmu Hitlerovom Wehrmachtu i kada je već bilo jasno da Nijemci gube rat. Tada su se oni «Tamo daleko» do kraja osilili i pokazali svoje pravo lice). Ukratko, Istra je bila priključena, odnosno anektirana Jugoslaviji, a ne Hrvatskoj! Slijedeći val zločina fojbi će se stoga prvenstveno obrušiti na Hrvate – Narodnjake, kao ideološke protivnike Tita i njegovog staljinizma! Počela je nesmiljena borba za buduću vlast u Istri, u kojoj su pogažena sva «sveta» načela komunističke Revolucije. Tako je ubijen vođa istarskog ustanka Joakim Rakovac, ubijen je Mate Peteh, ubijeno je više svećenika i mnogo drugih uglednih Hrvata – Narodnjaka. Najmračnije poglavlje povijesti Istre se počelo krvavo ispisivati.

Nakon što je početkom 1945.g. Deveta dalmatinska (otočna) brigada izvršila desant kod Plomina i u jednom naletu, skupa s nekoliko istarskih partizanskih odreda, oslobodila skoro čitavu Istru, u Istru pristiže i 11. istarski KORPUS (13.,35. i 43. DIVIZIJA – s 87 posto Hrvata i samo 10 posto Srba), s komandantom KORPUSA Dušanom Vlaisavljevićem, političkim komesarom Đurom Matićem, načelnikom štaba Dimitrijem Vojvodićem – Zekom, šefom OZNE Brankom Matićem, novim komandantom Mićunom Šakićem, komandantom 13. primorsko-Goranske divizije Jovom Lončarićem i njegovim zamjenikom Mićom Zrnićem, komandantem 43. istarske divizije Savom Vukelićem i mnogim drugima. I samo jednim Hrvatom, Mirkom Lencem, kao političkim komesarom 35. divizije (ličke). S tim korpusom u Istru dolaze i brojni tajni agenti «Baćuške», odnosno «Hazjajina» («Gazde») Staljina! Primjerice Tode Ćuruvija iz Knina, suborac mog oca Roka Jadrijevića, iz Prve Dalmatinske brigade.

Tode Ćuruvija postaje pravi Šef Istre i počinju sve one već gore opisane čistke istarskih partizanskih vođa, kojima je put na Goli otok već osiguran. Nova okupacija Istre je počela. «Crveni teror» je zavladao našom Istrom. Počinje i «etničko čišćenje» (pročitati roman «Materada» našeg Fulvia Tomizze!). Primjerice, na ondašnjem pulskom kupalištu Vargarola Titovi su udbaši tijekom ljetnje noći podmetnuli jednu veliku avionsku bombu, koja je 18. kolovoza 1946.g. eksplodirala i ubila preko stotinu ljudi. Bio je to dio paklenog plana da se pulske i istarske Talijane zastraši «crvenim terorom», koji je bijesnio cijelom Istrom, te da ih natjera na egzodus (što se uskoro i dogodilo!).
Uostalom, o tome sam još prije dvije godine napisao svoj veliki publicistički članak «Srca u jama-ma, duše u paklu», povodom opskurnog talijanskog filma «Il cuore nel pozzo», objavljen samo u «Hrvatskoj smotri» u ožujku 2005.g. i to tek nakon više od tri mjeseca.

Dakle, jesu li ovo bili razlozi koji su uvjerili našeg predsjednika Republike Stipu Mesića da odustane o daljnje polemike s predsjednikom Repblike Italije Giorgiom Napolitanom? Vrlo vjerojatno jesu. Pa ipak, ja držim da je dobro što je predsjednik Mesić rekao ono što je rekao u svom odgovoru na jednostrane Napolitanove tvrdnje o zločinima nad Talijanima i «mučenicima u fojbama» za koje je On okrivio «slavensku krvoločnu mržnju i bijes», te «slavenske aneksionističke težnje.... koje su poprimile zlosutne obrise etničkog čišćenja». Nažalost, bilo je svega toga i na našoj strani!

Mene je najviše zabrinulo Mesićevo povezivanje zločina fojbi s pravom na odmazdu. On je to već ranije znao zlorabiti, primjerice kad je uspoređivao pokolj na Blajburgu kao pravednu odmazdu za zločine u ustaškom logoru Jasenovac. Ali on nikada nije istu formulu primjenio i na naš «Medački džep» ili odmazdu na na Pazarištu kod Gospića zbog nekažnjenog zločina nad Hrvatima u Širokoj Kuli tri dana ranije. A nije ni na relativno malenu odmazdu nad četničkim jatacima u pobjedničkoj hrvatskoj «Oluji»?!!
Nažalost, to predsjedniku Mesiću nije nimalo slučajno!

Inače, ne slažem se ni najmanje s našom ministricom vanjskih poslova Kolindom Grabar – Kitarović da sve to treba prepustiti našim povjesničarima. Kojima? Zar Hermanu Buršiću, Antunu Debeljuhu, Ljubi Drndiću, ili možda Petru Strčiću? Ma, to nipošto! Ma, ni govora!! Imali su oni za to dovoljno vremena šezdeset godina i što su učinili? Ništa! Bili su samo najveći robovi, oni koji su bili zatvoreni u sebe!! A bolje je bilo biti zatvoren i na Golom otoku, nego biti kukavički zatvoren u sebe! Čast je ono što čini čovjeka! To je ono što su dokazali Zvane Črnja, Dušan Tumpić i Dušan Diminić!

Osobno se danas najviše pouzdajem u našeg Giacoma Scotti-ja, autora knjige «Dossier Fojbe»
(na talijanskom jeziku), koju je izdao jedan talijanski izdavač iz Lecce-a. Pročitao sam još nekoliko članaka o njegovim iznimno hrabrim izjavama u Trstu, Rimu i Milanu prošle godine, a prije 36 godina bio sam pročitao i njegovu knjigu «Stella una rossa» (o povijesti talijanskog bataljuna «Pino Budicin» i talijanskim partizanima u našoj istarskoj narodnooslobodilačkoj borbi). Njemu, dakle, vjerujem!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.